novinarstvo s potpisom
Tomislav Jakić
I bi Božić Ljeta Gospodnjega 2016.
I bijahu Adventski sajmovi. I pekle su se kobasice i fritule širom Lijepe naše.
I uvjeravali smo se, sami sebe, kako baš onako kako i priliči slavimo rođenje Spasitelja, mada smo do grla potonuli u groznicu potrošačkog društva koja je Božić pretvorila u jedan veliki posao. [Read more…]
Gospodin biskup Košić je sisačkim domaćinima očitao lekciju – od vjeronauka u vrtićima preko HAVC-a i branitelja do problema s ”antifašistima”, od katastrofalne administracije do nezaposlenosti i odlaska mladih. I o tome kako je netko ”nama” (katolicima) ”ukrao Božić” u ime komercijalizacije i zabave zagrmio je biskup izazvan tim novim poganstvom. [Read more…]
(Iz nastupnoga govora mons. dr. fra Ivice Petanjka, biskupa krčkog, katedrala u Krku, 22. ožujka 2015).
U ono vrijeme i za sva vremena, jer je riječ Gospodina našega Isusa Krista vječna, stoji zapisano: “Ne dajte se zvati ‘Rabbi’, jer jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća. Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji, jer jedan je Otac vaš – onaj na nebesima. I ne dajte da vas vođama zovu, jer jedan je vaš vođa – Krist” (Mt 23, 8-10). [Read more…]
Došašćem smo se pripravili za Božić, koji je proslava blagdana Kristova rođenja. Posebno je to vrijeme liturgijske godine koje nas je pozvalo na budnost i koje samo po sebi svake godine ponovno u nama probudi posebne osjećaje. Sve nam se, makar za trenutak, čini ljepše, bolje, radosnije i sve nam postaje moguće. Zato smo u vremenu došašća izišli iz svojih svakodnevnih rutina.
Pripremali smo se za blagdan Božića slaveći mise zornice, pristupajući sakramentu pomirenja s Bogom, sudjelujući na duhovnim obnovama. To je kršćanska priprava za Božić! I čini se, gledano iz perspektive radosnog božićnog ozračja koje nas je zahvaćalo s približavanjem Božića, da ni jedan drugi povijesni događaj ne utječe na našu sadašnjost, ne ulazi toliko u njezin ritam, kao što to čini događaj Božića.
Sve nas to otvara otajstvu pravoga Božića, Božića u kojemu je Bog postao Emanuel, s nama Bog, Božića u kojemu je Bog ispunio sva svoja obećanja i naša najintimnija očekivanja, pokazujući nam kako i koliko nas ljubi. Božić je mjera Božje neizmjerne ljubavi prema nama!
Ulazeći u ljudsku povijest, tihim i nečujnim korakom, bez ikakve političke ili vojne moći, kao jedan od mnogih, bez privilegija, bez želje da bude različit, a u solidarnosti s uvjetima najslabijih i nemoćnih među nama, onih siromašnih i odbačenih, onih na “egzistencijalnim periferijama siromaštva” (papa Franjo), Bog nam pokazuje kako i koliko nas ljubi, ali i kako se ljubi.
Postoji, međutim, danas i jedan drugačiji Božić koji se donekle preklapa s pravim Božićem i njegovim porukama, a još više s onim našim tradicionalnim božićnim običajima, ali je opet i bitno drugačiji.
Potrošački je to Božić, Božić “blagdana”, u koji se ulaže velika energija i poprilično novca da bi nam dočarao umjetno stvorenu božićnu bajku u kojoj će se svaki pojedinac osjećati posebno, ali i u kojem je zanemaren onaj jedini razlog zbog kojega se svaki čovjek doista treba osjećati posebnim, odnosno da je Bog u betlehemskom Djetetu postao čovjek, da je Bog postao jedan od nas.
Bez toga razloga za proslavu Božića, o Božiću imamo toliko toga, ali nemamo Božić, Boga koji je u Djetetu postao jedan od nas. Zaustavila ga je površnost instantne božićne radosti, radosti ovdje i sada, radosti trenutka, radosti koju je moguće kupiti, ali koja se veoma brzo potroši i ostavi prazninu u duši i u novčaniku, a ne dotiče bitnu božićnu poruku. Slavlje Božića raskošnosti, koje od otajstva čini legendu, koreografiju, slavlje bez Slavljenika, kratkog je vijeka.
Čim se lampice ugase i ukrasi skinu, u naš se svijet vrati praznina. I sve ponovno postaje kao što je bilo prije, a možda i gore. Potrošački Božić, Božić “blagdana”, nestane zajedno sa svim rekvizitima koji su ga održavali na životu.
Poznate su Kristu te okolnosti. To su okolnosti poput onih u potrošačkom Betlehemu koji mu nije dao boravište, nego ga je otpravio u štalu. Zato je njegova štala nužno lišena svega što je suvišno, svega što nas može omesti na putu istinskog zajedništva s njim. Ali ta štala ima ono najbitnije. Ima ljubav kojoj ni krajnja bijeda nije prepreka.
Božja je to ljubav prema nama koja ne počiva na površnosti i ne očituje se u sentimentalnosti. Bog nam nudi puno više od toga. Istodobno to je i ljudska ljubav kao naš odgovor Bogu na ljubav kojom smo ljubljeni. Svjedoci te ljubavi su oni koji se nisu dali zavesti blještavilom površnosti, nego su poput Marije, Josipa i pastira postali svjedoci istinskog Svjetla koje je u betlehemskom Djetetu došlo na svijet.
Tama betlehemske noći, hladnoća srca stanovnika i oštra slama, odbijeni konak i vedro nebo nisu tek prošlost. Božićni događaj je aktualan i danas. I svatko od nas u svojoj slobodi i ovog Božića bira svoju ulogu u tom događaju. Nemojmo dopustiti da nas zavede površnost, da nama zagospodari sentimentalnost koja nam se nudi na svakom koraku, da nas zaslijepi svjetlost “blagdanskih” lampica potrošačkog Božića.
Uronimo u događaj božićnog otajstva, razmišljajmo o tome što Bog o Božiću učini za nas i otkrit ćemo put spasenja koji nam Bog nudi u jednostavnosti betlehemske štale i u odbačenosti odbačenih. Otkrit ćemo, također, da je taj put i naš put. Božić nam onda više neće biti samo prigoda za kratkotrajni odmak od svakidašnjice i trenutačna okrepa, površna prilika za zabavu koja brzo dođe i još brže prođe, nego će nam nastaviti biti ono što je Božić od svog početka bio i ostaje za sav svijet i cijelo čovječanstvo: početak nove ere na putu spasenja, jer “Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet” (Iv 1, 9).
S ovim mislima na otajstvo koje slavimo, ali i upozorenjem na površnost kojoj smo i mi kršćani izloženi, svima vama želim sretan i radostan susret s Gospodinom o ovogodišnjem Božiću i blagoslovljenu novu 2015. godinu.
Mate Uzinić, dubrovački biskup
(IKA)
Znam da će mnogi odmahnuti rukom na temelju naslova čak i prije čitanja ove kolumne i reći: naravno, glavni urednik Glasa Koncila Ivan Miklenić napuhani je puran, nedovoljno školovani i iskompleksirani dođoš iz provincije koji ne bi nikada bio na toj poziciji da ga tamo ne drži čovjek još nekompetentniji – zagrebački nadbiskup Josip Bozanić koji pak oko sebe samo želi imati beskičmenjake i poslušnike. Ta nisu ovo više vremena Franje Kuharića, dapače; kardinal Bozanić je proveo temeljitu dekuharićizaciju zagrebačke i domovinske Crkve.
Ali ja vas molim da pročitate ovih nekoliko pasusa jer je stvar alarmantna.
Prvo katoličko pero tzv. (kažem takozvane jer je to nepostojeća evanđeoska stvarnost) ”Crkve u Hrvata” (sada kada je Živko Kustić mrtav, Miklenić sebi umišlja da je najveći) dao je intervju Večernjem listu i novinaru sa još manjim obrazovanjem i strahovitim nedostatkom opće i religiološke kulture, pa je, odgovarajući na pitanje ”Papa Franjo uporno inzistira na skromnosti i tome da Crkva nije burza. Slijedi li ga u tome naša Crkva u Hrvatskoj?”, odgovorio ovako:
”Papa Franjo je već uzimanjem papinskoga imena po sv. Franji Asiškome zacrtao stanoviti program i put u suvremenoj Crkvi. To je put skromnosti, jednostavnosti, malenosti i nježnosti koji je bio uvijek cijenjen i s pravom je i danas planetarno veoma cijenjen, barem verbalno. Puno je više, čini mi se, zagovornika toga puta u javnosti nego spremnih ići tim putem. U Crkvi u hrvatskome narodu taj je put sv. Franje Asiškoga duboko ukorijenjen: u našemu malome narodu postoji čak šest muških franjevačkih provincija i još više ženskih provincija franjevačke inspiracije koje redovito oko sebe okupljaju brojne vjernike. Na svoj način duh skromnosti žive i sve druge redovničke zajednice i zajednice apostolskoga života kao i mnogi dijecezanski svećenici i brojni drugi vjernici. Svi oni čine našu Crkvu.”
Što je tu, pitat ćete se, neobično, skandalozno ili šokantno?
Ivan Miklenić, to sam već puno puta napisao, potpuno je nedorastao za posao glavnog urednika katoličkog tjednika, a ja bih ga sigurno potjerao iz redakcije da je samo novinar i da mi napiše nešto slično – da ”u našemu malome narodu postoji čak šest muških franjevačkih provincija” .Dakle, u ”našem malom narodu” ne djeluje toliko muških franjevačkih zajednica. Među Hrvatima, a ako baš želite, na području Republike Hrvatske, djeluju sljedeće muške franjevačke redovničke provincije:
Hrvatska franjevačka provincija svetog Jeronima sa sjedištem u Zadru (kojoj sam i sâm pripadao) – Mala braća ili OFM.
Hrvatska franjevačka provincija svetih Ćirila i Metoda sa sjedištem u Zagrebu (Kaptol) – Mala braća ili OFM.
Hrvatska franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu – Mala braća ili OFM.
Franjevačka provincija Bosna srebrena sa sjedištem u Sarajevu koja djeluje i na području RH – Mala braća ili OFM.
Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja Marijina sa sjedištem u Mostaru koja djeluje i na područje RH – Mala braća ili OFM.
Hrvatska provincija svetog Jeronima franjevaca konventualaca sa sjedištem u Zagrebu (Sveti Duh) – Fratri konventualci ili OFM Conv.
Hrvatska kapucinska provincija svetog Leopolda Mandića sa sjedištem u Zagrebu – Fratri kapucini ili OFM Cap.
Hrvatska provincija franjevaca trećoredaca glagoljaša sa sjedištem u Zagrebu (Ksaver) – Fratri glagoljaši ili OFM TOR.
Dakle, ne šest, kako tvrdi Miklenić, već je osam muških franjevačkih provincija koje djeluju ”u našem malom hrvatskome narodu” ili u Republici Hrvatskoj, ako su Mikleniću bosansko-hercegovački katolici Hrvati nižeg reda.
Uz njih, ovdje djeluju i sljedeći redovnici: benediktinci, dominikanci, isusovci, karmelićani, pavlini i salezijanci te misionari iz sljedećih zajednica koje imaju izvandomovinsko sjedište: verbiti, dehonijanci, Isusova mala braća, lazaristi, spiritanci, misionari Krvi Kristove, misionari Srca Isusova, monfortanci, palotinci i Sinovi bezgriješnog začeća.
Ovo skandalozno, šokantno i nečuveno Miklenićevo neznanje je tim strašnije što se događa na početku Godine posvećenoga života. Naime, papa Franjo je na prvu nedjelju Adventa posvetio novu liturgijsku godinu svim osobama koje žive svoju redovničku karizmu.
Sasvim je nerazumljivo zašto pokradeni franjevci nisu reagirali na Miklenićev bezobrazluk i zašto se nakon ovoga skandaloznog omalovažavanja ovdašnjih franjevaca nije očitovao provincijal Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića, ujedno i predsjednik Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica (HKVRPP), fra Jure Šarčević.
Katolički tjednik iz Sarajeva (broj 48. od 7. prosinca) donosi razogovor o djelovanju HKVRPP, odnosno njegove službe predsjednika, na koju je izabran prije nešto više od mjesec dana. Šarčević je rekao: “Osobno si ne umišljam da mogu učiniti Bog zna što veliko, ali ono što mogu, učinit ću rado i s oduševljenjem. Započela je Godina posvećenog života.
Puno je izazova i očekivanja, ne samo od redovnica i redovnika, nego i cijele Crkve. No, nemam straha. Imam dobre suradnike u Vijeću konferencije, tijela i strukture koje već dobro funkcioniraju.” U tom kontekstu podsjetio je kako u Hrvatskoj redovništvo okuplja više od četiri tisuće redovnika i redovnica, što predstavlja veliku snagu Crkve u današnjem svijetu punom izazova i potreba.
Za početak, fra Jure, nemojte dopustiti da se gazi po franjevcima i da im se smanji broj i trud. Ova šutnja nad neznanjem Ivana Miklenića nije dobar znak. Zar je fra Jure kukavica? Zar se boji Miklenića? Zar mu je važnije da kunktatorski sačuva kakav-takav odnos s moćnicima s Kaptola 8 nego da kvalitetno predstavi svoju subraću, svakog pojedinog fratra u prvome redu, ako ih se omalovažava?
Na primjeru sv. Franje, koji je čuo poziv “Franjo idi popravi Crkvu”, Šarčević je pojasnio kako je sv. Franjo želio živjeti prema svetom evanđelju, i to doslovno bez prilagodbe i tumačenja. I zato je Bog po njemu popravio Crkvu. Evanđelje je u svakom vremenu aktualno, jer je uvijek novo, ne zastarijeva. O ulozi Crkve danas tako je rekao: ”Na nama je, na cijeloj Crkvi, zadaća, posebno nama posvećenicima, da u ovoj Godini posvećenoga života učinimo da evanđelje postane privlačno i novo ljudima našega vremena, da dožive radost evanđelja. U susretu sa živim evanđeljem, tj. Isusom Kristom, rađa se prava radost. Tu istinu moramo posvjedočiti ljudima”, pojasnio je Šarčević.
Debelo sumnjam da franjevci mogu ”popraviti ” ili ”obnoviti Crkvu” ako se skrivaju u mišju rupu pred jednim blentavim popom koji apsolutno ništa ne shvaća pravilno, pa tako optužuje Hajdukovce da su orijunaši, antihrvati, sugerirajući i da su idioti koje instrumentalizira tko god se sjeti.
Da se razumijemo, ne smeta više mene to što Miklenić, valjda čak i u vlastitim gaćama, vidi neprijatelja hrvatskoga naroda. Mene frapira to što tisuće i tisuće redovnika i redovnica (jer bi žene u ovome trebale biti solidarne sa svojom muškom subraćom u redovništvu) čuči i šuti dopuštajući da im neki kanonik kabadahija kroji egzistenciju.
Zapravo, ono što ubija u pojam je to što, kao što Dinamo i Hrvatski nogometni savez imaju jednoga gazdu – Zdravka Mamića, i ovdašnja Crkva ima jednoga neprikosnovenoga partijskoga komesara (nepismenoga kao oni iz 1945. koji su te brisali s mape po kratkom postupku) u liku Ivana Miklenića, pa svi moraju biti kuš i vezivati konja gdje taj gazda naređuje.
Poruka Hrvatske biskupske konferencije o nadolazećim predsjedničkim izborima:
Draga braćo i sestre!
1. Povodom izbora za predsjednika/predsjednicu Republike Hrvatske, koji će se održati 28. prosinca ove godine, mi – katolički biskupi – želimo s vama, članovima Božjega naroda, ali i sa svim ljudima dobre volje, podijeliti svoja promišljanja te vas pozvati da, dajući savjesno i odgovorno svoj glas, osobno preuzmete odgovornost za općedruštveni boljitak i daljnji razvoj demokracije u hrvatskome društvu.
Naime, političko djelovanje, kao oblik neposredne skrbi za zajedničko dobro, časno je i prijeko potrebno služenje u zajednici, jer ljudsko društvo ne može biti dobro uređeno ni plodno, ako u njemu nije prisutna zakonita vlast, koja osigurava red i pridonosi, u dovoljnoj mjeri, ostvarenju općega dobra (usp. Katekizam Katoličke Crkve, br. 1897.).
U tome smislu, dajući svoj glas osobi koja, po vašem uvjerenju, svojim životom i javnim djelovanjem najviše utjelovljuje mudrost, razboritost i odlučnost u vođenju državničkih poslova, ne samo da ostvarujemo Ustavom Republike Hrvatske zajamčeno biračko pravo nego, kao građani i vjernici, izražavamo i svoju ljubav koju gajimo prema Domovini.
Istovremeno, ispunjavajući svoju građansku i vjerničku dužnost, izražavamo i zahvalnost svim prethodnim naraštajima koji su nam svojim životom i žrtvom omogućili da uživamo blagodati nacionalne suverenosti u ozračju istinske slobode.
2. U želji da pripomognemo u donošenju što odgovornije i razboritije odluke, želimo skrenuti pozornost na neke važne vidove današnjih društvenih, kulturalnih i političkih prilika hrvatskoga društva te na taj način izraziti i svoja očekivanja od budućega predsjednika, odnosno buduće predsjednice Republike Hrvatske. U duhu biblijske mudrosti koja ističe kako onaj “tko vlada ljudima pravedno i tko vlada u strahu Božjem, taj je kao jutarnja svjetlost kad ograne sunce” (2 Sam 23,3), predsjednik/predsjednica države već bi po odgovornosti službe koju obnaša trebao/la biti moralni autoritet i savjest društva.
U okolnostima teške gospodarske krize, a koja za posljedicu ima sve veće osiromašenje puka i socijalno raslojavanje hrvatskih građana, za očekivati je od predsjednika/predsjednice Republike da se svojim autoritetom snažno zauzme za pronalaženje izlaza iz gospodarskih poteškoća u koje svakodnevno sve dublje tonemo. Stoga smo uvjerenja da predsjednik/predsjednica države, kao ona/j koji/a “predstavlja i zastupa Republiku Hrvatsku u zemlji i inozemstvu” (Ustav Republike Hrvatske, čl. 93.), treba ojačati diplomaciju, naročito gospodarsku te tako pripomoći sveukupnom oporavku našega društva.
Zato se nadamo, da će se budući predsjednik/predsjednica, na čelu države koja je članica Europske unije, pridružiti pozivu pape Franje, upućenomu nedavno za posjeta Europskomu parlamentu u Strasbourgu, te biti osoba koja će svojim primjerom prednjačiti u zauzimanju za prava obespravljenih, osobito siromašnih, upozoravati na nužnost promjene mentaliteta, odbacujući funkcionalističke i privatističke modele koji neizbježno vode u “kulturu odbacivanja”, te snažnije zahtijevati uspostavu pravednije raspodjele dobara i osiguravanje dostojanstvenoga rada, jer bez socijalne osjetljivosti nema ni razvoja društva u cjelini.
3. Upravo na tragu spomenutoga govora, u kojem je Sveti Otac naglasio kako je došao trenutak za zajedničku izgradnju Europe koja se ne vrti oko ekonomije, nego oko svetosti ljudskoga života, odnosno oko neotuđivih vrednota; Europe koja je nositeljica znanosti, umjetnosti, ljudskih vrednota, ali i vjere; Europe koja gleda na čovjeka, koja ga brani i štiti, osobito obitelj, temeljnu stanicu i dragocjeni element svakoga društva, pozvani smo kao vjernici poduprijeti programe onih predsjedničkih kandidata koji se zauzimaju za promicanje dostojanstva žene, za zaštitu braka kao zajednice muškarca i žene te promiču kulturu života.
Od državnoga poglavara također se očekuje da poštuje vjersku slobodu, slobodni izbor vjerskog odgoja i pravo na priziv savjesti protiv nepravednih građanskih zakona koji prisiljavaju ljude da djeluju protivno zahtjevima moralnoga reda, temeljnih prava osoba i naučavanja evanđelja, budući da je to potvrda demokratičnosti i poštivanja pluralnosti nekoga društva.
4. U svjetlu sve naglašenijih ideoloških prijepora u Republici Hrvatskoj koji ozbiljno narušavaju kulturu dijaloga, očekujemo od predsjednika/predsjednice Republike da nedvosmisleno osudi sve zločine (usp. Rezolucije Parlamentarne skupštine Vijeća Europe 1096/1996 i 1481/2006), bez razlike kada i u ime koje ideologije su počinjeni, jer je to nužan preduvjet za uspostavljanje društvenoga mira i nacionalnoga jedinstva.
U tome smislu, od iznimne je važnosti da se predsjednik/predsjednica Republike zalaže i za iznošenje cjelovite istine o Domovinskome ratu te gaji poštovanje prema svim hrvatskim braniteljima zauzimajući se za ostvarivanje njihovih pravednih zahtjeva.
Predsjednik/predsjednica, kao “prvi čovjek hrvatske države”, pozvan/a je voljeti svoj narod, pružati primjer zdravoga domoljublja, poštujući simbole i znakovlje hrvatskoga nacionalnog identiteta i sprječavati rasprodaju nacionalnoga bogatstva. Na međunarodnoj se razini treba zauzimati i boriti se za interese svih hrvatskih građana i njihove države, a Hrvate koji žive u drugim državama doživljavati kao važan čimbenik u ostvarivanju dobrih međunarodnih odnosa te se zauzimati za njihova politička i kulturalna prava.
5. Iako je kriza zahvatila velik broj građana Republike Hrvatske te se osjeća stanovita ravnodušnost i napast malodušja, ne smijemo se prepustiti dojmu da se ništa ne može učiniti ni promijeniti. Podsjećamo stoga, kako je neizlazak na izbore također određeni oblik glasovanja, jer tada drugima prepuštamo da odlučuju u naše ime, pri čemu svi neizbježno trpimo posljedice tih odluka. Pozivamo vas stoga da se dobro informirate o programima predsjedničkih kandidata i da se ne odričete svoga prava da na izborima aktivno suodlučujete i o svojoj budućnosti.
Dajući glas određenoj osobi vi joj izražavate povjerenje i na stanovit ju način ovlašćujete da vas zastupa tijekom sljedećih pet godina.
Apeliramo i na predsjedničke kandidate da u predizbornoj kampanji sačuvaju osobno dostojanstvo i čast, jer izbjegavajući neprimjereno i nekorektno postupanje prema političkim protivnicima na najbolji način očituju svoju prikladnost za obnašanje te odgovorne državničke službe.
Isto tako upućujemo poziv sredstvima društvenoga komuniciranja da, osim što se od njih očekuje da svoje poslanje u predizbornoj utrci ispune s visokim standardima profesionalnosti, također poštuju blagdanske dane i na taj način očituju visoku razinu tolerantnosti i demokratičnosti.
S dubokim pouzdanjem u Božje čovjekoljublje i njegovu bezgraničnu ljubav koju nam očituje upravo u božićnim danima, pozivamo vas da nam se pridružite u molitvi za slogu i napredak naše Domovine i preporučimo ju zagovoru One koju vjekovima nazivamo Advocata Croatiae, Odvjetnicom Hrvatske, da bismo mogli što odgovornije i savjesnije pristupiti predstojećim predsjedničkim izborima.
Biskupi HBK
Zagreb, 10. prosinca 2014.
(IKA)
Populističko povlađivanje i nacionalističko divljanje, ljudi u crnom s ogromnim križevima na prsima blokiraju grad, jeftini senzacionalizam u tjednicima, dnevnim izdanjima novina, po portalima, grubo zadiranje u privatnost, neodgovorno etiketiranje i progon zbog prezimena, porijekla, očeva, provala mržnji i isključivosti svih vrsta na društvenim mrežama – whatever – u Hrvatskoj su nadomjestak za demokraciju. Bolje rečeno, puka patvorina demokracije. Taj grubi falsifikat živimo na ovim prostorima već više od dva desetljeća uvjereni da valjda bolje ne može, da smo eto osuđeni na duboku podijeljenost, pomireni s mržnjom.
Prava je istina da te naše podjele, umjetno proizvedene neprestanim štancanjem floskula o navodnoj ugroženosti naših nacionalnih interesa, o onom drugom kao vječnome krivcu za loš život Hrvata (jugoslavenčine, orjunaši, komunjare koje zaslužuju lustraciju) uporno gnoje tlo za nove mržnje i dijeljenja; svjesni smo da bi bez te navodne, potpuno izmišljene ugroze izgubili tlo pod nogama, propali u živi pijesak vlastite neinventivnosti i nesposobnosti manipuliraju nas do krajnjih granica.
Eklatantan primjer gomile izmanipuliranih ljudi je nažalost i prosvjed branitelja. Nema mislećeg čovjeka kojem se nije sledila krv u žilama na prizore ljudi u crnom s križem na prsima i upitnikom na leđima. Neke su asocirali na Ku Klux Klanovce, a druge podsjetili na križare i strašne križarske ratove. Pa onda onaj slet – križ pred katedralom???
Križari su za dio svojih ratova tražili i dobivali blagoslov pape. Čiji su blagoslov tražili zamaskirani branitelji kad su se uputili na Kaptol? Biskupa? Kardinala? Što smo mi svi koji mislimo da je Hrvatska sekularna država i da se vlast bira ubacivanjem našeg glasa u izborne kutije – pogani heretici koji ne zaslužuju ništa drugo do straha, krvi i rata do istrebljenja?
Neće me nitko uvjeriti da su tim strašnim crnim opravama s križem na poprsju tražili našu sućut za branitelje koji su digli ruku na sebe, podršku za svoje zahtjeve i brže rješavanje prava proizašlih iz Domovinskoga rata… Nee. Izmanipulirani falsifikatorima povijesti i demokracije, ti jadni ljudi koji se nikako ne mogu pronaći, svim pravima usprkos, u mirnodopskome životu (i nije to samo hrvatski specifikum, ima toga i drugdje – ali manipulacija njima jest), zacrnili su ulice predblagdanski okićenog Zagreba i sami se pretvorili u falsifikat prosvjednika, u surogat vjernika…
Ja nisam vjernica, pa možda nemam pravo o tome suditi, no meni se čini da križu na grudima usprkos taj pohod ulicama glavnoga grada nije izraz vjere, brige za branitelje, domoljublja u koje se kunu, a niti ljubavi prema hrvatskim građanima za čiju su se slobodu borili.
Nelagoda i strah koji su se uselili u srca mnogih nakon što su vidjeli tu rijeku crnila s križem kako se valja ulicama u suprotnosti je sa svim onim što prosvjednici i oni koji ih svesrdno podržavaju javno propagiraju. Po meni je ovaj prosinački marš upravo svojevrsno miniranje Božića kao blagdana mira, spokoja, darivanja, sreće… Mimikrirani križem posijali su samo strah, isključivost i egoizam! Ili će biti onako kako oni kažu ili ništa od mirnog blagdana. Vrlo kršćanski i demokratski.
No treba biti pravedan i reći da nisu samo branitelji ti koji plaše krizom izmučene građane. Mene još više straši i činjenica da na hrvatskoj političkoj sceni nema ni naznake alternativi, stvarnoj alternativi dvjema do krajnjih granica potrošenih političkih opcija koje – povremeno mi se čini – žive u nekom potpuno drugačijem svijetu od našeg u kojem nema plaće za rad, bolovanja za bolesno dijete, posla ni za mlade ni za stare i iskusne, hrane za djecu…
Oni se, obilato potpomognuti javnim i privatnim medijima, bave totalnim budalaštinama tipa je li bio bolji Tuđman ili Mesić, Tuđman ili Josipović te treba li tuđmanizam u udžbenike. Treba li ili ne treba gotovo šezdeset godina od okončanja Drugog svjetskog rata lustrirati onih četiri, pet preživjelih udbaša od devedeset i kusur godina, kao da će to nahraniti djecu, vratiti branitelje doma i reći im da se u miru ne spava pod šatorom ako nisi u kampu, zaposliti nezaposlene. Zastrašujuće, Dakle, sve one teme koje nas dijele i odvlače od proklamiranog mota Europske unije: “Ujedinjeni u različitosti”.
Ja za sebe znam da nema te emisije ili te knjige koja će mene natjerati da zaboravim Tuđmanu i njegovima sve one prijetnje ubojstvom, pisma i telefonske razgovore koje sam zbog svojih tekstova dobivala devedesetih, pa i kasnije. Da im oprostim što su me naučili, a do tada to nisam znala, razlikovati imena i prezimena, da smatram nevažnim što su zbog njihovih pljačkaških pohoda mnogi meni bliski i dragi ljudi ostali bez imovine i posla, itd., itd…
Ne mogu prihvatiti da se nije okoristio, jer se dobro sjećam kako je cjelokupna obitelj (s izuzetkom Mire i Ankice) – sin, kćer i unuci – u medijima predstavljana kao rijetko talentirana za poduzetništvo, a sjećam se napisa oko vrtoglave cijene popravka krova kuće u kojoj su živjeli… Sjećam se, što ću!
Jednako je tako s meni suprotstavljenom stranom. Ni danas, kad grca u problemima, ne vidi ništa dobro u antifašizmu, radničkome samoupravljanju ili pokretu nesvrstanosti, u gotovo pola stoljeća mira i blagostanja. Za nju su Tito i njegovi samo diktatori i zločinci, progonitelji Hrvata.
O.K. Tuđmanu priznajem državu, iako svjesna da Hrvatska nije nastala njegovim dolaskom na vlast. No čemu država ako je ispražnjena od sadržaja (čitaj života). U čemu je ta njezina vrijednost? U gladi, nezaposlenosti, strahu od bivših branitelja?
Sve te teme koje se ljudima u Hrvatskoj u kampanjama i mimo njih u kontinuitetu nameću nemaju, brate, nikakvu svrhu do one da ostanemo svaki u svom rovu. Da tako ušančeni ne primijetimo da su nam umjesto stvarne demokracije ’90 podvalili populističko povlađivanje i nacionalističko divljanje, ljude u crnom s ogromnim križevima, jeftini senzacionalizam u medijima, grubo zadiranje u privatnost, neodgovorno etiketiranje i progon drugačijih – falsifikat.
Došlo mi je zaista da se u čudu prekrižim kad sam upozoren da je na Facebooku Vice John Batarelo, predsjednik katoličke udruge Vigilare, objavio križarski rat pojmu “Xmas”. Evo kako mi je prenesen njegov apel:
“Ovakve stvari mi idu na jetra. Usred Zagreba, za Došašće imaju ‘evente’ za ‘xmas’!!! Kao prvo hrvatski se to zove BOŽIĆ, a već ako stavljate na engleski onda neka se poštivaju vjerski osjećaji, tradicija i poštovanjem prema samom Sinu Božjem. Piše se CHRISTmas. Zašto se Krist izbacuje iz svog vlastitog rođendana??? Koje nepoštivanje! Svaka čast Svibanj projekt (oni su to organizirali) baš ste pogodili vjerske osjećaje u sridu. Dajte taj X maknite, for Gods sake. Osjetim negdje tu Vigilare akcija protiv ponižavanja Božića…”.
Moram priznati, i meni na jetra ide indiskriminacijsko papagajsko preuzimanje anglizama, bio posrijedi event, bilo posrijedi korištenje imenice u apoziciji kao pridjeva (iako smo to prije krali iz njemačkoga: krumpir salata, bleh muzika), pa tek onda iz engleskoga (ali ipak ni oni koji pišu: “windows arhitektura” neće napisati “Mercedes udobnost”). Tja, tko će iskorijeniti bilo neukost, bilo kompleks ništarije da je tuđe jamačno otmjenije.
U citiranom slučaju nije posrijedi, naravno, obrana hrvatskog jezika i nazivlja (dovoljno je promotriti sintaksu). Inače se ni udruga ne bi zvala Vigilare (hrvatski: bdjeti). Posrijedi je obrana Krista.
U redu, Božić jest odabran da se u taj nadnevak, preuzet iz tuđe simbolike i tuđih obreda, obilježava rođendan Isusa iz Nazareta (iako je mnogo vjerojatnije da je rođen ili ujesen ili sproljeća, bar mi koji smo pastirskog porijekla znamo kada se blago po noći sklanja).
Ako postoji pojam iz kojega je izbačen Krist, onda je to hrvatski Božić, jer on je, kako mu kaže ime i tradicija, onaj davni slavenski sunčani bog koji je u prosincu već na samrti, dok dan kraća, a onda ga o suncostaju (koji se u antici bilježio 25, a ne 21 prosinca), treba potaknuti da se opet razgori, da se rasplamsa, pa je u tu svrhu u noć uoči solsticija paljen badnjak, da gori dugo i postojano i da se od njega Božić razgori opet u mlada i moćna sunčana Boga.
E pa i Badnji dan i Božić su nam ostali iz tih pretkršćanskih vremena (koja će pogana usta, što ne mare ni za prošlost ni za pretke, ružno zvati poganskima), pa još nikome, hvala Bogu, nije palo na pamet da digne glas protiv tog nazivlja, da cenzurira glasila, da drugima ograničava slobodu govora, jer u tom nazivlju nema Krista.
Nećemo se upuštati, uostalom, u jalove teleološke rasprave otkad je Isus Krist, pomazanik Božji: da li od začeća, da li od rođenja, ili ipak tek po krštenju kada ga je, po evanđelju, Bog s nebesa nazvao sinom koji mu je omilio? U svakom slučaju njegovo poslanje, koje kršćani sabiru u nazivima Spasitelja i Otkupitelja, počinje kada je otpočeo propovijedati, ne dok je s Josipom tesao, ni dok ga je mati povijala u jaslama, iako je to slika koja gane.
Punina Kristova poslanja, po kršćanskom nauku, ostvaruje se Mukom i Uskrsnućem – pa ipak ni u pojmu Uskrsa (makar nas zavela konsonantska skupina “krs”) nema ni Krista ni krsta, još manje križa, jer etimologija upućuje na praslavensko “*krsnonti”, iz starijeg pojma koji govori o ponovnom uzdizanju, o uzvijanju, odakle i “krijes” i “krilo”.
Riječi i nazivi imaju svoju povijest, kao i ine kulturalne činjenice, ne može se očekivati da će nazivi simboli naslijeđeni iz davnih slojeva reproducirati današnju nomenklaturu, možda i doslovno.
“Samo bukvan shvaća bukvalno”, rekao je davno netko u mome gimnazijskom razredu. Kamo bismo dospjeli logikom bukvalnog nazivlja?
Eto, već bi se i sam Vice John Batarelo jamačno, i s pravom, uvrijedio i zgranuo nad ignorancijom nekoga tko bi smatrao da njegovo ime znači “Zamjenik Potplata” (vice-đon, usp. vice-admiral) ili pak “Bludni Ivan” (usp. Miami Vice), a ne Onaj Koji Pobjeđuje (latinski: “vincens”, jer pobjeđuje trajno, dok je “victor” koji je jednom pobijedio, u nas Vicko i Vinko, u slovenskome Zmago, u Hrvata nema narodnog adekvata, morali smo uzajmiti od romanskih susjeda).
Ali, po Bogu, zar gospodin Batarelo i njegovi sudruzi ne znaju što je i zašto je ono “X”?
Pa nije nužno biti pažljiv na vjeronauku, ni ići u crkvu pobožno svake nedjelje i svetka, dovoljno je onamo, ili u neke muzeje, svratiti makar kao turist, pa negdje primijetiti i zapamtiti onaj Kristov monogram u kojemu je “X” preko “P”, toliko poznat da ga je i Konstantin – ako mu je vjerovati – znao prepoznati kad mu ga je anđeo nad Milvijevim mostom pokazao i rekao: “U tom ćeš znaku pobijediti!”
To su grčka slova, početak imenice XPIΣTOΣ, koju smo mi preuzeli baš u obliku “Krist”, i koja znači “pomazanik”, aramejski “mešiha”, latinizirano u: Mesija. Eto što se događa kad se neuk domogne sile: gospodin Vice John ganja baš Krista, u monogramu, iz (engleskoga) božićnog naziva!
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Stefan Oster, novi inteligentni biskup Passaua, već je brižno upozorio. Biskupska sinoda u Rimu u listopadu ove godine, na kojoj se raspravljalo o očitom jazu između nauka Crkve o seksu, braku i obitelji i razmišljanja i ponašanja velike većine katolika sigurno nije donijela bitnu promjenu katoličke doktrine. “Mnogi će kritičari biti razočarani”, dao je do znanja novi nosilac nade konzervativaca.
Sada bi se razočaranima mogao priključiti i Osterov brat po službi Johan Bonny, biskup iz belgijskog industrijskog grada Antwerpena.
Ovaj 59-godišnjak se žali, i to u iznimno jasnom i razumljivom tekstu, da su pape Pavao VI. i Ivan Pavao II. svojedobno nametnuli “čvrstom rukom” svoje moralno-teološke pozicije i time se postavili iznad načela kolegijalnosti koji se proklamirao i provodio na Drugom vatikanskom saboru: Pavao VI. time što se svojom zabranom umjetnih metoda kontracepcije u svojoj enciklici “Humanae vitae” postavio protiv većine stručnjaka; a Ivan Pavao II. jer je u svom učiteljskom spisu “Familiaris consortio” ignorirao crkveni nauk o savjesti svake osobe kao posljednjem utočištu u moralno-etičkim pitanjima.
Time su pape produbile jaz između doktrine i života u Katoličkoj crkvi, zaključuje Johan Bonny. “Vrlo sam zabrinut zbog činjenice da je nedostatak kolegijalnog temelja odmah doveo do napetosti, sukoba i lomova koji nisu prevladani”, piše biskup u svojoj analizi od 27 stranica. Da, taj jaz se nije iz godine u godinu smanjivao, nego je naprotiv postajao sve veći. “Ova podjela ne smije ostati”, Bonny programatski ističe do čega mu je stalo.
Što čini tekst koji je, po vlastitom iskazu, belgijski biskup napisao u vlastito ime tako znakovitim: u njemu se poglavar iskreno, ozbiljno i autentično suočava s današnjom životnom stvarnosti. Poznaje brige, probleme i stavove ljudi. S mnogima je razgovarao osobno, a drugi su mu pisali.
Ta životna stvarnost, koju impresivno opisuje belgijski biskup uz pomoć mnogih primjera, je previše složena da bi se svela pojednostavljeno na samo jedan učiteljsko normativan nazivnik. Biskup cijeni u tom kontekstu dobro utemeljene argumente onih koji se ne slažu s katoličkim seksualnim i bračnim moralom, jer ih smatraju nerealnima u stvarnom životu. Previše braće vjerojatno u tome neće stati na njegovu stranu jer im nedostaje hrabrosti – nažalost.
Ovaj Belgijanac prigovara prvenstveno zato što predstavnici učiteljstva u potpunosti zanemaruju savjest osobe kao posljednji i konačni autoritet u prosuđivanju svakog vjernika.
Citirao je iz izjave belgijskih biskupa koji su objavili 1968., nakon objavljivanja “Humanae vitae”: “Ako je netko tko je upućen u tematiku i sposoban da, nakon ozbiljnog razmišljanja i propitivanja pred Bogom, sigurno, utemeljeno prosudi… te u nekim aspektima dolazi do druge odluke koja se razlikuje od naučavanja Crkve, onda ima pravo slijediti svoje uvjerenje.”
Slično su tvrdili njemački biskupi u svojoj “Koenigsteinerskoj izjavi”. Da su zainteresirane strane tu izjavu u posljednjih nekoliko godina više puta dovele u pitanje, govori puno o unutarnjoj klimi u njemačkoj Crkvi.
Rim i mnogi biskupi nemaju povjerenja da ljudi mogu donijeti utemeljenu odluku na osnovu savjesti. Smatraju da su budale i tako se ponašaju kada podmeću da su vjernici potpali pod utjecaj relativizma, hedonizma ili jednostavno neposluha.
Bonny: “Sve stoji u znaku istine… povezano je s obvezom vjernika da tu istinu usvoji i da joj odgovara”. Belgijanac se tome protivi jer čovjek danas prosuđuje vrlo diferencirano u često kompleksnim situacijama: “U traženju ravnoteže želi voditi računa o namjeri svog djelovanja i također uzeti u obzir proporcionalnost između čina i posljedice kao i osobnu životnu povijest te proces rasta koji je doživio”. Rezultat ovog prosuđivanja nije unaprijed zadan, te se razlikuje od generacije do generacije i od sredine do sredine.
Što je biskup očekivao od sinode? ”Da vrati savjesti njeno zasluženo mjesto u govoru Crkve.” Time se neće nužno riješiti svi problemi, mnoge procjene će i dalje biti sporne, piše Bonny, ali je to među ljudima normalno.
Učenje svoje Crkve o prirodnom zakonu koje osuđuje, primjerice, homoseksualne čine kao “objektivno grešne” smatra biskup Antwerpena kao i velika većina moralnih teologa previše statičnim.
”Na temelju prirodnog zakona određena djela su kvalificirana kao ‘dobra’ ili ‘u sebi zla’ bez obzira na njihovo osobno životno okruženje, iskustvo ili životnu priču.”
Takav pogled je preuzak, što biskup potkrepljuje primjerima: jedan bračni par se, nakon trideset godina braka u kojem im se rodilo četvero djece, odlučuje za kontracepciju. “Može li se bez razlike reći o ovim roditeljima da su iskrivili bračnu ljubav, zanemarili bitnu povezanost između braka i plodnosti i da se nisu sasvim dali jedan drugome?”, pita biskup. Ili jedan drugi par koji pokušava sve kako bi dobio djecu.
No, to im ne uspijeva. Žena je blizu četrdesete, te su potražili “in-vitro oplodnju”. “Možemo li, generalizirajući, reći o tom paru da je zbog liječničke intervencije nekontrolirano dopustio da nad njima vlada tehnika (…) te da se njihovi postupci nalaze u suprotnosti sa zajedničkim dostojanstvom roditelja i djece?”
Odgovor biskupa je da takve situacije traže više poštovanja i da o njima treba suptilnije prosuditi ”nego li ukazuje diskurs nekih crkvenih dokumenata”.
Kršćanska etika treba “više prostora za svoje prosudbe i odluke negoli dopušta statična ili apodiktička uporaba pojma prirodnog zakona”, smatra obziran biskup, koji ovdje ukazuje na alternativne moralno-teološke pozicije. Johan Bonny kritizira s teološkog gledišta također da se katolička doktrina ”osjećaja vjere naroda Božjega” ne pojavljuje u rimskim dokumentima učiteljstva.
Ako većina katolika ne prihvaća određenu doktrinu, onda bi to moglo biti – kako je Međunarodna teološka komisija formulirala – izraz slabe vjere ili nedostatka otpora duhu vremena. I baš tako se problem vidi u Rimu; ali to može biti i izraz činjenice da učiteljstvo jednostavno ignorira iskustvo i osjećaj vjere kod vjernika. Tada je jaz znak da ne postoji dijalog s narodom Božjim.
Ova upozorenja pastira iz Antwerpena su važna, jer postoje naznake da predstavnici učiteljstva kao dijalog s narodom Božjim razumiju samo naglašeno podučavanje o tradicionalnom nauku Crkve.
Kako je napisao, Johan Bonny ne želi “platonsku sinodu”. Time misli: ne treba nam skupština biskupa koja naviješta samo apstraktne norme i koja nema dodira sa složenom stvarnosti života. Ne samo rimska Biskupska sinoda, nego uopće crkveno učiteljstvo mora, po shvaćanju ovog umnog čovjeka, krenuti induktivnim putem, odnosno putem odozdo. “Sinoda se mora na nov način usuditi prilaziti nauku polazeći od života.” A ne obrnuto.
(Za RAND i za Autograf.hr preveo Gustav Raffai. Izvor: Publik Forum, Zeitschrift der kritischen Christen, br. 17, 12. Sept. 2014)
Na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara pratili smo misu i propovijed dubrovačkoga biskupa Mate Uzinića na Memorijalnom groblju u Vukovaru, 18. studenoga 2014. Neki su čestitali biskupu, a neki su bili razočarani. Ja sam među njima.
Katolička podstranica ”Misija” portala Slobodne Dalmacije je prenijela cijelu propovijed biskupa Uzinića, ali je kao naslov, provokatorski ili lukavo, ne znamo, istaknula ove riječi našega, prema Davoru Butkoviću, najmodernijeg biskupa: ”Ćirilica u Vukovaru nema samo značenje pisma”.
Ali to je nešto u potpunosti neprihvatljivo. Neprihvatljivo je na onoj osnovnoj evanđeoskoj i ekumenskoj razini koju Davor Butković, kao novinar koji ne poznaje teologiju, ne razumije (iako se poziva na utemeljitelja Kršćanske sadašnjosti, ekumenskog teologa Josipa Turčinovića).
Kolegi Butkoviću i njegovom novom guruu Uziniću ćemo odgovoriti riječima jednoga čitatelja Slobodne Dalmacije koji je napisao: ”Ako je ćirilica simbol srpskih zločina u Vukovaru, onda mora da su po toj istoj logici latinica i hrvatski jezik simboli ustaških genocida i zločina u Jasenovcu i drugdje”.
Naime, Butković opet griješi kada govori o ”hrvatskoj Katoličkoj crkvi”, iako takvo nešto ne postoji. Butkovića upućujemo na djelo fra Tomislava Janka Šagi-Bunića ”Katolička crkva i hrvatski narod”, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1983. Olakšat ćemo mu:
”Ne može se poistovjećivati kršćanstvo i katolicizam s hrvatstvom, ne može se govoriti da je Katolička crkva isto s hrvatskim narodom, da ne može biti Hrvat tko nije član Katoličke crkve, ili pogotovo tko nije aktivan i praktičan katolik. To je tako očevidno da o tome ne bi trebalo ni govoriti (…) Crkva koja bi se poistovjećivala s jednim narodom i koja bi u to ime kušala izbaciti iz toga naroda sve koji nisu efektivni njezini članovi, izdala bi time samu svoju narav, ona bi time prestala biti Crkva na putu (…) Na taj način Crkva ne bi mogla a da ne bude također stalno prisutan razlog novih razdora i razlaza u jednom narodu, umjesto da bude vidljiv znak i sredstvo ujedinjavanja s Bogom i jedinstva svega ljudskog roda”. (Navedeno djelo, str. 8 i 9)
Šteta što je Butković, hvaleći biskupa Uzinića, njemu indirektno pripisao nacionalistički ton jer dubrovački biskup nije nacionalist. Ali nije ni barjaktar moderniteta ili Crkve koja se zna nositi sa sekularizmom ili koja bi trebala biti tako sekularizirana da se ponaša kao papa Franjo ili onako kako je don Anton Šuljić, urednik u Kršćanskoj sadašnjosti, poručio da se ima ponašati (baš na stranicama Jutarnjeg lista, što smo prenijeli na našem portalu).
Iako biskup Mate Uzinić nije nacionalist, učinio je nekoliko ustupaka nacionalistima i to opasnih ustupaka te je zbog toga njegova propovijed u Vukovaru bila loša bez obzira na jasan poziv na praštanje i suživot u Vukovaru i drugdje.
Nabrojat ću najočitije Uzinićeve pogreške:
Biskup je najprije rekao ovo: ”Molit ćemo i za žive branitelje, osobito invalide, i sve one koji se teško nose s činjenicom da ovaj grad i Domovina nisu postali onakvi o kakvima su sanjali dok su izlagali svoje živote za našu slobodu i još se teže nose s osjećajem da su oni ovom društvu na teret. Ovo ponekad ide tako daleko da se stvara dojam kao da bi bilo bolje da ni njih nema više među nama, da su i oni poginuli branitelji!” I to je apsolutno neprihvatljivo. Tim riječima biskup unosi razdor i teško kleveće hrvatsku Vladu.
Biskup se onda preselio u Savsku 66 i stao bodriti tamošnju ekipu za destabilizaciju Hrvatske: ”Zašto su nam mrtvi branitelji junaci, a živi branitelji teret? Molimo i za branitelje u Savskoj koji zbog spomenutog već mjesec dana prosvjeduju, molimo i za hrvatsku Vladu da se otvori dijalogu s njima, da se otvori dijalogu s ovim gradom. Molimo za dijalog, molimo za poniznost.” Poniznost? Što to znači? Da Vlada mora prihvatiti ucjene Josipa Klemma i njegovih pijuna? Onih koji nisu sposobni formulirati zahtjeve zbog kojih prosvjeduju, ali hoće podržati ideju da Klemm i njegovi ”umarširaju” u Vladu i Sabor, pa i s oružjem u rukama?
Iduća velika pogreška biskupa Uzinića se odnosi na ove riječi: ”Kad je riječ o našoj Domovini, onda se ova poruka odnosi prije svega na to da trebamo jasno ustrajavati na tome da se ne izjednačava žrtva i agresor, ali i da se osudi svaki zločin bez obzira tko ga je počinio i kazne oni koji su ga počinili, a ne etiketiraju branitelji koji su časno i pošteno svoj život stavili na branik domovine. Ima u našem pristupu našoj nacionalnoj prošlosti, uključujući i ono što se događalo ovdje u Vukovaru, previše mlakosti, neodlučnosti u onom reći istinu bez obzira na sve. Istina ne može i ne smije biti prešućena.”
Zašto je to pogrešno? Zato jer su to riječi stožeraša, riječi ekstremnih desničara, riječi Zdravka Tomca i Tihomira Dujmovića čije knjige nije dozvolio da se promoviraju u crkvenim prostorijama dubrovačke biskupije; bravo za tu odluku. Zašto onda puše u rog stožeraša? Zašto lažno optužuje aktiviste za ljudska prava kojima se imputira da izjednačavaju žrtvu i agresora kada oni to nikada ne čini niti su to činili?
Prethodnoj pogrešci biskupa Uzinića treba dodati i još ovu: ”Istina ozdravlja! Zato su u krivu oni koji misle da će istina povećavati i obnoviti mržnju. Dapače, prešuti li se istina u ime lažnog mira i suživota, koji tad zapravo niti ne postoje nego se samo zavaravamo da postoje, povijest će se ponoviti.” Hajde, biskupe, recite, tko to izbjegava istinu o onomu što se dogodilo u Vukovaru i svugdje gdje se dogodila agresija na Republiku Hrvatsku, a ja ću vam pak odmah iznijeti gdje se to krije istina o hrvatskim zločinima počinjenima nad hrvatskim Srbima! Jeste li spremni za tu istinu?
Nastavlja biskup s teškim povredama evanđelja: ”Želim prepoznati sve one koji su izazvali agresiju na ovaj grad, počinili genocid i zločine ili su u to uvučeni, ali i one koji su to nijekali i nastavljaju nijekati (..) Oni koji su izvršili agresiju i počinili genocid i zločine, nažalost još uvijek nisu spremni biti Zakej koji se obratio, nego ustrajavaju u onom biti Zakej prije obraćenja. Evo zašto ćirilica u Vukovaru nema samo značenje pisma, nego i dalje nastavlja označavati agresore i zločince koji se ni dan danas nisu suočili s onim što su napravili ovom gradu i njegovim ljudima!”
To je bila njegova najstrašnija pogreška: ne smije se teretiti jedno pismo koji je kulturno blago jednog naroda i jedne manjine u Hrvatskoj zato što se zločinci ne kaju. I to je razbijački diskurs stožeraša. To je diskurs koji nije ekumenski i koji grubo nasrće na braću biskupa Uzinića, na srpske episkope u Hrvatskoj, počevši od mitropolite Porfirija, čije smo riječi prenijeli i pozdravili. Ćirilica nije kriva za agresiju, gospodine Uziniću. I još jednom: je li onda ta vaša hrvatska latinica kriva za Jasenovac?!
Iako biskup Uznić nije nacionalist, on je u Vukovaru ”hrvatovao” jer je rekao i ovo: ”Danas smo u vjeri okupljeni s ‘teškim križem cijele jedne nacije’ i sa svojim osobnim križevima i ranama, ali i s povjerenjem u Božju ljubav i njegovo beskrajno milosrđe. ‘Bog je liječnik i lijek’ koji pridiže naša klecava koljena i vida naše rane! Pristupimo njegovom euharistijskom stolu, nahranimo se na ovoj gozbi ljubavi i vratimo se svojim kućama ohrabreni i odlučniji u zauzimanju za dobrobit naše Domovine i našega naroda!” Opet taj problem da biskupi i svećenici mole samo za dobrobit ”hrvatskoga naroda” koji je ovdje istovjetan s Katoličkom crkvom, pa i biskupu Uzinići poručujem: čitajte fra Janka Šagi-Bunića jer nema mjesta ”poistovjećivanju kršćanstva i katolicizma s hrvatstvom”!
Je li biskup Uzinić uistinu novi glas u ”Crkvi u Hrvata?” pita se Butković rabeći još jednom tu antikoncilsku i antikršćansku sintagmu. Nadajmo se da nije! Ne, ovakvo lice biskupa Uzinića ne smije biti ”novo lice” Katoličke crkve u Republici Hrvatskoj.
Ho gegrapha, gegrapha (što napisah, napisah).
Ured za obrazovanje, kulturu i sport
Grada Zagreba
Ministarstvo kulture RH
