Ima li ikoga na svijetu kome rat odgovara? Ima, jasno, inače ne bi bilo ratova. U najmlađem svjetskom ratu, onom koji su zadnja dva tjedna vodili izraelska vojska (IDF) i palestinski Hamas, svi putevi vode do izraelskog desničarskog premijera Benjamina Netanyahua. [Read more…]
Ivo Jelić: In memoriam – Domovinski je rat bio i građanski rat
(Ovaj intervju kolege Damira Pilića s pokojnim generalom Ivom Jelićem objavljujemo u spomen na utemeljitela najbolje brigade HV-a, u povodu 25 godišnjice osnutka IV. brigade i zbog potrebe da se, još jednom, kaže istina o ratu).
Generale, kako danas gledate na vrijeme kad ste zapovijedali Četvrtom brigadom? [Read more…]
SFRJ i druge vražje sile
Treba pobiti sve Hrvate iznad 45 godina, a bogami i Bosance. Takav se zaključak hrvatskom domoljubu neminovno nameće nakon ankete koju je portal MojeVrijeme.hr na uzorku od 1700 građana Hrvatske i BiH starijih od 45 godina proveo na temu “Je li nam nekad bilo bolje?“. [Read more…]
Hrvat ste? Čitajte Krležu!
Prvo si bio anti-Hrvat ako se ne slažeš s prosvjedom, a sad je dovoljno da izneseš gole fakte. Poput onog da vođa prosvjeda mjesecima spava u kući namijenjenoj svim 100-postotnim ratnim vojnim invalidima u zemlji.
Antihrvatstvo, time i hrvatstvo, postaju etikete. Netko želi monopol na hrvatstvo. [Read more…]
Psihoanaliza Savske 66
Ne možete stranačku vojsku postrojavati na Trgu bana Jelačića, ali možete u Savskoj ulici – to je rezon Ministarstva unutrašnjih poslova u odnosu na pokušaje stranačkih milicija da postanu javni faktor u našem društvu.
Naizgled, MUP ima dvostruki aršin: ministar policije u četvrtak je stranci A-HSP zabranio najavljeno subotnje postrojavanje ‘stranačke vojske“ na Trgu bana Jelačića, dok istovremeno HDZ-u dopušta već višemjesečno postrojavanje ”stranačke vojske“ u Savskoj ulici. Kažemo ”naizgled“, jer to ipak nisu iste stvari, pa je i logično da aršin nije isti.
Za razliku od A-pravaša, HDZ još nije skupio hrabrosti da otvoreno kaže kako se u Savskoj 66 logoruje pod njegovim pokroviteljstvom. U neku ruku, ustaše se iskazuju iskrenijima od demokršćana
Prije svega, A-HSP je otvoreno profašistička stranka, koja to niti ne krije. Njihov čelnik nekidan je pred zgradom Prekršajnog suda u Koprivnici pjevao ustašku koljačku budnicu koja slavi najveći ološ našeg naroda. A pred rečenim Sudom se i našao jer je lani tijekom proslave antifašističkog ustanka u Srbu preko razglasa puštao istu tu koljačku pjesmu.
Dakle, ako se netko pita gdje to paranoični novinari u našoj demokratskoj zemlji vide fašizam – eto mu odgovora. Stoga je i razumljivo objašnjenje ministra policije zbog čega je zabranio ustaško orgijanje na Trgu: ”Taj bi skup uznemirio građane, a i u suprotnosti je sa svim temeljnim vrijednostima.“
S druge strane, premda je evidentno da višemjesečno taborovanje HDZ-ove ”stranačke vojske“ u Savskoj 66 također uznemiruje veliki dio hrvatskih građana, ne može se reći da je u suprotnosti sa svim temeljnim vrijednostima. Štoviše, Domovinski rat – kojeg se u Savskoj 66 brani od navodnih Jugoslavena – sâm po sebi predstavlja jednu od temeljnih vrijednosti suvremene hrvatske države.
Jedina je ”caka“ što taj Domovinski rat nitko niti ne napada.
Osim toga, za razliku od A-pravaša, HDZ još nije skupio hrabrosti da otvoreno kaže kako se u Savskoj 66 logoruje pod njegovim pokroviteljstvom. U neku ruku, ustaše se iskazuju iskrenijima od demokršćana.
No, ovdje nas ne zanimaju neiskreni ljudi, nego oni koji već mjesecima drežde pod šatorom u Savskoj, iskreno vjerujući da brane Hrvatsku i Domovinski rat od ”četnika“ i ”Jugoslavena“, kao da je opet 1991. godina.
Gledano psihološki, to je beskrajno tužna priča, jer se radi o ljudima kojima je taj navodno nezavršeni rat i danas, punih dvadeset godina nakon njegova kraja, glavni sastojak života. Vremenska perspektiva ovih ljudi je zamrznuta: oni žive u beskonačnom danu koji se ponavlja, Ljeta Gospodnjega 1991
Gledano psihološki, to je beskrajno tužna priča, jer se radi o ljudima kojima je taj navodno nezavršeni rat i danas, punih dvadeset godina nakon njegova kraja, glavni sastojak života. Vremenska perspektiva ovih ljudi je zamrznuta: oni žive u beskonačnom danu koji se ponavlja, Ljeta Gospodnjega 1991.
Indikativan je nekidašnji prizor kad je mladi 30-godišnji Marko Grahovac došao u Savsku da protestira zbog svoje i generacijske bijede, da bi bio dočekan ljutitim pitanjem: ”A koliko si vremena proveo u rovu?“
Iako je bilo očito da je mladić 1991. bio dijete – točnije šestogodišnjak koji, dakle, na početku rata nije bio dozreo ni za osnovnu školu, a kamoli za rov – našao se suočen s pitanjem o svom ratnom putu. Njemu je od 1991. prošlo 24 godine, ali onima koji su mu postavili ratno pitanje jedva da je prošlo 24 minute.
Drugi iskonski prizor kolektivnog PTSP-a odvio se dva dana kasnije, prilikom ”anti-šatorskog“ prosvjeda, kada je policija između dvije antagonističke kolone formirala kordon kako bi spriječila fizičko nasilje. Pojedini ”anti-šatoraši“ povikali su ”Ovo je represija“, a u redovima ”šatoraša“ to su – prema novinskim izvještajima – čuli kao ”Ovo je Srbija“.
Priznajem, taj me auditivni nesporazum podsjetio na kalvariju jedne meni bliske osobe koja je 1991. do zadnjeg dana branila Vukovar i potom prošla višemjesečne torture u logoru Sremska Mitrovica. Malo nakon rata taj se čovjek vozio noću autom iz Zagreba prema Dalmaciji i negdje između Senja i Karlobaga, u nekom momentu onih ubitačnih okuka, odjednom impulzivno skrenuo prema moru: tek je pribranost njegova suvozača, koji je uspio zgrabiti i ispraviti volan, spriječila katastrofu.
”Šta radiš?“ povikao je suvozač. ”Pa zar ih ne vidiš?“ izbezumljeno je vikao vozač. ”Zar ne vidiš ovu ogromnu srpsku zastavu i ove četnike koji se spuštaju prema nama, vidiš koliko ih ima?“ vikao je vozač. ”Sine, nema srpske zastave, nema četnika. Rat je gotov, sine“, uspio je suvozač uvjeriti vozača i ta se vožnja ipak sretno završila.
Savska 66 njihova je ratna čuka, koju moraju držati dok im ne dođe smjena, jer ako je puste, ostaje im jedino povratak u tužnu prazninu u kojoj samo njima vrijeme stoji, dok svima drugima teče. Ako svi odemo u 21. stoljeće, oni će ostati beskrajno usamljeni u svojoj 1991. godini. To je problem koji nije nerješiv
Vratimo se u Savsku 66. Nije problem ako je netko od riječi ”represija“ krivo čuo riječ ”Srbija“. Problem je što mnogi od tih ljudi pod šatorom već 24 godine stalno čuju uzvike ”Ovo je Srbija“. Iako to odavno više nitko ne viče, oni to stalno čuju, u svemu, u svakom potezu svake vlasti koja nije HDZ-ova. Tako se ne može živjeti.
Psihološki se može razumjeti zašto dio branitelja čuje nepostojeća skandiranja i vidi nepostojeće ”četnike“ i ”Jugoslavene“. Zato što je 1991. godina jedino herojsko doba njihovih života, jedino vrijeme kad su istinski živjeli i bili važni.
Savska 66 njihova je ratna čuka, koju moraju držati dok im ne dođe smjena, jer ako je puste, ostaje im jedino povratak u tužnu prazninu u kojoj samo njima vrijeme stoji, dok svima drugima teče. Ako svi odemo u 21. stoljeće, oni će ostati beskrajno usamljeni u svojoj 1991. godini.
To je problem koji nije nerješiv. Ali ”tajanstveni organizatori“ Savske 66 ne doprinose rješenju. Dapače, upravo oni oživljavaju nepostojeće glasove i zastave.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Imali smo građanski rat
Ako iole drži do sebe i svojih javnih obećanja, nova predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović morala bi hitno ukinuti Ustavni sud Republike Hrvatske. Ili smijeniti sve njegove članove. Ili ih barem postrojiti u svom Uredu i svakog suca izdevetati šibom po turu. Ili, u najgorem slučaju, dati ogorčenu izjavu za javnost.
Isto tako, ako pobunjeni hrvatski branitelji, koji mjesecima u Zagrebu kampiraju pred zgradom Ministarstva branitelja u Savskoj 66, iole prate tko vrijeđa njihova mjerila digniteta Domovinskog rata, morali bi skupiti ratničke transparente i pobunjenički šator hitno premjestiti iz Savske na Markov trg, gdje se nalazi palača Ustavnog suda.
Konačno su, naime, identificirani Jugoslaveni koji 2015. tvrde da je slavni Domovinski rat zapravo bio građanski rat. To su suci Ustavnog suda Republike Hrvatske, njih dvanaest. Imena im možete naći u Narodnim novinama.
Ako iole drži do sebe i svojih javnih obećanja, nova predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović morala bi hitno ukinuti Ustavni sud Republike Hrvatske. Ili smijeniti sve njegove članove. Ili ih barem postrojiti u svom Uredu i svakog suca izdevetati šibom po turu. Ili, u najgorem slučaju, dati ogorčenu izjavu za javnost
Vratimo se na trenutak u dramatičnu noć s nedjelje na ponedjeljak, kada je Hrvatska dobila svoju prvu predsjednicu, i na još dramatičnije jutro nakon te noći, kada su suci Ustavnog suda jednom odlukom učinili smiješnom i novu predsjednicu, i pobunjene branitelje, i njihov patriotski žar.
Prvi predsjednički potez nove hrvatske liderice, kako znamo, bio je posjet braniteljskom šatoru: netom je održala pobjednički govor u dvorani Hypo centra, nova predsjednica se sjurila do Savske 66 da pozdravi branitelje. Došla bi ona i ranije u Savsku, samo da Karamarko nije oduljio sa svojim pobjedničkim govorom. Svakako, došla je u šator čim je mogla.
A kad je već došla, morala je nešto i reći. Pa je onda, između ostaloga, promrzlim veteranima euforično obećala kako nikome neće dozvoliti da Domovinski rat naziva građanskim ratom.
O daljnjim postupcima nove predsjednice te dramatične noći nemamo pouzdanih spoznaja: neki tvrde da je nastavila slavlje u uskom privatnom krugu, drugi vele kako je otišla doma vježbati lupanje šakom o stol, dok se treći kunu da je cijelu noć bjesomučno nazivala premijera Zorana Milanovića da odmah, prije nego svane, sazove izvanrednu sjednicu Vlade.
A kad je svanulo, nova predsjednica doživjela je grubi atak na vlastitu vjerodostojnost. I to od onih od kojih nije očekivala – od ustavnih sudaca.
Ustavni sud se nije ni bavio pitanjem Glavaševe krivnje, nego se bavio pitanjem građanskog rata. Ustavni suci su, naime, utvrdili da je do 8. listopada 1991. rat u Hrvatskoj bio građanski, a tek nakon tog datuma postaje međunarodni sukob, jer je tog dana stupila na snagu odluka hrvatskog Sabora o prekidu svih veza s bivšom državom
Pođimo sada do Markova trga, gdje se nalazi palača Ustavnog suda, u kojoj se u tjednu uoči drugog kruga predsjedničkih izbora radilo sve u šesnaest. Pardon, sve u dvanaest.
Dakle, četiri dana zaredom dvanaest sudaca Ustavnog suda održavalo je tematske kolegije o slučaju žalbe osuđenog ratnog zločinca Branimira Glavaša. Zadnji, četvrti kolegij, održali su u subotu, dan uoči izbora: novinari su začuđeno primijetili da ustavni suci nikad ranije tematski kolegij na kojem rješavaju neki predmet nisu održavali subotom. U ponedjeljak, dan nakon izbora, ustavni suci ponovo su se sastali da glasaju o presudi, a istog dana su tu presudu i objavili.
A presuda veli: poništava se pravomoćna presuda kojom se Glavaš osuđuje zbog ratnih zločina nad srpskim civilima u Osijeku 1991. godine. Je li u međuvremenu utvrđeno kako Glavaš nema nikakve veze s mučenjima i ubojstvima osječkih Srba?
Nije. Ustavni sud se nije ni bavio pitanjem Glavaševe krivnje, nego se bavio pitanjem građanskog rata. Ustavni suci su, naime, utvrdili da je do 8. listopada 1991. rat u Hrvatskoj bio građanski, a tek nakon tog datuma postaje međunarodni sukob, jer je tog dana stupila na snagu odluka hrvatskog Sabora o prekidu svih veza s bivšom državom.
Ustavni sud je doveo novu predsjednicu u nezavidnu situaciju. Ako ih išiba po turu, ispast će nedemokratska političarka koja se upliće u svetu neovisnost sudbene vlasti. A ako ih ne išiba, ispast će da su njena obećanja samo prazne riječi koje vjetar raznosi po bespućima povijesne zbiljnosti
Stoga se, vele ustavni suci, za zločine počinjene do 8. listopada 1991. ne mogu uz ženevske konvencije primjenjivati kriteriji međunarodnog sukoba (po kojima je Glavaš osuđen) nego kriteriji građanskog rata. Razlika je u tome što se zločini iz međunarodnog rata tretiraju kao ratni zločini, a zločini iz građanskog rata kao ”obična“ ubojstva civila.
Drugim riječima, pravosudna krema Republike Hrvatske presudila je da smo najveći dio ratne 1991. godine vodili građanski rat. Tu odluku Ustavni sud je službeno objavio samo par sati nakon što je nova predsjednica svečano obećala braniteljima kako nikome neće dozvoliti da Domovinski rat zove građanskim.
Očito je: Ustavni sud je doveo novu predsjednicu u nezavidnu situaciju. Ako ih išiba po turu, ispast će nedemokratska političarka koja se upliće u svetu neovisnost sudbene vlasti. A ako ih ne išiba, ispast će da su njena obećanja samo prazne riječi koje vjetar raznosi po bespućima povijesne zbiljnosti.
Također je Ustavni sud u nezavidnu situaciju doveo i branitelje: digli su ustanak zbog fantomskih Jugoslavena koji navodno dezavuiraju Domovinski rat svodeći ga na građanski, a sada im je Jugoslavija progovorila kroz Ustavni sud zemlje za koju su se borili.
Prava udbaška zavjera, rekao bi naš čovjek.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Tako je govorio Stipe Šuvar
Deset godina po smrti dr. Stipe Šuvara pred nama je knjiga njegovih besjeda “Historia tragicomica“ (“Razlog“, Zagreb, 2013.). Riječ je o izboru intervjua koje je novinama s prostora čitave bivše Jugoslavije dr. Šuvar dao u razdoblju od 1990. do 2004. godine, kao i o izboru njegovih autorskih tekstova, socioloških eseja i izlaganja na međunarodnim skupovima iz tog vremena. Intervjue i tekstove izabrala je i priredila autorova supruga, poznata novinarka Mira Šuvar.
Vodeći jugoslavenski komunist s kraja 80-ih godina i prvi hrvatski političar koji se javno suprotstavio Slobodanu Miloševiću – kada je Šuvarovo ime na stadionima skandirala i splitska Torcida – ovdje priča o Hrvatima i Srbima, Titu i Miloševiću, Jugoslaviji i Hrvatskoj, socijalizmu i kapitalizmu, a govori i o kontroverznim temama koje se vežu za njegovo javno djelovanje, poput “Bijele knjige“ ili reforme školstva.
Vodeći jugoslavenski komunist s kraja 80-ih godina i prvi hrvatski političar koji se javno suprotstavio Slobodanu Miloševiću – kada je Šuvarovo ime na stadionima skandirala i splitska Torcida – ovdje priča o Hrvatima i Srbima, Titu i Miloševiću, Jugoslaviji i Hrvatskoj, socijalizmu i kapitalizmu, a govori i o kontroverznim temama koje se vežu za njegovo javno djelovanje, poput “Bijele knjige“ ili reforme školstva
Osim kao neopozivi ljevičar “do posljednjeg daha“, dr. Šuvar u ovim se zapisima nadaje i kao rasni sociološki komentator koji ne samo prepoznaje lokalne i svjetske društvene trendove, nego ih i uspješno predviđa. Tako u sarajevskim “Danima“ već 2002. najavljuje skorašnju svjetsku krizu kapitalizma, kad nitko o tome ni sanjao nije, a u splitskom “Feralu“ još 1999. upozorava da Hrvatska neće ući u EU prije 2010. ili 2015. godine.
Poslušajmo stoga marksističkog “proroka iz Zagvozda“ i njegove analize prošlog, sadašnjeg i budućeg svijeta: ako ništa drugo, nema čovjeka na ovim prostorima koji je bio toliko napadan i od hrvatskih i od srpskih nacionalista. Neki đavo tu mora biti.
O TORCIDINOM SKANDIRANJU NJEGOVA IMENA: Nemam običaj da se ispovijedam, ali ću vam reći: navijač sam ‘Hajduka’ od malih nogu. U vrijeme kada su na stadionima skandirali moje ime, igrali su u Zagrebu ‘Dinamo’ i ‘Hajduk’. Na njihove sam utakmice obično išao, no tada sam odustao, jer se ne bih ugodno osjećao u ulozi onog kome navijači skandiraju…
Inače, igrati na kartu nacionalnog mesije i vožda, provincijski i s velikim zakašnjenjem slijediti firerovske i dučeovske manire, a u malom narodu koji bi trebao tobože sređivati račune s isto tako malim, uz to i vrlo srodnim narodima, s kojima taj narod živi ispremiješan, zar to ne bi bilo s onu stranu svake pameti i zar nije nedostojno svakog pojedinca koji ima humanistička uvjerenja? Da se čovjek tome preda, mora biti ili ograničen ili veliki pokvarenjak…
(“Slobodna Dalmacija“, Split, 1990.)
O SUKOBU S MILOŠEVIĆEM: A onoj politici koju je personalizirao Milošević suprotstavio sam se kada je počela ‘antibirokratska revolucija’, jer mi je postalo jasno da se više ne radi o ovakvom ili onakvom koketiranju sa srpskim nacionalizmom, već da se doista zaigralo na kartu tog nacionalizma. Bilo mi je jasno da to vodi rasturanju Jugoslavije i socijalizma, što se, na žalost, potvrdilo.
(“Stav“, Novi Sad, 1991.)
O POPU I BOBU: Što se tiče moje izjave da treba reći popu-pop a bobu-bob, ja sam doista pred 20. sjednicu bio pripremio referat u kojem sam to i napisao, ali je taj referat Predsjedništvo CK SKJ odbacilo većinom glasova, s obrazloženjem da idem na razbijanje SKJ! Bio sam prisiljen pripremiti novu verziju referata, ili dati ostavku… Mislio sam da još mogu ponešto učiniti u suprotstavljanju ‘antibirokratskoj revoluciji’, iako su mi pozicije bile oslabljene i time što me nije podržavalo ni vodstvo Hrvatske, naprotiv…
(“Monitor“, Podgorica, 1994.)
Igrati na kartu nacionalnog mesije i vožda, provincijski i s velikim zakašnjenjem slijediti firerovske i dučeovske manire, a u malom narodu koji bi trebao tobože sređivati račune s isto tako malim, uz to i vrlo srodnim narodima, s kojima taj narod živi ispremiješan, zar to ne bi bilo s onu stranu svake pameti i zar nije nedostojno svakog pojedinca koji ima humanistička uvjerenja? Da se čovjek tome preda, mora biti ili ograničen ili veliki pokvarenjak
O RASPADU JUGOSLAVIJE: Nakon što se raspao socijalistički blok, a onda i Sovjetski Savez, i kad se Zapad osjetio pobjednikom hladnog rata, više nije imao interesa da održava Jugoslaviju kao zemlju koja čini neku sivu zonu između dva bloka. Osim toga, Zapadu nije odgovaralo da u Evropi opstane bilo koja socijalistička zemlja, a pogotovo jedna socijalistička federacija čiji je socijalizam ipak bio najbolji od svih postojećih socijalizama.
(“Feral Tribune“, Split, 1999.)
O TITU: Po današnjim četnicima, iza odluka AVNOJ-a stoji ‘nekoliko protuva’. Sve bi tobože bilo u redu da je pobijedio Draža Mihailović, ‘prvi gerilac u Evropi’. Po današnjim ustašama, boljševik Tito ništa nije učinio za svoj narod, naprotiv, trpao ga je u novu ‘velikosrpsku tamnicu’. Premda je Tito odgovoran za neke evidentne greške i propuste u prošlosti, on ostaje i u našoj i u svjetskoj historiji velikan, prvi predsjednik jugoslavenske socijalističke republike pod kojim se ona tri i pol desetljeća uspješno razvijala i živjela u miru.
(“Nedjeljna Borba“, Beograd, 1990.)
O ‘TAMNICI NARODA’: Od 1948. do 1991. broj stanovnika Hrvatske povećao se s 3.779.558 na 4.760.344, dakle za gotovo jedan milijun… U tom ‘mračnom vremenu’ Hrvatska se ubrzano urbanizirala. Danas u Zagrebu živi dvostruko više stanovnika nego je pred pola stoljeća živjelo u svim gradskim naseljima Hrvatske. Hrvatska je 1952. imala 477 tisuća zaposlenih, a 1988. milijun i 624 tisuće (da bi ih danas bilo samo milijun).
Godine 1952. suvremenih je puteva bilo 965 km, a 1988. godine 23.080 km. 1952/53. godine bilo je 13 tisuća studenata, a 1988/89. više od 65 tisuća. 1953. godine višu i visoku školu imalo je 0,7 posto stanovnika, a već 1981. godine 6,4 posto.
1952. godine bilo je 2.010 liječnika, a 19,3 tisuće bolničkih kreveta, dok je 1988. bilo 9.955 liječnika i 35,4 tisuće bolničkih kreveta. 1957. godine bilo je 211 dječjih vrtića i jaslica, u koje je dolazilo 13,6 tisuća djece, a 1988. godine 1.066 vrtića i jaslica, u koje je dolazilo 86,4 tisuća djece.
U Hrvatskoj je od 1953. do 1988. izgrađeno 395.000 društvenih stanova, u koje se uselilo oko milijun i pol ljudi, trećina stanovništva.
(“Hrvatska i Hrvati 1945-1990.“, Hrvatska ljevica, br. 4/1994.)
Nakon što se raspao socijalistički blok, a onda i Sovjetski Savez, i kad se Zapad osjetio pobjednikom hladnog rata, više nije imao interesa da održava Jugoslaviju kao zemlju koja čini neku sivu zonu između dva bloka. Osim toga, Zapadu nije odgovaralo da u Evropi opstane bilo koja socijalistička zemlja, a pogotovo jedna socijalistička federacija čiji je socijalizam ipak bio najbolji od svih postojećih socijalizama
O NOVIM DRŽAVAMA BIVŠE JUGOSLAVIJE: Društveni je proizvod negdje pao i na razinu iz oko 1960. godine, a posvuda je, osim u Sloveniji, još ispod razine iz 1989. godine. Uvelike je provedena dezindustrijalizacija. Nazadovali su obrazovanje, zdravstvo, kultura i znanost. Broj nezaposlenih povećao se s oko 700.000 na više od tri milijuna. Broj penzionera više se nego udvostručio. Oko šest od oko 24 milijuna ljudi gladuje ili je polugladno.
(“Ratovi na prostoru bivše Jugoslavije – uvod u globalizaciju ratova“, referat na okruglom stolu u Beogradu, 2001.)
O SUVERENOSTI EX-YU ZEMALJA: Hrvati su bježali iz Jugoslavije, jer je tobože bila tvorevina srpskog hegemonizma, a Hrvatska, Slovenija i druge republike mogle su u Beogradu staviti veto na svaku saveznu odluku. Kada uđu u Europsku uniju, neka od njih neka pokuša staviti veto na nešto.
(“Ekonomist“, Beograd, 2004.)
O ULASKU HRVATSKE U EU: Ulazak u Europsku uniju ne možemo nipošto očekivati prije 2010. ili 2015. godine… Optimizam koji je u Hrvatskoj trenutno zavladao vrlo je kratkovidan.
(“Feral Tribune“, Split, 1999.)
O KRAHU SOCIJALIZMA: Nema ni govora o tome da socijalizam odlazi s historijske scene. Odlazi njegov prvi oblik, rani socijalizam, prva faza socijalizma. Nagli slom ‘realsocijalističkih’ poredaka u zemljama istočne Europe, pa i krah jugoslavenskog puta, krajnje teška situacija u kojoj se našao SSSR, samo su dokazi da se u epohalnim razmjerima socijalizam kao društvo rađa, na što je Marx također upozoravao, ‘u dugim porođajnim bolovima’.
(“Stav“, Novi Sad, 1991.)
O BUDUĆNOSTI SOCIJALIZMA: Baš zato što se to novo društvo razvija u ‘dugim porođajnim bolovima’, pokazalo se da se epoha socijalističkih preobražaja ne može vremenski skratiti određivanjem rokova i donošenjem planova o njegovoj ‘izgradnji’… Socijalizam ovakav kakav je bio ponovo mora ići u školu kapitalizma iz kojeg je ponikao i trebao biti njegova negacija.
U tom smislu, socijalizam je moguć baš time što će dovršiti političku emancipaciju čovjeka, što je zadatak građanskog društva koji ono nigdje nije dovršilo. Kad to dovrši, onda može ići na ekonomiju potreba, koja onda ne bi morala izlaziti iz kapitalske osnove. Da budem jasniji: socijalizam je jedino moguć kao univerzalno društvo.
(“Stav“, Novi Sad, 1991.)
NAJVEĆA GREŠKA SAVEZA KOMUNISTA: Glavna strateška greška Saveza komunista Jugoslavije bila je ta što je stvarao i forsirao svijest da se u jednoj relativno maloj zemlji, u kojoj ni kapitalizam ni sve ono što on donosi nisu prethodno uhvatili maha, može ići čak i korak ispred epohalno-svjetskih tendencija.
Mislim da bi za Bosnu i Hercegovinu izlaz bio da se decentralizira na 14, 15, 18 kantona, pod uvjetom da oni ne budu etnički čisti i da se gaji puna vjerska i jezična tolerancija i tolerancija dva pisma. Dayton će biti revidiran, entiteti će biti ukinuti, ako ne za pet, onda za 10-15 godina
Htio je da baš seljački narodi na Balkanu, okupljeni tek u 20. stoljeću u zajedničku državu (…) prednjače u svijetu i po ozbiljenju vladavine proizvođača, dokidanju kapital-odnosa, kretanju u susret onom društvu koje je Karl Marx najavio kao asocijaciju slobodnih proizvođača.
(“Puls“, Skopje, 1992.)
O ILUZIJI KAPITALIZMA: Nema zemlje na svijetu, meni bar nije poznato, u kojoj više od 15 posto stanovništva sebe može smatrati kapitalistima. U zemljama istočne Europe, kao i kod nas, kod 90 posto ljudi probudila se iluzija da će sada postati kapitalisti. Tako će biti neko vrijeme. Ljudi već shvaćaju da je velika većina naroda osuđena na dugotrajnu bijedu i siromaštvo u procesu tog novog konstituiranja kapitalizma.
(“NIN“, Beograd, 1996.)
O SAMOUPRAVLJANJU: U zapadnoj je Evropi na djelu razvijeni kapitalizam metropola, a ovdje je na djelu povratak na sirovi kapitalizam periferije. To je prva razlika. A druga je u tome što kod nas, pa i na cijelom istoku Evrope, ljudi masovno idu na ulicu, ostaju bez posla. I ničim nisu zaštićeni. A onda, mi smo ipak imali samoupravljanje.
Može se danas reći da je ono umnogome bilo prazan hod i da je razočaralo veliku većinu ljudi, ali je sigurno i te kako ostavilo traga u njihovom pamćenju i vrlo će brzo zažaliti za samoupravljanjem. Naravno, ne u onom smislu da se vrati sve što je bilo, ali zasigurno u smislu da se ima utjecaj na radno mjesto, na sistem odlučivanja, na raspodjelu.
(“Stav“, Novi Sad, 1991.)
O GLOBALIZACIJI: Kada pogledate neke pasuse ‘Komunističkog manifesta’, vidjet ćete da su Marx i Engels ideolozi globalizacije. Oni kažu: kapitalizam prodire u sve kutke globusa i nameće svoja rješenja, ali će se iz toga roditi komunizam, jer će se morati to društvo srušiti. Čovječanstvo se mora mijenjati jer ekonomija profita vodi iscrpljivanju zaliha, vodi uništenju globusa kroz neracionalno trošenje prirodnih resursa, a većinu čovječanstva ostavlja trajno siromašnom.
Globalizacija na kapitalističkim osnovama trajat će, po mome mišljenju, još 10-13 godina i onda će nastati veliki preokret. Ekonomija profita neće moći više funkcionirati jer će čovječanstvo doći do nesagledivih ekonomskih teškoća u jedinstvenom svjetskom tržištu. Sada to razvijeni kapitalizam rješava…, ali kad jednom dođe ponovo, a mora doći, jedna velika ekonomska kriza u centar kapitalizma, svijet će se naglo početi mijenjati.
(“Dani“, Sarajevo, 2002.)
O BiH (1): Kao što je rečeno i na zasjedanju ZAVNOBIH-a, Bosna i Hercegovina nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, već i srpska i hrvatska i muslimanska. To je tako i tako mora biti.
(“Nedjelja“, Sarajevo, 1990.)
O BiH (2): Mislim da bi za Bosnu i Hercegovinu izlaz bio da se decentralizira na 14, 15, 18 kantona, pod uvjetom da oni ne budu etnički čisti i da se gaji puna vjerska i jezična tolerancija i tolerancija dva pisma. Dayton će biti revidiran, entiteti će biti ukinuti, ako ne za pet, onda za 10-15 godina.
(“Dani“, Sarajevo, 2002.)
Na istoj sam strani na kojoj sam i bio. To ne znači da i sam ne uviđam da neke ideje, do kojih je i meni bilo stalo, bespovratno pripadaju prošlosti. No, čovječanstvo i dalje ostaje suočeno s izborom između vječnog kapitalizma i mogućeg socijalizma, u okviru zrenja epohe moderne. Za mene osobno nije bilo i nema kolebanja: ili biti ljevičar u smislu opredjeljenja za socijalistički univerzum, koji ipak nailazi, ili – ne biti!
O ‘BIJELOJ KNJIZI’ (1): Dakako, ni jednom se od citiranih autora ništa loše ni tada ni kasnije nije dogodilo… Činjenica je, međutim, da su se kasnije autori koji su najviše citirani našli među glavnim tvorcima Memoranduma SANU… ‘Bijela knjiga’ i savjetovanje za koje je ona priređena bili su svojevrsni signal za uzbunu, jer su već tada, 1984. godine, upozoravali na ono što se iza brda valja, a što sve ljude i narode u Jugoslaviji može uvaliti u goleme nevolje.
(“Slobodna Bosna“, Sarajevo, 1992.)
O ‘BIJELOJ KNJIZI’ (2): Naravno, kada se stvari sagledaju iz današnjeg ugla, moglo bi se reći da je tamo, na žalost, u kritičkom kontekstu spomenuta i nekolicina ljudi koji su se u ovih proteklih 16 godina i u vrijeme tragičnih raspleta držali više nego čestito, istupajući protiv zlodjela nacionalističkih totalitarizama na ovim prostorima.
(“Feral Tribune“, Split, 2000.)
O REFORMI ŠKOLSTVA: No, o čemu se radilo? O tome da srednja škola svima pruža što veće opće obrazovanje i ujedno ih što više osposobljava za neko prvo zanimanje, a i da svi imaju pravo da konkuriraju za upis na studij. Taj je koncept bio dobar, uklapao se u tadašnji svjetski trend, i opet će postati aktualan.
(“Index“, Podgorica, 2003.)
O BIVŠIM VOĐAMA SFRJ: Bilo je i u SFRJ pojedinih funkcionera koji su voljeli raskoš, pa i grabili za sebe i svoje. A bilo je i pravih siromaha, poput na primjer Vidoja Žarkovića koji je umro kao vlasnik Vartburga. Da kažem i za sebe, da sam uvijek živio samo od jedne plaće, da nisam imao nekretnina, da sa suprugom još i danas otplaćujem društveni stan koji smo dobili pred tri decenije. Ni jedan funkcioner iz bivše SFRJ, pa ni Tito, nije potomcima ostavio u vlasništvo ni tvornice, ni dvorce, ni jahte.
(“Index“, Podgorica, 2003.)
O SEBI: Na istoj sam strani na kojoj sam i bio. To ne znači da i sam ne uviđam da neke ideje, do kojih je i meni bilo stalo, bespovratno pripadaju prošlosti. No, čovječanstvo i dalje ostaje suočeno s izborom između vječnog kapitalizma i mogućeg socijalizma, u okviru zrenja epohe moderne. Za mene osobno nije bilo i nema kolebanja: ili biti ljevičar u smislu opredjeljenja za socijalistički univerzum, koji ipak nailazi, ili – ne biti!
(“Puls“, Skopje, 1992.)
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije)
Boris Dežulović: ‘‘Jebe nas zapravo to svjetlo na kraju tunela“
Piše: Damir Pilić
Splitski novinar i književnik Boris Dežulović ovogodišnji je dobitnik ugledne europske žurnalističke nagrade European Press Prize, koja mu je u ponedjeljak dodijeljena u sjedištu Reutersa u Londonu. Riječ je o nagradi koja je 2012. utemeljena kao europski pandan američkom Pulitzeru, a pokrenulo ju je sedam europskih medijskih fondacija. [Read more…]