U komentaru ”Papa i tajne holokausta” novinara i publiciste Drage Pilsela (prenijetom 16. veljače 2014. godine iz tjednika Express na portal Autograf.hr), mogao se pročitati i ulomak iz razgovora pape Franje s njegovim dobrim prijateljem rabinom Abrahamom Skorkom, vođenim 2010. dok je Jorge Mario Bergoglio još bio nadbiskup Buenos Airesa (naravno i kardinal), a koji se može i kod nas pročitati u obliku knjige (”O nebu i o zemlji”, Jorge Bergoglio i Abraham Skorka, VBZ, Zagreb, srpanj 2013., str. 74). [Read more…]
Vatikan i holokaust (4)
U komentaru ”Papa i tajne holokausta“ novinara i publiciste Drage Pilsela (prenijetom 16. veljače 2014. godine iz tjednika Express na portal Autograf.hr) mogao se pročitati i ulomak iz razgovora pape Franje s njegovim dobrim prijateljem rabinom Abrahamom Skorkom, vođenim 2010. dok je Jorge Mario Bergoglio još bio nadbiskup Buenos Airesa (naravno i kardinal), a koji se može i kod nas pročitati u obliku knjige (”O nebu i o zemlji”, Jorge Bergoglio i Abraham Skorka, VBZ, Zagreb, srpanj 2013., str. 74). [Read more…]
Vatikan i holokaust (2)
Vatikan je od Lateranskih ugovora s Musolinijem iz 1929. godine bio suverena “državna oblast”, koja zauzima svega 44 ha površine i ima oko tisuću stanovnika, što opet ne smeta da bude jedna od najmoćnijih država na svijetu. No, vatikanska moć, kao što je poznato, ne počiva na njezinoj veličini i oružanoj sili, nego na “tajnim vezama” sa Svevišnjim, gospodarom Neba i Zemlje, što je teško dokazivo, ali je još uzaludniji posao dokazivati da nije tako. [Read more…]
Vatikan i holokaust (1)
U komentaru ”Papa i tajne holokausta“ novinara i publiciste Drage Pilsela (prenijetom 16. veljače 2014. godine iz tjednika Express na portalu Autograf.hr), mogao se pročitati i ulomak iz razgovora pape Franje s njegovim dobrim prijateljem rabinom Abrahamom Skorkom, vođenim 2010. dok je Jorge Mario Bergoglio još bio nadbiskup Buenos Airesa (naravno i kardinal), a koji se može i kod nas pročitati u obliku knjige (”O nebu i o zemlji”, Jorge Bergoglio i Abraham Skorka, VBZ, Zagreb, srpanj 2013., str. 74). [Read more…]
Sigurnost prebiva u srcu
Ovaj tjedan je tjedan radosti: slavimo Isusovo uskrsnuće. To je prava, duboka radost utemeljena na sigurnosti da uskrsli Krist više ne umire, već je živ i djeluje u Crkvi i svijetu. Ta sigurnost prebiva u srcu vjernikâ od onog uskrsnog jutra, kada su žene pošle na Isusov grob a anđeli im rekoše: “Što tražite Živoga među mrtvima?” (Lk 24, 5).
“Što tražite Živoga među mrtvima?” Te riječi su kao kamen međaš u povijesti; ali i “kamen spoticanja”, ako se ne otvorimo Radosnoj vijesti, ako mislimo da manje smeta mrtvi Isus no živi! Međutim, koliko puta, u svom svakodnevnom životu, imamo potrebu čuti riječi: “Što tražite Živoga među mrtvima?”. Koliko samo puta tražimo živoga među mrtvim stvarima, među stvarima koje ne mogu dati život, među stvarima koje danas jesu a sutra ih više neće biti, među prolaznim stvarima… “Što tražite Živoga među mrtvima?”
“Što tražite Živoga među mrtvima?” Te riječi su kao kamen međaš u povijesti; ali i “kamen spoticanja”, ako se ne otvorimo Radosnoj vijesti, ako mislimo da manje smeta mrtvi Isus no živi! Međutim, koliko puta, u svom svakodnevnom životu, imamo potrebu čuti riječi: “Što tražite Živoga među mrtvima?”. Koliko samo puta tražimo živoga među mrtvim stvarima, među stvarima koje ne mogu dati život, među stvarima koje danas jesu a sutra ih više neće biti, među prolaznim stvarima…
Imamo za tim potrebu kada se zatvorimo u bilo koji oblik sebičnosti i samozadovoljstva; kada se dopustimo zavesti zemaljskim silama i stvarima ovoga svijeta, zaboravljajući Boga i bližnjega; kada svoje nade polažemo u svjetovne ispraznosti, u novac, u uspjeh. Tada nam Božja riječ govori: “Što tražite Živoga među mrtvima?”.
Zašto tražiš tamo? To ti ne može dati život! Možda će ti pružiti veselje koje traje minutu, dan, tjedan, mjesec… a zatim? “Što tražite Živoga među mrtvima?”. Ta nam rečenica mora ući u srce i moramo je ponavljati. Hoćemo li je ponoviti tri puta? Hoćemo li učiniti taj napor? Svi: “Što tražite Živoga među mrtvima?” [ponavlja s mnoštvom] Danas, kada se vratimo kući, recimo to od srca, u tišini, i postavimo si ovo pitanje: zašto ja u životu tražim živoga među mrtvima? Bit će to dobro za nas.
Nije lako biti otvoren Isusu. Prihvatiti život Uskrsloga i njegovu prisutnost među nama nije nešto samo po sebi razumljivo. Evanđelje nam omogućuje vidjeti razne reakcije: apostola Tome, Marije Magdalene i dvojice učenika iz Emausa. Dobro je suočiti se s njima.
Toma postavlja uvjet za vjeru, traži očevidnost, traži da dotakne rane; Marija Magdalena plače, vidi ga ali ga ne prepoznaje, postaje svjesna da je to Isus tek kada ju on pozove po imenu; učenici iz Emausa, potišteni i obuzeti osjećajima poraza, susreli su se s Isusom tek kada su dopustili da im se na putu pridruži tajanstveni putnik. Svaki na svoj način!
Koji pravac slijedim da susretnem živoga Krista? On će nam uvijek biti blizu da nas izvede na pravi put ako smo krenuli krivim pravcem. “Što tražite Živoga među mrtvima?” (Lk 24, 5)
Tražili su među mrtvima onoga koji je živ i sâm Gospodin ih vodi na pravi put. A što ja činim? Koji pravac slijedim da susretnem živoga Krista? On će nam uvijek biti blizu da nas izvede na pravi put ako smo krenuli krivim pravcem.
“Što tražite Živoga među mrtvima?” (Lk 24, 5).
To nam pitanje pomaže pobijediti napast da gledamo unatrag, na ono što je bilo jučer, i tjera nas naprijed prema budućnosti. Isus nije u grobu, on je Uskrsli! On je Živi, Onaj koji uvijek obnavlja svoje tijelo koje je Crkva i pomaže joj ići putem koji vodi njemu. “Jučer” je Isusov grob i grob Crkve, grob istine i pravednosti; “danas” je trajno uskrsnuće prema kojem nas tjera Duh Sveti, dajući nam punu slobodu.
Danas je i nama upućeno to pitanje. Ti, zašto tražiš živoga među mrtvima ti koji se zatvaraš u samoga sebe nakon jednog neuspjeha i ti koji nemaš više snage za molitvu? Zašto tražiš života među mrtvima ti koji se osjećaš usamljenim, napuštenim od prijatelja i možda i od Boga?
Ta opomena, “Što tražite Živoga među mrtvima?”, pomaže nam izaći iz naših prostora žalosti i otvara nas obzorima radosti i nade
Zašto tražiš živoga među mrtvima ti koji si izgubio nadu i ti koji se osjećaš zarobljenim svojim grijesima? Zašto tražiš živoga među mrtvima ti koji težiš ljepoti, duhovnom savršenstvu, pravednosti, miru?
Imamo potrebu iznova čuti i sjetiti se te anđelove opomene! Ta opomena, “Što tražite Živoga među mrtvima?”, pomaže nam izaći iz naših prostora žalosti i otvara nas obzorima radosti i nade. One nade koja uklanja kamenje s grobova i bodri nas da naviještamo Radosnu vijest, koja je kadra donijeti novi život drugima.
Ponovimo tu anđelovu rečenicu kako bi nam se ona urezala u srce i pamet a neka zatim svatko odgovori u tišini: “Što tražite Živoga među mrtvima?”. Ponovimo je! [ponavlja s mnoštvom] Pogledajte braćo i sestre, on je živ, on je s nama! Ne idimo tolikim grobovima koji ti danas nešto obećavaju, ljepotu, a zatim ti ne daju ništa! On je živ! Ne tražimo živoga među mrtvima! Hvala!
(Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 23. travnja 2014. IKA).
Bog pobjeđuje u neuspjehu
Jednom kada krene putem poniženja i oplijenjenja, Isus ide do kraja. On dostiže potpuno poniženje “smrću na križu”. Riječ je o najgoroj smrti, rezerviranoj za robove i zločince. Isusa se smatralo prorokom, ali umire kao zločinac.
Gledajući Isusa u njegovoj muci, vidimo kao u nekom zrcalu patnje čovječanstva i nalazimo Božji odgovor na misterij zla, boli i smrti. Toliko nas puta obuzme užas zbog zla i boli koja nas okružuje, pa se pitamo: “Zašto Bog to dopušta?”. Duboko nas pogađaju patnja i smrt, osobito nevinih!
Mi očekujemo da Bog u svojoj svemoćnosti pobijedi nepravdu, zlo, grijeh i patnju trijumfalnom Božjom pobjedom. Bog nam, međutim, pokazuje jednu poniznu pobjedu koja se, čisto ljudski gledano, čini kao poraz. Možemo reći da Bog pobjeđuje u neuspjehu!
Kada vidimo djecu koja pate, to nas duboko pogađa. To je misterij zla. A Isus uzima sve to zlo, svu tu patnju na sebe. Dobro je da ovaj tjedan svi gledamo Raspetoga, da ljubimo Isusove rane, da ih ljubimo na raspelu. On je preuzeo na sebe svu ljudsku patnju, pokrio se tom patnjom.
Mi očekujemo da Bog u svojoj svemoćnosti pobijedi nepravdu, zlo, grijeh i patnju trijumfalnom Božjom pobjedom. Bog nam, međutim, pokazuje jednu poniznu pobjedu koja se, čisto ljudski gledano, čini kao poraz. Možemo reći da Bog pobjeđuje u neuspjehu!
Božji se Sin, naime, pojavljuje na križu kao poraženi čovjek: pati, izdan je, izgrđen i na kraju umire. Ali Isus dopušta da se zlo svom silinom sruči na njega i preuzima ga na sebe da ga pobijedi. Njegova muka nije neki incident; njegova smrt – ta smrt – je bila “zapisana”.
Isusovo uskrsnuće nije sretni završetak lijepe bajke, nije happy end nekog filma, već je zahvat Boga Oca i mjesto gdje se slama ljudska nada
Doista ne nalazimo mnoga objašnjenja. Riječ je o zbunjujućem misteriju, ali znamo tajnu toga misterija, te čudesne poniznosti: “Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca” (Iv 3, 16). Razmišljajmo mnogo ovaj tjedan o Isusovoj boli i recimo samima sebi: “Ovo je za mene. I da sam jedina osoba na svijetu, on bi to učinio. Učinio je to za mene”. I poljubimo raspelo i kažimo: “Za mene, hvala Isuse. Za mene”.
Kada se sve čini izgubljenim, kada ne ostaje više nitko jer “udarit će pastira i stado će se razbjeći” (Mt 26, 31), tada nastupa Bog snagom uskrsnuća. Isusovo uskrsnuće nije sretni završetak lijepe bajke, nije happy end nekog filma, već je zahvat Boga Oca i mjesto gdje se slama ljudska nada.
Ne smijemo prikrivati naš neuspjeh, već se s povjerenjem otvoriti nadi u Boga, kao što je učinio Isus. Draga braćo i sestre, dobro je da ovaj tjedan uzmemo raspelo u ruku i ljubimo ga jako, jako i kažemo: Hvala, Isuse, hvala, Gospodine
Trenutak u kojem se sve čini izgubljenim, trenutak boli u kojem osobe osjećaju potrebu sići s križa, to je trenutak najbliži uskrsnuću. Noć je najtamnija upravo prije svitanja, prije nego se probije svjetlo. U času najveće tame Bog intervenira i uskrisuje.
Isus, koji je izabrao prijeći taj put, poziva nas slijediti ga na istom njegovom putu poniženja. Kada u nekim životnim trenucima ne nalazimo nikakav izlaz iz svojih teškoća, kada tonemo u najgušću tamu, to je trenutak našeg poniženja i potpunog oplijenjenja, čas u kojem osjećamo da smo krhki i grešnici.
Upravo tada, u tome trenutku, ne smijemo prikrivati naš neuspjeh, već se s povjerenjem otvoriti nadi u Boga, kao što je učinio Isus. Draga braćo i sestre, dobro je da ovaj tjedan uzmemo raspelo u ruku i ljubimo ga jako, jako i kažemo: Hvala, Isuse, hvala, Gospodine. Neka tako bude.
(Iz Papine kateheze na općoj audijenciji u srijedu, 16. travnja 2014. IKA)
Protulijek duhovnoj bijedi
Draga braćo i sestre, želim vam povodom korizme ponuditi neka korisna razmišljanja za naš osobni i zajednički put obraćenja. Ona se nadahnjuju riječima svetog Pavla: “Ta poznate darežljivost Gospodina našega Isusa Krista! Premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite” (2 Kor 8, 9). Apostol se obraća kršćanima u Korintu da ih potakne da budu velikodušni u pomaganju vjernicima u Jeruzalemu koji su bili u potrebi. Što te riječi svetoga Pavla govore nama, današnjim kršćanima? Što taj poziv na siromaštvo, na život u siromaštvu u evanđeoskom smislu znači nama danas?
Kristova milost
Prije svega pokazuje način na koji Bog djeluje. Bog se ne objavljuje zaogrnut u svjetovnu moć i bogatstvo, već u slabost i siromaštvo: “Premda bogat, radi vas posta siromašan…”. Krist, vječni Božji Sin, jednak u moći i slavi s Ocem, postao je siromašan; sišao je među nas, približio se svakom od nas; ponizio se, “oplijenio se”, da u svemu postane sličan nama (usp. Fil 2, 7; Heb 4, 15).
Božje je utjelovljenje veliki misterij! Ali razlog za sve to je njegova božanska ljubav, ljubav koja je milost, velikodušnost, želja za blizinom i on se ne oklijeva darovati i žrtvovati za ljubljena stvorenja. Ljubav, milosrđe znači dijeliti sve s onim koga se ljubi. Ljubav nas čini sličnima, stvara jednakost, ruši zidove i poništava udaljenosti. Bog je to učinio s nama. Isus, naime, “radio je ljudskim rukama, razmišljao ljudskim umom, odlučivao ljudskom voljom, ljubio ljudskim srcem. Rođen od Marije Djevice, postao je uistinu jedan od nas, u svemu nama sličan osim u grijehu” (Drugi vat. konc., Past. konst. Gaudium et spes, 22).
Postavši siromašan Isus nije tražio siromaštvo zbog njega samog, već – kako kaže sveti Pavao – “da se vi njegovim siromaštvom obogatite”. To nije igra riječi ili puka fraza. U tome je sažeta Božja logika, logika ljubavi, logika utjelovljenja i križa. Bog nam nije spasenje odaslao s neba kao milostinju u kojoj se iz čistog altruizma i samilosti daje ono što je suvišno. Kristova ljubav nije takva!
Postavši siromašan Isus nije tražio siromaštvo zbog njega samog, već – kako kaže sveti Pavao – “da se vi njegovim siromaštvom obogatite”. To nije igra riječi ili puka fraza. U tome je sažeta Božja logika, logika ljubavi, logika utjelovljenja i križa. Bog nam nije spasenje odaslao s neba kao milostinju u kojoj se iz čistog altruizma i samilosti daje ono što je suvišno. Kristova ljubav nije takva!
Kada Isus silazi u vode Jordana i daje da ga krsti Ivan Krstitelj, ne čini to zato što treba pokoru ili obraćenje; on to čini zato da bude među ljudima koji trebaju oproštenje, među nama grešnicima, i da preuzme na sebe teret naših grijeha. To je put koji je izabrao da nas utješi, da nas oslobodi od naše bijede. Upada u oči da Apostol kaže da smo oslobođeni ne Kristovim bogatstvom, već njegovim siromaštvom. Ipak sveti Pavao poznaje dobro “neistraživo bogatstvo Kristovo” (Ef 3, 8), koji je “baštinik svega” (Heb 1, 2).
Što je, dakle, to siromaštvo kojim nas Isus oslobađa i obogaćuje? To je upravo način kojim nas ljubi, način na koji nam postaje blizak, baš poput dobrog Samaritanca koji je bio bližnji onom čovjeku koji je polumrtav ostavljen kraj puta (usp. Lk 10, 25s.).
Ono što nam daje pravu slobodu, pravo spasenje i pravu sreću je njegova suosjećajna i nježna ljubav kojom je povezan s nama. Kristovo siromaštvo koje nas obogaćuje je njegovo utjelovljenje, njegovo preuzimanje na sebe naših slabosti i grijeha kao izraz beskrajnog Božjeg milosrđa. Kristovo je siromaštvo najveće bogatstvo: Isusovo je bogatstvo njegovo beskrajno povjerenje u Boga Oca, njegovo stalno pouzdanje u njega, njegova želja da traži uvijek i jedino njegovu volju i njegovu slavu.
On je bogat kao što je bogato dijete koje osjeća da je voljeno i koje voli svoje roditelje i ne sumnja ni trenutka u njihovu ljubav i nježnost. Isusovo je bogatstvo to što je Sin; njegov jedinstveni odnos s Ocem je najveći prerogativ toga siromašnog Mesije.
Što je, dakle, to siromaštvo kojim nas Isus oslobađa i obogaćuje? To je upravo način kojim nas ljubi, način na koji nam postaje blizak, baš poput dobrog Samaritanca koji je bio bližnji onom čovjeku koji je polumrtav ostavljen kraj puta (usp. Lk 10, 25s.)
Kada nas Isus poziva da uzmemo na sebe njegov “laki jaram”, on nas poziva da se obogatimo tim njegovim “bogatim siromaštvom” i “siromašnim bogatstvom”, da dijelimo s njim njegov sinovski i bratski Duh, da postanemo sinovi i kćeri u Sinu, sinovi i kćeri u bratu prvorođencu (usp. Rim 8, 29).
Rečeno je da je jedina žalost ne biti svet (L. Bloy); mogli bismo također reći da postoji samo jedna prava bijeda: ne živjeti kao Božji sinovi i Kristova braća.
Naše svjedočenje
Mogli bismo misliti da je taj “put” siromaštva bio Isusov put, dok mi, koji dolazimo nakon njega, možemo spasiti svijet odgovarajućim ljudskim sredstvima. Ali to nije tako. U svakom dobu i na svakome mjestu Bog nastavlja spašavati ljudi i svijet Kristovim siromaštvom, koji čini sebe siromašnim u sakramentima, u svojoj riječi i u svojoj Crkvi koja je narod siromašnih. Božje bogatstvo ne može prolaziti kroz naše bogatstvo, već uvijek i jedino kroz naše osobno i zajedničko siromaštvo oživljeno Kristovim duhom.
Po uzoru na našeg Učitelja pozvani smo se boriti protiv siromaštva naše braće, susretati ih, preuzeti na sebe teret toga siromaštva i konkretno djelovati da ga ublažimo. Bijeda nije isto što i siromaštvo; bijeda je siromaštvo bez vjere, bez solidarnosti, bez nade.
Možemo razlikovati tri vrste bijede: materijalnu, moralnu i duhovnu.
Materijalna bijeda je ona koja se obično naziva siromaštvom i pogađa one koji žive u uvjetima nedostojnim čovjeka, one koji su lišeni temeljnih prava i osnovnih dobara kao što su hrana, voda, higijenski uvjeti, posao, mogućnost kulturnog razvoja i rasta. Kao odgovor na tu bijedu Crkva nudi svoju pomoć, svoju diakoniju, da izađe ususret potrebama i izliječi one rane koje nagrđuju lice čovječanstva.
Po uzoru na našeg Učitelja pozvani smo se boriti protiv siromaštva naše braće, susretati ih, preuzeti na sebe teret toga siromaštva i konkretno djelovati da ga ublažimo. Bijeda nije isto što i siromaštvo; bijeda je siromaštvo bez vjere, bez solidarnosti, bez nade. Možemo razlikovati tri vrste bijede: materijalnu, moralnu i duhovnu
U siromašnima i posljednjima mi vidimo Kristovo lice; ljubeći i pomažući siromašne, ljubimo i služimo Krista. Naši su napori usmjereni i na to da u svijetu prestanu kršenja ljudskog dostojanstva, diskriminacije i zlostavljanja jer su oni, u mnogim slučajevima, uzrok bijede. Kada moć, luksuz i novac postanu idoli, tada oni imaju prednost pred potrebom za pravednom raspodjelom bogatstava. Zato je nužno da se naše savjesti obrate pravdi, jednakosti, umjerenosti i zajedništvu.
Ništa manje nije zabrinjavajuća ni moralna bijeda, koja se sastoji u robovanju poroku i grijehu. Kolike su obitelji u tjeskobi jer je jedan od njezinih članova – često mlađe osobe – rob alkohola, droge, kocke, pornografije! Koliki ne vide više smisao života ili perspektive za budućnost, koliki su samo izgubili nadu! I kolike su osobe u tu bijedu gurnuli nepravedni uvjeti u društvu, nezaposlenost koja im oduzima dostojanstvo kao hraniteljima i pomanjkanje jednakog pristupa obrazovanju i zdravstvenoj skrbi. U tim se slučajevima moralna bijeda može s pravom smatrati prijetećim samoubojstvom.
Ta vrsta bijede, koja je također uzrok financijskog kraha, uvijek je povezana s duhovnom bijedom, koja nas pogađa kada se udaljimo od Boga i odbacujemo njegovu ljubav. Ako mislimo da ne trebamo Boga koji dopire do nas u Kristu jer mislimo da smo dovoljni sami sebi, tada smo krenuli putom propasti. Bog je jedini koji doista spašava i oslobađa.
Evanđelje je pravi protulijek duhovnoj bijedi: kršćanin je pozvan nositi u sve sredine oslobađajući navještaj da postoji oproštenje za počinjeno zlo, da je Bog veći od naše grešnosti, da nas uvijek slobodno ljubi i da smo stvoreni za zajedništvo i vječni život.
Ne zaboravimo da pravo siromaštvo boli – odricanje ne bi bilo valjano bez te pokorničke dimenzije. Nepovjerljiv sam prema milostinji koja čovjeka ništa ne stoji i koja ne boli
Gospodin nas poziva da budemo radosni navjestitelji te poruke milosrđa i nade! Lijepo je iskusiti radost širenja te radosne vijesti, dijeliti s drugima blago koje nam je povjereno, da bismo utješili srca skršena i davali nadu tolikoj braći i sestrama koji su obavijeni tamom. To znači slijediti i nasljedovati Isusa, koji je išao siromašnima i grešnicima kao što pastir s puno ljubavi traži izgubljenu ovcu. U jedinstvu s njim možemo hrabro otvoriti nove putove evangelizacije i promicanja osobe.
Draga braćo i sestre, neka ova korizma nađe Crkvu spremnu i pripravnu svjedočiti onima koji žive u materijalnoj, moralnoj i duhovnoj bijedi poruku evanđelja, čija je srž navještaj ljubavi milosrdnog Oca, koji je spreman prigrliti u Kristu svaku osobu.
Moći ćemo to učiniti u mjeri u kojoj budemo suobličeni Kristu, koji je postao siromašan i obogatio nas svojim siromaštvom. Korizma je prikladno vrijeme za samoodricanje; bilo bi dobro da se zapitamo čega se to možemo odreći da drugima pomognemo i obogatimo ih svojim siromaštvom.
Ne zaboravimo da pravo siromaštvo boli – odricanje ne bi bilo valjano bez te pokorničke dimenzije. Nepovjerljiv sam prema milostinji koja čovjeka ništa ne stoji i koja ne boli.
Neka nas Duh Sveti, zavaljujući kojem “[smo] kao siromašni, a mnoge obogaćujemo; kao oni koji ništa nemaju, a sve posjeduju” (2 Kor 6, 10), podupre u našim odlukama i ojača našu pozornost i odgovornost prema ljudskoj bijedi da bismo postali milosrdni i činili milosrđe. S tom željom jamčim svoju molitvu da svakom vjerniku i svim crkvenim zajednicama korizmeni hod bude plodonosan i molim vas da molite za mene. Neka vas Gospodin blagoslovi i Gospa čuva!
(IKA)
Isusova logika
Javni medijski prostor, kao i mnogi naši razgovori, zakrčeni su barikadama na kojima različite skupine istomišljenika mašu svojim zastavama i kritiziraju one druge. Zapravo jedva da što poduzimamo. Ili smo odveć zakupljeni kritiziranjem ili su nam puna usta o vlastitoj ispravnosti.
Rado bismo da su svjetonazorske, ekonomske, političke krize iza nas. Ali da posao obavi netko drugi. Rado bismo trenutačno vidjeli velike preokrete i pobjede. Ali da se oni dogode nekako bez nas i bez prvoga malenog, često tihoga koraka.
Donekle znamo što nikako ne želimo, ali smo manje artikulirani kada je riječ o tome što doista želimo. A još manje kako do toga doći. Pa čak i kad je riječi o svakodnevnom kršćanskom životu. Doduše, ukoliko smo revni, bit će nam puna usta savjeta i uputa te, naravno, kritike onih koji ne slijede naše savjete i upute. Očekivat ćemo od Isusa oprost za naše prijestupe, ali ćemo ga često uskraćivati drugima. Govorit ćemo o Isusovoj pravednosti i zahtjevnosti, ali rijetko ćemo tragati za tim što ona doista znači. A još rjeđe ju sami ustrajno i radikalno živjeti.
Isus nam kroz niz predloženih, otvorenih, ekstremnih odgovora u ekstremnim situacijama ne otkriva neko određeno pravilo, nego nešto poput uzorka u suprotnosti s očekivanim. Što treba dati: desni obraz? Ne, više od toga! Donju haljinu? Ne, više od toga! Milju hoda? Ne, više od toga! Onoliko koliko mogu dati? Ne, više od toga! Više od toga, dati više – to je poruka svih pojedinačnih, ekstremnih situacija
Isus ne ublažava zakon unoseći neravnotežu u razmjeran odnos u prilog prijestupniku, nego posve izvrće kazneni zakon: ‘‘Čuli ste da je rečeno: ‘Oko za oko, zub za zub! [Izl 21,24]’ A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, ‘‘udari li te tko po desnom obrazu, pruži mu i lijevi“!“ (Mt 5,38-39). Bezuvjetna ljubav prema neprijatelju nije tek puka arbitrarna etička pozicija nego radikalno nenasilje.
Kad Isus savjetuje: ‘‘Udari li te tko po desnom obrazu, pruži mu i lijevi“, nije riječ tek o dugotrpnom podnošenju tuđeg nasilja. Više od toga. Po desnom obrazu šamaralo se lijevom rukom ljude iz iste obitelji ili društvenoga kruga, no desnom rukom, na kojoj se obično nosio prsten, šamarali su se ljudi koje se smatralo inferiornima, i to vanjskim dijelom šakom tako da udarac više boli i ponižava. Isus, dakle, ne poziva tek da se otrpi tuđe nasilje, nego, štoviše, da se otrpi njegov najtrpkiji žalac te kao da kaže: ‘‘Udari li te tko po desnom obrazu kao sina, pruži mu i lijevi da te udari kao roba“.
Kako to Isus izvrće logiku ljudske pravde? Ne daje opće pravilo, nego četiri puta u nizu daje neobične, paradoksalne naputke kakvi svaki put iznenađuju, skandaliziraju: umjesto uzvraćanje udarca, okretanje drugog obraza; umjesto parničenja, davanje posljednje odjeće; umjesto jednu, hodanje dvije milje; umjesto ustezanja, davanje onome tko zaište (usp. Mt 5,40-42).
Promotrimo li izbliza Isusovu retoriku, primijetit ćemo da svoje primjere smješta u ograničene, rijetke i nevjerojatne situacije, svaki puta rasvijetljene činom što bismo ga obično nazvali pretjeranim: okretanje drugog obraza, dok na svijetu ima toliko obespravljenih skupina ljudi, čini se pasivnošću; dati posljednju odjeću, znači sam ostati gol; ako hodati milju znači hodati pod teškim teretom i vjerojatno na zahtjev poslodavca koji ne plaća, što li tek znači hodati dvije milje; ako li onaj tko nema gotovo ničeg pozajmljuje na svaki upit, neće mu ništa preostati i od čega će živjeti.
Koje su to onda nove mogućnosti i nova pravila kojima, posredstvom paradoksalna govora, Isus hoće probuditi našu etičku imaginaciju? On nam kroz niz predloženih, otvorenih, ekstremnih odgovora u ekstremnim situacijama ne otkriva neko određeno pravilo, nego nešto poput uzorka u suprotnosti s očekivanim. Što treba dati: desni obraz? Ne, više od toga! Donju haljinu? Ne, više od toga! Milju hoda? Ne, više od toga! Onoliko koliko mogu dati? Ne, više od toga! Više od toga, dati više – to je poruka svih pojedinačnih, ekstremnih situacija!
Zahtjev kakav nije u skladu s logikom uobičajene etike stavlja u pitanju ovu logiku. Sprječava nas, zapravo, da se ponašamo po kauzalnom redu te da situacije kategoriziramo pravno, moralno, društveno ili politički. Isus ne podučava posredstvom pravila, nego posredstvom iznimaka
Pravednost onih koji će ući u Kraljevstvo proizlazi iz krajnosti: davati milostinju nije dovoljno – valja ju davati u tajnosti; podnijeti uvredu nije dovoljno – valja se izložiti novoj, još težoj; ljubiti bližnjega nije dovoljno – valja ljubiti neprijatelja; činiti drugima što ‘‘zaslužuju“ nije dovoljno – valja im činiti ono što bismo voljeli da se nama čini: dobro bez obzira na zasluge.
Dati više poruka je i Isusovih parabola i izreka (zrno pšenice daje stostruki rod, zrno gorušičin postaje stablom na kojem se gnijezde ptice itd.) kroz koje probija logika velikodušnosti.
Svaki od ovih naputaka zahtijeva upravo suprotno od onog što nam nalaže naša prirodna reakcija u određenoj situaciji. Svrha gomilanja ekstremnih slučajeva i nemogućih zahtjeva – kakvi namjerno uspostavljaju krajnji napet odnos s onim kako čovjek obično misli i živi – jest da izazovu na jednako ekstremni odaziv. Nije posrijedi poziv na doslovno oponašanje danih primjera, nego, upućivanje na određen uzorak ponašanja u izravnom sukobu ne samo s pojedinačnim situacijama, nego s cijelim sustavom ljudskog ponašanja.
Zahtjev kakav nije u skladu s logikom uobičajene etike stavlja u pitanju ovu logiku. Sprječava nas, zapravo, da se ponašamo po kauzalnom redu te da situacije kategoriziramo pravno, moralno, društveno ili politički. Isus ne podučava posredstvom pravila, nego posredstvom iznimaka. On nas usmjerava prvo nas dezorijentirajući. Dezorijentira nas svojim paradoksalnim, ekstremnim govorom pobuđujući u nama našu sposobnost da budemo otvoreni novim mogućnostima, da otkrivamo drukčiji način viđenja stvari i, podučeni iznimkama, prihvaćamo nova pravila.
Mjerilo našeg odnosa prema drugima može biti jedino naša vlastita potreba kako da se drugi odnose prema nama. Odnosno, kako to sam Isus kaže: ‘‘Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima“ (Mt 7,12). Zapovijed ljubavi iznutra preusmjeruje Zlatno pravilo kako se ono ne bi shvaćalo u smislu: ‘‘Jer ti je dano i ti daj zauzvrat“. U logici Kantova imperativa mogli bismo to reći ovako: ‘‘Djeluj samo tako da ljudskost, kako u tvojoj osobi tako i u osobi svakog drugog, uvijek vidiš kao svrhu, a nikada tek kao sredstvo“
Dakako, pitat ćemo kako nam je moguće živjeti po ovoj logici? Na osobnom planu, u domeni zakona, u tržišnoj ekonomiji, u međunarodnim odnosima – u svim ovim područjima, kada bismo prirodno posegli za logikom ekvivalencije, moguće je pitati se: na čijoj je strani Isus? Na strani osvete ili praštanja? Na strani izvršenja pravde ili rehabilitacije okrivljenoga? Na strani tržišne razmjene ili siromašnih? Na strani opravdanih težnji za autonomijom ili na strani ljudske slobode od nasilja?
Kada pitanja postavljamo kao dihotomije ulazimo u logiku koja proizvodi zakon: da bismo uspostavili mir u svojoj zemlji, spremni smo voditi obrambene ratove, da bismo dosegli pravednost u društvu, borimo se protiv nepravdi, da bismo pridonijeli kvaliteti vlastite zajednice, kritiziramo njezine nedostatke. To nije dostatno. Time samo trajno obnavljamo sukob.
Čitamo li ponovno Besjedu na gori, možda ćemo primijetiti da se Isus, zapravo, ni ne dovodi u položaj da bi se zauzimao i za jednu stranu niti daje upute kako bismo se trebali ponašati u ovoj ili onoj situaciji. On naprosto daje i traži – više.
Drugim riječima: mjerilo našeg odnosa prema drugima može biti jedino naša vlastita potreba kako da se drugi odnose prema nama. Odnosno, kako to sam Isus kaže: ‘‘Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima“ (Mt 7,12). Zapovijed ljubavi iznutra preusmjeruje Zlatno pravilo kako se ono ne bi shvaćalo u smislu: ‘‘Jer ti je dano i ti daj zauzvrat“. U logici Kantova imperativa mogli bismo to reći ovako: ‘‘Djeluj samo tako da ljudskost, kako u tvojoj osobi tako i u osobi svakog drugog, uvijek vidiš kao svrhu, a nikada tek kao sredstvo“.
Zapovijed ljubavi dokida moralističku logiku: kakav bi to kazneni zakon, ili općenito pravda, mogli proizaći iz nepoštivanja zapovijed ljubavi ili Zlatnog pravila!? Kakva bi raspodjela dužnosti i prava (na kojoj se temelji pravda) mogla rezultirati takvom zapovijedi iz koje bi bila isključena svaka recipročnost!?
Isusova logika u napetosti je između unilateralne ljubavi i bilateralne pravednosti koje se međusobno interpretiraju. Reinterpretacija trajno ostaje otvorenom. Viškom.
Sablazna podjela kršćanâ
Prošle subote je započela Molitvena osmina za jedinstvo kršćana, koja će završiti iduće subote, na blagdan Obraćenja svetog Pavla apostola. U toj vrlo dragocjenoj duhovnoj inicijativi kršćanske zajednice sudjeluju više od stotinu godina. Riječ je o vremenu posvećenom molitvi za jedinstvo svih kršćana, prema Kristovoj želji “da svi budu jedno” (Iv 17, 21).
Svake godine jedna od ekumenskih skupina neke svjetske religije, pod vodstvom Ekumenskog vijeća Crkava i Papinskog vijeća za promicanje jedinstva kršćana, predlaže temu i priprema materijale za Molitvenu osminu. Ove godine su te materijale priredile Crkve i crkvene zajednice iz Kanade a referiraju se na pitanje koje je Sveti Pavao uputio korintskim kršćanima: “Zar je Krist razdijeljen?” (1 Kor 1, 13).
Sigurno da Krist nije bio razdijeljen. Međutim, moramo iskreno i sa žalošću priznati da u našim kršćanskim zajednicama i dalje postoje podjele koje su sablazan. Podjele među nama kršćanima su sablazan. Nema druge riječi, već sablazan
Sigurno da Krist nije bio razdijeljen. Međutim, moramo iskreno i sa žalošću priznati da u našim kršćanskim zajednicama i dalje postoje podjele koje su sablazan. Podjele među nama kršćanima su sablazan. Nema druge riječi, već sablazan.
“Mislim to što svaki od vas”, pisao je Apostol, “govori: ‘Ja sam Pavlov’, ‘A ja Apolonov’, ‘A ja Kefin’, ‘A ja Kristov'” (1, 12). Ni za one koji su ispovijedali Krista kao svoga vođu Pavao ne nalazi riječi hvale, jer su koristili Kristovo ime zato da se odijele od drugih unutar kršćanske zajednice. Ali Kristovo ime stvara zajedništvo i jedinstvo, a ne podjelu! On je došao zato da stvori zajedništvo među nama, a ne podjelu.
Krštenje i križ su glavni elementi kršćanskog učeništva koji su nam zajednički. Podjele naprotiv slabe vjerodostojnost i djelotvornost našeg evangelizacijskog djelovanja i prijete da oduzmu križu njegovu moć (usp. 1, 17).
Usprkos bolnim podjelama, koje i dalje postoje, prihvaćamo Pavlove riječi kao poziv da se iskreno radujemo milostima koje je Bog dao drugim kršćanima. Imamo isto krštenje, istog Duha Svetoga koji nam je dao milost: prepoznajmo to i radujmo se tome
Pavao kori Korinćane zbog njihovih razmirica, ali također zahvaljuje Gospodinu “zbog milosti Božje koja vam je dana u Kristu Isusu: u njemu se obogatiste u svemu – u svakoj riječi i svakom spoznanju” (1, 4-5). Te Pavlove riječi nisu puka formalnost, već znak da on vidi prije svega – i tome se iskreno raduje – darove koje Bog daje zajednici.
Taj Apostolov stav je poticaj za nas i za svaku kršćansku zajednicu da prepoznamo s radošću Božje darove prisutne u drugim zajednicama.
Usprkos bolnim podjelama, koje i dalje postoje, prihvaćamo Pavlove riječi kao poziv da se iskreno radujemo milostima koje je Bog dao drugim kršćanima. Imamo isto krštenje, istog Duha Svetoga koji nam je dao milost: prepoznajmo to i radujmo se tome.
Lijepo je prepoznati milost kojom nas Bog blagoslivlja i, još više, otkriti u drugim kršćanima nešto što trebamo, nešto što ćemo moći primiti kao dar od naše braće i sestara.
Susretanje i suradnja traži mnogo molitve, traži poniznost, traži razmišljanje i stalno obraćenje. Nastavimo tim putem, moleći za jedinstvo kršćanâ, da nestane te sablazni i da je više ne bude među nama
Skupina iz Kanade koja je priredila materijale za ovu Molitvenu osminu nije pozvala zajednice da misle na ono što bi mogle dati kršćanima koji su oko njih, već ih je potaknula da se susreću kako bi shvatile što mogu jedne od drugih primiti. To traži nešto više.
Traži mnogo molitve, traži poniznost, traži razmišljanje i stalno obraćenje. Nastavimo tim putem, moleći za jedinstvo kršćanâ, da nestane te sablazni i da je više ne bude među nama.
Želim Vam kazati i još nešto važno. U vezi Međunarodne konferencije za pronalaženje političkog rješenja krize u Siriji u Montreuxu, u Švicarskoj, nakon koje će uslijediti pregovori koji će se održavati u Ženevi počevši od 24.siječnja.
Molim Gospodina da dotakne srca svih da, tražeći složno veće dobro izmučenog sirijskog naroda, ne štede napore da što prije dođe do prekida nasilja i kraja sukoba, koji je prouzročio već i previše trpljenja.
Želim dragom sirijskom narodu da odlučno krene putom pomirenja, sloge i obnove u čemu će sudjelovati svi građani, gdje će svatko moći gledati u drugome ne neprijatelja i suparnika, već brata kojeg se prihvaća i grli.
(Prenosimo s IKA-e)
Povećati ljudske nade
Smrt voljene osobe, posebice ona iznenadna i neočekivana, zna nas i unutar (ne)ozbiljnih vremena itekako uzdrmati i uozbiljiti te potaknuti na razmišljanja o smislu i besmislu naše privremene egzistencije. Svijest o prolaznosti života osobno me potresla ovih dana kada sam na Retfalačkom groblju u Osijeku imao dužnost održati pogrebni govor na ispraćaju jednoga dragog prijatelja. Moja je pogrebna “propovijed” bila ekspozicija Psalma 90. u kojem izraelski lider i zakonodavac Mojsije meditira o krhkosti čovjeka i rezignirano konstatira kako je ljudski život ne samo kratak, nego naizgled i besmislen.
Cijeli je Psalam, kao što je i prikladno kada se s Bogom razgovara o prolaznosti života i neumitnoj smrti, zapravo iskrena konfrontacija u vidu molitve u prvom licu. “Zaista, izjeda nas tvoja srdžba, i zbunjuje ljutina tvoja… Jer svi naši dani prođoše u gnjevu tvojemu, kao uzdah dovršismo godine svoje. Zbroj naše dobi sedamdeset je godina, ako smo snažni i osamdeset; a većina od njih muka je i ništavost; jer prolaze brzo, i mi letimo odavle.“
Vrhunac molitve ipak je konstruktivna zamolba za svijest životnog realizma koji vodi u odgovornu mudrost: “Nauči nas dane naše brojiti, da steknemo mudro srce.” Psalmist je svjestan da je vrijeme Božji dar, ali i naš(a) odgovor(nost). Neponovljivi dar životnog vijeka je ograničen pa stoga apostol Pavao na više mjesta upozorava ”iskupite vrijeme jer su dani zli.” Apostol naroda je itekako svjestan da sve što činimo u vremenu odjekuje u vječnosti.
Pametni Gustave Flaubert rekao je za svoje vrijeme da ”nas pomisao na budućnost muči, da nas prošlost vuče natrag i zbog toga nam sadašnjost klizi iz ruku.” Zar to nije opis prokletstva koje prati našu mladu državu Hrvatsku?
Nikada nisam imao ni strpljivosti ni razumijevanja za one koji na pitanje što rade, odgovaraju: ”Ubijam vrijeme!” To je vrhunac neodgovornosti koji odlikuje samo one koji su istodobno i glupi i lijeni. Druga je krajnost izražena u prečestoj jadikovki (ili izgovoru) ”nemam vremena”.
Ovih smo dana opet čuli radosnu vijest betlehemskog misterija o tome kako je veliki Bog postao Božićem jer je vječnost doslovno ušla u vrijeme. “Riječ je tijelom postala i ušatorila se među nama” – reći će bogoslovskim kategorijama evanđelist Ivan, čija božićna priča počinje u vječnosti te preko stvaranja i utjelovljenja dolazi k nama kao poruka nade i za naše vrijeme.
To je poruka nade i za Novu godinu na čijem se pragu nalazimo. Bit će to zasigurno godina ponekih šansi i prilika koje ne smijemo propustiti, ali i godina velikih neizvjesnosti. Ipak: dobro je podsjetiti se da je svaka godina darovano vrijeme koje treba mudro iskoristiti.
Pametni Gustave Flaubert rekao je za svoje vrijeme da ”nas pomisao na budućnost muči, da nas prošlost vuče natrag i zbog toga nam sadašnjost klizi iz ruku.” Zar to nije opis prokletstva koje prati našu mladu državu Hrvatsku?
Na ovome pragu ulaska u još jednu godinu opterećeni smo sveprisutnim tjeskobnim predosjećajem kako nam je budućnost kojoj se želimo nadati na neki nepromišljen način već oteta jer je ne gradimo mi slobodni građani, nego o njoj odlučuju neki drugi kojima bez obzira na demokratske procese ipak nismo dali pravo raspolaganja našim sudbinama.
Možda je u pravu polu-naš briljantni Ivan Illich koji uz mnoge druge tvrdi da živimo u vremenu koje je izgubilo svoj putokaz. Nalazimo se pred onim što je Michel Foucault nazvao ”epistemološkim slomom” – promjenom u predodžbama koje područje neočekivanog i nezamislivog pretvaraju u realno.
Možda je u pravu polu-naš briljantni Ivan Illic koji uz mnoge druge tvrdi da živimo u vremenu koje je izgubilo svoj putokaz. Nalazimo se pred onim što je Michel Focault nazvao ”epistemološkim slomom” – promjenom u predodžbama koje područje neočekivanog i nezamislivog pretvaraju u realno
Pripovijeda mi ovih dana zabrinuti susjed kako ga svake godine u ovo vrijeme najviše muči pitanje što nam donosi budućnost. Svjestan je toga da živimo u opasnom svijetu i da je budućnost ne samo neizvjesna nego i krcata razlozima za strah. No on me moli da ne razgovaramo o hrvatskim problemima i krizi jer o tome bruje svi mediji, a da smo preslabo informirani o globalnim kretanjima.
Pitanjem kako odgonetnuti budućnost, bave se bezbrojni astrolozi, vračare i rastuća armija ozbiljnih (i sve više frustriranih) futorologa, ali i bezveznih šarlatana na svim meridijanima. Budućnost je postala unosnim biznisom jer ima ”stručnjaka” koji znaju itekako eksploatirati ljudski strah i hraniti radoznalost naivnih i nesigurnih. U jednom dijelu zapadnog fundamentalističko-apokaliptički orijentiranog kršćanstva već neko vrijeme cvate industrija ”posljednjih vremena”, a skori smak svijeta najavljuju s podjednakim žarom i zloguki propovjednici nekih drugih religija.
Budućnost je ipak preozbiljna stvar da je prepustimo promućurnim gatalicama, astroprofiterima i anksioznim pseudoprorocima. Ljudski je odgovorno pitati što možemo predvidjeti, što planirati, što je realno očekivati s obzirom na postojeće trendove, što može krenuti ukrivo, gdje se kriju opasni čimbenici nepredvidivosti te na kojim područjima možemo preventivno djelovati, pa čak – koliko god to pretenciozno zvučalo – preusmjeriti pravac nadolazeće povijesti.
Unatoč nekim donekle ohrabrujućim svjetskim kretanjima i trendovima, koje nosi sveprisutna, ali i kontradiktorna globalizacija, sa sve jačim i brzim protocima roba, kapitala, ljudi, znanja i usluga, teško je govoriti o nekom sveopćem napretku čovječanstva. Taj napredak je neravnomjeran i obilježen novim globalnim nepravdama jer bilježimo zaostajanja mnogih područja siromaštva i nestabilnosti, posebice u podsaharskoj Africi, na Srednjem istoku i u dijelovima Latinske Amerike.
Što zaključiti osim da plodovi globalizacije nisu jednoznačno pozitivni te da napredak gospodarstva (ondje gdje ga ima, jer kod nas ga očito nema) sam po sebi ne donosi ni slobodu ni sreću ni sigurnost? Stoga jedno od ključnih pitanja za čovječanstvo ostaje kako povećati ljudske nade i kako smanjiti strah od budućnosti?
Najviše koristi od globalizacije izvlače dvije najveće zemlje svijeta, Kina i Indija, koristeći prednosti goleme jeftine radne snage i pristupa visokim tehnološkim mogućnostima. Predviđa se da će do kraja ovoga desetljeća bruto domaći proizvod Kine biti veći od bilo koje druge zapadne zemlje, izuzev SAD-a, a Indija će nadmašiti europske ekonomije. Što se ekonomskoga rasta tiče, treba primijetiti i veliki napredak u Brazilu, Indoneziji i nama nešto bližoj Turskoj. Bilježi se dakle enormni pomak gospodarske (pre)moći sa Zapada prema Aziji. To je jedan od četiri scenarija prema stručnim analizama globalnih trendova američkog Nacionalnog obavještajnog vijeća (NIC-a), a nazvali su ga prema najpoznatijem sastajalištu globalista – ”Svijet Davosa”.
”Pax Americana” je ime drugog scenarija prema kojem će SAD još bar desetak godina ostati vodećom velesilom svijeta jer je u stanju preživjeti sve radikalne promjene te snagom svoje ekonomije, tehnologije i vojske dominirati globalnom scenom.
Treći, mnogo negativniji scenarij, nazvan ”Novi kalifat” predviđa poraz globalizacije i pobjedu svjetskog terorizma. Po njemu je moguće da neki fanatični islamski klerikalac (još opasniji Osama Bin Laden?) velikih političkih ambicija, uz pomoć separatističkih pokreta u nekim arapskim zemljama postane vođom antizapadnog svjetskog islamskog pokreta.
Četvrti zamišljeni scenarij predviđa posvemašnji rast nesigurnosti zastrašujućim terorističkim napadima i nekontroliranim širenjem konvencionalnog naoružanja i različitih vrsta (od kemijskih do nuklearnih) oružja masovnog uništenja. Taj bi scenarij neprestane ugroženosti prouzročio nametljive mjere sigurnosti na štetu privatnosti (vidi polemike oko američkih tajnih prisluškivanja svih i posvuda!), slobode kretanja i ljudskih prava te stvorio klimu koju NIC-ova Karta budućnosti naziva ”Krug straha”.
Što zaključiti osim da plodovi globalizacije nisu jednoznačno pozitivni te da napredak gospodarstva (ondje gdje ga ima, jer kod nas ga očito nema) sam po sebi ne donosi ni slobodu ni sreću ni sigurnost? Stoga jedno od ključnih pitanja za čovječanstvo ostaje kako povećati ljudske nade i kako smanjiti strah od budućnosti?
Zabrinutom susjedu, kojega sam dodatno globalistički i zbunio i uznemirio, obećajem da ćemo o tome nastaviti konstruktivnije u novoj godini. Čitateljima pak predlažem da Psalam 90. pročitaju u cjelini. Mojsije naime osim “srca mudra” u otvaranju i zaključku nudi i nešto supstancijalnije kao dio odgovora na ova teška globalna pitanja i osobne dileme.