Nova meta gorčine Glogoškog

Prije više od 20 godina, sredinom veljače 1995., čuo sam se s Đurom Glogoškim nakon što je u novinama objavljen intervju koji smo vodili tjedan dana prije. Bio je presretan. Zahvaljivao je što je napokon u javnost doprla teška situacija u kojoj se nalazi.

Činjenica što je to objavljeno stopostotnom vojnom invalidu, dragovoljcu Domovinskog rata, prikovanom uz kolica, kao da je olakšala teške prilike u kojima je živio. “Jest da su mi neki zamjerili što je moja priča izašla u Feralu, ali meni je najvažnije da je izašla. Mnogo me ljudi nazvalo i dalo mi podršku. To mi jako mnogo znači”, govorio je Glogoški prije dva desetljeća, nakon svog istupa u javnosti kada je za njega, prvi put, čula cijela Hrvatska.

Zašto čovjek kojemu su usta puna dijaloga sada misli drukčije nego prije 20 godina, onda kad mu je stvarno bilo teško (…) Želio sam da pričamo o svemu o čemu smo razgovarali i prije 20 godina. Ali i o tome koliko su se od tada promijenile prilike u kojima živi

Dvadeset godina kasnije kada je taj intervju prenio jedan portal, Glogoški, danas vođa braniteljskih prosvjeda u šatoru u Savskoj, tvrdi da tada, u veljači 1995., nije rekao ono što je objavljeno. Zamolio sam ga da se nađemo gdje god mu odgovara, u šatoru u Savskoj ili na bilo kojem drugom mjestu, i da ponovno razgovaramo. Ignorirao je moju poruku.

Zamolio sam ga još jednom, misleći da je možda previdio moju poruku među brojnim pozivima i porukama koje prima. Nije se udostojio odgovoriti. Šteta. Želio sam da pričamo o svemu o čemu smo razgovarali i prije 20 godina. Ali i o tome koliko su se od tada promijenile prilike u kojima živi.

Kad sam na njegov poziv prije 20 godina došao u kuću u kojoj je tada živio, Glogoški je bio očajan čovjek.

Stanovao je u Čepinu, mjestu nadomak Osijeka, u kući nekog Srbina koji je napustio mjesto. Iz vojno-stambene komisije, kojoj se javio moleći neki vojni stan, odgovorili su mu, tvrdio je, vrlo ružno: “Mi stanove dijelimo zdravim hrvatskim vojnicima, nama su potrebni oni, a ne invalidi”.

Kuća koju mu je Mjesni odbor dao na korištenje nije imala minimalne uvjete za život osobe s posebnim potrebama.

Uz to, stalno su ga uznemiravali vojvođanski Hrvati, neprekidno dolazeći na vrata s pitanjem kada će se iseliti, jer oni svoju kuću u Srbiji žele zamijeniti za ovu u kojoj on privremeno boravi. Neki od 36-ero ljudi, koji su mu mjesecima lupali na vrata, bili su i agresivni. Jednom je bio prinuđen zvati Vojnu policiju da ga zaštiti.

Činjenica što je to objavljeno stopostotnom vojnom invalidu, dragovoljcu Domovinskog rata, prikovanom uz kolica, kao da je olakšala teške prilike u kojima je živio. “Jest da su mi neki zamjerili što je moja priča izašla u Feralu, ali meni je najvažnije da je izašla. Mnogo me ljudi nazvalo i dalo mi podršku. To mi jako mnogo znači”, govorio je Glogoški prije dva desetljeća, nakon svog istupa u javnosti kada je za njega, prvi put, čula cijela Hrvatska

Đuru Glogoškog osobito je boljelo što ga nijednom nije posjetio nitko od njegovih zapovjednika. Ogorčeno je nabrajao njihova imena. Bio je presretan kada mu je u posjet došla tadašnja saborska zastupnica Vera Stanić. Molio ju je da mu omogući nastup na televiziji: “Pozovite jednog invalida da kaže na televiziji što nas tišti. Kad bi to rekao, malo bi ljudi ostalo s puškom u ruci.”

Predstavnike HVIDRA-e preklinjao je da mu omoguće susret s Gojkom Šuškom. Uzalud. Kolica u kojima sam ga zatekao darovali su mu naši dobri ljudi iz Austrije, na Božić 1993. godine.

Iako je bio stopostotni ratni vojni invalid, primao je samo 350 kuna mjesečno, a kasnije su mu, kao poseban dodatak, dali još polovicu tog iznosa.

Rješenje o stopostotnoj invalidnosti bilo je privremeno, pa je svako malo morao pred komisiju koja ga nije željele ni pregledati, već mu je na osnovu papira koje je imao produljivala trajanje invalidnosti.

Godinu i pol dana sam je plaćao 300 njemačkih maraka mjesečno za lijekove, a kad je invalidska komisija u Osijeku prestala raditi, četiri je mjeseca bio bez ikakvih primanja.

Iz osječkog Centra za socijalnu skrbi nitko nije došao upitati ga od čega živi. Žalio se višoj invalidskoj komisiji u Zagreb i tek tada dobio pravo na ortopedsko pomagalo, kućnu njegu i trajno rješenje o invalidnosti.

Čovjek je bio očajan. S pravom.

Rekao je: “Ne, ovo nije država koju sam priželjkivao. Kažu neki moji poznanici da bi ovo stanje trebalo riješiti ratnom opcijom. Ja jesam za to, ali to ne vrijedi za državu kakva je ova sad.” Tuđmana je nazivao “komunističkim generalom” koji je samo promijenio dlaku.

Govoreći o nekim svojim suborcima koji su se snašli, rekao je: “Partizani su, prema ovom danas, bili pravi amateri. Jednako kao što su komunisti prave naivčine u odnosu na HDZ.”

Dvadeset godina kasnije kada je taj intervju prenio jedan portal, Glogoški, danas vođa braniteljskih prosvjeda u šatoru u Savskoj, tvrdi da tada, u veljači 1995., nije rekao ono što je objavljeno. Zamolio sam ga da se nađemo gdje god mu odgovara, u šatoru u Savskoj ili na bilo kojem drugom mjestu, i da ponovno razgovaramo. Ignorirao je moju poruku

Ali osjećao se prevarenim, teško pogođen maćehinskim odnosom države za koju se borio. Osobito mu je bilo teško što su ga izbjegavali novinari. Želio je da javnost sazna kako mu je.

Đuro Glogoški u međuvremenu je riješio sve svoje probleme, nažalost ne i onaj koji bi ga oslobodio kolica. Ali njegovi istupi danas imaju više gorčine nego prije dva desetljeća. Samo je meta druga.

Dvadeset godina više je od četvrtine prosječnog ljudskog vijeka. Ljudi se mijenjaju, a mijenjaju ih i okolnosti. Moguće je razumjeti da se Glogoški danas odriče svojih davnih riječi i svojih nekadašnjih meta te da nije sretan što su ponovno ugledali svjetlo dana.

Ali je više nego ružno što danas demantira nešto što je mogao činiti punih 20 godina i optužuje za manipulaciju one koji su mu htjeli pomoći.

Ružno je što čovjek kome su puna usta dijaloga ignorantski odbija poziv na razgovor i hrvatskoj javnosti – u kojoj je svakodnevno prisutan već pet mjeseci – objasni zašto je prije 20 godina, kad mu je stvarno bilo teško, mislio onako, a zašto danas, kad je dobio sve što mu pripada, misli drukčije.

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).