Premijer na odlasku, Zoran Milanović, bio je gost Aleksandra Stankovića u emisiji HRT-a Nedjeljom u 2. Poznati voditelj sa svojim gostom razgovarao je o parlamentarnim izborima koji su iza nas, neuspjeloj koaliciji s Mostom i situaciji u SDP-u uoči unutarstranačkih izbora koji im predstoje. [Read more…]
SVJETSKO PRVENSTVO
on trči
ja ne trčim
zarađuje
ne zarađujem
ševi
ne ševim
drži ruku na srcu
ja to srce nemam
u prokleto dugim intervalima jedno te istog dana
on će često spominjati boga i domovinu
trebalo bi se poistovjetiti s takvim čovjekom
dozvoliti da njegova igra
bude i moja
njegove manekenke moje
osim zajedničkog jezika
on i ja nemamo ništa zajedničko
nemam to srce
TO JE SVE
otplate kredita i zaduživanje
nemanje posla ili uzaludno traženje posla
tjeskoba
nemogućnost promjene
ravnodušnost okoline
očekivanje nečeg zanimljivog
često se život svodi na
ustaljenu rutinu dosadnih ponavljanja
ponekad bljesne
neka situacija
ili čovjek koji vraća nadu
ponekad se dogodi nešto takvo
ali izgubi se prije nego se pojavio
vraćanje u sigurnost maternice
bilo bi rješenje ali
to se neće dogoditi
dogodit će se sutrašnji dan
u kojem ćemo prati auto
tugovati zbog poraza reprezentacije
ženiti djecu
ljubiti unuke i
napokon umrijeti
nakon toga blijeda njuška
okupljenom mnoštvu
reći će
‘‘bio je dobar tip“
NADA
ko je rekao da si izgubio
stavio te u poziciju da se braniš
to što ništa ne vidiš
ne znači da je tvoj zadatak obrana
trebaš slijep mlatiti rukama
nanositi bol
raskrvariti šake
razbiti vilicu
kao lokomotiva
vući za sobom
sav taj teret
iznevjerenih očekivanja
propalih ljubavi
djecu plaćenu alimentacijom
ko je rekao da si izgubio
stavio te u poziciju da se braniš
ti si slijep
al ni drugi ne vide
nema se što vidjeti
zadatak je vrlo jednostavan
moraš se ceriti
nemogućim prilikama
SREDOVJEČNI MUŠKARAC
ne vjerujem pretjerano u važnost vlastitih riječi
tek u kratkotrajni samozadovoljni osjećaj da je
to što sam napisao dobro
sjednem i pišem
pa mi se učini da imam dara
da dar treba podijeliti
i tako u krug
već sutra taj dar
izgledat će kao patetično hvastanje
sredovječnog muškarca
ali danas sam dobar pisac
i imam stila
koji bi mogao nekoga natjerati na razmišljanje
uglavnom, danas precjenjujem sebe
plivam preko ledene rijeku
ne zapišavam dasku na wc-u
sasvim sam obećavajući lik
kupi me dok još ima vremena
nekom sitnom pažnjom ili povlađivanjem taštini
kupi me dok nisam završio u ludnici ili tako nešto
jer je sasvim izvjesno da se treće ne može dogoditi
TAKO JE LIJEPO
unose se u lice i pjevaju navijačke pjesme
u primorskom gradu na obali
mlada djevojka u badiću
viče ‘‘za dom“
odgovaraju ‘‘spremni“
a guzovi joj ispadaju iz gaća
da sam Bukowski razmišljao bih ‘‘jebati“?
ovako razmišljam ‘‘da li bih se mogao zaljubiti “
unose se u lice i pjevaju navijačke pjesme
u primorskom gradu na obali
nervozni jer gubi reprezentacija
pokrao nas sudac
crko da bog da
komunističko smeće
za dom spremni
prekrasno dupe
u toplu ljetnu večer
čovjek u stvari vjeruje u previše toga
da bi podnio svu ovu stvarnost
U LICI
u Lici
na motoru
potez Gračac-Jošani
120 na sat
vjetar u kosi
i šum u ušima
pomislih, možda je vrijeme
da svima oprostim sve
da svi oproste meni
da se oprostim
oprosti mila
eto malo patetike
oduzimanje života u trenutku kada je najljepše
želim u stvari reći
da postoje trenuci veći od života
ali da ja ne znam kako bih to dočarao
pa pokušavam s tvrdnjom da je tada najbolje ubiti se
naravno da nemam pojma što je najbolje
vozim se
u Lici na motoru
120 na sat
s vjetrom u kosi
i iznenada me spopadne osjećaj
ovo je nešto
LJUDI IMAJU POTREBU
ljudi imaju potrebu
napisati mi pismo
zatražiti nešto
potužiti se
ili me jednostavno poslati u vražju mater
ta čudesna moć televizije
da oni nešto kažu
da ih zapamtiš
udovoljiš njihovim željama
čuješ njihov glas
kako idu godine sve me više fascinira
imam moć ući u njihove svjetove
uzimati njihove sudbine u svoje ruke
pomagati im da lakše prođe dan
imam tu moć
ali je ne koristim
što bih ja sa svim tim sudbinama
sa svim tim kreditima
socijalnim situacijama
prepunim bijesa
kako idu godine sve manje me zanima drama
šećem dijete u parku
izbjegavam nadobudne roditelje
i redovito pijem
prethodno pripremljen čaj od mente
navodno blagotvoran za živce
PROMOCIJA
na promociji knjige
u malom primorskom gradiću
zbog velikog interesa publike
guraju me u veliku sportsku dvoranu
uguran u veliku sportsku dvoranu
veliki interes publike izostaje
pa se gledamo u oči
svaki posjetilac i ja
tražeći uzajamno razumijevanje, ili neke odgovore
svakog posjetioca optužujem što je ljudi u dvorani malo
svaki posjetioc me optužuje što umjesto o politici
pričam o poeziji
međutim, kada se sve zbroji i oduzme
tih sat vremena nekako je ipak prošlo
možda čak i dosta sadržajnije
nego dobar dio života
SVE JE U REDU
to ima neke veze s kemijom
ne znam kako bih drukčije objasnio
svoje živce
svi su složeni
svi pod kontrolom
u Azijskom restoranu dok naručujem hranu
zvijer koje me inače prati negdje se izgubila
u hrvatskom postoji riječ za takav osjećaj
ona se zove spokoj
zvijer se izgubi i to je to
naravno da bi ovdje sada za dramatski zaplet
zgodno došao zaključak
kako mi zvijer fali
kako s njom sve dobiva neki smisao
dijalektika života ili tako nešto
međutim sve je to teški bulšit
ništa mi ne fali
ponajmanje zvijer
moglo bi se sada i ovdje mrijeti bez nje
i sve bi bilo u savršenom redu
NA IZLOŽBI
ti si umjetnik
koji se izražava
na razne načine
crtaš ovo i
crtaš ono
imaš potrebu reći kako to izgleda
tamo negdje gdje ti rasteš
ti si umjetnik koji se izražava
ali teško je s tim umjetnicima
jer kolko vidim
na promociji tvoje umjetnosti
muče te stvari
gdje što stoji, kako će proći izložba
kako će reagirati masa
ti si umjetnik koji traži da se pojača zvučnik
kako bi svi čuli
tvoje uvodno slovo
namještaš leptir mašnu
dok govoriš
teško je s tom umjetnošću
večeras sve nekako izmiče
recimo da bi čitav svijet trebao biti ulovljen u tvom pogledu
recimo da je to to
ali toga nema
LJETNA NOĆ
stvarno ništa više nije potrebno
može se hodati
od Ilice do Frankopanske
ići s noge na nogu u kasni sat
izbjegavati ljude
pozdravljati ljude
ponekom samo kimnuti u znak odobravanja
a ponekom skrenuti pažnju na sebe
stvarno ništa više nije potrebno
kada dođe šesti mjesec
i kada je moguće hodati po toplom asfaltu
noć i topao asfalt
dosta toga na ovome svijetu
dao bih za takvu situaciju
za situaciju u kojoj te ponovno srećem
u toploj noći
ovlaš dodirujem po leđima
precizno detektirajući
onaj dio tvoga tijela
gdje leđa prelaze u dupe
tako karakterističan za tebe
za tvoje mlade godine
koje se nude
PLAŠIM SE LJUDI
kako idem stariji plašim ljudi
sve manje znam o sebi
pa ne ostaje puno vremena da upoznajem druge
kako idem stariji plašim se ljudi
ne vjerujem njihovim riječima
i pojma nemam zašto su ovdje
stvarno , možda sve ovo izgleda
kao nepostojeća muka sredovječnog muškaraca
ali pokušat ću biti jasniji
pre neki dan razgovaram sa ženom
koja za notornog zločinca tvrdi da je heroj
a tip je ubijao djecu
to je to
isti stari film
isto trošenje nacionalističke matrice
u kojoj naši mogu sve
kako idem stariji plašim se ljudi
bez pretjerane volje da dalje sudjelujem u svemu tome
ako znaš postupak
ugradi me u zid
okači na mene lamperiju i slike
okači bilo što
samo da ne gledam govna
SLAVKO LINIĆ
Ništa Linić nije rekao, ništa. Ništa što bi Milanovića moglo stajati karijere. Ogorčen zbog činjenice da ga se Milanović riješio Linić održava teatralne presice na kojima ne govori ništa. Optužuje premijera za kriminal, ali ne daje dokaze. Optužuje ga za autokraciju, ali zbog toga se ne gube izbori. Optužuje ga da ne zna voditi državu, a dvije i pol godine bio mu je najvjerniji suradnik. Slavko Linić u Vladi Zorana Milanovića bavio se egzaktnim stvarima. Mnogi su ga doživljavali odgovornim političarem. Nakon što je otišao iz Vlade Zorana Milanovića počeo je s ezoterijom. Jedan više Kreši Mišaku za emisiju.
MRLE
Pričam s Damirom Martinovićem Mrletom. Ima brkove, zavidim mu. Ima ženski šljokičasti topić i dlakavi trbuh . Tu sam rezerviran. I blago lice ima. Pričamo o djeci. Martinović govori kako voli dijete. Kako uživa u ulozi oca dvogodišnje djevojčice. Htio bi još djece. Smatra da je u najboljoj dobi za odgoj i gladi dlakavi trbuh. Dijete ga opušta i misli da se dobro snalazi u toj ulozi. Prepričavam prijatelju kako sam sreo Mrleta. Pita me jel’ Mrle normalan. Nije, lud je k’o puška, odgovaram.
LJUŠTINA
Pričam s Duškom Ljuštinom. Duško Ljuština ima puno toga za reći. Uglavnom o Milanoviću. O Zoranu Milanoviću može pričati 10 minuta. Za tih deset minuta pijem kavu i klimam glavom. Htio bih reći nešto pametno, ali sve što kažem zvuči kao glupa fraza. Uglavnom šutim. Čudim se sam sebi na ograničenosti. Duško Ljuština je srčan dok govori. Imam dojam da vjeruje u svoje riječi. Ne mogu mu ničim parirati. Možda je moj unutarnji svijet bogatiji od svijeta Duška Ljuštine, ali to nitko ne zna. S tom pretpostavkom ne mogu započeti nikakvu priču, ne mogu izvesti nikakav zaključak. Ljuština dominira u razgovoru, danas je njegov dan. Dan Duška Ljuštine.
MATURALNA VEČER
Sličan osjećaj kao s Ljuštinom prati me i na maturalnoj večeri. Slavimo 25 godina. Bolje bi bilo reći obilježavamo. Loše volje odlazim na taj događaj, loše se i vraćam. Više-manje svi su dobronamjerni i veseli, više-manje ja glumim da sam sve to. Priča se o mladosti, o prošlim vremenima, o tome što se promijenilo i koliko imamo djece. Mladost je bila lijepa, nekada se živjelo bolje, ja imam jedno dijete, a koliko imaš ti? U jednom trenutku sa susjednog stola gdje se također obilježava godišnjica mature zovu me da se slikam s njima. Rado se dižem i udovoljavam im. Svi su razdragani i veseli, ja sam poznata osoba. Mladi ljudi se slikaju sa mnom. Dok se vraćam za svoj stol, prate me pogledi nekadašnjih razrednih kolega. Nema tu zavisti ni zlobe. Dapače, pomalo su ponosni na mene. Ja sam uspio u životu.
Mr. successful as himself.
LIJEPO JE BITI HRVAT
Svi smo solidarni, uplaćujemo i pomažemo. Humanizam na djelu. Konačno smo se pokazali kao ljudi. Poplava je u nama potaknula plemenite osjećaje. Najbolji smo kada je najpotrebnije. Spašavamo životinje i ljude. Mi smo plemenita nacija. Za druge nacije nije nas briga. To što godišnje 6 milijuna djece neke druge nacionalnosti umre od gladi nije naš problem. Svakih pet sekundi jedno dijete krive nacionalnosti umre od gladi, pa što? Tko mu je kriv što nije Hrvat? Jesmo li mi možda krivi što je rođeno u Namibiji? Mi brinemo za djecu iz Posavine, a 17 tisuća afričke djece koja dnevno umru od gladi za nas su brojke. Mi nikada nismo brojali do 17 tisuća, koliko je to?? Tko uopće može brojati do 17 tisuća? Tko je tol’ko lud. Zašto nas maltretirate velikim brojevima? Mi imamo tri mrtva i o njima se brinemo. Imamo mrtvu stoku u Posavini i tko bi još razmišljao o afričkoj djeci. Mrtvoj. Ne zanimaju nas tuđa djeca i njihovi ružni veliki trbusi. Mi smo mi, oni su oni. Naša mjera empatije proporcionalna je udaljenosti žrtve. Pokazali smo se kada je najteže. Ovih dana lijepo je biti Hrvat.
IZBORI
Prošli su još jedni izbori. Desnica jača. Oni koji ne mogu vidjet pedere i drukčije. Koji plješću Šimuniću i Thompsonu. Mrze ćirilicu i Pupovca. Tako je to. Bilo i bit će. Šovinističko klerikalno društvo opterećeno starim podjelama. Ali nije svako zlo za zlo, tješi jedna sitnica koje nije bilo na dosadašnjim izborima. Ostavka. Pojavio se čovjek koji samoinicijativno snosi konzekvence vlastitog lošeg rada. Dragutin Lesar. Nikada nisam simpatizirao njegov politički populizam, ali ostavka nakon loših izbornih rezultata vraća vjeru u politiku. Mali korak za čovječanstvo, za Lesara nešto veći.
MILANOVIĆ
Zagrebački gradonačelnik Bandić imao je primjedbe na ponašanje premijera Milanovića prilikom obilaska poplavljenih područja. Bandić Milanoviću zamjera nedostatak aktivizma u nastaloj situaciji. Da sam ja kojim slučajem premijer i da su europarlamentarni izbori, ovu situaciju s poplavama iskoristio bih da budem dan i noć u Posavini, u vodi do koljena s ministrima na terenu, tvrdi Bandić. Zanimljiva je stvar kako Bandić sasvim otvoreno izjavljuje kako elementarnu nepogodu treba zlorabiti za vlastitu promociju. Štoviše, čak daje upute kako si dići popularnost na tuđoj muci. Osobno mu nije palo na pamet da bude dan i noć sa stradalima i to samo zato jer se nije kandirao na europarlamentarnim izborima. Da jest, spavao bi u mulju, s preživjelim svinjama i kravama, a sve kao dokaz vlastitog humanizma.
DOBRICA ĆOSIĆ
Umro je Dobrica Ćosić, otac srpske nacije. Na pogrebu mu je bilo jedva tisuću ljudi. Poplave u Srbiji zasjenile su smrt Dobrice Ćosića. Da nisu, na sprovod bi mu došlo deset puta više ljudi, tvrdi jedan srpski analitičar. Ako se držimo one glupe poslovice da je cijeli život priprema za što bolji i kvalitetniji sprovod, Dobrica Ćosić nije imao sreće. Puno je truda uloženo, a slabo mu se vratilo. Međutim, ne treba biti zlurad. Možda Dobrica nije megaloman u smrti. Čovjek čija je životna filozofija bila velika Srbija i koji je za života patio jer takve Srbije nema, možda je u smrti ipak pronašao mir. Onaj mir koji nam je svima zajamčen u tri metra dubine, metar i po širine.
ZA DOM SPREMNI
U Lisinskom zastave, ljudi s kravatama, svi na nogama.Cijela dvorana plješće Jou Šimuniću. Zatim Thompsonu. Šimuniću pljesak zbog ustaškog pozdrava, a Thompsonu zbog nečeg sličnog. Zašto su ustaše privlačne ljudima? Sve ono što povijest zna o njima nije za pljesak. Može li borba za Hrvatsku (pa makar i zločinačka) biti dovoljan razlog da se nekom plješće? Očito da. Dobar dio ljudi smatra da je u borbi za državu dozvoljeno sve. Vjerojatno sami ne bi ubijali ženu i djecu, ali prešutno to drugima odobravaju. Ubij, zakolji da drugi ne postoji! Ponekad popijemo kavu s takvim ljudima, djeca nam se međusobno žene, pridržavamo si vrata na hodnicima stambenih zgrada.. Našu djecu oni ponekad poglade po glavi, raspituju se za zdravlje ukućana. Živimo jedan miran, pristojan, građanski život, dobri smo susjedi…sve dok ne odemo u Lisinski.
RATA MI DAJTE
Viđeniji branitelj daje intervju za Glas Koncila. Tvrdi kako je mirna reintegracija nešto najgore što se moglo dogoditi Vukovaru. ‘‘Trebali smo ratovati. Bilo bi poginulih, ali preživjeli bi bili ponosni i na svome.“ Branitelja nitko ne pita bi li u ratu žrtvovao kćer ili sina. Svojedobno je Žarko Domljan razgovarao s Tuđmanom o tome koliko je žrtava za Hrvatsku prihvatljivo. Složili su se da bi 15 tisuća mrtvih bila gornja granica koju bi Hrvatska mogla podnijeti. Nisu spominjali vlastitu djecu. Nisu imali srca.
IZBORI
Bliže se izbori. Izborno vrijeme je vrijeme kada osjećam izvjesnu udaljenost od ljudi koji me okružuju, svih njihovih briga, strasti, strahova. U izbornim debatama ne zauzimam stranu. Sve riječi, sadržaje i misli izrečene u takvim situacijama promatram pod kutom pod kojim ih sami akteri nisu takve plasirali i takvim ih ne doživljavaju. To me odmara, dozvoljavam imaginaciji da se razmaše. Ponekad utišam ton na televizoru i gledam pretendente na vlast kako govore, mašu rukama, smiju se. Izgledaju normalno. Kao ljudi željni pažnje. Svijet u kojem bi svi bili nijemi čini se boljim nego ovaj u kojem smo sada.
GOTOVINA I TUNE
Kada Ante Gotovina daje intervju, od njega se očekuje da se izjasni, odredi, kaže nešto što bi moglo biti predmetom dnevnopolitičke analize. Kako redovito takvo određivanje izostaje, mnogi su nezadovoljni. Od ratnika se očekuje da zadrži borbenu retoriku, da ratuje u miru, proziva, napada, brani se. Svega toga nema kod Gotovine, tvrdi da je ribar i gotovo. Gdje je nestala ona njegova odlučnost, dosljednost u borbi protiv neprijatelja, militaristički fanatizam? Je li moguće da ratnik postane ribar? Kako kraj svih živih neprijatelja u Hrvatskoj Gotovina ratuje jedino s tunama? Svaka tuni čast, grabežljivac i sve to, al’ tuna nije Srbin.
LINIĆ
Svi su ludi zbog Linića. Svi. Koji me okružuju. U očima bližnjih vidim želju za životom dok komentiraju Linića. Malo su zluradi, malo veseli, malo analitični, malo, malo. Uglavnom ushićen svijet. Zadužen da ispravi ono što je krivo, oboružan željama i nagonima za pravdom, svijet koji se iskreno raduje odlasku Linića jer eto ima temu za svakodnevne brbljarije. Meni smjena Slavka Linića ne znači ništa. Smjene u Vladi nisu ono što bi mom životu dalo smisao. Gotovo me sram što tako mislim. Nesiguran u ocjeni svega što se događa, nezainteresiran za Linića i potrese u SDP-u obaram pogled na odlasku kući. Plašim se da ne sretnem nekog tko će me izmasakrirati ovom temom. Provlačim se kroz iglenu ušicu svijeta koji me čudi.
ŽENE
Nakon moderiranja okruglog stola na temu nasilja u obitelji na ulici mi se pridružuje šezdesetogodišnjak koji mi objašnjava kako su žene same krive za nasilje kojem su izložene. Štoviše, najčešće lažu da su zlostavljane, udružuju se u kojekakve pokrete kako bi eto napakostile muškom rodu. Ne proturječim mu, gorljiv je, unosi se u lice, a ja ubrzavam korak kako bih ga se otarasio. ”Vi ste dobar voditelj, g.Stankoviću, hvala vam što ste me saslušali i želim svako dobro vama i obitelji.“ Stišće mi ruku i tapše me po ramenu. ”Hvala i vama!”, odgovaram mu.
KNJIGA
U Čakovcu upoznajem čovjeka koji tvrdi da nikada u životu nije kupio knjigu. Zatim je kupio moju knjigu i daje mi je na potpis. U prvi moment to doživljavam kao čast, a zatim u drugi, treći i četvrti moment to također doživljavam kao čast. Osjećaja časti ne mogu se riješiti na povratku kući. Već danima ga u različitim prigodama vučem sa sobom. Okupirala me čast, ja sam čovjek-čast, suočavam se s čašću dok gledam izloge, iznenada me salijeće u različitim situacijama. Neobično je časno biti ja. Biti u središtu svijeta sa svojom dragocjenom ličnošću.
KOLAČ
Sinoć sam napravio kolač. Nikada u životu nisam. Jučer mi je iznenada došla potreba, pomiješao sam sastojke, sjekao i pekao i na kraju jeo. 44 godine ne razumijem ljude koji od pripreme hrane rade umjetnost. 44 godine nemam razumijevanja za takve priče sve do jučer. Tada mi se na jedan sat javlja potreba za kuhanjem. Nakon toga još jedan sat gledam televizijske kanale na kojima se kuha. Kada se sve zbroji i oduzme, u životu sam dva sata imao interes za kuhanje, a onda sam se zainteresirao za nešto drugo. Recimo za ženu s bradom koja je pobijedila na Eurosongu.
KRIZA
Na okretištu tramvaja dva prijatelja od 40-ak godina razgovaraju. Dovijaju se načinu kako naći novac. ‘‘Slušaj, stari, imam jedan stari mountain bike koji bismo mogli malo srediti, oprati, popraviti i staviti na Njuškalo. Možda dobijemo sto kuna, pa svakom pola. Šta kažeš?“ ”Može ‘‘, odgovara ovaj drugi. Uto dolazi tramvaj. Uz obećanje da će sutra razraditi plan akcije razdvajaju se. Jedan od njih stavlja ruke u džepove, drugi se penje u tramvaj i razmišlja kako će potrošiti 50 kuna.
ZADUŽBINA
Zadužio sam poznanika. Učinio sam mu uslugu, a da on to ne zna. Od tog događaja prošlo je par mjeseci. Sa zaduženim se ponekad sretnem i zadržimo se u kraćem razgovoru. Drugi put se samo pozdravimo kad se sretnemo. Mahnemo si rukom ili učinimo neku gestu dajući do znanja da smo uočili onog drugog. U posljednje vrijeme sve više me proganja osjećaj da bih poznaniku nekako trebao objasniti što sam učinio za njega. Želim da mi na neki način izrazi zahvalnost. Uopće, potreba da se potvrđujem kod drugih ljudi ovaj tjedan je nešto izraženija nego tjedan prije.
RASTANAK
Rastaju se Vlado Kalember i Ana Rucner. Novine naravno pišu o tome. Uz gomile tekstova koji donose najnovije vijesti o tome kako je došlo do razlaza jedan je posebno zanimljiv. U njemu se govori o neverbalnoj komunikaciji para i to u vremenima kada još nismo znali da su u bračnoj krizi. Autoru teksta posebno je zapeo za oko poljubac koji je Kalember uputio Ani Rucner u jednoj televizijskoj emisiji, pa kaže: ‘‘Analiza neverbalne komunikacije sada već bivšeg para otkrila je da je bila riječ o isforsiranom poljupcu. Ona skoro da se izmiče dok ju on ljubi.“ Ova posljednja rečenica mogla bi biti predložak za finu literaturu. Opisujući tako zamah rukom jedne starije gospođe, Kundera je napisao ‘‘Besmrtnost“.
KNJIGE
47 posto Hrvata ne čita niti ih knjige zanimaju. Sto novinskih komentatora koristi ovaj podatak da bi se nad njime čudili, da bi osuđivali nepismenu rulju koja ne mari za knjigu. Kako im ne dosadi uvijek biti u pravu, uvijek s iste visine docirati o potrebi čitanja kao pretpostavci izvrsnosti. Čitaj ako hoćeš, ako nećeš, nemoj. Nije li čitanje privatna stvar? Šta me briga jel’ nacija načitana ili ne? Uopće, šta me briga za naciju? Matija Babić ponekad se hvali kako u životu nije pročitao ni jednu knjigu. S Matijom Babićem na kavi mogu izdržati pola sata. S većinom načitanih ni deset minuta.
MARINA LOVRIĆ MERZEL
Draga i pristojna. Marina Lovrić Merzel. Stišće ruku i povjerava se kako joj je prijatelj veliki ljubitelj moje poezije i kako joj moram potpisati knjigu.
‘‘Naravno ‘‘ odgovaram. Draga i pristojna Merzel poklanja mi plastični auto. ‘‘Za vaše dijete“ kaže. ‘‘Oooo radovat će se moje dijete“ kažem. Onda se pale kamere i sve odlazi k vragu. Eto baš jučer dobivam tužbu od Merzel. ‘‘Uvreda i kleveta“. Nitko više ne spominje poeziju, crni sam HDZ, zlotvor i nekrst, Marina će na sudu dokazati tko iza mene stoji i kakvi me motivi vode.
Mogu nešto upitati gđo Merzel? Zašto ne pričamo o poeziji? Zašto moramo o milijunima, krađi i pohlepi? Kako stvari stoje bit ćemo na sudu Marina i ja. Davat ćemo važne izjave o pravdi, sijevat će bijesni pogledi, sutkinja će na kraju presuditi…a onda, ko zna…možda jednog dana ipak potpišem knjigu. ‘‘S ljubavlju… Aco Stanković“
SARAJEVO
tri dana tapšu ga po ramenu
na promociji knjige u Sarajevu
situacija u kojoj neprestano daju komplimente
na licu mu crta grimasu
kao da sere ili tako nešto
trebalo bi razbiti tu njušku
ZLOVOLJA
S 13 mi umre otac. Pripremam ručak roditeljima koji trebaju doći s posla
a na vratima se pojavljuje muškarac s riječima ‘‘ocu nije dobro“
Godinama poslije sanjam oca kako samnom i majkom sjedi za obiteljskim stolom a zatim se diže, odlazi i ne javlja se više.
Osuđujem ga u snovima.
Često sanjam isti san. Ozlojadi me. Nekad sanjam i na javi. Nađem se tako u sitauciji da za vrijeme nekog zanimljivog razgovora pomislim što ću ja ovdje dođavola, čemu sva ta priča, razmjena misli, ideja, u krajnjoj liniji otvaranje duše?
Prošlo je puno godina kako sam izgubio oca i čovjek bi pomislio rane zacjeljuju, sve teče i neke glupave fraze sličnog tipa, ali ne… Sve što se događalo ili se događa ima jako malo veze s onim što bih ja htio da se dogodi. Okupira me takav osjećaj.
PRVA KAVA
u posljednje vrijeme
malo toga ostaje
ne, ti ne umireš
već se jednostavno ne pronalaziš
eto, baš jučer
potpisivao si knjige
i oni su govorili hvala
a ti si skromno odmahivao rukom
nit je ta ruka bila skromna
nit su ti ljudi trebali tebe
uopće
jedna promašena situacija
u posljednje vrijeme
malo toga ostaje
ko što rekoh ne radi se o umiranju
ili nekakvoj patetici tog žanra
jednostavno u relativno čestim trenucima
jedno te istog dana
obuzima te osjećaj
da bi najradije sve ovo prespavao
prešutio, zaboravio
u nekoj ozbiljnijoj analizi
doći ćeš do zaključka
da ti izvjesno zadovoljstvo
predstavlja samo ispijanje
prve jutarnje kave
ali s tim prvim gutljajem kao da
si i popio sebe
ostaje prazan dan