Tihomir Ponoš
Arhive su važne, arhivi također. Arhivari su nešto poput odlično organiziranih hrčaka. Marljivo skupljaju sve i svašta i ono što treba i ono što naizgled ne treba i to organizirano, sistematizirano spremaju, jer ono što je naizgled potpuno nepotrebno jednoga će dana možda biti ne potrebno nego ključno.
Nacionalni arhiv u Washingtonu takva je institucija. Marljivo arhivira povijest Sjedinjenih Američkih Država. Neki ključni dokumenti američke povijesti svečano su izloženi, posjetitelji ih, dobro i pažljivo čuvane, mogu vidjeti. Golema većina dokumenata je u spremištima arhiva, ali uredno, pregledno složena, sistematizirana i katalogizirana tako da se željeni dokument pronađe začas.
Nakon raspada Sovjetskog Saveza skupina je ruskih obješenjaka odlučila vratiti Aljasku Rusiji. Poznato je da je Rusija prodala Aljasku Sjedinjenim Američkim Državama 1867. godine za samo 7,2 milijuna dolara. Ruski su obješenjaci tvrdili da ta svota nikada nije plaćena, prema tome ugovor ne važi i Aljaska treba biti vraćena Rusiji.
Godinama je Brkić gradio imidž koji je bio nalik na neprozirnu političko-obavještajnu koprenu. Vuče poteze iz sjene, naizgled je u drugome redu, ali samo zato da bi mogao upravljati onima koji sjede u prvome redu
U Nacionalnom arhivu u tili čas su pronašli odgovarajući ček, poništen (dakle, plaćeno je), pokazali ga javnosti, posramili obješenjake i pokazali čemu sve služi arhiv.
U Hrvatskoj stvari stoje malo drugačije. U njoj se dokumenti iz 1867. godine, godine prodaje Aljaske, vjerojatno uredno čuvaju u Hrvatskom državnom arhivu i drugim arhivima. Problem su dokumenti iz 2011. godine koji se nasuprot svoj logici državne administracije i propisima uopće ne čuvaju.
I nije baš da je institucija koja ne čuva dokumentaciju neka nevažna institucija pa bi se još moglo nehajno zaključiti ”ma, dogodi se”. Radi se od Državnom odvjetništvu, moćnom DORH-u, a već bi izgovaranje tog akronima trebalo strašiti sve koji krše zakone ove zemlje. A onda saznamo, u jeku afere koja bi mogla politički uništiti zamjenika predsjednika HDZ-a i potpredsjednika Sabora Milijana Brkića, da DORH dokumente i ne čuva, ako baš ne mora.
Općinsko državno odvjetništvo dokumente koje je MUP proslijedio Općinskom državnom odvjetništvu o curenju informacija u istrazi o organiziranoj prostituciji, a u kojima se Brkić, tada zamjenik glavnog ravnatelja policije, spominjao kao čovjek koji je provalio istragu, i dokumente koje je samo stvorilo u istrazi jednostavno nema.
Sreća za Amerikance da DORH nije za njih kupovao Aljasku od Rusije.
Ta spoznaja otvara barem dva pitanja: radi li se o javašluku ili o nečem smišljenom. Radi li se o javašluku, čovjeku bi nekako bilo lakše pri zabrinutoj duši. No, radi li se o nečem smišljenom, eto razloga da čovjek pomisli da postoji još jedan karcinom unutar naših sve kancerogenijih države i društva.
Ako je nešto smišljeno maknuto jednom, da bi se nekoga zaštitilo, zašto nešto ne bi bilo smišljeno micano da bi se zaštitilo mnoge?
Osim toga, ako je nešto smišljeno maknuto, tko jamči da u DORH-u nešto ne može biti i smišljeno stavljeno čime se ne bi zaštitilo nikoga, ali bi se moglo napakirati mnogima?
U Hrvatskoj stvari stoje malo drugačije. U njoj se dokumenti iz 1867. godine, godine prodaje Aljaske, vjerojatno uredno čuvaju u Hrvatskom državnom arhivu i drugim arhivima. Problem su dokumenti iz 2011. godine koji se nasuprot svoj logici državne administracije i propisima uopće ne čuvaju
U središtu je i ove priče Milijan Brkić. On tvrdi da nema nikakve veze s nečasnim, pa i kriminalnim radnjama i malo tko mu, i u njegovoj stranci, vjeruje.
Ne staje se na Brkićevu stranu, nitko da ga zaštiti, svi se pozivaju na i svi zazivaju onu otrcanu frazu o institucijama pravne države koje trebaju raditi svoj posao, baš kao da zamjenik glavnog ravnatelja policije nije insitucija pravne države, baš kao da to nije predsjednik Vlade ili ministar unutarnjih poslova ili glavni državni odvjetnik.
Brkić je uvjeren da se u javnost puštaju samo dijelovi dokumentacije i to skrojeni tako da njemu napakoste, a sve to pripisuje unutarstranačkim borbama. Te su unutarstranačke borbe važan faktor u ovoj priči. Zašto se unutarstranačke borbe vode u trenutku kada je stranka na vlasti, kada je vlast stabilna (i parlamentarna joj većina bubri sama od sebe) i kada opozicija zapravo i ne postoji?
Zašto se u takvoj situaciji vrijeme i energija usmjeravaju na unutarstranačku borbu, a ne u vođenje države? Moglo bi se kazati i da je takav trenutak idealan za unutarstranačke borbe jer vlasti izvana ne prijete nikakve opasnosti pa se mirno može posvetiti vlastitom bratoubilačkom ratu.
Može se kazati i da se svatko u HDZ-u nastoji pripremiti za trenutak kada će HDZ izgubiti izbore (što se ne čini tako vjerojatnim u doglednoj budućnosti, ali nikad se ne zna) i ”eliminirati onoga tko bi mogao mene eliminirati”.
Sasvim je jasno da je Brkić za sada jedini pravi politički gubitnik u aferi sms. Cijela afera izgleda kao stezanje obruča oko Brkića. Prvo padne njegov dobar poznanik Varga, zatim njegov kum Curić, zatim procure podatci o tome kako je on kao visokopozicionirani policajac opstruirao istragu o organiziranoj prostituciji (u čijem lancu sreće su vjerojatno sudjelovali i brojni političari).
Brkiću se ne vjeruje i čudno bi bilo to da se Brkić čudi tome da mu se ne vjeruje. Godinama je gradio imidž koji je bio nalik na neprozirnu političko-obavještajnu koprenu. On je čovjek koji vuče poteze iz sjene, on je naizgled u drugome redu, ali u drugome je redu samo zato da bi mogao upravljati onima koji sjede u prvome redu. On nikada nije bio don, on je gradio imidž svemoćnog consiglierea koji upravlja i donom i o kojem don ovisi.
U središtu je i ove priče Milijan Brkić. On tvrdi da nema nikakve veze s nečasnim, pa i kriminalnim radnjama i malo tko mu, i u njegovoj stranci, vjeruje
Taj imidž čovjeka koji sve kontrolira, savršenog lutkara koji bez problema istovremeno manipulira mnogim marionetama upravo nestaje.
A Plenkoviću sve to paše. Dapače, možda mu ovakvo stanje Brkića najbolje odgovara. Zamjenik predsjednika HDZ-a lagano se krčka na vatri neizvjesnosti i dok je tako politički je mnogo manje opasan za Plenkovića (koji kao predsjednik HDZ nije ugrožen sve dok je HDZ na vlasti, ali mogu biti ugrožene njegove odluke, ciljevi i politike).
Ugasi li se ta vatra ili će politička karijera Brkića biti završena ili će, u slučaju da se pokaže da u svemu ovome on luk nije ni jeo ni mirisao, naglo živnuti. I onda bi se mogao sukobiti s Plenkovićem, a mogao bi postići i mirnu kohabitaciju.
Jer, ne treba zaboraviti da bi bez Brkića Plenković mnogo teže postao predsjednik HDZ-a 2016. godine, a bez Plenkovića bi Brkić mnogo teže bio potpredsjednik Sabora iz kvote vlasti.
(Prenosimo s portala Novog lista)
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Zašto se čuditi biskupu koji ide u šumu s puškom?
- HDZ se ne miješa u etničko čišćenje Hrvata u BiH
- Pederi i lezbe: pazite se batine nadbiskupa Đure Hranića
- KGK nema pojma o decentralizaciji i govori potpune besmislice
- HDZ na udaru etničkog patriotizma
- Ivan Penava odlučio je postati Vesna Teršelič
- Hajde da se i nama nešto lijepo desi
- Kako je Britanija prestala biti duhovita i postala smiješna
- Nacionalni praznik graha
- Argentinske laži i pretjerivanja Kolinde Grabar-Kitarović
Odgovori
Ukoliko želite ostaviti komentar, morate se prijaviti.