Veliki maestro Valerij Gergijev i njegov proslavljeni Orkestar Marijinskog teatra iz Sankt Peterburga otvorit će 1. sprnja 69. izdanje Ljubljanskog festivala. A to će biti tek prva od prvorazrednih glazbenih svečanosti koje se u Ljubljani i ovog ljeta nude sve do početka rujna. [Read more…]
Bajka za nedorasle odrasle
Čuo sam o njima još poodavno, iz raznih usta i izvora. Čitao o tom dvojcu u originalu, u Bibliji, pa u Tori, potom i u Kur’anu. No, i pored svih uvjeravanja i meni prilagođenih interpretacija, ja u priču o Adamu i Evi nisam mogao povjerovati. Nikako.
Toj priči iz knjige drage mojoj mami sam se znao smijati. Kao, Bog ga stvori iz praha i pepela za par sati tog zadnjeg dana radne sedmice u kojoj je sve stvorio, kozmos cijeli i Zemlju svu. I onda ga smjestio u edensku baštu da uživa plodove samo za njeg pripremljene.
Čuj, on, prelijepi Adam, sam na svijetu, a sve same dobroćudne životinje oko njega, dobroćudni pitoni i lavovi, bezopasne ajkule i tarantule. Tu i tamo još pokoje jaganjče ili leptirić da upotpune rajski prizor. I onda se usamljeni Adam požali da bi druga, najradije družicu. Pa se Bog smilova i od rebra usnula Adama načini mu Evu. Zašto baš od rebra, a ne od slijepog crijeva koje nam je dokazano nepotrebno, jednostavno višak, pitah se ja.
Čuo sam o njima još poodavno, iz raznih usta i izvora. Čitao o tom dvojcu u originalu, u Bibliji, pa u Tori, potom i u Kur’anu. No, i pored svih uvjeravanja i meni prilagođenih interpretacija, ja u priču o Adamu i Evi nisam mogao povjerovati. Nikako
Ili od krajnika, mandula kako se to narodski kaže, što se kod djece svako malo upale, pa im onda roditelji zimi brane izlaziti napolje da se sanjkaju – ovo pouzdano znam iz vlastita iskustva.
Bilo kako bilo, odložih nastranu tu bajku za nedorasle odrasle za čitavih nekoliko decenija. A onda joj se najednom vratih.
Vratih joj se kada sam počeo posmatrati svijet oko mene, kada sam se zagledao u ljude, prirodu, nebo, sve oko nas što se da vidjeti. Sve što se da sagledati, ne očima, već srcem. Posmatrao sam i razmišljao o toj predivnoj ljepoti, čarobnoj kreaciji koju je moglo stvoriti samo nešto mnogo čarobnije nego li je ona sama.
Mišljah što bi moglo doći u obzir da se upiše kao roditelj svijeta i svega stvorenog što stoji u tako perfektnoj harmoniji i ne nađoh ništa. Ništa osim jednoga – ljubavi koja grli sve što vidi i sve što stvori. Ništa osim te tople energije koja zračeći sve lijepo stvara. Samo lijepo. Pa tako i ovaj prekrasni svijet.
Ljubav je jedina što je ljepša, skladnija, moćnija od svega, ona je Otac svijeta. Kada to razumjeh, nastavih na taj način misliti o svemu. Pa i o Adamu i drugi njegovoj.
Srcem sam vidio, razumio da je svijet ljubavlju (ili Bogom, zovite to kako hoćete, suština je po meni ista, riječ je o Stvoritelju svega i sva) stvaran hiljadama, milionima godina. Polako, uz obilje topline i znanja, filigranski, sve do perfekcije.
A kada je sve postojeće dovedeno u savršen sklad – priroda, biljke, životinje – došao je red na čovjeka da ga ljubav izrodi, da postane začin, ukras toj ljepoti. Da bude dio savršena svijeta, da zaokruži neviđenu harmoniju koja je zavladala kozmosom.
Mišljah što bi moglo doći u obzir da se upiše kao roditelj svijeta i svega stvorenog što stoji u tako perfektnoj harmoniji i ne nađoh ništa. Ništa osim jednoga – ljubavi koja grli sve što vidi i sve što stvori. Ništa osim te tople energije koja zračeći sve lijepo stvara. Samo lijepo. Pa tako i ovaj prekrasni svijet
I ljubav izrodi čovjeka, ljude, muškarce i žene, da budemo Adam i Adami, Eva i Eve. Stvori nas da u nedogled uživamo u tom raju od ljepote i ljepoti od raja.
No, život u blaženstvu ne potraja dugo. Ubrzo nas naša nepromišljena radoznalost, naš krhki intelekt odvoji od srca, odvoji od nas samih i ostatka božanskog sklada oko nas. I od tada počesmo živjeti našu muku.
Ne bi nam dosta to beskrajno bogatstvo prirode što je stvorena za nas još mnogo prije nas. Ne bi nam dosta sva ljepota univerzuma koja nam se nudila na poklon, na uživanje. Htjedosmo i hoćemo više. Htjedosmo ono što nije za nas, čemu nismo dorasli. Htjedosmo i hoćemo da sklad i ljepotu božanske kreacije učinimo boljom, savršenijom. Mi, mali nemoćni stvorovi zgrčena srca i bez vizije, patuljci čiji horizont ne doseže dalje od nas samih, naša kratka života i još kraća nam tjelesna užitka.
Drznuli smo se da skrećemo rijeke i prekidamo im tokove, da bagerima premještamo brda i planine i sve živo što je u njima, da krademo crpkama vodu i naftu iz podzemnih jezera, da se zabavljamo radioaktivnim, po život opasnim igračkama, da trujemo zrak iznad i tlo ispod nas, da bezobzirno tlačimo druge i da im otimamo, da grabimo, a sve samo da bismo posjedovali bezbroj stvari koje su nam nepotrebne, koje nas odvlače od nas samih, tjeraju u propast i nesreću.
Drznuli smo se pomisliti kako možemo stvoriti bolje od Stvoritelja, željeli smo i još uvijek želimo da sami postanemo Stvoriteljem. Mi, male figurice čiji um i vidik ne dosežu niti nekoliko decenija unaprijed, smo se drznuli da preuzmemo zadatak stvaranja ne shvativši da su za to potrebne milijarde godina, svo vrijeme svijeta, vječnost i, dakako, ljubav beskrajna, nesebična, ničim uslovljena.
Drznuli smo se da skrećemo rijeke i prekidamo im tokove, da bagerima premještamo brda i planine i sve živo što je u njima, da krademo crpkama vodu i naftu iz podzemnih jezera, da se zabavljamo radioaktivnim, po život opasnim igračkama, da trujemo zrak iznad i tlo ispod nas, da bezobzirno tlačimo druge i da im otimamo, da grabimo, a sve samo da bismo posjedovali bezbroj stvari koje su nam nepotrebne, koje nas odvlače od nas samih, tjeraju u propast i nesreću
I što biva kada slijepac bez srca hoće da kreira život, svoj i sviju oko njega, život sadašnji i sutrašnji? Nesreća, bijeda, tragedija.
Baš isto ono što se desilo u slatkoj priči o Adamu. I on je prekoračio granicu koju simbolizira ta jedna zabranjena voćka drznuvši se da je otkine i zagrize misleći da je prijetnja njegova Stvoritelja tek obična smijurija. I onda mu se ta drska radoznalost, ta arogancija njegova jadna intelekta razbila o glavu – poremetio je zadanu harmoniju i morao početi živjeti u haosu zemaljskog života koji je neprestano remećen Adamovom svojeglavošću postao pravi pakao, pun tegoba, znoja, krvi, suza i nesreće.
Postao je to život pun straha i beznađa, zbog čega je onda posegnuo za lažnom utjehom u vinu, omamnom dimu opijuma i kratkotrajnom užitku što mu ga tuđe tijelo pruža.
Ipak, ima nade, ima. I za nas i za Adama. Tako mislim ja, tako osjećam, tako mi srce kazuje. Samo bismo morali razbiti sopstvenu zabludu, našu iluziju da možemo živjeti onako kako mi hoćemo, da možemo oholo mijenjati svijet, kreirati nešto što je stvarano i provjeravano milionima godina, popraviti nešto što je do kraja perfektno. Apsolutno perfektno.
Kada to raščistimo sa sobom, pa se onda vratimo prirodi i sebi samima shvatajući vrijednost mira i harmonije koje nam autor savršene kozmičke kreacije nudi, pružiće nam se šansa spasenja – šansa da voleći sve oko nas, svaki kamen, cvijet, kap kiše i svaki živi stvor nađemo put povratka u taj čarobni sklad božanstvene kreacije, šansa da se u njega utopimo i ponovo počnemo živjeti život.
Potpuniji, kvalitetniji nego ovaj današnji, neshvatljivo bolji. Pun radosti, što traje od jutra do povečerja, od rođenja do smrti. Radosti koja ne prestaje, koja je bezvremenska. Radosti koja u srcu stanuje i iz srca drugima teče.
Čarolija knjige je potpuna
Kuću u Rovinju kupio je 1970. Bilo mu je trideset i osam, godinu ranije primio je Ninovu nagradu za roman “Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji”, Bata Čengić tog je ljeta dovršavao istoimeni film, koji će biti skoro pa zabranjen (ili će biti – poluzabranjen), i život se u Jugoslaviji još uvijek činio kao zbir dobrih i primamljivih obećanja.
Četrdeset i četiri godine kasnije preturilo se i rasturilo, uglavnom, sve, ljudi su, kao i kuće, promijenili adrese, države, nacije kulturne i književne identitete. Provedena su temeljita etnička čišćenja, revidirana su privatna i porodična sjećanja, pretumbane su povijesti i povijesne knjige, tako da su negativci promaknuti u pozitivce, zločinci u nacionalne revolucionare.
Njemu su osamdeset i dvije, vrijeme je proćerdao na književnost, na moral i na životne užitke. Kada se zaratilo, napustio je Beograd, i zatekao se u toj kući za odmor, koja je prethodno bila sirotinjska težačka kuća iščezlih Talijana. Kuća kao palimpsest, kao kameni rukopis preko kojeg se noktima upisuju nove i nove sudbine.
Pisac od nekoliko različitih glasova i biografija, nekoliko različitih stilskih opredjeljenja, pisac od nekoliko pisaca, Bora Ćosić u srpskoj je književnosti, kao i u nekoliko okolnih, uključujući i hrvatsku, bio i ostao jedan od rijetkih građanskih glasova. U svim svojim mijenama, u personama koje je preuzimao i krinkama koje je navlačio, bio je upravo to – građanski književnik
Njegova je bila uvelike tipična: rođen u porodici hrvatski Srba, u Zagrebu, u jednoj od onih ulica koje izviru iz Zvonimirove, ili možda u Zvonimirovoj, pa mu je, prema zakonu kako ga je zamislio Tuđman, pripadalo hrvatsko državljanstvo. Je li to bila sretna životna okolnost?
Jest, iako je upravo budalasto, ili svojstveno nepismenom društvu i naciji koja je zarad svoga nacionalizma prezrela vlastitu kulturu, da je u slučaju Bore Ćosića presudna slučajna okolnost mjesta rođenja – pošto svaki čovek mora negde da se rodi, kako bi to rekao jedan drugi važni pisac bosanskoga roda i srpskog domicila – a da je nacionalna administracija savršeno ravnodušna prema činjenici da je ovaj pisac napisao cijelu jednu romančinu po Krleži i u Krleži, približivši mu se u tekstu više nego ijedan drugi živi i mrtvi pisac. Na osnovu “Doktora Krleže”, a ne mjesta rođenja, Ćosić je morao te 1991. dobiti papire. Ali svejedno, glavno da ih je dobio.
Tada se, u toj godini i u toj rovinjskoj kući, njegov život prelomio. U Rovinju nije mogao ostati, Ćosić je pisac velikoga grada, pa je Beograd zamijenio Berlinom. Talijanska kuća zadržala je funkciju u kojoj je i zamišljena: ljetni dom, kuća za ladanje, kuća na moru…
Tokom devedesetih i kasnijih godina Ćosić je pisao esejističke romane i eseje o egzilu, palimpseste i pastiše tuđih biografija i sudbina, Musilove recimo, opisujući Srednju Europu kao vlastito predsoblje, snalazio se po gradovima s onom sigurnošću s kojom se prethodno kretao po predjelima svoga beogradskog djetinjstva.
Pisac od nekoliko različitih glasova i biografija, nekoliko različitih stilskih opredjeljenja, pisac od nekoliko pisaca, Bora Ćosić u srpskoj je književnosti, kao i u nekoliko okolnih, uključujući i hrvatsku, bio i ostao jedan od rijetkih građanskih glasova.
“Mirni dani u Rovinju” (Profil, Zagreb 2014.) započinju ovako: “Ovaj putopis po jednoj kući pokazuje šta sve može sadržati ta mala država nečije sudbine; ovo je katalog mnogobrojnih predmeta, onde sakupljanih tokom više decenija, a potom popis velikog broja ljudi koji su kao gosti, prijatelji i poznanici boravili na ovom mestu.” Nije to stilska figura, pretjerivanje, metafora, doista su “Mirni dani u Rovinju” putopis po kući iz 1970, koji teče kroz cijelu jednu kućnu epohu, sve do 2014
U svim svojim mijenama, u personama koje je preuzimao i krinkama koje je navlačio, bio je upravo to – građanski književnik. Iako bi se našlo malo ili nimalo sličnosti u autorskom rukopisu, u ličnom temperamentu i u sudbini, po mnogo čemu Bora Ćosić je naš Sándor Márai.
“Mirni dani u Rovinju” (Profil, Zagreb 2014.) započinju ovako: “Ovaj putopis po jednoj kući pokazuje šta sve može sadržati ta mala država nečije sudbine; ovo je katalog mnogobrojnih predmeta, onde sakupljanih tokom više decenija, a potom popis velikog broja ljudi koji su kao gosti, prijatelji i poznanici boravili na ovom mestu.” Nije to stilska figura, pretjerivanje, metafora, doista su “Mirni dani u Rovinju” putopis po kući iz 1970, koji teče kroz cijelu jednu kućnu epohu, sve do 2014.
Mogla bi to biti i povijest jedne kuće, ali nije, jer autor malo toga zna o njenim prethodnim vlasnicima, o ljudima koji su prije njega tu stanovali. Osim toga, za razliku od putopisa, povijest teži sintetizirajućim zaključcima. Ovdje toga nema. Ovo je samo hodnja kroz prostor i vrijeme. Ako je po Srednjoj Europi šetao kao po svome predsoblju, po svojoj se kući danas kreće kao po širokom svijetu.
Na kraju, ničega prirodnijeg nego da jedan građanski pisac – dekadent, sa stanovišta komunističkog režima; opasna anacionalna pojava, sa stanovišta nasljedujućih nacionalističkih režima – opisuje svoj dom i predmete u njemu, i da piše o svojim sjećanjima na isti način na koji piše i o predmetima.
Nakon što je 1945. doživio povijesni poraz, naš građanski svijet povukao se iz svojih bečkih kavana, kazališta i otvorenih salona u svoje domove, među zidove svojih nenacionaliziranih soba, u svoj art deco i svoju secesiju, da više nikada ne izađe van. Ili skoro nikad, jer će, ipak, izaći kada ga budu iznosili s nogama naprijed, i sahranjivali u njegove naslijeđene mirogojske grobnice. Ali vlasti su se i toga dosjetile, pa su pozatvarale stara groblja, zabranivši ostacima poražene klase da se ukopavaju među svoje djedove i pradjedove.
Čarolija ove knjige je potpuna, ćosićevska. Kao u “Pričama o zanatima”, “Tutorima”, “Ulozi moje porodice u svetskoj revoluciji”, ali na skroz drukčiji način, pisac uvuče čitatelja u svoju komemorirajuću, polušaljivu, arhivarsko-sakupljačku igru premetanja kućnih sitnica, koja se onda najednom pretvori u premetanje sjećanja, epoha i života. Što je on od toga svjesno htio, a što se dogodilo prema unutrašnjoj logici pripovijedanja, zapravo nije ni važno. Bora Ćosić može pustiti priču da sama ide
Bora Ćosić se, istina, time samo poigrava, i građanstvom i građanskom dekadencijom, jer je njegova priča posve privatna. Njegova kuća zbir je životnih okolnosti, predmeta donesenih s putovanja, darivanih, slučajno zatečenih, neuredno i bez stilskoga reda i sklada. Pišući putopis, on istovremeno opisuje, s puno autoironije, tu neobičnu ljudsku navadu dovlačenja, sakupljanja, skladištenja, kolekcioniranja, koja čovjeka pretvori u hrčka, ali bi bez toga život bio kao u zatvoru ili kao u Sjevernoj Koreji.
Ova kuća prostor je široke erudicije Ćosićeve, ispunjene smislenim i besmislenim znanjima, onim što bi trebalo zadiviti dokonu profesorčad s metropolskog Filofaksa, i onim što ničemu, zapravo, ne služi, osim životu i izgradnji književnoga svijeta.
“Treba se samo zagledati u izbledele natpise po pojedinim predmetima, čitajući njihove rodoslove, rodna mesta firmi odakle su potekli! Jedna posuda koja potiče iz čuvene familije Eterna, nekakav hladnjak crnogorskg korena Obodin. Taj je već svojom dugovečnošću dovoljan da ispripoveda celu onu epohu dirljivo skromne industrije socijalizma, mahom zbrkane, a ipak, s pojedinim, za čudo preživelim svojim potomcima, kao što neki stogodišnjaci još uvek hodaju po Prokletijama.
Onda sabirem sećanja na stvari kojih uopšte više nemam, a ipak, ostale su u svesti onog dečačića od devet godina, kakav nekad sam bio. Tako mislim na naše prve ledenjake iz beogradske ulice Kneginje Ljubice ili Knez Mihajlove, na te zdepaste drvene škrinje marke Goldner, u koje svakog jutra momak iz obližnjeg dućana trpao je novu tablu leda, donesenu u ovoju od jute. Pola stoleća docnije bio je ovde nepoznati čovek iz Izraela, doveden od prijatelja, opipavao je mnoge predmete po našoj konobi, onda je rekao: Ustvari, znate, ja sam iz te familije, ja sam taj Goldner!”
Čarolija ove knjige je potpuna, ćosićevska. Kao u “Pričama o zanatima”, “Tutorima”, “Ulozi moje porodice u svetskoj revoluciji”, ali na skroz drukčiji način, pisac uvuče čitatelja u svoju komemorirajuću, polušaljivu, arhivarsko-sakupljačku igru premetanja kućnih sitnica, koja se onda najednom pretvori u premetanje sjećanja, epoha i života.
Postoji predrasuda, naročito kod manje uspješnih hrvatskih pisaca, da “Zapad” ima svoja tematska “očekivanja” od pisaca iz ovih krajeva, i da prolazi samo nešto u čemu ima balkanske egzotike, rata i blata. Bora Ćosić veliki je europski pisac, građanskih tema, bez rata, blata i ciganskih trubača. Je li Zapad i od Ćosića nešto očekivao?
Što je on od toga svjesno htio, a što se dogodilo prema unutrašnjoj logici pripovijedanja, zapravo nije ni važno. Bora Ćosić može pustiti priču da sama ide. Ona će uvijek stići tamo gdje treba. Ta priča je, naravno, i veoma ozbiljna.
U ovoj knjizi govori se i o srpskom nacionalizmu, i o razlozima za odlazak iz Beograda, i o odumiranju i maceraciji komunističke Jugoslavije, ali i o onom što nije svakom drago čuti, o hrvatskoj osrednjosti i o sklonosti toga inače pristojnog svijeta da pjevaju u zboru svoje hrvatske pjesmice: “Ni jedan domjenak njihov ne prođe, da nakon dve tri litre vina ne počne taj gromoglasni koncert, u kome, za fino postavljenom trpezom, čak i važan filosof, i značajan hirurg i ugledna diplomatkinja ne padnu na razinu rustikalnih pjevača po zagorskim krčmama, što otkriva kako je mali odmak od njihovih predaka, mesara i tišljera, do ove populacije prepune doktorskih diploma i svih prednosti građanske civilizacije.”
Postoji predrasuda, naročito kod manje uspješnih hrvatskih pisaca, da “Zapad” ima svoja tematska “očekivanja” od pisaca iz ovih krajeva, i da prolazi samo nešto u čemu ima balkanske egzotike, rata i blata. Bora Ćosić veliki je europski pisac, građanskih tema, bez rata, blata i ciganskih trubača. Je li Zapad i od Ćosića nešto očekivao?
“Mirni dani u Rovinju” knjiga je o Kući i o prolaznosti. Zadnja rečenica je ova: “Treba učiti od graditelja Stjepana Planića koji veli kako kuća ne mora biti večna, nego joj kraj može biti onda kada i njenom stanovniku.”
Mirni dani brzo prođu…
(Prenosimo s autorova portala).
Čamotinja na mjesečini
Ako nas pozna karijera živahnog i plodotvornog starčića Woodyja Allena uči nečemu, onda nauk glasi da pri putovanju životnim putem svako toliko valja zastati i pomirisati jasmine. ”Jasmine French” bio je tako istinski potresan film da se ono što je za njim moralo uslijediti u Allenovu ubitačno brzom scenarističko-redateljskom tempu neizbježno izlagalo mogućnosti da razočara.
Ipak, ”Čarolija na mjesečini” neobično brutalno gazi po kočnicama kreativnog zamaha stečenog u proteklih desetak godina, ovjenčanog Zlatnim globusom za ”Vicky Cristina Barcelona” i Oscarom za ”Ponoć u Parizu”.
“Čarolija na mjesečini” od podteksta starog Allena pravi tekst, pritom shvaćajući sebe uvelike preozbiljno i gubeći cijeli odmak iz kojega je humor nekoć izdašno tekao naizgled bez ikakva napora
Ovdje, pak, baš ništa ne djeluje kao da je Allen uopće pokušao stvoriti film koji bi mogao biti u bilo kojem pogledu dojmljiv u odnosu na prethodna četrdeset tri iz njegove dosadašnje filmografije; promjena žanra u nazovi-romantičnu komediju pritom nije više od posve uobičajene postavke automatskog mjenjača koji Allenu omogućava strelovitu vožnju kroz stvaranje jednog filma godišnje.
Problem možda leži u igranju na sigurno. Priča o čangrizavom Englezu, agnostiku i skeptiku, i tankoćutnoj Amerikanki, eteričnoj i spiritualnoj, djeluje tako poznato iz prevelikog niza ranijih Allenovih filmova da već od samog početka zdvojno znamo kojim će se smjerom razvijati i kakve bi se komplikacije tu mogle proizvesti. Pogledajmo samo o kakvoj se premisi radi.
On je mađioničar, pače slavan, pače poznat kao kineski mađioničar, ali upravo zato što mu je scenska magija poziv, u istinsku magiju ne vjeruje. Ona je medij, jedan od onih medija iz 1920-ih godina koji su lakovjernim bogatašima znali otimati novce. Zaplet se vrti oko njegovih nastojanja da nju razobliči, premda bi više od svega volio dokazati samome sebi da je njezino umijeće stvarno, kako bi time i duhovi bili stvarni, pa time i zagrobni život, a tim i život sâm.
Da se itko od protagonista u bilo kojem trenutku filma morao istinski suočiti s posljedicama svojih postupaka, pa makar i uz tek simboličnih jedan posto tragičnosti s kojima se lani nosila Jasmine French, nešto od čarolije, kad i ako bi do nje napokon došlo, moglo bi čak biti i zasluženo
Okej. Koliko bi minuta, ne, sekundi trebalo jednom od klasičnih Allenovih likova – recimo, onom iz ”Hanne i njezinih sestara” – da upre prstom u sva opća mjesta ovakve radnje i na razorno smiješan način prozre njezine latentne šupljine? ”Čarolija na mjesečini” od podteksta starog Allena pravi tekst, pritom shvaćajući sebe uvelike preozbiljno i gubeći cijeli odmak iz kojega je humor nekoć izdašno tekao naizgled bez ikakva napora.
Lišen stvarne duhovitosti u predlošku, film naročito pati zbog nastojanja da se dokaže kao romantična komedija: budući da mu je takav identitet zadan, Allen pažljivo izbjegava bilo koji, pa i najsitniji element radnje oplemeniti realistično neugodnim razvojem zbivanja koji bi se mogao pokazati pogubnim po žanrovsko određenje.
Da su se bilo on, bilo ona u bilo kojem trenutku filma morali istinski suočiti s posljedicama svojih postupaka, pa makar i uz tek simboličnih jedan posto tragičnosti s kojima se lani nosila Jasmine French, nešto od čarolije, kad i ako bi do nje napokon došlo, moglo bi čak biti i zasluženo.
Ovako, ”Čarolija na mjesečini” pluta u mjestu, ne donoseći baš ništa novo u Allenov opus, niti otkrivajući da je najrječitiji promicatelj egzistencijalističkog apsurda u filmskoj povijesti otišao iole dalje u svojem poimanju krajnjih stvari nego što je bio prije deset, dvadeset, trideset, četrdeset, pa i pedeset godina. Što je najšokantnije, ovako zbrzano napisan scenarij, plitak i prepun ponavljanja jednih te istih tvrdnji – koliko puta likovi moraju reći da je teta Vanessa uistinu divna osoba? – prijeti osujetiti upravo onu britkost po kojoj je Allen u punoj formi zasluženo slavan.
Usudio bih se čak reći da rijetko koji film u cjelokupnoj Allenovoj karijeri djeluje kao da je snimljen na temelju prve ruke scenarija, napisanog preko volje i bez brisanja pleonazama, ne bi li se došlo do jedine nadahnute scene koja ga je vodila, one završne. No ako je film u svojim temeljnim odrednicama više nego očigledno ishitren, nedomišljen i nerazrađen, nastao prije zbog toga da se i za 2014. ispuni potreba za postojanjem novoga “neimenovanog projekta Woodyja Allena”, u njemu začudo ipak ima izvjesne čarolije.
Ima je u načinu na koji inače neodoljivo šarmantni Colin Firth spašava svoj lik od još jednog imitiranja samoga Allena, što je zamka u koju ostali vrhunski glumci kojima redatelj daje uloge svojih glasnogovornika redovito upadaju.
Njegov je Stanley, koliko god plošan bio, bar obdaren onom nikad istinski sazrelom kvalitetom velike djece na pragu treće životne dobi kakva je još bila moguća u Europi između dva rata; Firth izvlači najviše iz jednog od rijetko pogođenih vidova scenarija, cvjetnog jezika ere kojoj je Art Deco još bio svjež u sjećanju. Da je samo još Stanley čitao Sakija, gdje bi bilo kraja šarmu ovog filma.
Ima čarolije i u načinu na koji se Emma Stone, inače fenomenalna kad je dobro redateljski vođena – kao u predstojećem Iñárrituovom ”Birdmanu” – snalazi dok tumači svoju Sophie, uz “čarobne” geste ruku i mršavu mladalačku putenost tako popularnu u eri flappera.
Allen je inače notoran po minimalnom mizanscenu koji pruža svojim glumcima, uvjeren da sve što trebaju znati već piše u scenariju, pa se Stone često nalazi na pola puta do šmiranja: upravo zbog toga, zapravo, njezin lik uspijeva djelovati uvjerljivo sve do samoga gorkog kraja, kad film od nje traži da se do ušiju zaljubi u dvadeset osam godina starijeg muškarca.
Ima čarolije, napokon, u načinu na koji iransko-francuski snimatelj Darius Khondji u svojoj četvrtoj suradnji s Allenom (iako će uvijek biti poznatiji kao Fincherov direktor fotografije na filmu ”Sedam”) snima Azurnu obalu, gdje je glavnina radnje smještena.
Nekritično napisan uz preobilje ponavljanja na putu do jedine nadahnute scene, one završne, “Čarolija na mjesečini” minoran je film u karijeri Woodyja Allena
Čak i kad tri i pol vizualna efekta koje film donosi djeluju kao da ih je izradio Eugen Schüfftan odmah nakon rada na ”Metropolisu” – ”Čarolija na mjesečini” ipak se zbiva samo godinu dana nakon premijere Langova filma – u svjetlosti i zraku koje Khondji uspijeva prenijeti na celuloid ima opipljive divote koju Allenov nemušti scenarij ne uspijeva posve prigušiti.
Ne treba biti odveć strog prema ovome filmu: Allen se znao vratiti s vrhunskim djelima i nakon gorih promašaja od ”Čarolije na mjesečini”. U njegovu novom neimenovanom projektu glavnu ulogu iznova tumači Emma Stone, očito nova redateljeva nubilna muza kakve su svojedobno bile Mia Farrow, Diane Keaton ili, uvjetno rečeno, Scarlett Johansson.
Možda se iz njezina gestikuliranja u ovom polovičnom, ali ne i sramotno lošem filmu možda uspije i prizvati kakav dobri duh koji će posjesti taj sljedeći film.
Preusmjeravanje
Kako se poštedjeti bezvrijednih intervencija, misliti pametnije i živjeti bolje? Ne postoji (iako bi bilo lijepo povjerovati u suprotno) čarobna tableta od koje ćete biti sretniji, postati boljim roditeljem, riješiti problematično ponašanje svog tinejdžera, smanjiti rasne predrasude i premostiti ponor obrazovnih postignuća. No zato postoji znanstveni pristup nazvan osmišljavanje priča, koji sve to može postići. Djeluje po principu preusmjeravanja priča koje govorimo (o) sebi i svijetu koji nas okružuje, s uputama koje vode do trajne promjene.
Mnogi postojeći pristupi, od industrije za samopomoć, do programa koji govore o štetnosti uzimanja alkohola i droga, uopće ne djeluju. Većina ih nije primjereno testirana, a neki će čak i ozbiljno naškoditi. U svojoj knjizi svjetski poznati psiholog Timothy Wilson pokazuje kako djeluje osmišljavanje priča i kako se njime koristiti u svakodnevnom životu, a da odbacite pritom pritisak da se promijenite.
“Preusmjeravanje” demonstrira moć koju male promjene mogu imati na percepciju sebe i svijeta oko nas.
Naslov: Preusmjeravanje
Autor: Thimoty Wilson
Prijevod: Snježana Ercegovac
Publicistika
Godina izdanja: 2014.
Broj stranica: 268
Uvez: meki
ISBN 9789533166131
Izdavač: Algoritam
(Više novih knjiga na Moderna vremena info)