Očekivao sam reakcije na prethodni tekst u kojem sam na proste faktore razmontirao priču koju fabriciraju novinar Igor Vukić i društvo o nekakvom genocidnom komunističkom logoru u Jasenovcu nakon 1945, žestoke reakcije. [Read more…]
Drago Pilsel: ”Ispričavam se zbog zločina u Oluji”
Do rane mladosti novinar i teolog Drago Pilsel bio je ubeđeni simpatizer ustaša. U dom njegovih dedova u Argentini često je navraćao i Ante Pavelić, čiji je telohranitelj (jedan od nekoliko njih) u mladosti bio Pilselov otac. U šesnaestoj godini počele su mu se događati značajne promene. [Read more…]
Idem zbog Siniše Glavaševića i Branka Pilsela
Kažu mi da su mi šanse u 2. izbornoj jedinici, iako sam prvi na listi (lista broj 6), minimalne, ankete (ako im je vjerovati, iako im ja ne vjerujem ni da mi kažu da je podne, a sat pokazuje 12 sati) dapače kažu da sam se kandidirao bez veze, ta tu su Josip Leko (SDP i kolege iz koalicije Hrvatska raste), Miroslav Tuđman (HDZ i ekipa iz Domoljubne koalicije), Željka Markić (U ime obitelji – Projekt Domovina; [Read more…]
Pisac ne napiše najvažniji roman
Godine 1920, u plaćenom novinskom oglasu Miroslav Krleža za sljedeće ljeto najavljuje svoj novi, još i prvi, roman pod naslovom ”Zeleni barjak”. Proći će godina, deset, i šezdeset, on takve knjige neće napisati. [Read more…]
20 godina kolumne Democroacia
”Tko dakle misli da stoji, neka pazi da ne padne! Nikakva kušnja veća od ljudske snage nije vas zadesila. Bog je vjeran i neće dopustiti da budete kušani preko vaših snaga, nego će vam zajedno s kušnjom dati sretan ishod, da je možete podnijeti” (1 Kor 10,12-13).
Hm, da, bilo bi fora puntati Kolindu još jednom, pogotovo nakon skandala koji je priredila prilikom tajne posjete Jasenovcu, kada je rehabilitirala ustaštvo, to jest, priklonila se revizionistima. Ali, ne. Neka ju voda nosi. [Read more…]
Hrvat, kršćanin i antifašist
Ma, pusti Pilsela, korisna je budala! To sam o sebi čuo nekoliko puta. Naime, da sam ili: a) osoba nesređenoga i/ili nejasnoga identiteta koji luta od svjetonazora do svjetonazora, pa se, kao i neki (pre)obraćenici (Zdravko Tomac je dobar primjer takvoga ponašanja), fanatički distancira od prijašnjega ponašanja da bi pak fanatički branio novoprigrljene stavove; [Read more…]
Vitez Branko Pilsel
U prvim satima 23. listopada 1991. grupa hrvatskih branitelja, nakon razmjene vatre s patrolnim čamcem 178. Jugoslavenske ratne mornarice, nestala je u vodama blizu otoka Šipana. Bili su to diverzanti IV. brigade tadašnjeg Zbora narodne garde, kasnije HV, koji su nastojali zadati udarac neprijatelju u široj akciji pokušaja da se zaustavi prodor prema Pelješcu, odnosno, magistralom prema luci Ploče.
U grupi su bili Andrés Branko Pilsel (rođen u Argentini) i Miljenko Tadić (iz Splita), Hrvati, pripadnici IV. brigade, te Fernando De Lucchi i Alejandro Patrón (Argentinci), također pripadnici iste postrojbe. S njima je nestao i pripadnik posebnih postrojbi I. gardijske brigade iz Zagreba, Arnold Nožić (iz Mostara).
Približavajući se otoku Šipanu, oko dva sada iza ponoći, odakle su se namjeravali prebaciti ”iza leđa” neprijatelju, koji je dvadeset dana ranije bio zauzeo Slano i tako presjekao magistralni put prema Dubrovniku, pred njima se stvorio jugoslavenski brod koji je mještanima toga dijela Dubrovačkog primorja bio poznat po napadima na civile, što je PČ. 178 JRM još jednom dokazao pucanjem po gradskoj jezgri Dubrovnika. To najžešće bombardiranje grada zbilo se 6. prosinca 1991.
Arnold, Miljenko, Alejandro, Fernando i Branko bili su žrtve loše i nekoordinirane akcije. Dio jedne epopeje. Obitelji nestalih više ne vjeruju da je itko od njih preživio tu noć, a pomirili su se i s gorkom činjenicom da nikada neće dobiti njihove ostatke kako bi ih dostojno sahranili. Da, dobro ste pročitali, među tim nestalim vojnicima 4. gardijske brigade tadašnjeg Zbora narodne garde, koji su bili na zadatku obrane Stona od neprijatelja, odnosno bili podrška braniteljima Dubrovnika, našao se i moj rođeni brat, tada dvadesettrogodišnji Branko Pilsel, za mnoge, imajući u obzir njegov ratni put, hrvatski vitez
Hrvatski branitelji, vjerujući da će ionako biti potopljeni ili zarobljeni i ubijeni, prvi su otvorili vatru na jugoslavenski brod a iz njega je vraćeno smrtonosnom paljbom. Iako okolnosti nestanka petero branitelja do dana današnjega nisu sasvim poznate, prema iskazu preživjelog kormilara čamca tipa leut, Ivice Kaznačića, koji je skočio u more prije razmjene vatre, nestali su branitelji navodno razneseni u eksploziji.
Drugu verziju sam godinama kasnije čuo od jednoga mornara koji je te večeri bio na jugoslavenskome brodu 178 a kojeg sam sreo u luci Bar u Crnoj Gori – nje se bitno razlikovala. Arnold, Miljenko, Alejandro, Fernando i Branko bili su žrtve loše i nekoordinirane akcije. Dio jedne epopeje. Obitelji nestalih više ne vjeruju da je itko od njih preživio tu noć, a pomirili su se i s gorkom činjenicom da nikada neće dobiti njihove ostatke kako bi ih dostojno sahranili.
Da, dobro ste pročitali, među tim nestalim vojnicima 4. gardijske brigade tadašnjeg Zbora narodne garde, koji su bili na zadatku obrane Stona od neprijatelja, odnosno bili podrška braniteljima Dubrovnika, našao se i moj rođeni brat, tada dvadesettrogodišnji Branko Pilsel, za mnoge, imajući u obzir njegov ratni put, hrvatski vitez.
Mama i tata su dobili mirovinu i invalidninu. Mama k tome i manji stan na Laništu (njega smo bili prisiljeni prodati kako bih spasio obiteljsku kuću nakon razvoda od Nataše kojoj sam trebao isplatiti polovinu vrijednosti naše zajedniče kuće), a predsjednik Franjo Tuđman dao joj je i odlikovanje (uručila joj ga je tadašnja veleposlanica u Argentini, Neda Rosandić). Branko i drugi s njim stradali branitelji dobili su – zahvaljujući prijateljima, suborcima, vlastima općine Dubrovačko primorje, ali i tadašnjoj ministrici branitelja Jadranki Kosor – spomenik u uvali kod mjesta Doli, nadomak Stonu, odakle su krenuli u posljednji borbeni zadatak bez povratka.
Imam silnu potrebu da kažem nešto više o herojstvu mojega brata, neustrašivoga borcu te hrvatske brigade. Možda da, za početak, kažem nešto meni vrlo važno i povijesno neoborivo: zapadni političari su u ranu jesen 1991. godine vjerojatno bili uvjereni da je vojna mašinerija pokrenuta iz Beograda već dobila rat u Hrvatskoj.
Moj brat, vitez Branko Pilsel, nije bio zločinac ni mutikaša. On je branio slobodu običnih ljudi. Jednom je sa suborcima izvukao preko 300 štićenika iz doma za tešku bolesnu djecu u Vrlici, koji je bio pod neprijateljskom vatrom, te ih doveo sve do Splita. Ako su Hrvatima i njihovim sugrađanima doista iznevjerene mnoge nade, meni je i dalje važno znati da imamo uzore, pa i moga brata, koji poput apostola čuvaju istinu o pravom herojstvu – ono je u darivanju a ne u uskraćivanju života
No, taj je stav postao neodrživim već nakon dva mjeseca kada je novostvorena Hrvatska vojska zaustavila invaziju iz Srbije i oslobodila veliki dio zemlje te kada se u Dalmaciji, među ostalim postrojbama, poput Davida pred Golijatom uzdignula pesnica 4. brigade koja je uspješno pogodila diva s praćkom, ali i pokazala da se rat može voditi i bez da se osnaži anarhija u dubini društvenoga tkiva zemlje.
To se, nažalost, dogodilo kad više nije bilo generala Ive Jelića, utemeljitelja 4. brigade i njezinoga prvog zapovjednika – postao je smetnjom onima kojima je (dogovoren) produžetak rata služio tek za učvršćenje osobne vlasti i koristi.
Kada mi je moj bivši zapovjednik, general Jelić, ponudio da budem recenzent njegove knjige 4. Brigada ZNG – Čovjek i rat 90/92, te da joj napišem predgovor, znao sam da se nemam pravo dvoumiti te da moram prihvatiti tu obavezu, tešku ali i časnu, iz duga koji sam osjećao, i osjećam, prema tom čovjeku, prema suborcima 4. brigade kojoj sam se pridružio nakon bratova nestanka želeći ga ”zamijeniti” te prema uspomeni rođenoga brata Andresa Branka Pilsela koji je, s još četvoricom branitelja, poginuo kao njegov vojnik.
Ivo Jelić me još u ratu naučio postavljati pitanja koja nam daju pravo da svakog vojnika, dočasnika, i časnika, svakog visokog časnika sve do vrha naših oružanih snaga, kao, uostalom, i svakog građanina koji bi se usudio dovesti u pitanje naš patriotizam, čvrsto gledamo u oči. Poslije prizora iz Ahmića, Stupnog Dola, Dretelja, Heliodroma, Starog mosta, Pakračke poljane, Osijeka, Medačkog Džepa, Gospića, Varivoda, Grubora i drugih stratišta gdje su Hrvati okrvavili ruke, svijet je brzo zaboravio prizore iz Vukovara, Dubrovnika, Iloka, Osijeka, Škabrnje, Zadra…
Ljudi poput Ive Jelića imaju pravo postaviti pitanja: Što se dogodilo? Kako to objasniti? Zašto odjednom mrki pogledi na hrvatski narod? Zašto smo postali kao ”oni”? Zašto se sve to ponavlja i nakon važnih pobjeda Hrvatske vojske u ”Bljesku” i ”Oluji”? Zašto su počinjeni zločini u Gruborima i Varivodama? Zašto su se dogodile pljačke, paleži, nepotizmi, arogancija, bahatost i druge ružne pojave?
Moj brat i mnogi drugi nosili su teret brojnih dana i noći u susretu s neprijateljskom silom koja nas nije smjela pregaziti jer nam je povijest, ona drevna i manje drevna, povijest prisutna u onima čiji se život gasio pred našim očima, vikala u lice da se to ne smije dopustiti. Razmišljajući o svom bratu, shvaćam da ništa čovjek toliko ne priželjkuje kao istinski herojski život
General Jelić me odabrao za recenzenta iako sam od djela javnosti – budući da sam bio jedan od pokretača Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava te, kao član HHO-a i kao nezavisni novinar, među prvima stao opisivati zločine što ih je počinila hrvatska ruka – bio žigosan kao izdajnik. Učinio sam to ne stoga da bi se te zločine moglo koristiti u izjednačavanju krivnje agresora i branitelja, nego da bi jednom zasvagda povijest Domovinskog rata bila oslobođena tereta pojedinačnih izdaja.
Jelić je iskreno zatražio pomoć svih svojih suradnika, pa i moju, ne bi li moguće neprecizne informacije u tekstu bile svedene na najmanju moguću mjeru. Nije to učinio iz oholosti, nego iz dubokog poštovanje za svakog svog vojnika, bio on živ, ranjen ili mrtav. Moj zadatak je bio vrednovati djelo u cjelini, nakon čitanja i vrednovanja stavova osjetiti da je riječi o konzistentnom djelu s potrebnom dozom samokritike i kritike objektivnih poteškoća što su ih stvarali neki zaista nedorasli političari, a kadikad i vojnici koji nisu znali osjećati bilo naroda koji se branio, ponegdje i protiv svake nade.
Pročitavši njegovu knjigu u miru, zaključio sam da je riječ o neobično poučnom djelu. Ne samo za one koji će tražiti sjećanja na važne vojne zadatke kakav je bila, primjerice, vrlo složena i uspješna obrana Zadra i njegova zaleđa, već i za one koje će tražiti humanističko, pedagoško, filozofsko, sociološko, psihološko, čak i teološko tumačenje fenomena rata.
Knjiga generala Ive Jelića odisala je koherentnošću i iznenađujuće svojom iskrenošću. Iskren je čak i onda kada bi kao zapovjednik mogao biti optužen za prekomjernu lakovjernost, za mekoću u zapovijedima kojima je želio – imajući viziju čovjeka koji se brani a ne osvetnika koji mora nužno ubijati – spasiti što više života i dobara.
O svemu tome sam razmišljao kada sam prekinuo svećeničko zvanje i odlučio pristupiti postrojbi da bih zamijenio poginulog brata, svjestan, dakako, da u sebi, kao bivši fratar, ne mogu naći onu motivaciju koja je Branka i njegove suborce tjerala da se maksimalno približe neprijateljskom tenku kako bi pogodak bio učinkovit i točan. Zapravo sam samo pokušao ispuniti ogromnu prazninu koja je nastala tragičnim nestankom brata i njegovih suboraca
Iako je jednim okom pratio što se događalo na relaciji Zagreb-Beograd, general Jelić morao je izvršavati zapovijedi i paziti da njegova vjernost kao vojnika ne pogazi humanost intelektualca. Intelektualac nikada, ni u najžešćim bitkama u kojima je sudjelovao, nije prestajao biti.
Čitajući Jelićevu knjigu i dan-danas se prisjećam tih napetih i izazovnih dana. Poput generala Jelića vjerujem da za današnju političku situaciju u Hrvatskoj nisu krive ni međunarodne zavjere i brojni unutarnji (trebam li navesti njihova imena?!) i vanjski neprijatelji, nego naša nesposobnost da iskreno odgovorimo na pitanja: Za kakvu državu se ovaj narod borio, a kakvu je dobio? Da li je to što je dobio i ono što je očekivao i čemu se nadao?
Moj brat, vitez Branko Pilsel, nije bio zločinac ni mutikaša. On je branio slobodu običnih ljudi. Jednom je sa suborcima izvukao preko 300 štićenika iz doma za tešku bolesnu djecu u Vrlici, koji je bio pod neprijateljskom vatrom, te ih doveo sve do Splita. Ako su Hrvatima i njihovim sugrađanima doista iznevjerene mnoge nade, meni je i dalje važno znati da imamo uzore, pa i moga brata, koji poput apostola čuvaju istinu o pravom herojstvu – ono je u darivanju a ne u uskraćivanju života.
Moj brat i mnogi drugi nosili su teret brojnih dana i noći u susretu s neprijateljskom silom koja nas nije smjela pregaziti jer nam je povijest, ona drevna i manje drevna, povijest prisutna u onima čiji se život gasio pred našim očima, vikala u lice da se to ne smije dopustiti. Razmišljajući o svom bratu, shvaćam da ništa čovjek toliko ne priželjkuje kao istinski herojski život.
Pitanje je, dakle: ima li među nama dovoljno heroja, dovoljno odvažnosti, dovoljno sebedarja, dovoljno vizije? Postoji li herojski humanizam? Nadam se i vjerujem da su mnogi među vama, čak vrlo brojni, takvi heroji te da moj brat nije umro uzalud.
Situacija kod nas, svjedoci smo, nije dobra. Svjesni smo nemalog razočaranja koje proizlazi iz iznevjerenih očekivanja biračkog tijela da će devijantni oblici politike nestati čim se ili nakon što se uspostavi višestranačka vlast
O svemu tome sam razmišljao kada sam prekinuo svećeničko zvanje i odlučio pristupiti postrojbi da bih zamijenio poginulog brata, svjestan, dakako, da u sebi, kao bivši fratar, ne mogu naći onu motivaciju koja je Branka i njegove suborce tjerala da se maksimalno približe neprijateljskom tenku kako bi pogodak bio učinkovit i točan. Zapravo sam samo pokušao ispuniti ogromnu prazninu koja je nastala tragičnim nestankom brata i njegovih suboraca.
Ovo što pišem, iako je kratko, promišljeno je i više puta odvagnuto. Više sam puta gledao u sebe prije nego sam krenuo pisati, a pisao sam zato jer je trebalo reći vojnički, građanski i humani ”ne” svima onima koji su željeli propast Hrvatske, svima koji nastavljaju ponižavati naš narod i planiraju porobiti naše ljude i opljačkali ih.
Ljudi, svi mi, daleko smo od savršenstva: dobri su nemoćni, moćni su bez dobrote, mudri su ravnodušni, a onima koji misle da vole – nedostaje mudrosti. Takvi smo, a mene kao novinara, kao osobu koja u javnom životu Hrvatske zastupa širenje prostora solidarnosti, zanima što je potrebno učiniti da među nama zažive ideali pokretača Europskog ujedinjenja.
Jean Monet, jedan od njih, rekao je 1952.: ”Mi ne ujedinjujemo države, mi ponajprije zbližavamo ljude”. To je danas jedan od najvažnijih izazova u Hrvatskoj kao dijela Europske unije: zbližiti ljude koji žele i znaju raditi za humanije društvo, ljude koji su heroji građanskog društva.
Došlo je vrijeme da Hrvatska i druge zemlje u regiji budu zemlje građanskih i socijalnih prava, zemlje u kojima će sa svake planine i otoka odjekivati sloboda. To je naša nada. To je uvjerenje s kojim stvaramo i s kojim se međusobno zbližavamo, ponajprije u Hrvatskoj i u našoj regiji, kako bismo zajedno onda sa susjedima počeli osjećati da pripadamo zajedničkom prostoru Europe. Nadam se i vjerujem da Branko, Arnold, Miljenko, Alejandro i Fernando nisu poginuli uzalud. Ne, nisu
Situacija kod nas, svjedoci smo, nije dobra. Svjesni smo nemalog razočaranja koje proizlazi iz iznevjerenih očekivanja biračkog tijela da će devijantni oblici politike nestati čim se ili nakon što se uspostavi višestranačka vlast. Do te je vlasti došlo, ali ne i do oslobađanja ljudskih potencijala, a politika je ostala u rukama nekolicine koji dogovaraju razne međustranačke ortakluke.
Pred sobom imamo otvorenu mogućnost da preuzmemo nevolju rekonstruiranja uvjeta, intelektualne, društvene ili vjerske klime kakvog idealnog ili boljeg vremena i mjesta gdje bismo se željeli, kao pojedinci i društvo, naći.
Pred nama je, kako je za vrijeme ”Marša na Washington” u ljeto 1963. rekao Martin Luther King, mogućnost da unovčimo jedan ček. Kad je stvorena Republika Hrvatska, u Ustavu je potpisan ček za svakog hrvatskog građanina: neotuđiva prava na život, slobodu i traganje za srećom bit će svakom zajamčena. Međutim, hrvatska je vlast mnogim našim sugrađanima u ruke dala lažan ček: ljudska prava nisu poštovana, bilo je neslobode, socijalna bijeda i lopovluk ukrali su nam sreću.
Dok bilježim u ovoj knjizi svoja sjećanja i komemoriram važne događaje, na neki način obnavljam i vjeru da banka pravde nije propala. Ne želim vjerovati da su fondovi morala ove zemlje nedovoljni. Stoga kažem da treba unovčiti ček koji će nam dati bogatstvo slobode i sigurnost pravde.
Došlo je vrijeme da Hrvatska i druge zemlje u regiji budu zemlje građanskih i socijalnih prava, zemlje u kojima će sa svake planine i otoka odjekivati sloboda. To je naša nada. To je uvjerenje s kojim stvaramo i s kojim se međusobno zbližavamo, ponajprije u Hrvatskoj i u našoj regiji, kako bismo zajedno onda sa susjedima počeli osjećati da pripadamo zajedničkom prostoru Europe. Nadam se i vjerujem da Branko, Arnold, Miljenko, Alejandro i Fernando nisu poginuli uzalud. Ne, nisu.
(Iz knjige ”Argentinski roman”, Profil, 2014).
Milosni Božić u domovini Inka
Moram vas pitati: Božić, znate li što je to? Čist pogled. Eto. A ja ga nisam imao. Mnogo puta. Znali su me zbog toga kadikad ošamariti (ukoriti) moji učitelji i uzori. ”Nevjerojatno do koje mjere se lakomost, sebičnost, zavist, drskost, grubost, prostota, škrtost, pohlepa, i uglavnom čitav skup takvih osobina koje su dio ljudskog bića, mogu vidjeti na nečijem licu, u načinu hodanja, u pristupu, u pogledu” – piše argentinski pisac Jorge Luis Borges a čuo sam to baš od oca Bergoglija. Vjerujem da smo svi to kadikad primijetili, možda ne i artikulirali, ali jamačno osjetili u srcu. I to nam ostaje duboko, duboko urezano u pamćenje. [Read more…]
Jebi se tata, jer si siromah
Prodaja hrvatskoga državljanstva stranim investitorima koji planiraju ulagati u Hrvatskoj najnovija je ideja vladajuće koalicije koja je probno puštena s Markova trga javlja Anita Belak Krile u Slobodnoj Dalmaciji. Na ovaj način Vlada želi privući investitore, pri čemu u uvođenju “investicijskog domoljublja” Hrvatska ne bi bila iznimka u Europi. U nizu država, naime, postoje različiti programi koji imućnim stranim investitorima omogućuju povlašteno stjecanje državljanstva.
Uvijek upućen kolega Marinko Jurašić iz Večernjeg lista kaže da ni sam premijer Zoran Milanović nema izgrađen stav o ”investicijskom državljanstvu” kao mogućoj Vladinoj ”inovaciji” za privlačenje stranog kapitala, kakvo imaju karipske državice, ali i Austrija, Cipar, Malta, pa i SAD, Kanada…
U Hrvatskoj je, kao i u mnogim drugim zemljama, državljanstvo moguće ”kupiti” i nogometnim i sportskim vještinama, odnosno kad to za Hrvatsku predstavlja interes, onda se ne mora udovoljavati standardnim uvjetima koji se inače traže. Drugim riječima, znamo, nismo svi tako mladi, pa nešto i pamtimo, putovnicu su dobivali, jer je to bio ”interes” Republike Hrvatske, i ratni zločinci, ruski kriminalci, a dobivaju je bez problema ovi loptaroši iz Mamićeve ergele
Govoreći o nekim dvojbama vezanim za ”prodaju” hrvatskog državljanstva, kao što je moguće privlačenje kapitala kriminalnog podrijetla ili pitanje pravednosti, odnosno diskriminacije u odnosu na strance koji nisu bogati, a koji tek nakon osam godina uz dodatne uvjete mogu dobiti državljanstvo, premijer je dodao kako ga i samog zanima što ljudi u Hrvatskoj misle o tome. Eh, pa ja ću mu dati svoje mišljenje kroz jednu vrlo osobnu priču. Ali prije toga, informirajmo se o ”planovima” mudrijaša iz Banskih dvora.
Premda se politika lako nosi s mišljenjem svojih građana (sve upućuje da je većina protiv takve ideje), veći bi problem, smatra Jurašić, mogao biti što o tomu misli europska politika, to više što hrvatsko državljanstvo donosi i EU državljanstvo, pa i slobodu kretanja i boravka u zemljama EU, privlačnu investitorima iz Azije.
Prenosim, dakle, iz Večernjaka da ”pod teretom kritika iz EU, Crna Gora je 2010. vrlo brzo odustala od ideje da “ekonomskim državljanstvom” privuče strane investicije. Ponajviše iz Njemačke, s kojom ionako našom krivnjom imamo negativna iskustva, kritizirana je crnogorska “provokacija” europske politike integracije, dok je zastupnik Bundestaga postavio pitanje kako na uvjerljiv način provjeriti imovinu kupca državljanstva, osobito imajući u vidu nadzorni mehanizam u Crnoj Gori u usporedbi sa zemljama razvijene demokracije.
I Malti je prigovarano iz Bruxellesa. Nedavno je Montenegro Business Alliance ponovno aktivirala staru ideju, kako je objavio portal Pobjeda. Njihova ekonomska savjetnica Vesna Daković izjavila je da u Austriji stranci mogu dobiti austrijsku putovnicu daju li tri milijuna eura u humanitarne svrhe ili investiraju u austrijsku ekonomiju 10 milijuna eura. U Cipru je dovoljno 300.000 eura, u Grčkoj i Mađarskoj 250.000 eura, u Albaniji 200.000 USD, a na Malti je državljanstvo moguće dobiti uz investiciju od 650.000 eura, dok i Velika Britanija, Francuska i Irska nude “zlatnu vizu”.
”Zanima me što ljudi u Hrvatskoj kažu, misle li da netko tko nije na Interpolovoj tjeralici i dolazi u Hrvatsku kako bi uložio pet milijuna eura zaslužuje državljanstvo ili ne”, kazao je prije par dana hrvatski premijer tretirajući, na uobičajen načion, sugrađane kao idiote, dakle, mi bismo možda pristali da nam se usele krimosi samo zato što imaju dovoljno para. Pa nastavlja sipati bisere i veli, naime, nama glupima koji kao ne poznajemo svijet poput njega: ”Ni jedna država ne čeprka u zadnji detalj koje je porijeklo nekoga novca, a to najmanje rade u londonskom Cityju ili Parizu”, konstatirao je Milanović i ostao živ
U Španjolskoj i Portugalu “zlatna viza” nudi se kupcima nekretnine od pola milijuna eura. Moguća je i uplata milijun eura u neku od portugalskih banaka ili osnivanje tvrtke s najmanje 30 radnika. Portugal je 2013. prodao 574 “zlatne vize” uglavnom strancima iz Azije, dok je u šest mjeseci 2014. ta brojka udvostručena”, piše Deutsche Welle pa prenosi Večernji list, a onda i mi.
Jurašić podsjeća daje inače u Hrvatskoj, kao i u mnogim drugim zemljama, državljanstvo moguće ”kupiti” i nogometnim i sportskim vještinama, odnosno kad to za Hrvatsku predstavlja interes, onda se ne mora udovoljavati standardnim uvjetima koji se inače traže. Drugim riječima, znamo, nismo svi tako mladi, pa nešto i pamtimo, putovnicu su dobivali, jer je to bio ”interes” Republike Hrvatske, i ratni zločinci, ruski kriminalci, a dobivaju je bez problema ovi loptaroši iz Mamićeve ergele.
Milanović, kao i uvijek, valja gluposti: ”Nismo donijeli definitivnu odluku o tome, ali da, razmišljamo o tome i želimo razgovarati. Zanima me što ljudi u Hrvatskoj kažu, misle li da netko tko nije na Interpolovoj tjeralici i dolazi u Hrvatsku kako bi uložio pet milijuna eura zaslužuje državljanstvo ili ne”, kazao je prije par dana hrvatski premijer tretirajući, na uobičajen načion, sugrađane kao idiote, dakle, mi bismo možda pristali da nam se usele krimosi samo zato što imaju dovoljno para. Pa nastavlja sipati bisere i veli, naime, nama glupima koji kao ne poznajemo svijet poput njega: ”Ni jedna država ne čeprka u zadnji detalj koje je porijeklo nekoga novca, a to najmanje rade u londonskom Cityju ili Parizu”, konstatirao je Milanović i ostao živ.
Zašto sam se odlučio o tomu danas pisati? Kako rekoh, imam ”osobnu priču”. Poznato je da imam brata nestaloga u Domovinskome ratu. Moj brat, Andrés Branko Pilsel, nastradao je 23. listopada 1991. u moru kod otoka Šipana kao pripadnik 4. brigade tadašnjeg Zbora narodne garde i Republika Hrvatska ga ima na popisu nestalih osoba, dapače, kao posthumno odlikovanog hrvatskog vojnika.
Čak se mogu i nositi s kretenizama koje dobih u pismu iz MUP-a prošli tjedan, gdje mi pomoćnica ministra zadužena za upravne poslove savjetuje da otac, srčani bolesnik i bez novaca, potegne iz Paragvaja do Čilea, hej, do Čilea (odi mi, Ines, siroče jedno, do Moskve, pa mi reci je li tamo pada kiša), ali ne i već bolesnim birokratiziranim ponašanjem SDP-ovaca koji ne žele vidjeti da se stvar može riješiti za pet minuta onako kako smo već riješili za Račanove vladavine kada sam istu stvar tražio za jednu Argentinku, čiji je sin, također Argentinac, nastradao s mojim bratom, pa je državljanstvo RH dobila iz zasluga za Republiku Hrvatsku diskrecijskim pravom ministra
Moja majka i moj otac su još živi, ali ne i zdravi. Mama, Erika Pavlinec, hrvatsko državljanstvo ima jer, iako živi u Argentini od 1955., rođena je u Zagrebu (1940.) od roditelja Hrvata. Otac nema hrvatsko državljanstvo, točinje, moj otac nema nikakvo državljanstvo; on je ono što se stručno zove ”apatrid”, čovjek bez domovine, mada on silno voli Paragvaj, zemlju u kojoj živi od 1972. otkako su mi se roditelji rastali.
Tata je silom prilika rođen u braku Nijemca, djeda Jakova Pilsela (koji je pak rođen na sjeveru Rumunjske), koji je kao mala beba doveden u Prnjavor, BiH, i Hrvatice Rozalije Ćosić, moje bake, rođene u Mrkonjić gradu, BiH (njeni su iz sela Majdan). Ispričavam se čitateljima koji su ovo već pročitali u mom ”Argentinskom romanu” ali potrebno je to ovdje ponoviti. Moj otac, Adolf Zvonimir Pilsel je rođen koncem 1936. na Kosovu (u Uroševcu ili, kako bi Albanci rekli, u Ferizaju) gdje su tada Pilselovi, građevinari, podizali katoličku župnu crkvu.
Njemačka ih je vojska prebacila u Sarajevo, gdje je Jakov građevinario za Wermacht i za ustaše, a koncem 1942. su odvedeni najprije u Austriju, a onda u Poljsku. Kraj rata su dočekali u austrijskom gradiću Judenburg, gdje će sudbina htjeti da baka i djed spase život od sovjetskih trupa opkoljenom Anti Paveliću (sve je to, kako rekoh, u mom romanu).
Elem, u veljači 1949. i oni stigoše do Buenos Airesa s papirima Međunarodnog crvenog križa, ali i s putovnicama Trećeg Reicha. Tata se u Argentini, upoznavši moju majku, pohrvatio, i to do te mjere da je bodigardirao Poglavnika, pa je, bez obzira na to što ga s nama nema od moje desete godine života, on itekako zaslužan što smo pokojni brat i ja uložili naše živote u projekt koji se zove Republika Hrvatska.
Ta Republika Hrvatska je to priznala tati i mami kada je riječ o mome bratu, jer im daje mjesečnu invalidninu i mirovinu s obzirom na to da su izgubili sina u borbi za našu domovinu (podaci poznati Ministarstvu branitelja), ali meni, eto, nikako da prizna, štoviše, Republika Hrvatska me je željela i ubiti, pa će mi se povrh svega ovih dana dogoditi da grupica balavica iz Varaždina koja, molim lijepo, promovira vrline masturbacije i pornografije, uvjeri ”stručnjake” Ministarstva kulture da njihov trud zaslužuje obilatu financijsku pomoć dok projekt koji vodim, ovaj portal, nije bio te sreće jer, pardon my french, ne drkamo, ne reklamiramo vibratore i ne stavljamo muške i druge guzice na naslovnici.
Što da ti kažem, tata, jebi se jer je ovdje u Hrvatskoj na vlasti SDP i zato što nisi ubojica, krimos i teški lovaš. Izdrži još malo, nemoj mi krepati, obećavam ti da ću ti ispuniti posljednju želju a to je da poljubiš grudu i i vidiš more u kojem si izgubio sina, izdrži, stari, da Karamarko dođe na vlast jer ti sada jebeni kurvini sinovi poručuju da si govno, nemaš para, a možda se u redovima HDZ-a nađe netko tko će imati sluha za čovjeka koji je cijeli život sanjao hrvatsku državu i toj državi dao dva sina
Ma lako za to, ako treba, potonut ćemo časno, bez savijene kičme, ali mi ne ide u glavu što Republika Hrvatska smatra da je OK ako neki ruski ili drugi lovaš kupi putovnicu jer, reče Milanović, ”ni jedna država ne čeprka u zadnji detalj koje je porijeklo nekoga novca, a to najmanje rade u londonskom Cityju ili Parizu”, a moj tata tu putovnicu neće dobiti jer je siromah ili, ne daj Bože, otac Drage Pilsela.
Čak se mogu i nositi s kretenizama koje dobih u pismu iz MUP-a prošli tjedan, gdje mi pomoćnica ministra zadužena za upravne poslove savjetuje da otac, srčani bolesnik i bez novaca, potegne iz Paragvaja do Čilea, hej, do Čilea (odi mi, Ines, siroče jedno, do Moskve, pa mi reci je li tamo pada kiša), ali ne i već bolesnim birokratiziranim ponašanjem SDP-ovaca koji ne žele vidjeti da se stvar može riješiti za pet minuta onako kako smo već riješili za Račanove vladavine kada sam istu stvar tražio za jednu Argentinku, čiji je sin, također Argentinac, nastradao s mojim bratom, pa je državljanstvo RH dobila iz zasluga za Republiku Hrvatsku diskrecijskim pravom ministra.
Mogu se nositi i s idiotskim prijedlogom dotične pomoćnice da se vlastima Republike Hrvatske predoče dokumenti Trećeg Reicha moga oca, tada osmogodišnjeg klinca, ali mi malo teže ide prihvaćanje uvrede na račun mojega druga i časnoga ministra branitelja Freda Matića, ali i moje malenkosti jer ”postoji mogućnost” da Ministarstvo branitelja i ne da preporuku za mojega oca.
Što da ti kažem, tata, jebi se jer je ovdje u Hrvatskoj na vlasti SDP i zato što nisi ubojica, kriminalac i teški lovaš. Izdrži još malo, nemoj mi krepati, obećavam ti da ću ti ispuniti posljednju želju, a to je da poljubiš grudu i vidiš more u kojem si izgubio sina, izdrži, stari, da Karamarko dođe na vlast jer ti sada jebeni kurvini sinovi poručuju da si govno, nemaš para, dakle, govno si, a možda se u redovima HDZ-a nađe netko tko će imati sluha za čovjeka koji je cijeli život sanjao hrvatsku državu i toj državi dao dva sina, jednog koji je mitraljezom jurišao na tenkove i drugog koji perom utvrđuje dobivenu slobodu.
Oh, Borise Maruna, my Captain, my Captain, nismo znali kamo dolazimo i moramo kazati: ti kurvini sinovi, vi – veseli kurvini sinovi, sjašite nam više s grbače. Pizda vam materina!
Bozanićevih i mojih 25 godina
Iz Argentine sam u SFRJ, u SRH, dakle, u domovinu Hrvatsku, stigao sredinom svibnja 1989., poznato je već, kao redovnik sa privremenim zavjetima, da bih tamo gdje moj tadašnji redovnički franjevački poglavar odluči započeo studij filozofije i teologije (sve ostalo iz moje biografije te prve godine života u raspadajućoj Jugoslaviji nije sada ovdje važno ponavljati).
Tako se dogodilo da sam poslan najprije na otočić Košljun, koji se nalazi u puntarskom zaljevu otoka Krka, gdje su moji franjevci imali prigodno mjesto za nekoga tko je došao, mogu tako reći, s drugog planeta, mjesto gdje će mi se pojasniti kako izgleda ta moja nova životna sredina, redovnička, dakle, crkvena, ali i građanska, socijalistička, u kojoj su se pojavile i prve političke stranke (HSLS i HDZ).
Nisam bio jedini koji je na otočiću Košljunu sebe pripremao za značajne promjene. Jednoga dana na plaži sam upoznao simpatična svećenika koji je u naš samostan stigao da se pripremi za službu biskupa dijeceze Krk. Bio je to Josip Bozanić.
Nisam bio jedini koji je na otočiću Košljunu sebe pripremao za značajne promjene. Jednoga dana na plaži sam upoznao simpatična svećenika koji je u naš samostan stigao da se pripremi za službu biskupa dijeceze Krk. Bio je to Josip Bozanić. Na toj maloj fratarskoj plaži, naime, svoje su živote i neke nade jedan drugome, trasirajući i moguće prijateljstvo, predstavili jedan zanesenjak koji će svojih 25 godina života u Hrvatskoj danas obilježiti vrlo skromno, tek u kolumni jednoga maloga, ali pristojnoga portala i jedan moćnik koji je svojih 25 godina u biskupstvu proslavio kao da je dobio Nobelovu nagradu za mir
Na toj maloj fratarskoj plaži, naime, svoje su živote i neke nade jedan drugome, trasirajući i moguće prijateljstvo, predstavili jedan zanesenjak koji će svojih 25 godina života u Hrvatskoj danas obilježiti vrlo skromno, tek u kolumni jednoga maloga, ali pristojnoga portala i jedan moćnik koji je svojih 25 godina u biskupstvu proslavio kao da je dobio Nobelovu nagradu za mir, ali puno bučnije, svečanom akademijom koja je bila neukusna i kičasta, kakav svaki kult ispraznih ličnosti i jest.
Čak i nisam imao namjeru obavijestiti vas da sam, eto, već 25 godina među vama jer sam mislio da je dovoljno to što sam to neizravno kazao u ”Argentinskome romanu” koji, bez moje izričite krivice, ne prestaje biti najprodavanijom publicističkom knjigom ”u Hrvata”, ali svečana akademija kojom je u petak 20. lipnja proslavljena 25. obljetnica biskupske službe kardinala Josipa Bozanića, koju sam izravno pratio preko Hrvatskog katoličkog radija, a onda i sažeto vidio u vjerskom programu na televiziji, pročitavši, dakako, i izvještaje u drugim medijima, ponajprije onaj koji je dala agencija IKA, ponukala me je da pomislim imam li pravo usporediti Bozanićevih i mojih ”25 godina” i ako imam, a ja mislim da su neke paralele moguće, mada sam svjestan da će me se optužiti za neskromnost, vidjeti što se dade zaključiti iz njegove, kardinalove, i moje obljetnice.
Dobro pamtim biskupsko ređenje Josipa Bozanića u katedrali grada Krka jer smo kao bogoslovi koji borave u njegovoj biskupiji bili dobili neku malu, zaista epizodnu ulogu u toj lijepoj liturgiji, a i red je bio da budemo prisutni na ređenju našega biskupa, tada najmlađeg u Europi.
Putovi su nam se stalno dodirivali. Josip Bozanić, tako je ispalo nakon odluke mojih poglavara da živim u jednom samostanu u Rijeci i u tom gradu studiram filozofiju i teologiju, pojavio se opet u mom životu, ali kao profesor jednog dijela ne baš zanimljivoga predmeta koji se zove Kanonsko pravo (prof. Bozanić nam je predavao IV. i V. knjigu, onu o sakramentima i ostalim bogoštovnim činima te o svetim mjestima i vremenima, a onda i onu o vremenitim crkvenim dobrima) i pamtim da sam bio među rijetkima koji je prof. Bozaniću postavljao pitanja jer su kolege uglavnom gledale kroz prozor.
Što jest jest, treba to kazati, mladi biskup je bio očajan kao profesor, dosadan, neinventivan, monotona glasa, s onim karakterističnim nesposobnostima da neka slova pravilno izgovori (što i danas nažalost ponavlja, a mogao je i trebao na vrijeme tu manu riješiti diskretno s nekim dobrim logopedom) i njegova su predavanja, za razliku, barem meni, od onih odličnih pokojnih profesora Kresine (iz Biblije) i Benvina (liturgija) ili profesora Devčića, sada riječkoga nadbiskupa (filozofski predmeti), bila mjesta obavezne koncentracije tek zbog toga što mi je Bozanić iskreno i simpatično pristupio kada smo se upoznali i sunčali na plaži otočića Košljun.
Sasvim sam siguran da će on, pogleda li slučajno ovu kolumnu, reći: ma što Pilsel pretjeruje, tu nikada nije bilo blizine, ali ja znam da to nije točno i da moćni kardinal ima jednu prestrašnu manu, a ta je da ljude ignorira, pa će mi se tako dogoditi i da mi se akademik Ivan Supek pojada prije smrti kako mu Bozanić ne odgovara na pisma
Nisam ga, naime, želio nikako povrijediti, makar i govorom tijela koji bi pokazao da je, eto, naprosto naš najlošiji profesor.
Sasvim sam siguran da će on, pogleda li slučajno ovu kolumnu, reći: ma što Pilsel pretjeruje, tu nikada nije bilo blizine, ali ja znam da to nije točno i da moćni kardinal ima jednu prestrašnu manu, a ta je da ljude ignorira, pa će mi se tako dogoditi i da mi se akademik Ivan Supek pojada nedugo prije smrti kako mu Bozanić ne odgovara na pisma.
Uostalom, od Bozanića sam doživio jednu zanimljivu manifestaciju mizernoga karaktera kada sam prije nekoliko godina, dok je predsjednik HBK još bio đakovački nadbiskup Srakić, na jednoj press konferenciji, što može posvjedočiti barem dvadesetak kolegica i kolega, ostao bez odgovora i to tako što nakon što sam postavio vrlo decentno pitanje, čisto protokolarno, gospodinu uzoritom kardinalu (pitam se iznova komu je on i zbog čega uzor), a on je odlučio šutjeti, ali tako da me nije niti jednom pogledao, već je pogled zadržao ispred sebe, iznad televizijskih kamera, na nekoj samo njemu jasnoj točki na zidu nasuprot sebi, u tišini koja je postala duga i neugodna za sve, tišini koju je prekinuo msgr. Srakić shvaćajući da mu se subrat u episkopatu ponaša kao budala i odgovorio, vrlo korektno, na moje beznačajno pitanje.
Elem, Bozanić je ljut na mene otprilike otkako je umro Franjo Tuđman. Jer do tada smo bili ne samo ”na ti” već smo se i telefonom po potrebi znali čuti. Bilo je to kada je pokojni predsjednik, otkrilo se, osjećajući da napušta ovaj svijet, dao velike pare iz neoznačenih fondova za gradnju karmelićanskog samostana u Mariji Bistrici, a ja sam se našalio i pisao o famoznim indulgencijama i kako još one žive u našem narodu te da je Tuđman imao previsoko mišljenje o sebi kada je svoje grijehe vrednovao na samo 2 milijuna tadašnjih njemačkih maraka.
Ispostavilo se da je Bozanić te pare primio, kao što je i druge velike novce primao od moćnika koji nisu plaćali obaveze državi, pa sam ga podsjetio na govor koji mu je pomogao sročiti pokojni profesor Moralne teologije Marijan Valković o famoznom ”grijehu struktura” za Božić 1997., nekoliko mjeseci nakon što je preuzeo službu zagrebačkog nadbiskupa
Ispostavilo se da je Bozanić te pare primio, kao što je i druge velike novce primao od moćnika koji nisu plaćali obaveze državi, pa sam ga podsjetio na govor koji mu je, čini mi se, pomogao sročiti pokojni profesor Moralne teologije Marijan Valković o famoznom ”grijehu struktura” za Božić 1997., nekoliko mjeseci nakon što je preuzeo službu zagrebačkog nadbiskupa.
Bozanić je ispalio na živce kada sam mu rekao da je i on tako, primajući te milijune, u samoj mreži grešnih struktura. Od tada se uzoriti gospodin Bozanić ponaša kao da ne postojim. A vjerojatno i ne postojim jer je Bozanić nametnuo vrlo jaki silenzio stampa u vezi sa mnom. U Glasu Koncila, na primjer, možda budem spomenut ako netko objavi, na radost i veselje ”Crkve u Hrvata”, da sam blago u Gospodinu konačno preminuo.
Ajme, toliko toga imam za reći, a toliko je toga i beznačajno, i banalno i žalosno da ne znam griješim li uopće što obilježavam Bozanićevih i mojih 25 godina na način na koji bi vas se moglo navesti na zaključak da sam ogorčen ili bijesan. Jer nisam.
Ogorčen i bijesan nisam jer sam oguglao, onako kako je, premda znam da to nije u redu jer kršćanin mora znati sačuvati nadu, beznadan onaj koji od biskupa Vlade Košića očekuje riječi kajanja, a on pak ponavlja, kao da potpisuje dogmu, da mu je Dario Kordić ”moralna veličina” ili kao onaj koji sliježe ramena kada listajući stranice Bozanićeve biografije nailazi na podatak iz siječnja 2012. u kojem čita da mu je Senat Sveučilišta u Zagrebu odlučio dodijeliti počasni doktorat zbog njegovih doprinosa ”u izgradnji humanijeg društva, promociji teoloških, humanističkih i društvenih znanosti, dostojanstva ljudske osobe, kulture dijaloga i afirmacije hrvatske vjerske kulture i kulturne baštine u Europi i svijetu”. Bit će da se papa emeritus Benedikt XVI. i papa Franjo sakrivaju od srama svaki puta kada je njegovo veličanstvo kardinal Bozanić u Rimu.
Kakav sam ja to život živio? Tih mojih 25 godina u Hrvatskoj, kakve su one? Dovoljne i sadržajne toliko da mi barabe požele smrt i kažu ”Doći ćeš i ti na red, okotu”, da mi se poželi da mi se netko ne posere na glavu kao Anti Tomiću, nego na sam grob i to čim prije, kako mi poručiše uglednici HČSP-a, ovi veliki prijatelji gradonačelnika Baldasara.
Nakon 25 godina u Hrvatskoj, dragi moji sugrađani, pišem s jednom nogom na Rebru kamo me vode stres i nemogućnost da platim režije, a Bozanić si može priuštiti da, zahvaljujući privilegiranim informacijama, u jednom danu podigne iz ugrožene banke 450.000 eura
Kakve su bile Bozanićeve godine u biskupstvu? Iako je Bozanić priznao da i on griješi, a pogriješio je kada je odlučio popustiti željama svojih pomoćnih biskupa i ostalih adulanata da se svečana akademija, svečano čestitanje, svečano ovo i svečano ono, ipak održi jer on to, kao, nije želio, on je bio nakanio da mu obljetnica prođe ”što tiše i skromnije”, mislim da su 25 godina Bozanićeve biskupske službe na ponos i diku onih koji se prepoznaju u sintagmi, rabljenoj u petak u zagrebačkoj katedrali, ”Stepinčeve Crkve” (da, sa veliko ”C”). Nama ostalima, koji se pak prepoznajemo u Kristovoj crkvi, ostaje sijaset pitanja, gomila neugodnih i opterećujućih pitanja.
Jer papa Franjo već nekoliko puta ponavlja, posljednji je put to učinio u nedavnom intervju za La Vanguardia, lista iz Barcelone, da biskupi ne smiju imati ponašanje i držanje, pa ni ostali život kao u prinčeva. Machiavello s Kaptola 31 pak, okružen sigurnosnim kamerama i visokim ogradama te miljama daleko od nevesela prizora kojeg u tramvajima, ulicama, i trgovima stvaraju nezaposleni i oronuli Hrvati, čak ni kao nekakva Kolinda koja će se odlučno pobrinuti da potrošene karmenadle sirotinji ostavi kraj kontejnera u čistim vrećicama, voli zlato, voli da mu se izrađuju najfiniji i najkompliciraniji medaljoni, voli moć, voli biti arogantan.
Ne znam i ne zanima nas kakav je Bozanić kao upravitelj; vjerojatno dobar ako se dobrim upravljanjem smatra, recimo, potrošiti oko 100 milijuna kuna na sveučilištu koje uopće nije potrebno i koje se trudi ne zjapiti prazno. Je li dobar šef? Vjerojatno jest ako to znači da te se podanici boje; jer, da, svećenici ga se boje, toliko ga se boje da mi je jedan studijski kolega i profesor prije nekoliko tjedana rekao: ”Šutimo, Drago, moramo šutjeti”. Ali ovo ću reći: javni istupi gospodina nadbiskupa i kardinala Bozanića nisu pridonijeli porastu razine javnog dijaloga u Hrvatskoj. Moji pak jesu.
Je li dobar šef? Vjerojatno jest ako to znači da te se podanici boje; jer, da, svećenici ga se boje, toliko ga se boje da mi je jedan studijski kolega i profesor prije nekoliko tjedana rekao: ”Šutimo, Drago, moramo šutjeti”. Ali ovo ću reći: javni istupi gospodina nadbiskupa i kardinala Bozanića nisu pridonijeli porastu razine javnog dijaloga u Hrvatskoj. Moji pak jesu
Je li Bozanić šampion ljudskih prava i strastveni borac za dostojanstvo čovjeka? Ja sam nešto po tom pitanju učinio iako nikakav šampion nisam. Tek mali novinar. Gospodin se kardinal, uzoriti i plemeniti, mnogo češće nije javljao kada su bila ugrožena ljudska prava. Zašutio je Bozanić i one važne 2000. godine kada se sveti Ivan Pavao II. trudio pokrenuti cijelu Katoličku crkvu na kajanje. Bozanić je šutio, ništa nije rekao. Bio sam tamo, slušao sam ga i znam to iz prve ruke.
Njegova, ”Stepinčeva Crkva”, nasuprot one u kojoj se ja nalazim, Kristova, izabrala je oniks, skupi kamen, još skuplje limuzine i to je bio kardinalov odgovor na krizu i siromaštvo u Crkvi i društvu. Ja sam, pak, u ovih 25 godina ostao vjeran zavjetu siromaštva koji sam položio kao mladi franjevački bogoslov na kraju novicijata u gradu Salta na sjeverozapadu Argentine. Znam, reče Isus, neka ti lijeva ruka ne zna što ti desna radi, ako činiš djela milosrđa, ne čini to da drugi vide i da te zbog toga hvale.
Ali, eto, Bozanić ide u Jasenovac i okrene sa na pola puta, ne želi da ga vide pod kamenim Bogdanovićevim cvijetom, a ja, budala, odreknem se i oca i matere i svih prijatelja da bih ostao svoj nakon spoznaje da je ustaštvo gnjusna stvar i da moram znati poštivati i živjeti antifašistički stav.
Nakon 25 godina u Hrvatskoj, dragi moji sugrađani, pišem s jednom nogom na Rebru kamo me vode stres i nemogućnost da platim režije, a Bozanić si može priuštiti da, zahvaljujući privilegiranim informacijama, u jednom danu podigne iz ugrožene banke 450.000 eura.
Slažem se s biskupom Valentinom Pozaićem, najljigavijim od svih čestitara – Bozanić je veliki blagoslov i dar za ”Stepinčevu Crkvu”. Neka živi tisuću godina. Ja ću radije, kao član Kristove crkve ili Crkve Kristove, umrijeti odmah i ovdje. Zaista, 25 godina u Hrvatskoj je bilo za mene previše vremena, a osobito sam tužan jer me čeka smrt, a da nisam uopće svjestan koliko me ljudi voli i cijeni, niti sam svjestan svih onih kojima sam, dok je Bozanić gradio karijeru princa, služio kao onaj koji je ”sluga beskoristan”, kao onaj koji je ”samo učinio ono što je bio dužan učiniti” (Lk 17, 10).