novinarstvo s potpisom
Kardinal Karl Lehmann
U nedjelju 11. ožujka, u svom domu u Mainzu preminuo je umirovljeni biskup Biskupije Mainz kardinal Karl Lehmann, u 81. godini života, nakon što je u rujnu 2017. godine pretrpio moždani udar. Rođen je 16. svibnja 1936. u gradu Sigmaringenu kao sin Karla Lehmanna, učitelja u pučkoj školi, i njegove supruge Margarete. [Read more…]
Prepoznala sam se. Nisam vjernica, ali sam se pronašla u božićnim porukama kardinala Josipa Bozanića i sisačkoga biskupa Vlade Košića. Da, da govorili su o nekim meni dragim i bliskim ljudima – ali i o meni i meni sličnima. [Read more…]
(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu, odabranu od autora, zbog godišnjeg odmora kolege Pofuka).
Postoje priče koje su poput smrtonosnih spirala, pa se svojim hrđavim kukama ukapaju sve dublje i dublje u svijest onoga tko ih mora slušati. Takve priče ja zovem “perpetuum morbile”. Priče, koje nikada nisu započele i nikada neće stići do kraja, jer govore o vječitom umiranju.
Prethodne rečenice nisu moje, ali čim sam ih prije nekoliko dana pročitao znao sam da ću njima započeti sljedeću kolumnu. ”Priče poput smrtonosnih spirala, hrđave kuke koje su ukapaju sve dublje i dublje u svijest onoga tko ih mora slušati”… sam nikada ne bih točnije opisao što sam mislio dok sam u subotu 30. kolovoza na televiziji slušao propovijed biskupa Vlade Košića iz Udbine, s mise ispred nacionalnog svetišta crkve Hrvatskih mučenika, na Dan hrvatskih mučenika.
Koliko se sama ideja, pa čak i samo ime takve crkve i blagdana uklapaju u katoličku teologiju, to pitanje neka oni vjernici koje to zanima postave svojim svećenicima i teolozima. Ja im mogu preporučiti odlično teološko razmatranje baš o toj konkretnoj temi u knjizi “Bogozaborav” katoličkog teologa, svećenika i redovnika Frane Prcele (Synopsis, 2014.).
Međutim, ovdje se ne radi samo o privatno-vjerničkoj stvari jer biskup Košić obraćao se preko javne televizije čitavoj hrvatskoj javnosti i tumačio mnogo manje, ako imalo, vjeru, a mnogo više nacionalnu povijest i aktualnu političku situaciju.
Čitav tekst objavljen je i na službenim internetskim stranicama Sisačke biskupije čiji je on biskup. Prije same homilije, portal donosi i jednu, vjerojatno samom biskupu najvažniju rečenicu, koju nije izrekao u propovijedi, nego u uvodnim pozdravima s udbinskog oltara: “Pozdravljam: generale HV i osobito pozdravljam g. Darija Kordića suvremenog hrvatskog mučenika koji je bez dokaza osuđen i u zatvoru za Hrvatsku proveo 17 godina!”
Kada jedan hrvatski biskup “u nacionalnom svetištu crkve Hrvatskih mučenika” na misi za Dan hrvatskih mučenika s oltara izgovori pozdrav “suvremenom hrvatskom mučeniku” Dariju Kordiću, onda je to važan ključ za razumijevanje samih pojmova sadržanih u imenu svetišta i blagdana.
Biskupskom rječitošću Dario je Kordić tako stavljen uz bok onih od Crkve i papa kanoniziranih Nikole Tavelića i Marka Križevčanina te beatificiranih Alojzija Stepinca, Miroslava Bulešića i Drinskih mučenica.
Među živog Kordića i mrtve svece i blaženike biskup Košić nadalje je dodao od partizana ubijene širokobriješke fratre i strijeljanu časnu sestru Žarku Ivasić, pak onda Nevinu dječicu i Ivana Krstitelja. Potom se “pobijena tzv. Bugojanska skupina mladih idealista 1972.” našla u istoj rečenici sa Stjepanom i Pavlom Radićem te Đurom Basaričekom, žrtvama atentata u beogradskoj Skupštini 1928. godine.
U mučeničku kolonu koja se proteže stoljećima biskup je, iza živog “suvremenog hrvatskog mučenika” Darija Kordića potom poredao Eugena Kvaternika, bana Petra Zrinskog i kneza Frana Krsta Frankopana. “Nepregledan je niz takvih hrvatskih mučenika koji su pali za ideale slobode i domoljublja”, propovijedao je biskup Košić nabrajajući dalje žrtve ratnih i poratnih partizanskih i komunističkih pokolja i “bezbrojna pogubljenja” izvršena rukom pripadnika Udbe.
Kao simbol spomenut je Bruno Bušić te kao mučenik za hrvatsku istaknut i Zvonko Bušić koji si je upravo prije godinu dana sam oduzeo život, baš nakon hodočašća u Udbinu.
Na kraju tužnog niza biskup Košić prisjetio se i svih hrvatskih branitelja poginulih u Domovinskom ratu te nedužnih žrtava “srpskog genocida, kulturocida i urbanocida”.
Zašto ovako opširno prepričavam biskupovu propovijed? Zato da pokažem s koliko je pažnje i sistematičnosti nabrajao hrvatske mučenike usmrćene u raznim vremenima i sistemima, osim jednog: onog nacističko-fašističkog za vrijeme Drugog svjetskog rata i ustaške NDH.
Ja dobro znam, baš kao i biskup Košić, da je među onima koje su pobili fašistički i nacistički okupatori skupa sa svojim domaćim ustaškim i četničkim saveznicima također bilo i Hrvata i katolika, kad se već samo takvi u Udbini broje. Štoviše, bilo je među njima čak i katoličkih svećenika koji su upravo zbog svog naroda i vjere otišli među partizane i kao takvi izgubili glavu. Zar baš nijedan od njih nije zaslužio da mu se ime spomene na udbinskom oltaru mučeništva za slobodnu i bolju Hrvatsku? Prema biskupu Košiću očito nije.
Netko neupućen ili zlonamjeran mogao bi pomisliti da takvih nije ni bilo, odnosno da ih, ako ih je i bilo, biskup Košić svrstava na pogrešnu stranu čije se mučeništvo ne broji, niti im se priznaje ikakav ljudski, kršćanski, a kamoli hrvatski idealizam.
Govoreći, pak, o prošlostoljetnim progonima i ubijanjima kršćana, a pogotovo o današnjim zločinima od strane terorističkih islamskih fanatika, biskup se pozvao na ono što piše talijanski katolički novinar Antonio Socci.
Nije, naravno, spomenuo da je riječ o katoličkom radikalu koji je upravo ovih dana javno i žestoko kritizirao mirotvorstvo pape Franje. Socciju je, naime, neprihvatljivo što se papa izričito protivi svakom, ali baš svakom ratu, pa tako čak i onom kojim bi se kršćane štitilo od progona i zločina koje nad njima čine nekršćani, odnosno muslimani.
No, dok je papa Franjo jednostavno evanđeoski dosljedan molitelj za mir protiv svakog rata, njegov biskup Košić svoj pastirski križ pretvara u vagu kojom prosuđuje krive i prave i nepogrešivo razlučuje mučenike od mučitelja. Ona, pak, vremena u kojima razdijeliti hrvatske mučenike na prave i krive baš i nije tako lako i jednostavno, biskup jednostavno prešućuje.
No, istodobno neke druge, a zna se dobro koje, optužuje za falsificiranje povijesti, kao da se u pola stoljeća komunizma nismo uvjerili da je prešućivanje jedan od najučinkovitijih načina krivotvorenja.
Riječi Sebastiana Fitzeka našao sam na samom početku njegova romana “Sakupljač očiju” (VBZ, 2014.). Naslov se odnosi na zločinačkog psihopata, a izvrsno napisan i napet roman nema baš nikakve veze s bilo čijom poviješću, pa ni hrvatskom. Ali, asocijacije su tu.
Previše je bilo sakupljača očiju u našoj povijesti, a osobito u proizvodnji povijesnih falsifikata. Zato treba biti oprezan prema svim tumačima i obazriv prema svim žrtvama. Čini mi se da biskup Košić to nije jer se ponaša poput samog Svevišnjeg na Sudnji dan, kao da je dobio zadatak, a pitam se od koga, da iz tla pod nama najprije probere hrvatske kosti, a onda i njih razvrsta na prave i krive.
To je taj “perpetuum morbile”, to je spirala čije se hrđave kuke zabadaju u misli i meso vječno pravedničke, razapete, mučeničke i gubitničke nacije. Doista, dok nas s druge strane melje vrtlog gospodarskog neuspjeha, mučeništvo nam je najbolja isprika što nismo stvorili ništa dobro i novo.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Željko Porobija
Biskup Košić u posljednja je dva tjedna potvrdio svoj status najveće medijske zvijezde Katoličke Crkve u RH – prvo je iskoristio svoje građansko pravo (i svoj društveni utjecaj) da održi lekciju Plenkoviću zbog koaliranja HDZ-a i HNS-a, a onda je ponovo iskoristio svoje građansko pravo da policiji prijavi prijetnje preko fejsa koje je navodno dobio od 70-godišnjeg branitelja Ilije Komšića. [Read more…]
Zlatko Gall
“Biskupi i svećenici imaju pravo i obvezu komentirati društvene prilike i upozoravati na sve ono što smatraju da nije u skladu s vjerom koju propovijedaju i tradicijom naroda kojem pripadaju.” [Read more…]
Tomislav Jakić
I bi Božić Ljeta Gospodnjega 2016.
I bijahu Adventski sajmovi. I pekle su se kobasice i fritule širom Lijepe naše.
I uvjeravali smo se, sami sebe, kako baš onako kako i priliči slavimo rođenje Spasitelja, mada smo do grla potonuli u groznicu potrošačkog društva koja je Božić pretvorila u jedan veliki posao. [Read more…]
Gospodin biskup Košić je sisačkim domaćinima očitao lekciju – od vjeronauka u vrtićima preko HAVC-a i branitelja do problema s ”antifašistima”, od katastrofalne administracije do nezaposlenosti i odlaska mladih. I o tome kako je netko ”nama” (katolicima) ”ukrao Božić” u ime komercijalizacije i zabave zagrmio je biskup izazvan tim novim poganstvom. [Read more…]
(Iz nastupnoga govora mons. dr. fra Ivice Petanjka, biskupa krčkog, katedrala u Krku, 22. ožujka 2015).
U ono vrijeme i za sva vremena, jer je riječ Gospodina našega Isusa Krista vječna, stoji zapisano: “Ne dajte se zvati ‘Rabbi’, jer jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća. Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji, jer jedan je Otac vaš – onaj na nebesima. I ne dajte da vas vođama zovu, jer jedan je vaš vođa – Krist” (Mt 23, 8-10). [Read more…]
Došašćem smo se pripravili za Božić, koji je proslava blagdana Kristova rođenja. Posebno je to vrijeme liturgijske godine koje nas je pozvalo na budnost i koje samo po sebi svake godine ponovno u nama probudi posebne osjećaje. Sve nam se, makar za trenutak, čini ljepše, bolje, radosnije i sve nam postaje moguće. Zato smo u vremenu došašća izišli iz svojih svakodnevnih rutina.
Pripremali smo se za blagdan Božića slaveći mise zornice, pristupajući sakramentu pomirenja s Bogom, sudjelujući na duhovnim obnovama. To je kršćanska priprava za Božić! I čini se, gledano iz perspektive radosnog božićnog ozračja koje nas je zahvaćalo s približavanjem Božića, da ni jedan drugi povijesni događaj ne utječe na našu sadašnjost, ne ulazi toliko u njezin ritam, kao što to čini događaj Božića.
Sve nas to otvara otajstvu pravoga Božića, Božića u kojemu je Bog postao Emanuel, s nama Bog, Božića u kojemu je Bog ispunio sva svoja obećanja i naša najintimnija očekivanja, pokazujući nam kako i koliko nas ljubi. Božić je mjera Božje neizmjerne ljubavi prema nama!
Ulazeći u ljudsku povijest, tihim i nečujnim korakom, bez ikakve političke ili vojne moći, kao jedan od mnogih, bez privilegija, bez želje da bude različit, a u solidarnosti s uvjetima najslabijih i nemoćnih među nama, onih siromašnih i odbačenih, onih na “egzistencijalnim periferijama siromaštva” (papa Franjo), Bog nam pokazuje kako i koliko nas ljubi, ali i kako se ljubi.
Postoji, međutim, danas i jedan drugačiji Božić koji se donekle preklapa s pravim Božićem i njegovim porukama, a još više s onim našim tradicionalnim božićnim običajima, ali je opet i bitno drugačiji.
Potrošački je to Božić, Božić “blagdana”, u koji se ulaže velika energija i poprilično novca da bi nam dočarao umjetno stvorenu božićnu bajku u kojoj će se svaki pojedinac osjećati posebno, ali i u kojem je zanemaren onaj jedini razlog zbog kojega se svaki čovjek doista treba osjećati posebnim, odnosno da je Bog u betlehemskom Djetetu postao čovjek, da je Bog postao jedan od nas.
Bez toga razloga za proslavu Božića, o Božiću imamo toliko toga, ali nemamo Božić, Boga koji je u Djetetu postao jedan od nas. Zaustavila ga je površnost instantne božićne radosti, radosti ovdje i sada, radosti trenutka, radosti koju je moguće kupiti, ali koja se veoma brzo potroši i ostavi prazninu u duši i u novčaniku, a ne dotiče bitnu božićnu poruku. Slavlje Božića raskošnosti, koje od otajstva čini legendu, koreografiju, slavlje bez Slavljenika, kratkog je vijeka.
Čim se lampice ugase i ukrasi skinu, u naš se svijet vrati praznina. I sve ponovno postaje kao što je bilo prije, a možda i gore. Potrošački Božić, Božić “blagdana”, nestane zajedno sa svim rekvizitima koji su ga održavali na životu.
Poznate su Kristu te okolnosti. To su okolnosti poput onih u potrošačkom Betlehemu koji mu nije dao boravište, nego ga je otpravio u štalu. Zato je njegova štala nužno lišena svega što je suvišno, svega što nas može omesti na putu istinskog zajedništva s njim. Ali ta štala ima ono najbitnije. Ima ljubav kojoj ni krajnja bijeda nije prepreka.
Božja je to ljubav prema nama koja ne počiva na površnosti i ne očituje se u sentimentalnosti. Bog nam nudi puno više od toga. Istodobno to je i ljudska ljubav kao naš odgovor Bogu na ljubav kojom smo ljubljeni. Svjedoci te ljubavi su oni koji se nisu dali zavesti blještavilom površnosti, nego su poput Marije, Josipa i pastira postali svjedoci istinskog Svjetla koje je u betlehemskom Djetetu došlo na svijet.
Tama betlehemske noći, hladnoća srca stanovnika i oštra slama, odbijeni konak i vedro nebo nisu tek prošlost. Božićni događaj je aktualan i danas. I svatko od nas u svojoj slobodi i ovog Božića bira svoju ulogu u tom događaju. Nemojmo dopustiti da nas zavede površnost, da nama zagospodari sentimentalnost koja nam se nudi na svakom koraku, da nas zaslijepi svjetlost “blagdanskih” lampica potrošačkog Božića.
Uronimo u događaj božićnog otajstva, razmišljajmo o tome što Bog o Božiću učini za nas i otkrit ćemo put spasenja koji nam Bog nudi u jednostavnosti betlehemske štale i u odbačenosti odbačenih. Otkrit ćemo, također, da je taj put i naš put. Božić nam onda više neće biti samo prigoda za kratkotrajni odmak od svakidašnjice i trenutačna okrepa, površna prilika za zabavu koja brzo dođe i još brže prođe, nego će nam nastaviti biti ono što je Božić od svog početka bio i ostaje za sav svijet i cijelo čovječanstvo: početak nove ere na putu spasenja, jer “Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet” (Iv 1, 9).
S ovim mislima na otajstvo koje slavimo, ali i upozorenjem na površnost kojoj smo i mi kršćani izloženi, svima vama želim sretan i radostan susret s Gospodinom o ovogodišnjem Božiću i blagoslovljenu novu 2015. godinu.
Mate Uzinić, dubrovački biskup
(IKA)
Znam da će mnogi odmahnuti rukom na temelju naslova čak i prije čitanja ove kolumne i reći: naravno, glavni urednik Glasa Koncila Ivan Miklenić napuhani je puran, nedovoljno školovani i iskompleksirani dođoš iz provincije koji ne bi nikada bio na toj poziciji da ga tamo ne drži čovjek još nekompetentniji – zagrebački nadbiskup Josip Bozanić koji pak oko sebe samo želi imati beskičmenjake i poslušnike. Ta nisu ovo više vremena Franje Kuharića, dapače; kardinal Bozanić je proveo temeljitu dekuharićizaciju zagrebačke i domovinske Crkve.
Ali ja vas molim da pročitate ovih nekoliko pasusa jer je stvar alarmantna.
Prvo katoličko pero tzv. (kažem takozvane jer je to nepostojeća evanđeoska stvarnost) ”Crkve u Hrvata” (sada kada je Živko Kustić mrtav, Miklenić sebi umišlja da je najveći) dao je intervju Večernjem listu i novinaru sa još manjim obrazovanjem i strahovitim nedostatkom opće i religiološke kulture, pa je, odgovarajući na pitanje ”Papa Franjo uporno inzistira na skromnosti i tome da Crkva nije burza. Slijedi li ga u tome naša Crkva u Hrvatskoj?”, odgovorio ovako:
”Papa Franjo je već uzimanjem papinskoga imena po sv. Franji Asiškome zacrtao stanoviti program i put u suvremenoj Crkvi. To je put skromnosti, jednostavnosti, malenosti i nježnosti koji je bio uvijek cijenjen i s pravom je i danas planetarno veoma cijenjen, barem verbalno. Puno je više, čini mi se, zagovornika toga puta u javnosti nego spremnih ići tim putem. U Crkvi u hrvatskome narodu taj je put sv. Franje Asiškoga duboko ukorijenjen: u našemu malome narodu postoji čak šest muških franjevačkih provincija i još više ženskih provincija franjevačke inspiracije koje redovito oko sebe okupljaju brojne vjernike. Na svoj način duh skromnosti žive i sve druge redovničke zajednice i zajednice apostolskoga života kao i mnogi dijecezanski svećenici i brojni drugi vjernici. Svi oni čine našu Crkvu.”
Što je tu, pitat ćete se, neobično, skandalozno ili šokantno?
Ivan Miklenić, to sam već puno puta napisao, potpuno je nedorastao za posao glavnog urednika katoličkog tjednika, a ja bih ga sigurno potjerao iz redakcije da je samo novinar i da mi napiše nešto slično – da ”u našemu malome narodu postoji čak šest muških franjevačkih provincija” .Dakle, u ”našem malom narodu” ne djeluje toliko muških franjevačkih zajednica. Među Hrvatima, a ako baš želite, na području Republike Hrvatske, djeluju sljedeće muške franjevačke redovničke provincije:
Hrvatska franjevačka provincija svetog Jeronima sa sjedištem u Zadru (kojoj sam i sâm pripadao) – Mala braća ili OFM.
Hrvatska franjevačka provincija svetih Ćirila i Metoda sa sjedištem u Zagrebu (Kaptol) – Mala braća ili OFM.
Hrvatska franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu – Mala braća ili OFM.
Franjevačka provincija Bosna srebrena sa sjedištem u Sarajevu koja djeluje i na području RH – Mala braća ili OFM.
Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja Marijina sa sjedištem u Mostaru koja djeluje i na područje RH – Mala braća ili OFM.
Hrvatska provincija svetog Jeronima franjevaca konventualaca sa sjedištem u Zagrebu (Sveti Duh) – Fratri konventualci ili OFM Conv.
Hrvatska kapucinska provincija svetog Leopolda Mandića sa sjedištem u Zagrebu – Fratri kapucini ili OFM Cap.
Hrvatska provincija franjevaca trećoredaca glagoljaša sa sjedištem u Zagrebu (Ksaver) – Fratri glagoljaši ili OFM TOR.
Dakle, ne šest, kako tvrdi Miklenić, već je osam muških franjevačkih provincija koje djeluju ”u našem malom hrvatskome narodu” ili u Republici Hrvatskoj, ako su Mikleniću bosansko-hercegovački katolici Hrvati nižeg reda.
Uz njih, ovdje djeluju i sljedeći redovnici: benediktinci, dominikanci, isusovci, karmelićani, pavlini i salezijanci te misionari iz sljedećih zajednica koje imaju izvandomovinsko sjedište: verbiti, dehonijanci, Isusova mala braća, lazaristi, spiritanci, misionari Krvi Kristove, misionari Srca Isusova, monfortanci, palotinci i Sinovi bezgriješnog začeća.
Ovo skandalozno, šokantno i nečuveno Miklenićevo neznanje je tim strašnije što se događa na početku Godine posvećenoga života. Naime, papa Franjo je na prvu nedjelju Adventa posvetio novu liturgijsku godinu svim osobama koje žive svoju redovničku karizmu.
Sasvim je nerazumljivo zašto pokradeni franjevci nisu reagirali na Miklenićev bezobrazluk i zašto se nakon ovoga skandaloznog omalovažavanja ovdašnjih franjevaca nije očitovao provincijal Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića, ujedno i predsjednik Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica (HKVRPP), fra Jure Šarčević.
Katolički tjednik iz Sarajeva (broj 48. od 7. prosinca) donosi razogovor o djelovanju HKVRPP, odnosno njegove službe predsjednika, na koju je izabran prije nešto više od mjesec dana. Šarčević je rekao: “Osobno si ne umišljam da mogu učiniti Bog zna što veliko, ali ono što mogu, učinit ću rado i s oduševljenjem. Započela je Godina posvećenog života.
Puno je izazova i očekivanja, ne samo od redovnica i redovnika, nego i cijele Crkve. No, nemam straha. Imam dobre suradnike u Vijeću konferencije, tijela i strukture koje već dobro funkcioniraju.” U tom kontekstu podsjetio je kako u Hrvatskoj redovništvo okuplja više od četiri tisuće redovnika i redovnica, što predstavlja veliku snagu Crkve u današnjem svijetu punom izazova i potreba.
Za početak, fra Jure, nemojte dopustiti da se gazi po franjevcima i da im se smanji broj i trud. Ova šutnja nad neznanjem Ivana Miklenića nije dobar znak. Zar je fra Jure kukavica? Zar se boji Miklenića? Zar mu je važnije da kunktatorski sačuva kakav-takav odnos s moćnicima s Kaptola 8 nego da kvalitetno predstavi svoju subraću, svakog pojedinog fratra u prvome redu, ako ih se omalovažava?
Na primjeru sv. Franje, koji je čuo poziv “Franjo idi popravi Crkvu”, Šarčević je pojasnio kako je sv. Franjo želio živjeti prema svetom evanđelju, i to doslovno bez prilagodbe i tumačenja. I zato je Bog po njemu popravio Crkvu. Evanđelje je u svakom vremenu aktualno, jer je uvijek novo, ne zastarijeva. O ulozi Crkve danas tako je rekao: ”Na nama je, na cijeloj Crkvi, zadaća, posebno nama posvećenicima, da u ovoj Godini posvećenoga života učinimo da evanđelje postane privlačno i novo ljudima našega vremena, da dožive radost evanđelja. U susretu sa živim evanđeljem, tj. Isusom Kristom, rađa se prava radost. Tu istinu moramo posvjedočiti ljudima”, pojasnio je Šarčević.
Debelo sumnjam da franjevci mogu ”popraviti ” ili ”obnoviti Crkvu” ako se skrivaju u mišju rupu pred jednim blentavim popom koji apsolutno ništa ne shvaća pravilno, pa tako optužuje Hajdukovce da su orijunaši, antihrvati, sugerirajući i da su idioti koje instrumentalizira tko god se sjeti.
Da se razumijemo, ne smeta više mene to što Miklenić, valjda čak i u vlastitim gaćama, vidi neprijatelja hrvatskoga naroda. Mene frapira to što tisuće i tisuće redovnika i redovnica (jer bi žene u ovome trebale biti solidarne sa svojom muškom subraćom u redovništvu) čuči i šuti dopuštajući da im neki kanonik kabadahija kroji egzistenciju.
Zapravo, ono što ubija u pojam je to što, kao što Dinamo i Hrvatski nogometni savez imaju jednoga gazdu – Zdravka Mamića, i ovdašnja Crkva ima jednoga neprikosnovenoga partijskoga komesara (nepismenoga kao oni iz 1945. koji su te brisali s mape po kratkom postupku) u liku Ivana Miklenića, pa svi moraju biti kuš i vezivati konja gdje taj gazda naređuje.
