SDP Zorana Milanovića listopad 2014. godine, iako na vlasti, nije dočekao u najboljoj formi. Oporbeni HDZ imao je anketnu prednost od 5,4 postotnih bodova, koja je pritom iz mjeseca u mjesec bujala. [Read more…]
Neprirodna smrt slučaja Radeljić
Dok smo razvlačili stol za Badnjak i trpali u pećnicu posljednje kolačiće s grudicom čokolade u sredini, Kolinda Grabar-Kitarović dala je veliki intervju, nakićen uspjesima i sinergijama. Negdje na petoj kartici došli su napokon, vrlo laganim izletničkim kasom, i do Mate Radeljića. [Read more…]
Božić nije Isusov rođendan
Badnjak ili Badnji dan je posljednji dan Adventa. O samom značenju imena Badnjak postoje različita mišljenja. Najčešće se smatra da mu naziv dolazi od staroslavenskoga glagola ”bdjeti” ili od glagola razbadriti se, to jest ”razbuditi se, biti budan”, a to upućuje na bdijenja uoči velikih kršćanskih blagdana, dok ne završi ponošna služba Božja. [Read more…]
Domoljublje koje me ostavlja nijemog, u divljenju i sramu
Ja sam rođen ovdje i osjećam se Zagrepčanin – kaže Paul Schreiner, glavni lik prve epizode dokumentarne serije Stambeno pitanje koja je prvog ponedjeljka ove godine emitirana na Hrvatskoj televiziji. Namjera je autorice serije Silvane Menđušić da preko sudbine odabranih kuća u Hrvatskoj ispriča priče njihovih stanara. [Read more…]
Je li Plenković Sanader koji ne krade?
Sredinom sedamdesetih godina britanski je dramatičar Tom Stoppard napisao i producirao komad pod naslovom “15 Minute Hamlet”. Unatoč naslovu, Stoppardov “Hamlet” nije trajao 15, nego 13 minuta, a tijekom tih trinaest minuta Stoppardu je uspjelo, kao u nekom filmskom traileru, protrčati kroz čitav zaplet klasične Shakespeareove drame. [Read more…]
Bog za svijeću
Kardinal Josip Bozanić specijalizirao se za jake sintagme. Otkako je na božićnoj misi u zagrebačkoj prvostolnici digao glas protiv ”ideologa razvaline”, ne prestaju rasprave i nagađanja oko tog retoričkog izuma. Može se već govoriti o svojevrsnoj tradiciji odgonetanja i traženja dubljih značenja u Bozanićevim blagdanskim dosjetkama.
Početkom svog mandata, sjetimo se, kardinal je skovao čuveni ”grijeh struktura”, onda je u nekom od narednih božićnih nastupa to majstorski pretumbao u ”strukture grijeha”, da bi se sada, s ”ideolozima razvaline”, definitivno potvrdio kao najkreativniji autor domišljaja u kojima će biti sažeti uzroci svekolike hrvatske tragedije.
Čak su i predsjednički kandidati na jednom od predizbornih sučeljavanja bili upitani na koga je točno kardinal mislio prozivajući ”ideologe razvaline”, pa su Kolinda Grabar-Kitarović i Ivo Josipović – ne dovodeći novu frazu u pitanje – hrabro uprli prstom jedno prema drugom. Sam kardinal, ponovivši tokom mise svoju umotvorinu više od deset puta, istaknuo je kako ”ideolozima razvaline, u njihovim rušilačkim nastojanjima, uvijek smetaju čuvari temelja kuće”.
Većina tumača pretpostavlja da bi ”kuća” imala simbolizirati Hrvatsku, dok su ”čuvari temelja” bez sumnje hrvatski branitelji. Oni su, naime, tu ”kuću” i izgradili, rečeno je u propovijedi, predvođeni blagopokojnima Franjom Tuđmanom i Franjom Kuharićem, i to – kako je naglasio kardinal Bozanić – ”uz pomoć samog Boga, zagovorom Presvete Bogorodice Marije i blaženog Alojzija Stepinca”. I sada ta specijalna jedinica, kojoj se pridružio i prvi čovjek Kaptola, zadnjim naporima brani već prilično skršenu kuću-Hrvatsku, odnosno ono što je od nje ostalo, od ”ideologa razvaline”.
Manje je poznato, međutim, da je nova božićna sintagma značenjski izbrušena dan ranije, na Badnjak, kada je kardinal posjetio prosvjednike u šatoru ispred Ministarstva branitelja, blagoslovio ih i obećao im daljnju pomoć Katoličke crkve, te se tom prilikom susreo s Dariom Kordićem, čovjekom koji je odslužio višegodišnju zatvorsku kaznu zbog najtežih ratnih zločina
Manje je poznato, međutim, da je nova božićna sintagma značenjski izbrušena dan ranije, na Badnjak, kada je kardinal posjetio prosvjednike u šatoru ispred Ministarstva branitelja, blagoslovio ih i obećao im daljnju pomoć Katoličke crkve, te se tom prilikom susreo s Dariom Kordićem, čovjekom koji je odslužio višegodišnju zatvorsku kaznu zbog najtežih ratnih zločina. Dirnut trenutkom, ratni je zločinac kardinalu poljubio ruku, s istim žarom kojim će to učiniti predsjednički kandidati.
– Radi vaše sutrašnje propovijedi, dobro je što smo organizirali ovaj susret – došapnuo je ozarenom Bozaniću njegov osobni savjetnik. – Dario je, Bogu hvala, ostavio iza sebe divne razvaline.
– Ma nemoj? – iznenadio se kardinal. – Kakve razvaline?
– One u Ahmićima – pojasnio je savjetnik. – Bilo ih je, doduše, još mnogo, ali Ahmići su ipak posebni. Tamo, znate, nije ostao ni kamen na kamenu. Svi zatečeni seljani su pobijeni, uglavnom starci, žene i djeca, uključujući jednu trogodišnju bebu. Naposljetku je i džamija minirana i srušena. Uzoran rad!
– Kakve to veze ima s mojom propovijedi? – još se jače začudio kardinal.
– Kada budete spominjali ”ideologe razvaline”, bolje je da ispred sebe imate živu sliku, nego da to zvuči kao šuplja fraza – odgovorio je savjetnik.
– Kakvu živu sliku, za Boga miloga?! – pobunio se kardinal. – Ja namjeravam govoriti o metaforičkim razvalinama, a ne o onim stvarnim. Neću valjda banalizirati božićnu misu.
– Metafora ima smisla samo ako nam uvjerljivo približava stvarnost – mirno je uzvratio savjetnik. – U protivnom bi se moglo pomisliti da su ti vaši ”ideolozi razvaline” čiste apstrakcije, rezultat nekakve spiritualne forenzike. Nije, uostalom, svakidašnje iskustvo da vam arhitekt tako krasne razvaline kao što su Ahmići cjeliva ruku. A ni vama, koliko sam primijetio, nije silazio osmijeh s lica.
– Skaredno je to što govoriš! – priprijetio je kardinal prstom. – Dobro znaš da imam na umu sasvim drugu vrstu rušilaštva. Osim toga, ideja je da prokažem ”ideologe razvaline”, a ne da se bavim izvođačima radova.
– Radi vaše sutrašnje propovijedi, dobro je što smo organizirali ovaj susret – došapnuo je ozarenom Bozaniću njegov osobni savjetnik. – Dario je, Bogu hvala, ostavio iza sebe divne razvaline. – Ma nemoj? – iznenadio se kardinal. – Kakve razvaline? – One u Ahmićima – pojasnio je savjetnik. – Bilo ih je, doduše, još mnogo, ali Ahmići su ipak posebni. Tamo, znate, nije ostao ni kamen na kamenu. Svi zatečeni seljani su pobijeni, uglavnom starci, žene i djeca, uključujući jednu trogodišnju bebu. Naposljetku je i džamija minirana i srušena. Uzoran rad!
– E pa sad… – zavjerenički se osmjehnuo savjetnik. – Dalo bi se pokazati kako je Kordić sravnio sa zemljom muslimansko selo i dao pobiti muslimanski živalj rukovođen, između ostaloga, i ideološkim porukama iz vrha Katoličke crkve. Znate li da je stalno nosio krunicu oko vrata? Ne bih se začudio da je smatrao kako svoj pothvat izvodi ‘‘uz pomoć samog Boga, zagovorom Presvete Bogorodice Marije i blaženog Alojzija Stepinca”.
– To su odurne klevete! – razbjesnio se kardinal. – Sram te može biti! Za takve insinuacije ne postoje nikakvi dokazi!
– Čak i da dokazi nisu postojali – napomenuo je savjetnik – osigurani su naknadno. Prije deset minuta ste se, da vas podsjetim, s gospodinom Kordićem srdačno rukovali i udijelili mu blagoslov. Nije moglo biti efektnije.
– Što je tu efektno?
– Pa to da ljudski i ideološki podupirete čovjeka koji je razvalio Ahmiće, a sutra ćete na misi najgrubljim riječima napasti ”ideologe razvaline”.
Blijed kao kreč, tup kao deblo, kardinal Josip Bozanić prestravljeno je pogledao svoga savjetnika. Potom ga je dohvatio za nadlakticu, izveo iz šatora i, obuzet sumnjom, drhtureći na hladnom vjetru, konspirativno kazao:
– A da ja onda ipak odustanem od tih ”ideologa razvaline”? Što misliš? Mogu se vratiti ‘‘grijehu struktura’’ ili izmisliti nešto treće. Ionako je to sve vrlo slično. U crkvi se uvijek prodaje Bog za svijeću.
– Ali zašto? – iznenadio se savjetnik.
– Pa sam si rekao. Nije baš zgodno da netko tko ideološki podržava autora razvalina u Ahmićima napada ”ideologe razvaline”. Tko će mi vjerovati?
– Naprotiv, preuzvišeni – umirio ga je savjetnik. – Baš je u tome štos. Bit ćete vjerodostojni po modelu Marca Garlasca.
– Tko je sad taj Marc Garlasco?
– Garlasco je, da vas kratko uputim, jedan od najboljih poznavatelja razvalina u današnjem svijetu. Do prije neku godinu bio je angažiran kao forenzički stručnjak u udruzi za zaštitu ljudskih prava Human Rights Watch. Analizirao je ruševine zgrada nakon zračnih bombardiranja, sastavljao ekspertize i na taj način osiguravao materijalne dokaze za istrage o kršenjima međunarodnog humanitarnog prava.
– Bože moj, kamo ide ovaj svijet… – tugaljivo je vrtio glavom kardinal. – Ide na božićne mise, razumije se – vedro je rekao savjetnik. – Tamo gdje ideolozi razvaline grme protiv ”ideologa razvaline”. – Ne budi okrutan – prekorio ga je kardinal. – Svakako na toj misi ne bih htio zvučati kao moralni idiot, nego kao poglavar Katoličke crkve u Hrvatskoj. – A u čemu je razlika, preuzvišeni? – nevino je savjetnik raširio ruke
– Zbog čega bi to bilo zanimljivo?
– Zbog toga jer je Garlasco ranije bio uposlen u Pentagonu, sa zaduženjem da odabire ciljeve bombardiranja i streljivo za njihovo uništenje, uz izračun ”prihvatljivog” broja civilnih žrtava. Što kažete na to? Jednom je, na primjer, u Bagdadu, mjesecima nakon što su leševi uklonjeni, stajao pred ruševinom koju je sam odredio kao metu napada i veli da ga je taj trenutak ”natjerao da zadrhti”. Shvaćate, preuzvišeni? Ista vrsta kompetencije omogućila mu je da se ostvari i kao zločinac i kao tužilac.
– Bože moj, kamo ide ovaj svijet… – tugaljivo je vrtio glavom kardinal.
– Ide na božićne mise, razumije se – vedro je rekao savjetnik. – Tamo gdje ideolozi razvaline grme protiv ”ideologa razvaline”.
– Ne budi okrutan – prekorio ga je kardinal. – Svakako na toj misi ne bih htio zvučati kao moralni idiot, nego kao poglavar Katoličke crkve u Hrvatskoj.
– A u čemu je razlika, preuzvišeni? – nevino je savjetnik raširio ruke.
– Nemoj tako – snuždilo se sveto lice. – Namjerno mi stvaraš nelagodu. Činiš me tjeskobnim. Uostalom, ja uopće nemam osobnog savjetnika.
– Svatko ima osobnog savjetnika, samo ako se odvaži da ga povremeno sasluša – kazao je savjetnik.
– Bože moj, kako je sve to postalo komplicirano… – uzdisao je kardinal, kao da traži utjehu, kao da vapi za hitnom ispovijedi, dok mu se mrzli vjetar zlobno uvlačio pod habit. – Kako se samo čine dalekima oni dani kada sam se tek zaredio. Jedina moja ambicija tada je bila da svjedočim istinu.
– Istinu?! – zabezeknuo se savjetnik. – Ne budite komični, preuzvišeni! Pa valjda ste sada iznad takvih trivijalnosti. Osim toga, u ovome slučaju istinu svjedoči samo jedna osoba. Zove se Dario Kordić. U momentu kada je kleknuo na sveto hrvatsko tlo i pobožno vam cjelivao ruku, svima je sasuo istinu u lice.
– Kakvu istinu?
– Popu pop, a grobu grob!
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
Demonski um don Stojića
Pobačaj je teška moralna dvojba za koju ću poraženo priznati da joj ne znam rješenje. Nekad sam bio slobodouman, nedvosmisleno pro choice, ali roditeljstvo me prije devetnaest godina pokolebalo. Drhteći od dotad nepoznate ljepote i straha, dok sam na ultrazvuku gledao sina, ne većega od jezgre badema, kako bubri u utrobi moje žene, učinilo mi je, iskreno, mučnom pomisao da netko nasilno iščupa takav jedan krhki i majušni zametak života.
Na drugoj strani, na svijetu je mnogo jada. Mnogo je, na primjer, nesretnica koje, ostanu li trudne, moraju izabrati između djeteta i zaposlenja jer i jedno i drugo naprosto ne mogu zadržati. Tko sam ja da sudim nekome tko se našao u takvoj egzistencijalnoj stupici?
“Rat još nije gotov”, počeo je te večeri mladi propovjednik i svoju tvrdnju zatim potkrijepio jednom skandaloznom pričom koju je, doduše, samo načuo, od nekoga koga nije naveo, a koja ide, po prilici, ovako. Ginekolozi u vinkovačkoj bolnici, listom se pozivajući na priziv savjesti i svoj tvrdi katolički odgoj, ne žele činiti pobačaje te se za ovakve zahvate angažiraju srpski liječnici s druge strane granice. “Našu djecu za novac dolaze ubijati oni preko Dunava”, završio je don Stojić ogorčeno, “isto kao prije dvadeset godina kada su dolazili ubijati”
Nema tu jednostavnog odgovora i zapravo me živciraju glupani koji misle da ga ima, oni što pred bolnicama zapjenjeno izvikuju svoj stav, kakav god on bio, i velikim ga slovima ispisuju na transparentima, a specijalno mi je odvratno, drsko i bezosjećajno kad netko takvu užasnu traumu, nešto tako intimno i bolno iskorištava u političkim borbama koje s nerođenima ustvari nikakve veze nemaju. Učinio je to na Badnjak, na misi za demonstrante ispred Ministarstva branitelja, svećenik don Damir Stojić.
“Rat još nije gotov”, počeo je te večeri mladi propovjednik i svoju tvrdnju zatim potkrijepio jednom skandaloznom pričom koju je, doduše, samo načuo, od nekoga koga nije naveo, a koja ide, po prilici, ovako. Ginekolozi u vinkovačkoj bolnici, listom se pozivajući na priziv savjesti i svoj tvrdi katolički odgoj, ne žele činiti pobačaje te se za ovakve zahvate angažiraju srpski liječnici s druge strane granice. “Našu djecu za novac dolaze ubijati oni preko Dunava”, završio je don Stojić ogorčeno, “isto kao prije dvadeset godina kada su dolazili ubijati”.
Vjernici na ponoćki pred Ministarstvom na ovo su se prestravljeno prekrižili, nitko od njih nije imao pitanja, premda je koješta ostalo nejasno. Za početak, tko je Stojiću rekao da srpski ginekolozi čine abortuse u nas i može li se ona ili on uzeti kao vjerodostojan izvor? Zatim, ako je to s abortusima i istina, kako bi se, za Boga miloga, moglo izjednačiti s ratnim strahotama?
Ako se jedna Hrvatica svojevoljno spustila na ginekološki ležaj, potpisom garantirala pristanak na legalan medicinski zahvat, što ga je u ovlaštenoj zdravstvenoj ustanovi napravio stručno osposobljen liječnik, pa bio on i Srbin, morate zbilja imati demonsku maštu da taj događaj usporedite s klanjem na Ovčari.
Ako se jedna Hrvatica svojevoljno spustila na ginekološki ležaj, potpisom garantirala pristanak na legalan medicinski zahvat, što ga je u ovlaštenoj zdravstvenoj ustanovi napravio stručno osposobljen liječnik, pa bio on i Srbin, morate zbilja imati demonsku maštu da taj događaj usporedite s klanjem na Ovčari
Don Stojić bi se trebao stvarno zabrinuti za svoje duševno zdravlje, savjetovati možda i s egzorcistom je li svećenički poziv za njega, kad on na sam Badnjak s oltara ovako sablažnjivo bogohuli, širi ovakvu izopačenu šovinističku propagandu, gotovo goebbelsovsku konstrukciju glasina i izvrnutih činjenica ne bi li raspalio vjersku i nacionalnu nesnošljivost.
Tu vam dođe bistrije zašto rat, kako bi rekao Damir Stojić, još nije gotov. Rat nije gotov jer mnogi jednostavno ne žele da on bude gotov. I spremni su, kako vidimo, i lagati i izmišljati stalno nove razloge da bi nastavili svoje mizerne, strašne, mržnjom ispunjene živote.
A može se, naravno, i drugačije. Prošli tjedan u Slobodnoj Dalmaciji Ivica Ivanišević objavio je genijalan tekst o Beatlesima, koji je za ove naše prilike vrlo poučan. John Lennon, Paul McCartney, George Harrison i Ringo Starr, kako i vrapci znaju, su iz Liverpoola. Manje je poznata činjenica da je Liverpool, kao strateški važna luka, britanski grad koji je nakon Londona najviše stradao u Drugom svjetskom ratu.
U napadima teških bombardera Reichsmarschalla Göringa, Ivanišević se potrudio naći precizne podatke, poginulo je 2716 građana Liverpoola, potpuno je uništeno 6500 domova, a čak 190.000 stambenih jednica pretrpjelo je veća ili manja oštećenja.
Don Stojić bi se trebao stvarno zabrinuti za svoje duševno zdravlje, savjetovati možda i s egzorcistom je li svećenički poziv za njega, kad on na sam Badnjak s oltara ovako sablažnjivo bogohuli, širi ovakvu izopačenu šovinističku propagandu, gotovo goebbelsovsku konstrukciju glasina i izvrnutih činjenica ne bi li raspalio vjersku i nacionalnu nesnošljivost
Usred ovog užasa, u podrumskim skloništima, zasipane sitnom prašinom, kmečale su četiri muške bebe. Njih četvorica rodili su se u eksplozijama, jaucima i kletvama, u krvi, gnjevu i mržnji, i kasnije se, kad su odrasli, proslavili čudesnim muzičkim djelom koje je cijelo, bez ostatka, od ljubavi.
I gdje su, molim vas, počeli karijeru? U Njemačkoj, među dojučerašnjim neprijateljima. 1960, samo petnaest godina nakon rata, Beatlesi stječu prva spolna iskustva s mladim Njemicama, zajedno s autorskom i sviračkom zrelošću s kojom će nešto kasnije čitav svijet zaluditi.
Prije nego drugi put kažete da rat između nas i Srba ni nakon dvadeset godina još nije završio jer su “rane još svježe”, poslušajte četvoricu engleskih dripaca, od kojih George Harrison tada još nije ni bio punoljetan, kako u hamburškom Star Clubu na svojim jeftinim češkim gitarama žustro drndaju “The Hippy Hippy Shake” i “Sweet Little Sixteen”.
Takvo se nešto trebalo čuti ispred Ministarstva branitelja na Badnjak. Mnogo prije imbecilno zlih izmišljotina o srpskim ginekolozima koji ubijaju hrvatsku nejač, okupljenima je trebalo pustiti Johna Lennona. On možda nije bio naročiti vjernik, “Imagine” mu je vrlo ateistička pjesma, ali ima u njegovu opusu i jedna koja bi savršeno poslužila prilici, “Happy Xmas (War Is Over)”.
Meni je to jedna od najdražih božićnih stvari, s jednostavnim tekstom, umiljatom, slatkastom melodijom i dječjim zborom, sve kako žanr traži, a na samome kraju dolazi stih koji trebamo čuti, mudrost koja nam danas i ovdje nasušno treba: War is over, if you want it/ War is over now/ Happy Xmas.
Rat je gotov, ako to želite.
Rat je gotov sad.
Sretan Božić.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Bog je nepopravljiv humanist
Božić sam zavolio već kao dijete. Lijepa je to i bajkovita priča u čijoj se dubini krije čitav rudnik spoznaja o čovjeku i njegovim odnosima s Bogom kojeg ima, ili s bogom kojeg nema pa ga ljudi izmišljaju, kako već tko vjeruje, čita, gleda, tumači i osjeća.
Kao i na štošta drugo što je ljudima važno i od čega čovjek živi, tako i na radost i svjetlo Božića jurišaju crkve nove globalne religije – profita. Uključite blagdane po našoj tarifi – tako nekako poručuje jedan prodavač brbljanja i mobitela.
Čuj! Da se blagdani mogu uključiti i isključiti po ovoj ili onoj tarifi, to je stvarno jedna od najblistavijih marketinških budalaština koju sam do sada čuo.
Pustimo vrijeme i običaje, vratimo se bitnom što treba znati i razumjeti o Božiću kao kršćanskom blagdanu i misteriju. Tiče se to podjednako i onih koji vjeruju, i onih koji ne vjeruju, a još ponajviše onih koji u svoju vjeru ili nevjeru sumnjaju jer takvi obično najviše i najbolje misle i razmišljaju.
Kao i na štošta drugo što je ljudima važno i od čega čovjek živi, tako i na radost i svjetlo Božića jurišaju crkve nove globalne religije – profita. Uključite blagdane po našoj tarifi – tako nekako poručuje jedan prodavač brbljanja i mobitela. Čuj! Da se blagdani mogu uključiti i isključiti po ovoj ili onoj tarifi, to je stvarno jedna od najblistavijih marketinških budalaština koju sam do sada čuo
U Novom zavjetu, a potom u predaji i običajima, božićna je priča okićena zvijezdama i zvjezdoznancima, anđelima, pastirima, magarcima, volovima, devama i istočnjačkim mudracima. Ali, u zajedničkom katoličkom i pravoslavnom nicejsko-carigradskom Vjerovanju (kad ostavimo po strani nesretni “Filioque”) čitava je priča sažeta u jednoj jedino rečenici: “I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice i postao čovjekom.”
Crkvene i teološke dogme, propisane velike “istine” o Bogu, treba shvaćati i prihvaćati onoliko doslovno koliko i biblijsku priču o stvaranju svijeta u šest dana. Nažalost, i današnji je svijet pun vjernika čija vjera počiva na uvjerenju da samo njihova religija, sa svojim svećenstvom, teolozima i obredima (a počesto i nacijom) posjeduje jedinu pravu i potpunu istinu o Bogu.
Još uvijek ima teologa i propovjednika koji upravo takvu vrstu vjere podgrijavaju u nesigurnim ljudskim srcima. Ti su bogoznanci potpuno sigurni, ili se barem takvima prikazuju, da su proučili i otkrili sve tajne svoga Boga, od njegove trojedinosti i podjela nadležnosti između Oca, Sina i Duha Svetoga, pa sve do najintimnije moguće veze s jednom ljudskom kćeri iz Nazareta prije nešto više od dva tisućljeća.
Ali, u svim vjerama, crkvama i religijama, baš kao i izvan njih, ima ljudi kojima Bog predstavlja nekoga i nešto potpuno tajanstveno, nedokučivo, nespoznatljivo, nadprostorno i bezvremensko, nekoga ili nešto što se sluti, čemu se čovjek nada ili za što doista može samo bez ikakvih dokaza vjerovati da postoji onkraj, izvan ili unutar svega ovog što je dohvatljivo našim osjetilima, razumu i osjećajima.
Ostavimo zato po strani i odgovor na pitanje “kako?”, koji Vjerovanje nudi u riječima “po Duhu svetom” i “od Marije Djevice”. Skratimo rečenicu na ono najbitnije: “I utjelovio se i postao čovjekom”.
U svim vjerama, crkvama i religijama, baš kao i izvan njih, ima ljudi kojima Bog predstavlja nekoga i nešto potpuno tajanstveno, nedokučivo, nespoznatljivo, nadprostorno i bezvremensko, nekoga ili nešto što se sluti, čemu se čovjek nada ili za što doista može samo bez ikakvih dokaza vjerovati da postoji onkraj, izvan ili unutar svega ovog što je dohvatljivo našim osjetilima, razumu i osjećajima
Premda su se mnogi njegovi sljedbenici kroz povijest svojski trudili o svom Bogu nametnuti neki drugi dojam, a čine to i danas, u tim je riječima o kršćanskom Bogu sadržana jedna prelijepa, stoljećima skrivana misao: kršćanski je Bog nepopravljiv humanist.
Čovjek i čovještvo predmet su njegove ljubavi i čežnje. Mnogo više nego teologija, meni je o toj temi ispričala umjetnost. Uostalom, teološka se dubina nipošto ne može odreći glazbi genija kakvi su bili Johann Sebastian Bach, Wolfgang Amadeus Mozart i Ludwig van Beethoven.
Pored brojnih drugih djela koja spadaju u sakralnu glazbu, svaki je od spomenute trojice skladao po jednu veliku, za praktičnu liturgijsku upotrebu preveliku i predugačku misu. Takve su skladbe bila jednako neuobičajene, čudne i teško upotrebljive kako u Bachovoj prvoj i Mozartovoj drugoj polovici 18. stoljeća, tako i na početku 19. stoljeća kojeg svojom glazbom i stavom obilježava Beethoven.
Bach je bio protestant koji je veći dio života pisao duhovnu glazbu na njemačke tekstove u duhu Martina Luthera i njegove reformirane i pojednostavljene liturgije. Ipak, u svojoj Velikoj misi u h-molu posegnuo je za stoljećima nepromijenjenim latinskim tekstom katoličke liturgije.
Mozart je svoju veliku i svečanu Misu u c-molu skladao nakon što je napustio službu kod salzburškog nadbiskupa i kneza. Pisao je, dakle, to djelo što bi se reklo, baš za svoju dušu.
Naposljetku, Beethoven je bio sve samo ne pobožan i redovit posjetitelj crkava, ali ljudi iz katedrala njegovih skladbi i danas odlaze produhovljeniji i pobožniji nego da su bili u bogomolji, bilo kojoj i bilo čijoj. Jedno do takvih monumentalnih glazbenih djela, bez kojih bi obzor europskog duha i kulture bio nenadoknadivo siromašniji, upravo je Beethovenova Missa solemnis.
Ostavimo zato po strani i odgovor na pitanje “kako?”, koji Vjerovanje nudi u riječima “po Duhu svetom” i “od Marije Djevice”. Skratimo rečenicu na ono najbitnije: “I utjelovio se i postao čovjekom”. Premda su se mnogi njegovi sljedbenici kroz povijest svojski trudili o svom Bogu nametnuti neki drugi dojam, a čine to i danas, u tim je riječima o kršćanskom Bogu sadržana jedna prelijepa, stoljećima skrivana misao: kršćanski je Bog nepopravljiv humanist
U svakom od tri navedena djela uglazbljen je i tekst Creda, dakle Vjerovanja, u kojem se nalazi i redak “Et incarnatus est de Spiritu Sancto ex Maria Virgine et homo factus est”. Kada se Bach pred sam kraj života, nakon dvadesetak godina ponovno vratio svojoj Velikoj misi, jedan od posljednjih stavaka koje je napisao bila je upravo u majstorski polifoni zborski slog ogrnuta rečenica “Et incarnatus est…”.
Mozart je svoj veliki Credo ostavio nedovršenim. Kao da mu do nastavka nije bilo ni stalo, posljednji dio teksta Vjerovanja koji je uglazbio bio je upravo “Et incarnatus est… et homo factus est”. Božje utjelovljenje za Mozarta je bila anđeoski lijepa i nježna sopranska arija, jedna od najljepših koju je napisao. U Beethovenovoj partituri, uskovitlanoj kao što je i ljudska povijest, nastaje čudesno zatišje u trenutku kada se u glasovima muškog zbora, izdaleka, prvi put javljaju riječi “Et incarnatus est…”, nakon čega se i svi solisti uključuju u dramatičan prizor u kojem Bog napušta nebeski tron i uspinje se u obličje smrtnog stvorenja s najljepšim i najstrašnijim darom: slobodnom voljom.
Dovoljno je već i malo sluha i smisla za glazbenu umjetnost da se čuje kako su sva trojica genija upravo te riječi nastojali osvijetliti posebnim tonovima, drugačijim od svih ostalih. Ti su glazbeni trenuci oltari u središtu njihovih skladbi koje nisu pisane za crkvu, nego su pisane zato da budu crkva. Ali, sve to može biti još jednostavnije.
Bio sam neku večer na lijepoj božićnoj priredbi i pametnoj predstavi studenata Filozofskog fakulteta Družbe Isusove u Zagrebu. Na kraju se kolegama, studentima i gostima obratio pater Anto Mišić, jedan od profesora, učen čovjek, doktor znanosti i predavač nekoliko filozofskih i teoloških disciplina. Taj se katolički svećenik prihvatio teškog zadatka da bit i smisao Božića iskaže u nekoliko riječi.
Pokazalo se da mu je bila dovoljna i jedna. Rekao je: “Ovdje je važno samo jedno – čovjek”. Sva filozofija, teologija i umjetnost sastaju se u toj točci. Što se mene tiče, ne moram ove godine čuti nijednu drugu božićnu propovijed.
Sretan vam Božić. Ne morate vjerovati u Boga. Povjerujte u čovjeka. Onog u sebi i onog do sebe, ma tko on bio.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
Nepismeni Vice J. Batarelo
Došlo mi je zaista da se u čudu prekrižim kad sam upozoren da je na Facebooku Vice John Batarelo, predsjednik katoličke udruge Vigilare, objavio križarski rat pojmu “Xmas”. Evo kako mi je prenesen njegov apel:
“Ovakve stvari mi idu na jetra. Usred Zagreba, za Došašće imaju ‘evente’ za ‘xmas’!!! Kao prvo hrvatski se to zove BOŽIĆ, a već ako stavljate na engleski onda neka se poštivaju vjerski osjećaji, tradicija i poštovanjem prema samom Sinu Božjem. Piše se CHRISTmas. Zašto se Krist izbacuje iz svog vlastitog rođendana??? Koje nepoštivanje! Svaka čast Svibanj projekt (oni su to organizirali) baš ste pogodili vjerske osjećaje u sridu. Dajte taj X maknite, for Gods sake. Osjetim negdje tu Vigilare akcija protiv ponižavanja Božića…”.
Moram priznati, i meni na jetra ide indiskriminacijsko papagajsko preuzimanje anglizama, bio posrijedi event, bilo posrijedi korištenje imenice u apoziciji kao pridjeva (iako smo to prije krali iz njemačkoga: krumpir salata, bleh muzika), pa tek onda iz engleskoga (ali ipak ni oni koji pišu: “windows arhitektura” neće napisati “Mercedes udobnost”). Tja, tko će iskorijeniti bilo neukost, bilo kompleks ništarije da je tuđe jamačno otmjenije.
Ako postoji pojam iz kojega je izbačen Krist, onda je to hrvatski Božić, jer on je, kako mu kaže ime i tradicija, onaj davni slavenski sunčani bog koji je u prosincu već na samrti, dok dan kraća, a onda ga o suncostaju (koji se u antici bilježio 25, a ne 21 prosinca), treba potaknuti da se opet razgori, da se rasplamsa, pa je u tu svrhu u noć uoči solsticija paljen badnjak, da gori dugo i postojano i da se od njega Božić razgori opet u mlada i moćna sunčana Boga
U citiranom slučaju nije posrijedi, naravno, obrana hrvatskog jezika i nazivlja (dovoljno je promotriti sintaksu). Inače se ni udruga ne bi zvala Vigilare (hrvatski: bdjeti). Posrijedi je obrana Krista.
U redu, Božić jest odabran da se u taj nadnevak, preuzet iz tuđe simbolike i tuđih obreda, obilježava rođendan Isusa iz Nazareta (iako je mnogo vjerojatnije da je rođen ili ujesen ili sproljeća, bar mi koji smo pastirskog porijekla znamo kada se blago po noći sklanja).
Ako postoji pojam iz kojega je izbačen Krist, onda je to hrvatski Božić, jer on je, kako mu kaže ime i tradicija, onaj davni slavenski sunčani bog koji je u prosincu već na samrti, dok dan kraća, a onda ga o suncostaju (koji se u antici bilježio 25, a ne 21 prosinca), treba potaknuti da se opet razgori, da se rasplamsa, pa je u tu svrhu u noć uoči solsticija paljen badnjak, da gori dugo i postojano i da se od njega Božić razgori opet u mlada i moćna sunčana Boga.
E pa i Badnji dan i Božić su nam ostali iz tih pretkršćanskih vremena (koja će pogana usta, što ne mare ni za prošlost ni za pretke, ružno zvati poganskima), pa još nikome, hvala Bogu, nije palo na pamet da digne glas protiv tog nazivlja, da cenzurira glasila, da drugima ograničava slobodu govora, jer u tom nazivlju nema Krista.
Nećemo se upuštati, uostalom, u jalove teleološke rasprave otkad je Isus Krist, pomazanik Božji: da li od začeća, da li od rođenja, ili ipak tek po krštenju kada ga je, po evanđelju, Bog s nebesa nazvao sinom koji mu je omilio? U svakom slučaju njegovo poslanje, koje kršćani sabiru u nazivima Spasitelja i Otkupitelja, počinje kada je otpočeo propovijedati, ne dok je s Josipom tesao, ni dok ga je mati povijala u jaslama, iako je to slika koja gane.
Punina Kristova poslanja, po kršćanskom nauku, ostvaruje se Mukom i Uskrsnućem – pa ipak ni u pojmu Uskrsa (makar nas zavela konsonantska skupina “krs”) nema ni Krista ni krsta, još manje križa, jer etimologija upućuje na praslavensko “*krsnonti”, iz starijeg pojma koji govori o ponovnom uzdizanju, o uzvijanju, odakle i “krijes” i “krilo”.
Pa nije nužno biti pažljiv na vjeronauku, ni ići u crkvu pobožno svake nedjelje i svetka, dovoljno je onamo, ili u neke muzeje, svratiti makar kao turist, pa negdje primijetiti i zapamtiti onaj Kristov monogram u kojemu je “X” preko “P”, toliko poznat da ga je i Konstantin – ako mu je vjerovati – znao prepoznati kad mu ga je anđeo nad Milvijevim mostom pokazao i rekao: “U tom ćeš znaku pobijediti!”
Riječi i nazivi imaju svoju povijest, kao i ine kulturalne činjenice, ne može se očekivati da će nazivi simboli naslijeđeni iz davnih slojeva reproducirati današnju nomenklaturu, možda i doslovno.
“Samo bukvan shvaća bukvalno”, rekao je davno netko u mome gimnazijskom razredu. Kamo bismo dospjeli logikom bukvalnog nazivlja?
Eto, već bi se i sam Vice John Batarelo jamačno, i s pravom, uvrijedio i zgranuo nad ignorancijom nekoga tko bi smatrao da njegovo ime znači “Zamjenik Potplata” (vice-đon, usp. vice-admiral) ili pak “Bludni Ivan” (usp. Miami Vice), a ne Onaj Koji Pobjeđuje (latinski: “vincens”, jer pobjeđuje trajno, dok je “victor” koji je jednom pobijedio, u nas Vicko i Vinko, u slovenskome Zmago, u Hrvata nema narodnog adekvata, morali smo uzajmiti od romanskih susjeda).
Ali, po Bogu, zar gospodin Batarelo i njegovi sudruzi ne znaju što je i zašto je ono “X”?
Pa nije nužno biti pažljiv na vjeronauku, ni ići u crkvu pobožno svake nedjelje i svetka, dovoljno je onamo, ili u neke muzeje, svratiti makar kao turist, pa negdje primijetiti i zapamtiti onaj Kristov monogram u kojemu je “X” preko “P”, toliko poznat da ga je i Konstantin – ako mu je vjerovati – znao prepoznati kad mu ga je anđeo nad Milvijevim mostom pokazao i rekao: “U tom ćeš znaku pobijediti!”
To su grčka slova, početak imenice XPIΣTOΣ, koju smo mi preuzeli baš u obliku “Krist”, i koja znači “pomazanik”, aramejski “mešiha”, latinizirano u: Mesija. Eto što se događa kad se neuk domogne sile: gospodin Vice John ganja baš Krista, u monogramu, iz (engleskoga) božićnog naziva!
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Adio, druže Zima!
Prije tjedan dana pogodio me grom. Znam da je moj drug Zdravo Zima cijelu 2013. bio pod silnim pritiskom i stresom jer su ga vrlo ružno ”škartirali iz Novoga lista”, kojem je davao važan ton i kojem je svojim istančanim stilom superiornio dizao kvalitetu, ali sam živio u nadi da će se Zdravko znaći nositi sa izaziovima. Iz podužega pisma koje sam od Zdravka dobio na Badnjak (ja slavim Božić dva puta) izdvajam tu jednu jedinu rečenicu za koju sam bio siguran da ću je možda čuti, ali ne u budnom stanju, ne u javi već u snu, onda kada me tjeraju i proganjaju duhovi onih koji su devedesetih Srbe rešetali iz kalašnjikova ili ih nabijali na kolac: ”Nakon svega, ne preostaje mi drugo nego da svoje aktivnosti na portalu Autograf.hr smatram završenim.”
Kako je bilo pročitati tu rečenicu? Tjeskobno. Pluća su mi se stisla, mozak je počeo pulsirati, svladao me nemir, izišao sam na terasu udahnuti svježi zrak, ali nije pomoglo: cijelo to popodne i cijelu tu večer sam se osjećao kao da me vezanog i golog vuku po Trgu bana Jelačića. Znam, Zdravko je bio, kako mi je rekao, u predinfarktnom stanju (taj stres je jebeno opasna stvar), ali meni je moj drug Zima uvijek bio moralna vertikala i kao takav ”neuništiv” i važan oslon.
Spavao, naravno, nisam. Ni sutradan. Opustio sam se tek kada su počeli stizati odgovori suradnika kojima sam javio da Zime više nema i da je zamolio da se kaže kako se povlači ”iz osobnih razloga”.
Pluća su mi se stisla, mozak je počeo pulsirati, svladao me nemir, izišao sam na terasu udahnuti svjež zrak, ali nije pomoglo: cijelo to popodne i cijelu tu večer osjećao sam se kao da me vezanog i golog vuku po Trgu bana Jelačića
Izdvajam jedno od serijskih odgovora koji su me opustili: ”Drago, što se mene tiče, prvo ću Vam reći da mi je žao što ste na neki način ostali sami u daljnjem razvijanju našega Autografa koji je zbilja, barem za balkanske uvjete, koji su naša realnost, izuzetan poduhvat. S druge strane, odmah ću negirati sama sebe i reći Vam da niste ostali sami. Naime, imate suradnike koji će, vjerujem, cijelim srcem ostati uz Autograf. Evo, ja hoću. Na mene zbilja možete računati jer me tekstovi na portalu zbilja oduševljavaju, a najveća je stvar što naš Autograf ima pluralnost koju nema niti jedan drugi medij na Balkanu. U tome je Autograf zaista revolucionaran…”.
Pokušavajući spasiti što se spasiti može, zajedno s onima kojima ne nedostaje smisao za žrtvu i za solidarno življenje, nastaviti ću biti glupim i naivnim jer vjerujem u dobrotu, a razumijem i ljudsku slabost jer razumijem sebe.
Ja ću danas, umjesto da trgam halje i umjesto da, još jednom, odgovorim na pitanje koje mi je Zdravko Zima postavio kada sam 27. studenog gostovao na tribini Branimira Pofuka: ”Jesi li ikad požalio što si došao iz Argentine?” (da, požalio sam više puta, odgovorio sam Zimi i ostaloj publici), kazati zašto sam nagovorio Zdravka Zimu da mi se pridruži u osnivanju ovoga portala. Naime, ponovit ću ono što sam napisao (4. ožujka 2013.) kada mu je predstavljena najbolja knjiga koju je do sada objavio, ”Ekstraeseji” (tiskana koncem 2012.), za koju sam se založio i navijao da dobije Kiklop, a što se nije dogodilo i što mi je žao.
Ovo što slijedi je, dakle, dokaz da sam o mom dosadašnjem partneru imao najbolje mišljenje ali i moj je memento mori drugu Zdravku Zimi.
…U petak je u atriju Muzeja za umjetnost i obrt predstavljena nova knjiga Zdravka Zime ”Ekstraeseji”, objavljena u nakladi Meandarmedije. To mi je povod da ovu kolumnu posvetim kolegi i prijatelju s kojima sam dijelio status kolumnista i komentatora riječkog Novog lista (ja sam to bio do kolovoza 2009., a Zdravko, uz velike muke i ponižavanja koje trpi, to i sada jest (počeo je pisati za taj list, čini mi se 1996., godinu i pol dana nakon mene).
Zima je cool lik. Mi se, ono, kužimo, dijelimo muku spoznaje da smo nadareni, a radimo za kikiriki, ali meni je Zima uzor, nešto kao i Inoslav Bešker, jer svojim pisanjem pokazuje visoku razinu razumijevanja književnosti i kulture uopće, širinu i erudiciju. I to su Zimini protuotrovi za bolest našega vremena: kraljevanje mediokriteta i za našu duboko kompromitiranu profesiju.
Zima je ponudio svoju definiciju te knjige: ona je njegova autobiografija, u kojoj piše o svome odnosu s književnim intimusima, a preko njih o samome sebi, svome ukusu, senzibilitetu, strastima… Rekao je da se u Joyceu prepoznaje, a da Bernhardta doživljava kao brata blizanca. Njegovi tekstovi ne mogu se nazvati ni komentari ni kolumne, ne bi se mogli nazvati ni studijama, usprkos tome što je u njima puno impozantne erudicije. Oni su nešto doista ekstra.
”…odmah ću negirati sama sebe i reći Vam da niste ostali sami. Naime, imate suradnike koji će, vjerujem, cijelim srcem ostati uz Autograf. Evo, ja hoću. Na mene zbilja možete računati jer me tekstovi na portalu zbilja oduševljavaju, a najveća je stvar što naš Autograf ima pluralnost koju nema niti jedan drugi medij na Balkanu. U tome je Autograf zaista revolucionaran…”
Kada se predstavljaju Zimine knjige, često čitamo da je Zdravko Zima legitimni nasljednik Matoša i Tenžere. Zdravko Zima rođen je 1948. u Malinskoj na otoku Krku. Književne kritike, feljtone, eseje i druge radove objavljivao je u svim važnijim hrvatskim listovima i časopisima (”Vjesnik”, ”Start”, ”15 dana”, ”Vijenac”, ”Feral tribune”, ”Republika”, ”Kolo”, ”Forum”, ”Quorum”, ”Mogućnosti”, ”Novi list” itd). Uređivao je u tjedniku „Danas”, časopisu za promociju hrvatske književnosti u inozemstvu ”Bridge”, ”Lettre Internationale” i ”Cicero”.
Kritičkim i esejističkim tekstovima predstavljen je u više antologija na hrvatskom i stranim jezicima. Dosad je objavio knjige ”Noćna strana uma” (1990), ”Zvjezdana prašina” (1992), ”Zagreb je kriv za sve” (1993), ”Purgeri u purgatoriju” (1995), ”Porok pisanja” (2000), ”Zimsko ljetovanje” (2001), ”Močvara” (2002), ”Prikazi, prikaze” (2003), ”Gondolijer na Vltavi” (2004) koja mu je donijela nagradgu Kiklop za najbolju knjigu eseja godine, ”Metak u petak” (2005), ”Lovac u labirintu” (2006), ”Život je tabloid” (2007), ”Bordel u plamenu” (2009), ”Adam i Eva u raju” (2012) i ”Ekstraeseji” (2012).
Zima je sudjelovao na brojnim književnim skupovima u zemlji i inozemstvu (Zagreb, Varaždin, Pula, Dubrovnik, München, New Delhi i drugdje). Za svoj rad dobio je više priznanja (nagrada časopisa Gratis, Julije Benešić, Kiklop, M. J. Zagorka, Goranova nagrada). Časopis Relations, koji se bavi promocijom hrvatske književnosti u inozemstvu, objavio je izbor iz Zimina opusa na njemačkom jeziku (dvoboj 1-2/2011.).
“Ekstraeseji” objedinjuju pisce kojima je Zima u godinama vlastita stasanja na ovaj ili onaj način plaćao ceh, pisce koji su ga formirali ili deformirali te, napokon, pisce koji su bili i ostali njegova trajna fascinacija.
Ako je posrijedi hrvatska književnost, onda se ta konstatacija ponajprije odnosi na Krležu i neka druga imena, iako je Zimin intimni favorit Matoš. Posebnost rukopisa prepoznaje se u paralelnim portretima (Krleža i Freud, Matoš i Tenžera, Krleža i Petrak), kojima su mogući model Plutarhovi “Usporedni životopisi” (Vitae parallelae), što ih je u recentnoj publicističkoj praksi do majstorstva doveo pokojni Zvonimir Berković.
Na ljestvici autorovih preferencija povlašteno mjesto pripada također Edvardu Kocbeku (čije djelo Zima najbolje od nas poznaje u Hrvatskoj) i Danilu Kišu. Na kraju, umjesto epiloga, nude se tekstovi o Thomasu Bernhardu i Jamesu Joyceu, piscima kojima se Zima uvijek vraća, podjednako zbog njihova artizma, duboko ucijepljenog osjećaja azilantstva i radikalne pobune protiv svih autoriteta.
Od prve do posljednje točke, od Krleže do Joycea, istodobno bliskih i dalekih kao što su bliske i daleke Hrvatska i Irska, Zimini tekstovi osebujan su apel za takvu vrstu razumijevanja koja, zagovarajući nezamjenjivost književnosti, zagovara nezamjenjivost ljudske sudbine. Zato su “Ekstraeseji” uistinu ekstraeseji. Takvi su zbog izabranih imena, načina elaboracije i mozaikalne strukture. Pojedinosti vode prema cjelini, a cjelina prema pojedinostima, zrcaljenim u onome u čemu vrijedi samo jedan, ali presudan kriterij: vrhunsko umijeće pisanja.
Izuzetno sam ponosan i počašćen što mogu prijateljevati sa Zdravkom Zimom (nažalost, ne i dijeliti njegov interes za hrvatski nogomet, a posebno njegovu ljubav prema Hajduku), i to zato jer smo se složili da pred sobom imamo šansu da preuzmemo tešku, ali dragocjenu ulogu kojom ćemo pomoći u rekonstruiranju sveukupne javne i intelektualne klime, tog preduvjeta nekog idealnijeg svijeta, u kojem bismo se, kao pojedinci i kao društvo, željeli naći
A kada je 2004. dobio Kiklopa za ”Gondolijer na Vltavi”, u obrazloženju smo čitali i ovo:
Nova knjiga feljtona Zdravka Zime ”Gondolijer na Vltavi” već svojim naslovom određuje i teme i dileme kojima se autor bavi. Zdravko Zima u svojim feljtonima iznimnom erudicijom i lakim perom spaja naizgled nemoguće – književnost i nogomet, politiku i glazbu, televiziju i povijest. Zbirka feljtona ”Gondolijer na Vltavi” štivo je koje, bez sumnje, pokazuje kako je i danas moguće pisati ozbiljno, bez senzacionalizma o svim temama, a Zdravko Zima se i ovom svojom knjigom pokazuje kao gotovo jedini autor koji u novinskom feljtonu, tom najživljem žanru, uspijeva produbiti i proširiti najbolje stranice hrvatskog feljtonizma od Antuna Gustava Matoša do Veselka Tenžere.
Zdravko Zima istovremeno je i pronicljiv analitičar naše svakidašnjice i kozer koji u svojim feljtonima ostvaruje i probuđuje izgubljeni duh Srednje Europe i Mediterana, koji tako volimo prizivati.
Bilo bi indiskretno kazati što sve pronalazim zajedničkoga sa Zimom, ali, eto, par sitnica, njegov stric, Ivan (Juan) Žic, živio je i umro u mom rodnom gradu Buenos Airesu, a Zima i ja imamo i zajedničko, češko porijeklo.
Elem, osim što vam preporučujem knjigu eseja ”Ekstraeseji” kao nešto možda ponajbolje što je Zima napisao uz, možda neke druge njemu drage knjige kao što je ”Porok pisanja”, želim kazati da se Zdravko Zima ravna prema srcu osluškujući pulsacije unutarnjeg univerzuma. On je to zapravo napisao za Kocbeka kojeg, nažalost, ne poznajemo ni u Hrvatskoj ni u njegovoj Sloveniji, a trebali bismo, jer je to autor, kršćanski humanist i antifašist, koji je ”pokazao inteligenciju i invenciju koje su svojstvene samo najvećima.”
Izuzetno sam ponosan i počašćen što mogu prijateljevati sa Zdravkom Zimom (nažalost, ne i dijeliti njegov interes za hrvatski nogomet, a posebno njegovu ljubav prema Hajduku), i to zato jer smo se složili da pred sobom imamo šansu da preuzmemo tešku, ali dragocjenu ulogu kojom ćemo pomoći u rekonstruiranju sveukupne javne i intelektualne klime, tog preduvjeta nekog idealnijeg svijeta, u kojem bismo se, kao pojedinci i kao društvo, željeli naći.
Uvijek bih se želio boriti za napredak, za građansku i europsku Hrvatsku, ne tolerirajući nepravdu, suprotstavljajući se demagozima svih vrsta i definirajući svoj novinarski angažman izvan svakog stranačkog ili partikularnog interesa. Zdravko Zima meni i svima drugima pomaže da shvatimo kako zalaganje za pravnu državu implicira borbu protiv privilegija, odanost načelima općeg dobra te senzibiliziranost za siromašne i socijalno deprivirane, pogotovo stoga što su takve i slične vrijednosti posljednjih godina prilično zanemarene.
Svi se mi (ako to smijem reći kolegicama i kolegama) moramo svakim danom okrenuti nad vlastitim koracima i zapitati se: jesmo li zavrijedili povjerenje publike? Obavljamo li savjesno naš posao? Zdravko Zima uopće ne treba dvojiti da na takva pitanja dobiva itekako pozitivan odgovor…
I, što reći na kraju?
Ad multos annos, poštovani kolega i dragi prijatelju! Adio, druže Zima. Ali ne zadugo, ti i ja smo partneri. Čekam tvoj povratak.