Ako je netko sumnjao u čudotvornu moć molitve, sada je ostao bez teksta. Naime, samo krajnji ignoranti ne vide vezu između muškaraca, koji su prošli tjedan molili na Trgu bana Josipa Jelačića, kako bi muškarci napokon postali autoriteti u obitelji čiji članovi se čedno odijevaju i s neskrivenim prijezirom gledaju one koji se upuštaju u predbračne spolne odnose, i oslobađajuće presude Ivi Sanaderu. [Read more…]
Hvala braći Kinezima: kanonizirat će Tita. Bit će para!
Mnogi se sjećaju Tita u ovoj malenoj zemlji Hrvatskoj, sjećaju ga se i u onoj bivšoj Jugi, nekoliko puta većoj, koja je također bila naša, nekad. Sad ni ova naša Hrvatska nije naša, kako stvari stoje. [Read more…]
Slučajna domovina
Iako gospodarstvo usporava i iako iseljavanje prerasta u nacionalnu katastrofu, Vlada je prekjučer ocijenila da su trendovi dobri, jer rast BDP-a od 2,5 posto u prvom tromjesečju pokazuje da stvari ipak idu naprijed. Očito, ne treba ništa bitno mijenjati, pa ni sazivati posebnu sjednicu Vlade o demografskoj krizi. [Read more…]
Nakon Todorića vrijeme je da ode i – Plenković
Nakon što je Ivica Todorić potpisao ”standstill” s bankama, praktički svoju ostavku na upravljanje Agrokorom, vrijeme je da demisionira i drugi glavni krivac za akutnu krizu koja trese državu, premijer Andrej Plenković. [Read more…]
Smanjiti broj ministarstava
U jesenju operaciju ”rebalans proračuna“ ministar financija Boris Lalovac krenuo je najavom da će proračunsku rupu ovaj put morati krpati rezanjem proračunskih rashoda, jer na strani prihoda do daljnjega nema više ovaca za porezno šišanje.
Usput je spomenuo kako je zahvaljujući Centralnom obračunu plaća otkrio da u državnim i javnim službama oko 20 tisuća zaposlenih prima neto plaću veću od 10.000 kuna, odnosno prosječno oko 20.000 kuna bruto. Ministar Lalovac uvjeren je da tu ima prostora za smanjenje proračunskih rashoda.
Mediji su odmah izračunali da bi 10-postotno smanjenje tih plaća godišnje proračunu uštedjelo oko 40 milijuna kuna, što nije ni jedan posto od procijenjenih 5 milijardi kuna za koliko bi se trebao smanjiti proračunski deficit.
Ako je Lalovac uz podršku Banskih dvora najavom o smanjivanju visokih plaća u državnim i javnim službama želio biračima poslati predizbornu poruku koja godi njihovim ušima, onda je mogao posegnuti za još efektnijim i za proračun barem jednako efikasnim rješenjem. Mogao je, naime, predložiti ukidanje oko trećine od sadašnjih 20 ministarstava
U uvjetima kad je proračunu voda došla do grla svaka ušteda je, međutim, dobrodošla, pogotovo kad se u predizbornoj godini biračima šalje poruka da je koalicijska Vlada socijalno osjetljiva pa u korist općeg dobra uzima od onih koji imaju iznad prosječna primanja, a štedi one koji jedva preživljavaju.
Ako je Lalovac uz podršku Banskih dvora najavom o smanjivanju visokih plaća u državnim i javnim službama želio biračima poslati predizbornu poruku koja godi njihovim ušima, onda je mogao posegnuti za još efektnijim i za proračun barem jednako efikasnim rješenjem. Mogao je, naime, predložiti ukidanje oko trećine od sadašnjih 20 ministarstava, što bi u proračunskim troškovima za plaće donijelo uštedu barem kao 10-postotno smanjenje svih 20 tisuća neto plaća većih od deset tisuća.
Ukidanjem, primjerice, sadašnjih ministarstava uprave, poduzetništva i obrta, zaštite okoliša, branitelja, socijalne skrbi, turizma i regionalnog razvoja i EU fondova i njihovim pripajanjem srodnim ministarstvima ukinulo bi se 7 ministarskih plaća, isto toliko plaća zamjenika ministara, 20 do 30 plaća pomoćnika ministara, oko 70 plaća u kabinetima ministara, značajno bi se smanjio broj posebnih uprava i službi, a time i šefovska mjesta u njima, i tako redom i tako dalje ukinulo bi se do 200 dužnosničkih, šefovskih i savjetničkih radnih mjesta na kojima su bruto plaće u prosjeku tu negdje oko 20.000 kuna.
Lako je izračunati da bi proračun samo na tim plaćama godišnje uštedio 48 milijuna kuna.
Uspostavlja se i širi mreža poslova u državnoj upravi kojom je sve kompliciranije upravljati i međuresorski je usklađivati zbog čega se, pogotovo u njezinim političkim i upravljačkim vrhovima pretvara u jednu veliku brbljaonicu u kojoj se puno priča, a malo radi na rješavanju sve brojnijih problema diljem države
Usto bi se smanjili i brojni drugi troškovi, od voznog parka, preko posebnih računovodstava do uredskih i drugih troškova koje svojim postojanjem produciraju posebna ministarstva čije poslove mogu bez većih problema preuzeti državne uprave u objedinjenim i okrupnjenim ministarstvima.
Ukupne proračunske uštede zapravo je teško ad hoc na papiru izračunati jer posebna ministarstva i ministri već svojom logikom postojanja geometrijskom progresijom generiraju nove poslove i nova radna mjesta na koja se uglavnom zapošljavaju stranački i podobni ljudi, i tako u nedogled.
Uspostavlja se i širi mreža poslova u državnoj upravi kojom je sve kompliciranije upravljati i međuresorski je usklađivati zbog čega se, pogotovo u njezinim političkim i upravljačkim vrhovima pretvara u jednu veliku brbljaonicu u kojoj se puno priča, a malo radi na rješavanju sve brojnijih problema diljem države.
Zato ako ministar financija Boris Lalovac, a prije svega premijer Zoran Milanović, doista misle ove jeseni započeti s uvođenjem reda u proračunske rashode, onda bi ukidanjem i spajanjem sadašnjih 20 u 13-14 ministarstava uvjerili javnost i birače da su prvo počeli čistiti pred svojim stranačkim pragovima, od glave, a ne od repa, jer rodno mjesto proračunskih troškova je na vrhu, a ne u sredini ili na dnu piramide.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Čudo u Banskim dvorima
Ne treba nas čuditi optimizam vladajućih iako je do sljedećih izbora preostalo godinu i pol. I godina je puno u politici, a i čuda su moguća. Na to nas je neki dan podsjetio predsjednik Vlade Zoran Milanović kad se ispostavilo da je promijenio svoj nekoć čvrst stav. Svi znamo koliko je Zoran Milanović tvrdoglav kad zapne za nešto što je njemu važno, ali eto čak je i on za manje od godinu dana posve promijenio svoj stav o izmjeni Ustava.
Sjetimo se samo one biblijske scene kad je sam stajao nasuprot Europe. Tada se čak i Josip Perković u svojoj intimi morao čuditi otkud Milanović crpi motivaciju za takvu ludu odvažnost i spremnost da čitavu zemlju povuče za sobom u ponor predstavljajući je kao nepouzdanog i hirovitog partnera koji je u stanju kršiti dogovoreno.
Sjetimo se samo one biblijske scene kad je sam stajao nasuprot Europe. Tada se čak i Josip Perković u svojoj intimi morao čuditi otkud Milanović crpi motivaciju za takvu ludu odvažnost i spremnost da čitavu zemlju povuče za sobom u ponor predstavljajući je kao nepouzdanog i hirovitog partnera koji je u stanju kršiti dogovoreno
Koliko su energije zbog fiks-ideje svoga vođe vladajući tada uložili kako bi Hrvatsku uvjerili da je promjena Ustava najvažnija stvar na svijetu. Mjeseci su potrošeni na politička uvjeravanja, pokušalo se i ustavnopravnu teoriju okrenuti naopačke, premijer je ljetos i svoje koalicijske partnere stavio pred ultimatum kako bi ih uvjerio u neizmjernu važnost unošenja osam riječi u Ustav. Prilično grubo im je poručio: “Imate osam tjedana da to shvatite!”.
HNS-u nije pomogao argument da prečeste promjene Ustava nisu preporučljive jer ga je premijer ocijenio nedovoljno dobrim “za ovu političku raspravu”. Karakterni HNS tada je čak počeo koristiti municiju, naravno lažnu, prijeteći premijeru kako na takve ultimatume, pogotovu preko medija, ne pristaje.
Naravno da je pristao. Jer se pokazalo da je premijeru promjena Ustava bitnija nego što su to i njegovi koalicijski partneri slutili. Toliko mu je bila bitna da je i na državnoj razini ušao u neprincipijelan politički komplot sa strankom za koju su do tada govorili da je vođena iz zatvora.
Rezultat važnosti tih izmjena Ustava bila je na brzinu sklepana ridikulozna kupusara koja bi, među ostalim, uvela konstitucionalizaciju zakona nakon koje Ustavni sud više ne bi imao ni pištolj na vodu za obračun s rušiteljima Ustava.
Milanović je shvatio da mu je za referendum o ćirilici ipak potreban Ustavni sud i konačno neki dan, na pitanje o inicijativi predsjednika Josipovića da novi tekst Ustava ponudi na referendum, zaključio da ima puno važnijih poslova od posla kojim je zaokupljen budući predsjednički kandidat vladajućih
Tada je Milanović i onima koji su bili protiv izmjena Ustava, kao i pokretačima referenduma o ćirilici, samouvjereno govorio kako njegovu društvancu koje je uspio okupiti na roštiljadi priređenoj za Ustav “ne treba Ustavni sud, jer Hrvatski sabor donosi Ustav i sam je ovlašten da ga tumači”.
Ipak, HDSSB je u zadnji tren odustao od sudjelovanja u tom ustavotvornom cirkusu s opasnim posljedicama, na koje je tada upozorio i predsjednik Josipović u svom “zakasnjelom” prijedlogu izmjena Ustava predsjedniku Sabora. To bi bio sažetak dramatičnih zbivanja kojima se mjesecima kompletna vlast okupirala samo zato jer je tada promjena Ustava bila iznimno važna Zoranu Milanoviću.
U međuvremenu, znamo što se dogodilo, Perković i Mustač izručeni su i bez promjene Ustava i da nije predsjednika Josipovića, o promjenama Ustava više nitko ne bi govorio.
Milanović je shvatio da mu je za referendum o ćirilici ipak potreban Ustavni sud i konačno neki dan, na pitanje o inicijativi predsjednika Josipovića da novi tekst Ustava ponudi na referendum, zaključio da ima puno važnijih poslova od posla kojim je zaokupljen budući predsjednički kandidat vladajućih.
Već je čudo sam taj preobraćaj u Banskim dvorima po pitanju ustavnih promjena, a bit će još veće čudo ako Josipović uz takvu podršku pobijedi.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Imam Čačića, oćeš duvat?
Kad u nas padne političar, sutra se više nitko s njim ne smije družiti. Kako god on nekad bio omiljen, privlačan, visok, plavih očiju, bistar, hrabar, odlučan, dobrog srca i pričao viceve od kojih su se svi hvatali za stomak od smijeha i preklinjali: “Joj, gospodine predsjedniče, nemojte više, molim vas!”, izgubi li moć, ostat će sam u pustoši, bez prijatelja. Žena će mu se preudati, rođena djeca drugog muškarca će zvati tata, a ni njegovu psu neće biti drago da ga drugi psi na korzu vide s gubitnikom.
O ovome neobičnom socijalnom fenomenu mogao bih vam i osobno posvjedočiti gotovo nevjerojatnom pričom. Prije mnogo godina došlo mi je, neću pretjerati, najmanje petero poniznih teklića tadašnjeg premijera s porukom da bi se Ivo želio vidjeti sa mnom. Mjesecima je to snubljenje trajalo, a ja sam se u nelagodi nećkao, sve dok jednom napokon nisam otišao u Zagreb u Banske dvore i ručao s čuvenim Ivom.
Takvu perverznu mržnju, takav gnjev i prezir mogli su zaista producirati samo oni koji su ga jednom obožavali ili ga se bojali, a ja nisam bio ni među prvima ni među drugima. Bez uznemirujuće emocionalne prtljage, ne dugujući ništa dragom Ivi, mogao sam opušteno razgovarati s njim i bio je to, opet, ugodan susret. Čak ugodniji od onoga u Banskim dvorima
Kad je stigao peti glasonoša, ugledni splitski poduzetnik iz najužeg kruga moćnikovih pajdaša, pristao sam čisto da više ne ispadam nepristojan i bio je to ugodan, premda beskoristan susret koji ni za dlaku nije promijenio moje mišljenje o Sanaderu. Kasnije sam još jednom, ponovo na njegov poziv, popio s njim kavu u Splitu.
Susret sa Sanaderom
I dogodilo se što se dogodilo. Sanader je uhapšen i zatvoren, užasne stvari su se otkrile o njemu, a ja sam upitao odvjetnika Prodanovića može li zamoliti svoga klijenta da me primi. Naš treći susret u neuglednoj sobici za posjete remetinečkog zatvora bio je, dakle, na moju inicijativu. Došao sam izbliza vidjeti čudovište koje nas je sve skupa upropastilo, a i zato jer me je živcirala, bila mi je odvratna hajka na njega.
Takvu perverznu mržnju, takav gnjev i prezir mogli su zaista producirati samo oni koji su ga jednom obožavali ili ga se bojali, a ja nisam bio ni među prvima ni među drugima. Bez uznemirujuće emocionalne prtljage, ne dugujući ništa dragom Ivi, mogao sam opušteno razgovarati s njim i bio je to, opet, ugodan susret. Čak ugodniji od onoga u Banskim dvorima.
Prava stvar, ono zbog čega vam sve ovo pišem, dogodila mi se, međutim, koji tjedan kasnije. U gradu sam sreo uglednog poduzetnika iz najužeg kruga pajdaša nekadašnjeg premijera, onoga koji je došao s petim pozivom da bi se ovaj htio vidjeti sa mnom, i zamislite što me je upitao taj pizdun, ta mizerija koja je jednom pokorno lizala njegovo dupe. Podsmješljivo i svisoka me upitao:
“A di ti je prijatelj Sanader?”
Harry Potter
Radimir Čačić je u Narodnoj stranci postao nešto kao zli čarobnjak Voldemort u romanima o Harryju Potteru. Onaj Čije Se Ime Ne Smije Izgovoriti. Još i danas, zatvoren u suhom i mračnom mjestu, on jezom ispunjava članstvo stranke koja ga je odbacila. Aura nelagode probija čak i debele zidove pulske kaznionice. Čačićev zloduh noću putuje s maglom preko polja i močvara, plazi nečujno iznad mokrih ulica naših gradova…
Uzbudljivo i zabavno je kad u nas padne netko moćan, otkrije vam u kakvoj su neljudskoj stravi mnogi od njega živjeli, što su podlaci stvarno mislili dok su poslušno trčkarali za njim, upoznate niskost i izdaju za koju ste mislili kako postoji samo u humorističkoj literaturi. Gledamo ovih dana još jedan takav slučaj.
Dvoje ih je isključeno iz Hrvatske narodne stranke jer su ostali odani bivšem, također isključenom predsjedniku Radimiru Čačiću, ali u objašnjenjima krajnje stegovne mjere samog se Čačića uočljivo zaobilazi. Haenesovci nespretno vrdaju i mute moralne općenitosti, izmotavaju se slaboumnim rečenicama poput jednog Milorada Batinića koji je za izbačene izvolio primijetiti:
“Nisu se ponašali u skladu s nekim određenim pravilima ponašanja.”
Zar nije ovo prekrasno? Zastupnik u najvišem zakonodavnom tijelu naše dične Republike rasvijetlio je problem jasnoćom i jezgrovitošću desetara iz Nevesinja.
Radimir Čačić je u Narodnoj stranci postao nešto kao zli čarobnjak Voldemort u romanima o Harryju Potteru. Onaj Čije Se Ime Ne Smije Izgovoriti. Još i danas, zatvoren u suhom i mračnom mjestu, on jezom ispunjava članstvo stranke koja ga je odbacila. Aura nelagode probija čak i debele zidove pulske kaznionice. Čačićev zloduh noću putuje s maglom preko polja i močvara, plazi nečujno iznad mokrih ulica naših gradova, provlači se ispod vrata i u snovima pohodi viđene narodnjake, a oni ječe, i stenju, i bespomoćno se ritaju i bude u goloj vodi zapetljani u posteljinu.
Osobno mišljenje ilegalna je supstanca u strankama. Inspektori za narkotike sa specijalno dresiranim njemačkim ovčarima sumnjičavo obilaze članove ne bi li u koga nanjušili osobno mišljenje, a ako tko god ima nešto takvo, nekoliko grama osobnog mišljenja brižljivo zamotanog u staniolu, podijelit će ga samo s nekim potpuno pouzdanim
Pale stranačke moćnike, Čačića kao i Sanadera, haenesovci kao i hadezeovci, bez razlike mrze i boje ih se i bolna im je uspomena kako su im nekad bili poslušni, a ovo posljednje obračun s njima, njihovim naslijeđem i sljedbenicima učini gdjekad upravo iracionalnim.
Dvoje je nedavno dobilo šupkartu iz partije jer su tek skromno primijetili kako je kolega Radimir možda zaslužio pošteniji odnos. Izbačeni su doista samo zbog iznošenja osobnog mišljenja, jer znate i sami kako je to u političkim organizacijama – bolje da vam nađu hašiš nego osobno mišljenje.
Liječeni čačićomani
Osobno mišljenje ilegalna je supstanca u strankama. Inspektori za narkotike sa specijalno dresiranim njemačkim ovčarima sumnjičavo obilaze članove ne bi li u koga nanjušili osobno mišljenje, a ako tko god ima nešto takvo, nekoliko grama osobnog mišljenja brižljivo zamotanog u staniolu, podijelit će ga samo s nekim potpuno pouzdanim.
“Šta imaš?” šapne jedan.
“Imam Čačića”, odgovori mu drugi plašljivo pogledavajući preko ramena. “Oćeš duvat sa mnom?”
“Ajde, oću.”
I tako su to dvoje haenesovaca skrivećki duvali Čačića kad su ih još omamljene, staklenih očiju, s džointom u ruci drugovi hapali i ekspresno izbacili s objašnjenjem da se “nisu ponašali u skladu s nekim određenim pravilima ponašanja”. No, ne treba se zabrinjavati zbog toga. Žrtve ne zaslužuju vaše sažaljenje. Riječ je o uobičajenim postupcima čišćenja i provjetravanja kroz koje sve stranke periodično prolaze. Baš kao što se HDZ uspješno skinuo sa Sanadera, HNS postaje stranka liječenih čačićomana.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)
To je vrlo vaša revolucija
Koliko je u Bosni i Hercegovini gore nego u Hrvatskoj?
Ima par dana da ovo načelno, retoričko pitanje više nije ni načelno, a bogami ni retoričko.
Točno onoliko, naime, koliko je Bosancima i Hercegovcima gore nego nama, toliko Hrvatsku dijeli od ulične provale bijesa; točno toliko još treba da nemoćni gnjev njenih osiromašenih, nezaposlenih, prezaduženih i temeljito sjebanih građana postane vrlo, hm, moćan.
Da sam, naime, na mjestu Milanovića, Linića i ostalog društva iz tinela Banskih dvora, to bi mi pitanje bilo mnogo važnije od svih pitanja s aktualnog sata i svih pitanja Mislava Bage, svakako važnije od svih trideset točaka s dnevnog reda posljednje sjednice Vlade, na kojoj su se Milanovićevi ministri – dok su u Tuzli, Zenici i Sarajevu gorjele zgrade “institucija sistema” – raspravljali o darivanju rashodovanog oružja vojsci Republike Mali i Konvenciji o partnerstvu u području učenja francuskog jezika u hrvatskoj diplomaciji.
Točno onoliko, naime, koliko je Bosancima i Hercegovcima gore nego nama, toliko Hrvatsku dijeli od ulične provale bijesa; točno toliko još treba da nemoćni gnjev njenih osiromašenih, nezaposlenih, prezaduženih i temeljito sjebanih građana postane vrlo, hm, moćan
Koliko je, dakle, u Bosni i Hercegovini gore nego u Hrvatskoj? Ili – da preformuliram – koliko je Bosna i Hercegovina iza Hrvatske? U ovoj geostrategiji, naime, ne važi matematika fizičkog kalendara: onoliko koliko je Bosna iza Hrvatske, za toliko je njezin gnjev ispred hrvatskog. Znamo da je to malo, ali – koliko je to malo?
Jesu li to tjedan ili dva, je li pet-šest mjeseci ili cijela godina? Ona jedna godina, recimo, koja je protekla između rata u Hrvatskoj i rata u Bosni i Hercegovini?
Ima jedna zgodna rečenica iz toga vremena, opće mjesto memorije devedesetih, kad su se televizijske vijesti sa slavonskih, banijskih i dalmatinskih ratišta u Bosni i Hercegovini gledale s naivnom vjerom kako su takve stvari kod njih posve nemoguće, jer to nije njihov rat.
“To nije naš rat”, izgovarali su jednako rudari iz Kreke i studenti filozofskih fakulteta, političari u sivim odijelima, pjevači narodne muzike i domaćice na kafi, posve sigurni da se to tiče Srbije i Hrvatske, Miloševića i Tuđmana i da nema nikakve veze s njima. I jednako toliko u strašnom krivu, još samo mjesec-dva prije nego što će izgorjeti bosanski gradovi nespremni da vide kako se ta stvar “između Srba i Hrvata” zapravo najviše tiče upravo njih.
U paradoksalnom historijskom obratu, gotovo četvrt stoljeća kasnije gledaju Hrvati i Srbi televizijske vijesti iz Bosne i Hercegovine s jednako naivnom vjerom kako su takve stvari kod njih posve nemoguće, jer to nisu njihove demonstracije.
Koliko je Bosna iza Hrvatske, za toliko je njezin gnjev ispred hrvatskog. Znamo da je to malo, ali – koliko je to malo? Jesu li to tjedan ili dva, je li pet-šest mjeseci ili cijela godina? Ona jedna godina, recimo, koja je protekla između rata u Hrvatskoj i rata u Bosni i Hercegovini?
“To nije naša revolucija”, izgovaraju doslovno iste riječi, recimo, intelektualci poput Nina Raspudića i političari poput Mile Dodika, posve sigurni da se to tiče samo Bošnjaka i da nema nikakve veze s njima.
“To nije naša revolucija”, misle tako i Hrvati i Srbi, nespremni da vide ono što bi slijep vidio, da vide, dakle, kako ta stvar “između Bošnjaka” nikakve veze s Bošnjacima, Srbima i Hrvatima nema, da nema veze s muslimanima, katolicima i pravoslavcima, zastavama i grbovima, jer nisu u Tuzli, Zenici i Sarajevu bošnjački demonstranti palili zgrade bošnjačkih vlada, već su demonstranti palili zgrade vlada. Jer nisu na Balkanu samo Bošnjaci osiromašeni, nezaposleni, prezaduženi i temeljito sjebani.
Što je Sejo Sekson rekao Neletu Karajliću kad je ovaj devedeset i druge pobjegao u Beograd, poručivši da to “nije njegov rat”: “Jok, nego je moj”.
O da, braćo, to je vaša revolucija, to su itekako vaše demonstracije. Nikakve veze to nema s vašom nacionalnom i vjerskom pripadnošću, s biskupima, referendumom, obitelji, istospolnim zajednicama ili ćirilicom, nema čak nikakve veze ni s tim tko je trenutačno na vlasti.
Kad eksplodira rezignacija iz one druge opće rečenice – “Svi su oni isti” – malodušnost koja je balkanske političke elite sve ove godine držala na sigurnoj udaljenosti od njihovih birača, jednako će im i tada svi oni biti isti.
U paradoksalnom historijskom obratu, gotovo četvrt stoljeća kasnije gledaju Hrvati i Srbi televizijske vijesti iz Bosne i Hercegovine s jednako naivnom vjerom kako su takve stvari kod njih posve nemoguće, jer to nisu njihove demonstracije
O da, gospodo, nadvijat će se onda gusti crni dim nad Zagrebom, i nad Rijekom, i nad Splitom i nad Osijekom, gorjet će zgrade Vlade, ministarstava i “institucija sistema”, gorjet će lijepe austrijske zgrade i lijepe austrijske banke, lepršat će zrakom nagorjeli bezvrijedni papiri s izmjenama i dopunama zakona, bježat ćete na stražnje izlaze kao štakori, letjet će kamenje i molotovljevi kokteli, zavijat će sirene, gorjet će policijski automobili, dežurat će cijele noći službe Hitne pomoći.
I da, naravno da takozvani huligani neće kod kuće gledati televiziju i komentirati na Fejsu: radit će bejzbol palice i lanci, i “ubij” i “zakolji”, gorjet će i arhivi i spomenici, gorjet će i neotplaćeni jeftini automobili radničke klase i automobili Hitne pomoći, najebat će i nedužan svijet, iz spaljenih trgovina i demoliranih shopping centara neki će klinci pod kapuljačama iznositi televizore, patike i skupe mobitele, pa se po Facebooku kurčiti svojim plijenom, stvari će – kako se to lijepo kaže – izmaknuti kontroli.
Naravno da će izmaknuti kontroli, što ste očekivali?
I lešinarski nagon “pasa revolucije” jednako je iz vašeg mandata kao i nemoćni gnjev obespravljenih, i za njega ste krivi i odgovorni kao i za očaj onih osiromašenih, nezaposlenih, prezaduženih i temeljito sjebanih s druge strane policijskog kordona. Ukratko, to je vrlo vaša revolucija.
Koliko, dakle, sati pokazuje vaš “aktualni sat”? Na ovome je samo jedno pitanje: Koliko je, gospodine predsjedniče Vlade, u Bosni i Hercegovini gore nego u Hrvatskoj?
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije)
Pantovčak i Banski dvori različito o histeriji s ćirilicom
Pozivajući se na neslužbene izvore, Dnevnik HTV-a objavio je, a prenosi Tportal, da visoki izvor s Pantovčaka tvrdi kako nitko ne bi bio sretniji od predsjednika Ive Josipovića ako je Zoran Milanović u pravu i ako situaciju sa skidanjem dvojezičnih ploča Vlada zaista drži pod kontrolom.
Iz Vlade su odbili predsjednikov poziv da se sastanu na Pantovčaku zajedno s oporbom i braniteljima, smatrajući da takav susret nije potreban. Vlada će nastavljati vraćati dvojezične ploče, procjenjujući da se radi o pojedinačnim izgredima, smatrajući da je situacija pod kontrolom, izvijestio je Dnevnik HTV-a.
Pozivajući se na neslužbeni izvor s Pantovčaka, HTV javlja kako predsjednik Josipović smatra da ovo nije samo sukob Vlade i pojedinaca iz Stožera, nego da je narušena opća društvena klima.
”Zato je išla Josipovićeva inicijativa da se za istim stolom nađu pripadnici oporbe i vlasti, ozbiljne braniteljske udruge i srpska manjina. Banski dvori i Pantovčak u ovom trenutku potpuno različito procjenjuju stanje u Hrvatskoj”, izviješteno je u sinoćnjem središnjem Dnevniku javne televizije.
”Upotreba brutalne sile protiv ljudi koji nešto govore i prosvjeduju ne bi bila poželjna u demokraciji, ali dokle ćemo tako, ne znam. Nije ćirilica problem u Vukovaru, ona je samo izgovor da se maknu preostali Srbi. Na bilo koji način”, komentirao je skidanje dvojezičnih ploča u Vukovaru naš kolumnist Igor Mandić, za beogradske Večernje novosti.
”Ustaše su se probudile, nisu ni zaspale ni bile pokopane, kako smo mislili, i taj grozni element rovari u hrvatskom nacionalnom biću tako da će uništiti i samo to biće. To je kao rak koji jede svoga vlastitelja. Stare ustaše i neoustaše isti su rak-fenomen u Hrvatskoj i vode nas u letalno stanje, u smrtnost. Osobno, ćirilica je moje intimno pismo, jednako kao i latinica, znam ga od najmanjih nogu i uopće ne razlikujem što čitam na latinici, a što na ćirilici”, kazao je Mandić.
U razgovoru za Večernje novosti, koji prenosi Tportal, Mandić je kazao da su se oglasili neki odbori koji prijete da će oni na svaki način istjerati ćirilicu, unatoč prijedlozima i sugestijama hrvatske vlade, ”oni se inate i uporno vode vrč na vodu, dok se ne razbije, pa ćemo vidjeti hoće li se razbiti o našu glavu ili će se sam slupati”.
”Već je sredina listopada, a ta se manija, nažalost, i dalje razbuktava, a ja joj kraja ne vidim. Upotreba brutalne sile protiv ljudi koji nešto govore i prosvjeduju ne bi bila poželjna u demokraciji, ali dokle ćemo tako, ne znam”, dodao je naš kolega.
Na pitanje novinara bi li kao 90-ih i sada rekao ”zaustavite demokraciju”, Mandić je uzvratio da bi, ali uz nadopunu: ”uvedite totalitarizam”.