Uzbudljivo je i uvijek poučno čačkati mečku. Kada je Novaku Đokoviću poništena australska viza, pa su mu oduzeli mobitel i zatvorili ga u onu jazbinu gdje godinama od vlastitih očiju skrivaju ljude bez papira, na svojoj sam službenoj fejsbuk stranici napisao relativno kratku objavu. U kojoj sam ustvrdio da je Đoković vjerojatno i najbolji individualni sportaš današnjice, ali i da je savršeno irelevantno što on misli o cijepljenju, liječnicima, prehrani ili piramidama. [Read more…]
Đoković je možda slušao glas savjesti, ali je i neodgovoran
Patrijarh Porfirije je u subotu navečer u Banja Luci, ako dobro to na svom portalu prenosi Radiotelevizija Vojvodine, rekao da je Đoković ”zatočen jer je hteo svoju slobodu i zato što ne prihvata da mu se sloboda i modeli načina i života nameću”.
Iz perspektive Novaka Đokovića ili iz kuta gledanja gospodina Porfirija to može biti tako, ali postoji i kut gledanja australskih vlasti, ili njihovih građana (koji nisu pritom srpski nacionalistički fanatici koji pred nekim hotelom u Melbourneu vrijeđaju i Albance), a postoji i obaveza nas novinara da se bavimo činjenicama pa i kada nam nisu sasvim jasne motivacije pojedinih aktera. [Read more…]
Hrvatski povijesni revizionizam
(Opaska uredništva: The Jerusalem Post je 15. kolovoza objavio ”pismo čitatelja”, stanovitog Davida Goldmana iz Australije, u kojem autor – ili autori – negira genocidnu ustašku politiku i opseg zločina, to jest, genocida u Jasenovcu. Brzom reakcijom Muzeja žrtava genocida iz Beograda 17. kolovoza i Jad Vašema, tekst je uklonjen i redakcija se ispričala, 21. kolovoza. Ispostavilo se da je to bila diverzija proustaških krugova iz naše zemlje i inozemstva. Stranica rečenog Davida Goldmana, brzo je nestala s interneta. Glavni urednik Posta je nazvao prof. Ivu Goldsteina, prozvanog u tom pamfletu, ponudivši mu da objavi reagiranje, što je Goldstein i učinio. Donosimo taj tekst u obliku u kojem ga je prof. Goldstein poslao redakciji i u verziji objavljenoj na portalu TJP-a 21. kolovoza). [Read more…]
Lokalni izbori, indikatori krize
Lokalni izbori u Hrvatskoj trebali bi biti ”svetkovina demokracije”, kako su i inače izbori tretirani u demokratskoj teoriji i praksi. Hoće li ovogodišnji izbori za županijska i gradska vodstva to doista i biti, ostaje upitno. [Read more…]
Hrvoje Tkalčić, lovac na potrese
Taman što sam izašao ispred nebodera, zaustavlja me sitna, fino uređena gospođa, dugo je srećem, ali joj ne znam imena, pa me sramežljivo pita: “Hoće li ovo prestati tresti?” Njoj je sigurno preko osamdeset, ali je vrlo bistra i sabrana, nije od onih koji će prepadati svijet čudnim pitanjima, no svejedno me pita nešto što bi trebala znati da ne znam. Nemam nikakvih seizmoloških znanja. [Read more…]
Roman Leljak istjeran iz Australije
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Uvod u turbo-neoliberalizam
Novi predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Trump ne prestaje skandalizirati svjetsku javnost svojim potezima, pa tako i inzistiranjem da pod svaku cijenu održi na životu predizborno obećanje o zabrani ulaska muslimana u zemlju. [Read more…]
Poreznici potkradaju obveznike poreza
Javio se čitatelj iz Australije (podaci u redakciji). Piše da je 1997. i 1998. godine imao štand u Rovinju koji je kao tzv. mali obrt radio isključivo ljeti, dvije godine po tri i pol mjeseca.
Posao nije baš ”cvjetao”, pa se čitatelj s obitelji iselio u Australiju. [Read more…]
Demonske ustaške podvale
Tjednik australskih Hrvata Boka CroPress u posljednjem izdanju uz uskrsnu čestitku ”Hrvatima Australije i domovine” donosi i reportažu s proslave osnivanja tzv. Nezavisne Države Hrvatske, prigodno najavljenu na naslovnici: ”Tony Abbott čestitao je Hrvatima 10. travnja!”
Australski premijer nije, naravno, osobno bio na proslavi osnivanja ustaške tvorevine NDH, upriličenoj 13. travnja u Sydneyju. Njegovu čestitku, piše Boka CroPress, prenio je australski parlamentarac Craig Kelly.
”U ime australskog premijera Tonyja Abbotta koji se danas nalazi u Japanu prenosim vam njegove čestitke i dobre želje povodom slavlja 10. travnja, vama i svim Hrvatima Australije, a i onima u Hrvatskoj”, rekao je Kelly pred oko 300 okupljenih Hrvatica i Hrvata u hrvatskom klubu ”Sydney”.
Ovu kolumnu pišem i da bih se osvrnuo na ”kretanja” među ustašama u Buenos Airesu. Naime, ustaše vole izmišljati, podmetati, lagati, varati – to je način na koji dokazuju svoje hrvatstvo
Prenosim riječi urednika Boka Cropressa:
”Drage čitateljice i čitatelji, gotovo smiješno zvuči činjenica da su, eto, prvi plodovi posjeta hrvatskog premijera Zorana Milanovića Australiji, mjesec dana kasnije, ništa manje nego to da je australski premijer Tony Abbott čestitao Hrvatima nacionalni praznik 10. travnja, kako je na svoje uši čuo vaš novinar i skoro tristo Hrvatica i Hrvata iz usta člana federalnog parlamenta Craiga Kellyja ovu nedjelju u hrvatskom klubu Sydney.”
I onda je nastala tarapana koja je demaskirala tu monstruoznu podvalu ustaša u Australiji. Ovu kolumnu pišem i da bih se osvrnuo na ”kretanja” među ustašama u Buenos Airesu. Naime, ustaše vole izmišljati, podmetati, lagati, varati – to je način na koji dokazuju svoje hrvatstvo.
Elem, hrvatsko Ministarstvo vanjskih i europskih poslova je, čim se saznalo za skandal, pozvalo na sastanak australsku veleposlanicu u Hrvatskoj Susan Cox te prosvjedovalo zbog toga što je parlamentarac Kelly sudjelovao na skupu australskih Hrvata. Prosvjedovalo se zbog toga što je australski premijer Tony Abbott, putem posrednika, čestitao Hrvatima 10. travnja, datum osnivanja tzv. Nezavisne Države Hrvatske, kvislinške tvorevine Hitlerove Njemačke i njezinih saveznika.
U izvorišnim temeljima Ustava RH se govori o uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju Drugog svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941) u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943)…
”Za nas je potpuno neprihvatljiv takav istup i veličanje 10. travnja i NDH, jer je današnja Hrvatska utemeljena na potpuno drugačijim demokratskim i civilizacijskim vrijednostima, što među ostalim stoji i u izvorišnim temeljima Ustava RH koji govori o uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju Drugog svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941) u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943)…”, poručila je Danijela Barišić, glasnogovornica MVEP-a.
Ministarstvo je smatralo potrebnim naglasiti kako je osobito neprimjereno što je čestitka pripisana premijeru Abbottu.
MVEP je također priopćilo da je australska veleposlanica istaknula da Australija priznaje jedino 25. lipnja kao hrvatski Dan državnosti te istaknula dobre i prijateljske odnose dviju zemalja. Hrvatski veleposlanik u Canberri Damir Kušen kazao je da je za Hrvatsku ovo ozbiljna stvar i da se očekuje službeni odgovor australskih vlasti.
Australsko Ministarstvo vanjskih poslova u priopćenju je pak objavilo da je ”Kelly sudjelovao na skupu u dobroj namjeri i da je snažno osudio fašizam, nazvavši ga zlom” te da je poručio ”kako zbog proživljenog iskustva malo koji narod razumije važnost slobode i demokracije toliko kao Hrvati”. Australsko Ministarstvo također je naglasilo da Kelly na skupu nije predstavljao premijera.
Jasno je da su australski Hrvati podmetnuli australskim vlastima i da su mislili kako će njihova sačekuša dobro odjeknuti nakon, za njih, neuspjela posjeta premijera Zorana Milanovića Australiji. Ja više ne prihvaćam objašnjenje da se dogodio nesporazum, jer ti Hrvati zaista vjeruju kako je 10. travanj naš ”dan državnosti”
”Čestitke i dobre želje” australskog premijera povodom proslave 10. travnja ”svim Hrvatima Australije, a i onima u Hrvatskoj” prenio je australski parlamentarac Craig Kelly, ali ubrzo je rečeno da je, kako prenosi tportal, hrvatski veleposlanik u Australiji tim povodom razgovarao s Kellyjem, ”koji se ispričao i rekao da je svojim govorom zapravo želio osuditi sve nacističke i fašističke zločine počinjene tijekom Drugog svjetskog rata”.
Dakle, jasno se nameću dva pitanja: kako je moguće da nakon tolikih godina australske vlasti ne znaju što se to 10. travnja slavi u tim nekim hrvatskim domovima (u kojima se kočoperi slika ratnog zločinca Ante Pavelića), naime, kako je moguće da im se dogodi tako velik gaf, te što je zapravo u hrvatskom klubu kazao parlamentarac Kelly?
On je izjavio da na proslavi ”hrvatske nezavisnosti” u hrvatskom klubu u Sydneyju ne samo da nije podržao fašističku tvorevinu u Hrvatskoj tijekom Drugog svjetskog rata već je ”snažno osudio i fašizam i komunizam”, prenosi u utorak australska radiotelevizija SBS.
Konfuzije su moguće. Može se, dakle, prihvatiti pojašnjenje da je Kelly zaista djelovao in bona fide, ali prevelik je to gaf, ma koliko bio rezultat podvale. Australski parlamentarac je preko svoje glasnogovornice objasnio kako mu je bilo rečeno da sudjeluje na “proslavi hrvatske nezavisnosti” u ime parlamentarnog tajništva s posebnom odgovornošću za multikulturalna pitanja.
Hrvatska zajednica u Buenos Airesu ”uvijek komemorira 10. travanj i nastavit će to činiti” (…) ”koliko god to teško palo Pilselu i većini pripadnika političke klase koja danas vlada u Republici Hrvatskoj i koja iza politički korektnog antifašizma skriva svoju totalitarnu komunističku ideologiju i svoje jugoslavenstvo”
Kelly je bio prvi govornik na tom skupu i otišao je odmah nakon održanog govora, te nema saznanja što se govorilo poslije. Naglašava kako nikako ne bi nazočio skupu da je znao da bio zamišljen kao potpora NDH. ”I pored toga, iskreno se ispričavam ako sam nekoga uvrijedio, jer su moje riječi izvađene iz konteksta, a njihovo značenje izokrenuto”, kazao je Kelly. Ispričao se i što je nehotično ispalo da podupire ”zastarjelu” verziju hrvatske zastave koja je bila postavljena na govornicu s koje je govorio.
Jasno je da su mu australski Hrvati podmetnuli i da su mislili kako će njihova sačekuša dobro odjeknuti nakon, za njih, neuspjela posjeta premijera Zorana Milanovića Australiji. Ja više ne prihvaćam objašnjenje da se dogodio nesporazum, jer ti Hrvati zaista vjeruju kako je 10. travanj naš ”dan državnosti”.
Ne, to su priče za malu djecu. Oni prkose, baš onako kako prkose i drugi ustaški nastrojeni Hrvati, što ću odmah i dokazali.
U polemici koju sam nedavno vodio s bivšim prijateljem iz Buenos Airesa Tomislavom Frkovićem, poznatim zbog propale atletičarske karijere (važniji su mu bili alkohol i cigareta), ali i kao unuk ustaškog ministra šumarstva Ivice Frkovića, mladi ustaša Frković tumači ono što ustaška emigracija, ne samo u Buenos Airesu, već i u Sydneyju, gdje se ne libe varati ni samoga australskog premijera, misli.
Mladi ustaša Frković govori u ime ”hrvatske zajednice” kojoj ”s ponosom pripada”, a koju ”čine uglavnom oni koji su preživjeli Bleiburšku tragediju i njihovi potomci”, te koja ”uvijek komemorira 10. travanj i nastavit će to činiti” (…) ”koliko god to teško palo Pilselu i većini pripadnika političke klase koja danas vlada u Republici Hrvatskoj i koja iza politički korektnog antifašizma skriva svoju totalitarnu komunističku ideologiju i svoje jugoslavenstvo”.
Poznajem tu matricu ponašanja. Bila je nekad i moja. Ali, kako napisah u mom romanu, odabrao sam istinu koja me oslobodila: NDH je bila zločinačka od samih temelja do zadnjeg dana postojanja, u emigraciji smo nastavili činiti štetu onima kojima su naši djedovi i očevi bili oduzeli svaku sreću, a kadikad, nažalost, i živote, te je pred nama još uvijek prevažan zadatak: ukoliko želimo biti iole civilizirana zemlja, oživotvoriti nam je odredbe hrvatskog Ustava
Dakle, to je to: australska vlast je, izgleda, prokužila da je prevarena i da je loše informirana, pa će sada biti na oprezu. A tamošnji ustaše će i dalje slaviti 10. travnja, baš kao što ga slavi grupa u izumiranju u Argentini (gdje ih je pak politička klasa odavno raskrinkala kao veličatelje ratnih zločinaca, kao fašiste i filonaciste), koja za sebe kaže da je ”državotvorna hrvatska zajednica (…) koja nikad nije nijekala svoju izvornu političku tradiciju nadahnutu starčevićanstvom ni svoja čvrsta protujugoslavenska, protuvelikosrpska i protukomunistička stajališta”.
Baš kao što ovi glupsoni koji pozivaju na linč onih koji su pridonijeli da se otkaže koncert ”naci-Hrvata” (tako ga nazivaju njemački novinari) Marka Perkovića zvanog Tupson (ili biješe Thompson?) ove subote u Berlinu i sve to pripisuju zavjeri jugoslavena i anti-Hrvata, tako i ti silni frkovići, sve te fiolićke i svi ti hasenayi, sve te šimunićke, sve te hubmayerke, svi ti peranići (našli bi se tu i neki pozaići i neki bogovići, neki ivasi i stanoviti košići) i kako se sve već zovu ti ustaški desesperadosi, nas koji zagovaramo vrednote hrvatskog Ustava, smatraju jugoslavenima, velikosrbima i komunistima.
Poznajem tu matricu ponašanja. Bila je nekad i moja. Ali, kako napisah u mom romanu, odabrao sam istinu koja me oslobodila: NDH je bila zločinačka od samih temelja do zadnjeg dana postojanja, u emigraciji smo nastavili činiti štetu onima kojima su naši djedovi i očevi bili oduzeli svaku sreću, a kadikad, nažalost, i živote, te je pred nama još uvijek prevažan zadatak: ukoliko želimo biti iole civilizirana zemlja, oživotvoriti nam je odredbe hrvatskog Ustava.
Idemo, dakle, k tomu. Dok nam glave nisu odrubljene, jer neki opet stadoše oštriti sjekire kojima će osigurati opstojnost monizma u kojem se kao prasci veselo valjaju. Idemo dok nas nisu ušutkali oni koji govore ”mržnja”, ”mržnja”, iako su im lica iskrivljena u grimasama ljubavne ekstaze. Religija ili ne religija, samo kleknimo jedni pred drugima i hajdemo. Domovina ili ne domovina, samo okusimo zemlju pod nogama i dajmo se u trk. Ulovimo li dobro i pravednost na početku, jurit ćemo neuhvatljivi, u bratstvo. Jer vjerujem da se i u gomili možemo prepoznati i držati za riječ.
Ruganje hrvatskoj kulturi
Za Nogometni klub Hajduk zadnji put se čulo u lipnju 1990., kada su doputovali u Australiju, u Sydney, da ponizno sa svojih klupskih dresova skinu grb sa zvijezdom petokrakom. Što se dalje događalo s Hajdukom znaju samo lokalni fanatici i fenomenolozi, jer ostalima Hajduk više nije bio zanimljiv nakon što se postupno, ali temeljito, odrekao svoje europske tradicije kao klub čiji su igrači, umjesto da nastupaju u ligama fašističke Italije ili NDH kolektivno otišli u partizane.
Na toj je tradiciji Hajduk nastupao po Europi, igrao u kontinentalnim kup natjecanjima, gradio vlastitu mitologiju. A kako se tradicija ne nasljeđuje, nego se, kao što reče dobri činovnik i pjesnik Eliot, iznova stvara u svakome naraštaju i u svakom pojedincu, tako ni današnji lokalni splitski nogometni klub s onim Hajdukom nema nikakve veze. Čak bi se moglo reći da od svih nogometnih klubova u Europi sa tradicijom kluba koji je cijeli otišao da se bori protiv fašizma današnji HNK Hajduk ima najmanje veze.
Nije tu riječ o petokraki, jer nje eno čak i u crnom i govnjivom Splitu, na Heineken pivu i San Pelegrinovoj mineralnoj vodi, niti o tome da je s daškom višestranačja zvijezda otpuhana s Hajdukova dresa, nego je riječ o tome gdje se to dogodilo. U Sydneyju, ispod slike Ante Pavelića.
Naravno da svi sidnejski Hrvati nisu ustaše, ali su Hajdukovi nogometaši tada odšivali zvijezdu zbog onih koji to jesu. Da su istu stvar učinili u Splitu, ili još bolje – u Beogradu, gdje će nastupati još cijelu jesenju polusezonu 1990. na 1991., ne bi im se mogla spočitnuti ista stvar. I to je, vjerojatno, baš svima jasno
I naravno da svi sidnejski Hrvati nisu ustaše, ali su Hajdukovi nogometaši tada odšivali zvijezdu zbog onih koji to jesu. Da su istu stvar učinili u Splitu, ili još bolje – u Beogradu, gdje će nastupati još cijelu jesenju polusezonu 1990. na 1991., ne bi im se mogla spočitnuti ista stvar. I to je, vjerojatno, baš svima jasno. Kao što svaka petokraka nema isto značenje, tako se ni ispod svake rašivene zvijezde ne pojavljuje slovo U.
Turneja Zorana Milanovića po Australiji i Novom Zelandu u jednom je trenutku neodoljivo podsjetila na odlazak slavnoga splitskog nogometnog kluba na kolektivnu ispovijed u Sydney, Melbourne i Adelaide. Samo što Milanović više nije imao zvijezde koju bi skidao s dresa i nije se ispovijedao na stadionu, nego u slikarskom ateljeu Čarlesa Biliča (Charles Billich), australskoga dekoratera, podrijetlom Hrvata.
Umjesto da se odriče jedne tradicije – komunističke, antifašističke, partizanske – Zoran Milanović putovao je u Australiju da bi tražio i nalazio opravdanja za onu drugu. Pa je tako rekao da su Pavelićeve slike po zidovima hrvatskih klubova “posljedica izoliranosti, a ne stvarnog ekstremizma”.
Potom je, valjda u organizaciji nekoga hrvatskog diplomatskog predstavništva u Australiji, išao kod Čarlesa Biliča i zastao pod slikom Josipa Broza Tita, s petokrakom urezanom na čelo i s vampirskim zubima. O tom umjetničkom djelu Milanović nije iznosio mišljenje, ali je činjenica njegova estetskog izbora mnogo zanimljivija od onoga što bi Zoran Milanović mogao reći o Josipu Brozu Titu i o svojoj političkoj transformaciji.
Umjesto da se odriče jedne tradicije – komunističke, antifašističke, partizanske – Zoran Milanović putovao je u Australiju da bi tražio i nalazio opravdanja za onu drugu. Pa je tako rekao da su Pavelićeve slike po zidovima hrvatskih klubova “posljedica izoliranosti, a ne stvarnog ekstremizma”
Uostalom, dok smo osamdesetih svojim pubertetima zlostavljali roditelje i nastavnike, događalo nam se da na koječiju, pa i Titovu sliku, docrtavamo vampirske zube i kojekakvo znakovlje po čelu, tako da i prema Biličevim i Milanovićevim kasnim pubertetima moramo imati razumijevanja. Ali kako imati razumijevanja za umjetnički talent Čarlesa Biliča i za estetske izbore hrvatskoga premijera?
Čarles Bilič relativno je uspješan moler, ali kako je svaki moleraj lokalna stvar, tako nas se ni njegovi radovi ne bi smjeli više ticati od duboreza s likom Ante Pavelića na štandu uz benzinsku pumpu na autoputu Zagreb-Beograd ili goblena s izvezenim likom druga Tita, kakav vjerojatno još uvijek, naravno u strogoj ilegali, visi na zidu u dnevnom boravku nekoga novozagrebačkog udovca.
Biličeve zastrašujuće ružne grafike s motivima Zagreba mogu se vidjeti po novouređenim kafeima na zagrebačkoj periferiji, Bilič se rado slikavao s hrvatskim vladajućim političarima, uglavnom patriotima i katolicima, dolazeći im u Zagreb na noge, a oni su, da mu se oduže, njegove dekoracije katkad poklanjali stranim državnicima.
Nije Zoran Milanović išao Čarlesu Biliču u svoje ime, u ime svoje žene, alkarskoga vojvode Kotromanovića i njegova konja, nego je, morate to znati, išao u ime hrvatske države i društva pokazujući na taj način koju i kakvu kulturu i tradiciju njegova vlast tradira
I sve je to, uglavnom, bilo u redu, sve dok mu jedan hrvatski premijer nije otišao na noge, u njegov atelje, da mu se ispovjedi i da mu prenese divljenje hrvatske države prema njegovu umjetničkom djelu. Jer dogodilo se upravo to: nije Zoran Milanović išao Čarlesu Biliču u svoje ime, u ime svoje žene, alkarskoga vojvode Kotromanovića i njegova konja, nego je, morate to znati, išao u ime hrvatske države i društva pokazujući na taj način koju i kakvu kulturu i tradiciju njegova vlast tradira.
Dok su se patrioti i katolici oduživali Biliču poklanjajući njegove dekoracije Georgeu W. Bushu, ministar Božo Biškupić je, ipak, takvom tradiranju ništavila i antitalenta činio kontru i protutežu gradeći Muzej suvremene umjetnosti i financirajući neku drukčiju hrvatsku kulturu, a danas takve protuteže naprosto nema.
Privatno Zoran Milanović ima pravo pokazivati prezir prema kulturi. Ne mora čitati, ići u kino, slušati glazbu, dosađivati se na otvorenjima izložbi i književnim promocijama. Ali ne samo to: Zoran Milanović, kao privatna osoba i kao predsjednik Socijaldemokratskske partije, može se pred svakodnevnim obvezama i stresom izolirati na najboljem mjestu za izoliranost koja, kako sam veli, ostavlja posljedice, pod fotografijama Ante Pavelića, ali sve što čini kao predsjednik Vlade, pogotovo na svojim putovanjima po svijetu, poruka je društvu i zajednici kojoj je on, Milanović, prvi državni činovnik.
U Australiju je Hajduk išao kao slavni europski sportski klub, a iz Australije se vraćao nekako malen. Milanović se iz Australije vraća kakav je i išao. Ali nam se zemlja za pola broja smanjila
A Čarles Bilič prvi je slikar ili “slikar” u čiji je atelje hrvatski kancelar ušao u svom mandatu, prvi je slikar ili “slikar” pred čijim se slikama dao fotografirati i snimati za televizijski dnevnik.
Zoranu Milanoviću vrijedi preporučiti da otputuje u Beograd i vidi platno velikoga srpskog slikara, pisca, filmskog redatelja, nacionalista i antikomunista Miće Popovića, na kojemu su žirafa, Richard Burton i maršal Tito, sve troje na Brijunima, s izložbe “Suočavanje”, koja je ove zime održana u jednoj maloj beogradskoj galeriji. Neka zatraži da mu pokažu sliku koja nosi naslov “Ričard Titovog lika”, odradit će to hrvatska ambasada u Srbiji, i neka se do mile volje fotografira pod njom. Puno je to efektniji prezir prema Titu i njegovoj vladavini, a bez ruganja hrvatskoj živoj kulturi i umjetnosti, kojoj se Milanović ruga pristajanjem uz antitalent svoga novog australskog prijatelja, čije ime ne bismo ni izgovorili u istome odlomku s imenom velikoga srpskog slikara.
Kao što bi nam bilo neugodno u članku u kojem je spomenut Čarles Bilič izgovarati imena dobrih živih hrvatskih slikara, čija je djela prezreo mladi hrvatski kancelar na svojoj turneji po Australiji.
Pouka je, na kraju, jednostavna: u Australiju je Hajduk išao kao slavni europski sportski klub, a iz Australije se vraćao nekako malen. Milanović se iz Australije vraća kakav je i išao. Ali nam se zemlja za pola broja smanjila.
(Prenosimo s autorova portala)