”U petak oko 13 sati na otok je stigla skupina od šest mladića koji su se uputili ispred vile. Odmah po dolasku počeli su kuću gađati kamenjem i pritom porazbijali sve prozore i vrata. U tom trenutku u kući je bio Rakitić s obitelji. Nakon što su sve porazbijali pobjegli su u nepoznatom smjeru.“ [Read more…]
Očekivani šamari
Jest, sramota je. To da kompletno vodstvo nacionalnog nogometnog saveza – uključujući izbornika i isključujući formalnog predsjednika te stvarnog gazdu – bude napadnuto usred vlastite države, na odmorištu na autocesti, s pravom se izrodilo u prvoklasni skandal. Barem na simboličnoj razini budući da se, kako se doznalo kasnije, sve završilo s dva ili tri šamara, jednim razbijenim retrovizorom i jednom bačenom plastičnom bocom. [Read more…]
Histerija i suicid HSLS-a
Taman kad pomisliš da su klinički mrtvi i da se besmisao njihovog postojanja konačno realizirao, eto ih opet. HSLS, stranka koja je u dvadeset i kusur godina prevalila put od ozbiljne i uljuđene građanske opcije do trgovačkog pogona za uhljebljivanje najspretnijih, ovih dana ušla je u HDZ. Cijena – prava sitnica, u skladu s njenim nepostojećim rejtingom: tri saborska mjesta, a možda se nakon očekivane pobjede na izborima ušićari i kakvo ministarstvo ili državna tvrtka.
Samostalnost ”HSLS-a novog doba”, kako ga je znao krstiti Darinko Kosor u svojoj akciji distanciranja od dvije velike stranke i silnom trudu profiliranja u radikalnu liberalno-tehnomenadžersko-probiznis opciju, tako je potrajala manje od tri godine: dosta je bilo šale, sada je došlo vrijeme za ozbiljan posao. A u hrvatskoj politici ne postoji isplativiji deal nego osvojiti kakvu strančicu i potom s njom pametno trgovati.
Rejting je manje bitan od rasporeda na listama, pa makar to dugoročno vodilo prema samoubojstvu – kad si na dnu, treba samo preživjeti i dočekati novo preslagivanje karata. Jer u opoziciju se, jel’te, uvijek može otići, a onda prigodno vrištati o principima, moralu & programskim načelima.
Samostalnost ”HSLS-a novog doba”, kako ga je znao krstiti Darinko Kosor u svojoj akciji distanciranja od dvije velike stranke i silnom trudu profiliranja u radikalnu liberalno-tehnomenadžersko-probiznis opciju, tako je potrajala manje od tri godine: dosta je bilo šale, sada je došlo vrijeme za ozbiljan posao. A u hrvatskoj politici ne postoji isplativiji deal nego osvojiti kakvu strančicu i potom s njom pametno trgovati
Šlepanje velikima oduvijek je bio provjeren recept, iako je on u konačnici uvijek rezultirao brutalnom likvidacijom. Sjećate se HSS-a, stranke koja je po sličnom modelu tumarala lijevo-desno i u jednom trenutku čak uspjela isposlovati silnu važnost? Sjećate, vjerojatno, premda bi svako dodatno pitanje o njoj trebalo biti upućeno tek iskrenim mazohistima koji iz nekog neobjašnjivog poriva sasvim ozbiljno prate politička događanja u nas. HSS postoji, kažete? Zanimljivo. A gdje je, tko uopće vodi tu stranku?
Nije ni bitno, sve zajedno progutao ih je Tomislav Karamarko u svojoj paničnoj akciji kupljenja mrvica ispod stola. Nesretnik je vjerojatno svjestan da mu SDP po svom dobrom starom običaju nudi vlast na pladnju, ali barem je dovoljno pametan da sebi stvara osigurače i usput eliminira svako rasipanje, pa i ako se radi o promilima koji predstavljaju statističku grešku čak i za samu statističku grešku.
I tako je red došao na HSLS, nekad ponos građanskog centra, a danas blijedožutu nakupinu koja luta političkim bespućima bez ikakvog cilja i smisla. Sitne natruhe logike dale su se, istina, naslutiti uoči prošlih lokalnih izbora, kada je u Zagrebu iz šešira izvučen Vladimir Ferdelji na čijim se plećima nekako doguralo do Gradske skupštine. No, to je bilo to: uslijedilo je koaliranje s Milanom Bandićem i sve što neumitno dolazi nakon toga. Pitajte Tatjanu Holjevac.
Darinko Kosor je kao predsjednik Skupštine vjerojatno sam sebi silno važan i gotovo sigurno ne može zamisliti pogodniju osobu za funkciju koju obnaša, a novi lokalni izbori ionako su tek za nekih tri godine – sasvim dovoljno za solidnu dozu zaborava i novu rundu preslagivanja. Ako Bog da sreće, Kosor će se u međuvremenu ionako uvaliti negdje skuplje i unosnije, i nitko se više neće ni sjećati njegovog prošlogodišnjeg prosipanja žući u pravcu vječnog zagrebačkog gradonačelnika.
Darinko Kosor je kao predsjednik Skupštine vjerojatno sam sebi silno važan i gotovo sigurno ne može zamisliti pogodniju osobu za funkciju koju obnaša, a novi lokalni izbori ionako su tek za nekih tri godine – sasvim dovoljno za solidnu dozu zaborava i novu rundu preslagivanja. Ako Bog da sreće, Kosor će se u međuvremenu ionako uvaliti negdje skuplje i unosnije, i nitko se više neće ni sjećati njegovog prošlogodišnjeg prosipanja žući u pravcu vječnog zagrebačkog gradonačelnika
A vi, tukci, samo glasajte: protiv ”dvije velike stranke koje provode istu ekonomsku politiku” ili za ”radikalan gospodarski program”, svejedno: nema te mantre koju HSLS neće solidno zamisliti i traljavo izvesti. Jadnici, nesposobni su čak i za klasičnu političku obmanu, a pored toga imaju nesreću da ciljaju na tržište koje čine glasači s kvocijentom inteligencije nešto višim od broja cipela. Taman kad ih stidljivo krenu osvajati, sve prospu nekim suicidalnim saltom ili kombinatorikom koja uvrijedi zdrav razum.
Nisu čak dosegli ni razinu HNS-a, jednako marginalnog i besmislenog, koji se barem pomirio s činjenicom da ga nitko ne voli i da predstavlja tek interesnu organizaciju za uhljebljivanje i usputno promoviranje krupnog kapitala. Oni barem znaju gdje im je mjesto, pa svojih jedan ili dva posto glasova redovito donose u miraz SDP-u i tako godinama parazitiraju, klapajući o građanskim vrijednostima i hvaleći se neviđenim, ali nikad realiziranim gospodarskim genijima.
Ne, HSLS je odvijek bio drugačiji: histeričan k’o baba na speedu i predvidiv kao zvrk, sudarat će se s ogradama na lijevoj i desnoj strani i nekako kliziti niz stazu. Možda će do cilja doći zadnji, ali bitno je sudjelovati – a barem taj dio posla odrađuju majstorski. Jer, nema te hrvatske vlade u kojoj ova stranka nije sudjelovala, a opet nema te hrvatske vlasti koju HSLS nije kritizirao i dramatično pozivao građane da konačno otvore oči.
Nije šala, treba to znati.
Najnoviji brak s HDZ-om, naravno, nije nikakvo čudo neviđeno, kao ni Kosorova izjava da su liberali ”centar ili desni centar”. Kad trguješ, nešto moraš i dati – a političko preživljavanje vrijedi barem malo koketnog namigivanja i podizanja suknje.
Nije Darinko Kosor Vlado Gotovac, kojega je u ovom kontekstu gotovo neumjesno uopće spomenuti. On bi vjerojatno, kad bi shvatio da konačno ne ide, u HSLS-u jednostavno ugasio svjetlo i zaključao vrata.
Manja je sramota.
(Prenosimo s tportala).
Laži, psi u borbi i sushi
”Oni koji vas tapšu po ramenu vjerojatno imaju ruku u vašem džepu”, poručio je početkom godine Zoran Milanović stanovnicima Gorskog kotara, jadnima i promrzlima nakon ledene katastrofe i dugotrajne potpune odsječenosti od svijeta. Populističke političke metode premijer im je slikovito objasnio na terenu kada ih je sa zakašnjenjem od nekoliko dana ipak došao potapšati po ramenu, no malo tko mu je zamjerio jer je valjda cijela država prije njega shvatila da je red da se predsjednik Vlade barem kurtoazno pojavi među unesrećenima.
Slično je bilo i u poplavljenoj Slavoniji u kojoj se Milanović prvi put uvalio u spasilački čamac, iako je zaobišao sportsku dvoranu s prognanicima. Pa onda i drugi put, kada je važno došao koordinirati vojskom i policijom. Ništa strašno. No eto njega ovog vikenda i u trećem điru po istoku: ovaj put doslovno se uvaljao u blato kako bi odradio prvu pravu turu tapšanja po ramenima. Sve je napravio po populističkim pravilima igre: ne da bi se domogao kakvog novčanika, nego samo da bi utekao od Slavka Linića.
Milanović je očito želio sve skupa proglasiti nebitnim i bezveznim – kao što mu je dosadan i beznačajan svaki malo jači slučaj u kojemu bi trebao pokazati zrnce političke odgovornosti ili državničkog instinkta
Za to vrijeme njegov stranački pas čuvar Ranko Ostojić u Zagrebu je zarežao na buldoga Linića i pomutio mu planove o amortiziranju aktualne stranačke kavge. Milanović je očito želio sve skupa proglasiti nebitnim i bezveznim – kao što mu je dosadan i beznačajan svaki malo jači slučaj u kojemu bi trebao pokazati zrnce političke odgovornosti ili državničkog instinkta.
Ne, još od iskrcavanja Mirele Holy iz Vlade i nešto kasnijeg odstrela već zaboravljenog Veljka Ostojića, za kojeg još uvijek ne znamo je li došao na red pravosudnih organa zbog onih muljaža sa zemljištem u Istri, premijera i predsjednika SDP-a nam nekako previše često bole prepone. Drugog objašnjenja nema.
Pa ne znamo odgovor na pitanje zašto je prije dva mjeseca lagao da odlično komunicira s Linićem ako ovaj tvrdi da četiri mjeseca nisu progovorili ni riječi. Ne znamo ni zašto nije prihvatio ostavku ministra financija kada mu je već bila ponuđena, nego je inzistirao na javnom odstrelu preko afere Spačva – koja svakim danom sve dublje ukapa njega samoga.
Što je s tim Malim biskvitima – je li znao za tajni plan uništavanja Kraša državnim novcem? Ima li njegov prijatelj Tedeschi veze s time? Kakve su to obiteljske autopraonice koje uspijevaju izboriti milijunski kredit HBOR-a? Tko više vjeruje Poreznoj upravi?
Ne znamo odgovor na pitanje zašto je prije dva mjeseca lagao da odlično komunicira s Linićem ako ovaj tvrdi da četiri mjeseca nisu progovorili ni riječi. Ne znamo ni zašto nije prihvatio ostavku ministra financija kada mu je već bila ponuđena, nego je inzistirao na javnom odstrelu preko afere Spačva – koja svakim danom sve dublje ukapa njega samoga
I je li u zadnje vrijeme razgovarao s bratom Krešimirom Milanovićem? Što on kaže na optužbe da je slobodno vršljao državnim institucijama i sređivao kredite, otpise dugova i zamjene zemljišta? Je li premijer zbilja ”upozoravao ministre da ignoriraju brata”, kako tvrde neki mediji, ili je u zadnjem razgovoru sa Slavkom Linićem zamjerio bivšem stranačkom patrijarhu upravo neosjetljivost prema poslovnim potrebama njegove vlastite uže obitelji? Ljudi možda zbilja ”vode privatne živote i imaju svoje aranžmane”, kako se uvijeno izrazio, a možda mu njegov brat zbilja nije prijatelj u političkom smislu. Ali mu je i dalje brat.
Puno je smislenih pitanja, a još više Milanovićevog slijeganja ramena i nervoznog, osornog frktanja. Nigdje odgovora. Njemu slučaj Linić više nije aktualan, ako je ikada i postojao. Živcira ga uopće pričati o tome. Ima važnijeg i zabavnijeg posla. Možda eventualno nešto jasnije progovori o navodnom praćenju, prisluškivanju i korištenju svih mogućih državnih službi kako bi se bivšem ministru nešto napakiralo – ali tek nakon što ti isti špijuni, koji ionako ne potpadaju pod efektivan civilni nadzor, također zaključe da nikakvih problema nema. Naravno.
Sve ostalo prepušteno je Uskoku, a on u nedostatku stvarne političke odgovornosti služi kao stranački sud časti. Predsjednik SDP-a došao je u fazu kada ga analitičari već proglašavaju političkim mrtvacom, Štulićevim ”fazanom koji mrtav leti”, zombijem koji besciljno luta frustriranom zemljom u slobodnom padu i samo čeka smrtonosni hitac. Ne samo zbog još ne potpuno dokazanih porezno-zemljišno-nepotističko-špijunskih afera nego i brutalno nevesele gospodarske situacije u kojoj se nakon dvije godine na vlasti novi pad BDP-a opet proglašava ”dobrim znakom”.
Sve ostalo prepušteno je Uskoku, a on u nedostatku stvarne političke odgovornosti služi kao stranački sud časti. Predsjednik SDP-a došao je u fazu kada ga analitičari već proglašavaju političkim mrtvacom, Štulićevim ”fazanom koji mrtav leti”, zombijem koji besciljno luta frustriranom zemljom u slobodnom padu i samo čeka smrtonosni hitac
Ako ga ne riješi stranačka horda ove subote, što je malo vjerojatno jer je previše SDP-ovaca zaljubljeno u vlast iz čisto egzistencijalnih motiva, čast će na idućim izborima pripasti notornom HDZ-u i Tomislavu Karamarku. Povijest se ponavlja – kraj ovakvog premijera oni za osvajanje vlasti ne moraju raditi baš ništa.
Tko će Milanovića upozoriti na to? Možda Ranko Ostojić? I tako će umjesto ostvarenja snova zagrebačkog ”dečka koji obećava” uslijediti njegov konačan pad, vjerojatno zvučan točno onoliko koliko ga je vlast opijala u samom startu. Krajem ovog tjedna ili krajem iduće godine. Za održanje na njoj nije dovoljno štreberski izrecitirati obećanja i paradirati na raznim druženjima uz sushi i domjencima u Pepermintu, niti umišljati da se nalaziš u politički smrtno dosadnoj Danskoj ili Norveškoj.
Treba znati predvidjeti pobunu i osjetiti vonj truljenja u vlastitim redovima. Treba i shvatiti što je Račan zbilja mislio kad je govorio o gubitku vlasti i čuvanju obraza, barem ako su ti stranka i država važnije od vlastite fotelje.
A bogme, trebalo bi i nešto konkretno raditi. Ona Milanovićeva ”ljestvica vrijednosti” otprije dvije godine ionako više nije aktualna, jer skok u vis u Hrvatskoj više nije u trendu. Sada smo na borbama pasa. Beskrupuloznim i krvavim obračunima, u kojima kućna pudlica – koliko god bila prefrigana ili pristojno izdresirana – nema ama baš nikakve šanse.
(Prenosimo sa tportala).