Ako se susretnete sa starim prijateljima a niste se videli desetak godina ili nešto duže, eto prilike da obnovite sećanja na godine koje su vam bile zajedničke. S protokom vremena pamćenje postaje nepouzdanije, optimizam sećanja slaže deliće nekadašnjih zbivanja i nostalgija postaje najsigurnije pribežište. [Read more…]
Potemkinova unučad
Neznani su putevi Gospodnji, kaže drevna biblijska pouka. A mene, nedužnog raba Božjeg, put je naneo pored stare železničke stanice, podignute još 1884, i od tada prepuštene zubu vremena i beskućnicima koji u zgradurini i napuštenim kompozicijama nalaze poslednje utočište.
Čekajući neki prevoz gradskog servisa (tramvaj ili autobus, ako išta iskrsne iznebuha), cupkajući manje zbog mraza a više zbog dangube, ugledah na levoj polovini stanične zgrade džinovski billboard koji zaprema visinu gotovo tri sprata zgrade. Blistave boje, uvećana maketa ”budućeg“ grada na vodi, sa ucrtanim zgradama, ulicama i krupnim tekstom ”Slavimo Beograd!“
Već sam video širom grada ovu potemkinovsku tvorevinu, ništa me više ne može iznenaditi od raspojasane političke vrhuške na vrhu, sem ponekad, nekog zrnca zalutalog zdravog razuma.
Čekajući neki prevoz gradskog servisa (tramvaj ili autobus, ako išta iskrsne iznebuha), cupkajući manje zbog mraza a više zbog dangube, ugledah na levoj polovini stanične zgrade džinovski billboard koji zaprema visinu gotovo tri sprata zgrade. Blistave boje, uvećana maketa ”budućeg“ grada na vodi, sa ucrtanim zgradama, ulicama i krupnim tekstom ”Slavimo Beograd!“
I odjednom, sa leve strane me prene ljubazan glas: ”Excuse me, could you help me“. Okrenem se i ugledam mladića sa golemim rancem na leđima, takve mlade ljude povremeno srećem kao usamljene hodočasnike koji šaraju tamo gde ih radoznali um i noge nose. Upitah ga šta ga zanima, a on mi rukom pokaza na billboard, uz pitanje: gde mogu da vidim ovaj deo Beograda.
Prolete mi kroz glavu, da li se ovaj lukavac šali sa mnom, stavljajući me na nezaslužene muke. Odmah otklonih ovu sumnju, ali moja nevolja ostade: šta da mu kažem!
Da bih malo dobio u vremenu, rekoh mu: nigde, i odmah shvatih da ovaj odgovor deluje nabusito i nepristojno. Pošto videh da sam izazvao nedoumicu, rekoh mu da je to maketa, nacrt nečeg nepostojećeg, izostavivši naravno objašnjenje da se u nas, lakomislenom plebsu politička vrhuška često braća prodajući maglu na Moravi, fantazme na nivou šarene laže.
No mladić je bio uporan, zato je i stigao u ovu vukojebinu kojom caruju šibicari i ulični prodavci cigle (znate taj poznati zaplet). Pokazao mi je rukom veliki natpis ”Slavimo Beograd!“ upitavši šta to kaže. Kako dobronamernom neznancu da razjasnim da je reč o pozivu, koji ima prizvuk naredbe.
Da li možete da zamislite da u nekom civilizovanom delu sveta postoji naredbeni oblik: Slavimo Prag, Beč, Varšavu… Šta bi značilo slaviti grad u kojem živiš, ako ne pritisak na tvoje kritičko čulo da ne prihvatiš ništa zdravo za gotovo, rog za sveću! Kakav je to prezir prema ”pučini grdnoj“ (Njegošev izraz), onom dobronamernom svetu koji stalno iščekuje da će prestati pad od lošeg ka grdnijem!
Kako da ovom mladiću d objasnim da je ovaj virtuelni deo mog rodnog grada pokazan Depardieuu, Placidu Domingu, a da su oni iz pristojnosti odmah iskazali divljenje prema toj orvelovskoj umotvorini. Kad stigne onaj Del Boy iz legendarnih britanskih ”Mućki“, ili propali inspektor Torente iz zabavne španske zavrzlame, biće isto, ali o tome se ne priča, barem ne sa dobronamernom strancem.
Moj sagovornik iskoristi moju zbunjenost i doda da će valjda za koju godinu, kad ga put nanese u ove krajeve, videti ostvareni deo ovog plana.
Da li možete da zamislite da u nekom civilizovanom delu sveta postoji naredbeni oblik: Slavimo Prag, Beč, Varšavu… Šta bi značilo slaviti grad u kojem živiš, ako ne pritisak na tvoje kritičko čulo da ne prihvatiš ništa zdravo za gotovo, rog za sveću! Kakav je to prezir prema ”pučini grdnoj“ (Njegošev izraz), onom dobronamernom svetu koji stalno iščekuje da će prestati pad od lošeg ka grdnijem!
Priznajem, dok je moj novi prijatelj odmicao, mene je obuzeo stid. Ne one vrste na koju je mislio danas sve popularniji muslilac Karl Marx, kad je rekao: ”Stid je početak revolucije“. Možda, ali na nekom drugom mestu, u Grčkoj ili Španiji, sa nesagledivim posledicama. Na ovom komadu zemaljskog šara reč je o osećanju nemoći.
Plan o rekonstrukciji istorijskog jezgra grada doneli su onomad neki šeici iz Emirata, prikazali ga političkim poglavarima ove zabiti, a ovi, oduševljeni što im se uopšte obraća neko ko zvecka milijardama eura – padoše u nesvest.
Potpisani su neki ugovori o kojima se ništa ne zna, pomenute su neke džinovske investicije, od kojih zasad nema ništa. Ponuđen je plan koji menja strateški i prirodni položaj legendarne beogradske tvrđave, Kalemegdana, ispred ovog brega za razmišljanje (turski naziv) valja da se digne moderni toranj visine od 190 metara koji zatvara pogled na ušće Save u Dunav.
Zamislite da neko predloži da na brdu Budim, lepšeg i starijeg dela današnje mađarske prestonice podigne nekakvu građevinu koja bi Mađarima ponudila iluziju da žive u Dubaiu. Ili da neko pokuša građanima Praga da promeni istorijski položaj i značaj Hradčana! Nemoguće.
Uistinu, ovde u Beogradu su svi odgovorniji ljudi iz arhitekture i urbanizma digli glas da se preispita ovaj tajni, štetočinski ugovor, naglašavajući da kozmetička intervencija na istorijskom jezgru Belog Grada donosi nepreglednu štetu. Ali im je sa političkog vrha odgovoreno u odomaćenom stilu arogancije i bezobrazluka: da su neznalice, nisu vizionari, ne misle na budućnost, krupne reči koje se ispaljuju kao kineske petarde.
Od leta naovamo šeici kao dobronamerni usrećitelji iz Šeherezadinih priča (1001 noć) se ne pominju, izgleda da su našli bolje mušterije na nekim drugim stranama, ko zna šta je po sredi. A sa juga se pojavila nova politička sila, grčka radikalna levica Siriza, a potom i španski levičarski pokret Podemos. U središtu EU raste nervoza, jer se ne zna dokle ovi ogorčeni mogu da odu
Od leta naovamo šeici kao dobronamerni usrećitelji iz Šeherezadinih priča (1001 noć) se ne pominju, izgleda da su našli bolje mušterije na nekim drugim stranama, ko zna šta je po sredi. A sa juga se pojavila nova politička sila, grčka radikalna levica Siriza, a potom i španski levičarski pokret Podemos. U središtu EU raste nervoza, jer se ne zna dokle ovi ogorčeni mogu da odu.
Začudo, u političkom establišmentu srpskom dodatno uzneimirenje, te nije čudo da je trenutni Gospodar života i smrti u nedoumici, da li da dozvoli džinovski miting podrške svojoj veličini, ili da ukine ombudsmana i zastupnika građana, jer ta dvojica, Janković i Šabić nisu voljni da umuknu kad im on da znak.
Odmah je proglasio Ciprasa neozbiljnim, jer se nije poduhvatio najtežih zadataka poput njega. Odista, za dva dana Cipras nije uradio ništa. Ali u Srbiji za dve godine nije urađeno ništa, osim što su mediji potpuno narkotizovani: posle ”Utiska nedelje“ ukinut je i satirični kabare ”24 minuta sa Kesićem“. Pre toga na Radio BGD 1 ukinut je satirični show ”U zemlji čuda“ sjajne novinarke Tatjane Milekić Nikolovski.
Neka se pripreme karikaturisti Corax, Petričić, Somborac…
(Zahvaljujemo Milanu Vlajčiću na sjajnim kolumnama, koje su, to nam je posebno drago, sada i ukorićene, te na afirmaciji portala od kojeg se sada oprašta).
Fest, bez padanja u nesvest
”Fest, ah taj Fest, pašću, ah, u nesvest“, pevali su Milena Dravić i Dragan Nikolić u svom neponovljivom show-programu. Reč je o ironičnoj pošalici i početku stvaranja mitologije o prvim godinama postojanja Međunarodnog filmskog festivala Fest u Beogradu. Bilo je naravno euforije oko Festa, još od prvog izdanja (8-18 januar 1971.), ali sem gužve oko nekih filmova (”2001. Odiseja u svemiru”, ”Konje ubijaju, zar ne“, ”Noćni program”, ”Film u društvenim konfrontacijama“, u izboru Dušana Makavejeva), sve je proticalo u predvidljivim okvirima.
”Fest, ah taj Fest, pašću, ah, u nesvest“, pevali su Milena Dravić i Dragan Nikolić u svom neponovljivom show-programu. Reč je o ironičnoj pošalici i početku stvaranja mitologije o prvim godinama postojanja Međunarodnog filmskog festivala Fest u Beogradu
Prvo izdanje Festa bilo je zapravo probno, čekalo se da se pokaže da li je društvenoj zajednici to bilo potrebno. No neko je Titu objasnio da Fest može da posluži kao dodatni argument njegovom kandidovanju za Nobelovu nagradu (za mir). Zato je već tokom prvog izdanja Festa podeljeno deset vrhunskih državnih odličja značajnim svetskim umetnicima, ali većina se nije pojavila u Beogradu, pa je uručenje išlo mnogo skromnije, preko ambasada.
Dve godine kasnije Udruženje filmskih kompozitora SOKOJ je u cavtatskom hotelu ”Croatia“ organizovao veliki skup, kako bi se obezbedila podrška ovoj kanidaturi, novinari koji su bili tamo po diskrecionom pozivu beogradskog kompozitora Vokija Kostića pričali su kasnije kako je kavijara, školjki i jastoga bilo na pretek. I, na kraju, ništa od Nobela.
Setio sam se svega toga ovih dana, kad je gromko, po uobičajenoj dramaturgiji, najavljen 43. Fest (27.februar – 8.mart). Novi ljudi na čelu pobedničke kolone najavili su da će Fest vratiti na ”staze stare slave“. Zanemarili su jednu sitnicu: Fest je sedamdesetih bio jedini festival te vrste u Istočnoj Evropi, a danas je, sticajem novih političkim podela i distributerskih navika situacija znatno drugačija. No šta zna dete šta je sto kila!
Kad se ipak pominje vreme ”stare slave“, dobro bi bilo podsetiti zaboravne i novopridošle (neznanje je uvek lako pravdati) da je prvih nekoliko godina Fest, kao Festival Festivala (kako je bio zvaničan slogan) prikazivao samo 40-ak dobro probranih filmova, ljubitelji filma su mogli sa nešto truda da odgledaju maltene celokupnu prograsku ponudu.
Za razliku od tih, kako sami tvrde uzornih godina, ove godine je program zatrpan sa 90 premijernih i 34 reprizna filma, što izaziva tihu paniku i u redovima profesionalnih pratilaca filmskih smotri, da ne pominjemo obične smrtnike koji ne mogu da se snađu. Sve to je raspoređeno u 13 programskih celina. Pa vi vidite gde i kako ćete krenuti.
Praznjikavo zvuči ovogodišnji zvanični slogan: ”Tu smo! U sazvežđu pobednika“. Pa ko poveruje, neka mu je. Uostalom, u većini prethodnih godina slogani su bili bljutavo triumfalistički, u skladu sa lošim običajima duha vremena
Opraštamo novim dužnosnicima pompeznu retoriku koja se ponavlja od prvog izdanja Festa naovamo. Ali tada Fest je bio državni festival, najbolje filmove je uvoznik ”Jugoslavija“ držao na ledu sve do Festa. Sada je redovni bioskopski repertoar znatno brži, najveći filmovi odmah ulaze u dvorane. I ne samo to. Na revijama (nekoliko ih je), na izvrsnim međunarodnim festivalima kao što su ”Palić“, novosadski ”City Cinema“, beogradski ”Slobodna zona“ i Festival autorskog filma več su prikazani bezmalo svi dobitnici najznačajnijih nagrada, sa Berlinala, Kanskog i Venecijanskog festivala.
Zato praznjikavo zvuči ovogodišnji zvanični slogan: ”Tu smo! U sazvežđu pobednika“. Pa ko poveruje, neka mu je. Uostalom, u većini prethodnih godina slogani su bili bljutavo triumfalistički, u skladu sa lošim običajima duha vremena.
Kad je usred prošlog leta za novog umetničkog direktora postavljen Jugoslav Pantelić, voditelj lokalne TV ”Studio B“, već sutradan on se pobedonosno pojavio na svojoj televiziji, i saopštio kao važnu novost da odsad Fest neće svečano otvarati pobednik Kanskog festivala. Big deal, nema šta!
A to nepisano pravilo je sa puno razloga izmislio pokretač Festa, filmski kritičar Milutin Čolić, koji bi mogao da se javi u sećanju ”na staze stare slave“.
I šta se dobilo ovom izmišljotinom novog direktora? Osvajača kanske ”Zlatne palme“, remek-delo turskog velikana Nurija Bilge Ceilana ”Zimski san“ videli smo na jesenjem izdanju FAF-a, a ovih dana doznajemo da će nastupajući Fest otvoriti praznjikavi francuski film ”Saint Laurent“. Stariji svet je u ovakvim prilikama izgovarao: prema svecu i tropar.
Pojavila se još jedna ”kapitalna“ novina, koja to zapravo i nije, ali kad se nešto mudro smisli, onda to ranije nije moglo da bude. Pobedonosno je rečeno, ovih dana, da Fest postaje takmičarski. Kako se to dosad niko nije setio! Bila su dva pokušaja, oba završena tužno i neslavno, ali po ovdašnjem prokletom običaju, istorija počinje od nas!
Kad je usred prošlog leta za novog umetničkog direktora postavljen Jugoslav Pantelić, voditelj lokalne TV ”Studio B“, već sutradan on se pobedonosno pojavio na svojoj televiziji, i saopštio kao važnu novost da odsad Fest neće svečano otvarati pobednik Kanskog festivala. Big deal, nema šta!
Zaboravilo se da je Fest panorama već prikazanih filmova. U porodici festivala sa premijernim izvođenjem – ima svoju svrhu. A kad se nagrada dodeljuje za filmove koje donose distributeri (domaći) a ne zvanični producenti, to ostaje u granicama lokalne zabave.
Fest je prvih nekoliko godina imao jedinu nagradu koji je dodeljivao žiri najstarijeg lista na Balkanu ”Politika“ (jedan od trojice članova ovog žirija bila je i moja neznatnost). Videlo se da to nema nikakvog efekta, pa se odustalo.
Drugi pokušaj uvođenja nagrade bio je pompezniji, pa je ishod utoliko odjeknuo kao prazni balon. Na inicijativu uglednih autora Saše Petrovića i Bore Draškovića stvoren je Festival balkanskog filma unutar samog Festa 1990. Pozvani su autori da prijave svoja dela, kako bi selekcija imala premijerne projekcije. Ali svi viđeniji autori, koji inače smeraju ka Kanskom, Venecijanskom ili Berlinskom, ignorisali su ovu mogućnost, selekcija je bila krajnje osrednja, uludo su bačene velike pare. Već sledeće godine se od svega odustalo.
Ali pored uvođenja nagrade Beogradski pobednik za filmove koji su već prošetali velikim festivalima, uvedena je nagrada za nacionalni film. I to maltene u svim kategorijama poput Oskara.
Nekako istih dana dodeljuju se već postojeće nagrade: Kristalna prizma (Akademija za filmsku umetnost), i godišnje nagrade FIPRESCI. Ova gužva sa nagradama delovaće farsično jer jedva dva-tri filma su se izdvojila u protekloj godini. Da parafraziram čuvenu maksimu o srpskim ”samurajima sa asfalta“: mala bara, puno iluzija!
I treća festovska nagrada (takođe sa međunarodnim žirijem) uvodi se za novi program ”Granice“, koji najavljuje subverzivna, arthaus, kontroverzna dela. Daj Bože da se takva dela nađu u onoj bulumenti ponuđenih filmova.
Već na prvoj zvaničnoj najavi Festa primetio sam da najbolji evropski film (sa pet vrhunskih nagrada Evropske filmske akademije) ”Ida“ Pavela Pavelkovskog, koji je prošle noći dobio i nagradu BAFTA, a smem i da se kladim na Oskara, nije u ovogodišnjoj ponudi. Htedoh da postavim pitanje selektorima, ali se uzdržah: da se ne stekne utisak da remetim pobedničku atmosferu
Da se ne stekne utisak kako se programu nešto osporava, većina dela, već nagrađena Zlatnim Globusom ili nominovana za Oskara, pojaviće se na ekranima.
Svakako je dobro što se Fest većim delom vraća u istorijsko jezgro grada, što će ponovo biti aktiviran obnovljeni kino Doma sindikata, u kojem je glavni deo Festa održavan prvih sedam godina, dok se nije pojavio kongresni kompleks Centar Sava. Ukupno, osam dvorana prikazuje programe, a prvi put i u novom zdanju Jugoslovenske kinoteke. Lepo je da cene ulaznica nisu pomerene, što na ovu sirotinju i materijalnu stisku deluje utešno.
Već na prvoj zvaničnoj najavi Festa primetio sam da najbolji evropski film (sa pet vrhunskih nagrada Evropske filmske akademije) ”Ida“ Pavela Pavelkovskog, koji je prošle noći dobio i nagradu BAFTA, a smem i da se kladim na Oskara, nije u ovogodišnjoj ponudi. Htedoh da postavim pitanje selektorima, ali se uzdržah: da se ne stekne utisak da remetim pobedničku atmosferu. Nje ima unaokolo koliko hoćete, a plebsu zbog nje voda dolazi do grla.
(Napomena uredništva: ovom se kolumnom Milan Vlajčić oprašta od našega portala i mi mu se iskreno zahvaljujemo na doprinosu).
Opelo multikulturalnosti
Odbrana povređenih verskih osećanja i streljanje gotovo cele redakcije pariskog nedeljnika Charlie Hebdo pobudili su mnoge da iskažu svoju brigu. Većina naših komentatora opšte prakse, ali i profesora sa velikim ovlašćenjima, ponudila je, osim uvodne osude krvoprolića, zlokobno ”ali”: pariski karikaturisti nisu bili dovoljno pažljivi, pogazili su dobar ukus (čudna estetska kategorija), nisu poštovali kulturološke i religiozne razlike. I onda ni zločin nije više to što jeste.
U jednoj kultnoj emisiji na Radiju Bgd 2 dva profesora su, uz niz okolišnih pravdanja koja smatram neskriveno sramotnim, gotovo u glas prizvali kao argument rečenicu Angele Merkel da je interkulturalnost mrtva. Na stranu što je to rečeno pre ovog zločina i sa osvrtom na unutrašnje političke prilike Nemačke. Ali multikulturalnost kao civilizacijski pokret ostaje kao paradigma, makar utopijska. Zašto bi gđa Merkel bila meritorna u toj oblasti?
Ako bi se uvažile sve kulturološke i religijske osetlivosti (na stranu što nijedna nije izgovor za upotrebu kalašnjikova), šta bi ostalo od volterovskog modela tolerancije, od prava na drukčije mišljenje o svemu i svačemu? Samo ono što dvojica dičnih klerika, vladika Amfilohije sa najavom Sodome i Gomore i muftija Zukorlić sa svojim uniformisanim braniteljima vrhunske Alahove istine, nude kao prostor za mišljenje. Hvala na toj slobodi.
Ako bi se uvažile sve kulturološke i religijske osetlivosti (na stranu što nijedna nije izgovor za upotrebu kalašnjikova), šta bi ostalo od volterovskog modela tolerancije, od prava na drukčije mišljenje o svemu i svačemu? Samo ono što dvojica dičnih klerika, vladika Amfilohije sa najavom Sodome i Gomore i muftija Zukorlić sa svojim uniformisanim braniteljima vrhunske Alahove istine, nude kao prostor za mišljenje. Hvala na toj slobodi
Ne čudi što je na društvenim mrežama preovladao onaj sloj frustriranih i za svaku temu pripravnih mislilaca kojima nijedno dno nije dovoljno nisko postavljeno. Ne čudi ni veći deo akademske takozvane elite koja mesecima ćuti na anticivilizacijski udar kojim je pometena vlast pokušala da poništi jedan od glavnih oslonaca pravednosti i pravosuđa – advokatski esnaf, koji je posle više od 4 meseca najmasovnijeg i najtrajnijeg štrajka u celokupnoj istoriji balkanskih naroda (blizu osam hiljada solidarno ujedinjenih u protestu) ostvario svoj cilj.
I kad je ovih dana štrajk okončan pobedom nad osionim ministrom, kojem naravno nije palo na pamet da podnese ostavku (jer šta bi on posle sa svojim skromnim znanjima i opasnom vrlinom poslušništva!), veći deo medija ponudio je ministru da proslavi demokratsko rešenje (i trećinu godine bez zarade za opstanak advokatskih porodica).
Nastavljen je višemesečni štrajk prosvetnih radnika, a protesti bukte u privrednim tačkama koje su zamrle, ali nema ko da saopšti da je igranka završena. I po koju cenu.
U priličnom broju komentara razlog za napad na redakciju Charlie Hebdoa pronađen je u klasno raslojenom francuskom društvu, u onom delu populacije (oko 6 miliona) koji pripada doseljenicima u prvoj ili drugoj generaciji. Mladost ovog segmenta, uglavnom muslimaskog porekla i vaspitana na islamskim načelima, nema gotovo nikakve šanse u sistemu podređenom surovom novoliberalnom ekonomskom modelu. Tu leže dalekosežni koreni osećanja obespravljenosti, a na tom plodnom tlu lako je zasejati klicu svakog terorizma.
Velike strukturne promene se nameću ne samo francuskom društvu već nizu najbogatijih zemalja. Ako se nasleđuju slobodarske tradicije rođene u Francuskoj revoluciji, koju su ideološki začeli enciklopedisti d’Alambert, Rousseau i drugi, onda se mora povratiti nešto od mera koje nose tragove socijalne pravde i minimalne solidarnosti. To se neće moći sprovesti preko noći, ako se uopšte uvaži potreba obezbeđivanja socijalne i zdravstvene zaštite.
Velike strukturne promene se nameću ne samo francuskom društvu već nizu najbogatijih zemalja. Ako se nasleđuju slobodarske tradicije rođene u Francuskoj revoluciji, koju su ideološki začeli enciklopedisti d’Alambert, Rousseau i drugi, onda se mora povratiti nešto od mera koje nose tragove socijalne pravde i minimalne solidarnosti. To se neće moći sprovesti preko noći, ako se uopšte uvaži potreba obezbeđivanja socijalne i zdravstvene zaštite
Na to su upozoravali ovih dana poznati mislioci i filosofi poput Edwarda Saida, Julije Kristeve, Andrea Glucksmanna… Njihovu brigu i upozorenja valja razlikovati od jedva prikrivenog likovanja ljudi sa nacionalističke desnice. Odande se čulo slavodobitno: šta smo vam govorili, niste uvažili naša upozorenja o strogoj kontroli priliva novih imigranata, o nadzoru nad delom Francuske koje se nije dovoljno asimilovalo.
Valja li podsetiti da asimilovanje pod prisilom nema nikakve veze s osnovnim načelima multikulturalizma koji je složen i ne baš jednoznačan proces.
U ovom delu Balkana posle dvodecenijskog trovanja agresivnom nacionalističkom retorikom, sa ustanovama kao što su SANU, Univerzitet, na kojima se još ne sme glasno pomenuti Srebrenica i bombardovanje Sarajeva, jer će vas desetine uglednih imena zasuti kontraargumentima: a šta su oni nama radili, tamo smo se samo branili, teško je očekivati pribranost u većem delu medija.
Isti oni koji su bili perjanice ratnohuškačke, kvazipatriotske retorike za vladavine dedinjskog Gospodara života i smrti i dalje ”drže banku” u medijima.
Izvesna ravnoteža je u medijima postignuta na groteskan način: kao što se deo kvazianalitičara utrkuje u veličanju samodržavlja Vladimira Vladimiroviča (čak ni u ruskim medijima se ne mogu sresti takvi apologetski izlivi divljenja), sa istim žarom se neprekidno podgrevaju priče da je Evropskoj uniji odzvonilo (samo što se nije raspala, pa šta bi Srbi tamo!), da se u Evropi sve radi po golom diktatu iz Washingtona, da se odande nameće sumrak golog razuma.
Ako ovom retorikom zasipate goloruki i sve gladniji narod, onda ne očekujte ništa dobro sem golog održanja postojeće vlasti. A ovo poslednje kao strateški cilj se i ne krije. To se u javnim prenosima iz Parlamenta čuje svakih pet minuta.
Izvesna ravnoteža je u medijima postignuta na groteskan način: kao što se deo kvazianalitičara utrkuje u veličanju samodržavlja Vladimira Vladimiroviča (čak ni u ruskim medijima se ne mogu sresti takvi apologetski izlivi divljenja), sa istim žarom se neprekidno podgrevaju priče da je Evropskoj uniji odzvonilo (samo što se nije raspala, pa šta bi Srbi tamo!), da se u Evropi sve radi po golom diktatu iz Washingtona, da se odande nameće sumrak golog razuma
Iz novinarskih udruženja (u toj tački se jedino slažu NUNS i UNS, Nezavisno udruženje novinara Srbije nastalo 1992. iz protesta protiv vulgarne propagande režima koja je zavladala Udruženjem novinara Srbije) dolaze upozorenja o opasnoj tabloidizaciji medija, o sve većoj cenzuri koja počiva na skrivenim mehanizmima moći i uticaja.
I tu se stane, može samo da se iskoči iz sopstvene kože.
A nastavlja se selektivna upotreba specijalista za odbranu srpstva, među kojima su najznačajniji Noam Chomsky i Peter Handke. Oba su značajni mislioci i stvaraoci, prvi se istakao u oblasti moderne lingvistike još od 1970. naovamo, a drugi je među najznačajnijim prozaistima i dramskim piscima današnjice.
Chomsky je kao kritičar američke ekspanzionističke politike još 1969. objavio izvanrednu knjigu ”American Power and the New Mandarins” (američko izdanje Pantheon Books, 320 str.), koju sam tih godina halapljivo čitao, ali do dana današnjeg niko je nije priredio za naše čitaoce. Poslednjih dvadesetak godina ovaj pisac komentariše političko nasilje na raznim stranama sveta, ponekad nedovoljno upućen u povode o kojima sudi i izvlači dalekosežne analogije.
Handke je u političkom smislu mnogo banalniji slučaj. Vodali su ga srpski vladari krajem devedesetih po ratištima, a on je davao prosrpske izjave posle kojih bi svako razuman rekao kao u onom čuvenom dečjem nadmetanju: E, vala si im rekao!
Nekoliko puta se pojavio u Požarevcu da oda poštu počivšem vladaru, sahranjenom pod jednom šljivom. Tim povodom davao je zaplamtele izjave od kojih su crvenele uši i većini Slobinih doglavnika, od kojih su neki u vrhu i današnje vladajuće ekipe.
Ovih dana su naši mediji preneli iskaz Noama Chomskog koji je utvrdio da je u slučaju pokolja u redakciji Charlie Hebdoa reč o javnom licemerju, jer je prilikom bombardovanja srpskog RTS-a nastradalo 16 novinara i niko se nije na Zapadu ogradio od tog čina.
Direktor RTS-a D. Milanović nije poštovao upozorenje srpskih vojnih obaveštajaca (i to u pismenom obliku) da povuče ljudstvo iz Aberdareve 10. Tačnije, povukao je sebe i svoje novinare jurišnike, a kao žrtvovani plen ostavio šminkerke, daktilografkinje i delove obezbeđenja. A odmah posle vazdušnog udara DM je izvukao spremljene TV-ekipe da snime razmere ljudske nesreće. Zbog svega toga je odležao 10 godine ćorke u Zabeli. Po odluci srpskog pravosuđa, a ne omraženog haškog
Kako se uzbudilo kuso i repato posle ove plamteće izjave koja je zasnovana na potpunom nerazumevanju onoga šta se dogodilo napadom na zgradu RTS-a. Osim što je 16 nedužnih ljudi surovo nastradalo. Kao da je zavladala potpuna amnezija, kao da do napada NATO snaga nije došlo uz direktno saučesništvo srpskog režima! Kao da oni nesrećni ljudi nisu bili namerno žrtvovani kako bi SM, po svojoj idiotskoj logici, mogao da kaže: Evo šta nam rade! I onda da u Kumanovu potpiše mir kako bi ispunio zahteve koje je mogao da ispuni i bez 78-dnevnog bombardovanja.
Bilo je potrebno da majka jednog žrtvovanog dečaka u tom zločinačkom napadu, gospođa Žanka Stojanović, napiše otvoreno pismo Chomskom i da ga podseti da francuski novinari nisu bili upozoreni da će biti napadnuti.
A u Beogradu se dan uoči napada na zgradu znalo da će se to dogoditi, jer je redakcija američkog CNN-a bila u pomenutoj zgradi. Onda su se povukli govoreći onima koje su sretali u zgradi da brišu odande. Poznata ratnohuškačka komentatorka je, dan ranije, hrabro izjavila u dnevniku: ”Bombardujte, čekamo vas!” i još hrabrije iz tih stopa zbrisala u Budimpeštu.
Direktor RTS-a D. Milanović nije poštovao upozorenje srpskih vojnih obaveštajaca (i to u pismenom obliku) da povuče ljudstvo iz Aberdareve 10. Tačnije, povukao je sebe i svoje novinare jurišnike, a kao žrtvovani plen ostavio šminkerke, daktilografkinje i delove obezbeđenja. A odmah posle vazdušnog udara DM je izvukao spremljene TV-ekipe da snime razmere ljudske nesreće. Zbog svega toga je odležao 10 godine ćorke u Zabeli. Po odluci srpskog pravosuđa, a ne omraženog haškog.
Na to je podsetila ova majka, ali njeno pismo medijima objavio je samo dnevni list ”Danas”. Ostali su za to vreme i dalje likovali nad tekstom američkog aktivističkog intelektualca (rođen 1928.).
Sad se oglasio i pomenuti DM koji, ohrabren logikom Noama Chomskog, traži, kako se priča, odštetu jer je nepravedno kažnjen.
A pošto ovih dana RTS raspisuje konkurs za novog generalnog direktora, ništa me ne bi začudilo da DM bude ponovo imenovan na staru funkciju. Novi režim traži nove poslušnike, a neki koji su promenili nekoliko gospodara, od SM do Borisa Tadića, dobro znaju šta nude.
Na drugoj strani, nova redakcija pariskog satiričnog nedeljnika neka vidi šta radi. Da ne ispadne da ih ovi naši nisu upozorili!
Vek Milene Dravić
Kako su se umnožavali novi TV kanali (od kojih mnogi hotimično hrle ka kanalizaciji), sve teže je naći nešto što fenomene kulture dotiče na suvisli način. Filmski kritičar i TV autor Nebojša Popović već petnaest godina stvara ciklus ‘‘Drugi vek“, u kojem se filmski stvaraoci predstavljaju u obliku tTV eseja iliti portreta. Najnoviji iz ovog niza, ‘‘Drugi vek: Milena Dravić“ (RTS 2, utorak 13.jan. 20,30-21,13 č.) zaokružio je ono što je početo 7 dana ranije.
Najznačajnija glumica jugoslovenskog i srpskog filma (najčešće je to nerazdvojivo), Milena Dravić je predstavljena izborom najlepših odlomaka iz opusa nastalog u poslednjih 50-ak godina, uz njen diskretan komentar, decentan i civiliizovan (sve ređe osobine u javnim glasilima), ali i uz pametna i dobro postavljena Popovićeva pitanja. Igrajući od 1959. ključne uloge u filmovima naših najznačajnijih autora (D. Makavejev, P. Đorđević, M. Radivojević, S. Karanović, G. Marković, Z. Berković, K. Papić, da pomenem samo neke), Milena je pokazala impresivan raspon od komičkih do dramskih likova uvek izvanredne upečatljivosti.
Igrajući od 1959. ključne uloge u filmovima naših najznačajnijih autora (…), Milena je pokazala impresivan raspon od komičkih do dramskih likova uvek izvanredne upečatljivosti. U evropskim okvirima teško je naći glumicu koja je svoju harizmu dokazivala i u najtežim produkcijskim uslovima. Ako bismo samo izdvojili njen vrhunski doprinos u ‘‘Čovek nije tica“, ‘‘WR Misterije organizma“ (Makavejev) i ‘‘Jutro“ (Đorđević), to bi već bilo dovoljno za ono što se u istoriji roka zove – Hol večnosti
U evropskim okvirima teško je naći glumicu koja je svoju harizmu dokazivala i u najtežim produkcijskim uslovima. Ako bismo samo izdvojili njen vrhunski doprinos u ‘‘Čovek nije tica“, ‘‘WR Misterije organizma“ (Makavejev) i ‘‘Jutro“ (Đorđević), to bi već bilo dovoljno za ono što se u istoriji roka zove – Hol večnosti. Nebojša Popović je prikazao Milenin šarm i neposrednost ostavljajući filmskim sladokuscima da provere šta vredi u našem filmu danas, juče, sutra.
Kao što ste već primetili, ovde je u zamahu obuhvaćen samo jedan krak Milenine glumačke meštrije, dok je po strani ostavljen onaj, ne manje važan, koji se odvijao na pozorišnim scenama tokom svih ovih godina, ponajviše u matičnom Ateljeu 2l2, ali i na drugim scenskim prostorima, u rasponu od Beogradskog dramskog pozorišta (sa i dalje velikim hitom ‘‘Harold i Mod“), do stalnog gostovanja u Budva Teatru. Da ne pominjemo vrhunske trenutke na televiziji, od prekretničkog TV kabarea ‘‘Obraz uz obraz“ sve do nastavka dramske TV serije ‘‘Jagodići“.
Ali filmska karijera Milene Dravić, sa značajnom međunarodnom recepcijom, paradigmatična je za buđenje i uspon novog jugoslovenskog filma s početka šezdesetih prošlog stoleća. Kao što se i nekim drugim glumicama događalo, ne samo našim na ovim prostorima, već širom Evrope, da ne idemo šire i dalje, ovu devojku koja je pohađala baletsku školu u rodnom gradu neko je snimio za neki magazin, oštro filmsko oko Františeka Čapa je izdvojilo ovaj plavi čuperak i tako je usledio filmski debi u omladinskoj komediji ‘‘Vrata ostaju otvorena“.
Vrata su se naglo odista otvorila, Milena je igrala u još nekim filmovima, a u neodoljivoj komediji s temom omladinskih radnih akcija ‘‘Prekobrojna“ (režija kultnog reditelja Branka Bauera, 1962.) za ulogu probojne seoske devojke osvojila je najviše priznanje našeg filma – Zlatnu arenu za najbolje glumačko ostvarenje na Pulskom festivalu.
U filmu ‘‘Rondo“, remek-delu Zvonimira Berkovića, koji pleni gotovo muzičko fakturom i neverovatnom usklađenošću samo tri filmska lika, sa minimalnom upotrebom teksta i sjajnim sugestijama u smeru menage a trois, Milena Dravić uz Relju Bašića i Stevu Žigona ostvaruje vrhunski sklad kakav se retko viđa u evropskom filmu (najpre francuskom novom talasu) tih godina. Iste godine Milena u filmu Dušana Makavejeva ‘‘Čovek nije tica“ donosi ulogu iz potpuno različitog registra
Kad smo stigli do nagrada, bilo ih je na pretek, među njima i kanska nagrada za najbolju drugu žensku ulogu u Paskaljevićevom ‘‘Specijalnom tretmanu“ 1980. Četrnaest godina kasnije usledila je nagrada ‘‘Pavle Vuisić“ za vrhunski doprinos domaćem filmu, koja je podrazumevala i posebnu monografiju iz pera Ranka Munitića. Po podacima internet portala IMDB Milena Dravić je do danas zabeležila 157 projekata, a u ovoj brojci zastupljeni su i TV serije i TV drame.
Sudeći po ovom podatku, neko sa strane, nedovoljno upućen u naše prilike i neprekidne nevolje zbog uplitanja ideologije na najnižem nivou, mogao bi da pomisli da je karijera ove glumice išla glatko i bezbolno.
Na žalost, Milena Dravić (5 okt.1940.) sa ranim blistavim ulaskom u pozne pedesete prošlog veka desetak godina kasnije, nakon surovog obračuna sa takozvanim crnim talasom u jugoslovenskom filmu, mogla je da oseti kako se dobre ponude za nove uloge vidno proređuju. Pogledajmo samo nekoliko njenih dometa iz šezdesetih.
U 1962. Milena igra u ‘‘Kozari“ Veljka Bulajića, populističkoj ratnoj epopeji koja je imala ogromnu posetu širom zemlje. Njena Milja, devojka iz progonjenog naroda, skladno se uklapa u opšti melodramsko patriotski koncept filma.
Ali, iste godine u ‘‘Prekobrojnoj“ velikog majstora Branka Bauera Milena Dravić sa neverovatnom lakoćom, humorom i šarmom ostvaruje ulogu seoske devojke koja se gorštačkom upornošću probija do časti da učestvuje na omladinskoj radnoj akciji, ali uzgred, ima mnogo nevolja da se odupre navalentnom mladiću Mikajlu (Ljubiša Samardžić). Film je stekao ogromnu popularnost uvodeći veliki tandem glumačkih mladih snaga u samu orbitu našeg filma.
U godini kad se već zahuktala atmosfera ideološke hajke na autore novog jugoslovenskog talasa Milena Dravić u filmu Dušana Makavejeva ‘‘WR – Misterije organizma“, jednom od najvažnijih dela evropskog modernizma, sudeluje u nadrealnoj i anarhično nesputanoj igrariji, uz Jagodu Kaloper, Ivicu Vidovića i Zorana Radmilovića. Film nikad nije ušao u zvaničnu distribuciju, ali je godinama bio na stalnom repertoaru londonskog kina ‘‘Academy 1 and 2“…
Pogledajmo dva izvrsna filma iz 1965. U filmu ‘‘Rondo“, remek-delu Zvonimira Berkovića, koji pleni gotovo muzičko fakturom i neverovatnom usklađenošću samo tri filmska lika, sa minimalnom upotrebom teksta i sjajnim sugestijama u smeru menage a trois, Milena Dravić uz Relju Bašića i Stevu Žigona ostvaruje vrhunski sklad kakav se retko viđa u evropskom filmju (najpre francuskom novom talasu) tih godina.
Iste godine Milena u filmu Dušana Makavejeva ‘‘Čovek nije tica“ donosi ulogu iz potpuno različitog registra. Mlada žena, već obećana, ne odoleva šarmu neodoljivog kamiondžije (sjajni Boris Dvornik). Film neverovane otvorenosti prema životu i autentične čulnosti nagovestio je žestok i ujedno nežan pristup svakodnevici, neulepšanoj i bez poštovanja tadašnjih tabua (poput uterivanja premorene radničke klase da posle napornog rudarskog rada ‘‘uživa“ u čarima Beethovenove simfonije).
Samo dve godine kasnije Milena Dravić igra u dva izrazita autorska filma, potpuno različita i tematski i po poetičkom pristupu. U filmu ‘‘Hasanaginica“ reditelja Miće Popovića, delu neobične pikturalnosti i mračnih sugestija, nastalom po motivima čuvene narodne balade (omiljeno štivo braće Grim i J. W. Goethea), Milena igra naslovnu junakinju držeći se one tajne koja i dan-danas ostaje neodgonetnuta u tumačenju balade. Film je delovao zbog toga prilično hermetično, što nimalo ne začuđuje.
Ali, u potpuno različitom poetskom ključu i sa ogromnom inovativnošću u pristupu temi osvajanja slobode, izvrsno ‘‘Jutro“ Puriše Đorđevića, najbolji film ovog harizmatičnog autora, opisuje završne dane oslobađanja srpske varošice i dolazak oslobodilaca koji u pobedničkom žaru kreću da se obračunavaju (puškom uza zid) sa predstavnicima buržoaske klase i saradnicima okupatora.
U novijim godinama do dana današnjeg Milena Dravić je imala svoje blistave trenutke, ali i tragičan prekid od nekoliko godina, u vreme vladavine ludačkog režima SM, jer je Milena, kao i bezmalo celokupni pozorišno-filmski esnaf, bučno i organizovano protestovala braneći najpre svoje unutrašnje etičko biće. To je posebno državna TV na svoj slugeranjski način uvažila. Ali, Milena Dravić je istrajala, evo je na nekoliko razboja, sada joj više niko ne može ništa. Sem sudbine
Mlada devojka Slobodanka, sa nekim senkama u životu pod okupacijom, dopada se šarmantnom oslobodiocu (ponovo Ljubiša samardžić), ali on mora da izvrši krvavi posao (istina ne svojom rukom). Završna scena sa Slobodankom koja hrli ka kameri u euforičnom raspoloženju ne sanjajući da će je egzekutor sa nacističkim šlemom sačekati i izrešetati, jedna je od najlepših i najpotresnijih u evropskom filmu te decenije.
U godini kad se već zahuktala atmosfera ideološke hajke na autore novog jugoslovenskog talasa Milena Dravić u filmu Dušana Makavejeva ‘‘WR – Misterije organizma“, jednom od najvažnijih dela evropskog modernizma, sudeluje u nadrealnoj i anarhično nesputanoj igrariji, uz Jagodu Kaloper, Ivicu Vidovića i Zorana Radmilovića.
Film nikad nije ušao u zvaničnu distribuciju, ali je godinama bio na stalnom repertoaru londonskog kina ‘‘Academy 1 and 2“ (novosadski koproducent Neoplanta je neobjašnjivo pribirala tantijeme, dok je Makavejev sa Sašom Petrovićem i Želimirom Žilnikom prebivao na Zapadu, posle jasnih signala da će biti pohapšeni sa zlokobnim inkriminacijama).
Kad se sagleda raspon, ne samo vrednosni već i žanrovski, glumačkih ostvarenja Milene Dravić u ovoj deceniji, jasno je da je u evropskom filmu tih godina malo koja glumica, sem možda Jeanne Moreau, mogla da joj stane uz bok. Danima sam se premišljao da li sam u pravu kad je reč o ovom sudu.
U novijim godinama do dana današnjeg Milena Dravić je imala svoje blistave trenutke, ali i tragičan prekid od nekoliko godina, u vreme vladavine ludačkog režima SM, jer je Milena, kao i bezmalo celokupni pozorišno-filmski esnaf, bučno i organizovano protestovala braneći najpre svoje unutrašnje etičko biće. To je posebno državna TV na svoj slugeranjski način uvažila. Ali, Milena Dravić je istrajala, evo je na nekoliko razboja, sada joj više niko ne može ništa. Sem sudbine.
Eros i muka čitanja
Kad mi neko pomene eros čitanja, najpre pomislim na oca modernog eseja Michela de Montaigna, prvog engleskog enciklopediste i sveznadara Samuela Johnsona, najznačajnijeg francuskog kritičara Saint-Beuva, pesnika i mudraca T. S. Eliota. Ali oni pripadaju višemilenijskoj Gutenbergovoj galaksiji, očigledno na zalasku pod naletom novih komunikacionih medija i tehnologija.
Da je neko vo vremja ono svakom od pomenutih postavio pitanje kakva im je strategija čitanja, zbunili bi se. U minulim vremenima pojam strategija pripadao je vojnoj terminologiji, a u odnosu knjige i čitanja našli bi neko od nežnih objašnjenja. Uzmimo za primer Johnsona, koji je pored golemog rada na prvom enciklopedijskom rečniku uspeo da bude i urednik, ujedno i gotovo jedini pisac lista ‘‘The Rambler“.
Elem, Boswell zapitkuje ovog natmurenog mudraca sredinom 18. stoleća šta i kako čita. I to u nekoliko navrata. Doktor uvek odgovara pomalo nabusito: Čitam sve što mi padne pod ruke (varka, ne bi stigao, da čita najbolje, od helenskih mudraca do Shakespearea). A na pitanje kako, pisac koji je poslednje decenije proveo napola slep, odgovara: Gledam da nađem dobru sveću, gledam kako mi je štivo osvetljeno, borim se protiv onih koji me remete pri čitanju
O njegovim mišljenjima o svemu i svačemu sjajno govori čuvena biografija Williama Boswella, koji je ovoj legendi bio ono što i Eckerman za Goethea. Ovu zamašnu knjigu pod naslovom ‘‘Život doktora Samuela Johnsona“ (u prevodu, uzornom u svakom pogledu, Stjepana Krešića) objavila je zagrebačka kuća Naprijed 1958. Koliko ja znam, nikad nije obnovljeno ovo izdanje, zaključujem po zbunjenosti među mojim prijateljima, poznavaocima svega i svačega.
Elem, Boswell zapitkuje ovog natmurenog mudraca sredinom 18. stoleća šta i kako čita. I to u nekoliko navrata. Doktor uvek odgovara pomalo nabusito: Čitam sve što mi padne pod ruke (varka, ne bi stigao, da čita najbolje, od helenskih mudraca do Shakespearea). A na pitanje kako, pisac koji je poslednje decenije proveo napola slep, odgovara: Gledam da nađem dobru sveću, gledam kako mi je štivo osvetljeno, borim se protiv onih koji me remete pri čitanju.
Saint-Beuve je sredinom 19. stoleća jednom nedeljno objavlivao svoje kritike pod nadnaslovom ‘‘Konverzacije ponedeljkom“. Nije bio nepogrešiv, ali ceo kulturni i književni Pariz se tresao pred povremeno žestokim i ironičnim sudovima o velikanima onog vremena. Imao je oštre prigovore stilu Gustava Flauberta, a kad je Balzac dovršavao svoj džinovski romaneskni ciklus, kritičar je memljao da očekuje od ovog pisca nešto dostojno pravog čitanja!
Nisam slučajno pomenuo velikog T. S. Eliota (1888.-1965.), koji je uz svoj prekretnički pesnički i dramski opus ostavio tomove knjiga o elizabetanskim i drugim pesnicima. Njegova odredba o tradiciji iz vrhunskog eseja ‘‘Tradicija i individualni talenat“ mora se imati na umu, čak i kad se udara u tradiciju sa osećanjem da je potreban nekakav novum u nasleđenom korpusu dela i ideja.
Pri kraju svog života, posle niza sjajnih eseja o čitanju i zadacima kritičara, Eliot je gostovao na jednom univerzitetu i među mnogim pitanjima bilo je jedno: Šta je neophodno da bi kritičar bio dostojan svog zadatka. Usledio je bridak odgovor: Da bude inteligentan. Pošto živimo u društvu sa poremećenim vrednosnim merilima, a najveću nevolju izazivaju neke budaletine koje vitlaju nikad proverenim doktoratima, ova Eliotova opomena je važnija nego ikad
Pri kraju svog života, posle niza sjajnih eseja o čitanju i zadacima kritičara, Eliot je gostovao na jednom univerzitetu i među mnogim pitanjima bilo je jedno: Šta je neophodno da bi kritičar bio dostojan svog zadatka. Usledio je bridak odgovor: Da bude inteligentan. Pošto živimo u društvu sa poremećenim vrednosnim merilima, a najveću nevolju izazivaju neke budaletine koje vitlaju nikad proverenim doktoratima, ova Eliotova opomena je važnija nego ikad.
A kad je reč o knjizi, čitaocu, odnosu ova dva entiteta tokom proteklih milenija, postoji fantastična studija ‘‘Istorija čitanja“ kanadskog pisca i istraživača Alberta Manguela (izdanje novosadskih Svetova, 2005.). U njoj se osvetljava klasični pojam čitanja i njegovo razumevanje do novih informatičkih tehnologija.
U ovoj knjizi se pokazuju načini čitanja u raznim kulturama, od Indije i Kine, preko helenske Grčke i Rima, do srednjevekovnih monaha koji su važni spasioci i prevodioci drevnih biblijskih i helenskih spisa. A čitalo se sa kamenih ploča, papirusa i pergamenata (traženi su bili oni od goveđih i ovčijih osuđenih koža). I sada stižemo do digitalnih zapisa u novom vremenu.
U uvodu sam pomenuo autore-međaše u životu svakog pomnog čitaoca koji svoje navike ne oblikuje počev od digitalnog teksta. Ali oni pripadaju višemilenijskoj Gutenbergovoj galaksiji, očigledno na zalasku, pod naletom novih komunikacionih medija i tehnologija.
O toj nastupajućoj etapi kulture i multikulturalnosti govori zbornik ogleda ‘‘Strategije čitanja“ (…), koji je znalački priredila i odličnim predgovorom ukrasila Mirjana Stošić. Imena koja sam u uvodu ovog napisa pomenuo ne pominju se u zborniku, jer je naglasak stavljen na nove strategije čitanja (sintagma koja bi užasnula mnoge prethodnike), koje dosežu do kiperteksta, novih oblika umreženosti i ciber tehnologije
O toj nastupajućoj etapi kulture i multikulturalnosti govori zbornik ogleda ‘‘Strategije čitanja“ (Fakultet za medije i komunikacije, Beograd, 2014., 316 str.), koji je znalački priredila i odličnim predgovorom ukrasila Mirjana Stošić.
Imena koja sam u uvodu ovog napisa pomenuo ne pominju se u zborniku, jer je naglasak stavljen na nove strategije čitanja (sintagma koja bi užasnula mnoge prethodnike), koje dosežu do kiperteksta, novih oblika umreženosti i ciber tehnologije. Pa ipak među mnogim referencama se nalaze i analiziraju biblijski oci, Poslanice svetog Pavla, spisi svetog Augustina… Među autorima dvadeset radova ima onih (5-6) za koje dosad nisam čuo (što pozdravljam, učimo se dok mrdamo). Zato mi ova knjiga mnogo znači.
Najpre sam pročitao Blanchotov uvodni esej o čitanju, ali bi lepo uz ovaj načelni tekst legao njegov sjajan esej o Kafki. Paul de Man i Umberto Eco su mi uvek važni. Opsežan esej Jeffeyja Hartmana ‘‘Pismo kao duh“ je obradio razlike u tumačenju biblijskih spisa između jevrejskih i ranohrišćanskih egzegeza. Ovaj izvanredan ogled me je nagnao da otvorim nekoliko važnih referentnih knjiga da bih mogao da pratim autorovu misao. E, pa nikad nismo daleko od studentskih nedoumica.
Neki autori, poput Michela Foucaulta (njegov esej o pojmu parezija jedva da dodiruje proces i oblast čitanja) ušli su u knjigu jer je reč o kultnim ličnostima dekonstrukcije i sličnih radikalnih postupaka. Izvanredna knjiga, ali se pitam kako će se u njoj snaći oni čitaoci koji nisu prošli klasične filološke studije (od Biblije do Joycea i Becketa). Neka se snađu, ni meni nije baš lako.
Corax nesalomivi
Krajem protekle godine, godine za zaborav (ako izuzmemo nešto novih knjiga, filmova, muzike sa raznih strana), u Centru za kulturnu dekontaminaciju (17. dec.) održana je promocija knjige kultnog karikaturiste neokrnjenog sjaja Predraga Koraksića Coraxa ”Trajno prošlo stanje: hronologija 1990-2001” (izdavač: Alexandria Press, Beograd).
Knjigu je zapravo priredila i oblikovala istoričarka Branka Prpa, a popratne tekstove, specijalno pisane za ovu priliku, priložili su Dušan Makavejev, Ivan Čolović i sam Corax. Te večeri neko ozarenje je obasjalo sve prisutne, premda je knjiga gorka, kao i svaki dejstvujući lek. U njoj je, a to se vidi iz podnaslova, obuhvaćena decenija strašnog rasula, moralnog, ratnohuškačkog, sluđivanja inače zbunjenog naroda (znate onu narodnu o ludom i zbunjenom, sa teško prepoznatljivom granicom između).
U tim pometenim vremenima na poprištu je u svojoj časnoj disciplini (politička karikatura) ostao samo Corax (1933.) pokazujući ono što je uvek krasilo vrhunske karikaturiste svake epohe: oštro moralno čulo, hrabrost da se bude na strani progonjenih, a ne sa goniocima.
U tim pometenim vremenima na poprištu je u svojoj časnoj disciplini (politička karikatura) ostao samo Corax (1933.) pokazujući ono što je uvek krasilo vrhunske karikaturiste svake epohe: oštro moralno čulo, hrabrost da se bude na strani progonjenih, a ne sa goniocima. Znamo kako su svoju epohu odslikali po onom Hamletovom naumu – pokazati svom vremenu ogledalo i otisak, ma kako ovaj poduhvat bio neizvestan – čuveni crtači poput Hogartha, Goye, Daumiera, Georga Grossa…
Znamo kako su svoju epohu odslikali po onom Hamletovom naumu – pokazati svom vremenu ogledalo i otisak, ma kako ovaj poduhvat bio neizvestan – čuveni crtači poput Hogartha, Goye, Daumiera, Georga Grossa… Corax je na ovom ataru imao časne prethodnike poput Pjera Križanića, Zulfikara Zuke Džumhura, koji su stalno bili na žeravici da im se ugasi javni trag.
Pomenuta knjiga koju sam danima prelistavao nudi samo izbor Coraxovog rada iz te decenije. Radeći svakodnevno za redakcije koje su nestajale ili su mu zahvaljivale na saradnji, nije imao promašaja, ali knjiga bi baš bila kabasta i teže prohodna da je obuhvatila sve radove redom.
I dok u laptop unosim već ispisan tekst o Coraxu (ponedeljak, 5. jan.), stiže mi u ruke dnevni list Danas sa redovnim crtovnim komentarom Coraxovim.
I evo šta nam Corax ovog puta poručuje: autobus gradskog prevoza (GSP), na otvorenim vratima prepoznajemo gradonačelnika koji nogom u prsa sprečava penzionera da uđe u vozilo za čijim volanom je trenutni gospodar napaćene zemlje Vučić (šifra: ”Vozi, Miško” iz kultnog filma ”Ko to tamo peva”). A šta nam to saopštava uigrani tandem Malog (on je mali samo u odnosu na svog gazdu, ali je Mali po krštenici) – Veliki (čovek na istorijskom zadatku)?
Pre dvadesetak dana, posle dugih meseci najava nove socijalne politike i brige za građane, objavljena je nova skala tarife gradskog prevoza u Beogradu, katastrofalna po trenutne platežne mogućnosti i zdrav razum. Poslušni mediji su gromko objavili samo radosnu vest da će penzioneri sa manjim primanjima od 200 evra imati dosadašnje povlastice. Svi ostali koji su iznad te kvote platiće suludo povećanje.
Ovo drugo je u medijima zabašureno, a to znači, govorim na osnovu moje male računice, da ću odsad na godišnjem nivou plaćati (neću, naravno, kako inače neće učiniti ni desetine hiljada beogradskih penzionera) tačno 44 puta veći iznos! Da, dobro ste pročitali, 44 puta više. E, pa, narodni tribun i čovek kojeg nije lako obmanuti Corax je zato načinio ovu karikaturu.
Glavne zvezde ovog pandemoniuma su od početka Milošević (…), njegova kućna opozicionarka Mira Marković (…), zapravo glavni šef krvave parade, Lady Macbeth sa Dedinja (…). Najzanimljivije je kako je sa godinama naraslog političkog ludila Miloševićev lik doživeo zastrašujuću transformaciju: oči su mu se pretvarale u crtu (…), a gornji deo lobanje kao da je u sebi upio šlem. Ko to nije video, teško mu je da zamisli. Vizuelni izum karikature nije moguće prepričati. Ali sve to postoji na YouTubeu
U proteklih dvadesetak godina Corax je već objavio nekoliko zbirki svojih karikatura, brzo su nestale iz knjižara, a spadaju u one knjige koje se ne pozajmljuju! Znate zašto.
Ova knjiga koja obuhvata devedesete prošlog veka ima svoje junake, uglavnom negativne, od vrha do dna (tobož opozicionog). Kao pronicljivi tumač dnevne političke scene, nepotkupljivi hroničar postkomunističke Srbije sa monstruoznim braniteljima srpstva i dobrovoljnim davaocima tuđe krvi, Corax je uspevao da ikonografski uobliči živopisne junake političke sokolane, nikad ne koristeći dijaloge ili objašnjenja sa reskim (suvišnim) naznakama.
Glavne zvezde ovog pandemoniuma su od početka Milošević (nadmenog, nabusitog stava, visokog čela, sa tajnom: šta li se krije ispod), njegova kućna opozicionarka Mira Marković (sa cvetićem u kosi), zapravo glavni šef krvave parade, Lady Macbeth sa Dedinja (kako ju je prvi okrstio Slobin omiljeni ”opozicioni junak” sa četničkom titulom i uvek zadenitom zarđalom kašikom iza uha).
Najzanimljivije je kako je sa godinama naraslog političkog ludila Miloševićev lik doživeo zastrašujuću transformaciju: oči su mu se pretvarale u crtu (nema šta da se gleda), a gornji deo lobanje kao da je u sebi upio šlem. Ko to nije video, teško mu je da zamisli. Vizuelni izum karikature nije moguće prepričati. Ali sve to postoji na YouTubeu.
Pomenuta vojvodina kašika će se do današnjih dana pojavljivati kod nekih koji su istrčali iz istog šinjela (ne Gogoljevog, naravno) pokazujući da se priča tragično ponavlja u zatvorenom krugu (po onoj dečjoj pesmici: ”Kolariću Paniću… sami sebe zavrćemo, sami sebe uplećemo!”). U obilju živopisnih likova javljaju se mnogi cirkusanti, nosioci legendarnog koferčeta, umetnici šibicarenja, preletači i dežurni spasioci naroda, među kojima Corax ima svoje miljenike: Vuk Drašković (najpre vojvodin kum, a onda narodni tribun), potom samozvani otac nacije DĆ (srpski Tolstoj), pesnici deseteračkog kova na krvavim nacionalnim zaduženjima…
Potpredsednik jedne od vladajućih partija je pre desetak dana izneo ”hrabru” ideju da valja legalizovati prostituciju i potom od te nesretne ženske čeljadi naplaćivati porez. Mudar potez, jer je ovih dana u većini tabloida otkriveno da su neke estradne zvezde, plavuše i splavuše, pohapšene i brzo (…) puštene na slobodu. A one su medijima otkrile da su glavni korisnici njihovih čari tajkuni i krupna politička imena! Ako je tako, a nema razloga da se u to posumnja, onda ove političke saveznice na tajnim poslovima valja legalizovati. I uzgred orobiti
Kad nam se učinilo da će posle 5. oktobra 2000. doći do bitnih promena u modelu političkog delovanja, nakon neke tribine upravo u istom prostoru (CZKD) nas nekoliko je bockalo Coraxa da će ostati bez posla. A on je diskretno kazao (parafraziram po sećanju): Daj, Bože, ali nešto slutim da će za mene još biti posla. I sada, 15 godina kasnije, primećujemo da je tragično bio u pravu.
Kad uskoro bude objavljen izbor njegovih radova iz poslednjih 15 godina, videće se da se vrzino kolo nastavilo i da je demokratska ideja, u koju smo svi verovali, bačena u blato sitnih partijskih deoba plena. Na javnu scenu su istrčali novi podvižnici-branioci nacionalnih interesa, srpskog stanovišta (jedini parametar im je antikomunizam i antititoizam), papagajski poslušnici i slične zamlate.
Nisu slučajno samo penzioneri nastradali u obećanim bolnim i neophodnim reformama – tajkuni i partijski moćnici mogu i dalje sve, čak i da ne plaćaju porez na svoje mućke i latifundije. Valja naći novu kategoriju nemoćnih, koja nema mogućnosti da uzvrati udarac (poput one holywoodske imperije). Izgleda da je nađena. Potpredsednik jedne od vladajućih partija je pre desetak dana izneo ”hrabru” ideju da valja legalizovati prostituciju i potom od te nesretne ženske čeljadi naplaćivati porez.
Mudar potez, jer je ovih dana u većini tabloida otkriveno da su neke estradne zvezde, plavuše i splavuše, pohapšene i brzo (uz važno posredovanje moćnika) puštene na slobodu. A one su medijima otkrile da su glavni korisnici njihovih čari tajkuni i krupna politička imena! Ako je tako, a nema razloga da se u to posumnja, onda ove političke saveznice na tajnim poslovima valja legalizovati. I uzgred orobiti.
Debata o ovom ”reformskom” planu se razbuktala u svim medijima (biće pitana i crkva, koja uvek ima svoju mantru o Sodomi i Gomori).
Ovo je još jedna propagandna zvečka koja valja da sakrije ono što se vidi iz aviona: narod je zapao u beznađe i očajanje, dok politički vrh ne zna šta da izmisli, jer obećane investicije ne stižu. A ko bi uložio u zemlju koja je mesecima blokirana štrajkovima advokata, sudstva, prosvete, zdravstva…
Na našu žalost, doktor Corax će imati mnogo posla. Ako je to neka uteha.
Sto godina izdaje
U našem obrazovnom sistemu na svim nivoima, od Vukovog otkrića Kosovskog deseteračkog ciklusa do danas, održava se mit o Kosovskom boju, o junacima i izdajicama, sve poimence. Naš najbolji poznavalac srednjevekovne književnosti, novosadska profesorka Jelka Ređep (1936.-2014.) prokopala je sva svedočanstva i relevantne arhive, od osmanskih do bečkih i peštanskih, te nošena kritičkim duhom u tradiciji sveštenog lica Ilariona Ruvarca otkrila šta se krije ispod naslaga mitskih dorađivanja istorije.
Povodom nedavne smrti gđe Ređep Radio Beograd je reprizirao razgovor sa njom (BGD 1, utorak, 2.dec. 04-05 čas.) u kultnoj dokumentarnoj emisiji ”Kod dva bela goluba”. Autorka tu otkriva frapantnu činjenicu koju su generacije patriotski ostrašćenih poznavalaca naše istorije prenebregle: prvih sto godina posle Kosovskog boja u pisanim i usmenim tragovima nema nijednog imena sa naše strane, osim čestitog kneza Lazara (kasnije je i on unapređen u cara!).
Povodom nedavne smrti gđe Ređep, Radio Beograd je reprizirao razgovor sa njom (BGD 1, utorak, 2.dec. 04-05 čas.) u kultnoj dokumentarnoj emisiji ”Kod dva bela goluba”. Autorka tu otkriva frapantnu činjenicu koju su generacije patriotski ostrašćenih poznavalaca naše istorije prenebregle: prvih sto godina posle Kosovskog boja u pisanim i usmenim tragovima nema nijednog imena sa naše strane, osim čestitog kneza Lazara
Kasnije, kad se pamćenje učesnika izgubilo, pojavljuje se ‘‘izdajnik Vuk Branković“ kao deo mitske narodne imaginacije, ali profesorka je u svojoj knjizi ‘‘Bistru vodu zamutiše“ dokazala da je VB jedini od Lazarovih zetova sudelovao u Kosovskom boju bez tragove izdaje!
Ali rad vremena je učinio svoje, uvek su potrebni izdajnici, do dana današnjih. Profesorka ukazuje da u podrobnim opisima nema pravog imena ubice turskog cara Bajazita, ali kasnije se javlja ime Miloša Obilića (negde i Kobilića), no u srpskim, albanskim i bugarskim analima njega prisvajaju sa svih strana! Istorija je surova, ali nauka o njoj mora da bude istinoljubiva. Težak zadatak!
Kad pomenuh Ilariona Ruvarca (1832.-1905.), jednog od utemeljivača kritičke istoriografije, dobro se podsetiti kako je prolazio u svom vremenu. Bio je crkveno lice, rano se zamonašio, studirao na najboljim školama, bio profesor Karlovačke bogoslavije, dobro poznavao pet-šest najvažnijih jezika – od starogrčkog i latinskog naovamo. Zamonašio se u sremskom manastiru Krušedol, a kasnije odbio zvanje vladike. Kad se setimo ko je sve vladika danas (jedan od njih neprekidno proglašava Sodomu i Gomoru zbog postojanja gay populacije i priziva lomaču Sudnjeg dana), valja imati poštovanja za taj čin.
Ruvarac je preuzeo temeljno načelo Leopolda von Rankea da istoriju valja proučavati na osnovu autentičnih dokumenata (dokaza) i surovo kritički. Još kao student objavio je ‘‘Dve studentske rasprave“ 1884. godine, u kojima je dokazao da se narodne epske pesme ne mogu smatrati pouzdanim izvorom za događaje o kojima pevaju. Među prvima je ukazao na ulogu Vuka Brankovića u Kosovskom boju, ali bez one potpune dokumerntacije koju je istražila profesorka Jelka Ređep.
U svom vremenu Ruvarac je imao žestoke polemike sa zastupnicima nacionalno romatičarske struje koja se držala legendi i naknadnih mitova, ali je ipak bio među prvim redovnim članovima Srpskog naučnog društva (današnje SANU).
Kad pomenuh Ilariona Ruvarca (1832.-1905.), jednog od utemeljivača kritičke istoriografije, dobro se podsetiti kako je prolazio u svom vremenu. Bio je crkveno lice, rano se zamonašio, studirao na najboljim školama, bio profesor Karlovačke bogoslavije, dobro poznavao pet-šest najvažnijih jezika – od starogrčkog i latinskog naovamo
Imao je Ruvarac do danas dostojnih nastavljača, no tradicionalna istoriografija, zasnovana na narodnim predanjima i precenivanju uloge srpske države, ostala je jaka i prisutna do dana današnjeg. Srpska pravoslavna crkva ima prava da neguje kult svog prvog patrijarha Rastka, u monaštvu nazvanog Sava, a danas prepoznatog kao Sveti Sava. Ovaj zaslužni državnik, sin velikog župana Nemanje, ima velike zasluge za očuvanje narodne tradicije, ali od toga je napravljena ideologija svetosavlja koja često sa imenom Savinim i njegovim stvarnim delanjem nema nikakve bliže veze.
Pomenuću samo da se neprekidno po novinama povlači misao Svetog Save da je Srbija na razmeđi Istoka i Zapada. To on, dokazano je, nikada nije izjavio, jer je Srbija u njegovo doba bila na Zapadu u odnosu na Carigrad (Konstantinopolj), a zapad kao geopolitička kategorija uopšte ne postoji.
Današnji nacionalno ostrašćeni istoričari (istoriografija je mnogo ozbiljnija kategorija do koje su valja vinuti) sa ponosom veličaju Dušanov zakonik iz prve polovine 14. veka, ali taj zakonik nikad nije zaživeo; ostao je u nacrtu, jer je Dušan ubrzo nestao (za mnoge pod nejasnim okolnostima).
Kad se o ovom zakoniku govori bez osvetljavanja istorijskog konteksta (to je prva metodološka zamka u koju mnogi dobrovoljno uskaču), proizilazi da je srpska srednjevekovna država jedna od najnaprednijih pre otkrića Novog sveta, a svesno se zabašuruje da je u tim decenijama trajala krvava seča bogumila (patarena) iz razloga koje ćemo u ovoj prilici preskočiti.
Današnji nacionalno ostrašćeni istoričari (…) sa ponosom veličaju Dušanov zakonik iz prve polovine 14. veka, ali taj zakonik nikad nije zaživeo; ostao je u nacrtu, jer je Dušan ubrzo nestao (…). Kad se o ovom zakoniku govori bez osvetljavanja istorijskog konteksta (…), proizilazi da je srpska srednjevekovna država jedna od najnaprednijih pre otkrića Novog sveta, a svesno se zabašuruje da je u tim decenijama trajala krvava seča bogumila (patarena) iz razloga koje ćemo u ovoj prilici preskočiti
Povod ovim beleškama je radijska emisija koja je reprizno emitovana u praskozorje. Pošto premijerno izdanje nisam slušao, na nju sam naleteo slučajno, pritisnut bliskim susretom sa mitskom pratiljom mojih noći, gospođicom Insomnijom. Profesorka Novosadskog univerziteta i autor nekoliko značajnih knjiga (zavirio sam samo u nekoliko) Jelka Ređep je mogla hladno da bude svrstana u rang uglednih akademika (ovo bi bio pleonazam u ozbiljnoj kulturi, a kod nas deluje cinično).
Ne bi ona tamo prošla lako, zapravo nikako, jer se tamo pri izboru predostrožno vreba da ne promakne neko ko ne udara u nacionalističke talambase ili makar neko ko ne talasa previše.
Kad smo pominjali Kosovski boj iz 1389., nije ni čudno što je nastava istorije dugo opstojala na mitskim predstavama preuzetim iz narodne epike. A šta reći za mnogo bliže istorijske događaje o kojima još postoje živi učesnici i svedoci, dok arhivi sa obiljem građe i dalje čekaju pažljive i trudoljubive istraživače? No ko bi se, sem gospođe Ređep i još ponekog (kao što je to sjajna istoričarka Dubravka Stojanović), petljao po prašnjavim arhivama i ko zna šta bi odande moglo da proistekne!
Videli smo u protekloj godini kojom se obeležavala 100. godišnjica izbijanja Velikog rata šta se sve događalo u izdavačkoj delatnosti: hrpe knjiga sa olakim improvizacijama o uzrocima ratnih strahota i nekritičkim veličanjem tragičnog mladića Gavrila Principa. Od kojeg su mnogi pokušali da načine Velikog Srbina, a on je krenuo u akciju nošen duhom jugoslovenstva (shvaćenim u onim vremenima kao veliki istorijski cilj, a ne onako kako se to danas prostački tumači kao povod za nacionalnu otimačinu).
Pa ipak, našao se neko da objavi najbolju knjigu o tom fenomenu: ‘‘Sarajevo 1914“ Vladimira Dedijera. Koju je malo ko primetio, jer je njen pisac u međuvremenu brzometno uklonjen kao Maršalov nekritički biograf.
Knjiga se prodaje na novinskim kioscima; ovaj sluđeni narod, koji sve teže vezuje kraj sa krajem posle lavine golih obećanja (…), valja suočiti sa novom vrstom nostalgije. U zemlju se vratio Šešelj, potpuno marginalna ličnost posle svih istorijskih užasa, a možda mu valja priključiti onog koji je, poput doktora Frankenštajna, stvorio svog ‘‘najomiljenijeg opozicionara“. Pa šta ispadne!
I priđimo malo bliže, ovim decenijama kad srpsko društvo plaća visoku cenu zločinačke rušilačke politike Slobodana Miloševića.
Upravo je objavljena zamašna knjiga sociologa Slobodana Antonića ‘‘Miloševič: još nije gotovo“ (izdavač: Vukotič Medija). Tokom onih strašnih devedesetih zapazio sam Antonića kao oštrog analitičara destrukcije sprskog društva, čak imam jednu njegovu dobro dokumentovanu knjigu o ekonomskom i moralnom propadanju Srbije u tim suludim godinama.
U poslednjih desetak godina ovaj analitičar se ozbiljno primakao braniteljima srpskog nacionalnog identiteta (ma šta to značilo), zastupnicima srpskog stanovišta (ako Rusi, Kinezi, Severnokorejanci imaju takvo stanovište, a što ne bi i Srbi!). Nova ideloška formula o autošovinizmu u njemu je dobila jakog zastupnika (na radost fašističkog fronta Dveri, otačestvenih organizacija Gvozdeni front, Pokret 1389 i sličnih tvorevina).
Sve sam to shvatao kao nervozu pred zvanično kandidovanje za ulazak u redove SANU. Ali kad sam prelistao ovu knjigu o Slobi kao ‘‘simbolu otpora“ Novom svetskom poretku, NATO-u i drugim neprijateljima srpstva, sve do Haškog suda, odista sam se zapanjio.
Knjiga se prodaje na novinskim kioscima; ovaj sluđeni narod, koji sve teže vezuje kraj sa krajem posle lavine golih obećanja (a iza toga velika neizvesnost), valja suočiti sa novom vrstom nostalgije. U zemlju se vratio Šešelj, potpuno marginalna ličnost posle svih istorijskih užasa, a možda mu valja priključiti onog koji je, poput doktora Frankenštajna, stvorio svog ‘‘najomiljenijeg opozicionara“. Pa šta ispadne!
Decenije nesanice
‘‘Onaj ko je rekao da je san isto što i nada, imao je divnu intuiciju izvanrednog značaja sna i ne manje vrednog značaja nesanice“, zapisao je veliki mislilac Emil Sioran. Pesnik i urednik Kova (Vršac) Petre Krdu (1952.-2011.) je iz ovog dvojstva odabrao naslov biblioteke ‘‘Nesanica“, započete 1994. godine, jedne od onih strašnih godina kad su najveće izdavačke kuće potopljene, a zemlja tonula u prostakluk i beznađe.
Prošle srede je u Biblioteci grada (Rimska dvorana) u prisustvu mnogih autora i kulturnih radnika obeležen datum – dve decenije ove izuzetne edicije i 90. knjiga. Prvih 74 knjiga je potpisao kao urednik Krdu, a sledećih 16 – profesor Draško Ređep koji je priznao da je većinu tih knjiga već dobio u nasleđe.
Bez promašaja i osrednjosti, u ‘‘Nesanici“ su se pojavile knjige Celana, Siorana, Elijadea, Joneska, Mana, Šimborske, Andžejevskog, Pasternaka, Nabokova, Encensbergera, da pomenemo samo neke kojima bi se ponosio pariski Galimar i londonski Faber end Faber. U prisnoj i domaćinskoj atmosferi ponajviše se ipak govorilo o pesničkom čarobnjaku i uredničkom podvižniku Krduu koji je mali grad Vršac upisao u veliku kulturnu mapu Evrope, povezujući kontinente i kulture.
Bez promašaja i osrednjosti, u ‘‘Nesanici“ su se pojavile knjige Celana, Siorana, Elijadea, Joneska, Mana, Šimborske, Andžejevskog, Pasternaka, Nabokova, Encensbergera, da pomenemo samo neke kojima bi se ponosio pariski Galimar i londonski Faber end Faber. U prisnoj i domaćinskoj atmosferi ponajviše se ipak govorilo o pesničkom čarobnjaku i uredničkom podvižniku Krduu koji je mali grad Vršac upisao u veliku kulturnu mapu Evrope, povezujući kontinente i kulture
Preostali delovi tiraža su planuli po velikom popustu, kupovalo se da bi se poklanjalo u vreme prazničnih darovanja, a kad smo se razilazili, dugo se još pričalo o ‘‘malom izdavaču“ koji je tačno pre deset godina na beogradskom Sajmu knjiga osvojio priznanje Najboljeg izdavača godine.
Živimo u vremenima velike etičke i egzistencijalne pometnje, pa sa velikim čuđenjem svako malo susrećem ljude zdrave pameti i zamašnog stvaralačkog ugleda, koji mi kažu da nikad nije bilo gore od onog što se danas zbiva.
Razumem da su se potrošile mentalne energije, da je više od 14 godina prohujalo od onog danas već mitskog 5. oktobra kad se mnogima učinilo da je padom jednog zločinačkog sistema oličenog u jednom bračnom paru sa Dedinja rešen najveći problem. Ali, vrtimo se u sličnim krugovima, a na delu imamo ono što psiholozi nazivaju optimizmom sećanja.
Pominjem ovu formulu da bih podsetio na činjenicu da je 1994. pretrpljen slom svih kulturnih institucija, sem onih stavljenih u službu pokretanja retorike mržnje i ratnohuškačkih strategija. I kad su nestale najbitnije izdavačke kuće poput Nolita, Bigza, Prosvete (formalno je opstala, samo u slavu polupismene skribomanije Lady Macbeth sa Dedinja), u vojvođanskom gradiću Vršac, u kojem je već uspešno delovala Književna opština Vršac, KOV, sa već nizom zanimljivih izdanja, pesnik i urednik Petru Krdu pokrenuo je biblioteku ‘‘Nesanica“.
I to knjigom ‘‘Martovske ide, tek što nisu“ velikog pesnika srpskog nadrealizma i intelektualca najvišeg evropskog formata Dušana Matića. Ovu knjigu je urednički inteligentno sklopio novosadski kritičar Draško Ređep, koji je nakon Krduove iznenadne smrti (1952.-2011.) preuzeo kormilo u vođenju ovog izdavačkog projekta.
I dogodilo se da je 90. knjiga, koja je prošle srede tek pristigla ispod štamparske prese, opet nosila oznaku Matić. Ovoga puta reč je o mladom pesniku Dejanu Matiću, čiji ‘‘Hostel“ nudi neočekivanu pustolovinu maštarije i crnohumornih stranstvovanja.
I dogodilo se da je 90. knjiga, koja je prošle srede tek pristigla ispod štamparske prese, opet nosila oznaku Matić. Ovoga puta reč je o mladom pesniku Dejanu Matiću, čiji ‘‘Hostel“ nudi neočekivanu pustolovinu maštarije i crnohumornih stranstvovanja. Dejan Matić je već osvojio nekoliko uglednih pesničkih priznanja (začudo, u opštoj pometnji, nešto takvo još postoji). Ima nešto u životopisu novog autora sukladno Krduovoj stvaralačkoj putanji
Dejan Matić je već osvojio nekoliko uglednih pesničkih priznanja (začudo, u opštoj pometnji nešto takvo još postoji). Ima nešto u životopisu novog autora sukladno Krduovoj stvaralačkoj putanji. I on je nosilac male izdavačke kuće (ista matrica: urednik i radnik svih uzgrednih poslova) Treći trg. Ovaj novi izdavač se pročuo po desetak dobro probranih knjiga, a pravo otkriće su nekolike knjige portugalskog pisca Goncala Tavaresa (već se našao među kandidatima za Nobela).
Poput svog zemljaka i velikog prethodnika Vaska Pope Petru Krdu je opstajao naporedo u rumunskoj i srpskoj književnosti. Ali, za razliku od Pope, koji je ‘‘sakrio“ deo svoje rumunske biografije, od početka se opredelivši samo za srpsku književnost, Krdu je podjednako bio prisutan u dvema susednim kulturama i platio visoku cenu.
U srpskoj književnosti, opsednutoj pritiskom nacionalnog identiteta, neprekidno je tretiran kao gost uprkos tome što je pisao na srpskom jeziku. U rumunskoj književnosti, kao stvaralac sa one strane državne granice imao je začudo mnogo bolji status, dobio značajna priznanja i bio rado dočekivan.
Zapazio sam ga još pre tridesetak godina kad je, poput onog Ludog Šeširdžije iz Alicinog Wonderlanda, upadao u beogradske redakcije noseći nova izdanja Kovovih knjiga kao biserje na dar. Godinu dana pre nego što će 2004. Kov dobiti priznanje na beogradskom Sajmu knjiga za izdavača godine, nove demokratske vlasti u Vršcu su dozvolile da neka crkvena opština izbaci Kov na ulicu iz Memorijalnog zdanja Jovana Sterije Popovića!
Pola kulturnog Beograda je ispisalo peticiju protesta i napravilo demonstracije, ali malo je to pomoglo. Sledeću godinu Kov je opstao u nekoj privatnoj ostavi, geriljeroski, kako se žargonski govorilo, u parku, maltene u doslovnom značenju te reči.
Zapazio sam ga još pre tridesetak godina kad je, poput onog Ludog Šeširdžije iz Alicinog Wonderlanda, upadao u beogradske redakcije noseći nova izdanja Kovovih knjiga kao biserje na dar. Godinu dana pre nego što će 2004. Kov dobiti priznanje na beogradskom Sajmu knjiga za izdavača godine, nove demokratske vlasti u Vršcu su dozvolile da neka crkvena opština izbaci Kov na ulicu iz Memorijalnog zdanja Jovana Sterije Popovića!
Inače, što nije bez značaja, Krdu je pesnik retkog senzibiliteta, čudesne nadrealne poetike i cioranovskog apsurdnog humora. Njegova poslednja i, sada možemo reći, testamentarna (silom tragičnih okolnosti) pesnička knjiga ‘‘Moj građanski šešir“ pripada vrhu savremene srpske poezije, ali pošto glavne medije još pritiskaju deseterački pesnici naklonjeni patriotskom borbenom nasleđu (odbrana srpske nejači i slično), jedva da je ova knjiga primećena u akademskom svetu.
Kad već govorimo o ‘‘Nesanici“ koja je opstajala silama nečastivim uprkos, podsetimo da slične kuće brane čast srpskog izdavaštva: biblioteka ‘‘Gradac“ Branka Kukića (Čačak), ‘‘XX vek“ Ivana Čolovića (Crveni krst), ‘‘Karpos“ Dejana Aničića (Loznica), ‘‘Agora“ Nenada Šaponje (Zrenjanin), ‘‘Logos“ Vladimira Medenice (Dorćol), ”Izdavačka knjižarnica” Zorana Stojsnovića (Sremski Karlovci)…
Da ne pominjemo veliki broj autorskih samostalnih izdanja, jer, pošto su ukinuti autorski honorari, a nema povezane knjižarske mreže, mnogi sami objave knjige, obiđu tri-četiri beogradske knjižare i obavili su posao.
Svi ovi pomenuti (nešto sam izostavio) počivaju na jednostavnoj formuli: vlasnik kuće, urednik, lektor, korektor, distributer knjige, sve u jednoj osobi (eventualno uz pomoć nekog iz kućnog domaćinstva). Ovaj važan deo izdavaštva gotovo da nema osrednjosti i promašaja, jer je reč o ljudima savršeno opremljenim za ovu vrstu posla.
Za ovaj važan deo izdavačke ponude ne postoji izvikana i silovana reč ‘‘hit“. Nju besomučno koriste nekoliki izdavački džinovi koji drže lance super-knjižara. Dve trećine njihove ponude je bez ikakve kulturne vrednosti, ali ovi izdavački magnati i žive od zbunjivanja korisnika čitalačke ponude.
U besu zbog ove vrednosne neravnoteže neki poznati pisci potržu poznati poklič: ”Kaznimo proizvođače šunda i trasha visokim porezima”. Taj menanizam je teško primeniti i bolje da se manemo tih polucenzorskih fikcija. Ako smo hteli otvoreno tržište – dobili smo ga, problem je što društvo nema nameru da pomogne izuzetne izdavačke poduhvate. I zato smo tu gde jesmo.
Wagner u CineplexX-u
Dolazili nam ovih dana Placido, Paul Morrissey (Smiths), a bogami, i Richard Wagner. Prva dvojica nastupala su u arenama (ne baš mnogo popunjenim, ekonomska katastrofa čini svoje). Nesrećnog Dominga Plácida su vodali od gradonačelnika, koji mu je tutnuo neki poklon u kesi (sadržaj je operski velikan doznao tek u hotelskoj sobi), do samozvanog srpskog Lettermana Ivana Ivanovića, koji je posle niza bljutavih i nepristojnih viceva (njegova specijalnost koja uvek pali) odglumio velikog operskog fana. Plácido je bio ljubazan u svakoj situaciji; da je otišao u Somaliju, verovatno bi se sa istom srdačnošću ponašao – to je civilizacijski stav za puno uvažavanje.
Wagnerova poznata opera ”Majstori pevači iz Nűrnberga” direktno je prenošena u HD tehnici (bioskop CineplexX, Shopping Center Ušće, subota, 13. dec., 17,50-24 sati). U sjajnim tehničkim uslovima – džinovsko platno, pun stereo-zvuk – bio je to veliki doživljaj za sve prisutne (dobro popunjena Sala 1).
Pod dirigentskom palicom Sir Jamesa Levinea i na raskošno opremljenoj sceni Meta pratili smo ovo najduže i najzabavnije Wagnerovo delo gotovo bez daha. Bezmalo 6 sati! Velika operska i jazz zvezda Renée Fleming u uvodu je pozdravila gledaoce širom sveta (…), u pauzama je razgovarala sa dirigentom, solistima, scenografom, kostimografom (6 EMI nagrada!), dok je ogroman broj nečujnih kamera pokrivao sve što se događalo, uz čudesno kristalan zvuk…
Ovaj prenos uživo ostvaren je u ciklusu prenosa iz nenadmašne njujorške Metropolitan opere. U isto vreme, od 6. decembra do 9. maja iduće godine, na Drugom i Trećem programu Radio Beograda prenosi se isti repertoar, ukupno 19 opernih predstava iz godišnje ponude Meta.Na radiju sam često pratio neka od ovih izvođenja, ali sam otišao da Wagnera i vidim. Bio je to neuporediv doživljaj.
Poznato je da izvođenje Wagnerovih dela zahteva osamdesetočlani orkestar, vrhunske pevače, džinovski hor – malo koja operska kuća može to sebi da dozvoli. Pod dirigentskom palicom Sir Jamesa Levinea i na raskošno opremljenoj sceni Meta pratili smo ovo najduže i najzabavnije Wagnerovo delo gotovo bez daha. Bezmalo 6 sati!
Velika operska i jazz zvezda Renée Fleming u uvodu je pozdravila gledaoce širom sveta (blizu 30 miliona prodatih ulaznica!), u pauzama je razgovarala sa dirigentom, solistima, scenografom, kostimografom (6 EMI nagrada!), dok je ogroman broj nečujnih kamera pokrivao sve što se događalo, uz čudesno kristalan zvuk (mala tajna kako je to postignuto!). Iako se priprema da bude metropola na vodi i hlebu (ovo drugo je gotovo postignuto), Beograd se ovim programom uključio u niz najvećih gradova kulture. Makar nečim, uteha.
Ova Wagnerova opera je jedino delo ovog kompozitora na repertoaru Meta, pre nekoliko godina tamo je izveden i ”Parsifal”, ali tada nije bilo mogućnosti da se uživo prati izvođenje. Koliko mogu da se prisetim, Beogradska opera je pre mnogo godina imala njegovog ”Holanđanina lutalicu” (možda pod naslovom ”Leteći Holanđanin”) i pošto sam kao samoškolovani muzički aficionados do te faze pratio uglavnom radove italijanskog belcanta (ono što je u to doba bilo dostupno), zanimalo me je kako je ovaj muzički revolucionar pristupio operi. Beogradsko izvođenje nije bilo mnogo ubedljivo (minorni orkestar, najpre brojčano), a sem jedne solistkinje ostalo nije bilo za dugo pamćenje.
Ali zahvaljujući razvoju radija (stereo i druga unapređenja) i pojavi digitalnih snimaka na CD-u, Wagner je moja zakasnela strast. Pre nekoliko godina dokopao sam se tetralogije ”Niebelunga”, upravo u živom izvođenju sa Levineom i ansamblom Meta (DVD audio-izdanje). Rado bih to ponovo doživeo u živom prenosu, ali valja sačekati. Pre deset godina sam, našavši se u Berlinu u svojstvu izveštača sa filmskog festivala Berlinalea, prolazio pored čuvene Bečke opere i primetio da je sledećeg dana kultna opera ”Walkűra”. Došao sam pola časa ranije, naivno prišao blagajni da bi mi ljubazni ženski glas saopštio da je predstava rasprodata pre dva meseca!
Pošto je predstava imala dve velike pauze, silazio sam na donju galeriju i sedeo na mestima čiji su vlasnici u to vreme šetali predvorjem. Uostalom, celu mladost sam proveo na fudbalskim tribinama u stojećem stavu (sve dok pre tri decenije nije prestao da se igra fudbal, a postalo važnije divljanje huliganskih i fašističkih grupacija)
Stao sam ispred ulaza, oko mene su se vrzmali elegantni, stilski besprekorno obučeni tapkaroši (kakav događaj, takvi i tapkaroši!) nudeći mi divno mesto za samo par stotina evra! Ipak, dva minuta pred početak, u tihom očajanju, prišao sam blagajni ponovo i doznao da postoji ulaznica za stajanje, ciglo petnaestak eura! Bio sam srećan, otišao na tu galeriju u visini raskošnog lustera i iz ptičje perspektive pratio petočasovno izvođenje! Imao sam savršen zvuk, orkestar je bio duboko ispod mene i slao mi svoje harmonije u najčistijem stanju, ali od scenografije nisam video gotovo ništa, sem prva tri-četiri metra pozornice sa kojih su glavni pevači slali svoje deonice.
Pošto je predstava imala dve velike pauze, silazio sam na donju galeriju i sedeo na mestima čiji su vlasnici u to vreme šetali predvorjem. Uostalom, celu mladost sam proveo na fudbalskim tribinama u stojećem stavu (sve dok pre tri decenije nije prestao da se igra fudbal, a postalo važnije divljanje huliganskih i fašističkih grupacija).
Ovo izvođenje ”Walkűre” i danas zvoni u mojoj memoriji.
Drugi veliki susret sa Wagnerom sam imao u manhajmskoj Operi prošle jeseni, kad je na repertoaru bio prvi deo ”Niebelunga” – ”Rajnsko zlato”. Ovo izvođenje je te godine dobilo nacionalno priznanje za najviši domet. Imao sam sreću da kao akreditovani izveštač sa Filmskog festivala Mannheim-Heidelberg dobijem mesto u četvrtom redu, izvođači su bili besprekorni, od orkestra do svih solista, a reditelj je smelo stavio mitsko zbivanje opere u ambijent klasičnog, felinijevskog cirkusa, dok su izvođači bili obučeni u raznim klaunovskim funkcijama od glupog Avgusta, do iluzionista i raznih zabavljača.
Pošto često pratim TV prenose (ili snimke, svejedno) simfonijskih koncerata na našem Javnom servisu, sa žaljenjem sam se navikao da realizatori programa (od kojih ne mogu da očekujem poznavanje partiture, jer oni sutra prenose partijske kongrese, a preksutra fudbalske tekme) ”stižu” partituru ”plivajući” kamerama s leva na desno, ili obratno, po poznatom ruskom principu ”raspašoj!”
Bio sam zbunjen kad je uvodna scena sa rajnskim vilama-sirenama predstavljena sa dvema pevačicama koje su kao kabaretske plesačice (zgodne, ali prilično obnažene, vrlo nevagnerovski) pevale uvodne deonice sa pokretnih trapeza na pet-šest metara iznad naših glava: pobojao sam se da mi nešto neočekivano ne padne u krilo!
Vraćam se ”Majstorima pevačima” koji su me u ovoj 33 izvedbi (na koju nas je upozorila šarmantna Renée) iznenadili mnogim komičnim prizorima i renesansnom raskalašenošću (ništa čudno pošto je Wagner gotovo četvrtinu stoleća, između 1845. i 1868., istraživao atmosferu velikog trgovačkog grada Nűrnberga u 15. veku).
Pomenuo sam visoke tehničke standarde prenosa, ali me je posebno fasciniralo kako je relizator prenosa (očigledno prethodno pažljivo proučivši celokupnu partituru opere) besprekorno, u deliću sekunde uključivao malu solističku deonicu na flauti ili rogu, da bi u sledećim sekundama to isto ponovio sa nekim drugim instrumentom.
Pošto često pratim TV prenose (ili snimke, svejedno) simfonijskih koncerata na našem Javnom servisu, sa žaljenjem sam se navikao da realizatori programa (od kojih ne mogu da očekujem poznavanje partiture, jer oni sutra prenose partijske kongrese, a preksutra fudbalske tekme) ”stižu” partituru ”plivajući” kamerama s leva na desno, ili obratno, po poznatom ruskom principu ”raspašoj!”
Za sve njih, pa i za urednike i muzičke saradnike TV BGD, ovo je mogla da bude pokazna vežba. Ali, razumem ih, teška su vremena, ko bi se još podvrgao Wagnerovoj terapiji kad ima verovatno drugih zabava ili uteha u životu.
- 1
- 2
- 3
- …
- 8
- Next Page »