”Maramu mogu skinuti s glave, ali tamnu kožu ne mogu. Što bi bio sljedeći korak za integraciju?” To su riječi Eman Ghaleb, devetnaestogodišnje češke studentice jemenskog porijekla, iz nedavnog razgovora za jedne dnevne novine. [Read more…]
Proizvodnja malograđanštine
(Opaska uredništva: zbog godišnjeg odmora autorice ponavljamo raniju kolumnu).
Čini se kao da katoličanstvo u Hrvata u ove naše dane ima tek jednu svrhu – da služi malograđanštini.
No, što to zapravo znači biti malograđanin? Kao da smo riječ, premda ne i njezin sadržaj, izbacili iz opticaja zajedno s Nušićem, Popovićem i Krležom. A jedva tko da još čita Baudelairea, Flauberta ili Brechta. Ili uopće ozbiljno čita ma koga vrijednoga čitanja. [Read more…]
Proizvodnja malograđanštine
Čini se kao da katoličanstvo u Hrvata u ove naše dane ima tek jednu svrhu – da služi malograđanštini.
No, što to zapravo znači biti malograđanin? Kao da smo riječ, premda ne i njezin sadržaj, izbacili iz opticaja zajedno s Nušićem, Popovićem i Krležom. A jedva tko da još čita Baudelairea, Flauberta ili Brechta. Ili uopće ozbiljno čita ma koga vrijednoga čitanja.
Treba li uopće tko razum da bi bio vjernik? – pitat će i koji svećenik ne videći ništa neinteligentnoga u tom pitanju.
Obrazovanje svećenika sve se više svodi na poopćavanje izvučeno iz drugoga, prošlotisućljetnoga konteksta te riječi ostaju ispražnjene od svojega značenja. Što nam još danas znače, primjerice, riječi: ljubav, milosrđe, pravednost i istina?
Temeljito obrazovanje i znanje kakvo nije zaboravilo o svemu pitati izbacili smo iz Crkve zajedno s modernizmom a pokopali ga sa socijalizmom. Nisu se nisu pojavili u javnom životu Crkve u Hrvata ni s demokratskim oblicima političke koegzistencije i liberalizacijom običaja
Temeljito obrazovanje i znanje kakvo nije zaboravilo o svemu pitati izbacili smo iz Crkve zajedno s modernizmom a pokopali ga sa socijalizmom. Nisu se nisu pojavili u javnom životu Crkve u Hrvata ni s demokratskim oblicima političke koegzistencije i liberalizacijom običaja.
Katolicima je dovoljno da budu podložni uputama svojih pastira: da kimaju glavom i šute radeći po svome i ne misleći o tom. Da budu naprosto ‘‘ofce“.
Glasovi ‘‘direktora savjesti“, kako se govorilo u XVIII. stoljeću, upozoravaju ih da u osiromašenoj zemlji moraju živjeti umjereno, da su Hrvati katolici i katolici u Hrvatskoj ‘‘dobri Hrvati“, skeptični su prema znanju i obrazovanju oblikovanu nakon XIX. stoljeća, ženama savjetuju da u lošim brakovima ‘‘nose svoj križ“, djeci da se ne druže sa homoseksualcima čak i ako su im rođaci i prijatelji, a mladima da moraju biti protiv svih ‘‘neurednosti“ ne samo u svom nego i u tuđem seksualnom životu.
Katolicima u Hrvatskoj preostaje da trajno bdiju nad svojom doličnošću, zatvarajući time krug dopustivoga i nedopustivoga, da ne priznaju postojanje različitih, pluralističkih stavova ni u društvu ni, ne daj Bože, u svojim zajednicama. Kao da je svijet odjednom postao monolitan ne bi li se katolici mogli ograditi od strahova koji podrivaju njihova utočišta.
Crkvenoj hijerarhiji kao da je stalo da ljudsko biće u Hrvatskoj bude svedeno na hrvatsko biće, ljudovanje na hrvatovanje, a hrvatska država na veličinu kakva župna dvora u kojem ćemo pobožno slušati vjeronauk
Svećenici se često ponašaju i govore kao da još nismo izašli iz maniheizma u kojem postoje samo dobri i zli, a dobri su… ‘‘zna se“ te tvrde da je sve što ne valja u našoj državi posljedica prikrivenih ostataka komunizma. Crkvenoj hijerarhiji kao da je stalo da ljudsko biće u Hrvatskoj bude svedeno na hrvatsko biće, ljudovanje na hrvatovanje, a hrvatska država na veličinu kakva župna dvora u kojem ćemo pobožno slušati vjeronauk.
Katolicima u Hrvatskoj preostaje da slušaju Thompsona i saznaju iz njegovih pjesama tko je još uvijek kriv za nastalu situaciju te i dalje budu spremni prolijevati krv svojega hrvatskoga bića za Boga i domovinu. Popisivati im je svaki listić što mu ga tutne pred lice kakav Markićin aktivist, slušati svećenike kako govore o grijehu i zlu, a na osobitim crkvenim svečanostima gledati ih kako pozdravljaju najprije ljude koji važno sjede u prvim redovima.
Vjeran katolik skriva se svojoj malograđanštini i tako je trajno proizvodi: na teološkim fakultetima, po župama, u obiteljima. A riječi pape Franje ‘‘Molim vas, ne zapadajte u mediokritet koji vas snižava i čini sivima“, radije tumači u odnosu na deklarativno, a ne na intelektualno i egzistencijalno življenje vjere. Tako će vjernik u Hrvatskoj svoju osrednjost, sivilo i bljutavost hraniti fundamentalizmom, a svoj fundamentalizam hipokrizijom: pretvaranjem da jest ono što, čini se, ipak nije – Isuov učenik.
Vjeran katolik skriva se svojoj malograđanštini i tako je trajno proizvodi: na teološkim fakultetima, po župama, u obiteljima. A riječi pape Franje ‘‘Molim vas, ne zapadajte u mediokritet koji vas snižava i čini sivima“, radije tumači u odnosu na deklarativno, a ne na intelektualno i egzistencijalno življenje vjere. Tako će vjernik u Hrvatskoj svoju osrednjost, sivilo i bljutavost hraniti fundamentalizmom, a svoj fundamentalizam hipokrizijom: pretvaranjem da jest ono što, čini se, ipak nije – Isuov učenik
Vjernici koji ne žele biti ‘‘ofce“, osjećaju se kao izgnani iz vlastite Crkve: prozivat će ih, nazivati neprijateljima. čak službenicima đavla. Jer još uvijek je prilično nezamislivo u lijepoj našoj da vjernici budu obrazovani, da mogu pristajati uz tzv. lijeve političke opcije, da umiju razlikovati odluke vlastite savjesti od sekularnih zakona, da ne žele nikoga isključivati ili diskriminirati… Pa ni vjernike kojima je dovoljno da nedjeljom pokažu svoju ulickanu obitelj čiji članovi se svađaju preko tjedna. Pa ni one uniformne liberalne progresiste koji ne prihvaćaju da bi i među katolicima moglo biti ljudi koji misle svojom glavom i koji ne žele živjeti pod tiranijom mediokriteta.
Biti katolik u Hrvatskoj doista znači biti u svemu osrednji: zalagati se sam za svoje malo dvorište, uvažavati čiji identitet na temelju onog ‘‘što“, a ne ‘‘tko“, kliziti po rubovima mikrofašizama u žuđeni totalitarizam jednoga velikog ‘‘mi“-stada na ispravnom putu.
To znači biti zaražen fundamentalizmom kojega nije briga za nauk vjere nego za unaprijed određen način na koji taj nauk nek bude tumačen i življen.
Autoritet argumentacije, kritičko mišljenje, hermeneutička očišta – to je za koga drugog. Neka oni tamo čitaju Bibliju razno-raznim metodama, a mi ćemo se držati, barem kad nam odgovara, doslovnoga tumačenja ljudske kao Božje riječi, kao da bi Bog imao samo jednu jedinu riječ za izraze svega spektra svoje istine i ljepote.
Ne biti osrednji katolik ne znači samo gorljivo živjeti svoju vjeru, nego ju i gorljivo trajno dovoditi u pitanje ostajući otvoren novim pitanjima i nikad zadovoljavajućim odgovorima.
Biti katolik u Hrvatskoj doista znači proizvoditi malograđansku i mediokritetnu crkvu i istu takvu državu. Riječju: imati ‘‘pokondirenu tikvu“ i biti ‘‘na rubu pameti“.
Počast večitoj gluposti
”Glupost na vlasti”, da parafraziram naslov jedne urnebesne komedije Ateljea 212 iz sedamdesetih, pod nadmoćnom maršalskom palicom nepravedno zaboravljene Mire Trailović. Tad je podsmeha na račun večite vladavine gluposti bilo koliko hoćete na tom mestu, sa kultnim komedijama Aleksandra Popovića (”Krmeći kas”, ”Druga vrata levo”, ”Kape dole!”; ove poslednje dve je sama Mira uklonila sa repertoara na ljubezni predlog partijskih tela), Duška Kovačevića, Brane Crnčevića… Branina komedija ”Kafanica, sudnica, ludnica” postala je paradigma naše javne scene, političke i kulturne podjednako.
Krleža je poodavno glupost nazvao diluvijalnom silom, izazvavši vo vremja ono priličnu uznemirenost među partijskim moćnicima, dodavši pri tom da glupost i u socijalizmu ostaje glupost. Uznemirenost nije bila bez osnova jer se vladajući lezilebovski sloj (kasta, interesno udruženje ako hoćete) isticao u proizvodnji budalaština i blesavom parafraziranju ofucanih partijskih floskula.
Kad je reč o gluposti, valja biti oprezan, jer, kako je dobro upozorio Flaubert, ”glupost je nešto nepokolebljivo, ništa je nije napalo, a da se nije o nju razbilo”. Filozofija i praksa dvorske lude nemaju dodirnih tačaka sa njom, jer, i pre Erazma i posle njega, govor lude je okolišno nagrizanje vladajućih dogmi, tabua i ukorenjenih stereotipa.
Krleža je poodavno glupost nazvao diluvijalnom silom, izazvavši vo vremja ono priličnu uznemirenost među partijskim moćnicima, dodavši pri tom da glupost i u socijalizmu ostaje glupost. Uznemirenost nije bila bez osnova jer se vladajući lezilebovski sloj (…) isticao u proizvodnji budalaština i blesavom parafraziranju ofucanih partijskih floskula. Kad je reč o gluposti, valja biti oprezan, jer, kako je dobro upozorio Flaubert, ”glupost je nešto nepokolebljivo, ništa je nije napalo, a da se nije o nju razbilo”
Kad je sredinom sedamdesetih u časopisu Delo objavljen senzacionalni esej Leszeka Kołakowskog ”Propovednik i dvorska luda”, do Nolita, izdavačke kuće bez premca, stigla su mračna upozorenja da paze šta rade. Kołakowski je već našao utočište na Britanskim ostrvima, a baš u to vreme krenula je partijska kampanja protiv Praxisa i sedmorice beogradskih filozofa osumnjičenih da su oni zamislili i poveli Lipanjska gibanja na Beogradskom univerzitetu 1968. Birokratski um je samo tako mogao da zamisli 50-ak hiljada studenata kao pokorno stado koje je lako nahuškati na nešto.
Već nekoliko meseci čitam opsežnu knjižurinu, senzacionalan poduhvat dvojice francuskih pisaca i istraživača. Reč je o ”Leksikonu gluposti” (izdavač novosadski Stylos, prevod Ivane Utornik, 874 str. velikog formata, u dvostubačnom slogu). Ovu kabastu knjigu, nije je lako čitati u krevetu (moja prokleta navika još iz studentskih dana), sastavili su Jean-Claude Carrière i Guy Bechtel. Carrière je poznat kao scenarista najznačajnijih Bunuelovih filmova, ali i kao koautor, zajedno sa Umbertom Ecom, izvanredne knjige ”Nikad se nećete otarasiti knjiga” (biblioteka Gradac, Čačak).
Iza njih stoji, kako u duhovitom predgovoru kažu, stotinak godina čitanja i desetak godina traganja za glupostima i ”greškama u zaključivanju”, kako glasi podnaslov njihovog enciklopedijskog poduhvata, prvog te vrste na trusnom području koji su sami označili. U opsežnoj bibliografiji navode više stotina knjiga, enciklopedija, od francuskog Laroussa do medicinskih, istoriografskih, pojedinačnih antologija bizarnosti i uvrnutih misli.
Ima nekoliko posebnih istraživanja gluposti, tri su objavljena i u nas. Dve knjige Paula Taborija, ”Umjetnost gluparenja” i ”Povijest ljudske gluposti”, objavio je zagrebački Naprijed (1975. i 1983.), a beogradski Rad je objavio knjigu Andréa Glucksmanna ”Glupost” 1986., u za današnje pojmove senzacionalnom tiražu od 3 hiljade primeraka! Danas slične knjige dožive tiraž od jedva 500 primeraka. To je dobra priprema za ovu knjigu, ali ko ih nema u svojoj kućnoj knjižnici, teško će ih naći, sem možda u nekoj javnoj biblioteci.
Autori s ponosom ističu da im je ideju za ovaj nepregledan poduhvat dala čuvena knjiga Gustava Flauberta ”Buvar i Pekiše”, koja prati dirljive napore dvojice prijatelja da svojim skromnim snagama obuhvate i pojme mudrost sveta. To je veoma zabavna knjiga, u kojoj se pisac narugao svakom naporu da se objasni sve i s v e, pa je na kraju pridodat Rečnik izanđalih misli koje su poslužile kao radni model za ovu knjigu.
Već nekoliko meseci čitam opsežnu knjižurinu, senzacionalan poduhvat dvojice francuskih pisaca i istraživača. Reč je o ”Leksikonu gluposti” (…). Ovu kabastu knjigu, nije je lako čitati u krevetu (…), sastavili su Jean-Claude Carrière i Guy Bechtel. Carrière je poznat kao scenarista najznačajnijih Bunuelovih filmova, ali i kao koautor, zajedno sa Umbertom Ecom, izvanredne knjige ”Nikad se nećete otarasiti knjiga”
Pripremajući svoj enciklopedijski rad, Carrière i Bechtel su najpre probrali 6 hiljada tekstova, ali su onda suzili izbor na 3500 jedinica. Pojmovi su složeni po abecednom redu, od Adama do Žuljeva, s tim što neki pojmovi i imena zapremaju i po nekoliko stranica, kao na primer Shakespeare, Rabelais, Stendhal… Svaki tekst ima u dnu oznaku izvora odakle je preuzet sa godinom izdanja.
U predgovoru autori naglašavaju da za razliku od pameti (koja nije svima data u istom razmeru, kako se mislilo u epohi prosvetiteljstva), protiv gluposti niko nije pelcovan. Zato su se opredelili za pojmove koji ne podležu novim naučnim otkrićima (od poimanja Zemlje kao ravne ploče do Zemlje kao kozmičke pojave). Glupost, po njima, mora da bude autentična, zabavna za svako logično čitanje, ili, kako je Baudelaire dobro nagovestio: ”Glupost je ukras lepote”.
Kao i danas, kad glupost preovladava javnom, medijskom i političkom scenom, tako bejaše i u pređašnjim vremenima. Po autorima, glupost deluje fascinantno kad je nađete kod vrhunskih mislilaca kao što su Balzac, Nietsche, Montaigne, Flaubert, Dostojevski, Voltaire, Renan, Freud, Churchill, a od poznatih enciklopedija najčešći rasadnik gluposti je Larousse, veliki univerzitetski rečnik 19. veka, Pariz 1874.
Sada dolazi zabavniji deo ovog teksta jer ću iz obilja navesti nasumice odabrane gluposti najvećih mislilaca naše civilizacije.
Neprikosnoveni Voltaire je rekao o engleskom jeziku: ”To je galimatijas više drugih jezika”.
Cenjeni profesor Sorbonne Antoine de Rivarol napisao je 1784: ”Engleska književnost (…) ne vredi ni pišljiva boba”.
U predgovoru autori naglašavaju da, za razliku od pameti (koja nije svima data u istom razmeru, kako se mislilo u epohi prosvetiteljstva), protiv gluposti niko nije pelcovan. Zato su se opredelili za pojmove koji ne podležu novim naučnim otkrićima (od poimanja Zemlje kao ravne ploče do Zemlje kao kozmičke pojave). Glupost, po njima, mora da bude autentična, zabavna za svako logično čitanje, ili, kako je Baudelaire dobro nagovestio: ”Glupost je ukras lepote”
Balzac je o Stendhalu, jednom od najvećih stilista u svetskoj književnosti, napisao: ”Njegova dugačka rečenica je loše konstruisana, njegova kratka rečenica nije zaokružena. On pomalo piše u Diderotovom stilu, koji uopšte nije bio pisac”.
A najveći francuski kritičar 19. stoleća Saint-Bev kaže za Balzaca: ”Po svemu sudeći, do kraja će se baviti onim što je započeo… stotinama tomova koje niko neće čitati”. Flaubert piše dve godine uoči Balzakove smrti: ”Kakav bi čovek bio Balzak kada bi znao da piše!”
Tri stoleća posle Rabelaisove smrti, Saint-Bev piše ovako: “Imao je ono što žene, pa čak ni one najbestidnije, ne praštaju: on je prljav i dobrovoljno se valja u pogani”. A o Rabelaisu Voltaire odseca: ”Njegova knjiga je gomila najvulgarnijih gadosti, koje jedan kaluđer može ispovraćati”.
Veliki nemački filozof Arthur Schopenhauer nije bio nežan prema Francuzima: ”Svi delovi sveta imaju svoje majmune, a Evropa ima Francuze”.
Za Shakepearea je Voltaire ovako nakitio: ”Zamislite nešto najmonstruoznije, i naći ćete to kod Šekspira”. Diktator književnog ukusa u prvoj polovini 20. stoleća André Gide umuje o Hamletu: ”Po povratku iz Nemačke on ni ne zna ništa drugo doli da mudruje. Smatram da je nemačka filozofija odgovorna za njegovu neodlučnost”. Ovo je zapisano u čuvenom Gidovom ”Dnevniku” 1932., a ova knjiga postoji i u našem izdanju.
U Opštoj Laroussovoj enciklopediji (1903.) čuveni francuski kritičar Emile Fage napisao je o Flaubertu ovu neverovatnu rečenicu: ”Autor Salambe bio je sin čuvenog doktora Bovarija…“ Pazite, to nije bila beleška u novinama, već deo enciklopedijske knjige, što znači da su ovu glupost progutali mnogobrojni redaktori Laroussove kuće.
Za Shakespearea je Voltaire ovako nakitio: ”Zamislite nešto najmonstruoznije, i naći ćete to kod Šekspira”. Diktator književnog ukusa u prvoj polovini 20. stoleća André Gide umuje o Hamletu: ”Po povratku iz Nemačke on ni ne zna ništa drugo doli da mudruje. Smatram da je nemačka filozofija odgovorna za njegovu neodlučnost”. Ovo je zapisano u čuvenom Gidevom ”Dnevniku” 1932., a ova knjiga postoji i u našem izdanju
O Isusu je u Francuskoj često bila citirana izjava nadbiskupa Pariza, velečasnog de Kellena (1778.-1830.): ”Ne samo da je Isus Hrist bio božji sin, nego je i sa majčine strane bio iz odlične porodice”.
Čuveni francuski kritičar s kraja 19. stoleća Gilles Lemaitre napisao je u svojim ”Pozorišnim impresijama o Ibsenu: ”Nije suviše ni nekoliko puta ponoviti da je sva suština njegove filozofije u Žorž Sand”.
Jedan od najuticajnijih francuskih kritičara u Francuskoj, prva polovina 20.stoleća, Paul Sude kao kritičar Le Tempsa napisao je o Alfredu Jarryju: ”Da je živeo i oslobodio se izvesnih manija, imao bi talenta”. Dodajući još: ”Kralj Ibi je najobičnije nizanje bede”.
S pravom često citiran autor u ovoj knjizi, Voltaire još kaže za Shakespearea: ”Šarlatan sa smislom za humor”.
O Chopenovoj umetnosti berlinski muzički kritičar L.Relstab napisao je: ”Da je gospodin Šopen tu muziku stavio pred nekog maestra, ovaj bi je, nadamo se, pocepao i bacio mu je pred noge, a to je ono što i mi, simbolično, želimo da učinimo”.
Uzgred, ovaj ”Leksikon gluposti” nije ni slovom zabeležen u srpskoj štampi. Jedan od razloga: izdavač nije novinarima podelio besplatne primerke (ja sam kupio i nikad ne čekam izdavače da mi nešto udele). Drugi razlog: lakše je zabeležiti pesničku knjigu nekog od nekoliko hiljada zvaničnih srpskih pesnika. Pogotovu ako te takav presretne na ulici ili te pozove na pićence.
Kad bi neko seo i počeo da priprema rečnik gluposti sastavljen od ”mudrosti” domaćih akademika, intelektualnih gorostasa u tabloidnoj štampi, ne bi znao odakle da krene i dokle će stići. Ali koga bi to uopšte zanimalo, jer mediji svakog dana dolivaju nove bisere kojima nema kraja.