Na kraju jednoga trajanja i njegova nastavljanja u novome ništa se bitnoga ne događa – tek se brojevi odmjenjuju u istom svijetu.
Možda nam se tek čini da se fragmenti toga svijeta brže preslaguju u nove mozaike istih boja i sivila istog.
Prepustimo li onima drugima kako će izgledati završni prizor odsječka našega vremena, tada će nam Nova zacijelo biti gora od stare.
Voltaireov vrt s ružama u nama više nije netaknut.
Ono što doista trajno može biti novo jest – naš pogled, mjesto iz kojega svjetlost svoju širi. A svjetlo, znamo, ne trpi tamu.
Štogod se događalo s mozaikom svijeta, svjetlost se naša dobrotom i blagošću hrani.
Koliko nam pogled svjetliji bude, toliko će više svjetlosti biti u našim smrtima, svakodnevnima i onoj posljednjoj čijem zagrljaju svi sporije ili brže hrlimo. Da bi potom svijet još neko vrijeme ponavljao sebe sve dok se ne potroši. Ili – preobrazi.
Hvala nam na svakoj dobroj želji i činu dobrome, na svakoj iskri radosnoj što još tinja u dnu oka, na onome miru što nam ga nitko oduzeti ne može, na ljubavi koju dijelimo bez riječi.
Trajno nam je budnima biti da naš razum i srce naše tama ne načne i ne proždre, da očuvani u dobroti ostanemo, da svjetlost već izdaleka prepoznajemo i ususret joj nadom hodamo. Plešemo, dapače.
Još tekstova ovog autora:
- Papa Franjo nas poziva: ”Činimo sve dobro koje možemo!”
- Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
- S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
- Želim li da se svijet promijeni?
- Prostor za trećeg(a) – opće dobro – u dijalogu
- Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
- Susret s Irinom iz Mariupolja
- Bio nam dobar Prelazak!
- Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
- Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.