Adriana Altaras, ”Dojča”, Mozajk knjiga, Zagreb, 2016.
Zagrepčanka Adriana Altaras više nije nepoznata hrvatskoj publici. Njezin literarni prvijenac, provokativni roman “Titove naočale” koji je u Njemačkoj bio bestseler, Mozaik knjiga je promptno objavila u Hrvatskoj. A onda je pred ovo ljeto isti izdavač objavio i drugi roman Adriane Altaras “Dojča” (u prijevodu s njemačkog Branke Grubić), svojevrsni nastavak ”Titovih naočala“.
Adriana Altaras, koja je prije tri godine u Zagrebu, i to u Židovskoj općini, predstavila svoj romaneskni prvijenac ponovno dolazi u Zagreb u rujnu na Festival svjetske književnosti, pa će i to biti prilika za susret s ovom hrabrom, žilavom i pravdoljubivom umjetnicom.
Adriana Altaras je glumica, operna i kazališna redateljica te dobitnica Srebrnog medvjeda za glumu na Berlinskom filmskom festivalu. Kao četverogodišnje dijete glumila je u partizanskom filmu “Nikoletina Bursać”, i to Židovku Ernu.
U pitkom romanu “Dojča” ona više ne piše o povijesti svojih židovskih roditelja i razgranate (i bogate) obitelji čija oteta imovina kao ukleti Holandez još uvijek glavinja po bespućima hrvatskog trulog zakonodavstva, nego se bavi vlastitom obitelji. Kojoj je, beletristike radi i iz nužnog opreza, ipak promijenila osobna imena
Možda je već tada sudbinski bila određena njezina umjetnička budućnost.
U pitkom romanu “Dojča” ona više ne piše o povijesti svojih židovskih roditelja i razgranate (i bogate) obitelji čija oteta imovina kao ukleti Holandez još uvijek glavinja po bespućima hrvatskog trulog zakonodavstva, nego se bavi vlastitom obitelji. Kojoj je, beletristike radi i iz nužnog opreza, ipak promijenila osobna imena.
U prvom su planu, dakle, suprug (inače poznati njemački skladatelj klasične glazbe, također javna osoba) te sinovi u osjetljivom pubertetskom i postpubertetskom životnom razdoblju.
Tu je i ostarjela teta s talijanskom adresom kod koje je Adriana provela dio djetinjstva, potom vrlo slikoviti “najbolji” prijatelj koji umire od raka i do grla zakopčana doktorica koja je zadužena za Adrianinu psihičku kondiciju.
Roman je ispričan i iz njihove perspektive, pa je u tom smislu demokratičan jer nam ne nudi samo jedan pogled na više ili manje burne obiteljske događaje.
I iako vam se može učiniti da se “Dojča” bavi sudbinom jedne polužidovske suvremene njemačke obitelji (Adrianin suprug je, naime, čistokrvni Nijemac, što je povod za brojne nesuglasice, svađe, pa čak i za adolescentske muške tučnjave), zapravo je to knjiga i o Njemačkoj i Nijemcima
I iako vam se može učiniti da se “Dojča” bavi sudbinom jedne polužidovske suvremene njemačke obitelji (Adrianin suprug je, naime, čistokrvni Nijemac, što je povod za brojne nesuglasice, svađe, pa čak i za adolescentske muške tučnjave), zapravo je to knjiga i o Njemačkoj i Nijemcima.
I njihovu specifičnom odnosu prema turobnoj njemačkoj povijesti 20. stoljeća, prema nezaobilaznom pitanju kanoniziranog holokausta, prema grižnji savjesti koja s vremenom ipak mora popustiti pred naletom zaborava i relativizacija.
Unatoč svim obiteljskim pikanterijama iz najdublje intime dinamične obitelji Altaras i obilju više nego duhovitog propitivanja židovskog tradicionalnog i strogo određenog načina života, “Dojča” je i politički roman koji ulazi surovo pod kožu njemačke multikulturalnosti koja je danas u Europi zapravo politička tema broj jedan.
No, tu su i druga važna pitanja, pa i pitanje kako se moglo dogoditi da Židovi, koji su još prije samo sedamdesetak godina bježali od Hitlerove istrebljivačke politike, od svih zemalja na svijetu (pa i Izraela) za svoju obećanu zemlju odaberu baš Njemačku?
Knjiga je i polemična i na mahove i drska, baš kao i “Titove naočale”, s nekim rezolutnim zaključcima donesenim u afektu koji autorica nikako ne može, ali i ne želi kontrolirati, baš poput divlje mačke
O toj doista apsurdnoj, gotovo frojdovskoj situaciji iz prve ruke britko i rafalno piše Adriana Altaras, koja je kao mala djevojčica s roditeljima morala napustiti Jugoslaviju i Zagreb skrasivši se naposljetku baš u denacificiranoj Njemačkoj. I udavši se potom za Nijemca, čija obitelj, prirodno, ima svoju njemačku povijest i njemački, westfalski karakter.
Kao i “Titove naočale”, i “Dojča” je rijetko iskrena autobiografija puna peckavih bodlji, lucidnih zapažanja, pa čak i nekih kontroliranih politički nekorektnosti, nacionalnih i religijskih, dakle osjetljivih viceva, anegdota, štikleca…
Knjiga je i polemična i na mahove i drska, baš kao i “Titove naočale”, s nekim rezolutnim zaključcima donesenim u afektu koji autorica nikako ne može, ali i ne želi kontrolirati, baš poput divlje mačke.
Na mahove je to i putopis sa snimanja dokumentarističkog filma o Adrianinoj zagrebačkoj židovskoj obitelji koja je završila u koncentracijskom logoru na otoku Rabu, ali i s obiteljskog puta po Izraelu.
Riječ je o doista autentičnom pogledu na suvremeno europsko židovstvo koje polako ali sigurno gubi svoju religijsku ekskluzivnost, i to ne samo zbog mješovitih parova.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Još tekstova ovog autora:
- O ljudima koji, renovirajući stanove, renoviraju i svoje živote
- Bez kupovanja knjiga nema izdavaštva, literature ni jezika
- Hrabro žigosanje gospodara rata i ratnih profitera
- Lika s puno topline i zaigranosti, bez naknadne pameti i dociranja
- Roman koji se žestoko hvata ukoštac s hrvatskim nazadnjaštvom
- Černobilski užas nad užasima
- Majstorski autoričin literarni autoportret koji krije i jedan paradoks
- Maestralan opis dviju posesivnih i opsesivnih ljubavnih veza
- Slobodan Šnajder: ”Naučimo se nositi s našim proturječjima”
- Nesnošljivost, strast i snaga
Odgovori
Ukoliko želite ostaviti komentar, morate se prijaviti.