Znam dobro što ću sada reći jer živim u braku s Njemicom. Naime, ima pitanja koja može postaviti samo Nijemac. Prije tjedan dana, tek što je Airbus A-330 Alitalije poletio iz Asuncióna za Rim, Papa je, kao što je uobičajeno, otišao u susret novinarima na obavezno jednosatno ispitivanje o važnim ili manje uočenim segmentima prethodnoga pastoralnog putovanja (Ekvador-Bolivija-Paragvaj). Svašta ga se pitalo i, kako je bio umoran, Franjo nije kazao ništa što bi sutradan završilo na naslovnicama. [Read more…]
Gutenbergov učenik
Površnim listanjem potencijalni bi čitatelj možda mogao zaključiti da je “Gutenbergov učenik” Alix Christie još jedan u nizu komercijalnih povijesnih romana, djelce u kojem je povijesni kontekst tek kulisa za svakovrsne intrige, ljubavne eskapade, vratolomne jurnjave za drevnim rukopisima… i bio bi debelo u krivu!
Ovo je, naime, posve drukčija knjiga – ona govori o jednoj od najvećih pustolovina ljudskoga duha: tiskanju knjige! Podrobnije: ona govori kako su se prepisivač rukopisa Peter Schöffer, njegov poočim Johann Fust, financijer toga srednjevjekovnog “startup projekta”, i izumitelj tipografije Johann Gutenberg potajno upustili u, ni manje ni više, nego tiskanje Biblije! [Read more…]
Sederovo je sunce istinsko kao Isus
Sumnja je oduvijek bila vjerna sestra onih koji život, smrt i svijet oko sebe pokušavaju vidjeti iznutra, duhom. Sumnja neprestano prati, provjerava, iskušava i učvršćuje svaku istinsku vjeru. Naravno, to ne vrijedi za one koji su svoju vjeru unizili do apsolutne istine i dogme za koju su spremni žrtvovati život, prije tuđi nego svoj. Kažem unizili, jer vjera u ideal koja kroči svijetom praćena sjenom svoje sumnje stvar je višega reda nego što je slijepo prihvaćanje “istine” propisane s bilo kojeg mjesta moći, bila to država, burza, crkva ili partija. [Read more…]
Smijem se, dakle postojim
Tomislav Brković – Marko Dješka, ”Fratri bosanski u stripu. Na svoj račun – na svoj način”, Franjevački samostan Rama-Šćit, 2015.
Iako je smijeh neizostavna sastavnica svakoga ljudskog bića (samo se čovjek smije – homo ridens), ipak za većinu ljudi, svejedno bili oni vjernici ili ne, svete su knjige (Biblija – Stari i Novi zavjet, Talmud i Tora te Kur’an) i previše ”ozbiljne” a da bi u njima humor [1] mogao zauzimati neko posebno važno mjesto. [Read more…]
Molitva za jedinstvo kršćana
TEMELJNI BIBLIJSKI TEKST 2015.
Iv 4, 1-42
KAŽE JOJ ISUS: “DAJ MI PITI!”
Čitač: Gospodin s vama!
Zajednica: I s duhom tvojim!
Čitač: Navještaj svetog Evanđelja po Ivanu!
Zajednica: Slava Tebi, Gospodine! [Read more…]
Je suis
Rođeni smo kao pripadnici ljudske vrste. To nas još ne čini čovjekom. Čovjekom postajemo.
Postajati čovjekom jest avantura i hodočašće. Avantura jer nam je život ponuđen kao prostor potrage za samima sobom. Hodočašće jer nam je trajno preotkrivati svetište vlastitoga bića, ono mjesto gdje smo cjeloviti, stvoreni na sliku Božju. [Read more…]
Adam i Krist
Shvaćajući prvoga čovjeka kao inicijatora i propagatora zla, kršćanska je teologija oblikovala shemu po kojoj ljudi, Adamovi potomci, nasljeđuju grijeh te dijele solidarnost u grijehu. Shemu je uveo Pavao uspoređujući Krista, savršena čovjeka, drugog Adama, inicijatora spasenja s prvim čovjekom, prvim Adamom, inicijatorom ‘‘pada“: ‘‘Zbog toga, kao što po jednom Čovjeku uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt, i time što svi sagriješiše, na sve ljude prijeđe smrt…“ (Rim 5,12). No, ‘‘kao što su neposluhom jednoga čovjeka mnogi postali grešnici, tako će i posluhom Jednoga mnogi postati pravednici“ (Rim 5,19).
Adamov pad cijepa povijest po pola – dvije sheme se suprotstavljaju kao izokrenute slike: jedna savršenoga ljudskog bića prije pada i druga ljudskoga bića s kraja vremena. Iz ovakve parabolske jezgre Augustin – koji je odgovoran za klasičnu razradu teološkoga koncepta Prvoga grijeha i za njegovo uvođenje u dogmatsko eklezijalno ‘‘spremište“ – izvodi svoju teološku spekulaciju u kojoj se Adam shvaća kao povijesni lik, predak ljudskoga roda, po kojemu da svi mi griješimo.
Grijeh je razlika između ”ja hoću” i ”ja mogu”. Pavao opisuje to iskustvo naglašujući aspekt nemoći, ropstva, pasivnosti te priznajući da je svakodnevno njime varan: ‘‘Ne radim što bih htio, već ono što mrzim.“ (…) ‘‘Ako li pak činim što ne bih htio […], onda to ne činim više ja, nego grijeh koji prebiva u meni“ (Rim 7,15.17). Zlo je ono protiv čega se borimo i nemamo drugog odnosa prema njemu osim te borbe
Augustin, time što Prvoga čovjeka shvaća kao konkretnoga pojedinca, zapravo, minimalizira ulogu prvoga čovjeka. Prvi čovjek je u Pavla tip koji nadilazi figuru Adama – on ga suprotstavlja Kristu kao njegov antitip: ‘‘Adam je slika onoga koji je imao doći“ (Rim 5,14). Doduše, grijeh prolazi kroz jednoga čovjeka, ali on nije prvi agent. Grijeh je nadindividualan i objedinjuje ljude od prvoga čovjeka pa sve do nas – on je ono što konstituira svakog grešnika.
Grijeh je razlika između ”ja hoću” i ”ja mogu”. Pavao opisuje to iskustvo naglašujući aspekt nemoći, ropstva, pasivnosti te priznajući da je svakodnevno njime varan: ‘‘Ne radim što bih htio, već ono što mrzim.“ (…) ‘‘Ako li pak činim što ne bih htio (…), onda to ne činim više ja, nego grijeh koji prebiva u meni“ (Rim 7,15.17). Zlo je ono protiv čega se borimo i nemamo drugog odnosa prema njemu osim te borbe.
Zlo je nešto što ne bi smjelo biti, ali za što ne možemo reći zašto jest. Cijela Biblija je, i nakon svih opisa zločina, prolijevanja krvi, zapravo, neprestano svjedočanstvo pobjede dobra ‘‘unatoč svemu“ zlu. Biblijska struktura i struktura vjere u tom su slične: onaj tko može reći da vjeruje unatoč svem zlu, taj u Bogu pronalazi sve odgovore bez obzira što ne nalazi i objašnjenje na pitanje ”zašto’‘. ‘‘Unatoč tomu što“ odmjenjuje ‘‘zato što“.
Shvatimo li racionalan simbol Prvoga grijeha na njegovoj simboličkoj, ne faktičkoj razini doslovnoga prenošenja s generacije na generaciju, onda se pojam obraćenja (voljnoga okretanja oda zla) ne mora shvaćati tek na površnoj moralističkoj razini, nego na dubokoj razini regeneracije. Ako je i koncept Prvoga grijeha stvoren na pomalo apsurdan način, koncept volje, zahvaljujući antitipu regeneracije, tj. novoga rođenja, novoga stvorenja slobodna od grijeha biva obremenjen aktivnom moći oslobođenja.
Logika ‘‘viška“ logika je mudrosti. Izražava se u ekonomiji obilja što ga valja dešifrirati u svakodnevnu životu, u radu i dokolici, u politici i općoj povijesti. Biti slobodan znači osjećati i znati da pripadamo ovoj ekonomiji. ‘‘Unatoč tomu što“ je samo naličje, sjenovita strana radosnoga ‘‘koliko više“ po kojem se sloboda osjeća, zna, hoće udružiti s težnjom cjelokupnoga stvorenja za otkupljenjem. Temeljno naše ljudsko zvanje jest da postanemo ljudi, da uzrastemo – kako veli Pavao – do punine rasta mjere Kristove…
Pavao je nastojao razraditi egzistencijalističku interpretaciju temeljnih kristoloških koncepata – križa i uskrsnuća – govoreći o smrti ‘‘starog čovjeka“ i ponovnom rođenju ‘‘novog“. ‘‘Drugo rođenje“ eshatološki je događaj u egzistencijalističkim terminima i ne može biti izraženo logikom identiteta. ‘‘Novo stvorenje“ prekid je sa starim identitetom – ono je nešto sasvim drugo.
Pavlova paralela između Adama, prvog čovjeka, i Krista, novog čovjeka daje retorički okvir za novu logiku nade koja se probija kroz logiku grijeha. Logika prekršaja i kazne logika je ekvivalencije (‘‘ulog grijeha je smrt“), a apsurdna logika nade logika je neomeđena obilja izražena izrazom ‘‘koliko više“ i suprotstavljena logici ponavljanja. Nada znači da je ”preobilje” značenja suprotstavljeno obilju ne-smisla, neuspjeha i razaranja. Izazov smrti protuteža je elanu života, perspektivi rasta kakva je prisutna u Pavlovu izrazu ‘‘koliko više“.
Ova logika ‘‘viška“ logika je mudrosti. Izražava se u ekonomiji obilja što ga valja dešifrirati u svakodnevnu životu, u radu i dokolici, u politici i općoj povijesti. Biti slobodan znači osjećati i znati da pripadamo ovoj ekonomiji. ‘‘Unatoč tomu što“ je samo naličje, sjenovita strana radosnoga ‘‘koliko više“ po kojem se sloboda osjeća, zna, hoće udružiti s težnjom cjelokupnoga stvorenja za otkupljenjem.
Temeljno naše ljudsko zvanje jest da postanemo ljudi, da uzrastemo – kako veli Pavao – do punine rasta mjere Kristove (usp. Ef 4,13), pri čemu je Krist paradigma ostvarena čovjeka, čovjeka koji je potpuno (od)živio svoje ljudsko zvanje. Čovjek izložen Kristu postaje svojim vlastitim prorokom i svjedokom.
Postoji temeljna srodnost između Pavlove ‘‘logike opravdanja“ i Isusove ‘‘logike obilja“. Obična logika je u parabolama razrušena, a pojavljuje se ‘‘Božja logika“ koja više nije logika identiteta nego ‘‘viška“, tj. ‘‘logika obilja“ – konceptualna protuteža elementu nenadanosti u paraboli.
Isus nam kroz niz predloženih, otvorenih, ekstremnih odgovora u ekstremnim situacijama ne otkriva neko određeno pravilo, nego nešto poput uzorka u suprotnosti s očekivanim. Što treba dati: desni obraz? Ne, više od toga! Donju haljinu? Ne, više od toga! Milju hoda? Ne, više od toga! Onoliko koliko mogu dati? Ne, više od toga! Više od toga, dati više – to je poruka svih pojedinačnih, ekstremnih situacija! Dati više poruka je i Isusovih parabola i izreka…
U Pavla ona je izražena spomenutim riječima ‘‘koliko više“ (sintagma u hrvatski prevedena različito): ‘‘Ako su grijehom jednoga mnogi umrli, mnogo se obilatije na sve razlila milost Božja, milost darovana u jednom čovjeku, Isusu Kristu“; ‘‘Ako grijehom jednog smrt zakraljeva, mnogo će više oni koji primaju izobilje milosti i dara pravednosti kraljevati u životu“ (Rim 5,15.17) sažetima u paradoksu: ‘‘Gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost” (Rim 5,20).
Pavao, dakle, umjesto da ponudi nekakvu definiciju obilja milosti darovana u Isusu, ponavlja sintagmu ‘‘koliko više“. Ovaj put ne poput Isusa u paraboli ili izreci, nego u kerigmatskom diskursu. Dijalektika ljudske sudbine prikazana je u terminima gubitka i opravdanja, neprijateljstva i pomirenja s Bogom, zakona i milosti, smrti i života. Na strani logike ekvivalencije: grijeh, zakon i smrt; na strani logike obilja: opravdanje, milost i život.
Zapravo je riječ o istoj stvari, izrečenoj drukčijim jezikom, kao u Isusovoj Besjedi na gori, gdje Isusu logiku obilja sažimlje u sintagmi ‘‘više od toga“:
Isus nam kroz niz predloženih, otvorenih, ekstremnih odgovora u ekstremnim situacijama ne otkriva neko određeno pravilo, nego nešto poput uzorka u suprotnosti s očekivanim. Što treba dati: desni obraz? Ne, više od toga! Donju haljinu? Ne, više od toga! Milju hoda? Ne, više od toga! Onoliko koliko mogu dati? Ne, više od toga! Više od toga, dati više – to je poruka svih pojedinačnih, ekstremnih situacija! Dati više poruka je i Isusovih parabola i izreka (zrno pšenice daje stostruki rod, zrno gorušičin postaje stablom na kojem se gnijezde ptice itd.) kroz koje probija logika obilja.
Svaki od Isusovih naputaka zahtijeva upravo suprotno od onog što nam nalaže naša prirodna reakcija u određenoj situaciji. Svrha gomilanja ekstremnih slučajeva i nemogućih zahtjeva – kakvi namjerno uspostavljaju krajnji napet odnos s onim kako čovjek obično misli i živi – jest da izazovu na jednako ekstremni odaziv.
Isus se, zapravo, ni ne dovodi u položaj da bi se zauzimao i za jednu stranu, nego naprosto daje – više. Formula nije tek retorička figura, nego način da se naglasi intenzitet kakav zahtjev svetosti gura do zahtjeva ludosti. Bog širi ljudsko srce da ga sve više puni sobom. Naš život je, zapravo, porođajna muka kojom se rađamo kao ‘‘nova stvorenja’‘ do ‘‘punine rasta Kristova“
Nije posrijedi poziv na doslovno oponašanje danih primjera, nego upućivanje na određen uzorak ponašanja u izravnom sukobu ne samo s pojedinačnim situacijama, nego s cijelim sustavom ljudskog ponašanja. Zahtjev kakav nije u skladu s logikom uobičajene etike stavlja u pitanju ovu logiku, što nas sprječava da se ponašamo po kauzalnom redu te da situacije kategoriziramo pravno, moralno, društveno ili politički. Isus ne podučava posredstvom pravila, nego posredstvom iznimaka.
U Evanđeljima Isus govori i propagira Radosnu vijest. U Pavla on je onaj tko ludošću križa raskida s moralnom ekvivalencijom grijeha i smrti: ‘‘koliko više, sada opravdani njegovom krvlju, bivamo po njemu spašeni od gnjeva“. Borba bremenitih Pavlovih riječi: osuda-opravdanje, zakon-milost, smrt-život, izražena je u dvije figure: s jedne strane prvi čovjek (‘‘ako su grijehom jednoga“), s druge strane istinski čovjek (‘‘koliko više se na sve razlila milost Božja, milost darovana u jednom čovjeku, Isusu Kristu“). Pavao dodaje još štogod novoga, što bi se moglo sažeti: u Isusu ‘‘koliko više“ Boga!
Dakako, pitat ćemo: kako nam je moguće živjeti po ovoj logici? Gdje naći znakove ove ‘‘nove ekonomije“? Na osobnom planu, u domeni kaznenog zakona, u tržišnoj ekonomiji, u međunarodnim odnosima – u svim ovim područjima, kada bismo prirodno posegli za logikom ekvivalencije, moguće je pitati se: na čijoj je strani Isus? Na strani osvete ili praštanja? Na strani izvršenja pravde ili rehabilitacije okrivljenoga? Na strani tržišne razmjene ili siromašnih?
Na strani opravdanih težnji za autonomijom ili na strani ljudske slobode od nasilja? Isus se, zapravo, ni ne dovodi u položaj da bi se zauzimao i za jednu stranu, nego naprosto daje – više. Formula nije tek retorička figura, nego način da se naglasi intenzitet kakav zahtjev svetosti gura do zahtjeva ludosti. Bog širi ljudsko srce da ga sve više puni sobom. Naš život je, zapravo, porođajna muka kojom se rađamo kao ‘‘nova stvorenja’‘ do ‘‘punine rasta Kristova“.
Papa: 15 grijehova svećenika
Papa Franjo primio je 22. prosinca u audijenciju članove Rimske kurije povodom tradicionalnoga božićnog čestitanja. U prigodnom važnom govoru Papa je naveo “popis” od petnaest “bolesti” Rimske kurije među koje je ubrojio “duhovni Alzheimer”, egzistencijalnu shizofreniju, mentalnu i duhovnu “okamenjenost”, slabu koordinaciju, pretjerano planiranje i funkcionalizam, ravnodušnost prema drugima, klevetanje i ogovaranje.
Na početku Papa je rekao kako zamišlja Rimsku kuriju kao mali model Crkve, to jest, kao “tijelo” koje pokušava ozbiljno i svaki dan biti više živo, zdravije, skladnije i ujedinjenije u sebi i s Kristom. Zapravo, Rimska kurija je složeno tijelo, sastavljeno od mnogih odjela, vijeća, ureda, sudova, povjerenstava i brojnih elemenata koji nemaju svi isti zadatak, ali su koordinirani kako bi učinkovito, konstruktivno, disciplinirano i uzorno funkcionirali unatoč kulturnim, jezičnim i nacionalnim razlikama svojih članova.
Međutim, budući da je Kurija dinamično tijelo, ne može živjeti ako se ne hrani i ne brine za sebe. U stvari, kurija – poput Crkve – ne može živjeti bez životnog, osobnog, autentičnog i čvrstog odnosa s Kristom.
Papa Franjo primio je 22. prosinca u audijenciju članove Rimske kurije povodom tradicionalnoga božićnog čestitanja. U prigodnom važnom govoru Papa je naveo “popis” od petnaest “bolesti” Rimske kurije među koje je ubrojio “duhovni Alzheimer”, egzistencijalnu shizofreniju, mentalnu i duhovnu “okamenjenost”, slabu koordinaciju, pretjerano planiranje i funkcionalizam, ravnodušnost prema drugima, klevetanje i ogovaranje
Član kurije koji se svakodnevno ne hrani tom hranom postat će birokrat (formalist, funkcionalist, puki službenik): loza koja se suši, malo po malo odumire i baca van. Svakodnevna molitva, redovito sudjelovanje u sakramentima, osobito euharistiji i pomirenju, svakodnevni dodir s Božjom riječju i duhovnost pretočena u življenu ljubav hrana je od vitalnog značaja za svakog od nas. Neka bude jasno da bez Njega ne možemo učiniti ništa, rekao je Papa.
Kao i svako tijelo, kao i svako ljudsko tijelo, ona je izložena bolestima i nemoćima, primijetio je Papa te spomenuo neke od tih mogućih bolesti, boljki kurije “koje slabe naše služenje Gospodinu”. Po uzoru na pustinjake, naveo je “popis” bolesti “koje će nam pomoći da se pripravimo za sakrament pomirenja, koji će biti lijep korak svih nas za pripremu za Božić”.
Prva je bolest osjećati se “besmrtnima”, “imunima” ili čak “nezamjenjivima” zanemarujući nužne i uobičajene kontrole. Kurija koja nije samokritična, koja se ne posuvremenjuje, koja se ne nastoji poboljšati je bolesno tijelo.
Običan posjet grobljima može nam pomoći vidjeti imena tolikih ljudi, od kojih su neki vjerojatno mislili da su besmrtni, imuni i nezamjenjivi! To je često posljedica patologije moći, “kompleksa izabranih”, narcizma koji s velikom ljubavlju gleda vlastitu sliku i ne vidi sliku Boga utisnutu na licu drugih, osobito najslabijih i najpotrebitijih. Lijek za tu bolest je milost da se osjetimo grešnicima i kažemo svim srcem: “Sluge smo beskorisne. Učinili smo što smo morali učiniti” (Lk 17, 10).
Druga je bolest “martalizam” (od imena Marta), pretjerana zauzetost: to je bolest onih koji su uronjeni u posao, zanemarujući, neizbježno, “bolji dio”: sjesti do Isusovih nogu (usp. Lk 10,38-42). Zato je Isus pozivao svoje učenike da “malo otpočinu” (usp. Mk 6,31), jer zanemarivanje nužnog odmora dovodi do stresa i uznemirenosti. Vrijeme odmora, za one koji su završili svoju misiju, potrebno je, obavezno i treba ga živjeti ozbiljno, rekao je Papa.
Prva je bolest osjećati se “besmrtnima”, “imunima” ili čak “nezamjenjivima” zanemarujući nužne i uobičajene kontrole. Kurija koja nije samokritična, koja se ne posuvremenjuje, koja se ne nastoji poboljšati je bolesno tijelo. Običan posjet grobljima može nam pomoći vidjeti imena tolikih ljudi, od kojih su neki vjerojatno mislili da su besmrtni, imuni i nezamjenjivi! To je često posljedica patologije moći, “kompleksa izabranih”, narcizma koji s velikom ljubavlju gleda vlastitu sliku i ne vidi sliku Boga utisnutu na licu drugih, osobito najslabijih i najpotrebitijih. Lijek za tu bolest je milost da se osjetimo grešnicima i kažemo svim srcem: “Sluge smo beskorisne. Učinili smo što smo morali učiniti” (Lk 17, 10)
Treća je bolest mentalna i duhovna “okamenjenost” od koje boluju oni koji imaju srce kameno i “tvrdi vrat” (Dj 7,51-60); oni koji gube unutarnji spokoj, vedrinu i odvažnost i sakrivaju se ispod papira te postaju “strojevi koji obavljaju radnje”, a ne “Božji ljudi”. Opasno je, primijetio je pritom Papa, izgubiti ljudsku osjetljivost potrebnu da bi plakali s onima koji plaču i radovali se s onima koji se raduju!
To je bolest od onih koji su izgubili “mišljenje Isusovo” (usp. Fil 2,5-11), jer njihovo srce, vremenom, otvrdne i postane nesposobno bezuvjetno ljubiti Oca i bližnje (usp. Mt 22, 34-40). Biti kršćanin, zapravo, znači “imati isto mišljenje kao u Kristu Isusu” (Fil 2,5), osjećaje poniznosti, nesebičnosti, velikodušnosti.
Četvrta je bolest pretjeranog planiranja i funkcionalizma. To se događa kad apostol sve pažljivo isplanira i vjeruje da će stvaranjem savršenog plana stvari napredovati, te se tako pretvara u knjigovođu ili računovođu. Nužno je, rekao je Papa, sve dobro pripremiti, ali nikada pritom ne pasti u napast da sputavamo i upravljamo slobodom Duha Svetoga, koja uvijek ostaje veća, darežljivija od svih ljudskih planiranja. “Naime, Crkva pokazuje svoju vjernost Duha Svetoga u mjeri u kojoj ne teži regulirati ga i ukrotiti… – krotiti Duha Svetoga! – … On je svježina, mašta, inovacija”, rekao je Papa.
Peta je bolest slabe koordinacije. To je kad udovi gube zajedništvo jedni s drugima i tijelo gubi svoju skladnu funkcionalnost i svoju odmjerenost, postaje orkestar koji proizvodi buku, jer njegovi članovi ne surađuju i ne žive duh zajedništva i izostaje “timski rad”. Kad noga govori ruci: “ja te ne trebam”, ili ruka glavi: “ja zapovijedam”, uzrokujući tako nelagodu i sablazan.
Postoji i bolest “duhovni Alzheimer” to jest zaborav “povijesti spasenja”, osobne povijesti s Gospodinom, “prve ljubavi” (Otk 2,4). To je progresivno opadanje duhovnih sposobnosti koje u dužem ili kraćem vremenskom razdoblju kod osobe izaziva teški invaliditet te ona postaje nesposobna samostalno obavljati bilo koju aktivnost, živeći u stanju apsolutne ovisnosti o svojim često izmišljenim pogledima.
Vidimo to kod onih koji su izgubili sjećanje na susret s Gospodinom; kod onih koji nemaju deuteronomijski osjećaj života; kod onih koji u potpunosti ovise o svojoj sadašnjosti, svojim strastima, hirovima i slabostima; kod onih koji oko sebe grade zidove i navike te postaju, sve više i više, robovi idola koje su isklesali vlastitim rukama, rekao je Papa.
Treća je bolest mentalna i duhovna “okamenjenost” od koje boluju oni koji imaju srce kameno i “tvrdi vrat” (Dj 7,51-60); oni koji gube unutarnji spokoj, vedrinu i odvažnost i sakrivaju se ispod papira te postaju “strojevi koji obavljaju radnje”, a ne “Božji ljudi”. Opasno je, primijetio je pritom Papa, izgubiti ljudsku osjetljivost potrebnu da bi plakali s onima koji plaču i radovali se s onima koji se raduju!
Sedma je bolest suparništva i umišljenost kad izgled, boje odjeće i znakovi časti postaju primarni životni cilj, zaboravljajući riječi svetoga Pavla: “nikakvo suparništvo ni umišljenost, nego – u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe; ne starajte se samo svaki za svoje, nego i za ono što se tiče drugih” (Fil 2,1-4). To je bolest koja nas navodi da budemo lažni muškarci i žene i živimo lažni “misticizam” i lažni “kvijetizam”. Sam Pavao ih naziva “neprijateljima križa Kristova”, jer im je “slava u sramoti – jer misle na zemaljsko ” (Fil 3,19).
Osma je bolest egzistencijalne shizofrenije, nastavio je Papa. To je bolest onih koji žive dvostruki život, koji je plod licemjerstva karakterističnog za mediokritete i sve veće duhovne praznine koju akademski stupnjevi ili naslovi ne mogu ispuniti. Ta bolest često pogađa one koji se, napuštajući pastoralnu službu, ograničavaju na birokratske poslove, gubeći tako dodir sa stvarnošću, sa stvarnim ljudima. Oni stvaraju tako vlastiti paralelni svijet, u kojem ostavljaju po strani sve ono što sa strogošću uče druge i počinju živjeti skrivenim i često razuzdanim životom. Za tu je vrlo ozbiljnu bolest veoma hitno i prijeko potrebno obraćenje, istaknuo je Papa.
Deveta je bolest naklapanja, mrmljanja i ogovaranja. Podsjećajući kako je o toj bolesti govorio mnogo puta, Papa je rekao kako o tome nije nikada previše govoriti. To je ozbiljna bolest, koja počinje jednostavno, možda samo običnim trivijalnim razgovorom, te obuzme osobu koja postaje “sijač kukolja” (poput Sotone), i u mnogim slučajevima “hladnokrvni ubojica” dobroga glasa svojih kolega i subraće. To je bolest kukavica koje nemaju hrabrosti reći nešto u lice osobama pa im govore iza leđa. Braćo, čuvajmo se terorizma naklapanja!, upozorio je Papa.
Deseta je bolest obožavanja vođa. To je bolest onih koji se dodvoravaju nadređenima, u nadi da će steći njihovu naklonost. Oni su žrtve karijerizma i oportunizma, časte ljude, a ne Boga (usp. Mt 23, 8-12). To su ljudi koji u obavljanju svoje službe misle samo na ono što moraju postići a ne ono što moraju dati. To su sitne duše, nesretni ljudi koji se vode isključivo vlastitom pogubnom sebičnošću (usp. Gal 5, 16-25). Ta bolest može također pogoditi nadređene kada se dodvoravaju nekim od svojih suradnika ne bi li stekli njihovu podložnost, odanost i psihološku ovisnost, ali krajnji rezultat je stvarno sudioništvo.
Osma je bolest egzistencijalne shizofrenije, nastavio je Papa. To je bolest onih koji žive dvostruki život, koji je plod licemjerstva karakterističnog za mediokritete i sve veće duhovne praznine koju akademski stupnjevi ili naslovi ne mogu ispuniti. Ta bolest često pogađa one koji se, napuštajući pastoralnu službu, ograničavaju na birokratske poslove, gubeći tako dodir sa stvarnošću, sa stvarnim ljudima
Jedanaesta je bolest ravnodušnosti prema drugima. Prema Papi ta se “bolest” sastoji u ovome: “Kad svatko misli samo na sebe i gubi iskrenost i toplinu ljudskih odnosa. Kad onaj koji je najiskusniji ne stavlja svoje znanje u službu manje iskusnim kolegama. Kad se nešto dozna pa se zadrži za sebe namjesto da se podijeli s drugima što bi djelovalo pozitivno. Kad, iz ljubomore ili lukavosti, osjeća radost zbog tuđeg pada namjesto da drugoga podigne i ohrabri”.
Dvanaesta je bolest smrknuto lice kao na pogrebu. Od nje, smatra Papa, boluju osorne i strašne osobe, koje smatraju da – da bi netko bio ozbiljan – treba imati potišten, strogi izraz lica i postupati prema drugima – osobito prema onima koje se smatra inferiornima – s krutošću, tvrdoćom i arogancijom. Zapravo, teatralna ozbiljnost i sterilni pesimizam su često simptomi straha i nesigurnosti u sebe.
Apostol mora težiti tome da bude uljudna, vedra, oduševljena i vesela osoba koja posvuda širi radost. Srce puno Boga je sretno srce koje zrači radošću i prenosi je na sve oko sebe: to se odmah vidi! Ne gubimo dakle taj duh radosti, humora, pa čak i samoironije, koji nas čini dragim ljudima, čak i u teškim situacijama. Kako je dobro imati zdravu dozu humora!, poručio je Papa.
Trinaesta je bolest zgrtanja. To je kad “apostol želi ispuniti egzistencijalnu prazninu u svom srcu zgrtanjem materijalnih dobara, ne iz nužde, već samo radi nekog osjećaja sigurnosti”. Papa je pritom podsjetio kako ništa od materijalnog ne možemo ponijeti sa sobom, jer “sudarij nema džepova” i sva naša zemaljska blaga – čak i ako su darovi – nikada neće ispuniti tu prazninu, štoviše učinit će je sve zahtjevnijom i dubljom. Za ove ljude Gospodin ponavlja: “Govoriš: ‘Bogat sam, obogatih se, ništa mi ne treba!’ A ne znaš da si nevolja i bijeda, i ubog, i slijep, i gol… Revan budi i obrati se” (Otk 3,17-19).
Zgrtanje samo otežava i nezaobilazno usporava hod. Papa je pritom iznio jednu anegdotu. Podsjetio se kako su španjolski isusovci opisivali Družbu Isusovu kao “laku konjicu Crkve”. “Sjećam se premještaja mladog isusovca, kada su se na kamion tovarila mnoga njegova dobra predmeti: torbe, knjige, predmeti i darovi. Tada mu jedan mudri stari isusovac, koji je to promatrao, reče: ‘zar je to laka konjica Crkve?’. Naše su selidbe znak te bolesti”, rekao je Papa.
Svoj govor Papa je završio duhovitom opaskom: Jednom sam pročitao da su svećenici poput zrakoplova: vijest je samo kada padnu, no ima ih toliko koji lete. Mnogi kritiziraju a malo ih je koji mole za njih. To je vrlo lijepa izreka, ali i vrlo istinita, jer ističe važnost i osjetljivost naše svećeničke službe i koliko zla može čitavom tijelu Crkve nanijeti samo jedan svećenik koji “padne”
Četrnaesta je bolest zatvorenih krugova, gdje pripadnost grupi postaje jača od pripadnosti Tijelu i, u nekim situacijama, samome Kristu. Premda ova bolest uvijek počinje s dobrim namjerama, ona s vremenom zarobljavaju udove i postaje rak koji prijeti skladu Tijela i uzrokuje toliko zla – sablazni – pogotovo za našu najmanju braću. Samouništenje ili “prijateljska vatra” od suboraca je najpodmuklija opasnost. To je zlo koje pogađa iznutra i, kao što Krist kaže: “Svako kraljevstvo u sebi razdijeljeno opustjet će i kuća će na kuću pasti” (Lk 11,17).
Posljednja, petnaesta, bolest s Papina “popisa” je svjetovna dobit, egzibicionizmi, kad apostol pretvara svoju službu u vlast, a svoju vlast u robu za stjecanje svjetovne dobiti ili više moći. To je bolest ljudi koji nezasitno pokušavaju uvećati svoju moć i da bi to postigli ne prezaju ni od klevetanja, ocrnjivanja i diskreditiranja drugih, čak i u novinama i časopisima. Oni to naravno čine samo radi vlastitog pokazivanja i dokazivanja da su sposobniji od drugih.
I ta bolest nanosi mnogo zla Tijelu, jer dovodi ljude do toga da opravdavaju korištenje svakog sredstva za postizanje tog cilja, često uime pravde i transparentnosti! Papa je pritom podsjetio na svećenika koji je pozvao novinare da im ispriča – i izmisli – neke privatne i povjerljive stvari o svojoj braći i župljanima. Njemu je bilo važno vidjeti se samo na naslovnici, jer se tako osjećao “snažnim i uvjerljivim” nanoseći mnogo štete drugima i Crkvi. Jadnik!, prokomentirao je Papa.
Svoj govor Papa je završio duhovitom opaskom: Jednom sam pročitao da su svećenici poput zrakoplova: vijest je samo kada padnu, no ima ih toliko koji lete. Mnogi kritiziraju a malo ih je koji mole za njih. To je vrlo lijepa izreka, ali i vrlo istinita, jer ističe važnost i osjetljivost naše svećeničke službe i koliko zla može čitavom tijelu Crkve nanijeti samo jedan svećenik koji “padne”.
Na kraju je Papa čestitao svima okupljenima, njihovim obiteljima i suradnicima sretan Božić te ih zamolio da ne zaborave moliti za njega.
(IKA)
Bojler za maloga Isusa
Ustao sam jutros, otuširao se kao i svakog drugog dana, a zatim sjeo za stol, otvorio novine i našao da sam napravio nešto bezbožno.
Mislim, nije da sam se uznemirio, nije to meni ništa strano. Svakodnevno činim bezbožne stvari i bezbožne mi se misli motaju ludom glavom, ali ovo je ipak bilo nešto zapanjujuće.
U jednom španjolskom samostanu svojevoljno je zatočeno nekoliko naših djevojaka, koje su se zavjetovale da će hodati bose, oskudno i neraznovrsno jesti, lijegati na tvrdu postelju, pokrivati se grubom tkaninom, razgovarati samo dva sata dnevno i umivati samo hladnom vodom.
Pravi katolici, ako je vjerovati novinama, žive na jednom mjestu koje po svim opisima izgleda kao sjevernokorejski pržun za političke neprijatelje. A ja nisam mogao ne upitati se, u čemu je stvar? Zašto se redovnice, na primjer, peru hladnom vodom? Podsjetite me, zar se negdje u Svetom pismu brani topla voda? Zar je Bog Bračanin koji ne voli da se uključuje bojler?
I sva su ta odricanja, kažu mjerodavni, nenadmašni, prvorazredni izrazi vjere i svetosti.
Pravi katolici, ako je vjerovati novinama, žive na jednom mjestu koje po svim opisima izgleda kao sjevernokorejski pržun za političke neprijatelje. A ja nisam mogao ne upitati se, u čemu je stvar? Zašto se redovnice, na primjer, peru hladnom vodom?
Podsjetite me, zar se negdje u Svetom pismu brani topla voda? Zar je Bog Bračanin koji ne voli da se uključuje bojler?
Redovnički zavjeti su, kako znamo, teški, nije to život za svakoga, ali obično imaju smisla.
Premda ste drugačija, sebičnija osoba, možete shvatiti zašto je netko na kosti uprtio takav ogromni teret.
Čak i ako ne vjerujete, zadivit ćete se osobi poput blažene Majke Tereze, koja se odrekla udobnosti da bi prala indijske gubavce.
Nadahnjujući je i rad Helen Prejean, časne sestre koja je jedna od najglasnijih protivnika smrtne kazne u Sjedinjenim Državama i po čijoj je memoarskoj knjizi o susretima s osuđenicima na najtežu kaznu Tim Robbins snimio potresni, Oscarom nagrađeni “Odlazak u smrt”.
U blagdanima koji su pred nama mnogi ne bi pojeli tanjur bakalara da im ga časne sestre ne skuhaju, i taj plemeniti, nesebični trud sama je srž Kristova učenja. Dirnut će vas predanost i snaga njihove vjere. Nema ničega evanđeoskijeg od te brige za našu nesretnu i slabu braću i sestre
Napunit će vam zatim oči suzama sudbina one švore koja je prije nekoliko mjeseci i sama oboljela pomažući u afričkim selima zaraženim ebolom i koja je iz bolesničke postelje, u vrućici preklinjala vlasti da ne ubiju njezina psa.
Diljem je svijeta mnogo, tisuće i tisuće takvih žena zavjetovanih na tjelesnu čistoću, Kristovih nevjesti koje anonimno, samozatajno i skromno brinu o bolesnima, nepokretnima, napuštenima, slabima, koje čuvaju djecu, liječe, kuhaju, sviraju, njeguju i opismenjuju.
U prestravljujućem, strašnom smrtnom času neki imaju samo njih da ih drže za ruku, tješe ih i mole s njima.
U blagdanima koji su pred nama mnogi ne bi pojeli tanjur bakalara da im ga časne sestre ne skuhaju, i taj plemeniti, nesebični trud sama je srž Kristova učenja.
Dirnut će vas predanost i snaga njihove vjere. Nema ničega evanđeoskijeg od te brige za našu nesretnu i slabu braću i sestre.
Ali, što bismo zapravo s redovnicama koje bosonoge mole i spavaju samo dva sata s ciglom umjesto jastuka?
“Ma, oprosti, kad sam ja tako nešto rekao?” upitat će ih On vjerojatno jednog dana kad se na onome svijetu sastanu. Javna televizija će na Badnji dan popodne emitirati dokumentarni film o ovim španjolskim redovnicama, a ja uistinu ne vidim da bi išta bilo neprikladnije od ove samotne pobožnosti koja se odrekla ostatka svijeta. Jer upravo na Božić valja pripadati svijetu
Kako će ikome pomoći da one ne pale bojler?
Zašto bi svijet postao bolje mjesto ako su se one zauvijek oprostile s ćaćom i materom, dale zaključati i sada ne vide ni sunca ni miseca?
Ne osuđujem, naravno, nikoga. Svatko od nas ima pravo na život kakav sam izabere, pa i ako ga uzbuđuju čudnovatosti.
Nije mi zazorno da netko uživa u patnji i iscrpljivanju svoga tijela, da moli krunicu dok se onesvijesti, a onda se ispljuska studenom vodom i mehanički nastavi: “… sveta Marijo, majko Božja, moli za nas grešnike sada i na čas…”, ali stvarno ne vidim, teološki mi je nedoukučivo, šta Isus ima s time?
“Ma, oprosti, kad sam ja tako nešto rekao?” upitat će ih On vjerojatno jednog dana kad se na onome svijetu sastanu. Javna televizija će na Badnji dan popodne emitirati dokumentarni film o ovim španjolskim redovnicama, a ja uistinu ne vidim da bi išta bilo neprikladnije od ove samotne pobožnosti koja se odrekla ostatka svijeta.
Jer upravo na Božić valja pripadati svijetu.
Poruka je Božića, naučili smo prvo u Bibliji, a kasnije mnogo puta ponovili u Dickensovim i Andersonovim knjigama i u filmovima Franka Capre, u brizi za bližnje, u suosjećanju, u pomaganju onima koji su imali manje sreće od nas, a katolički fanatizam u kojemu će se netko zaključati i moliti prije mi nekako sebično i oholo djeluje, potpuno promašuje kršćansku bit.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Božić – naš rođendan
Katkad nas od onoga što smo pozvani slaviti na Božić ne odvajaju samo folklor i pretjerivanja vezana uz proslavu, nego i naš idolopoklonički odnos prema Isusu. U takvom odnosu Isusa doživljavamo i štujemo izvan nas samih, kao ideal što bismo ga trebali doseći. Kao da se dijete položeno u jaslice može ‘‘doseći“! Ne treba li se prije k njemu sagnuti?
Na Božić slavimo, zapravo, naš vlastiti, istinski rođendan ukoliko vjerujemo, štoviše u tišini ćutimo, da je božanski dah položen u dubinama naših bića, da treperi u nama zajedno s našim dahom od čežnje da diše i plamsa.
Na Božić slavimo, zapravo, naš vlastiti, istinski rođendan ukoliko vjerujemo, štoviše u tišini ćutimo, da je božanski dah položen u dubinama naših bića, da treperi u nama zajedno s našim dahom od čežnje da diše i plamsa
Nije li Isus došao među nas i k nama ne samo da budemo kao on, nego da budemo on? Da se spustimo do našega božanskoga daha i dopustimo mu da se rasplamsa i prožme sve naše biće i naš život kao što jest njegov?
Teško ćemo to razumjeti ukoliko nemamo iskustvo nutarnje slobode proizašlo iz patnje u progonstvu u kojem se mičemo i jesmo u izvanjskome svijetu: prognani smo iz nas samih, iz naše božanske naravi te iz toga progonstva izlazimo, ponovno se rađajući.
Nikodem je pitao Isusa: kako to možemo biti nanovo rođeni?, a Isus mu odgovara: ‘‘Tko se ne rodi odozgor, iz daha, ne može vidjeti Kraljevstva Božjeg. Dah [hebr. ruah] diše gdje hoće, čuješ mu šum, a ne znaš odakle dolazi ni kamo ide“. Tako je sa svakim nanovo rođenim. On uživa kraljevsku slobodu. Više se ne mora ravnati prema zakonitostima vanjskoga svijeta, nego prema božanskim zakonitostima u svojoj nutrini.
Na ovaj smo svijet rođeni jer smo, u savezu s našim Stvoriteljem , na to pristali i prihvatili kako bi nastavljao stvarati i ljubiti ovaj svijet . No, zaboravili smo na to. Kraljevska sloboda je poslušnost tom savezu koji oslobađa.
Nikodem je pitao Isusa: kako to možemo biti nanovo rođeni?, a Isus mu odgovara: ‘‘Tko se ne rodi odozgor, iz daha, ne može vidjeti Kraljevstva Božjeg. Dah [hebr. ruah] diše gdje hoće, čuješ mu šum, a ne znaš odakle dolazi ni kamo ide“. Tako je sa svakim nanovo rođenim
Ponovno se roditi znači radikalno se vratiti u vlastitu nutrinu, tamo gdje nam je dah darovan i povezuje nas s našim božanskim domom. Ponovno se roditi znači rađati se našem božanskom identitetu.
Nismo djeca samo našim ljudskim roditeljima (njima smo povjereni na brigu dok odrastamo), nego smo ponajprije djeca božanskoga doma. Radikalan povratak nama samima, povratak je tom domu. Što ne znači da više nismo odgovorni za naše djelovanje u svijetu. Naprotiv.
No, postavši božanskom djecom pozvani smo biti poslušni božanskim zakonima u kojima nema jamstva i sigurnosti ograničenih svjetova. Nutarnja sigurnost sigurnost je djeteta otvorena vlastitoj božanskoj naravi.
Nanovo rođeni počinjemo gledati nutarnjim očima i usklađujemo se s nutarnjim učiteljem u nama. Poput Abrahama pozvani smo otići iz ljudskoga zavičaja i otići u krajeve koje će nam taj učitelj pokazati, odnosno prema sebi samima, prema domu u nama. Prema Božiću.
Nanovo rođeni počinjemo gledati nutarnjim očima i usklađujemo se s nutarnjim učiteljem u nama. Poput Abrahama pozvani smo otići iz ljudskoga zavičaja i otići u krajeve koje će nam taj učitelj pokazati, odnosno prema sebi samima, prema domu u nama. Prema Božiću
U svojoj duhovnoj avanturi Abraham je susreo Melkisedeka, kralja pravednosti i mira. On ga uvodi u mir koji ne ovisi o vanjskom svijetu. U takvom miru vraćamo sve dugove što ih imamo prema božanskom djetetu kojega smo prognali u vanjski svijet te se možemo ne samo sagnuti k njemu, nego ga i uzeti na ruke i priviti k sebi.
Pozvani smo biti sinovi i kćeri nutarnje slobode, ljudi svjetla iz kojega smo došli i u koje se vraćamo. U tom svjetlu moguće je boraviti i na ovom svijetu – otkrivaju nam brojni mistici različitih duhovnih tradicija.
Ljudi kraljevske slobode su i ljudi kraljevske radosti , radosti kakva proizlazi iz vjenčanja ljudskog i božanskog – iz najdublje ljubavi. Takva ljubav i usred tuga i žalosti ovoga svijeta i našega bića, sama biva bez tuge i žalosti – kaže sufijski mistik Rumi.
Božić je prilika da se prisjetimo. Da se okrenemo prema svome domu na način na koji naš dah nalazi svoj dom u našem tijelu sada i ovdje.
Želim nam svima takvo novo rođenje. Tada nećemo samo nastojati oko boljega, pravednijega svijeta, nego ćemo u njemu, i uza sve tuge i žalosti, jednostavno – biti.
- « Previous Page
- 1
- …
- 5
- 6
- 7
- 8
- 9
- 10
- Next Page »