U srpnju, samo četiri mjeseca prije izbora, Milanović je izjavio da, ako dobije još jedan mandat, neće dirati sustav 428 općina, 128 gradova i 21 županije. Pritom je čak posebno pohvalio ”upravo optimalan” županijski ustroj države. [Read more…]
Doktore, diže mi se treće tromjesečje zaredom!
Mnoge svjetske novine posljednjih su dana prenijele agencijsku priču o neobičnoj nevolji pedeset dvogodišnjeg Roberta Esquivela Cabrere iz Saltilla na sjeveroistoku Meksika, potresnu ispovijest čovjeka s najdužim penisom na svijetu. [Read more…]
Ministre Grčiću, pa gdje vi živite?!
(Opaska uredništva: U vezi današnjeg osvrta dana, potpredsjednik Vlade i ministar regionalnog razvoja i fondova Europske unije Branko Grčić kaže da nije s nedavne konferencije za novinare pozvao građane ”na trošenje”. U priopćenju je kazao kako je upozorio i da postoji velik broj građana koji na žalost nemaju posao ni plaću te da se Vlada u velikoj mjeri koncentrira na potporu tom dijelu građana). [Read more…]
Druže Franjo, mi ti se kunemo…
Najradije ne bih pisala o Zoranu Milanoviću i Tomislavu Karamarku, ali njih se dvojicu naprosto ne može izbjeći, i to samo zato što se besmisleno verbalno natezanje u koje su se upustili još krajem prošle godine zbilja razmahalo.
Između njih dvojice glavni je prijepor trebaju li zajedno sjesti za stol i raspravljati, treba li to biti sastanak zatvoren za javnost, TV sučeljavanje ili javno sjedničenje. To su toliko važna pitanja za život naše male zajednice da je pravo čudo kako smo još svi živi a da njih dvojica nisu ni kavu popili. Dosadili su i bogu i vragu. [Read more…]
Nestali Arsena Bauka
Vozili ste se kojiput s uređajem za satelitsku navigaciju nekakvom cestom koja nije ucrtana u karte. Na malom ekranu pod šoferšajbom naslikani autić milio je kroz bjelinu, a snimljeni ženski glas izgubljeno, beznadno ponavljao istu neupotrebljivu budalaštinu:
Kentauri…
“Preračunavam, za sto pedeset metara zaustavite se sa strane i pucajte sebi u glavu.” I premda su vam krajolik i cesta bili poznati, oćutili ste se na trenutak kao istraživač novog svijeta, kao Roald Amundsen koji saonicama sa psećom zapregom juri nepreglednom snježnom arktičkom pustoši, i ispunila vas je iracionalna zebnja od bijelog nebitka i ništavila i došao vam je onda pjesnik, učili ste ga u višim razredima osmoljetke:
Bože mili, kud sam zašo!
Noć me je stigla u tuđini
Nigdje puta, nigdje staze…
Pretpostavljam da bi se jednako trebale osjećati tisuće i tisuće onih koji do 29. prosinca moraju promijeniti osobne dokumente s nevažećim adresama, bez kućnog broja. Za državu oni ne postoje, oni žive, ako uopće žive, u bijeloj praznini koju GPS uređaj Ministarstva uprave ne prepoznaje i više ne mogu registrirati automobil, dobiti putovnicu, napraviti vozačku dozvolu, prometnu ili knjižicu vozila, ili bilo kakvu drugu ispravu ili uslugu za koju se traže podaci o prebivalištu.
Arsen Bauk ga je, kao u “Zvjezdanim stazama”, dezintegrirao. Kšššš! I ćao, đaci! Vidjet ćete, za koji mjesec imat ćemo udrugu udovica i siročadi nestalih građana bez valjanog prebivališta. Prosvjedovat će ispred Ministarstva uprave RH s transparentima “Vratite nam naše najmilije”
Oni su nitko i nigdje. Možda ih je tkogod čak izmislio. Ministru Arsenu Bauku njihova je egzistencija sumnjivija od egzistencije jednoroga ili kentaura.
Nitko ne zna što će se dogoditi s njima nakon što istekne rok za promjenu dokumenata. Pesimistična je prognoza da bi mogli i nestati. Probudit će se takav jedan Gregor Samsa ujutro 30. prosinca i zapanjeno gledati kako njegova ruka blijedi i iščezava u zraku.
“Haaa! Di mi je ruka?! Nema mi desne ruke!” zavrištat će čovjek prestravljeno.
“E, tako ti i triba!” doviknut će na to njegova gospođa. “Lipo su, i u novinama i na televiziji, rekli da napravimo nove lične karte, ali ne, gospodinu je lino otić u policiju. On je pametniji od drugih. Njega niko neće zajebavat. Pa, eto ti sad, kretenu…”, mljet će ona svadljivo, ni ne primjećujući da joj muža više nema, da je s druge postelje od njega ostala samo prugasta flanelska pidžama, zubni most i zlatni lančić s grbom voljenog kluba.
Arsen Bauk ga je, kao u “Zvjezdanim stazama”, dezintegrirao. Kšššš! I ćao, đaci! Vidjet ćete, za koji mjesec imat ćemo udrugu udovica i siročadi nestalih građana bez valjanog prebivališta. Prosvjedovat će ispred Ministarstva uprave RH s transparentima “Vratite nam naše najmilije”.
Dobro, ovaj se sumorni scenarij vjerojatno ipak neće ostvariti, građani s nevažećom adresom nastavit će postojati u našem trodimenzionalnom prostoru, jest će, piti, spavati, piškiti, kakiti, lijegati s tuđim ženama i muževima i kladiti se na Manchester City protiv Evertona, sve kao i drugi ljudi, ali će njihov život biti bijedan.
Dobro, ovaj se sumorni scenarij vjerojatno ipak neće ostvariti, građani s nevažećom adresom nastavit će postojati u našem trodimenzionalnom prostoru, jest će, piti, spavati, piškiti, kakiti, lijegati s tuđim ženama i muževima i kladiti se na Manchester City protiv Evertona, sve kao i drugi ljudi, ali će njihov život biti bijedan
Bojažljivo će izlaziti iz kuća i kradom hodati bez dokumenata sporednim, sjenovitim ulicama. Bez ispravnog građanskog identiteta prestat će upravljati motornim vozilima da ih policija ne bi zaustavila. Mnogi će se ostaviti rakije i duhana od bezumnog straha da blagajnici u samoposluživanju slučajno ne padne na pamet provjeriti jesu li stariji od osamnaest i upita ih ličnu kartu.
Poželjet će možda napraviti organizaciju kako već čine ugrožene skupine, koje se sastaju četvrtkom na radničkom sveučilištu da bi jedni s drugima podijelili svoju muku, ali i to će im biti onemogućeno jer se organizacija ne može registrirati bez valjanih papira.
Ustraju li na svojim bb adresama, njima naprosto ne preostaje ništa drugo nego da se daju u odmetnike, šmugnu u planinu i nezakonito kupljenim oružjem bore protiv države koja ih ne priznaje. To je zaista jedino što mogu učiniti.
Jer, gledajte, oni bez ispravnih dokumenata ne mogu ni sudjelovati u izboru svojih parlamentarnih predstavnika. Džaba im je dolaziti na biračko mjesto, njih nema u Baukovim sitničavim evidencijama.
Uskraćeno im je da svoj glas daju Ruži Tomašić, ili Branku Grčiću, ili Davoru Bernardiću, ili Ivi Baldasaru, ili Vladimiru Šišljagiću, ili Kolindi Grabar Kitarović, ili Milijanu Brkiću…
Istina, zbog gubitka ovoga prava još će se najmanje uzrujati.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Turizam kao iluzija spasa
Hrvatska se nalazi u teškoj ekonomskoj i socijalnoj krizi, koja je sve bliže stanju s kraja devedesetih godina prošlog stoljeća. Za ovakav zaključak nije potreban čak ni nekakav ozbiljan ekonomski uvid s obzirom na to da je dovoljno uočiti statističke pokazatelje. Koji upućuju na gotovo 400 tisuća nezaposlenih, posrnulu proizvodnju te uvozno orijentiranu privredu. Iako je stanje u svim krajevima zemlje teško, jedan od negativnih rekorda po broju nezaposlenih drži Splitsko-dalmatinska županija sa gotovo 50 tisuća ljudi kojima se ne nudi nikakva izgledna perspektiva. Osim ponekog sezonskog i loše plaćenog posla.
Iako su ove brojke, koje nisu od jučer, nešto što bi definitivno trebalo zabrinuti kako ljude na vlasti tako i one koji pretendiraju na tu poziciju, jasan, konkretan i ostvariv plan za rješavanje tog problema još nismo vidjeli.
No, za bit pošten, treba priznati kako u Vladi ipak postoje neka nastojanja za pokretanjem gospodarstva, kao što smo ovih dana svjedočili u priči o velikim investicijama u Dalmaciju
No, za bit pošten, treba priznati kako u Vladi ipak postoje neka nastojanja za pokretanjem gospodarstva, kao što smo ovih dana svjedočili u priči o velikim investicijama u Dalmaciju. Tako je početkom tjedna tijelo koje se odaziva na ime ‘‘Povjerenstvo za procjenu i utvrđivanje prijedloga strateških projekata“, a koje vodi potpredsjednik Vlade Branko Grčić, objavilo kako su do sad zaprimili šesnaest prijava investicijskih projekata, od čega šest javnih i deset privatnih. Saznali smo usut kako se javni projekti tiču energetike i infrastrukture, dok su privatni uglavnom vezani uz turizam.
Obratimo li pažnju samo na Dalmaciju, tu ćemo se susresti sa sedam velikih projekata i to redom: Zračna luka Zadar, dva staračka doma u Biogradu na moru, nautički centar na Dugom otoku, turistički projekt na Murteru, turistički centar u Sućurju na Hvaru, turistički centar u Srebrenom i Mlinima te turistički centar na Pelješcu splitskog poduzetnika Vicenza Blagaića pod nazivom ‘‘Hrvatski san“. Vlada Republike Hrvatske, preciznije govoreći spomenuto Povjerenstvo, očito je posve uvjereno kako će tih sedam investicija, čija bi se ukupna vrijednost kretala u okvirnom iznosu od 1,5 milijardu eura, podići potonulo dalmatinsko gospodarstvo na noge.
Da bismo u takvu viziju gospodarskog razvoja uopće mogli povjerovati, prije toga bismo morali ispuniti nekoliko nužnih predradnji poput otupljivanja kritičke svijesti, suspenzije vlastite znatiželje i eliminacije vlastitog iskustva iz logičkog sklopa. Ogolimo li, naime, stvari do kraja, pa čak i spremno povjerujemo procjeni Povjerenstva kako milijarda i po eura samo što nije kapnula u Dalmaciju, ostaje i dalje nejasno na temelju kojeg iskustva se procjenjuje da će isključivo ulaganje u turističke kapacitete gospodarski preporoditi regiju?
Ogolimo li, naime, stvari do kraja, pa čak i spremno povjerujemo procjeni Povjerenstva kako milijarda i po eura samo što nije kapnula u Dalmaciju, ostaje i dalje nejasno na temelju kojeg iskustva se procjenjuje da će isključivo ulaganje u turističke kapacitete gospodarski preporoditi regiju?
Jednako kao što i dalje nemamo odgovor na pitanje što se točno dobiva takvim vrstama ulaganja. Razmislimo li logički što sve pobrojane investicije u konačnici donose, suočit ćemo se s bezbroj pitanja. Tu je prije svega pitanje privatizacije i betonizacije nekih od najvrednijih javnih površina na obali. Posebno je tu indikativan slučaj Sućurja na Hvaru, koji je do sada uspio izbjeći nasrtaje raznih developera, da bi najava ove investicije dovela do kojekakvih radnji i društvenog rascjepa u mjestu.
Tu je potom i krajnje negativno iskustvo projekta ‘‘Golf na Srđu“, čiji rasplet, unutar kojeg je uspostavljena skladna koalicija između stranaka Kukuriku koalicije i HDZ-a, a na uštrb javnog interesa, pobuđuje ozbiljnu bojazan u vezi s realizacijom svih sličnih projekata, pa i ovog.
Apstrahiramo li, dakle, činjenicu da vladajući politički sloj, neovisno o nominalnom predznaku, čvrsto vjeruje u mesijanski dolazak privatnog kapitala koji će preporoditi zemlju, zahvaljujući čemu je spreman svim sredstvima pregaziti svaki znak otpora koji se tom kapitalu nađe na putu, te posvetimo li se isključivo strukturi potencijalnih investicija, uhvatit će nas, u najboljem slučaju, blaga jeza. Radi se o tome kako, po svemu sudeći, najodgovorniji ljudi u ovoj zemlji vide budućnost regije s najviše razvojnih potencijala isključivo kroz građevinske investicije u turizmu. Bilo da je riječ o umirovljeničkom ili o klasičnom vidu turizma.
Drugim riječima, što će u takvoj viziji razvoja Dalmaciji ikakvo sveučilište, ikakva znanja, ikakva proizvodnja i ikakva javna scena kad smo tu samo kao serviseri potreba nekih drugih ljudi koji će uživati u kulisama drevnih gradova i prirodnih ljepota
Kao da im iskustvo Španjolske, čiji su se pojedini krajevi na obali pretvorili u sablasno prazne betonske nastambe uz popratni efekt kraha građevinskog sektora i općenito španjolskog gospodarstva, ništa ne govori. Kad tome dodamo i još uvijek aktualni pad građevinskog sektora u Hrvatskoj te brojne probleme postojećih hotelskih kompleksa, ali i tendenciju izgradnje privatnih, zatvorenih hotelskih resorta, poput Muzila u Puli, trebali bismo biti iskreno zabrinuti i spremni na otpor.
Jer čak i da se sve divno odigra, da obalom poteku med i mlijeko, da svi ti predviđeni objekti zaposle određen broj ljudi iz lokalne zajednice, te da usput zamislimo kako su nam prostorni resursi neograničeni, vrijedi se zapitati kakvu zapravo mi kao društvo poruku šaljemo Dalmaciji? Što ste bili kreativni bili ste i što ste proizvodili proizvodili ste, jer sad je došlo vrijeme da svi skupa postanete sluge u poluzatvorenim kompleksima u vlastitom zavičaju.
Drugim riječima, što će u takvoj viziji razvoja Dalmaciji ikakvo sveučilište, ikakva znanja, ikakva proizvodnja i ikakva javna scena kad smo tu samo kao serviseri potreba nekih drugih ljudi, koji će uživati u kulisama drevnih gradova i prirodnih ljepota. Preostat će nam samo da budemo zahvalni vizionarskim gradonačelnicima, poput Vlahušića, koji će nam za samo 29,99 kuna podariti iskaznicu, zbog koje ćemo moći jeftinije konzumirati kulise naših gradova. Iz pobjede u blagostanje i idemo dalje.
Reži, ali ne meni!
”To neće spasiti proračun!”, jedinstvena je partitura za zborno plakanje (i nemoćni bijes) svih kojima je državni blagajnik Slavko Linić ovih dana nakanio zavući ruku u džep. Ne bi li, po ultimatumu iz Bruxellesa o postupku prekomjernog deficita, srezao proračunsko prekoračenje s gotovo šest na ispod tri posto. U pitanju je više od sedam milijardi kuna!
Radi lažne ravnoteže među novčanicima prebogatih i presiromašnih te neuvjerljivog dojma o Vladinoj socijalnoj osjetljivosti samo se ministri i još poneki viši državni dužnosnici iz SDP-a napadno guraju pred novinarskim mikrofonima i tv-kamerama. Pod maskama Držićevih ”ljudi nazbilj”, primjereno mesopusnim danima, poručuju: ”Stanje proračuna je kritično, pa ćemo se i mi, kao što moraju svi u državi, odreći dijela svojih plaća”.
Čudo jedno. Ta socijalna osjetljivosti najavljena je baš u jeku Vladine nerazumne blamaže s preskupim automobilima državnim dužnosnicima. Samaritansko skidanje 1000-1500 kuna s bruto plaće od blizu 50.000 kuna maloumno je ismijavanje sirotinje koja nema što jesti i ne može platiti režije!
Samaritansko skidanje 1000-1500 kuna s bruto plaće od blizu 50.000 kuna maloumno je ismijavanje sirotinje koja nema što jesti i ne može platiti režije!
Masno plaćeni saborski zastupnici (bruto i do 45.000 kuna mjesečno s dodacima) nedavno su odbili prijedlog laburista da se svi državni dužnosnici, uključujući predsjednika RH i premijera, solidarno i dok zemljom hara financijska suša, odreknu 21 posto svojih plaća. Ali, dva-tri dana poslije ”demagoškog populizma na koji smo navikli od svojih kolega laburista”, kao da se ništa nije dogodilo, Vlada ”pod svoje” predlaže sniženje dužnosničkih plaća za pet-šest, najviše sedam posto! ”To neće spasiti državni proračun”, kažu, ”ali će imati značenje solidarnosti i socijalne osjetljivosti.”
Rebalans proračuna bit će na dnevnom redu za donošenje koncem ovog ili početkom sljedećeg tjedna ako je vjerovati procjeni ministra Branka Grčića. U međuvremenu prasnule su dvije snažnije paklene naprave tipa ”to neće spasiti proračun” koje, kao i ”suosjećanje” državnih dužnosnika sa žrtvama krize i pljačkaškog javašluka u prošle 23 godine, ne slute na dobro.
Svi priznaju da ”treba rezati”, napokon istjerati slona iz staklarnice, ali, zaboga – ne preko mene! Zato će država valjda sjesti na optuženičku klupu, jer će Upravni, Ustavni, pa i sud u Strasbourgu, tvrdi čelnik Hvidre Josip Đakić, ”biti zatrpani desecima tisuća braniteljskih tužbi” zbog Vladinog harača kojim opet želi uzeti 10 posto od povlaštenih mirovina i invalidnina viših u bruto iznosu od 5000 kuna. Pa ne može ”udbaška vlast” samo tako nasrtati na prava i dostojanstvo branitelja i Domovinskog rata, kažu.
Kad se oljušte politikantstvo i sebičnost – od ‘‘struktura“ do malog penzića – opet ostaje isto pitanje: kome uzeti više, a kome manje? Ako se već mora uzeti, jer se ne zna ili ne želi zasukati rukave i zaraditi
Ni na dostojanstvo i prava sveučilišta, fakulteta i instituta, čuje se s druge otporne točke na barikadi ”to neće spasiti državni proračun”. Riječ je o 1,6 milijardi kuna tzv. vlastitih prihoda za koje ministri financija Slavko Linić te znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović tvrde da se ”ne koriste racionalno i transparentno, već služe za bildanje plaća profesora”. Žele taj novac ”provući kroz proračun”, a ne uplaćivati na račune ustanova akademske zajednice. Kažu, tako će se poboljšati kvaliteta nastave i studentski standard.
Rektori i dekani se zgražaju. Pribojavaju se da će, ionako potplaćena, sveučilišna nastava i znanost ostati bez milijarde kuna. ”Ako novac koji sami zaradimo ode u državni proračun, više ga nećemo vidjeti. Ostat će kao zakrpa na nekoj proračunskoj rupi. To nećemo dopustiti”, suglasni su rektori i dekani najavljujući i radikalnije akcije, osim verbalno izraženog ogorčenja.
Znači li to združeni profesorsko-studentski izlazak na ulice? Posebno ili zajedno s veteranskim, koji će organizirati tri-četiri razvikanije (na milijunskoj državnoj apanaži) od čak 1205 registriranih raznih braniteljskih udruga? Ili će svi skupa sa sindikatima na Markov trg?
Procjenjuje se da bi Linićev nož zahvatio polovicu od oko 70.000 braniteljskih mirovina i invalidnina, čime bi se ove godine uštedjelo 303, a iduće 326 milijuna kuna. Ušteđeno bi se, navodno, iskoristilo za usklađivanje radničkih mirovina, koje su prosječno nešto veće od 2000 kuna
Procjenjuje se da bi Linićev nož zahvatio polovicu od oko 70.000 braniteljskih mirovina i invalidnina, čime bi se ove godine uštedjelo 303, a iduće 326 milijuna kuna. Ušteđeno bi se, navodno, iskoristilo za usklađivanje radničkih mirovina, koje su prosječno nešto veće od 2000 kuna. Budući da je povlaštenih umirovljenika oko 186.000, restrikcijom bi bio zahvaćen svaki peti. Vlada pak obećava vratiti mirovine i invalidnine na staro čim BDP bude tri kvartala rastao, a javni dug padne ispod tri posto.
”Ljudi su na rubu da podivljaju”, kazao je Đakić Večernjem listu, a dopredsjednik Zbora gardijskih brigada Ilija Vučemilović Šimunović: ”Nismo bešćutni, spremni smo se žrtvovati, ali javnost mora znati da velika većina tih ljudi s tom mirovinom od 5000-6000 kuna školuje svoju djecu i da je to i najčešće jedino primanje u obitelji”. Đakić i Vučemilović Šimunović zaboravili su reći dvije-tri činjenice koje bi njihovu zabrinutost za branitelje učinile vjerodostojnom.
Koliko novčano teže njihova osobna primanja s ”braniteljskog naslova” i u kakvoj su političkoj vezi s desničarsko-crkvenim scenarijem za rušenje ”ove udbaške, nenarodne vlasti”? Koliko je invalida Domovinskog rata među čelnicima 1205 braniteljskih udruga, kojeg su političkog opredjeljenja i koliko primaju mjesečno? Tko je dužan zaraditi njihove mirovine i invalidnine da bi bilo sve u redu s ”dostojanstvom” i branitelja i rata? Je li u redu da je prosječna braniteljska mirovina i invalidnina najmanje dvaput viša od radničkih za 40 godina staža?
Neće ”spasiti državni proračun” ni jedna od iznuđenih mjera za koje je vlast ipak nadležna. Bez obzira na prijetnje sudovima i ulicom. A sve male uštede zajedno?
Kakva je razlika između branitelja koji ”ne može živjeti i školovati djecu s 5000-6000 kuna mjesečno” i u najboljoj dobi ne raditi ništa, osim halabučiti protiv ”komunjara” odjeven u crno ili zamotan u nacionalnu trobojnicu, te svakog od blizu 400.000 nezaposlenih na burzi, oko 70.000 onih koji rade bez plaće, 700.000 sugrađana s plaćom nižom od prosječne?
A svi ti bijednici također imaju djecu koju bi morali školovati, nezaposlene članove obitelji, blokirane račune na koje ništa ne sjeda mjesecima, neplaćene režije, bolesti, prekopavaju kontejnere i najpogrdnije spominju najbližu rodbinu svakom tko ga uvjerava kako, eto, ”imamo Hrvatsku” i ”moramo biti zahvalni hrvatskim braniteljima za sve što danas imamo”. Što to imamo? Opljačkanu zemlju jada i bijede!
Teško se odreći svake lipe, pa i ”povlaštenima” među braniteljima. I onima na sveučilištu koji si školarinama i ”vlastitim prihodima” bildaju plaće. Svakom živom stvoru je na svoj način teško i neugodno živjeti u takvoj Hrvatskoj. Ali, vjerujmo da je teško i naći novac kojeg naprosto nema, a k tomu moraš vratiti odavna razrajtano. Kad se oljušte politikantstvo i sebičnost – od ”struktura” do malog penzića – opet ostaje isto pitanje: kome uzeti više, a kome manje? Ako se već mora uzeti, jer se ne zna ili ne želi zasukati rukave i zaraditi.
Neće ”spasiti državni proračun” ni jedna od iznuđenih mjera za koje je vlast ipak nadležna. Bez obzira na prijetnje sudovima i ulicom. A sve male uštede zajedno?
Rez deficita na Baliju
Prije nego što je uopće stupio na snagu, proračun za 2014. godinu već je zastario. Dokument izglasan u Saboru prije samo tjedan dana već mora na popravak. Svašta se događalo u proceduri prihvaćanja državnog budžeta, pa ga je Vlada jednom sama povukla netom što ga je poslala u raspravu, ali ovo je ipak prvi put da proračun bude formalno usvojen a da se u startu sa sigurnošću zna kako neće izdržati ni jedan kvartal.
Paradoks je u tome što nitko nije iznenađen. Znalo se naime da će Europska komisija, ulaskom Hrvatske u proceduru kontrole prekomjernog deficita, tražiti da se budžetski manjak postupno smanji. Ponajbolje je to znao sam ministar financija. Kad se domaćoj javnosti obratio s tom informacijom iz Bruxellesa, vidjelo se da nije iznenađen. Dapače, djelovao je smireno, a k tome je bio i zadovoljan što se Hrvatskoj nudi razdoblje od tri godine unutar kojih bi deficit trebalo spustiti na manje od tri posto BDP-a. Realna je bila i opcija da to razdoblje bude kraće, što bi iziskivalo još oštrije promjene na prihodnoj i rashodnoj strani proračuna od one koje slijede.
Sve se manje-više znalo, pa je od početka bilo nejasno zašto Ministarstvo financija predlaže proračun s deficitom od 5,5 posto BDP-a, osim ako to nije bio tipičan trgovački trik u smislu – ako više tražim, čak i kad nešto spustim, više ću dobiti. Hrvatska je dobila obavezu da planirani deficit od 5,5, u 2014. spusti na 4,6 posto.
Tek prihvaćeni proračun samo je podloga za nova prekrajanja. Korisnici proračuna, a ni poslovni svijet, još ni u što ne mogu biti sigurni. Sigurne su samo promjene. Prava makljaža oko proračunskog novca kao da tek počinje, što se vidjelo već ovog tjedna pri ozakonjivanju novog reza u (povlaštene) mirovine
Po Vladinoj računici, manjak se mora skresati za otprilike tri milijarde kuna. Prema računici Europske komisije, proračunski deficit možda će se morati srezati za otprilike šest milijardi kuna. Ako se ne ostvari gospodarski rast kakav planira Vlada, da bi se došlo do deficita od samo 4,6 posto BDP-a, bit će nužne još veće korekcije rashoda i prihoda proračuna. U svakom slučaju, kao da smo opet na početku. Tek prihvaćeni proračun samo je podloga za nova prekrajanja. Korisnici proračuna, a ni poslovni svijet, još ni u što ne mogu biti sigurni. Sigurne su samo promjene. Prava makljaža oko proračunskog novca kao da tek počinje, što se vidjelo već ovog tjedna pri ozakonjivanju novog reza u (povlaštene) mirovine.
Goran Marić, jedan od ekonomski najpotkovanijih HDZ-ovaca, novu je proračunsku situaciju komentirao istim riječima kao i SDP-ov potpredsjednik Vlade Branko Grčić. Proračunski deficit se mora i može smanjiti, rekla su obojica, kao da su se dogovorila. Ali to se suglasje može objasniti samo kao puka slučajnost. SDP i HDZ su na maksimalnoj udaljenosti. Unatoč tome što je politika smanjivanja deficita trenutačno važnija od svih drugih politika, pa bi konsenzus u parlamentu bio i te kako važan.
Bude li ikakvih napora oko toga da se za proračunsku politiku u iduće tri godine traži šira suglasnost, to će se dogoditi samo na pritisak izvana. Zoran Milanović nema običaj oko važnijih tema konzultirati se sa šefovima opozicijskih stranaka. Ni unutar vladajuće koalicije nema dovoljno međusobnih konzultacija. Aktualni lider HDZ-a Tomislav Karamarko ne da ne razmišlja o konsenzusu, nego upravo sada najavljuje rušenje Vlade.
Karamarkov ultimatum Milanoviću u smislu “smijenite ministre ili ćemo mi smijeniti Vladu” nema smisla sve dok vladajući imaju većinu u parlamentu. Projekt trogodišnjeg smanjivanja deficita trebao bi međutim pokriti novo predizborno i postizborno razdoblje. Da bi taj projekt uspio, zacrtana proračunska politika morala bi ostati pošteđena predizbornih nadmetanja.
Projekt trogodišnjeg smanjivanja deficita trebao bi pokriti novo predizborno i postizborno razdoblje. Da bi taj projekt uspio, zacrtana proračunska politika morala bi ostati pošteđena predizbornih nadmetanja. Vladajući neće moći koristiti državnu blagajnu za predizborne poklone ciljanim biračkim skupinama, a ni opozicija neće moći obećavati nešto izvan tog programa. Suglasje oko te politike bilo bi i te kako poželjno, ali praktički nemoguće bez pritiska izvana
Vladajući neće moći koristiti državnu blagajnu za predizborne poklone ciljanim biračkim skupinama, a ni opozicija neće moći obećavati nešto izvan tog programa. Načelno suglasje oko te politike bilo bi i te kako poželjno, ali praktički nemoguće ako se ne zauzmu i utjecajniji europski pučani.
Ne bude li takvih smjernica izvana, najveća je vjerojatnost da će HDZ protiv vladajućih i dalje koristiti svoje uobičajene skupine za pritisak. SDP će pod prozorima imati čas ovu, čas onu kategoriju prosvjednika, a istodobno će se spoticati i na slabosti u vlastitim redovima.
Zoranu Milanoviću, pa i njegovom najpopularnijem ministru Slavku Liniću, i dalje fali dobra, misleća i znalačka ekipa za područje ekonomije, koja brzo vidi nova rješenja. Rješenja koja su praktično provediva i socijalno prihvatljiva. Rješenja koja će potaknuti optimizam i poduzetnički zamah.
U vrijeme kad su prisiljeni oduzimati zaposlenicima u školstvu i zdravstvu, kad režu primanja branitelja, vladajući bi morali u prvom redu sami prakticirati skromnost. Morali bi se suzdržati od svakog izdatka koji nije nužan, a pogotovu od takvih koji iritiraju javnost. Ma kakvo noćenje na Baliju za 500 dolara, kao što si je priuštio ministar poljoprivrede s još dvije suradnice, te s još četiri delegata iz Ministarstva vanjskih poslova? Na ministarskoj konferenciji Svjetske trgovinske organizacije Hrvatsku je predstavljalo čak sedam osoba. I svi u hotelu s pet zvjezdica. Ta glad za luksuzom o državnom trošku u nekim je drugim kulturama nezamisliva, nepristojna, na neki način primitivna čak i kad se plaća iz vlastitog džepa. Ovdje se čini nezaustavljiva. Od slučaja s automobilom sisačke županice ništa se nije naučilo.
U isto vrijeme dok ministar financija najavljuje nove mjere za smanjenje deficita, skupina od gotovo 600 zaposlenika državne administracije seli se u novi unajmljeni prostor u kojem će svatko u prosjeku imati na raspolaganju 16 četvornih metara. U luksuzni poslovni neboder sele se Ministarstvo zaštite okoliša, Zavod za zaštitu prirode, Fond za zaštitu okoliša, Agencija za zaštitu okoliša – dakle čak četiri institucije koje se u principu bave istim poslom. Apsurdna situacija da država kao najveći vlasnik nekretnina, od kojih su mnoge nekorištene, čak oko milijardu kuna godišnje troši na najam i kupnju poslovnih prostora, ide dalje. Paralelno s mjerama štednje na – plaćama učitelja.
Branko Grčić: “Još nemamo dovoljno projekata”
Razgovarala: Marijana Matković
Potpredsjednik Vlade i ministar regionalnog razvoja i fondova EU Branko Grčić u petak je na briselskom aerodromu čekao povratni let za Hrvatsku pa smo ga ”zaskočili” i intervjuirali za autograf.. Vraćao se nakon razgovora s europskim povjerenikom za regionalni razvoj Johannesom Hahnom, na kojemu se dogovaralo o proceduri povezanoj s povlačenjem sredstava iz europskih fondova. Hrvatska, naime, još nije predala dokumente potrebne za povlačenje sredstava iz europskih fondova nakon 1. siječnja, no Grčić uvjerava da s tim neće biti problema. Kaže kako je to potvrđeno i u razgovoru s povjerenikom, odnosno kako EK prihvaća činjenicu da je Vlada u protekle dvije godine morala pripremiti dvostruki posao – pripremiti se za drugu polovicu 2013., a onda i za razdoblje od početka 2014. do 2020. godine.
Potpredsjednika Vlade pitali smo za komentar o novim kritikama Vladine gospodarske politike, koje je u petak uputilo vodstvo Hrvatske udruge poslodavaca (HUP) nakon zajedničke sjednice Izvršnog odbora i Savjeta, s koje je javnosti poslana poruka o ”dubokoj zabrinutosti ozbiljnošću situacije i trendovima koji nedvosmisleno ukazuju na daljnje pogoršanje svih ekonomskih parametara kao i na daljnje urušavanje hrvatskog gospodarstva”. U HUP-u su se dotaknuli snižavanja kreditnog rejtinga, koji je sve dalje od investicijskoga, novog rasta broja nezaposlenih, deficita državnog proračuna, koji je izašao iz okvira EU-ove regulative, te nastavka rasta državne potrošnje i transfera iz privatnoga u javni sektor. Upozoravaju kako je Vladin fokus i dalje na prihodovnoj strani proračuna i planovima za uvođenje poreznih mjera kojima će se dodatno opteretiti građani, što će negativno utjecati na gospodarstvo. Grčić kritike uvijek dočeka spreman. I kao i dosad, odmah se dao na utvrđivanje stvarne odgovornosti za to što ne osjećamo pomake prema naprijed, za što, tvrdi, ne može biti kriva samo Vlada.
Poduzetnici bi se trebali okrenuti sami sebi i vidjeti što mogu učiniti da u ovoj situaciji pokrenu aktivnosti, a ne da su samo okrenuti prema državi. Neka daju odgovor na pitanje zašto su reducirali svoje aktivnosti i do 40 posto u odnosu na početak krize, iako smo u međuvremenu učinili neke korake da se rastereti gospodarstvo, od poreznih do nekih drugih mjera
Tko onda jest kriv?
Nisam vidio ocjene poslodavaca, no mogu odgovoriti: država ne može napraviti ništa bez njih i njihovih aktivnosti, investicija i projekata, bez njih ne možemo riješiti sve probleme. Stoga očekujemo najprije njihov doprinos. Poduzetnici bi se trebali okrenuti sami sebi i vidjeti što mogu učiniti da u ovoj situaciji pokrenu aktivnosti, a ne da su samo okrenuti prema državi. Neka daju odgovor na pitanje zašto su reducirali svoje aktivnosti i do 40 posto u odnosu na početak krize, iako smo u međuvremenu učinili neke korake da se rastereti gospodarstvo, od poreznih do nekih drugih mjera. Dakle, očekujem najprije njihov doprinos, tek onda kritike.
Zašto mislite da tog doprinosa nema? Krivi su poslodavci?
Ne, nisam to htio reći, nego samo to da sigurno nije kriva samo država, ili Vlada. Puno je razloga koji determiniraju tržište danas i investicijsku odluku, od financijskog i bankarskog sektora, nesigurnosti u okruženju, do sporog oporavka tržišta. Mnogo toga determinira tu odluku, treba biti objektivan u ocjeni stanja – nije u pitanju samo ono što čini ili može učiniti Vlada. Država u investicijama sudjeluje s otprilike 20 milijardi kuna, privatni sektor s 50, pa je jasno od koga se očekuje veći doprinos u rješavanju teškog gospodarskog stanja. Dok privatni sektor ne profunkcionira, nećemo riješiti probleme. No mi radimo, rekao bih da postoje konkretni pokazatelji da se nešto radi u korist gospodarstva i da se u poslovnoj klimi nešto mijenja u Hrvatskoj. Intenzivno radimo na tim mjerama. Nije odlučujuća samo porezna politika, ali – kad ste to već istaknuli – po poreznoj politici Hrvatska još i dobro stoji u odnosu na mnoge druge zemlje.
Bolje nam je nego što nam se čini?
Mislim na poreznu politiku. To su činjenice, pogledajte ljestvicu Doing businessa, to se može iščitati. Postoje i drugi parametri na kojima se intenzivno radi, no to je proces, stvari se ne mogu promijeniti preko noći.
Dok privatni sektor ne profunkcionira, nećemo riješiti probleme. No mi radimo, rekao bih da postoje konkretni pokazatelji da se nešto radi u korist gospodarstva i da se u poslovnoj klimi nešto mijenja u Hrvatskoj. Intenzivno radimo na tim mjerama. Nije odlučujuća samo porezna politika
Poslodavci, očito, time nisu dokraja zadovoljni. Štoviše, vrlo su ljuti i zbog novog Prijedloga zakona o radu, u kojemu Vlada, tvrde, nije otklonila neke bitne kočnice povećanju konkurentnosti i stvaranju poticajnijeg okruženja za poslovanje. Kažu da se propušta prilika za znatnije i hrabrije izmjene koje bi otvorile put lakšemu i fleksibilnijem poslovanju te većem zapošljavanju, zakon ostaje kompliciran i skup u provedbi…
Ne slažem se. Napravili smo još jednu stepenicu u fleksibilizaciji radnih odnosa, koja je odraz vremena u kojem živimo i odnosa sindikata, poslodavaca i države. To je nešto što u ovom trenutku može proći kao jedna od faza u procesu fleksibilizacije. Ne možemo nastupati jednostrano, bez sagledavanja objektivnih okolnosti i zanemarivanja tripartitnog odnosa. Ne možete te stvari gledati tako da imate maksimalističke zahtjeve i polaziti samo od sebe.
Nedavno ste bili u Londonu, predstaviti projekte za koje želimo privući strane investitore. Ima li povratnih informacija?
London nije jedina destinacija. Mi smo do sada imali relativno mali interes s britanskog tržišta pa smo htjeli promovirati Hrvatsku i promjene koje se događaju. Interes je bio velik, posebno za monetizaciju autocesta, neke turističke projekte i neke u energetici i nadam se da će britanski investitori sudjelovati u tim projektima.
Koji su to konkretni projekti Britanaca?
Oni su prisutni na našem tržištu, preko svojih odvjetničkih ureda, agencija, istražuju tržište i vjerujem da će se interes pokazati.
Svi nas istražuju i gledaju što se događa, ali investicija nema.
Kriza se nije dogodila samo u Hrvatskoj i ne događa se samo na našem području. Mislim da svi investitori sada kroz dvostruke naočale promatraju svaku priliku za ulaganje i tako donose odluke. Takvo je vrijeme.
Čini mi se da je jedina mogućnost da se neki investicijski ciklus ipak pokrene povlačenje sredstava iz europskih fondova, a ni za to, izgleda, nismo spremni. Imamo li dovoljno projekata s kojima ćemo se kandidirati?
To nam je velika prilika. Imamo 250 milijuna eura vrijednih projekata u tijeku i planiramo do kraja prvog kvartala iduće godine okrenuti otprilike 480 milijuna eura vrijedne projekte. Dakle, u to bismo vrijeme imali oko 700 milijuna eura vrijedne aktivne projekte koji će se realizirati tijekom dvije do tri godine.
Što je najveće od toga?
U ovom trenutku pokrenut je natječaj za prugu Dugo Selo – Križevci, vrijedan 220 milijuna eura, dva vodoopskrbna sustava, Osijek i Poreč, vrijedna su 40 milijuna eura, u pripremi su vodoopskrbni sustavi Vukovar, Čakovec, Slavonski Brod i Vodice, vrijedni otprilike 150 milijuna eura, a do kraja prvog kvartala iduće godine objavit ćemo grant sheme – potpore poduzetnicima, udrugama, jedinicama lokalne uprave i nekim drugim institucijama u iznosu od stotinjak milijuna eura. Kao što sam rekao, trenutno imamo i 200 do 250 milijuna eura vrijednih aktivnih projekata koje vučemo iz IPA programa, dakle riječ je o ugovorenim projektima koji su u fazi provedbe.
To još nije dovoljno za ukupnu svotu koja nam stoji na raspolaganju?
U idućoj godini imamo na raspolaganju više od 1,1 milijarde eura, istina je da to nije dovoljno i još radimo na pripremi projekata. Posebno na lokalnoj razini, dakle malih projekata koji se odnose na lokalnu zajednicu.
Izviješće razveselilo Vladu, svi ostali nezadovoljni
Hrvatska je u izvješću ”Doing Business” Svjetske banke o uvjetima poslovanja ove godine skliznula s 84. na 89. mjesto. Dok Vlada ističe postignuti napredak u pet područja, oporbu ne iznenađuje pad, a HUP traži odlučnije reforme, izvijestila je u utorak Hina s poslovnog skupa Hrvatskih izvoznika, u čijem su radu sudjelovali i potpredsjednik Vlade Branko Grčić i ministar financija Slavko Linić.
U utorak je Svjetska banka predstavila izvješće ”Doing Business 2014: Razumijevanje propisa za male i srednje poduzetnike”, koje prati napore država u jačanju pravnih institucija te smanjenju složenosti i troškova regulatornih procesa. U njemu se analiziraju propisi koji se primjenjuju na tvrtke u deset područja poslovne regulative. Hrvatska je ove godine na 89. mjestu među 189 zemalja svijeta, a u lanjskome je izvješću bila 84. među 185 zemalja. No, u izvješću se navodi i da smo po ukupnom broju bodova u pet od deset područja napredovali za 0,9 bodova te da je ovogodišnji pad nešto blaži nego što se čini jer su na listu dodane četiri zemlje.
Izvješće pokazuje da smo bolji u pet područja i da je riječ o napretku ”većem nego u bilo kojoj drugoj godini od 2007. naovamo”. Ističu se reforme u pokretanju poslovanja, plaćanju poreza, međunarodnom trgovanju, izvršenju ugovora i rješavanju nelikvidnosti. Najveći pad bilježimo pak u segmentu oko kojega se najviše trudimo: u području zaštite ulagača. S lanjskoga 139. tu smo pali na 157. mjesto. Po izdavanju građevinskih dozvola Hrvatska je pala sa 143. na 152. mjesto, a u dostupnosti električne energije skliznula je s 56. na 60. mjesto. Po uknjižbi imovine pali smo sa 104. na 106. mjesto, a po dostupnosti kredita s 40. na 42. mjesto.
Naravno, u Vladi su odmah prepoznali i iskoristili sve pozitivne točke izvješća i mudro – preskočili negativno. Tako potpredsjednik Vlade i ministar regionalnog razvoja i fondova EU-a Branko Grčić ističe da je ključna poruka to da je Hrvatska ostvarila napredak veći nego u prethodnih pet godina. Ministar financija Slavko Linić smatra pak kako je izvješće pokazalo da Hrvatska u segmentu za koji je mjerodavno Ministarstvo financija – od porezne politike i naplate do urednosti na tržištima – ima visok rang, što znači da Ministarstvo financija čini sve da taj rejting bude bolji.
Istodobno Hrvatska udruga poslodavaca (HUP) nije zadovoljna pomacima. U HUP-u ističu kako je ukupna gospodarska situacija u zemlji vrlo loša, a u uvjetima poslovanja i ulagačkoj klimi nema osjetnih poboljšanja. “Za osjetnije pomake i izlazak iz krize potrebne su nam hrabrije, odlučnije, dublje i sveobuhvatnije reforme usmjerene prije svega prema gospodarskom oporavku i poticanju rasta, što mora biti apsolutni prioritet u radu Vlade”, poručuju iz HUP-a. Vrlo su slične i ocjene nezavisnih stručnjaka.
Da je zadovoljstvo, zapravo, na vrlo tankim nogama (i vrlo tankom pomaku u pet resora koji se mjere), pokazala je i ocjena ministra Linića o tome kako Hrvatska mora provesti duboke rezove ”jer ako to ne učinimo, na to će nas natjerati Europska komisija”. Nažalost, ovo je još jedna u nizu prijetnji koje iz Vlade slušamo gotovo od početka mandata, pri čemu sama Vlada zapravo još nije predstavila ni konkretan plan mjera za smanjenje deficita ni rokove za njihovu provedbu. Umjesto toga javnosti se šalju zbunjujuće poruke pa tako jedan dan slušamo o potrebi rezanja rashoda u pojedinim resorima, a već drugi da prostora za rezanje na rashodovnoj strani proračuna nema.Jedan dan čujemo da su sve opcije otvorene, pa tako i rast PDV-a ili uvođenje poreza na nekretnine, drugi se dan te ideje odbacuju.
Od početka mandata Vlada kao da se bori sama sa sobom isplati li se ući u reforme ili ne (iz čisto pragmatičnih političkih razloga), pri čemu kao alibi iskorištava građane, koji su zapravo od nje očekivali upravo ozbiljne reforme. Tako smo došli i do polovice mandata a da ključne reforme nisu ni započete, čime se samo odgađa snažniji iskorak iz recesije.