Kad ne bismo bili svjesni realne činjenice da je klerikalizacija postala društvena realnost, posljednji istup kardinala Bozanića u pogledu obrazovanja bio bi nam isključivo zabavan. Ne znači da on to nije i ovako, s obzirom na to da niti jedna njegova tvrdnja ne bi izdržala logičnu ili činjeničnu provjeru, ali nam kontekst onemogućava promatranje njegovog istupa neovisno o okolnostima u kojima dolazi.

Počnemo li od povoda Bozanićevog istupa, već tu dolazimo do prvog problema. Naime, sve što je izrekao, govorio je u povodu susreta s ravnateljima predškolskih, osnovnoškolskih i srednjoškolskih ustanova na području Zagrebačke nadbiskupije, koji je organiziran, po tvrdnjama iz Crkve, kako običaji Došašća i iščekivanja Božića proistječu iz baštinjenoga nasljeđa hrvatskoga kulturnog identiteta.

Prvi znak da kardinal živi u oblacima odnosi se na uvjerenje o običajnosti.

Iako je već i sama ideja da ravnatelji javnih obrazovnih institucija dolaze u pohode poglavaru vjerske zajednice potpuno strana sekularnoj državi, ideja o nekakvim ukorijenjenim običajima posjeta ravnatelja kardinalu je čista laž.

Nastojanje zagrebačkog nadbiskupa za definitivnim i neopozivim uvođenjem klerikalizacije u javne institucije jest legitimno, iako ga ni na koji način u tome ne podržavam

Zašto ovo napominjem? Pa zato jer je obavezno opće osnovnoškolsko sedmogodišnje obrazovanje uvedeno u Hrvatsku tek 1945. godine, da bi od 1958. preraslo u osmogodišnje.

Drugim riječima, moderno opće obrazovanje došlo je sa socijalizmom i sve do devedesetih godina svakako nije postojao običaj da ravnatelji povodom Božića posjećuju zagrebačkog nadbiskupa ili bilo kojeg drugog biskupa.

Taj, nazovimo ga običaj, započet je kao praksa tek od devedesetih godina, kad je Vatikanskim ugovorima Katolička Crkva ušla u sustav javnog obrazovanja.

Jednostavnim matematičkim izračunom lako je zaključiti kako je teško nazvati tradicionalnim običajem nešto što se prakticira tek u novije vrijeme i traje znatno manje godina, nego što se nije prakticiralo otkad imamo suvremeno opće obrazovanje.

Drugi problem Bozanićevog istupa odnosi se na ključnu poruku, koja je posve netočna, neovisno o tome što, za razliku od zagrebačkog nadbiskupa i kardinala smatram da je utjecaj Crkve na školstvo poguban.

Bozanić tako tvrdi da, ako odgoj i obrazovanje osposobljuju djecu i mlade za život, a tako bi trebalo biti, u njegovu provedbu treba uključiti sve relevantne institucije: obitelj, vrtiće, škole, društvo, Crkvu, kulturu, napomenuo je dodavši kako zbog učinkovita djelovanja važno graditi odgojni savez između navedenih institucija.

Ovdje ponajprije začuđuje izraz o tome kako bi trebalo u proces obrazovanja uvesti Crkvu, budući da je ona u njega ne samo službeno uvedena, nego i djeluje posve neovisno u postavljanju vjeroučitelja, a kao što vidimo i prilikom ovog susreta, kao i prilikom posjeta bivšeg ministra Mornara Bozaniću, ima značajan utjecaj na javne i državne institucije i neformalno.

Same pak posljedice tog odgojnog saveza kojeg Bozanić zaziva, iako on već dugo postoji, su totalno tragične i vidljive su iz svih socioloških istraživanja posljednjih godina, po kojima su mladi ljudi znatno konzervativniji od generacije svojih roditelja, umjesto da bude obratno.

Ali zar je toliko teško izbjeći da bude i licemjerno i prestane se skrivati iza nepostojeće tradicije i sličnih floskula te lijepo prizna da je pozicija Crkve u društvu i obrazovanju isključivo rezultat političke volje i ničeg drugog?

Bozanića međutim ništa ne zaustavlja, pa on već u nastavku izjave opet sam sebi skače u usta kad upozorava na pokušaje da se iz škola izbace tradicionalni hrvatski običaji poput manifestacije Dana kruha, Božića i izradbe jaslica. Ako te stvari već postoje u školama, a kao što vidimo i sam kardinal tvrdi da postoje, onda je Crkva već uključena u obrazovni sustav.

To što je takva praksa, koja k tome, kao što smo ranije naveli, ne može nikako biti tradicionalni hrvatski običaj u školstvu, nego je posljedica relativno nedavne političke odluke i potpisivanja Vatikanskih ugovora, konačno počela nailaziti na nešto sustavnije kritike, posljedica je nastojanja da se društvo do kraja klerikalizira i da se pozicija Katoličke crkve kao one koja određuje civilizacijske vrijednosti čitavom društvu, konačno i ozakoni.

Kako uostalom izgleda jedna od tih praksi, blagoslova kruha, mogli smo nedavno vidjeti na korčulanskom slučaju.

Nastojanje zagrebačkog nadbiskupa za definitivnim i neopozivim uvođenjem klerikalizacije u javne institucije jest legitimno, iako ga ni na koji način u tome ne podržavam, ali zar je toliko teško izbjeći da bude i licemjerno i prestane se skrivati iza nepostojeće tradicije i sličnih floskula te lijepo prizna da je pozicija crkve u društvu i obrazovanju isključivo rezultat političke volje i ničeg drugog?

(Prenosimo s portala Telegram).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.