Vidjeli ste, čuli, predsjednika Državnog izbornog povjerenstva, Branka Hrvatina? U ime državnog tijela koje vodi obavijestio nas je o onome što već znamo – imamo izvanredne izbore. Saznali smo i da u proteklih 14 dana nije bilo nepravilnosti tijekom prijave kandidata. [Read more…]
Batikolinda čuva Gotham city
Senzacionalno je ovih dana odjeknula vijest da je romantizirana biografija predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, pisana raskošnim stilom između Johanne Spyri i braće Grimm, misteriozno povučena s njezinih službenih web-stranica.
Na njima se sada može pročitati samo konvencionalni, suhoparni životopis aktualne hrvatske predsjednice, dok su impresivne sentencije o maloj budućoj poglavarici kao djetetu prirode koje se vješto penje po stablima, kopa zemunice i trči po pustim poljima dok joj vjetar šiba rumeno lice netragom iščezle. [Read more…]
Crno-crni svijet
Ima neke neodoljive primamljivosti u samome hodanju prljavim, propalim gradom punom podlih vucibatina i beskrupuloznih moćnika, sitnih prevaranata i manipulativnih žena, dok ti je šešir nabijen duboko na čelo, baloner leluja i dodiruje ti gležnjeve kao željni, pomalo već pljesnivi pokrov na lijesu, a nepripaljena cigareta visi između tvojih usana.
Da nema, hej, pa ne bih živio u Zagrebu.
Ali prvotni iskaz te primamljivosti stigao je s drugog kraja svijeta, iz brzo otkrivene i još brže propale Kalifornije, gdje je Velika depresija pobila premnoge snove na periferiji industrije njih samih.
Los Angeles, nabujao preko noći zbog idealne osunčanosti neophodne za prvotnu, jedva osjetljivu filmsku vrpcu, do tridesetih je godina dvadesetog stoljeća postao iskonski grad grijeha, pocrnjelo stanište prekaljenih privatnih detektiva, fatalnih žena i lovaca u mutnom.
Devet je dugih godina prošlo od našeg prvog posjeta Sin Cityju, grešnome gradu u kojem se naplavilo sve crno, popkulturno naličje Amerike: je li čekanje imalo smisla? Zašto su naši vodiči kroz ovaj konkretni Had tako dugo odugovlačili sa sljedećim polaskom skele?
Književnost ih je opisala kroz hard boiled krimiće, kinematografija pak kroz film noir. U stripu, tad još umnogome umnivenijem, izazvali su potrebu za izmišljanjem idealnih boraca protiv tako negativnih društvenih pojava, s Batmanom na čelu.
Britki dijalozi likova koji su se nagledali svega uz cijelu pripadajuću ikonografiju ubrzo su postali neodoljiv dio globalnog mita Amerike o samoj sebi, nadahnjujući djela u rasponu od francuskog novog vala do japanskih mangi. Kad je Frank Miller, tada već doajen američkog stripa, odlučio u devedesetima objaviti ”Sin City” kao serijal iznimno – i vizualno i narativno – stiliziranih posveta svemu onome što je žanr crnih krimića kroz prethodna desetljeća iznjedrio, oblikovao je te storije kao najmračnije moguće u odnosu na sve dotad viđeno.
Crtane u izuzetno upečatljivim panelima, bez nijansi sive, priče iz “Basin Cityja” kojemu je netko precrtao prva dva slova na putokazu smjesta su bile prihvaćene kao jedan od vrhunaca karijere autora najboljih pustolovina Daredevila, Elektre, Batmana i Robina, a i Ronina. A kad je strip s početkom ovog stoljeća napokon postao veliko vrelo nadahnuća samog Hollywooda, nije dugo trebalo da se pripovijesti iz fiktivne inačice Los Angelesa presele u onaj stvarni.
Doduše, sniman u Austinu u Teksasu.
Rodriguez i Miller kao da iz kadra u kadar žele reći: “Ovo je film oko kojeg nam sve ove godine zvocate, pa evo vam ga na.” Ovdje nema ni traga od onoga očitog erosa pri stvaranju nečega još neviđenog zbog kojeg je prvi film ostao kultni favorit; ovdje se rutinerski stvara već viđeno
Robert Rodriguez dugo se smatrao najvećim kulerom među djecom digitalne revolucije, kao posve samouk alternativac kojemu su videokamera i postprodukcija u kućnoj radinosti dostajale da zamijene sve one resurse zbog kojih su veliki studiji bili tradicionalno tako poželjni. Stasao rame uz rame s Quentinom Tarantinom i jednako sklon fetišiziranju sastavnica trash kulture, Rodriguez je učinio presedan pri ekraniziranju ”Sin Cityja” iz 2005. kad je uz sebe i Tarantina kao redatelja imenovao i samoga Millera – ne samo zato što se njegovim stripom doslovce poslužio kao storyboardom, nego i zato što je Miller doslovce sudjelovao u procesu režiranja.
Prenijevši nesmiljenost predloška na veliki ekran vjernošću dovedenom do apsurdne – i upravo zato očaravajuće – razine, Rodriguez je tim filmom postigao vrhunac karijere. Karijeru je zatim počeo jednako temeljito upropaštavati snimanjem beskrajnih količina nastavaka serijala ”Spy Kids” i loših izleta u trash, od kojih se neki odazivaju na ime Machete. Cijelo vrijeme je pritom obećavao snimiti novi ”Sin City”: u prvi film ipak ni izdaleka nije stalo sve što je Miller objavio.
Najžalosniji vid napokon objavljenog nastavka leži u spoznaji da su sve potrebne sastavnice ovoga što smo dobili bile na broju još 2006., kad je Rodriguez objavio da Miller piše scenarij prema najcjenjenijoj dotad neobjavljenoj priči, uz još dvije nove, smišljene samo za filmsku inkarnaciju serijala, te vinjetu iz jednog od postojećih stripova. Sve te djeliće slagalice dobivamo i sada, 2014. godine, točno u sastavu kakav nam je bio obećan.
I ništa od toga nije naročito dobro.
U dobronamjernom će pokloniku ”Sin City Franka Millera: Vrijedna ubijanja” (eto što bude kad se na izvornom trosložnom, aliterativnom naslovu nametiljaju gluposti) možda izazvati slijeganje ramenima. Da, priča spomenuta u naslovu doista je tu; tvori srce filma i jednako je jaka kao i u stripu. Dvije priče koje je okružuju svakako nisu vrhunci Millerova pripovjednog umijeća, ali očito pristaju u mitologiju i ikonografiju ovog svijeta – jedna beskrajno beznadna, druga puna nade. Vinjeta je vinjeta: prilijepi se za vjetrobran čisto zato da bi se moglo opet provesti ovim svijetom.
U imalo strožem gledatelju ovaj film mora izazvati cijeli niz nelagodno zbunjenih reakcija. Zar su na ovome radili devet godina? Nastavak, napokon, izgleda kao da je snimljen istim tehnikama rabljenima za original, što i ima smisla u održavanju kontinuiteta, ali ovaj put djeluje i kao čista lijenost. Mnogo je veća lijenost očevidna u zamoru kojim zrači cijelo pripovijedanje. Rodriguez i Miller kao da iz kadra u kadar žele reći: “Ovo je film oko kojeg nam sve ove godine zvocate, pa evo vam ga na.” Ovdje nema ni traga od onoga očitog erosa pri stvaranju nečega još neviđenog zbog kojeg je prvi film ostao kultni favorit; ovdje se rutinerski stvara već viđeno.
Rodriguez će naći izliku za odugovlačenje u nemogućnosti da na istome mjestu iznova okupi spektakularni glumački ansambl na razini onoga koji je usidrio prvi film, što je glupost. Svi su likovi ovdje snimljeni pred procesnim ekranom, plavim ili zelenim, pa dodani u digitalno renderirane pozadine: Jessica Alba, Mickey Rourke, Powers Boothe ili Jaime King mogli su se snimiti ne samo zasebno, nego i u razmaku od više godina. Cijela poanta Rodriguezova stila je u oslobađanju od ograničenja koje je tradicionalna analogna kinematografija nosila.
Da se barem na okupljanje ansambla isplatilo čekati: ključnu ulogu Dwighta (Clivea Owena iz prvog filma) ovdje glumi Josh Brolin, jer tko će drugi. E sad, u stripu je veliki obrat s Dwightovim likom bio u tome da on na pola radnje promijeni svoje lice, tako da se prije gledanja još i možete radovati Owenovoj pojavi u prijelomnom trenutku. Uzalud ćete se radovati: “promjena” Dwighta u ovom filmu sastoji se od prilično sramotne protetike i perike na Brolinu. Ništa bolje od tog detalja ne opisuje do koje je mjere ovo bio nedomišljen i nedorađen projekt od samog početka.
Neke promjene u glumačkoj postavi su shvatljive i opravdane zbog smrti, odnosno spriječenosti pojedinih glumaca; opet, većina toga mogla se izbjeći smišljenim radom kroz devet dugih godina. Ali scenarij je do te mjere prekrcan nedosljednostima u kronologiji i kontinuitetu s onime što smo gledali 2005. da se čovjek mora zapitati je li ijednom autoru ovog filma bilo imalo stalo.
Postoji, doduše, jedan razlog za gledanje ovog filma, razlog koji nosi ime Eva, a preziva se Green. Nema bolje glumice za utjelovljenje bilo koje fatalne žene, pa tako i Ave Lord: ali to je bilo očito i u vrijeme prvog ”Sin Cityja”, čak i onima kojima se nije posrećilo upoznati je osobno. Eva Green je ipak još 2006. snimila ”Casino Royale”, najbolji (ili možda jedini istinski dobar) film o Jamesu Bondu, u kojem je bila najjači dio.
Zašto, dakle, nismo dobili ovaj (ili bolji) nastavak još tamo negdje 2007. ili 2008.?
Bez studija koji bi ga tjerao na kontinuiranu proizvodnju, Robert Rodriguez se može igrati “grindhousea”, ali jedini “grindhouse” je onaj u kojemu Roger Corman vitla bičem i viče: “Moraš snimiti ovaj film u tjedan dana! Ma što za tjedan, za pet dana! Daj bolje za tri!”
Razlog je, bojim se, upravo u potpunoj neovisnosti na kojoj Rodriguez insistira. Bez studija koji bi ga tjerao na kontinuiranu proizvodnju, on se može igrati grindhousea, ali jedini grindhouse je onaj u kojemu Roger Corman vitla bičem i viče: “Moraš snimiti ovaj film u tjedan dana! Ma što za tjedan, za pet dana! Daj bolje za tri!” Bez suvremenog studija u kojemu će pokoji executive ili troje njih imati pregled razvoja cijele franšize, uz primjerenu mitologiju, kontinuitet i ispunjavanje razložnih očekivanja publike, ne može očito biti ni neovisnog trash serijala. ”Sin City” producira Harvey Weinstein, napokon, a on je prezauzet žongliranjem jajima s natpisom OSCAR.
Postoji tu i jedna čisto kreativna poteškoća: sve priče u prvom ”Sin Cityju” pripovijedale su o iskupljenju, čak i onom po cijenu davanja vlastitog života, što je davalo ontološki sjaj svem crnilu kroz koje su gazile. Sve priče u drugom ”Sin Cityju” pričaju o osveti, uspjeloj kao i neuspjeloj: ali čak i najuspjelija osveta nikako ne dokida grijeh.
Zar ne.
I zato nakon projekcije filma ”Sin City Franka Millera: Vrijedna ubijanja” (ali ne nužno i čitanja naslova do kraja) možete samo nataknuti šešir na glavu, zagrnuti se balonerom i izaći iz posve neprimjerenog multipleksa na kišne ulice grešnoga grada u koji su vas crne vode ovog života naplavile, znajući da svijet u kojemu je Eva Green osuđena na glumu u lošijim nastavcima ne baš genijalnih filmova nadahnutih djelima Franka Millera nije najbolji od svih mogućih svjetova.
A onda ćete pognuti glavu, da vas obod fedore zaštiti od kiše, pripaliti tu cigaretu i priznati samome sebi: bila je, i bit će, vrijedna gledanja.
Tako je svugdje u svijetu
Kad je potkraj srpnja Alberto Barbera, umjetnički ravnatelj Filmskog festivala u Veneciji, za Screen Daily pokušao objasniti razloge iz kojih njegov festival – najstariji i najugledniji na svijetu – nije uspio dobiti pravo na prikazivanje dvaju iznimno očekivanih filmova iz zenita sezone, velikih favorita za Oscara, njegovo otvaranje duše otkrilo je dubinu jaza dvaju filmskih svjetova.
“Nisu mi uvijek jasni razlozi iz kojih filmovi ne dolaze”, kazao je sav nujan zbog gubitka novih djela Davida Finchera i Paula Thomasa Andersona, koja će, umjesto na Lidu, premijeru imati na Festivalu u New Yorku. “Stječem dojam da su SAD sve posvećenije domaćim produkcijama i svojem lokalnom tržištu, umjesto međunarodnom.”
Ništa, naravno, nije dalje od istine, što otkrivaju hladne brojke. Svjetsko tržište zabave i medija uprihodilo je 2012., posljednje godine za koju su podaci dostupni, više od 1600 milijardi dolara; gotovo trideset posto tog iznosa otpadalo je na američke medijske sadržaje. Disproporcija je utoliko veća ako se shvati da se ostalih sedamdeset posto prihoda gotovo isključivo odnosilo na konzumaciju lokalno stvorenog medijskog sadržaja na tržištu na kojem je nastao. Bollywood je, primjerice, golem samo u Indiji; Hollywood je golem svugdje.
Amerika nije mogla dosegnuti današnju unipolarnu moć da nije bilo jednog presudnog utjecaja na srca i umove svjetskog stanovništva: produkcije Hollywooda danas bilježe najveći rast upravo na teritorijima svojih nominalno najvećih oponenata, zemalja zvanih BRICS
Amerika danas ima jedini istinski globalan medijski sadržaj. I premda on ne donosi američkoj izvoznoj bilanci onoliko koliko se ponekad misli – strojevi, instrumenti, motori i neizbježno oružje još uvijek su neprikosnoveni – njegov je utjecaj na opstojnost onoga što se sve češće naziva unipolarnim svijetom nemoguće izraziti brojkama.
S padom Berlinskog zida prije četvrt stoljeća osvanule su teze o kraju povijesti, odnosno o početku “Novog američkog stoljeća”; sve su paradigme osim američke doživjele neuspjeh, smatrali su ideolozi ovog vrlog novog svijeta, i sad cijeli planet ima postati preslika pobjednika. Pristup ostvarivanju tog cilja u stvarnom je novom stoljeću počeo otkrivati svoje naličje: kao Two-Face iz ”Batmana”, američka medijska dominacija s jedne strane nudi umivenu pojavnost vladavine zakona, ljudskih prava i multikulturalnosti melting pota, dok s druge vreba ratno-huškački militarizam pokvarenog svjetskog policajca koji se umiješa uglavnom kad treba zaštititi vlastite financijske i energetske interese.
Bez Hollywooda i američkog filma takvo stanje stvari bilo bi istinski neodrživo. Zamislite samo kako bi svijet izgledao da s početkom Prvog svjetskog rata nije došlo do fundamentalne promjene u strukturi moći tada tek propupale svjetske filmske industrije. Sve do 1914., naime, najveći su studiji svijeta pripadali Francuskoj, zemlji koja je film izmislila: Gaumont je osnovan još 1895., Pathé godinu dana nakon njega. Zbog vrlo lako rješive internacionalizacije nijemog filma, tada uspostavljen sustav filmskih zvijezda i žanrova lako je prelazio granice; usprkos nepobitnom doprinosu američkog talenta razvoju medija, Europa je dominirala čak i tržišno.
A onda se na četiri mučne godine Europa pretvorila u bojno polje, nigdje veće nego upravo u Francuskoj. Kad su topovi utihnuli s potpisivanjem varljivog mira u Versaillesu, malo je tko primijetio da je pravi pobjednik u medijskom prostoru postala jedina zemlja čija je produkcija u ratnom razaranju ostala netaknuta.
Kao Two-Face iz “Batmana”, američka medijska dominacija s jedne strane nudi umivenu pojavnost vladavine zakona i ljudskih prava, dok s druge vreba ratno-huškački militarizam pokvarenog svjetskog policajca
Sve što je otada uslijedilo samo je dodatno pojačavalo taj odnos snaga, tako neophodan za osvajanje onoga što se u vojno-propagandističkom žargonu naziva hearts and minds. Pritom Hollywood vrlo rijetko poseže za otvorenom propagandom; naslovi iz sredine osamdesetih, poput ”Top Guna”, ”Ramba II” i ”Crvene zore” danas djeluju vulgarno, bez obzira na patinu nostalgije koju neki gaje prema Reaganovoj eri. Bilo je to doba siromašenja drugog i trećeg svijeta nakon promjene financijske paradigme uspostavljene u Bretton Woodsu. Neameričke su režime banke srušile daleko djelotvornije nego što su to vojska i CIA ikad mogle: ali proces bi prošao s daleko više otpora da mu Hollywood cijelo vrijeme nije davao dojam samorazumljive neizbježnosti.
Hrvatska je u tom pogledu bila gotovo idealtipska zemlja. Čak i danas od najviših državnih dužnosnika nerijetko čujemo da nešto valja učiniti na ovaj ili onaj način – koji češće ide u korist Amerike nego nas samih – jer “tako je svugdje u svijetu”. Pri čemu je taj svijet koji je svugdje uglavnom onaj koji poimamo na velikim ekranima multipleksa i, korolarno, kroz današnji ekvivalent Nickelodeona i filmskih žurnala s početka 20. stoljeća – televiziju i društvene mreže.
Srca i umovi malih zemalja u globalnom su smislu već preoteti. Američka je medijska industrija tvorac najmoćnijih sadržaja našeg vremena, dovoljno raznolikih da svakome mogu nešto ponuditi i stvoriti iluziju poželjnosti koja se suštinski ne razlikuje od primamljivosti originalnih Levi’sovih traperica iz Trsta iz doba stasavanja današnjih svugdjeusvjetaša. A tome su podložne i zemlje s mnogo slabijim kompleksom manje vrijednosti od naše: najveći rast gledanosti produkcije Hollywooda danas bilježe na teritorijama grupacije država koja pruža najorganiziraniji otpor američkoj dominaciji – Brazila, Rusije, Indije, Kine i Južnoafričke republike.
Hollywood je iz vlastite perspektive dosegao točku ne samo komercijalne, nego i kreativne hegemonije – točku s koje sada može samo pasti. Tako je bilo, i ostalo, svugdje u svijetu
Nije uvijek bilo tako: desetljeća su trebala da američki medijski konglomerati za najprestižniji dio svoje produkcije počnu dobivati pohvale europskih sineasta. Europa i njezini festivali bili su prostor u kojemu su sve svjetske kinematografije dolazile jedne drugima na megdan, prostori gdje su se otkrivali filmski rukopisi velikih autora Japana, Švedske, Meksika, Sovjetskog Saveza – i postajali svjetski fenomeni. Cannes, Berlin i stara mletačka dama bili su krajnji arbitri kvalitete, i morali su proći svi procesi novih valova, kako s ove, tako i s one strane Atlantika, da američki filmovi na njima počnu bivati uvažavani.
Danas je, čini se, taj proces dovršen. Amerika ima svoju ljetnu sezonu blockbustera za koje joj više ne trebaju čak ni donedavno uobičajena gala-premijere na Croisettei: zašto se baciti u trošak u Cannesu kad film još efikasnije možete promovirati putem Facebooka? Amerika ima i svoju jesensku sezonu drama koje će se natjecati za Oscar, ali za njih im Lido više ne treba. Sjevernoamerički filmski festivali poput Sundancea, Telluridea, Toronta i spomenutog New Yorka sve uspješnije odrađuju taj dio posla, a dokle god Amerikanci budu držali kontrolu nad starim i novim medijskim kanalima, njihovi će filmovi biti ti kojima će se baviti ciljana srca i umovi.
Jesmo li, dakle, i u kinematografskom smislu došli do kraja povijesti? Je li Amerika stvarno postala do te mjere dominantna da sama sebi može biti krajnje mjerilo kako zarade, tako i kvalitete? Ako je vjerovati signoru Barberi, jest; samo, nije li proračunato igranje na franšize već počelo pokazivati znakove zamora? Nije li američko zanemarivanje diskursa s drugim svjetskim kinematografijama doseglo zenit – i time ograničilo raspon vlastite buduće relevantnosti? Nije li se u trenucima hubrisa svih velikih sila oduvijek krilo sjeme njihova pada?
Tako je bilo, i ostalo, svugdje u svijetu.