Od novogodišnje noći sam pod temperaturom. Ujutro imam shizofrenih 37,2 dok navečer usprkos svim čudima farmaceutske industrije, antipireticima, paracetamolima, sirupima, kapima, septoletama, rehidramiksima, evo već tjedan dana skače iznad 38 stupnjeva. Doktorica mi je pospajala blagdane, a kod njezine zamjene vlada krkljanac k’o pred Sheratonom, pa sam samo pogledala čekaonicu napunjenu ovakvima poput mene i odustala. I tako znam što bi mi rekla: C vitamin, puno tekućine i odmaranja… [Read more…]
Tačno, nebitno, skandal
U nekim sređenijim vremenima, kad čuvena Andrićeva rečenica o odnosu pametnih ljudi i fukare još nije bila tako opipljiva činjenica, Borislav Mihajlović Mihiz je umeo da kaže kad neko na nekom književnom skupu ili za kafanskim stolom krene da mudruje u prazno: ”Tačno, ali nije bitno”. Ali otkada je razbijena država, porušeni gradovi, a priča o dobrim običajima (čitaj: kulturni standardi) postala staromodna apstrakcija, sve češće mi dolaze na um Mihizove reči.
Namnožilo se nekog tobož književnog sveta (nekoliko hiljada u zvaničnim udruženjima, blago nama), akademskog sveta (akademici na estradi su posebna priča), profesora i doktora koji se bore sa složenijim rečeničkim konstrukcijama. I svi se bave suštinskim temama o opstanku naciona i civilizacije.
U ogromnom broju slučajeva nema šta da se označi kao tačno (jer najčešće nema ni pomena o egzaktnim podacima i referencama, pišu se doktorske disertacije bez ijedne relevantne fusnote!). A banalnosti, opštih mesta, pa i golog lupetanja koliko hoćete. Povremeno se nađem u potpunoj pometnji; da li to neko potcenjuje ljudsku inteligenciju?
Namnožilo se nekog tobož književnog sveta (…), akademskog sveta (…), profesora i doktora koji se bore sa složenijim rečeničkim konstrukcijama. I svi se bave suštinskim temama o opstanku naciona i civilizacije. U ogromnom broju slučajeva nema šta da se označi kao tačno (jer najčešće nema ni pomena o egzaktnim podacima i referencama, pišu se doktorske disertacije bez ijedne relevantne fusnote!). A banalnosti, opštih mesta, pa i golog lupetanja koliko hoćete
Ostaje ipak upozorenje: čak i ako je nešto tačno (a najčešće nije), da li u nekom diskurzivnom štivu ima nešto bitno. A šta sa potpisima sa dr. i prof.? Teže je proizvesti dobro mleko bez aflatoksina nego dobiti doktorat na temu koja je već u desetak knjiga temeljno obrađena.
U vremenima kad je maltene celokupno medijsko i referentno štivo dostupno uz pomoć običnog laptopa (poput ovog na kojem nastaje ovaj tekst) ništa neobično da se postojećoj plevi u medijskoj džungli pridoda nešto tobož bitno i važno za poboljšanje kolektivne pameti na nekom suženom prostoru.
Tokom ove kalendarske godine čini se da nema javnog delatnika koji se nije oglasio o razlozima početka Velikog rata (Prvog svetskog, kasniji naziv). U ogromnoj većini napisa to se pretvorilo u dokazivanje patriotskog osećanja, kao da nije dovoljno bitno držati se golemog činjeničnog korpusa na ovu temu. Ali ko bi se još bavio prokopavanjem hrpe objavljenih knjiga i dokumentarnih arhiva!
Druga krupna tema, Istok ili Zapad kao kulturološko i geopolitičko opredeljenje ove zajednice na brdovitom Balkanu od Horgoša do Bujanovca, zatrpana je ostrašćenim, navijačkim izlivima golih frazetina. Ako se otvore prazne dihotomije globalizam versus pravoslavlje (slavenska braća sa vrhunskim žrecem u Kremlju), onda se i ne treba čuditi što se sa svih strana javljaju mudraci sa univerzalnim ključevima. Sa katedari za savremenu istoriju i pridodatih im instituta pristižu nacionalni bojovnici, od kojih su se neki propisno obrukali pevajući hvalospeve promašenoj i ideološki irelevantnoj TV seriji ”Ravna gora”.
Da se pričalo o neviđenom, dokazali su i nekoliki akademici, koji su već posle prve epizode radosno isticali kako je reč o dugo očekivanoj rehabilitaciji oblaćenog srpskog ”heroja” DM-a i njegovog ravnogorskog pokreta, premda se pomenuti Đeneral pojavljuje glavom (još uvek bez brade) tek u četvrtoj epizodi!
U vremenima kad je maltene celokupno medijsko i referentno štivo dostupno uz pomoć običnog laptopa (…) ništa neobično da se postojećoj plevi u medijskoj džungli pridoda nešto tobož bitno i važno za poboljšanje kolektivne pameti na nekom suženom prostoru. Tokom ove kalendarske godine čini se da nema javnog delatnika koji se nije oglasio o razlozima početka Velikog rata (Prvog svetskog, kasniji naziv)
No u kulturi u kojoj se skandali i bruke smenjuju kao na pokretnoj traci, jedan neviđeni skandal, bez presedana u poslednjih pedesetak godina, prolazi gotovo neprimećeno sem jednog izuzetka.
Na oktobarskom Sajmu knjiga u Beogradu, pojavila se knjiga ”Resavski venac” (Plagijati jugoslovenskih pesnika) u izdanju Agencije za izdavačku delatnost iz Kosovske Mitrovice. U opštoj halabuci oko novih izdanja (više od hiljadu) niko nije zabeležio ovo sočinjenije dok nije krenuo glas da su tridesetak najistaknutijih pesnika, od Oskara Daviča, Vaska Pope, Dobriše Cesarića do nekih manje poznatih, ovde nabeđeni za plagijate (bolje reći za bezumno prepisivanje nekih svetski poznatih pesnika).
Ovu, po svim osobinama senzacionalnu knjigu, sastavio je neznani građanin Niša Miloje Dončić (1963.), tobože uz pomoć niza istaknutih profesora i znalaca drugih književnosti. Nikad čuo za ovog pesnika, za kojeg njegovi pomoćnici, oni koji se pojavljuju kao recenzenti i pisci, a izgleda i ohrabrivači u ovom suludom poduhvatu, tvrde da je obavio epohalni posao.
Najpre je u nekim novinama objavljena antologijska pesma ”Srbija” Oskara Daviča, a naporedo sa njom ”Sicilija” Cesarea Pavesea. Drugi u nizu primera – pesma Vaska Pope kojoj je kao ”uzor” postavljana jedna Celanova pesma.
U poznatoj emisiji ”Sporovi u kulturi” (Radio Beograd 1, petkom od 10-11 čas.) urednica i novinarka Meliha Pravdić pozvala je najpoznatije proučavaoce Paveseove i Celanove poezije, koji su ”prokopali” sabrana dela ovih pesnika i ustanovili da ”plagirane” pesme uopšte ne postoje!
Ovu, po svim osobinama senzacionalnu knjigu, sastavio je neznani građanin Niša Miloje Dončić (1963.), tobože uz pomoć niza istaknutih profesora i znalaca drugih književnosti. Nikad čuo za ovog pesnika, za kojeg njegovi pomoćnici, oni koji se pojavljuju kao recenzenti i pisci, a izgleda i ohrabrivači u ovom suludom poduhvatu, tvrde da je obavio epohalni posao
U emisiju se uživo uključio i autor senzacionalnih otkrića koji je tvrdio da ima dokaze da pesme-uzori postoje i da će nove dokaze izneti u drugoj knjizi koja sledi. Da je reč o naivno izvedenoj podvali pokazala je pomenuta Meliha, jedan od najpouzdanijih novinara okrenutih kulturi, pitajući nesrećnog Dončića kako je moguće da su fotokopirane pesme iz tobož objavljenih knjiga sve složene istim slovnim fontom. Prilično zbunjen sve vreme, MD je promucao da je reč o čistoj slučajnosti i da se time ne dokazuje ništa.
Knjiga je na pomenutom sajmu prodata u 3.000 primeraka (tako tvrde Dončićevi podstrekači), neviđen tiraž budući da se knjige sa poezijom i o poeziji obično štampaju u 300-500 primeraka. Ko zna šta je od svega toga tačno, da li uopšte postoji ta izdavačka kuća sa Kosova, kakve li se sve kuhinje kriju iza svega toga.
Sličnosti i koincidencije u poeziji pesnika sa različitih prostora postoje i tu ništa nije novo, ali otkrića ovog nesrećnika MD-a su neviđeni pucanj u prazno. Da je reč o prilično zbunjenoj osobi, da ne upotrebim neku težu reč za njegovo mentalno zdanje, pokazalo je njegovo završno obraćanje u pomenutoj emisiji, koja je rasturila u prah ovu naivnu podvalu. Kad se emisija primicala kraju, javio se ponovo MD iz Niša i kao da ga ništa od iznesenog nije pogodilo, rekao: ”Imam jednu molbu”. Voditeljka mu je rekla: ”Izvolte”. A on je predložio da pročita jednu svoju pesmu. I pročitao je, bolje da nije.
Stvar bi se izgleda završila sa Melihinim programom da nije najstariji dnevni list na Balkanu ovih dana u nastavcima počeo da objavljuje senzacionalna otkrića ”Resavskog venca”. Pozivajući se na tumače kojih bi se svaki ozbiljniji list dobro čuvao. Igre bez granica!
Udri po mišljenju
Baš me zanima, onako ljudski , što je pomislio sisački biskup Vlado Košić kad je na ekranima, po portalima i novinama osvanula okrvavljena glava bosanskohercegovačkog akademika, sociologa, prof. dr. Slave Kukića. Jel ‘ ga štrecnulo oko srca? Kako je spavao tu noć između ponedjeljka i utorka?
Zanima me je li u mislima prebirao svoj odlazak na zagrebački Pleso. Na doček dokazanog i osuđenog ratnog zločinca Darija Kordića nakon što mu je kazna za trećinu umanjena. Što je sanjao nakon prosvjeda građana Zagreba pred Pozaićevu misu posvećenu samozvanom čelniku Herceg Bosne? Jesu li mu se po glavi vrtjela imena stotinu i šesnaest civila iz Ahmića. Među njima je bilo jedanaestero djece. Svi su, uključujući i tromjesečnu bebu, u proljeće 1993. godine zahvaljujući i Košićevu pulenu s dunjaluka preseljeni u ahiret.
Dariju Kordiću, čovjeku s kojim se, veli sisački biskup, zbližio iza rešetaka zatvora Karlau kraj Graza, kad je izdavao zapovijed o nestanku Ahmića savjest nije smetala. Do temelja su sravnili to mjesto. Od dvjesto bošnjačkih kuća spaljeno je stotinu i osamdeset, u zrak dignute dvije lokalne džamije, spaljene kolijevke valjda da im se sjeme zatre… Tada ubijena tromjesečna beba danas bi imala 21 godinu. Po zakonima svih zemalja bila bi punoljetna.
Je li Vlado Košić i pomislio kako je debelo pretjerao usporedivši dokazanog i osuđenog ratnog zločinca s Kristom! Nije li se kontroverzni biskup, k’o u srednjem vijeku, uzevši ulogu suca odveć zaigrao: “Ne vjerujem”, kaže, ”da je Dario Kordić zločinac bez obzira na presudu. Smatram da je ona rezultat političke nagodbe i političkih igara, a ne dokaza…”Navikli smo da nam se Crkva u Hrvata miješa u odgoj i obrazovanje djece, da s oltara agitira pred izbore, ali ovo miješanje u pravosuđe, pa makar i ono međunarodno, zbilja je novost – da živ čovjek ne povjeruje što si sve svećenstvo u Hrvatskoj dopušta
Prisjeti li se katkad u svojim molitvama biskup Vlado Košić, predsjednik Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za ekumenu i dijalog, tog djeteta? Ima li u njegovim molitvama i na misama mjesta za Šaćire, Envere, Sabahudine, Ibrahime, Samire…ili se moraš ispravno zvati, ime ti mora biti u katoličkom kalendaru ako želiš njegovo suosjećanje, i blagoslov i aerodromske dočeke.
Baš me zanima, onako ljudski, je li sisački biskup osjetio i mrvu grižnje savjesti ugledavši dvije krvave glave? Jednu već na zagrebačkome aerodromu, onu aktivista Zorana Ivančića, a drugu, onu Slave Kukića, u ponedjeljak na ekranima televizora i kompjutora.
Je li pomislio kako je debelo pretjerao usporedivši dokazanog i osuđenog ratnog zločinca s Kristom! Nije li se kontroverzni biskup, k’o u srednjem vijeku uzevši ulogu suca, odveć zaigrao: “Ne vjerujem, kaže, da je Dario Kordić zločinac bez obzira na presudu. Smatram da je ona rezultat političke nagodbe i političkih igara, a ne dokaza…”
Navikli smo da nam se Crkva u Hrvata miješa u odgoj i obrazovanje djece, da s oltara agitira pred izbore, ali ovo miješanje u pravosuđe, pa makar i ono međunarodno, zbilja je pretjerano – da živ čovjek ne povjeruje što si sve svećenstvo u Hrvatskoj dopušta.
Dosad su komentirali samo presude iz doba socijalizma, eto sad, zahvaljujući Vladi Košiću, aktivno negiraju odgovornost osuđenog ratnog zločinca i time ohrabruju sve one kojima su više od dva desetljeća mozak ispirali time kako su se i Hrvati u Hrvatskoj i oni u Bosni i Hercegovini samo branili. Čak i kad bi bilo tako, mada je zbog postojanja Herceg Bosne teza vrlo upitna, ne znači da u obrambenom ratu nisu činili zločine… Spaljene dječje kolijevke, minareti razrušeni eksplozivom, stotinu i šesnaest života u nepovrat izgubljeno govore onima koji slušati žele sasvim suprotno!
Govore da se strašno pogriješilo dočekivanjem osuđenog ratnog zločinca ovacijama na zagrebačkom aerodromu i u nedjelju, na Dan antifašizma, u rodnoj mu Busovači. Ne samo zbog prateće ikonografije, Thompsonovih pjesama, ustaškoga pozdrava i klicanja umjetnoj tvorevini Herceg Bosni, već ponajviše zbog izostanka svake empatije za žrtve zločina u Ahmićima, za bol susjeda s kojim si, ako ništa drugo, zbog geografije osuđen na zajednički život…
Hrvatsko udri po mišljenju nije završilo napadom na Zorana Ivančića. Batinom što je iz raja izašla okomili su se i na akademika Slavu Kukića, još jednog Hrvata s greškom, jer se nakon dočeka u Busovači, kojem je prisustvovao i predsjedavajući Doma naroda hadezeovac Dragan Čović, drznuo na Al Jazeeri Balkans busovački dernek zločincu prokomentirati riječima: “Čega se pametan stidi, time se idioti, pa i ideološki monstrumi, često ponose…”
Mnogi će se s rukom na grudima zaklinjati u Škabrnju i Vukovar kao mjesta posebnoga pijeteta zbog proživljenog u Domovinskom ratu, ali će ostati hladni i bezosjećajni kada se to isto zatraži za Ahmiće.
Uostalom, prva krvava glava, ona Zorana Ivančića (on je, inače, dobrovoljno s Liječnicima bez granica spašavao ranjenike iz Vukovarske bolnice) najbolje svjedoči o tome kako smo još uvijek nespremni – zahvaljujući dobrano i indoktrinacijama s oltara- prihvatiti istinu kad nam ne ide u prilog. Njegov uzvik na aerodromu: ”Ubojico! Sotono!” (veli da se prisjetio jednog bosanskog svećenika koji je u Drugom svjetskom ratu činio grozne zločine, pa ga je narod nazvao fra. Sotona) rezultirao je razbijenom glavom i ispljuvanim tijelom. Da ga policija nije zaštitila i odvela, tko zna kako bi okončao linč na Plesu.
No hrvatsko udri po mišljenju nije završilo napadom na Zorana Ivančića. Batinom što je iz raja izašla okomili su se i na akademika Slavu Kukića, još jednog Hrvata s greškom, jer se nakon dočeka u Busovači, kome je prisustvovao i predsjedavajući Doma naroda hadezeovac Dragan Čović, drznuo na Al Jazeeri Balkans prokomentirati busovački dernek zločincu riječima: “Čega se pametan stidi, time se idioti, pa i ideološki monstrumi često ponose…”.
Na njegovo mišljenje palicom za baseball (ili vješalicom, još nije točno utvrđeno) nasrnuo je bivši branitelj HVO-a, osamdesetpostotni invalid s dijagnozom PTSP-a…Što neodgovorni biskupi i političari zakuhaju, realiziraju branitelji s alibijem PTSP-a. Udare po mišljenju! No, udarcima po glavama Hrvata s greškom , Hrvata koji misle da je Bosna i Hercegovina moguća i kao društvo, i kao država triju ravnopravnih naroda. Crkva šuti. Njoj su valjda draži ovi što uporno zagovaraju Herceg Bosnu pa makar i zločinci bili.
I zato, udri po mišljenju, osude s oltara biti neće, jer za drugačijemisleće batina je iz raja izašla misli valjda biskup Košić… Kako bilo da bilo, o krvavim glavama nije se zasad oglasio.