Novinar bez mrlje, satiričar bez premca, svetac bez religije

Predrag Lucić
Foto: Pricigin

Novinar bez mrlje, satiričar bez premca, svetac bez religije – to je bio Predrag Lucić.

Nepravedno, okrutno preranim odlaskom suutemeljitelja Feral Tribunea, novinara, pjesnika, pisca, dramatičara, kabaretista, pjevača i urednika, ovdašnja društva nisu izgubila tek veliko ime, nego višedimenzionalnog kreativca i plemenitog čovjeka koji u novinarstvu i umjetnosti ostavlja neizbrisiv trag, a u dušama njegovih prijatelja i poštovatelja bolnu uspomenu na altruista i slobodara koji nije znao za mržnju i lošu volju.

Rođen je 1964. u Splitu. Polovinom osamdesetih u Beogradu je započeo studij kazališne i radijske režije, gdje mu je predavala profesorica Mirjana Miočinović, urednica sabranih djela Danila Kiša i prva supruga velikog pisca.

Desetak godina kasnije, to će poznanstvo inicirati Lucićevo pokretanje biblioteke Feral Tribune, u kojoj je, zajedno sa splitskim pjesnikom Damirom Šodanom, objavio osamdesetak zapaženih naslova beletristike, poezije, publicistike i političke teorije.

Na početku studija, 1985, u Splitu je upoznao Viktora Ivančića, na čiji se poziv pridružio stvaranju Ferala, ondašnjega tjednog satiričnog podlistka Nedjeljne Dalmacije.

U godinama koje su slijedile, zajedno s Ivančićem i Dežulovićem, s kojima je do samoga kraja ostao najbliskiji prijatelj i skladan suradnik, Lucić će u Feral Tribuneu okupiti snažnu novinsku redakciju,  pretvorivši ga u najkritičnije i najduhovitije satiričko-političke novine na prostoru bivše Jugoslavije.

Stvarateljski credo novinarstva Predraga Lucića uokviruje jedna riječ – sloboda. Duže od tri desetljeća radio je kao novinar i nikada nije pristao ni na jedan politički niti bilo kakav drugi vanprofesionalni pritisak

U petnaest godina  samostalnog postojanja, Feral Tribune će se nepopustljivo, s humanističkih pozicija, suprotstavljati nacionalizmu, ratu i militarizmu, za što je dobio više međunarodnih priznanja nego sve novine u povijesti hrvatskoga novinstva zajedno.

Neodvojiv dio kreativnoga trojca Ivančić-Lucić-Dežulović, Predrag je pisao paralelno novinske članke, satiru i poetsku parodiju. Njegovi novinski tekstovi odisali su strašću za slobodom, altruizmom, zagovorom pojedinca i protivljenjem svakome kolektivizmu.

No najveći trag ostavio je u pjesničkoj parodiji, stvorivši golem opus kakvome zasigurno nema premca ni u europskoj pjesničkoj povijesti.

Objavio je šest knjiga parodijske poezije: ”Haiku haiku jebem ti maiku” (2003), ”Sun Tzu na prozorčiću“ (2009.), ”Bezgaća povijesne zbiljnosti” u dva sveska 2010 i ”Gusle u magli” 2013. Pretprošle godine, tadašnja izdavačka kuća Novog lista Adamić, pod uredničkom palicom Dragana Ogurlića objavila je njegovu šestu, posljednju poetsku knjigu, ”Step by step Stepinac i još mnoge popularne pjesme”.

Objavio je Lucić još dvije knjige poezije: ”Ljubavnici iz Verone” (2007), zavodljive stihove u slavu raznolikosti ljubavi, te ”Mjesec iznad Splita” (2012), ezoteričnu odu njegovu gradu.

No izdanje koje je objavio zajedno s Dežulovićem – ”Greatest shits – antologija suvremene hrvatske gluposti” iz 1998, vjerojatno je najpoznatija njegova knjiga, nastala iz urnebesno zabavne, istodobno i tragične kolekcije besprizornih izjava političara devedesetih godina što ih je Feral prikupljao u rubrici ”Greatest shits”.

Stvarateljski credo novinarstva Predraga Lucića uokviruje jedna riječ – sloboda.

Duže od tri desetljeća radio je kao novinar i nijednom, nikada – zajedno sa svojim drugovima iz Ferala – nije pristao ni na jedan politički niti bilo kakav drugi vanprofesionalni pritisak.

Kada je Nedjeljna Dalmacija, potkraj 1989,  cenzurirala Feral, zajedno s Dežulovićem i Ivančićem napustio je redakciju i Feral preselio u Slobodnu Dalmaciju. Kada se isto to, četiri godine kasnije, dogodilo i u Slobodnoj Dalmaciji, ”feralovci” su otišli i napravili vlastite novine, koje su u sljedeće desetljeće i pol predstavljale trn u peti svim nacionalističkim režimima bivše Jugoslavije.

Nakon što je Feral u lipnju 2008. prestao izlaziti, odbivši se povinovati zahtjevima za ”prilagodbom” mainstreamu i establishmentu, Lucić je kreativno utočište pronašao u Novome listu, gdje je do svibnja prošle godine predstavljao jedinstven i autonoman novinarsko-satirički glas.

Nepravedno, okrutno preranim odlaskom suutemeljitelja Feral Tribunea, novinara, pjesnika, pisca, dramatičara, kabaretista, pjevača i urednika, ovdašnja društva nisu izgubila tek veliko ime, nego višedimenzionalnog kreativca i plemenitog čovjeka koji u novinarstvu i umjetnosti ostavlja neizbrisiv trag, a u dušama njegovih prijatelja i poštovatelja bolnu uspomenu na altruista i slobodara koji nije znao za mržnju i lošu volju

Javno najpoznatiji kao novinar i satiričar, Lucić bio je izniman kabaretist, književni urednik i dramatičar. Iz jedne nepretenciozne zabave, na kojoj su 2007. zapjevali svoje pjesničke parodije, Lucić i Dežulović u posljednjih su deset godina razvili jedinstven scenski nastup, izvorno poznat kao ”Melodije Bljeska i Oluje”.

Publika diljem bivše Jugoslavije, ali i u mnogim gradovima Europe, uživala je u njihovome duhovitom, grubo-suptilnome, uvijek inteligentnom rugalačkom pjevanju, koje je zajednički opsežan parodijski opus uvijek iznova protejski prilagođavalo aktualnoj političkoj situaciji, nemilice je izrugujući.

Biblioteku Feral Tribune pokrenuo je 1993, u nastojanju da koliko-toliko spasi tada nepovratno razlomljen književni i kulturni prostor ratom razorene države.

Prvu knjigu biblioteke, ”Lautu i ožiljke” Danila Kiša, objavio u suradnji sa svojom bivšom profesoricom na fakultetu, Mirjanom Miočinović.

Slijedilo je osamdesetak žanrovski raznorodnih naslova, od kojih su neki, poput prijevoda Raymonda Carvera, Lawrencea  Ferlinghettija, Leonarda Cohena ili Oedena vor Horvatha, zadobili kultni status.

Feralova književna biblioteka odlikovala se jednostavnim ali dojmljivim grafičkim rješenjem, i bila je – kao i cijeli projekt Feral Tribunea – autonomni proizvod redakcije toga jedinstvenog splitskog kreativno pogona.

”Aziz ili svadba koja je spasila Zapad” Lucićeva je drama iz 2008, koju je prošle godine izvelo Hrvatsko narodno kazalište Split, i za koje je na prošlogodišnjim Marulićevim danima nagrađen ”Juditom”.

Nije to bila jedina njegova drama: za Hrvatski radio napisao je ”Cervantesov trg ili trg robova – audio-adio play”, povijesnu satiru na nikad potvrđenu teoriju da je pisac ”Don Quijotea” svojedobno bio zatočen u Ulcinju. ”Cervantesov trg” objavljen je u zborniku Trećeg programa Hrvatskog radija, ali na radiju još nije izveden.

Nipošto manje od njegova kreativnog rada, Predrag Lucić, kojega su prijatelji zvali Duje, bio je dobar, blag i plemenit čovjek, oslobođen mržnje i svake malicioznosti.

Uvijek se iznova, s tugom, čudio ljudskoj sklonosti mržnji i nasilju, i od tih je svojih altruističkih osobina načinio vlastiti životni poziv.

Inteligencijom i obrazovanjem superioran, nikada se njima nije razmetao; štoviše, iskreno je uživao u svakodnevnoj ljudskoj jednostavnosti druženja i opuštenih razgovora, obogaćujući ih nepreglednim morem dovitljivih dosjetki i jezičnih kalambura; naprosto, družiti se s Lucićem uvijek je značilo – smijati se.

Istodobno, književnost, poeziju i glazbu – fenomen jezika, zvuka i komunikacije općenito – osjećao je snažnom, instinktivnom intuicijom, koja ga je opremila izvanrednom sposobnošću doživljavanja, interpretacije i preoblikovanja.

Predrag Lucić, riječju, bio je rođeni pisac u službi ljudskosti, slobodni beatnik u neslobodnom društvu, rocker u zemlji narodnjaka, Slamnig među nepismenima, Jagger među Thompsonima. Bio je Predrag – svetac bez religije.

Inteligencijom i obrazovanjem superioran, nikada se njima nije razmetao; štoviše, iskreno je uživao u svakodnevnoj ljudskoj jednostavnosti druženja i opuštenih razgovora, obogaćujući ih nepreglednim morem dovitljivih dosjetki i jezičnih kalambura; naprosto, družiti se s Lucićem uvijek je značilo – smijati se

A sada je otišao – prerano, nepravedno, okrutnom samovoljom teške bolesti, koja ga je otela supruzi Sandri i djeci Hani i Ivanu. Bolovao je sedam mjeseci.

Otišao je laf ”otvorenih očiju, otvorenog srca”, kako je sam nezaboravno naslovio prijevod američkog beatnika Lawrencea Ferlinghettija, objavljen u biblioteci Feral Tribune.

Otišao je dugokosi, nasmijani čovjek knjige, riječi, smijeha i slobode.

Utjehe Dujinom odlasku nema – osim, možda, da smo, nekako, uvijek slutili kako taj čovjek nije od ovoga svijeta, onako kako pjeva njegov omiljeni Van Morrison na svom zvjezdanom ”Astral weeks” albumu: ”I’m nothing but a stranger in this world/I got a home on high/ In another land/ So far away/So far away…”.

Nećemo te zaboraviti, prijatelju, druže, učitelju; nećemo te zaboraviti, Predraže, Duje s onoga svijeta.

(Prenosimo s portala Novoga lista).