Mi – pokreti, organizacije, aktivistice i aktivisti, Židovi i Židovke, Arapi i Arapkinje – pišemo ove riječi u dubokoj boli za tisuće ljudi, koji su ubijeni prošlih tjedana, i u strašnoj brizi za sigurnost otetih i onih koji u Izraelu, u Gazi i na Zapadnoj obali još mogu biti ugroženi. [Read more…]
Iako sam iz srpskog sveta ne mrzim ni ovoga što mrzi mene
”Ovu tvrđavu su zidali svi: Rimljani, Turci, Jugosloveni, ali najviše Arapi”, rekao nam je dedo koji je kod sebe čuvao ključeve kapije prekrasne tvrđave Ostrožac, nadomak Bihaća.
”Odakle Arapi?” čudili smo se mi, a dedo bio neodoljivo uporan i začuđen da smo tolike neznalice. [Read more…]
Izrael i Palestina: Pedeset godina pat-pozicije
Palestina je ušla u drugu polovicu stoljeća okupacije, jer se u subotu navršilo 50 godina otkako je u šestodnevnom lipanjskom ratu (5-10/VI/1967) Izrael hametice potukao Egipat, Siriju, Jordaniju i Irak, zaposjevši sav teritorij nekadašnjega Mandatnog Područja Palestine, sav Sinaj, Golanske visoravni, te dio Egipta zapadno od Sueskog kanala. [Read more…]
Obama ne zna gdje je i što je čovječanstvo
Ono što se dogodilo u Parizu je strašno. Ali to nikako nije napad na “cijelo čovječanstvo”, kako riječi Baracka Obame prevode i sažimaju hrvatski tabloidi. Istina, on je rekao nešto tomu slično, i ne mnogo bolje ni mudrije od tabloidnog parolaštva: “This is an attack not just on Paris, it’s an attack not just on the people of France, but this ih an attack on all of humanity and the universal values that we share.” [Read more…]
Amos Oz: Mi i Arapi
Recepcionar u ginekološkoj ordinaciji, samac, neostvareni pjesnik, sitan ženskaroš, snažne socijalne imaginacije, u svakodnevnim intervalima zamišlja se kao predsjednik izraelske vlade ili pisac prevratnih članaka u ljevičarskom Haaretzu, Efrajim Nisan zvani Fajma uzaludnik je, svojevrsni moderni pikaro, jurodivi navjestitelj sudnjega dana, suvremeni čovjek rastrgan ritmovima modernog doba, spolni egzistent, emocionalno upropašten i nezreo, zrcalni odraz samoga pisca, Amos Oz koji se ruga Amosu Ozu.
U Izraelu “Fajma” je objavljen 1991, godinama pred sporazum iz Osla, kada je još postojala forma, makar i utopistička, mira između Palestinaca i Izraelaca, i kada je Jaser Arafat u kolektivnom američko-izraelskom političkom imaginariju doživljavan poput današnjega Hamasa.
U međuvremenu, u protekle dvadeset tri godine, likvidiran je mirotvorac Jicak Rabin, sklopljen je i propao jedan povijesni dogovor, ratoborcima su šakom i kapom dijeljene Nobelove nagrade za mir, podizana su židovska naselja na okupiranim teritorijima, oko palestinskog geta podignut je zid kao oko koncentracijskog logora, stradale su tisuće i tisuće nedužnih ljudi, uglavnom Palestinaca, ali i Izraelaca, koji su mirno pili kavu ili ručavali u kvartovskom restoranu, i odmah zatim ih više ne bi bilo.
U međuvremenu, u protekle dvadeset tri godine, likvidiran je mirotvorac Jicak Rabin, sklopljen je i propao jedan povijesni dogovor, ratoborcima su šakom i kapom dijeljene Nobelove nagrade za mir, podizana su židovska naselja na okupiranim teritorijima, oko palestinskog geta podignut je zid kao oko koncentracijskog logora, stradale su tisuće i tisuće nedužnih ljudi, uglavnom Palestinaca, ali i Izraelaca, koji su mirno pili kavu ili ručavali u kvartovskom restoranu, i odmah zatim ih više ne bi bilo
Ali ništa od onoga što se dogodilo nije narušilo ili barem rekontekstualiziralo političku aktualnost romana “Fajma”. Ta knjiga mogla je biti napisana jučer.
Jedino što je u međuvremenu drukčije jest to što se iz javnosti povukla i u povijest preselila generacija koja se sjeća vremena koje je prethodilo arapsko-židovskoj mržnji. Danas žive i djeluju samo oni koji su se s tom mržnjom rađali kao s antropološkom činjenicom vlastitoga individualnog i kolektivnog postojanja. To je ono čega se plaši Fajma, u čemu predosjeća konačnu propast, i što ga opsesivno prati kroz njegove dane.
“Fajma” je intenzivan, u-sebe-uvlačeći roman, od kojeg je teško odustati, a prati se kao spoj književnoga artizma i golog života. Oz varira introspektivne i outrospektivne zahvate, ispisujući priču čija privlačnost proizlazi iz nelagodne koju stvara.
Fajmi se jednom davno raspao brak. Žena je otišla s kolegom s posla, Amerikancem, stručnjakom za mlazne avione. Danas s malim sinom, neobičnim albino dječakom, žive u Jeruzalemu. Fajma ih posjećuje, prijateljuje s njima na neki svoj pomaknut način, bolno je blizak s dječakom Dajmijem.
Kad navečer roditelji izlaze, Fajma dolazi da čuva dijete. U poglavlju “Priče pred spavanje” Dajmi mu se povjerava kako je s prijateljima zaklao psa. Učili su na vjeronauku kako je Abraham žrtvovao sina Isaka, pa su sagradili oltar, ukrasili ga cvijećem, i na oltaru žrtvovali nesretnoga psa lutalicu.
Dugo su ga klali nožem za kruh. Događaj je vrlo plastično opisan, onako kako ga je dječak prenio Fajmi, a “Priča pred spavanje” stoji izvan romana, kao zaseban umjetnički tekst, koji se pamti kao malo što.
Jedino što je u međuvremenu drukčije jest to što se iz javnosti povukla i u povijest preselila generacija koja se sjeća vremena koje je prethodilo arapsko-židovskoj mržnji. Danas žive i djeluju samo oni koji su se s tom mržnjom rađali kao s antropološkom činjenicom vlastitoga individualnog i kolektivnog postojanja
Ovaj ga je čitatelj pročitao u kasno augustovsko subotnje popodne, u polurashlađenoj sobi hotela Pula u Puli. Okolnosti čitanja ne može zaboraviti, kao ni priču koja se u sjećanju transformira i pretvara u nešto drugo, što će temi Ozovog romana biti sukladno, u nekom dugom, unutarnjem čitateljskom dijalogu.
Biblija ljude uči kako da se s pokrićem ubijaju. Djecu uči kako da ubiju psa. Tako to vidi Amos Oz. Kao što su nas, u Hrvatskoj, zbivanja u Gazi, iz ljeta 2014. učila kako da ponovo, slobodno i nekažnjivo mrzimo Židove.
Glas Koncila, sve na podlozi svetoga teksta i televizijskih izvještaja, svoje čitatelje uči da nije bilo Holokausta i da je Jasenovac bio neka vrsta sanatorija za oporavak i zaštitu manjina u NDH.
U središnjem dnevniku HTV-a antisemitizam se ispostavlja kao ideologija humanizma, a Židove urednik i novinar optužuju za vladavinu svjetskim novčarskim tokovima. Večernji list piše da bi “svijet bio napredniji da je pobijedio Hitler”. I tako hrvatska javnost ubija psa, i započinje novu eru, novi ciklus mržnje, pod visokim pokroviteljstvom crkvenih i svjetovnih vlasti.
Jesmo li morali postati ološ da bismo bili prihvaćeni kao narod među narodima, tako se, otprilike, pita Fajma, čitajući vijest o ubojstvu arapskoga dječaka, starca, poštara.
A onda sebe zamišlja kao predsjednika Izraela, kako odlazi u arapsko selo Dar Jesen, i povodom godišnjice masakra drži govor: “Ne ulazeći u detalje koja od strana treba da snosi veću krivicu, mi, izraelski Jevreji, razumemo patnju kroz koju su prolazili palestinski Arapi poslednjih četrdeset godina, i spremni smo da učinimo sve što je razumno da bismo zaustavili dalje samoubistvo.”
Biblija ljude uči kako da se s pokrićem ubijaju. Djecu uči kako da ubiju psa. Tako to vidi Amos Oz. Kao što su nas, u Hrvatskoj, zbivanja u Gazi, iz ljeta 2014. učila kako da ponovo, slobodno i nekažnjivo mrzimo Židove. Glas Koncila, sve na podlozi svetoga teksta i televizijskih izvještaja, svoje čitatelje uči da nije bilo Holokausta i da je Jasenovac bio neka vrsta sanatorija za oporavak i zaštitu manjina u NDH
Reakcija svijeta bila bi moćna, govor bi odjeknuo u svakoj arapskoj kući, u svakoj izbjegličkoj izbi, pa bi se počelo odmotavati klupko emocija, ljudi bi pohrlili jedni drugima u zagrljaj, preobraženi tom unutrašnjom potrebom da se okupaju u svojoj i tuđoj dobroti.
Fajma o tome razgovara s ljudima. Misle da je maštar, fantast, netko tko se bavi stvarima na koje nema utjecaja, nastoji preusmjeriti tokove sudbine, što je uzaludno kao soliti more. Ili misle da je Fajma budala i da Arape, naprosto, treba ubijati dok su mali, dok ne narastu i ne ojačaju, da ih treba tlačiti, ponižavati, davati im najgore poslove, poraziti ih do kraja da prihvate mir, onakav kakav odgovara Izraelu.
Ali njemu su, ipak, najgori oni koji misle da on sve to radi, govori, misli, zbog Arapa. Ne, kaže, nije me briga za njih. Ja to radim zbog nas, samo zbog nas. Na to odmahuju rukom, sliježu ramenima, smatraju ga dobrodušnim čudakom, gubitnikom i maštarom, nesređenim i neurednim sredovječnim mužem, koji popravlja svijet umjesto da popravi i sredi vlastiti život.
“Došlo je vreme da prestanemo da se osećamo kao narod. Da prekinemo s polascima. Da ostavimo te koještarije. Pozvao me je glas i ja sam krenuo. Kud god nas pošalju – mi ćemo da krenemo. To su polufašistički motivi. Ti nisi narod. Niti sam to ja. Niko nije narod. Ni ujutru ni uveče. Kad smo već kod toga, mi svakako nismo narod. Mi smo pre svega vrsta plemena. (…) Mi smo primitivno pleme. Šljam, to smo mi. Oni, međutim, Nemci, Francuzi, Britanci, ni oni nemaju prava da nas gledaju s visine.”
Viče tako Fajma, viče svakodnevno, na oca, na prijatelje, na poznanike i taksiste, u pokušaju da ih uvjeri u nešto u što oni neće povjerovati, pa makar ih njihovo nevjerovanje vodilo u propast. To je ono sa čime se ovaj čitatelj identificira, pa prihvaća Fajmin glas kao svoj vlastiti, i pretvara se u recepcionara u ginekološkoj ordinaciji. Jer, doista, sa stanovišta zdravog razuma i književnosti, korisnije je biti recepcionar u jeruzalemskoj ginekološkoj ordinaciji, nego čitatelj i pisac u Zagrebu.
Nije cilj književnosti da objašnjava ili opravdava zbilju. Ali katkad se i to dogodi. “Fajma” (ili “Fima”, u prijevodima na druge europske jezike) roman je o izraelsko-palestinskom sukobu, premda u njemu nema Židova ni Arapa, nema rata, pobjednika ni poraženih. Bolje knjige o tom sukobu nema…
Doista, poput Fajme, koristim svaku priliku da kažem koju o antisemitima iz Glasa Koncila i iz Informativnog programa Hrvatske televizije, te o tihom, pristajućem i pasivnom antisemitizmu predsjednika ove zemlje, premda znam da bi mi bilo bolje da o svemu tome šutim, da koristi od govora nema, ni od zaustavljanja društva koje bi tako rado oživjelo svoju 1941.
Uostalom, kada bih sve to preskočio, možda bih nekoga i nagovorio da čita ovaj roman? I možda bi se i sam čitajući ga pretvorio u Fajmu, kao što se ja, evo, pretvaram u Fajmu?
Nije cilj književnosti da objašnjava ili opravdava zbilju. Ali katkad se i to dogodi. “Fajma” (ili “Fima”, u prijevodima na druge europske jezike) roman je o izraelsko-palestinskom sukobu, premda u njemu nema Židova ni Arapa, nema rata, pobjednika ni poraženih. Bolje knjige o tom sukobu nema, jer velika književnost može artikulirati ono što ne mogu ni historiografska publicistika ni politički i diplomatski pregovarači. Najprije, velika književnost ne može nikad biti politički pristrasna. Samo anđeli i Amos Oz u svakom će trenutku nepristrano svjedočiti o Palestini i Izraelu.
Roman nije preveden na hrvatski, a na srpskom je objavljen 2005, u posrednom prijevodu s engleskog. Izdavač je danas zamrla Narodna knjiga, u čijoj se knjižari, u Cetinjskoj ulici u Beogradu, može kupiti i Ozov “Fajma”. Priča o čovjeku koji nakon svakog jela pije gastale, a kada piša, povlači vodu, pokušavajući uskladiti svoj mlaz s punjenjem i pražnjenjem vodokotlića.
(Prenosimo s autorova portala).
Irak: napušten i u raspadu
Idemo odmah na ključno pitanje: hoće li se raspasti Irak? Iako središnja vlast u Bagdadu službeno još uvijek vlada svim dijelovima države, stvarna podjela Iraka između sunitskih i šijitskih Arapa te Kurda već je dobro uznapredovala. Postoji realna opasnost od raspada Iraka, mada će rat trajati jako dugo i bit će jako, ali jako krvav kako pokazuju snimke koje na internetu objavljuje ISIS. Naravno, pitate se što je ISIS?
To je sunitska teroristička skupina ”Islamska država u Iraku i Siriji” koja se razvila iz raznih drugih ekstremističkih skupina. One su se sve borile protiv američke invazije u Iraku i vlade u Bagdadu. ISIS pripada izdancima terorističke mreže Al-Queda, ali se 2013. godine suprotstavio Al-Quedinim uputama pod vodstvom Abu Bakra al-Baghdadija. Borci iz redova ISIS-a kontroliraju velika područja u Siriji te na zapadu i sjeveru Iraka. Njihov je cilj država između Sredozemnog mora i Tigrisa u kojoj bi na snagu stupilo iznimno rigorozno shvaćanje islama: žele ostvariti arapski kalifat sa šerijatskim zakonom i to provode terorom: kolju, pucaju u glavu, razapinju na križ, doslovno tako.
Idemo odmah na ključno pitanje: hoće li se raspasti Irak? Iako središnja vlast u Bagdadu službeno još uvijek vlada svim dijelovima države, stvarna podjela Iraka između sunitskih i šijitskih Arapa te Kurda već je dobro uznapredovala. Postoji realna opasnost od raspada Iraka, mada će rat trajati jako dugo i bit će jako, ali jako krvav kako pokazuju snimke koje na internetu objavljuje ISIS
Iračka Vlada na čelu s premijerom Nurijem al-Malikijem (šijitom) najprije nije mogla zaustaviti brzo napredovanje ISIS-a. ISIS profitira od propusne granice sa Sirijom, a da se i ne zavaravamo, al-Maliki se pravio blesav puštajući islamiste da prolaze iz Irana prema Siriji kroz irački teritorij ne bi li se al Assad što prije slomio.
ISIS je, dakle, aktivan u obje zemlje, pa na taj način može lako premještati borce i oružje. Najvažniji razlog porasta snaga ISIS-a su vjerske napetosti između sunitske manjine i šijitske većine. Mnogi suniti u Iraku smatraju da su u podređenom položaju, što je idealno plodno tlo za paravojne formacije poput ISIS-a koje sasvim ciljano destabiliziraju sunitske gradove u Iraku. Kolju se manjinski suniti i većinski šiiti (tako je u Iraku, ali ne i u svijetu) otkako je George W. Bush razvalio Irak?
Ne. Njihov rat traje gotovo tisuću godina; bio je vjerski, a sada je i politički. Građanski je rat u Iraku eskalirao odmah po dolasku američkih snaga, invazijom 2003., a dosegao je vrhunac 2006. Islamisti su se zatim počeli vojno organizirati i stvar je postala ozbiljna kada su lani zauzeli Faludžu. Ima li se svijet pravo ljutiti na Amerikance? Svakako. Kada su posljednje trupe 2011. napuštale razvaljenu zemlju, Barack Obama je izjavio da je Irak sada ”suverena, stabilna i nezavisna država”. Ma, je li?
Islamisti su toliko ojačali da je njih svega 800 potjeralo 32.000 iračkih regularnih vojnika koji su nakon tri i pol dana borbe panično pobjegli iz Mosula, drugog grada po veličini. Osvajanjem Mosula džihadisti su prvi put uspjeli dovesti milijunski grad u Iraku pod svoju kontrolu. To je veliki psihološki uspjeh, zbog kojeg će se ISIS-u sigurno pridružiti i drugi sunitski ekstremisti. Mosul je važna izvozna ruta za naftu i prometno čvorište na putu za Siriju. No osvajanje ovoga milijunskoga grada je samo jedna etapa za ekstremiste koji odatle žele dalje napredovati. I idu prema Bagdadu.
Iračka Vlada na čelu s premijerom Nurijem al-Malikijem (šijitom) najprije nije mogla zaustaviti brzo napredovanje ISIS-a. ISIS profitira od propusne granice sa Sirijom, a da se i ne zavaravamo, al-Maliki se pravio blesav puštajući islamiste da prolaze iz Irana prema Siriji kroz irački teritorij ne bi li se al Assad što prije slomio
BBC izvještava da iračka Vlada pod kontrolom ima oko 930.000 vojnika koje je izvježbala američka ruka, a da islamista nema više od 15.000. Kako onda tako brzo napreduju? Stvorenom panikom i općim strahom koji vlada u zemlji. Na snimkama nedavno postavljenim na internetu borci ISIS-a pucaju na zarobljene pripadnike iračkih snaga sigurnosti, a u popratnom tekstu tvrde da su smaknuli oko 1500 vojnika i policajaca te da ista sudbina čeka sve koji im se pokušaju suprotstaviti. Propaganda je upalila.
Zemlja se raspada i zato što se kurdsko stanovništvo na sjeveru Iraka odavno ponaša kao da već ima svoju državu. Ali iako se pokušava ne uplitati u sukob između sunitskih i šijitskih Arapa, teško da će im to poći za rukom. S jedne strane, borci iz redova ISIS-a i njihovi saveznici pokušavaju napredovati i prema gradu Kirkuku, na koji pravo polažu i Arapi i Kurdi.
Ondje se nalaze važna naftna polja. S druge strane, sve više Iračana bježi od terora ISIS-a na kurdski sjever koji je ionako već pružio utočište velikom broju izbjeglica iz Sirije. U Iraku se sukobljavaju interesi mnogih država u regiji. Irak, Iran, Sirija i libanonski Hezbolah smatraju se šijitskom osovinom. Ona se bori za utjecaj sa sunitskim državama. Vlada u Bagdadu, u kojoj dominiraju šijiti, ima dobre odnose sa susjednim Iranom, ali nije teheranska marioneta.
U Iraku, osim toga, postoje mnoge šijitske skupine i pokreti koji imaju vlastite interese. Smatra se da druge susjedne države poput Turske i Saudijske Arabije stoje na strani sunita.
Ali stanje je kompliciranije. Tako ni interesi iračkih sunita nisu ni u kojem slučaju jedinstveni. Radikalni islamisti stoje u središtu pozornosti. No tu su i sunitska plemena, pristalice srušenog režima Sadama Huseina, ujedinjeni u stranci Baath, bivši vojni dužnosnici i drugi. Saudijska Arabija vjerojatno podržava samo dio njih. ISIS u svojim redovima ima državljane Velike Britanije, Francuske, Njemačke i ostalih europskih zemalja, kao i iz BiH, te iz Sjedinjenih Američkih Država, arapskog svijeta i sa šireg područja Kavkaza.
Ima li se svijet pravo ljutiti na Amerikance? Svakako. Kada su posljednje trupe 2011. napuštale razvaljenu zemlju, Barack Obama je izjavio da je Irak sada ”suverena, stabilna i nezavisna država”. Ma, je li?
U početku se ISIS uglavnom oslanjao na donacije bogatih pojedinaca iz zemalja Perzijskog zaljeva, posebno iz Kuvajta i Saudijske Arabije, koji su podržavali borbu protiv Bašara al-Assada. Danas se financira prihodima s naftnih polja koja kontrolira na istoku Sirije, odakle se, prema nekim izvorima, jedan dio nafte prodaje čak Vladi u Damasku. Neprovjereni izvori kažu da se novac zarađuje i prodajom predmeta s arheoloških nalazišta.
Hoće li Obama narediti otvaranje vatre? Najvjerojatnije. Krstarećim raketama, možda i žešće ako bude belaja i u samom Bagdadu. Američki državni tajnik John Kerry je to i najavio. Nosači i drugi brodovi su spremni, ali nove invazije neće biti. Ne podržavaju to ni Britanci. Postoji li ikakvo rješenje da se zaustavi podjela zemlje?
Osim vojnih akcija jedini način je da se razdvoje neislamističke skupine od ISIS-a. No još se ne zna hoće li premijer al-Maliki, koji je pod ogromnim pritiskom, pristati na to i dati im udio u vlasti. Što više pobjeda ostvari, to će veći broj grupa pohrliti pod zastavu ISIS-a. Iako to može biti korisno u vojnom pogledu, velike ideološke razlike unutar islamista neće moći dugoročno držati sve grupe zajedno. Na tu kartu igra al-Maliki. Ima li on jake karte u ruci?
Obama je rekao da se treba fokusirati na pomirbu sunita i šijitisku Vladu trenutnog premijera Nourija al-Malikija, te će zbog toga u Irak poslati državnog tajnika Johnna Kerryja. No kaže kako Iračani moraju sami pronaći način za ujedinjenje. ”Nije naš posao da izabiremo iračke vođe”, kazao je američki predsjednik
Kako bilo, Irak je pušten niz vodu. Iako su svojim ratovanjem uništili Irak, američki predsjednik Barack Obama kaže kako neće slati vojne trupe u pomoć. Umjesto toga SAD će poslati 300 specijalnih vojnika ”instruktora” koji bi trebali obučiti Iračane da se sami obrane od ekstremističke grupe ISIS, rekao je Obama novinarima u Bijeloj kući.
Obama je rekao kako se treba fokusirati na pomirbu sunita i šijitisku Vladu trenutnog premijera Nouri al-Malikija, te će zbog toga u Irak poslati državnog tajnika Johnna Kerryja. No kaže kako Iračani moraju sami pronaći način za ujedinjenje.
”Nije naš posao da izabiremo iračke vođe”, kazao je američki predsjednik.
Iračke snage sigurnosti i dalje vode žestoku bitku sa sunitskim militantima oko kontrole najveće rafinerije nafte u toj državi, javlja BBC. Dužnosnici tvrde kako vlasti “potpuno kontroliraju” rafineriju Baiji koja se nalazi oko 200 kilometara od glavnog grada Bagdada, no prema riječima očevidaca ISIS je izvjesio svoju zastavu na postrojenju. Zarobljeni radnici kažu da su militanti još uvijek u postrojenju te da se nastavljaju sporadični sukobi.
Glasnogovornik stranke iračkog premijera Nourija Malikija kazao je BBC-ju da se vođe države osjećaju “napuštenima” od međunarodne zajednice u trenucima kada su borci ISIS-a zauzeli nekoliko gradova na sjeveru države, te su još jednom pozvali Obamu da raketira položaje islamista.