U prvih nekoliko tjedana saborovanja (7. saziv), nadobudno oboružan idejom da izguram na brdo makar kamenčić, uglavnom sam slušao, od ”jutra do mraka”, kako ”uvažene kolege” zbore, na što reagiraju, što su – po reakcijama medija – važno izrekli, pokušavao sam razlučivati bitno od nebitnog. [Read more…]
Zašto ću glasati za Zorana Milanovića
Onima koji se uzdaju u svoj um, onima koji su kadri sumnjati, istraživati, propitivati o tomu zašto u drugome krugu predsjedničkih izbora glasati za Milanovića, suvišno je. Do uvredljivosti. [Read more…]
Sudska trakavica od 22 godine
Javio se Dean Mišić, čitatelj čiju obitelj hrvatsko sudstvo zlostavlja 22-godišnjom sudskom trakavicom. Pokušavajući ”pohvatati konce” trenutne faze tog sudskog zlostavljanja, postavio sam novinarska pitanja glasnogovornici Trgovačkog suda u Zagrebu u kojemu se vodi stečaj jedne od dviju tvrtki zbog kojih je i započela 22-godišnja sudska trakavica (prva od tih dviju tvrtki je ranije u stečaju likvidirana). [Read more…]
Ubojice optimizma
Napomena uredništva: zbog bolesti autorice ponavljamo raniju kolumnu.
Volim o sebi razmišljati kao o nepopravljivom optimistu. Mislim da sam dosljedno tolerantna, da zaboravljam, praštam i pružam nove šanse. Moja kćer to ne naziva optimizmom, već nevjerojatnom količinom naivnosti za tu količinu godina i životnoga iskustva. Štogod bilo, optimizam ili naivnost (što je u tehničkih umova poput mog odavno odraslog djeteta vjerojatno eufemizam za glupost), ja tu svoju osobinu volim. Žalim one koji su možda lukaviji ili bistriji, mudriji – kako god hoćete – pa ih ta vrsta pameti tjera da opreza ili preventive radi pamte i uzvraćaju, izravnavaju račune, zavide, svete se i mrze do uništenja…
Čemu ovakav uvod? Nužan mi je stoga kako bi bilo jasno da me nije lako baciti u bed. Ne, neću reći da sam imuna na depresiju, ali crnilo me drži kratko, pa ovakva kakva jesam u svemu pronađem nit od koje uvijek iznova ispletem mrežu optimizma uvjeravajući sebe i sve oko sebe da se potopljene lađe uz malo vjere i dobre volje daju izvući na suho, obnoviti – i ponovo porinuti.
Na koga će ministar Varga adresirati odgovornost kad mu se dogodi prva smrt majke zbog abortusa izvedenog u neadekvatnim uvjetima kakve privatne ordinacije gradova u kojima su ginekolozi naprasno otkrili savjest na način da radije ugrožavaju život majke nego embrija. Možda će i za to odgovornost adresirati na Josipa Broza
No u posljednje vrijeme niti za mrežu optimizma niotkud. Lađe i za mene ostaju fondo, a u meni nekakva nevjerojatna srdžba prema hrvatskoj politici i političarima, svima onima koji su, eto gotovo četvrt stoljeća, sustavno potapali lađe pljačkajući ih prethodno do posljednjeg novčića, a danas ironiziraju i ismijavaju, politiziraju svaki pokušaj hvatanja u koštac s problemima, uvjereni valjda da smo, kao što reče laburist Branko Vukšić, svi oboljeli od psihogeno uvjetovane amnezije. Usput moraliziraju, ne propuštajući ni jednu priliku da nas uz svesrdnu pomoć dijela medija vrate stoljeća unatrag.
Uz pomoć novinara koji rigidne likove s početka devedesetih rado plasiraju na udarnim stranicama i u emisijama u najgledanijim terminima – eto i uspijevaju!
Ne samo da se škole (i ne samo one) škrope za sve prilike svetom vodicom, djeca agnostika i ateista pohađaju vjeronauk umjesto informatike, jer im se mame i tate boje da ne budu segregirani i izopćeni, ginekolozi, nakon što su načinili na stotine pobačaja u drugim okolnostima (ili, bolje rečeno, sustavu), odjednom otkrivaju savjest, pa nesretne žene u nekoliko bolnica u Hrvatskoj taj zahvat ne mogu načiniti usprkos zakonskom pravu na njega.
Aktualni ministar zdravstva Siniša Varga, mrzitelj lika i djela Josipa Broza, na ovaj problem koji je od životne važnosti za mnoge mlade žene na zastupničko pitanje postavljeno u srijedu Vladi na saborskom aktualnom satu lakonski odgovara da je sve “poduzeto da se problematika adresira”.Veli kako je to propust ravnatelja bolnica, te da su oni ti koji su dužni osigurati zahvat tamo gdje je stopostotni priziv savjesti… Kao da ta odgovornost ravnatelja išta znači ženi koja ima relativno kratak rok da pobačaj načini. Ona hoće ostvariti svoje zakonsko pravo, riješiti problem, a ne pozivati ravnatelje na odgovornost.
Strašno mi je kako se meni svjetonazorski bliska socijaldemokratska vlast uporno trudi zamjenama ministara uklopiti u, svakom mislećem čovjeku, preusku nišu koju su joj osmislili rigidni prethodnici. Pobjeći od pritiska onih koji bi se,da imaju imalo savjesti, pokrili ušima i šutjeli barem dva desetljeća, dok se ne zaboravi dvadeset godina njihove pljačke, korupcije i primitivnog nacionalizma kojim su prikrivali svoje stvarne namjere
Na koga će ministar Varga adresirati odgovornost kad mu se dogodi prva smrt majke zbog abortusa izvedenog u neadekvatnim uvjetima kakve privatne ordinacije gradova u kojima su ginekolozi naprasno otkrili savjest na način da radije ugrožavaju život majke nego embrija. Možda će i za to odgovornost adresirati na Josipa Broza… Strašno mi je kako se meni svjetonazorski bliska socijaldemokratska vlast uporno trudi zamjenama ministara uklopiti u, svakom mislećem čovjeku, preusku nišu koju su joj osmislili rigidni prethodnici.
Pobjeći od pritiska onih koji bi se, da imaju imalo savjesti, pokrili ušima i šutjeli barem dva desetljeća, dok se ne zaboravi dvadeset godina njihove pljačke, korupcije i primitivnog nacionalizma kojim su prikrivali svoje stvarne namjere – da do kobilice opljačkaju nacionalne lađe i narod, u koji se u svakoj prilici kunu, pošalju na dno.
Smiješne su mi i pretužne bile konzultacije ministra obrazovanja Vedrana Mornara s kardinalom Bozanićem. Iako mi je ovih dana, kad je k’o Alisa u zemlji čudesa zaključio kako ne želi biti stečajni upravitelj shvaćajući sa zakašnjenjem da će mu rebalansom proračuna u resoru nedostajati znatna količina sredstava, na pamet palo da se upravo radi o količini milijuna koja odlaze Crkvi u Hrvata prema Vatikanskim ugovorima…
Od prosvijećenoga, lijevo orijentiranog ministra čovjek bi očekivao prijedlog da vjernici sami njemačkim modelom vjerskog doprinosa ili vjerskim porezom financiraju svoje crkve, a ne da kao seoska mlada kuka, nakon svega nekoliko mjeseci na vlasti, da neće biti stečajni upravitelj.
Opet moj optimizam. Previše očekujem. Ministru je itekako komotno u nišici na kockice kojoj vlasti uporno nameće opozicija.
Hoću reći da koliko god čovjek sustavno njegovao optimizam i tražio racionalna obrazloženja za neefikasnost vlasti, dovoljan mu bude sat-dva pred ekranom 4. programa HTV-a, koji prenosi rad Sabora, da ga uvjeri kako mu je kćer definitivno i neopozivo u pravu kad ukaže na to da posjeduje nevjerojatnu količinu naivnosti za tu količinu godina
Strah od etikete jugoslavenstva zbog iskoraka iz udobne nišice na kockice priječi vlast i da kvalitetno odreagira i na informaciju Milorada Pupovca kako Gradsko vijeće Gline odnedavno brani komemoraciju i sjećanje na strašan ustaški zločin u Glini iz ljeta 1941. kada je u pravoslavnoj crkvi ubijeno više od tisuću Srba s tog područja.
Na mjestu gdje je bila pravoslavna crkva odlukom Gradskog vijeća od 21. listopada 2014. godine ne mogu se više polagati vijenci i paliti svijeće. Nekadašnji Spomen-dom preimenovan je još sredinom ’90-ih u Hrvatski dom, a imena žrtava uklonjena, premda je to kažnjivo prema Članku 325 KZ-a.
Na upozorenje Pupovca premijer Zoran Milanović je kazao kako je to istina tužno i ružno, ali da glinski zločinci s današnjom Hrvatskom nemaju veze, te da valja poštivati pijetet svake žrtve. Riječi, riječi, riječi…
Onaj tko se usudi iskoračiti iz nametnute niše kazao bi Pupovcu da će on i njegova Vlada prvi slobodan trenutak iskoristiti za odlazak u Glinu i polaganje vijenaca na zabranjeno mjesto, mjesto sramotnog zločina koji pokušava negirati i novi sisački HDZ-ov župan Ivo Žinić…
Hoću reći da koliko god čovjek sustavno njegovao optimizam i tražio racionalna obrazloženja za neefikasnost vlasti, dovoljan mu bude sat-dva pred ekranom 4. programa HTV-a, koji prenosi rad Sabora, da ga uvjeri kako mu je kćer definitivno i neopozivo u pravu kad ukaže na to da posjeduje nevjerojatnu količinu naivnosti za tu količinu godina.
Zvižduk u dva
Za proganjanje političkih mrtvaca, onih koji više nemaju sigurno stranačko zaleđe, optužio je laburist Branko Vukšić Mladena Bajića. Zatražio je, gle čuda, sa saborske govornice da glavni državni odvjetnik “kukurikne” u slučaju koka i pijetlova iz Kukuriku koalicije – županice Merzel i donedavnog pomoćnika ministra financija Šegona. Ne bi li stvar bila apsurdnija, neposredno prije toga spočitnuo je tužitelju sluganski odnos prema vlasti, točnije “odrađivanje poslova za sve vlade”, da bi potom i ne trepnuvši zatražio malo honorarnog kukurikanja za oporbu, ovaj puta laburističku!
O trodiobi vlasti u nas teoretski svi sve znaju, ali kad model valja primijeniti u praksi, na ispitu svi padaju – novinari, političari, zviždači i izviždani – jer zahtijevaju da se preko noći razriješe slučajevi, koji su dok se ne istraži, ne ispita i ne prikupi dovoljno dokaza tek sumnja (čak ni opravdana sumnja). No svi mi zatrovani, zahvaljujući trivijalizaciji i skandalizaciji, pucamo iz teške artiljerije ne shvaćajući da nismo u vesternu premda dio tih slučajeva ima sve elemente pogroma, pa i linča.
U takvoj suludoj, maničnoj atmosferi u kojoj sa svih stranica, portala i kanala vrište ”Drž’te lopova” novinari zaboravljaju sve etičke norme i pravila zanata te se često pretvaraju u pse tragače i kao da pred sobom nemaju ljude i ljudske sudbine, već gomolje tartufa ruju po najskrivenijim kutovima žrtvine intime sve dok ne zakrvave oči opoziciji željnoj moći i ne iznerviraju vlast željnu ostanka na poziciji. Mučni su mi, onako ljudski, ti sve učestaliji skandali.
U takvoj suludoj, maničnoj atmosferi u kojoj sa svih stranica, portala i kanala vrište ”Drž’te lopova” novinari zaboravljaju sve etičke norme i pravila zanata te se često pretvaraju u pse tragače i kao da pred sobom nemaju ljude i ljudske sudbine, već gomolje tartufa ruju po najskrivenijim kutovima žrtvine intime sve dok ne zakrvave oči opoziciji željnoj moći i ne iznerviraju vlast željnu ostanka na poziciji. Mučni su mi, onako ljudski, ti sve učestaliji skandali
Odjedanput znamo sve što jede, kako fešta, gdje joj je vikendica, tko joj je mama, kum, kako joj izgledaju djeca, kao da je novinarsko pitanje života i smrti izbušiti što veću rupu na ključanici izviždanih, prokazanih, unaprijed osuđenih. Bivaju ludi od sreće kad uz poznatoga kuma na vjenčanju pronađu još jednog aktualnog ministra, premijera ili bivšeg predsjednika države. Pa nisu na vjenčanju bili Arkanu i Ceci, već stranačkoj kolegici. Zaista ne vidim što je čudno u tome da se ljudi iz iste partije, istog stranačkoga opredjeljenja i privatno druže, viđaju, odlaze na izlete, vjenčanja i pogrebe.
Zar i novinari ne pronalaze prijatelje unutar redakcija u kojima rade, zar se ne posjećuju, ne odlaze na pića, ne žiriraju kredite jedni drugima i ne bivaju svjedoci na vjenčanjima. Ja znam mnoštvo takvih primjera iz naše branše, ali, znam, reći ćete: ”Ej, koga zanima novinarska muka i intima“. Zašto onda misle da bi se političari morali ponašati drugačije, pa u goste, za kumove i kreditne jamce (to možda i ne bi bilo loše) zvati opozicionare. Smiješno! Za mene bi vijest vrijedna objavljivanja bila da je kum Marine Merzel Tomislav Karamarko ili da premijer Milanović na godišnjicu braka pozove Jandrokovića. Međusobno druženja stranačkih čelnika ne dokazuje ništa, ne implicira ništa ako nisi zlonamjeran, osim da ljudi koji puno vremena provedu na zajedničkome poslu ponekad postanu i prijatelji.
I kvit. Pravih prijatelja, a na njih, htjeli mi to priznati ili ne, imaju pravo i političari, ne odričemo se kad se spotaknu, pogriješe, pa čak i kad počine kazneno djelo. Ruku na srce, kad je Sanader završio u pritvoru, simpatičniji mi je bio odnos Rošina i Zubovića prema njemu od svih onih koji su mu preko noći okrenuli leđa u strahu da će i sami biti prozvani za neko od nedjela.
No, vratimo se na početak i na to što je govorljivog laburistu natjeralo da oko Merzel i Šegona pritisne Bajića. Sve je, kao što znate, započelo “Nedjeljom u dva”. Stanković je neuobičajeno, najavivši to na početku emisije, koncipirao svoj popularni talk show. Umjesto jednoga bila su dva gosta, ali ne s jednakom minutažom kao onomad kad ih je imao više i od Željke Markić nije mogao doći ni do daha ni do riječi.
Najavljena je kao tajanstvena zviždačica koja će izviždati nekoga iz samog vrha SDP-a. Uz ostatke nedjeljne piletine i krumpirića slušala sam i ja Jasminu Jovev, mada sam već odavno umorna od količine negativnoga u nas, od krađa, korupcije, mita, pretvorbenog i postpretvorbenog kriminala, sumnjivih kredita i banaka, na trenutke poželjevši da se u kadar vrati “idealni zet” koji je sve vrijeme zviždačičinog izlaganja, poput pravog dobrog đaka, sjedio mirno u studiju i gledao pred sebe
Svi smo, priznat ćete, jedva čekali da u svemu savršeni gradonačelnik Metkovića – kojega bi svaka mama rado imala za zeta, jer je pametan, skroman, odgovoran, odmjeren, pa još i psihijatar – okonča priču kako se s potpuno novim ljudima i pomalo populističkim metodama može sanirati šteta nastala dugogodišnjom vladavinom Jamba, i da na red dođe druga gošća.
Najavljena je kao tajanstvena zviždačica koja će izviždati nekoga iz samog vrha SDP-a. Uz ostatke nedjeljne piletine i krumpirića slušala sam i ja Jasminu Jovev, mada sam već odavno umorna od količine negativnoga u nas, od krađa, korupcije, mita, pretvorbenog i postpretvorbenog kriminala, sumnjivih kredita i banaka, na trenutke poželjevši da se u kadar vrati “idealni zet” koji je sve vrijeme zviždačičinog izlaganja, poput pravog dobrog đaka, sjedio mirno u studiju i gledao pred sebe.
Htjela sam natrag staloženog prvog gosta, punog nade za sebe i svoj opustošeni Metković. Htjela sam da mi nakon ručka bude malo dosadno, da k’o prava penzionerka pripravnica otkunjam uz “Nedjeljom u dva”.
Neka mi oprosti autor emisije koju u pravilu s više ili manje pažnje gledam, ali čuli smo stvari koje je već i on sam pitao u nedavnoj emisiji koja je navodno naljutila županičinog supruga. Koliko se sjećam, uz sporni radio, razvikani automobil govora je bilo i o savjetnicima i o računima za domjenak. O.K. Nakon ove emisije, rekla sam sama sebi, sada znamo i tko je izvor za pitanja u emisiji sa županicom Merzel – Jasmina Jovev!
No, kada načini takav presedan, produlji emisiju, dovede drugog gosta koji s Metkovićem nema veze, novinar u ime nas gledatelja preuzima i odgovornost za taj neuobičajen čin. Biti sve vrijeme svjestan odgovornosti za zviždačicu – što je, mislim, i bio jer je Jovev čitavo vrijeme emisije ponavljala da zna što će je snaći po okončanju emisije, ali i za izviždanu Merzel, koja nije imala priliku u istoj emisiji iznijeti obranu. Možda je Stanković želio zaštiti navodnim mobingom izmučenu Jovev, poštedjeti ju neugodnog propitivanja kojem zna izložiti dio svojih gostiju.
Da se razumijemo, ja sam na strani zviždača, ali su mi uvjerljiviji oni koji kriminal odbiju na prvu loptu bez obzira na sve egzistencijalne razloge ovoga svijeta. Zato su mi nedostajala Stankovićeva pitanja ne samo o radu Jovev za HDZ već i o tome što ju je nagnalo da nešto u čemu sudjeluje od 2011., čemu navodno svjedoči sve to vrijeme prijavi tek 2013. Otkaz joj je valjda prijetio i tad i sad. To je trebalo propitati i zbog zviždačice i zbog izviždane, a najviše zbog nas gledatelja. Ovako je dobar dio ljudi mogao pomisliti i pomislio da se radi o osveti, gnjevu zbog otkaza, a ne o želji za istinom i pravdom
Da se razumijemo, ja sam na strani zviždača, ali su mi uvjerljiviji oni koji kriminal odbiju na prvu loptu bez obzira na sve egzistencijalne razloge ovoga svijeta. Zato su mi nedostajala Stankovićeva pitanja ne samo o radu Jovev za HDZ već i o tome što ju je nagnalo da nešto u čemu sudjeluje od 2011., čemu navodno svjedoči sve to vrijeme prijavi tek 2013. Otkaz joj je valjda prijetio i tad i sad. To je trebalo propitati i zbog zviždačice i zbog izviždane, a najviše zbog nas gledatelja. Ovako je dobar dio ljudi mogao pomisliti i pomislio da se radi o osveti, gnjevu zbog otkaza, a ne o želji za istinom i pravdom.
Da se razumijemo, ja sam zadnja osoba koja će tvrditi da su zviždači frustrirani osobnom situacijom i da ih isključivo vodi želja za osvetom poslodavcu jer kod njega nisu uspjeli ostvariti neke od svojih ambicija (iako u praksi neosporno ima i toga). No, ovaj prošlonedjeljni “zvižduk u dva” prikratio me je za odgovore na mnoga pitanja što su se logično nametala za trajanja emisije i tu se nitko ne treba ljutiti ni vrijeđati. Put u pakao popločan je dobrim namjerama. Zviždači, usprkos tome što su ime dobili prema zvižduku suca na sportskim nadmetanjima, nisu suci.
Njihova nije i ne smije biti zadnja u demokratskome društvu koje iskreno vjeruje u jednak odnos zakona prema svima. Zato novinar u ime nas svih koji ga čitamo, slušamo, gledamo mora zatomiti vlastito mišljenje, zauzeti neutralan stav i u ime pravednosti i objektivnosti od zviždača zatražiti ne samo dokaze za njegovu tvrdnju već i odgovore na sva sporna pitanja koja bi zviždaču postavila izviždana da je umjesto gradonačelnika bila pozvana u emisiju. Svi mi koji smo dugo u novinarstvu znamo koliko je snažnija prva informacija u odnosu na demanti i postfestum obrazloženje okrivljenog. Moć koju ovaj posao daje traži odgovornost za obje strane.
Zviždače svi mi, ruku na srce i ja sama, u pravilu doživljavamo kao nevine žrtve nepravednog, nesposobnog ili korumpiranog sustava u kojem rade. Organizacije za zaštitu ljudskih prava, novinari kojima su izvor informacija, udruge koje ih štite u nas i u svijetu opravdano za njih zahtijevaju zaštitu, pozitivnu diskriminaciju i privilegij da ne budu kažnjeni za eventualno počinjenje kaznenog djela prije uzimanja zviždaljke u ruku jer, znamo, ukazuju na daleko veće propuste i nedjela nadređenih. Svi želimo vjerovati da su to visokomoralni ljudi koji neće iz prizemnih razloga vlastitog probitka, izlaska iz anonimnosti ili političkog nadmetanja osumnjičiti nevine.
Političari su ti kojima Ustav mora biti svetinja, a taj vrhovni dokument kaže da je DORH samostalno i neovisno pravosudno tijelo. Pustimo ga stoga da u ovome, ali i u nizu drugih slučajeva, odlučuje nepristrano bez požurivanja i utjecaja politike, one s opozicije ili s pozicije svejedno. Požuri li, kukurikne li prerano da zadovolji javnost, novinare ili nestrpljive, zviždačicu “zvižduka u dva” ili laburistu Vukšića, dio koalicije na vlasti će završiti u loncu, ali će, vjerujem, i pravda ispariti
Zbog njihove vjerodostojnosti, zbog eliminacije svega subjektivnog što se nataloži višegodišnjim mobingiranjem neposlušnih novinar mora ispitati pozadinu i kad mu se čini da je motiv izlaska u javnost najčistiji. Takvi skandali u socijalnu smrt i izoliranost odveli su mnoge ljude i njihove obitelji kroz povijest; mada im sudski nikad nije dokazano ništa, za javnost su ostali krivi. U prazan prostor koji novinari, u želji da budu prvi, jedini, najbrži, da budu čitani, gledani, slušani, citirani, ostave za sobom ukrcaju se i oni nimalo dobronamjerni i krene okrivljavanje bez kraja i konca. Stradavaju nevini, ne samo političari s pira, nego i mame i djeca izviždanih. U cijeloj priči, poput ove s Marinom Merzel, pogubi se bitno i začas se ode u trivijalizaciju.
Bitno je jedino da pred zakonom i pravosudnim tijelima u demokratski uređenoj zemlji moramo biti svi jednaki. Nema pravde preko reda ni za zviždače, ni za novinare, ni za političare. Što se meni čini elementarno pravedno u ovom slučaju? Primarno bi bilo da se Jovev nakon povratka s bolovanja vrati na posao sve dok se ne prihvati ili ne odbaci njezina prijava (što je također legitiman stav Odvjetništva). Nitko, a kad kažem nitko, mislim i na zviždačicu i na izviždanu, ne bi smio trpjeti posljedice dok se ne pokaže je li sumnja opravdana.
Ulica koja tako lako o drugima sudi, koja traži prečace, novinari koji uporno ruju po tuđim životima, morali bi, bez obzira na apriorne simpatije, voditi računa o obje strane, ne ugrožavati ničije dostojanstvo dok se krivnja ne dokaže. Tako će ulica, takozvana javnost, biti manje raspoložena za linč izviždanih. Nju još donekle možemo i razumjeti – iscrpljena je krizom – no lov u mutnome oporbenih političara i njihove direktne zahtjeve da DORH kukurikne ne razumijem, oni su nedopustivi.
Političari su, naime, ti kojima Ustav mora biti svetinja, a taj vrhovni dokument kaže da je DORH samostalno i neovisno pravosudno tijelo. Pustimo ga stoga da u ovome, ali i u nizu drugih slučajeva odlučuje nepristrano bez požurivanja i utjecaja politike, one s opozicije ili s pozicije svejedno. Požuri li, kukurikne li prerano da zadovolji javnost, novinare ili nestrpljive, zviždačicu “zvižduka u dva” ili laburistu Vukšića, dio koalicije na vlasti će završiti u loncu, ali će, vjerujem, i pravda ispariti.
Za Toyote imamo, ali za vrtiće ne
U žučnoj raspravi u Hrvatskom saboru jučer su oporbenjaci ustvrdili kako se, rekoše, ”država maćehinski odnosi prema brdsko-planinskim i područjima posebne skrbi” i upozorili da će ”mijenjanje zakona o tim područjima produbiti jaz između bogatih i siromašnih dijelova Hrvatske”.
Pa je tako laburist Branko Vukšić upotrijebio upravo taj izraz zabrinuto konstatirajući kako će zbog izmjena koje predlaže Vlada doći do ”još dubljeg jaza između onih koji imaju i nemaju”. Zanimljivo je bilo i pitanje njegova kolege laburista Mladena Novaka, koji je upitao kakva je to briga države za područja posebne skrbi kad na jednoj strani nema novca za dječji vrtić u Hrvatskoj Kostajnici, a s druge se na natječajima kupuju skuplji automobili za MUP-ove potrebe. Kupljene su Toyote umjesto Mitsubishija iako su po vozilu bile skuplje 230 tisuća kuna, kazao je Novak aludirajući na nabavu 132 terenca za MUP. Mediji su, naime, objavili da je pri nabavi 132 terenca za MUP-ove potrebe izbor pao na kupnju 30 milijuna kuna skupljih Toyota umjesto jeftinijih Mitsubishija.
Nažalost, Vukšić je dobro kazao kako ”postoje dvije Hrvatske, ona u kojoj nema rasvjete i signala mobitela, te elitistička, u kojoj se kupuju skuplji automobili”.
Tako izgleda Hrvatska u sadašnjem trenutku – ona siromašna, većinska, koja jedva preživljava, ustrašena od sumorne budućnosti, i ona mala, izvrsno potkožena, koja vidi sve oko sebe, ali je to zapravo uopće ne zanima. Ta, malobrojna Hrvatska i dalje živi dobro, ima najnovije gadgete, redovito plaća račune i režije, odlazi u inozemstvo u šoping i vozi se u skupim automobilima.
Ona velika, potpuno obespravljena i devastirana, sve je očajnija iz dana u dan. Ljudi ne znaju kako će platiti svoje kredite i režije jer nemaju odakle. Strahuju od izbacivanja iz stanova, koje su ionako kupili teškom mukom, uzimajući grozomorne kredite, kojima su ih banke ugušile, a oni ostali bez posla. Nemaju pojma hoće li im biti isključena struja, ili grijanje, jer račune nisu platili mjesecima. Ne znaju što reći vlastitoj djeci, a ona traže svoje. Računi su im pod ovrhama, izgubljeni su, tegobni, ne vide izlaz.
Ionako je premašen broj od 350 000 nezaposlenih, sada je već potpuno sigurno da bi mogao skočiti i do 400 000, a možda i iznad toga, kao što je zadnji put bilo prije 12 godina. Mladi se ne mogu zaposliti jer nemaju iskustva, a nemaju ga jer ih nitko ne želi zaposliti. Oni srednjih i zrelih godina koji su izgubili posao, zacijelo su zauvijek ispali s tržišta rada i minimalne su im šanse da budu ponovo zaposleni. Ako negdje i budu, najvjerojatnije će to biti honorarno, ili ”na crno”.
Mladi sve više oklijevaju ući u brak, a kamoli imati djecu jer se ne usude riskirati hoće li ih imati čime hraniti, a kredite za stanove ionako ne mogu ni uzeti, a ni otplaćivati. Žene se ne usude zatrudnjeti jer im nitko ne može jamčiti da neće dobiti otkaz dok su na rodiljskom. Umirovljenika je sve više, ali oni već godinama tegobno žive i naučeni su na to.
Sve se ovo čini predepresivnim i premučnim, čak precrnim? Kamo sreće, no ovo je samo opis sadašnje Hrvatske. A uskoro stižu i božićni i novogodišnji blagdani. Po svemu sudeći, bit će najtužniji do sada, unatoč raskošnim blagdanskim ukrasima.