Odgovarajući na glasinu da policija namjerava srušiti šatorsko naselje nezadovoljnih branitelja na pločniku u Savskoj ulici, Predrag Matić vedro se osmjehnuo i kazao kako je “u podrumu Ministarstva smješteno sto do dvjesto specijalaca srpske nacionalnosti naoružanih do zuba. Dečki bi išli kući, ali držimo ih zbog prosvjeda.” Bio je to, naravno, vic. Svi su zdrave pameti shvatili da je riječ o vicu. [Read more…]
Jadnoibijedno.hr
Osim s lijepim brojem news portala, Hrvatska raspolaže još i ljepšim brojem takozvanih gnews (da ne bude zabune, valja čitati: gnjus) portala. Oni se uređuju s jednakom suptilnošću kojom se pišu postovi ispod tuđih članaka na internetu.
Kao što zapjenjeni komentatori zaklonjeni nickovima ne žale truda da bi glavne junake tih tekstova ili njihove autore namazali katranom i posuli perjem, tako su i korifeji elektroničkih gnewsoba bez zadrške predani zadaći odstrela onih koji im se nađu na putu.
Kao što zapjenjeni komentatori zaklonjeni nickovima ne žale truda da bi glavne junake tih tekstova ili njihove autore namazali katranom i posuli perjem, tako su i korifeji elektroničkih gnewsoba bez zadrške predani zadaći odstrela onih koji im se nađu na putu
Samo rijetki čija su imena iz ovih ili onih razloga u javnom optjecaju, uspjeli su uteći milosti da ih urednici takvih portala barem jednom ne zavaljaju po prašini. Hvala na pitanju, u bezbroj prilika počašćen sam laskavim pogrdama sa sličnih adresa, pri čemu sam u više navrata ostao zapanjen lakoćom kojom bi me dotična gospoda prvo ispljuvala, pa onda nakitila etiketama koje se uzajamno potiru.
U istoj rečenici znao sam biti i četnik i autonomaš, i dijete vojnog lica i militantni koljenaš, i komunjara i mason…
Ako ste dovoljno dugo izloženi takvoj kampanji i ako baš niste mimoza, naučite se živjeti sa stigmom “svoga” velikosrpstva, boljševizma, slobodnog zidarstva, čega sve ne.
Uostalom, lako se utješiti zaključkom: ako me tuku “samo” pridjevima, pa pišu da sam ‘vaki i ‘naki, nema veze, baš me briga, sve dotle dok mi ne počnu krivotvoriti biografiju i izmišljati događaje u kojima sam tobože sudjelovao.
Još jednom hvala na pitanju, ni toj milosti nisam utekao. No, ni bogato osobno iskustvo s našim ljupkim gnews portalima nije me uspjelo valjano pripremiti za gadariju u koju sam prije kojidan do grkljana utopljen na nekoliko elektroničkih adresa.
Stvar je utoliko jadnija što moja malenkost nije bila izravnom metom gnewsoba, nego neka vrsta kolateralne žrtve. Pravi cilj napada bio je Zoran Erceg, Splićanin s braniteljskim stažem, koji se drznuo kazati kako ne dijeli pučističku ognjicu šatoraškog zdruga iz Savske ulice.
U jednom od pogromaških tekstova kojim se htjelo razmrviti njegov lik i djelo, citiran je i stanoviti umirovljeni časnik Hrvatske vojske Ivan Tomić koji je Ercegu uputio sedam uznemirujućih retoričkih pitanja.
Uostalom, lako se utješiti zaključkom: ako me tuku “samo” pridjevima, pa pišu da sam ‘vaki i ‘naki, nema veze, baš me briga, sve dotle dok mi ne počnu krivotvoriti biografiju i izmišljati događaje u kojima sam tobože sudjelovao
Peto po redu glasi ovako: “Je li o vama pisao Ivica Ivanišević prije par godina u Slobodnoj Dalmaciji, kad je otkrio tko ste vi, gospodine Erceg?” Naravno, pitanje implicira da sam istraživačkim marom prokazao prozvanog kao moralno suspektnu kukavelj.
Beščasnik Ivan Tomić (ako takav uopće postoji) na tome ne staje, nego od Ercega traži očitovanje je li imao veze s novcima Ferala od kojih su se “kupovali stanovi”, dodaje tome opasku kako je dotični tjednik “Ivaniševiću ostao dužan 20-30 tisuća dolara”, pa zaključuje tiradu upravo potresnim pitanjem: “Gdje je njegov (naime, moj – op. a.) zarađeni novac?”
Skrušeno priznajem, tašta sam osoba, komplimente mi je drago čuti i rado ih primam, no u ovom slučaju, ma koliko nevoljko, moram odbiti svečanu zahvalnost gospodina Tomića za moj tobožnji investigativni trud.
Rado bih raskrinkao svakoga negativca, ako treba, očepio bih i Zorana Ercega da sam kojim slučajem imao operativnih saznanja o njegovim grijesima. Nevolja je, međutim, u tome što do prije desetak dana nisam znao da on uopće postoji.
Nadalje, s velikim veseljem i još većim ponosom svakome ću priznati da sam kojih šest ili sedam godina bio novinar Feral Tribunea.
Moje veselje i ponos bili bi kudikamo manji da mi je dotični poslodavac ostao dužan “20-30 tisuća dolara”. Jebiga, nije: ni jednu jedincatu lipu, a kamoli tek šuštavo brdašce zelenih novčanica s mrtvim predsjednicima na aversu.
Da i ne spominjem činjenicu kako dolare nikada nisam bio u prilici vidjeti na Šetalištu Bačvice, jerbo smo plaće primali u manje glamuroznoj, naime, hrvatskoj valuti.
Što vam poslije svega preostaje? Ustati tužbama protiv pravnih osoba zaklonjenih iza internetskih domena tipa jadnoibijedno.hr.? Da je život malo dulji, to bi možda i vrijedilo truda
Pretpostavljam da možete shvatiti moju muku. Razmjerno je neugodno čitati uratke gnews piskarala koji vas otpisuju kao izdajničko smeće. No, i od toga postoji nešto neusporedivo gore: kada vas takvi počnu hvaliti, pa još u vaše ime krenu utjerivati i nepostojeći, astronomski dug, valjda zabrinuti za egzistenciju vaše obitelji.
Što vam poslije svega preostaje? Ustati tužbama protiv pravnih osoba zaklonjenih iza internetskih domena tipa jadnoibijedno.hr.? Da je život malo dulji, to bi možda i vrijedilo truda.
Ovako, možemo se tek jalovo nadati da će institucije pravnog poretka konačno uspjeti razabrati očigledno: da je medijski prostor ove zemlje temeljito zagađen, da su zagađivači svima poznati i da bi im konačno netko trebao ispostaviti račun za de jure novinarska, a de facto kaznena djela.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Šator u Savskoj je ilegalan!
”Prosvjed branitelja u Savskoj 66. u Zagrebu policiji nikad nije prijavljen u smislu Zakona o javnom okupljanju”, stoji u odgovoru Policijske uprave zagrebačke (PUZ) koji smo nakon tri mjeseca i dva pokušaja dobili.
Drugim riječima, braniteljski prosvjed, odnosno šatori podignuti ispred Ministarstva branitelja ondje su ilegalno. Tako je i službeno postalo ono o čemu se priča mjesecima, ali nitko osim Freda Matića, ministra branitelja i Franka Vidovića, zastupnika SDP-a, o tome nije javno govorio.
”Prosvjed branitelja u Savskoj 66. u Zagrebu policiji nikad nije prijavljen u smislu Zakona o javnom okupljanju”, stoji u odgovoru Policijske uprave zagrebačke (PUZ) koji smo nakon tri mjeseca i dva pokušaja dobili. Drugim riječima, braniteljski prosvjed, odnosno šatori podignuti ispred Ministarstva branitelja ondje su ilegalno
Prema Zakonu o javnom okupljanju kojim se reguliraju prosvjedi, u Zagrebu se prosvjedovati bez dozvole može na Trgu Francuske Republike. Što policija planira poduzeti i zašto ništa do sada nije poduzela, u policiji nam nisu odgovorili iako je za pretpostaviti da se ništa nije poduzimalo iz pragmatičnih političkih razloga jer se radi o osjetljivoj skupini prosvjednika.
Ali se onda opravdano postavlja pitanje nisu li branitelji u povlaštenijem statusu od ostatka građana kada su u pitanju prosvjedi, jer je sasvim jasno kako bi policija reagirala da, recimo, svi oni koji imaju dug u švicarskim francima podignu šator i nalože vatru ispred Ministarstva financija ili Hrvatske narodne banke.
Ante Deur, predsjednik Zbora udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi, kaže kako nije riječ o organiziranom prosvjedu, već o spontanom okupljanju i dodaje da on nije organizator odnosno da organizatora zapravo ni nema.
”Nisam u organizaciji jer nje ni nema. Riječ o tome da su se ljudi spontano okupili. Ako policija misli da ne postupamo po zakonu, onda zna kako treba postupiti”, kazao je Deur.
Upitan ne misli li da nelegalnim prosvjedom branitelji zapravo šalju krivu poruku o sebi jer se u svojim istupima često pozivaju na zakone i pravo, a sami ih zaobilaze, odgovara protupitanjem: ‘Što bi se dogodilo da izraelski, američki ili bilo čiji veterani rata prosvjeduju? Premijer njihove države odmah bi ih primio na razgovor, a kod nas to nije slučaj.’
Opravdano se postavlja pitanje nisu li branitelji u povlaštenijem statusu od ostatka građana kada su u pitanju prosvjedi, jer je sasvim jasno kako bi policija reagirala da, recimo, svi oni koji imaju dug u švicarskim francima podignu šator i nalože vatru ispred Ministarstva financija ili Hrvatske narodne banke
Prema navedenom Zakonu prosvjed može zabraniti načelnik nadležne policijske uprave, a predviđene kazne za organizatore su od dvije do 50.000 kuna.
Prosvjed u Savskoj ušao je u 103. dan.
U policiji navode da ni vatromet organiziran u izbornoj noći kada je Kolinda Grabar Kitarović izabrana za predsjednicu nije bio prijavljen, a zbog njega je, podsjetimo, promet Savskom cestom bio nakratko prekinut. Od Policijske uprave nije bilo zatraženo, niti je sukladno tomu bilo izdano odobrenje za izvođenje javnog vatrometa 11. siječnja 2015. u zoni Savske ceste ispred broja 66.
Međutim, utvrđeno je da je došlo do korištenja pirotehničkih sredstava neutvrđenog razreda osoba čiji identitet nije poznat. S obzirom na to da se radilo o nenajavljenom i spontanom izlasku većeg broja građana, policijski službenici nisu primijenili represivne mjere jer se u vidu, pored ostalog, imalo i okolnosti u kojima se u znatnom broju radilo i o osobama s invaliditetom.
Naime, kod takvih postupanja dužni su uzeti u obzir i sve ustavne i zakonske odredbe koje se odnose na zaštitu navedene kategorije građana, a u prvom redu ističe se obveza poštovanja načela razmjernosti i zaštite osoba s invaliditetom.
(Prenosimo s tportala).
Šatoraška država u državi
Ni nakon sto dana prosvjeda hrvatski branitelji još nisu imali priliku da u hrvatskom Saboru kažu što zaista žele – ustvrdio je Josip Klemm, jedan od kolovođa braniteljske bune, na sjednici saborskog Odbora za ratne veterane, tražeći da se Đuri Glogoškom, njegovom drugu iz šatora u Savskoj, omogući obraćanje zastupnicima. Naravno da Klemm nije u pravu.
Glogoški je bio u Saboru na velikom skupu koji je organiziran upravo radi razgovora s prosvjednicima, ali je on odbio svaku komunikaciju. Popeo se do Markova trga samo kako bi okupljenim zastupnicima rekao da razgovora s njima neće biti, a potom okrenuo leđa i otišao. Njegova demonstrativna gesta visoki je kor izabranih sabornika ostavila pokisla perja.
Zahtjevom za obraćanjem javnosti s govornice nacionalnog parlamenta, i još više zahtjevom da zakon o braniteljima dobije ustavni karakter, dio će veteranske populacije, s epicentrom u Savskoj, pokušati osvojiti status države u državi. Što vrijedi za ostatak nacije, za njih ne vrijedi. Klemmovi momci aspiriraju na specijalan položaj. Privilegiran u odnosu na sve druge
Zahtjevom za obraćanjem javnosti s govornice nacionalnog parlamenta, i još više zahtjevom da zakon o braniteljima dobije ustavni karakter, dio će veteranske populacije, s epicentrom u Savskoj, pokušati osvojiti status države u državi. Što vrijedi za ostatak nacije, za njih ne vrijedi. Klemmovi momci aspiriraju na specijalan položaj. Privilegiran u odnosu na sve druge.
Ustupanje saborske govornice bilo bi svojevrsni presedan. S istim pravom sutra će svoje službeno obraćanje državnom parlamentu tražiti i neke druge grupacije, recimo, radnici Ine, otpušteni ili deložirani, žrtve podivljalog švicarca, uništeni poljoprivrednici…. Vrata Sabora svakome moraju biti otvorena, ali najviši organ državne vlasti ne može biti prostor proceduralne improvizacije i voluntarizma.
Nije uostalom točno ni to da su stavovi branitelja nepoznati javnosti. Vođe aktualne pobune jednog dijela veteranske populacije svojim izjavama danima i tjednima već prebukiraju medije, premda je prezentnost njihovih razloga i dalje uglavnom zakukuljena. Možda i zato jer ni sami ne znaju što bi.
Volja za prosvjedima bila je veća od sposobnosti artikuliranja vlastitih zahtjeva. No, sigurno je da svoj poseban, ekstra položaj u društvu već konzumiraju. Kome bi još bilo moguće podići šator i skoro već tri mjeseca logorovati usred grada, na javnoj površini, na ključnoj prometnici, i da ih nitko ne dira?
Branitelji već uživaju status države u državi i po svojim pravima. Možda oko 25.000 kuna mjesečnih primanja za Đuru Glogoškog i njegovo ratno stradanje nije previše, ali je 1200 kuna naknade za civilne invalide daleko premalo.
Branitelji već uživaju status države u državi i po svojim pravima. Možda oko 25.000 kuna mjesečnih primanja za Đuru Glogoškog i njegovo ratno stradanje nije previše, ali je 1200 kuna naknade za civilne invalide daleko premalo. Ne mogu pare zacijeliti rane ni nadoknaditi izgubljeno zdravlje, ali razlike u zbrinutosti vojnih i civilnih stradalnika neopravdano su visoke. Pogotovo pogleda li se kompletna lista njihovih prinadležnosti
Ne mogu pare zacijeliti rane ni nadoknaditi izgubljeno zdravlje, ali razlike u zbrinutosti vojnih i civilnih stradalnika neopravdano su visoke. Pogotovo pogleda li se kompletna lista njihovih prinadležnosti.
Tako najteži ratni invalidi imaju pravo na auto svakih sedam godina, ljudi slične vrste, ali koji nisu stradali u ratu, na nova kolica, uz vlastitu financijsku participaciju, svakih pet godina. Osobe koje njeguju najteže vojne invalide, a najčešće su to bračni partneri, država svakog mjeseca plaća 3800 kuna, ljudi koji njeguju vlastitu invalidnu djecu primaju 2500 kuna. Jesu li majke koje brinu o nepokretnoj djeci manje vrijedne, rade li manje zahtjevan posao, od žena ratnih vojnih invalida?
Materijalna prava visoke razine, kakva Hrvatska osigurava svojim braniteljima, a posebno onima koji su zdravstveno nastradali, nemaju ni mnogo bogatije zemlje. Ali istodobno, primjerice, slijepe osobe u Hrvatskoj primaju naknadu koja je višestruko manja nego u nekim ne bogatim, nego u susjednim, slično siromašnim zemljama.
Veteranska populacija morala bi biti svjesna da je svojim mirovinama i drugim pravima privilegirana u odnosu na druge segmente hrvatskog društva. Ta izdvojenost može biti razlogom distanciranja, pa i sve primjetnije javne zlovolje prema njihovim zahtjevima. Nastavi li se od njih stvarati posebna kasta u socijalno sve ugroženijoj zemlji, mogu postati omrznuti slično kao odnarođena politička klasa.
Sličnu vrstu izdvojenosti iz društva trebalo bi osigurati i zatraženo podizanje braniteljske problematike na razinu ustavnog zakona. Postoji oko toga mnogo nerazumijevanja i prodavanja magle. Iz redova braniteljskih velmoža često se zna govoriti da Domovinski rat i branitelje treba ugraditi u hrvatski Ustav. Ne treba!
Ustavni zakon tako se zapravo otkriva kao sredstvo odvajanja branitelja i njihovih prava od ostatka hrvatskog naroda. Moglo bi se reći da veteranska populacija za sebe traži status kakav nitko drugi u hrvatskoj državi nema. Zašto po istoj logici ne bi, recimo, hrvatski radnici dobili zakon ustavne razine? Inzistiranjem na ustavnom zakonu njegovi glasnogovornici, nekadašnji ratnici, pokazuju da ne žele dijeliti sudbinu nacije
Ništa ne treba ugrađivati, jer se i Domovinski rat i branitelji već nalaze u Ustavu (doduše, branitelji rame uz rame s hrvatskim narodom, gdje je u međuvremenu u realnom životu nastala prilična pukotina). Nešto je posve drugo sa zahtjevom da zakon o braniteljima dobije status ustavnog zakona.
Ako bi, kako to ovih dana formuliraju šefovi veteranskih prosvjeda, “zakon o vrijednostima Domovinskog rata i pravima branitelja” dobio karakter ustavnog zakona, to znači da bi se morao donositi i mijenjati samo voljom dvotrećinske parlamentarne većine, što znači da bi praktično mogao postati gotovo pa nepromjenjiv.
Zašto je braniteljima toliko stalo do takvog cementiranja vlastitog statusa? Zato što je vjerojatno i njima jasno da vrijeme odricanja tek dolazi. Da se javne financije raspadaju i da su rezovi nužni. Ali oni u tome, izgleda, ne žele sudjelovati. Svoje jahanje na ustavnom zakonu objašnjavaju potrebom “da ne može svaka nova vlast koja dođe mijenjati prava hrvatskih branitelja”. Svima ostalima prava se mogu mijenjati.
Ustavni zakon tako se zapravo otkriva kao sredstvo odvajanja branitelja i njihovih prava od ostatka hrvatskog naroda. Moglo bi se reći da veteranska populacija za sebe traži status kakav nitko drugi u hrvatskoj državi nema. Zašto po istoj logici ne bi, recimo, hrvatski radnici dobili zakon ustavne razine? Inzistiranjem na ustavnom zakonu njegovi glasnogovornici, nekadašnji ratnici, pokazuju da ne žele dijeliti sudbinu nacije.
Je li im zaista cilj da za sebe izbore status države u državi?
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Drukčiji pogled na branitelje
Blagdan pomirenja i pokajanja Jom Kipur stoji kao simbol u naslovu novog romana osječke književnice Ivane Šojat Kuči koja se od “Unterstadta” nadalje, u književnom smislu, bori s utvarama prošlosti, ratova i traumama pojedinaca. “Jom Kipur” tematski je blizak prethodnom romanu “Ničiji sinovi” u kojem je kroz dvoglasnu priču o bračnom životu načela temu svakodnevice razvojačenih branitelja u kojoj se neke davne slike utapaju u alkoholu i besmislu koji razaraju brakove, obitelji, na kraju krajeva i pojedinca samoga, u prenesenom, ali i doslovnom značenju.
Novi roman preuzima tematiku i strukturu u kojoj se sučeljavaju dvije osobnosti, ovaj put iz pozicije pripovjedača u 3. licu koji nam donosi priču o gospodinu Matijeviću i doktoru Romiću. Matijević je bivši branitelj koji je u nježnim godinama prošao užase vukovarske bojišnice i logora Stajićevo, a Romić psihijatar s kojim razgovara u bolnici.
“Jom Kipur” kompleksan je roman koji osim glavnih donosi i vrlo indikativnu i zanimljivu galeriju likova, ali prije svega potiče čitatelja na razmišljanje o temi koja je naznačena već naslovom, čak i na revidiranje vlastitih stavova ili uvriježenih istina
No, ono što je važno istaknuti (i pohvaliti) promjena je vizure iz koje se promatra braniteljska tematika, a o njoj su nam do sada u svojoj prozi svjedočili mnogi autori, poput S. Bukovac, R. Međurečana, pa i same Šojat Kuči. Matijević, naime, nije tipičan lik branitelja, njegova svakodnevica nije ispunjena alkoholom, kladionicama, obiteljskim nasiljem i suicidalnim mislima.
Istina, u bolnici se našao nakon što je “pukao” na javnom skupu na kojem je prepoznao retoriku nasilja, nacionalne netrpeljivosti i nepravde za koje sam najbolje zna kako mogu završiti, svoj je stan “opremio” isječcima krvavog nasilja sa svih strana svijeta, obilježavaju ga brojni neriješeni i traumatični obiteljski odnosi, no njegov je problem, ako tako možemo reći, podignut na višu, gotovo filozofsku, svakako i religijsku razinu.
U razgovorima s psihijatrom, koji je podjednako glavni lik ovoga romana i nosi svoju traumu onoga “drugog” i “drukčijeg”, usvojenog sina s nerazriješenim brojnim pitanjima prošlosti, Matijević će se prije svega baviti pitanjima krivnje, oprosta, žrtve i krvnika. Šojat Kuči kao i uvijek inzistira na vrlo detaljnoj rekonstrukciji događaja koji su njezine likove doveli do stanja u kojem ih zatičemo, svojevrsnoj faktografiji slavonske, prije svega vukovarske dionice Domovinskog rata.
Ono što je važno istaknuti (i pohvaliti) promjena je vizure iz koje se promatra braniteljska tematika, a o njoj su nam do sada u svojoj prozi svjedočili mnogi autori, poput S. Bukovac, R. Međurečana, pa i same Šojat Kuči. Matijević, naime, nije tipičan lik branitelja…
No, naglasak nije na tome, premda je to kontekst bez kojeg se ne može, već na kompleksnom ulaženju u aspekte zla koje se Matijeviću ukazuje na javi i u snu i o kojem konstantno razmišlja, zbog čega je cijela priča odmaknuta od lokalnog i podignuta na univerzalnu razinu.
S jedne strane rješavaju se privatni demoni koji onemogućavaju funkcioniranje u svakodnevici, a s druge pitanja na koja čovjek, umjetnost, literatura pokušava pronaći odgovore od samih početaka svoga postojanja.
Istovremeno s pacijentovom ispovijedi i njegov psihijatar doživljava razvoj i promjene, na što ga na posredan način navodi lucidno pacijentovo promišljanje, a među njima se razvija neobična, ali ne prenaglašena i patetična blikost.
Doktor Romić, kojeg je kao dječaka romskog podrijetla usvojila uštogljena i ne baš topla zagrebačka obitelj, ipak je donekle ostao u drugom planu, nešto nedorađeniji, premda je njegova trauma i njezino razrješavanje odmacima, pomacima i bijegovima, jednako potentna i zanimljiva tema.
Šojat Kuči kao i uvijek inzistira na vrlo detaljnoj rekonstrukciji događaja koji su njezine likove doveli do stanja u kojem ih zatičemo, svojevrsnoj faktografiji slavonske, prije svega vukovarske dionice Domovinskog rata
U romanu se, dakle, u lokalno obojanom prostoru postavljaju pitanja pojedinčeve slobode, odnosa prema ideologijama, mogućnostima izbora i sl., zbog čega roman nadilazi svoju polazišnu temu i uranja u kompleksne slojeve promišljanja, ali se srećom u njima ne gubi, nego uspijeva priču logično posložiti, u epskom zamahu koji ionako pripovjedačkom temperamentu ove autorice najviše odgovara.
“Jom Kipur” kompleksan je roman koji osim glavnih donosi i vrlo indikativnu i zanimljivu galeriju likova, ali prije svega potiče čitatelja na razmišljanje o temi koja je naznačena već naslovom, čak i na revidiranje vlastitih stavova ili uvriježenih istina.
Ono što se bi se tom romanu plemenite teme moglo prigovoriti jesu mjestimično umjetni, dugački, dramatski dijalozi kojima nedostaje spontanosti i ono što sam već povodom “Ničijih sinova” nazvala mjestimičnom “prenapisanošću”.
No, iskorak iz klišejiziranog prikaza branitelja, korak naprijed unutar vlastita opusa i hrabrost suočavanja s vrlo složenom i “skliskom” tematikom, nadoknađuje sve tehničke nedostatke i “Jom Kipur” čini romanom koji bi trebali pročitati ne samo oni koji se posredno ili neposredno bave ovom temom.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Uzinić brljao u Vukovaru
Na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara pratili smo misu i propovijed dubrovačkoga biskupa Mate Uzinića na Memorijalnom groblju u Vukovaru, 18. studenoga 2014. Neki su čestitali biskupu, a neki su bili razočarani. Ja sam među njima.
Katolička podstranica ”Misija” portala Slobodne Dalmacije je prenijela cijelu propovijed biskupa Uzinića, ali je kao naslov, provokatorski ili lukavo, ne znamo, istaknula ove riječi našega, prema Davoru Butkoviću, najmodernijeg biskupa: ”Ćirilica u Vukovaru nema samo značenje pisma”.
Ali to je nešto u potpunosti neprihvatljivo. Neprihvatljivo je na onoj osnovnoj evanđeoskoj i ekumenskoj razini koju Davor Butković, kao novinar koji ne poznaje teologiju, ne razumije (iako se poziva na utemeljitelja Kršćanske sadašnjosti, ekumenskog teologa Josipa Turčinovića).
”Ne može se poistovjećivati kršćanstvo i katolicizam s hrvatstvom, ne može se govoriti da je Katolička crkva isto s hrvatskim narodom, da ne može biti Hrvat tko nije član Katoličke crkve, ili pogotovo tko nije aktivan i praktičan katolik. To je tako očevidno da o tome ne bi trebalo ni govoriti (…) Crkva koja bi se poistovjećivala s jednim narodom i koja bi u to ime kušala izbaciti iz toga naroda sve koji nisu efektivni njezini članovi, izdala bi time samu svoju narav, ona bi time prestala biti Crkva na putu”
Kolegi Butkoviću i njegovom novom guruu Uziniću ćemo odgovoriti riječima jednoga čitatelja Slobodne Dalmacije koji je napisao: ”Ako je ćirilica simbol srpskih zločina u Vukovaru, onda mora da su po toj istoj logici latinica i hrvatski jezik simboli ustaških genocida i zločina u Jasenovcu i drugdje”.
Naime, Butković opet griješi kada govori o ”hrvatskoj Katoličkoj crkvi”, iako takvo nešto ne postoji. Butkovića upućujemo na djelo fra Tomislava Janka Šagi-Bunića ”Katolička crkva i hrvatski narod”, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1983. Olakšat ćemo mu:
”Ne može se poistovjećivati kršćanstvo i katolicizam s hrvatstvom, ne može se govoriti da je Katolička crkva isto s hrvatskim narodom, da ne može biti Hrvat tko nije član Katoličke crkve, ili pogotovo tko nije aktivan i praktičan katolik. To je tako očevidno da o tome ne bi trebalo ni govoriti (…) Crkva koja bi se poistovjećivala s jednim narodom i koja bi u to ime kušala izbaciti iz toga naroda sve koji nisu efektivni njezini članovi, izdala bi time samu svoju narav, ona bi time prestala biti Crkva na putu (…) Na taj način Crkva ne bi mogla a da ne bude također stalno prisutan razlog novih razdora i razlaza u jednom narodu, umjesto da bude vidljiv znak i sredstvo ujedinjavanja s Bogom i jedinstva svega ljudskog roda”. (Navedeno djelo, str. 8 i 9)
Šteta što je Butković, hvaleći biskupa Uzinića, njemu indirektno pripisao nacionalistički ton jer dubrovački biskup nije nacionalist. Ali nije ni barjaktar moderniteta ili Crkve koja se zna nositi sa sekularizmom ili koja bi trebala biti tako sekularizirana da se ponaša kao papa Franjo ili onako kako je don Anton Šuljić, urednik u Kršćanskoj sadašnjosti, poručio da se ima ponašati (baš na stranicama Jutarnjeg lista, što smo prenijeli na našem portalu).
Iako biskup Mate Uzinić nije nacionalist, učinio je nekoliko ustupaka nacionalistima i to opasnih ustupaka te je zbog toga njegova propovijed u Vukovaru bila loša bez obzira na jasan poziv na praštanje i suživot u Vukovaru i drugdje.
Biskup Uzinić se preselio u Savsku 66 i stao bodriti tamošnju ekipu za destabilizaciju Hrvatske: ”Zašto su nam mrtvi branitelji junaci, a živi branitelji teret? Molimo i za branitelje u Savskoj koji zbog spomenutog već mjesec dana prosvjeduju, molimo i za hrvatsku Vladu da se otvori dijalogu s njima, da se otvori dijalogu s ovim gradom. Molimo za dijalog, molimo za poniznost.” Poniznost? Što to znači? Da Vlada mora prihvatiti ucjene Josipa Klemma i njegovih pijuna? Onih koji nisu sposobni formulirati zahtjeve zbog kojih prosvjeduju, ali hoće podržati ideju da Klemm i njegovi ”umarširaju” u Vladu i Sabor, pa i s oružjem u rukama?
Nabrojat ću najočitije Uzinićeve pogreške:
Biskup je najprije rekao ovo: ”Molit ćemo i za žive branitelje, osobito invalide, i sve one koji se teško nose s činjenicom da ovaj grad i Domovina nisu postali onakvi o kakvima su sanjali dok su izlagali svoje živote za našu slobodu i još se teže nose s osjećajem da su oni ovom društvu na teret. Ovo ponekad ide tako daleko da se stvara dojam kao da bi bilo bolje da ni njih nema više među nama, da su i oni poginuli branitelji!” I to je apsolutno neprihvatljivo. Tim riječima biskup unosi razdor i teško kleveće hrvatsku Vladu.
Biskup se onda preselio u Savsku 66 i stao bodriti tamošnju ekipu za destabilizaciju Hrvatske: ”Zašto su nam mrtvi branitelji junaci, a živi branitelji teret? Molimo i za branitelje u Savskoj koji zbog spomenutog već mjesec dana prosvjeduju, molimo i za hrvatsku Vladu da se otvori dijalogu s njima, da se otvori dijalogu s ovim gradom. Molimo za dijalog, molimo za poniznost.” Poniznost? Što to znači? Da Vlada mora prihvatiti ucjene Josipa Klemma i njegovih pijuna? Onih koji nisu sposobni formulirati zahtjeve zbog kojih prosvjeduju, ali hoće podržati ideju da Klemm i njegovi ”umarširaju” u Vladu i Sabor, pa i s oružjem u rukama?
Iduća velika pogreška biskupa Uzinića se odnosi na ove riječi: ”Kad je riječ o našoj Domovini, onda se ova poruka odnosi prije svega na to da trebamo jasno ustrajavati na tome da se ne izjednačava žrtva i agresor, ali i da se osudi svaki zločin bez obzira tko ga je počinio i kazne oni koji su ga počinili, a ne etiketiraju branitelji koji su časno i pošteno svoj život stavili na branik domovine. Ima u našem pristupu našoj nacionalnoj prošlosti, uključujući i ono što se događalo ovdje u Vukovaru, previše mlakosti, neodlučnosti u onom reći istinu bez obzira na sve. Istina ne može i ne smije biti prešućena.”
Zašto je to pogrešno? Zato jer su to riječi stožeraša, riječi ekstremnih desničara, riječi Zdravka Tomca i Tihomira Dujmovića čije knjige nije dozvolio da se promoviraju u crkvenim prostorijama dubrovačke biskupije; bravo za tu odluku. Zašto onda puše u rog stožeraša? Zašto lažno optužuje aktiviste za ljudska prava kojima se imputira da izjednačavaju žrtvu i agresora kada oni to nikada ne čini niti su to činili?
Najstrašnija pogreška biskupa Uzinića: ne smije se teretiti jedno pismo koje je kulturno blago jednog naroda i jedne manjine u Hrvatskoj zato što se zločinci ne kaju. I to je razbijački diskurs stožeraša. To je diskurs koji nije ekumenski i koji grubo nasrće na braću biskupa Uzinića, na srpske episkope u Hrvatskoj, počevši od mitropolite Porfirija, čije smo riječi prenijeli i pozdravili. Ćirilica nije kriva za agresiju, gospodine Uziniću. I još jednom: je li onda ta vaša hrvatska latinica kriva za Jasenovac?!
Prethodnoj pogrešci biskupa Uzinića treba dodati i još ovu: ”Istina ozdravlja! Zato su u krivu oni koji misle da će istina povećavati i obnoviti mržnju. Dapače, prešuti li se istina u ime lažnog mira i suživota, koji tad zapravo niti ne postoje nego se samo zavaravamo da postoje, povijest će se ponoviti.” Hajde, biskupe, recite, tko to izbjegava istinu o onomu što se dogodilo u Vukovaru i svugdje gdje se dogodila agresija na Republiku Hrvatsku, a ja ću vam pak odmah iznijeti gdje se to krije istina o hrvatskim zločinima počinjenima nad hrvatskim Srbima! Jeste li spremni za tu istinu?
Nastavlja biskup s teškim povredama evanđelja: ”Želim prepoznati sve one koji su izazvali agresiju na ovaj grad, počinili genocid i zločine ili su u to uvučeni, ali i one koji su to nijekali i nastavljaju nijekati (..) Oni koji su izvršili agresiju i počinili genocid i zločine, nažalost još uvijek nisu spremni biti Zakej koji se obratio, nego ustrajavaju u onom biti Zakej prije obraćenja. Evo zašto ćirilica u Vukovaru nema samo značenje pisma, nego i dalje nastavlja označavati agresore i zločince koji se ni dan danas nisu suočili s onim što su napravili ovom gradu i njegovim ljudima!”
To je bila njegova najstrašnija pogreška: ne smije se teretiti jedno pismo koji je kulturno blago jednog naroda i jedne manjine u Hrvatskoj zato što se zločinci ne kaju. I to je razbijački diskurs stožeraša. To je diskurs koji nije ekumenski i koji grubo nasrće na braću biskupa Uzinića, na srpske episkope u Hrvatskoj, počevši od mitropolite Porfirija, čije smo riječi prenijeli i pozdravili. Ćirilica nije kriva za agresiju, gospodine Uziniću. I još jednom: je li onda ta vaša hrvatska latinica kriva za Jasenovac?!
Iako biskup Uznić nije nacionalist, on je u Vukovaru ”hrvatovao” jer je rekao i ovo: ”Danas smo u vjeri okupljeni s ‘teškim križem cijele jedne nacije’ i sa svojim osobnim križevima i ranama, ali i s povjerenjem u Božju ljubav i njegovo beskrajno milosrđe. ‘Bog je liječnik i lijek’ koji pridiže naša klecava koljena i vida naše rane! Pristupimo njegovom euharistijskom stolu, nahranimo se na ovoj gozbi ljubavi i vratimo se svojim kućama ohrabreni i odlučniji u zauzimanju za dobrobit naše Domovine i našega naroda!” Opet taj problem da biskupi i svećenici mole samo za dobrobit ”hrvatskoga naroda” koji je ovdje istovjetan s Katoličkom crkvom, pa i biskupu Uzinići poručujem: čitajte fra Janka Šagi-Bunića jer nema mjesta ”poistovjećivanju kršćanstva i katolicizma s hrvatstvom”!
Je li biskup Uzinić uistinu novi glas u ”Crkvi u Hrvata?” pita se Butković rabeći još jednom tu antikoncilsku i antikršćansku sintagmu. Nadajmo se da nije! Ne, ovakvo lice biskupa Uzinića ne smije biti ”novo lice” Katoličke crkve u Republici Hrvatskoj.
Ho gegrapha, gegrapha (što napisah, napisah).
Vrijeđanje branitelja
Pokušaj suicida 50-godišnjeg zagrebačkog ratnog veterana koji se u ponedjeljak navečer polio benzinom i zapalio ispred zgrade Ministarstva branitelja na Savskoj cesti nova je eskalacija, no bojimo se ne i klimaks potpuno apsurdnog i do krajnje mjere iracionalnog prosvjeda koji se već danima odvija u šatorima ispred zgrade u Savskoj.
Prosvjed koji je otpočeo anonimno i neprimjetno dobio je prvi zamašnjak prošlog tjedna, kad je jedna od sudionica tijekom demonstracija preminula.
Tada se prosvjed pretvorio u politički problem čudnovatih razmjera. Umrloj veteranki organiziraju se minute šutnje, šator pred ministarstvom Predraga Matića pohode župani i saborski zastupnici, predsjednik Sabora, predsjednik i njegova protukandidatkinja.
Veteranima u prosvjedu građani donose janjetinu i naranče, a drugi – također ne malobrojni – građani vrijeđaju ih po forumima i prozivaju za sebičnost.
Pokušaj suicida 50-godišnjeg zagrebačkog ratnog veterana koji se u ponedjeljak navečer polio benzinom i zapalio ispred zgrade Ministarstva branitelja na Savskoj cesti nova je eskalacija, no bojimo se ne i klimaks potpuno apsurdnog i do krajnje mjere iracionalnog prosvjeda koji se već danima odvija u šatorima ispred zgrade u Savskoj
Tijekom prošlog i ovog tjedna iracionalnost je eskalirala, sve dok nije dosegnula vrhunac spomenutim samozapaljenjem.
I dok je po emocijama, ritualima i političkoj formi vruć i pun sadržaja, po svom političkom i socijalnom sadržaju protest pred Matićevim ministarstvom, nažalost, je besmisleno, misteriozno prazan. Ljudi iz šatora u Savskoj traže da se ne smanjuju njihova prava za koja vlast kaže da ih neće smanjivati.
Traže da se ta prava zabetoniraju ustavnim zakonom, kao da se boje promjene vlasti, premda ih vjerojatna buduća vlast tronuto podržava.
Traže da iz Ministarstva branitelja ode ministrov zamjenik Bojan Glavašević zato što je na nekoj tribini rekao nešto što je hladna, mjerljiva istina koju se ne može oboriti. Traže da ode ministar koji je sam branitelj i logoraš, i to zato što tog i takvog pomoćnika nije smijenio.
U ovom trenutku, ljudi koji sjede u šatorima pred Ministarstvom izlažu se studeni, kiši, padaju u trans i emocije im šikljaju, a kad se cijela priča oko njihovih zahtjeva svede na racionalne konture, ispada da su ti prosvjedi sadržajno potpuno prazni.
Oni su sami sebi svrha, ispad nekog tko je željan pažnje, svojevrsni politički poziv samoubojice upomoć, poziv samoubojice koji je u međuvremenu rezultirao – nažalost – i stvarnim pokušajem suicida. Stoga mi se čak i ne čini točnom konstatacija SDP-ovih političara koji sugeriraju da veterane iz šatora instrumentira HDZ.
Ovo “kampiranje u Savskoj” odveć je iracionalno čak i za to. Šatorovanje u Savskoj eksplozija je nekrontroliranog ogorčenja na cijeli svijet, na sve koji su zdravi i imaju noge, na sve koji sa svojim životima idu dalje i pokušavaju ne živjeti u prošlosti.
I dok je po emocijama, ritualima i političkoj formi vruć i pun sadržaja, po svom političkom i socijalnom sadržaju protest pred Matićevim ministarstvom, nažalost, je besmisleno, misteriozno prazan. Ljudi iz šatora u Savskoj traže da se ne smanjuju njihova prava za koja vlast kaže da ih neće smanjivati
To je ispad skupine ljudi kojima je bivša vlast dala pristojne pare zato da bi sjedili i šutjeli. Dvadeset godina nakon rata, ta bi skupina ljudi htjela ono što nakon dvadeset godina neizbježno više ne može imati: a to je biti u središtu pažnje.
Kampiranje pred Matićevim ministarstvom karikaturalno je i krajnje finale katastrofalne politike integracije ratnih veterana od sredine devedesetih. U ratu, Hrvatska je cijelu jednu generaciju poslala u rat, a dok su oni ratovali, njihova su radna mjesta nestajala pod kataklizmom privatizacije i tranzicije.
Kad su se vratili s fronte, najkomforniji način na koji je Franjo Tuđman mogao riješiti njihove probleme bio je da ih što više i po što rastezljivijim kriterijima pošalje u invalidsku mirovinu. Na taj način Hrvatska je dobila vojsku od 60.000 mladih umirovljenika koji su skinuti s biroa za nezaposlene, koji su imobilizirani kao politička snaga i mogli funkcionirati kao zahvalni, zainteresirani pretorijanci vladajuće stranke. Ta masovna tranzicija “iz uniforme u mirovinu” čini rat 1991.-95. bitno drukčijim od onog partizanskog. Naime, nakon 1945., u društvu koje je njegovalo kult rada, podrazumijevalo se da i veterani rata moraju raditi.
HDZ je 90-ih masovnim umirovljenjima veteranima napravio kratkotrajnu uslugu, ali ih je dugoročno zapravo moralno i psihički uništio. Ogroman dio braniteljske populacije ta je kampanja izglobila iz svijeta rada, a to znači i izglobila iz stvarnog života, stvarnih problema, stvarne integriranosti u društvo.
Hrpa (sad već ne) mladih umirovljenika našla se u situaciji da ne dijeli zbiljske probleme Hrvatske koja radi: korupciju, teškoće u poslovanju, nelikvidnost, krizu, otkaze, promjene zakona. Vojska mladih, materijalno situiranih umirovljenika najednom se našla s viškom slobodnog vremena. Znam mnoge koji su taj višak koristili plodotvorno.
Traže da iz Ministarstva branitelja ode ministrov zamjenik Bojan Glavašević zato što je na nekoj tribini rekao nešto što je hladna, mjerljiva istina koju se ne može oboriti. Traže da ode ministar koji je sam branitelj i logoraš, i to zato što tog i takvog pomoćnika nije smijenio
Angažirali su se u braniteljskim zadrugama, karitativnom i volonterskom radu, Caritasu, izviđačima, sportu. Na drugoj strani, taj je višak vremena proizveo jedno paralelno, maligno civilno društvo koje vrijeme i novac troši tako što ratuje protiv svega što vrijeme neumitno nosi: primjer takvog je, nažalost, vođa vukovarske antićirilične kampanje Tomislav Jozić. Dojam je da upravo takva vrsta razmažene iracionalnosti dominira na prosvjedima u Savskoj.
U trenutku kad je od rata prošlo 20 godina, ljudi čija su primanja većini građana ove zemlje nedosežna, ljudi koji spadaju među rijetke u Hrvatskoj koji pouzdano znaju da će za šest ili osam mjeseci imati prihode očekuju od izvršne vlasti da se ne bavi nezaposlenima, da se ne bavi kasirkama koje u Konzumu padaju s nogu za 3000 kuna, da se ne bavi problemima kapitalizma 21. stoljeća, nego da se bavi njima. Utoliko je posjet branitelja Gredelju ili Imunološkom zavodu zapravo licemjeran. Jer, Gredelj i Imunološki danas ne postoje ponajprije zbog ratnih ciljeva, ideologije i stranke za koju su se ti isti veterani borili.
Dakako, sve to vrijeme u Hrvatskoj postoji i druga braniteljska populacija – ja bih rekao, uvjerljivo većinska.
To su ljudi koji su 90-ih otišli u rat jer im je to bila građanska dužnost, kao što je dužnost platiti porez ili odvajati smeće. Kad je rat završio, povukli su crtu i nastavili raditi, onako kako čovjek treba i mora ako želi imati ispunjen život.
Ti ljudi danas se sjećaju rata kao udaljene prošlosti, kad ga se sjete, smrknu se, raznježe, budu ponosni ili – ne malo njih – sarkastično primijete kako su bili naivni i glupi. Ali, ti ljudi žive živote kao i svi ostali građani Hrvatske, hrvaju se s poslodavcima, ministarstvima, krizom, usjevima, kišom, inspektorima, Bruxellesom, kvotama, tržištem, otkazima.
Ono što se sada događa pred Ministarstvom branitelja uvreda je ponajprije tim ljudima. Uvreda, zato što stvara dojam da su svi veterani takvi.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
ZA DOM SPREMNI
U Lisinskom zastave, ljudi s kravatama, svi na nogama.Cijela dvorana plješće Jou Šimuniću. Zatim Thompsonu. Šimuniću pljesak zbog ustaškog pozdrava, a Thompsonu zbog nečeg sličnog. Zašto su ustaše privlačne ljudima? Sve ono što povijest zna o njima nije za pljesak. Može li borba za Hrvatsku (pa makar i zločinačka) biti dovoljan razlog da se nekom plješće? Očito da. Dobar dio ljudi smatra da je u borbi za državu dozvoljeno sve. Vjerojatno sami ne bi ubijali ženu i djecu, ali prešutno to drugima odobravaju. Ubij, zakolji da drugi ne postoji! Ponekad popijemo kavu s takvim ljudima, djeca nam se međusobno žene, pridržavamo si vrata na hodnicima stambenih zgrada.. Našu djecu oni ponekad poglade po glavi, raspituju se za zdravlje ukućana. Živimo jedan miran, pristojan, građanski život, dobri smo susjedi…sve dok ne odemo u Lisinski.
RATA MI DAJTE
Viđeniji branitelj daje intervju za Glas Koncila. Tvrdi kako je mirna reintegracija nešto najgore što se moglo dogoditi Vukovaru. ‘‘Trebali smo ratovati. Bilo bi poginulih, ali preživjeli bi bili ponosni i na svome.“ Branitelja nitko ne pita bi li u ratu žrtvovao kćer ili sina. Svojedobno je Žarko Domljan razgovarao s Tuđmanom o tome koliko je žrtava za Hrvatsku prihvatljivo. Složili su se da bi 15 tisuća mrtvih bila gornja granica koju bi Hrvatska mogla podnijeti. Nisu spominjali vlastitu djecu. Nisu imali srca.
IZBORI
Bliže se izbori. Izborno vrijeme je vrijeme kada osjećam izvjesnu udaljenost od ljudi koji me okružuju, svih njihovih briga, strasti, strahova. U izbornim debatama ne zauzimam stranu. Sve riječi, sadržaje i misli izrečene u takvim situacijama promatram pod kutom pod kojim ih sami akteri nisu takve plasirali i takvim ih ne doživljavaju. To me odmara, dozvoljavam imaginaciji da se razmaše. Ponekad utišam ton na televizoru i gledam pretendente na vlast kako govore, mašu rukama, smiju se. Izgledaju normalno. Kao ljudi željni pažnje. Svijet u kojem bi svi bili nijemi čini se boljim nego ovaj u kojem smo sada.
GOTOVINA I TUNE
Kada Ante Gotovina daje intervju, od njega se očekuje da se izjasni, odredi, kaže nešto što bi moglo biti predmetom dnevnopolitičke analize. Kako redovito takvo određivanje izostaje, mnogi su nezadovoljni. Od ratnika se očekuje da zadrži borbenu retoriku, da ratuje u miru, proziva, napada, brani se. Svega toga nema kod Gotovine, tvrdi da je ribar i gotovo. Gdje je nestala ona njegova odlučnost, dosljednost u borbi protiv neprijatelja, militaristički fanatizam? Je li moguće da ratnik postane ribar? Kako kraj svih živih neprijatelja u Hrvatskoj Gotovina ratuje jedino s tunama? Svaka tuni čast, grabežljivac i sve to, al’ tuna nije Srbin.
Je li Vučić srpski Sanader?
Nizozemski pisac Gert Maak u sjajnoj knjizi ‘‘U Europi: putovanje kroz dvadeseto stoljeće“, na jednom mjestu piše o ‘‘herojima povlačenja“, liderima koji su u određenom trenutku počeli zagovarati i provoditi politiku suprotnu onoj koja ih je učinila moćnim, naravno dijametralnu većinskom rasploženju. Takvi su, prema Maaku, odabirom, nazovimo to tako, kapitulacije – uspijevali izvršiti dubinske, trajne promjene na bolje i takvi, tvrdi ovaj sjajni pisac, mogu doći samo sa, recimo današnjim jezikom, desnice: s one strane političkog spektra na koju nikada nisu bile adresirane optužbe za izdaju.
Nasuprot njima su, znamo, istinski reformatori, ali etiketrani kao izdajnici, pa se svaka njihova namjera tumači u istom ključu: kao rasprodaja nacionalnih interesa.
Primjera koji ilustriraju i potvrđuju Maakovu tezu u povijesti je bezbroj, a oko nas – i pri tome svježih – barem isto toliko. Da bismo ih pronašli ne trebamo ići drugamo osim u svoju blisku prošlost, toliko blisku da ni stoljeće nećemo promijeniti.
Ivo Sanader, naravno, nije morao strahovati od državnog udara, vanrednih izbora ili juriša ratnih veterana na Markov trg: ono što je bilo izdaja za Račanovog mandata, za njegovog je jednostavno bilo prihvatljivo. Iza danas utamničenog premijera stajala je stranka koju se, gledano iz kuta njenih glasača i simpatizera, Crkve i braniteljskih udruga, može optužiti za sve osim za – izdaju
Kada je pokojni Ivica Račan kao premijer pokušavao provoditi međunarodne i ustavne obveze Hrvatske, činilo se kako državni udar može biti spriječen tek vanrednim izborima na koje, radi mira u kući, lijeva koalicija neće ni izaći.
Smrt Janka Bobetka, pamtimo valjda te godine, vremešnog je generala spasila od suda u Den Haagu, a pokojnog prvog ministra od juriša razjarenih desničara na Markov trg. Račanu, jer on nije bio nimalo glup, nije padalo na pamet da u takvoj klimi poduzima neke druge, nazovimo ih, deratizacijske mjere: da Hrvatsku očisti od obilježja neoustašstva, niklih u devedesetim godinama 20. stoljeća. Dirnuti u kakav kamen podignut u spomen na Juru Francetića, Rafaela Bobana, Maksa Luburića i ostale manijake iz vremena NDH-a značilo je zaliti požar većom količinom benzina.
Sve što nije mogao Ivica, mogao je Ivo: Sanaderov HDZ s Haagom je surađivao bolje nego s Kaptolom, deustašizacija i detuđmanizacija provođene su preko noći – često bukvalno: ustaški spomenici koji bi postojali u sumrak zoru su dočekivali usitnjeni dok je čuveno ‘‘Hristos se rodi“ bio znak da HDZ-u nije isključivo bitno ima li u Hrvatskoj, kako je Tuđman pitao Milorada Pupovca nakon ‘‘Oluje“, podnošljivih tri ili malo manje podnošljivih pet posto Srba.
Ivo Sanader, naravno, nije morao strahovati od državnog udara, vanrednih izbora ili juriša ratnih veterana na Markov trg: ono što je bilo izdaja za Račanovog mandata, za njegovog je jednostavno bilo prihvatljivo. Iza danas utamničenog premijera stajala je stranka koju se, gledano iz kuta njenih glasača i simpatizera, Crkve i braniteljskih udruga, može optužiti za sve osim za – izdaju.
Od 2012. i posljednjih redovnih pa do ovih vanrednih izbora Aleksandar Vučić se pokazao kao najozbiljniji kandidat za ‘‘heroja povlačenja“. Bivši srpski radikal, sljedbenik Vojislava Šešelja i Miloševićev ministar, zagovornik najveće Srbije u poznatom dijelu svemira učinio je ono što bi njegovog prethodnika Borisa Tadića dovelo u poziciju u kakvoj je bio Račan prije Sanadera. Srbija, možda, nije priznala neovisnost Kosova, ali sigurno više ne živi u iluziji da na njemu stanuje
Na kraju, a i to znamo, bilo prije neki, Sanader karijeru nije okončao zbog ‘‘herojskog povlačenja“, već iz sasvim drugih, puno prizemnijih razloga koje je moguće izraziti u domaćoj i stranoj valuti i u milijunskim iznosima.
Na portalu e-novine pojavio se prije izvjesnog vremena tekst u kojem su uspoređene izjave pokojnog, reformskog srpskog premijera Zorana Đinđića sa novim, ovovremenim Aleksandra Vučića. Rečenične konstrukcije su različite, niti sve riječi nisu iste, ali značenje uglavnom – jeste.
Zoran Đinđić je, da se podsjetimo, na vlast došao jedva, postao je premijer nakon pobjede velike antimiloševićevske koalicije koja se većinskom biračkom tijelu dodvoravala kandidaturom notornog Vojislava Koštunice za predsjednika ondašnje Jugoslavije, dok se novi premijer nikako nije mogao pohvaliti nekom većom podrškom i popularnošću. Energični njemački đak, prosvijećeni, karizmatični, prozapadni lider, Đinđić dakle, bio je jednostavno označen kao izdajnik. Vladao je kratko: ubijen je 12. ožujka 2003. godine.
Srpska napredna stranka Aleksandra Vučića na parlamentarnim izborima održanim u Srbiji, u nedjelju, 16. ožujka, nije ostvarila pobjedu već trijumf. Donedavni prvi potpredsjednik Vlade, a budući premijer, više ne treba nikoga za upravljanje Srbijom: s oko pedeset posto biračke podrške Vučić je i formalno postao najmoćniji Srbin, vladar čiju poziciju ne može ugroziti nitko drugi do on sam.
Od 2012. i posljednjih redovnih pa do ovih vanrednih izbora Aleksandar Vučić se pokazao kao najozbiljniji kandidat za ‘‘heroja povlačenja“. Bivši srpski radikal, sljedbenik Vojislava Šešelja i Miloševićev ministar, zagovornik najveće Srbije u poznatom dijelu svemira učinio je ono što bi njegovog prethodnika Borisa Tadića dovelo u poziciju u kakvoj je bio Račan prije Sanadera. Srbija, možda, nije priznala neovisnost Kosova, ali sigurno više ne živi u iluziji da na njemu stanuje.
Pokaže li se da je Saša Radulović iz sada već bivše vlade izbačen zato što njegov prijedlog reformi nije valjao ili zato što je bilo boljih, Aleksandar Vučić će imati rezervirano mjesto u Aleji velikana u Beogradu. U drugom slučaju Srbi bi mogli dobiti svoju Fimi Mediju, a reformski lider završiti kao i onaj naočiti splitski doktor. Ne, naravno, u Remetincu, već u Zabeli pored Požarevca, u mjestu koje se naziva srpskim Alcatrazom
No, to što Vučić zvuči kao Đinđić ne znači da ipak više ne liči na Sanadera: dolazi s desnice, s one strane političkog spektra kamo se nisu slale optužbe za izdaju, ono što radi drugačije je, i to radikalno, od onoga što je govorio i… I iza toga ‘‘i“ je ono što bi ga, ukoliko se povijest zbilja odluči reprizirati, moglo do kraja izjednačiti s bivšim hrvatskim premijerom.
Malo prije ovih izbora Vlada Srbije je odbacila set prijedloga reformskih zakona tadašnjeg ministra privrede Saše Radulovića pravdajući se neprihvatljivošću njegovih izmjena Zakona o radu. Radulović je, međutim, tražio još nešto: potpunu depolitizaciju javnih tvrtki, racionaliziranje broja uposlenih u njima i upravljanje koje će biti vođeno isključivo ekonomskim interesima. U prijevodu: pokušao ih je ustrojiti tako da ne budu utočište za odane stranačke vojnike i kasica za potrebe vladajućih partija. Doveden kao spasitelj srpske ekonomije, Radulović je iz Vlade ispraćen kao elementarna nepogoda.
Aleksandar Vučić je za manje od dvije godine, koliko je prošlo otkako je 2012. postao prvi potpredsjednik Vlade, marginalizirao radikalne desničarske pokrete u Srbiji, započeo europeizaciju Srbije, njenu politiku izveo iz sfere nebeskog i spustio u ovozemaljsko, liberalizirao tamošnje društvo, suočio ga s makar jednim dijelom mračne prošlosti i, sve u svemu, pokazao se kao lider velikih kapaciteta. Je li, dakle, on otjelotvorenje onoga na što je Maak mislio pišući o ‘‘herojima povlačenja“ ili će, kao u Sanaderovom slučaju, njegovo ‘‘herojstvo“ na kraju biti proporcionalno ličnoj materijalnoj koristi?
Za odgovor na ovo pitanje morat ćemo malo pričekati. Pokaže li se da je Saša Radulović iz sada već bivše vlade izbačen zato što njegov prijedlog reformi nije valjao ili zato što je bilo boljih, Aleksandar Vučić će imati rezervirano mjesto u Aleji velikana u Beogradu. U drugom slučaju, Srbi bi mogli dobiti svoju Fimi Mediju, a reformski lider završiti kao i onaj naočiti splitski doktor. Ne, naravno, u Remetincu, već u Zabeli pored Požarevca, u mjestu koje se naziva srpskim Alcatrazom.
Novi srpski vladar do sada je bio dovoljno pametan da se odrekne vlastitih gluposti iz mladosti. Ne želi li predvidljiv kraj, ostaje mu i da ne ponavlja tuđe, one poput Sanaderovih. Imao je, uostalom, dovoljno vremena da ih prouči i upozna se sa posljedicama.
Reži, ali ne meni!
”To neće spasiti proračun!”, jedinstvena je partitura za zborno plakanje (i nemoćni bijes) svih kojima je državni blagajnik Slavko Linić ovih dana nakanio zavući ruku u džep. Ne bi li, po ultimatumu iz Bruxellesa o postupku prekomjernog deficita, srezao proračunsko prekoračenje s gotovo šest na ispod tri posto. U pitanju je više od sedam milijardi kuna!
Radi lažne ravnoteže među novčanicima prebogatih i presiromašnih te neuvjerljivog dojma o Vladinoj socijalnoj osjetljivosti samo se ministri i još poneki viši državni dužnosnici iz SDP-a napadno guraju pred novinarskim mikrofonima i tv-kamerama. Pod maskama Držićevih ”ljudi nazbilj”, primjereno mesopusnim danima, poručuju: ”Stanje proračuna je kritično, pa ćemo se i mi, kao što moraju svi u državi, odreći dijela svojih plaća”.
Čudo jedno. Ta socijalna osjetljivosti najavljena je baš u jeku Vladine nerazumne blamaže s preskupim automobilima državnim dužnosnicima. Samaritansko skidanje 1000-1500 kuna s bruto plaće od blizu 50.000 kuna maloumno je ismijavanje sirotinje koja nema što jesti i ne može platiti režije!
Samaritansko skidanje 1000-1500 kuna s bruto plaće od blizu 50.000 kuna maloumno je ismijavanje sirotinje koja nema što jesti i ne može platiti režije!
Masno plaćeni saborski zastupnici (bruto i do 45.000 kuna mjesečno s dodacima) nedavno su odbili prijedlog laburista da se svi državni dužnosnici, uključujući predsjednika RH i premijera, solidarno i dok zemljom hara financijska suša, odreknu 21 posto svojih plaća. Ali, dva-tri dana poslije ”demagoškog populizma na koji smo navikli od svojih kolega laburista”, kao da se ništa nije dogodilo, Vlada ”pod svoje” predlaže sniženje dužnosničkih plaća za pet-šest, najviše sedam posto! ”To neće spasiti državni proračun”, kažu, ”ali će imati značenje solidarnosti i socijalne osjetljivosti.”
Rebalans proračuna bit će na dnevnom redu za donošenje koncem ovog ili početkom sljedećeg tjedna ako je vjerovati procjeni ministra Branka Grčića. U međuvremenu prasnule su dvije snažnije paklene naprave tipa ”to neće spasiti proračun” koje, kao i ”suosjećanje” državnih dužnosnika sa žrtvama krize i pljačkaškog javašluka u prošle 23 godine, ne slute na dobro.
Svi priznaju da ”treba rezati”, napokon istjerati slona iz staklarnice, ali, zaboga – ne preko mene! Zato će država valjda sjesti na optuženičku klupu, jer će Upravni, Ustavni, pa i sud u Strasbourgu, tvrdi čelnik Hvidre Josip Đakić, ”biti zatrpani desecima tisuća braniteljskih tužbi” zbog Vladinog harača kojim opet želi uzeti 10 posto od povlaštenih mirovina i invalidnina viših u bruto iznosu od 5000 kuna. Pa ne može ”udbaška vlast” samo tako nasrtati na prava i dostojanstvo branitelja i Domovinskog rata, kažu.
Kad se oljušte politikantstvo i sebičnost – od ‘‘struktura“ do malog penzića – opet ostaje isto pitanje: kome uzeti više, a kome manje? Ako se već mora uzeti, jer se ne zna ili ne želi zasukati rukave i zaraditi
Ni na dostojanstvo i prava sveučilišta, fakulteta i instituta, čuje se s druge otporne točke na barikadi ”to neće spasiti državni proračun”. Riječ je o 1,6 milijardi kuna tzv. vlastitih prihoda za koje ministri financija Slavko Linić te znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović tvrde da se ”ne koriste racionalno i transparentno, već služe za bildanje plaća profesora”. Žele taj novac ”provući kroz proračun”, a ne uplaćivati na račune ustanova akademske zajednice. Kažu, tako će se poboljšati kvaliteta nastave i studentski standard.
Rektori i dekani se zgražaju. Pribojavaju se da će, ionako potplaćena, sveučilišna nastava i znanost ostati bez milijarde kuna. ”Ako novac koji sami zaradimo ode u državni proračun, više ga nećemo vidjeti. Ostat će kao zakrpa na nekoj proračunskoj rupi. To nećemo dopustiti”, suglasni su rektori i dekani najavljujući i radikalnije akcije, osim verbalno izraženog ogorčenja.
Znači li to združeni profesorsko-studentski izlazak na ulice? Posebno ili zajedno s veteranskim, koji će organizirati tri-četiri razvikanije (na milijunskoj državnoj apanaži) od čak 1205 registriranih raznih braniteljskih udruga? Ili će svi skupa sa sindikatima na Markov trg?
Procjenjuje se da bi Linićev nož zahvatio polovicu od oko 70.000 braniteljskih mirovina i invalidnina, čime bi se ove godine uštedjelo 303, a iduće 326 milijuna kuna. Ušteđeno bi se, navodno, iskoristilo za usklađivanje radničkih mirovina, koje su prosječno nešto veće od 2000 kuna
Procjenjuje se da bi Linićev nož zahvatio polovicu od oko 70.000 braniteljskih mirovina i invalidnina, čime bi se ove godine uštedjelo 303, a iduće 326 milijuna kuna. Ušteđeno bi se, navodno, iskoristilo za usklađivanje radničkih mirovina, koje su prosječno nešto veće od 2000 kuna. Budući da je povlaštenih umirovljenika oko 186.000, restrikcijom bi bio zahvaćen svaki peti. Vlada pak obećava vratiti mirovine i invalidnine na staro čim BDP bude tri kvartala rastao, a javni dug padne ispod tri posto.
”Ljudi su na rubu da podivljaju”, kazao je Đakić Večernjem listu, a dopredsjednik Zbora gardijskih brigada Ilija Vučemilović Šimunović: ”Nismo bešćutni, spremni smo se žrtvovati, ali javnost mora znati da velika većina tih ljudi s tom mirovinom od 5000-6000 kuna školuje svoju djecu i da je to i najčešće jedino primanje u obitelji”. Đakić i Vučemilović Šimunović zaboravili su reći dvije-tri činjenice koje bi njihovu zabrinutost za branitelje učinile vjerodostojnom.
Koliko novčano teže njihova osobna primanja s ”braniteljskog naslova” i u kakvoj su političkoj vezi s desničarsko-crkvenim scenarijem za rušenje ”ove udbaške, nenarodne vlasti”? Koliko je invalida Domovinskog rata među čelnicima 1205 braniteljskih udruga, kojeg su političkog opredjeljenja i koliko primaju mjesečno? Tko je dužan zaraditi njihove mirovine i invalidnine da bi bilo sve u redu s ”dostojanstvom” i branitelja i rata? Je li u redu da je prosječna braniteljska mirovina i invalidnina najmanje dvaput viša od radničkih za 40 godina staža?
Neće ”spasiti državni proračun” ni jedna od iznuđenih mjera za koje je vlast ipak nadležna. Bez obzira na prijetnje sudovima i ulicom. A sve male uštede zajedno?
Kakva je razlika između branitelja koji ”ne može živjeti i školovati djecu s 5000-6000 kuna mjesečno” i u najboljoj dobi ne raditi ništa, osim halabučiti protiv ”komunjara” odjeven u crno ili zamotan u nacionalnu trobojnicu, te svakog od blizu 400.000 nezaposlenih na burzi, oko 70.000 onih koji rade bez plaće, 700.000 sugrađana s plaćom nižom od prosječne?
A svi ti bijednici također imaju djecu koju bi morali školovati, nezaposlene članove obitelji, blokirane račune na koje ništa ne sjeda mjesecima, neplaćene režije, bolesti, prekopavaju kontejnere i najpogrdnije spominju najbližu rodbinu svakom tko ga uvjerava kako, eto, ”imamo Hrvatsku” i ”moramo biti zahvalni hrvatskim braniteljima za sve što danas imamo”. Što to imamo? Opljačkanu zemlju jada i bijede!
Teško se odreći svake lipe, pa i ”povlaštenima” među braniteljima. I onima na sveučilištu koji si školarinama i ”vlastitim prihodima” bildaju plaće. Svakom živom stvoru je na svoj način teško i neugodno živjeti u takvoj Hrvatskoj. Ali, vjerujmo da je teško i naći novac kojeg naprosto nema, a k tomu moraš vratiti odavna razrajtano. Kad se oljušte politikantstvo i sebičnost – od ”struktura” do malog penzića – opet ostaje isto pitanje: kome uzeti više, a kome manje? Ako se već mora uzeti, jer se ne zna ili ne želi zasukati rukave i zaraditi.
Neće ”spasiti državni proračun” ni jedna od iznuđenih mjera za koje je vlast ipak nadležna. Bez obzira na prijetnje sudovima i ulicom. A sve male uštede zajedno?
- « Previous Page
- 1
- …
- 3
- 4
- 5
- 6
- Next Page »