Predstavom ”Šest likova traži autora” u režiji Olivera Frljića i u izvedbi glumačkog ansambla Satiričkog kazališta Kerempuh iz Zagreba otvoren je ovogodišnji, 26. međunarodni festival malih scena u Rijeci. [Read more…]
Mrzim istinu
Nadam se da će mi biti oprošteno što se drugi tjedan zaredom na neki način bavim “Hrvatskim glumištem” Olivera Frljića i Marina Blaževića. Što ću kad predstava igra danima (pobornici će reći, ma što danima – desetljećima!), non-stop. O.K. Recimo da igra već danima na društvenim mrežama, na kavama, obiteljskim okupljanjima, političkim skupovima i televizijskim sučeljavanjima tipa Piramida…
Jedni su povrijeđeni, drugi likuju uvjereni kako je već odavno trebalo stvari nazvati pravim imenom. Jedni se zgražaju nad eksplicitnošću scena koje su pritom vidjeli samo na novinskim fotografijama, drugi ushićeni prepoznaju u ovom komadu okruženje viđeno pred pobjedu nacionalsocijalizma, znate onu atmosferu nenadmašno danu u Fosseovom remek-djelu “Cabaret”, filmu nagrađenom s čak osam Oskara.
I pobornici i osporavatelji Frljićeva dosljednog načina rada, i oni koji su predstavu pogledali i oni koje ni puškomitraljezom ne bi mogao utjerati na scenu “Zajca off”, imaju ovih dana ideju tko je trebao biti na gaćicama bilo s prednje strane koja simbolizira ljubav i pripadanje, bilo s one stražnje koja govori o nečinjenju, šutnji ili pak o navodnim homofobnim izjavama
Zanimljivo je da svi, ama baš svi i pobornici i osporavatelji Frljićeva dosljednog načina rada, i oni koji su predstavu pogledali i oni koje ni puškomitraljezom ne bi mogao utjerati na scenu “Zajca off”, imaju ideju tko je trebao biti na gaćicama bilo s prednje strane, koja simbolizira ljubav i pripadanje, bilo s one stražnje, koja govori o nečinjenju, šutnji ili pak o navodnim homofobnim izjavama.
Usprkos razgovoru s publikom koji je nedavno uslijedio nakon predstave, na dan dodjele nagrada hrvatskoga glumišta, mnogima, u koje i sebe uključujem, i dalje ostaje nejasno čime je dio likova prikazanih na guzama glumaca “zaslužio” tu poziciju. No, doznali smo da ta mjesta nisu fiksna i da postoji mogućnost mijenjanja fotografija ili kako je to dramaturg Marin Blažević, odgovarajući na jedan prijedlog iz gledališta slikovito rekao:”Dupe treba zaslužiti!”
Kako bilo, i taj je razgovor pokazao, ako je suditi po reakcijama gledatelja različitih generacija i profesija riječkoj se publici predstava svidjela. Razumjeli su je! Razumjeli su i potrebu dvojca Blažević – Frljić da na samom početku mandata ponudi nefriziranu istinu, pa i po cijenu da ih jedan od aktera s prednje strane gaćica, Jakov Sedlar, u Piramidi Željke Ogreste okarakterizira kao bolesnike, kojima je eto lijeva politička opcija povjerila dvjesto i pedeset ljudi zaposlenih u HNK Ivana pl. Zajca.
Postavljanje Olivera Frljića za intendanta ovaj štovatelj lika i djela Mile Budaka, koji misli da se za devedesete može iskupiti izletima u Izrael, usporedio je s dolaskom jednog od idejnih začetnika talijanskog fašizma Gabriela D’Annunzia u Rijeku.
Kakva je poveznica između D’Annunzia i Frljića teško mi je razumjeti – to shvatiti može valjda samo Sedlar, čovjek koji eto i 2014. godine u maniri devedesetih u političkim neistomišljenicima vidi komuniste, gubavce (puštanje Šešelja je po njemu gnojni čir na licu Pusićke i Josipovića), a u kolegama iz kazališta koji ne pristaju na segregaciju po nacionalnom ključu – bolesnike.
Hrvatskoj tapeciranoj nacionalizmom, fotošopiranoj katoličanstvom Frljić i Blažević su kroz trilogiju ”Bakhe”, ”Aleksandra Zec” i ”Hrvatsko glumište” ponudili sliku koja, željeli mi to ili ne, podsjeća na onu Fosseovu Berlina u “Cabaretu”, na što su mnogi vrisnuli, ne samo oni na gaćicama: “Mrzim istinu!”
No, pustimo Sedlara! Njegova i Budakova pozicija na gaćicama nikome mislećem nije sporna.
Ima nečeg sadomazohističkog u potrebi Olivera Frljića koji kroz većinu svojih predstava pokušava sasuti gledateljima svoju istinu u lice. Zašto sadomazohističkog? Pa stoga što sve njegove predstave, pa i one poput Turbo folka koje traju godinama (izvedena je više od 80 puta i nadalje je svaka nova izvedba rasprodana), nužno prati negiranje, pljuvanje, brojanje krvnih zrnaca i pitanja zna li taj čovjek uopće režirati?
Ali Frljić se ne obazire i ne odustaje! Dosljedno i beskompromisno rešeta svojom istinom po gledalištu, bilo da progovara o kompleksnim odnosima unutar vlastite obitelji, majke oca, sestre u briljantnoj predstavi “Mrzim istinu”, izbrisanima u Sloveniji (predstava “25.671”), ubojstvu Đinđića u Beogradu ili tragediji obitelji Zec.
Ima nečeg nestvarnog, romantičnog, dječje naivnog u vjeri da kazališnim predstavama, pa čak i kad su provokativne i eksplicitne poput Frljićevih, kad podižu mnogo medijske buke, može mijenjati stvarnost. Mnogi od nas zaklinjat će se u vrline iskrenosti, transparentnosti i istinitosti, ali je malo onih koji će stoički podnijeti sliku sebe, sebi bliskih ljudi, svog djelovanja ili okruženja – grada, domovine viđenu kroz oči neistomišljenika…
Hrvatskoj tapeciranoj nacionalizmom, fotošopiranoj katoličanstvom Frljić i Blažević su kroz trilogiju ”Bakhe”, ”Aleksandra Zec” i ”Hrvatsko glumište” ponudili sliku koja, željeli mi to ili ne, podsjeća na onu Fosseovu Berlina u “Cabaretu”, na što su mnogi vrisnuli, ne samo oni na gaćicama: “Mrzim istinu!”
Velika buka male scene
Oliver Frljić održao je zadanu riječ. Slobodan Šnajder ni jednom riječju nije spomenut u predstavi “Hrvatsko glumište” što je svoju riječku premijeru doživjela u srijedu navečer na maloj, “Zajc off ” sceni, mada je i ovaj komad po tko zna koji puta potvrdio novinarima omiljenu rečenicu da fotografija često govori više od riječi…Slika Slobodana Šnajdera na stražnjici nekolicine glumaca mnogo je govorila svima koji su pratili u medijima polemiku između Slobodana Šnajdera i Olivera Frljića.
No, Šac nije jedini. Genitalije i guze glumaca prekrivene su bile otisnutim fotografijama Zlatka Viteza, Mile Budaka, Ozrena Prohića, Jasena Boke, Joška Juvančića, Krešimira Dolenčića, Jakova Sedlara, Anje Šovagović Despot, Snježane Banović, Vitomire Lončar i Mani Gotovac. Sviju koji su, po mišljenju autorskog dvojca Blažević- Frljić, u jednom razdoblju svog života neodgovorno prodali dušu Mefistu, posegnuli za govorom mržnje i stavili se u funkciju ove ili one “prave stvari” nanijevši zlo i bol drugima i drugačijima od njih.
Predstava je, naime, posljednja u nizu trilogije o hrvatskom fašizmu (prve dvije su ”Bakhe” i ”Aleksandra Zec”). Prvotno je zamišljena kao spomen na “Hrvatskog Fausta ” Slobodana Šnajdera, dramu koja propituje odnos intelektualca i ideologije progovarajući o stvarnom događaju, o premijeri Goetheovog Fausta u vrijeme NDH-a, u Zagrebu 31.ožujka 1942. godine.
Predstava “Hrvatsko glumište” posljednja je u nizu trilogije o hrvatskom fašizmu (prve dvije su ”Bakhe” i ”Aleksandra Zec”). Prvotno je zamišljena kao spomen na “Hrvatskog Fausta ” Slobodana Šnajdera, dramu koja propituje odnos intelektualca i ideologije progovarajući o stvarnom događaju, o premijeri Goetheovog ”Fausta” u vrijeme NDH-a, u Zagrebu 31. ožujka 1942. godine
No, Šnajder je smatrao kako su Frljić i Blažević bez konzultacije s njim preradili djelo i ostavili prekratak rok za uvježbavanje (svega nekoliko tjedana), pa im je osporio pravo da se koriste njegovim imenom i imenom njegova djela.
Oliver Frljić pak javno tvrdi da se proteklih pet mjeseci intenzivno pripremao za postavljanje ”Hrvatskog Fausta”, djela koje je želio postaviti na scenu od trenutka, kako kaže, kad ga je prvi put pročitao.
Svoju intendaturu shvatio je kao šansu, jedinstvenu priliku da se drama koja je Slobodana Šnajdera učinila poznatim na međunardnoj kazališnoj sceni, napokon izvede i u jednom od hrvatskih nacionalnih kazališta, u riječkom HNK Ivana pl. Zajca, dakle na mjestu “zločina”. U teatru grada čija je lijevo obojena politika svojevremeno odbila njegovu kandidaturu za čelnu kazališnu poziciju.
U odgovoru Na Šnajderove primjedbe Frljić je jednostavno poručio: “Ne bih htio da se međusobno uvjetujemo – niti ti vrijeme koje je meni potrebno za postavljanje Hrvatskog Fausta, niti ja tebi mogućnost da tvoj tekst doživi organski rast” i stavio ad acta Šnajderovu dramu. Žao mi je što su dvije autorske taštine uskratile Riječanima mogućnost da u skoro vrijeme na daskama ”Zajca” vide komad koji je ovog, u Rijeci rado čitanog autora, proslavio u Austriji i Njemačkoj. Velika je to šteta jer trenutno u Hrvatskoj nema boljeg redatelja za tu provokativnu temu.
Spora, međutim, nema o tome da je petomjesečna priprema itekako inspirirala Olivera Frljića za brilijantnu predstavu koja je u srijedu navečer doživjela ovacije na premijeri usprkos svih kontroverzi koje su njezin nastanak pratile.
Žao mi je što su dvije autorske taštine uskratile Riječanima mogućnost da u skoro vrijeme na daskama ”Zajca” vide komad koji je ovog, u Rijeci rado čitanog autora, proslavio u Austriji i Njemačkoj. Velika je to šteta jer trenutno u Hrvatskoj nema boljeg redatelja za tu provokativnu temu
Brilijantna igra Jelene Lopatić, Tanje Smoje, Nike Mišković, Damira Orlića, Jasmina Mekića, Jerka Marčića, Nikole Nedića, Damira Mikulića i Jolande Pahor, nadahnuta kreativnom energijom dvojca Frljić – Blažević, nikoga nije ostavila ravnodušnim. Otud i ovacije za ovu žestoku kritiku novije hrvatske prošlosti.
A mnogo se buke podiglo oko njezina postavljanja na malu scenu ”Zajca off”, pa i one političke. Članovi Gradskog vijeća iz redova HDZ-a zahtijevali su raspravu o Frljićevoj smjeni i prije premijere iščitavajući njegovu estetiku pobune, njegovu vjeru u oslobođenje kazališta od zadanih shema nacionalističke kič kulture devedesetih, kojoj još uvijek mnogi pripadaju, kao politički čin.
Frljić nije politički aktivist. On, istina, onako šnajderovski kroz većinu svojih režija od “Turbo folka” do “Aleksandre Zec”, od “Bakhi” do “Hrvatskoga glumišta” bez kompleksa spaja kazalište i politiku, hrabro i beskompromisno zadire u tabue i mitove društva koje živimo.
Ispituje u kojoj mjeri smo kao gledatelji u toku dva desetljeća izgubili receptivne osobine i možemo li uopće, sakati kakvi jesmo, prepoznati mefistovski zov moćnih nacionalističkih truba, osjetiti posljedice tog zavođenja, izgubljenost i bol onih drugih i drugačijih koje takva politika odbacuje i zlostavlja.
Vjerujem da će nakon što odgledaju “Hrvatsko glumište” svi gradski vijećnici shvatiti kakav su dobitak za grad Blažević i Frljić i stati uz ansambl koji je bezrezervno podržao novog intendanta odolivši mefistovskom zovu dijela oporbene gradske politike
Frljić se, bez obzira na to radi li u Splitu, Beogradu, Zagrebu ili Rijeci, bavi upravo tim drugima, odbačenima, izopćenima i zlostavljanima zbog spolnog, nacionalnog, političkog opredjeljenja ili tek zbog ljudskog izbora, poput onog Bojana Glavaševića koji, proživljenom usprkos , ne mrzi i ne kapitalizira status vukovarske žrtve.
Riječko kazalište idealno je mjesto za njegov koncept socijalno odgovornog teatra. U svom dvorištu ima trbuh grada – tržnicu. Doslovno ga od place dijeli nekoliko kvadrata omanjeg parka. Na stotine ljudi svakodnevno odlazi u kupovinu i ne može ne vidjeti plakate s porukama istaknute na pročelju.
Bez obzira na to piše li “Hrvatsko LGBT kazalište” na Dan državnosti, “Hrvatsko talijansko kazalište” ili tek “Bojan Glavašević heroj -a ne zločinac” on ljude koji možda nikada nisu nogom kročili u HNK tjera na komentar, stav, na slaganje ili neslaganje s njegovim konceptom kazališta kao prostora slobode i emancipacije građana od uhodanih formula.
Nekazališnim sredstvima, zastavama, panoima i plakatima komunicira tako sa svima. Briše razliku između elite (stalne publike) i puka koji u taj dio grada dolazi isključivo po ribu i blitvu. Izvlači predstavu iz mraka pozornice na pročelje i porukom ”Kazalište narodu” nudi interakciju s građanima. Svakome – ama baš svakome, i onima ispred koji se nikada neće ohrabriti i ući i onima unutra koje gledanje njegovih predstava istovremeno šokira eksplicitnošću, istinom bez ostatka i oduševljava hrabroću i redateljskom kreativnošću.
Vjerujem da će nakon što odgledaju “Hrvatsko glumište” svi gradski vijećnici shvatiti kakav su dobitak za grad Blažević i Frljić i stati uz ansambl koji je bezrezervno podržao novog intendanta odolivši mefistovskom zovu dijela oporbene gradske politike.