Slušajte sad poruku od Svetog Ilije, nećete u Čavoglave, niste ni prije. Vrzmao mi se po glavi taj Thompsonov stih dok sam se prošle vrele nedjelje vozio u Kljake, do crkve sv. Ilije. “Centar” sela je dolje uz cestu Drniš-Split, ali svoj “trg” Kljaci imaju gore na brdu, kod sv. Ilije, kamo sam pošao – u kazalište. [Read more…]
Ponavljanje je majka znanja – ZDS je nedopušten i neustavan
Širi mi se, širi mi se, moje kolo malo. Kad je veće, kad je veće, bolje se okreće. Uz početne strofe poznate narodnooslobodilačke pesme danas možemo da opišemo ono šta se dešava na rasparčanoj desnici, koja se poput onog snopa pruća oblikuje u jedno. [Read more…]
Kim Yong-un bi za Škorinu tamburicu dao i lijevi i desni testis
Dakle, kad bi Miroslav Škoro na bojištu potegnuo tamburicu, to je bilo nešto. Kad bi Škoro pokazao svoj moćni instrument, svi bi četnici momentalno ispraznili crijeva u čakšire. “Nemoj, Miroslave Škoro!” preklinjali su ga imenom i prezimenom i Šešeljevi Beli orlovi i Arkanova Srpska dobrovoljačka garda jer njegovo tamburaško junaštvo bilo toliko da su ga s obje strane, i naši i njihovi znali. [Read more…]
Govor mržnje
Rasistički i netolerantni govor mržnje u javnom diskursku eskalira. Glavne mete su Srbi, LGBT osobe i Romi. Sve više jača nacionalizam, posebno među mladima, i to u obliku veličanja fašističkog ustaškog režima. [Read more…]
Stanković je izgovorio nešto neizgovorljivo. Onu ”g” riječ
Kad bi u onim najtvrđim razdobljima komunizma netko politički ozbiljno zglajzao, za takve je postojao zanimljiv metaforički izraz. Reklo bi se, naime, da je “skrenuo s linije”. [Read more…]
Paprike mogu u Čavoglave k’o i prije!
Metoda pokušaja i pogrešaka. Ovako bi se najkraće možda mogao sažeto opisati rad Vlade u ljetnom periodu. Naglasak, naravno, zbog krajnje nepripremljenoga pokušaja brzinskog uvođenja poreza na nekretnine stavite na pogreške. Temperature su i nadalje visoke. Previsoke, a kiše kratke i rijetke, zvizdan “udrija ravno u glavu”, kida moždane sinapse, pa oprosti im, Bože, ne znaju što čine. [Read more…]
Mamić na udaru udbaša Cezara
Ako je vjerovati glasinama koji su u Hrvatsku stigli s jedne press-konferencije održane u susjednoj Sloveniji, postoje osnovane sumnje da bi Gaj Julije Cezar bio predan zaboravu kao jedan od bezbroj običnih rimskih pravnika i da nikada ne bi postao ništa od onoga po čemu ga se i danas pamti – ni proslavljeni vojskovođa, ni najpoznatiji rimski imperator, ni ugledni literat – da uza sve to nije bio i udbaš. [Read more…]
Koje smo mi ušljive sreće
Velika se graja posljednjih dana nadigla zbog jednog kluba u susjedstvu katedrale, koji je glasnom muzikom ometao u molitvi jednog starog svećenika. Šibenski biskup Ante Ivas bio je tako iživciran da se na propovijedi na Veliku Gospu oglasio protiv akustičkog nasilja pod svojim prozorom i na njega se čak, kažu, požalio Tomislavu Karamarku, vođi najveće opozicijske stranke.
Kada je policijska patrola naposljetku ugasila stereo uređaj u rečenom klubu, rastjerala goste, a ugostitelju nakon kraćeg verbalnog okršaja dala besplatni polupansion, noćenje i doručak u postaji, javnost je to doživjela kao odmazdu crkvenog velikodostojnika. Krenula je onda polemika, neumjerena i uvredljiva, upravo onakva kakve polemike i trebaju biti.
Biskupovi su simpatizeri na jednoj strani inzistirali na pravu na počinak jednoga vremešnog muškarca, a s druge su im žestoko uzvraćali protivnici, većinim mlađi i željni zabave, kojima idealna večer ne završava u deset, sa šalicom toplog mlijeka, krunicom i životopisima svetih Kuzme i Damjana
Biskupovi su simpatizeri na jednoj strani inzistirali na pravu na počinak jednoga vremešnog muškarca, a s druge su im žestoko uzvraćali protivnici, većinim mlađi i željni zabave, kojima idealna večer ne završava u deset, sa šalicom toplog mlijeka, krunicom i životopisima svetih Kuzme i Damjana.
Nema tu zaista ništa neobično. Jednak se sukob mogao zapravo dogoditi bilo gdje, u Švicarskoj ili Norveškoj kao i u nas, i teško je jednostavno i bez ostatka izabrati stranu, odlučiti tko ima veće pravo, oni što bi spavali ili oni što bi plesali. Ipak, šibenski slučaj ima nekoliko lokalnih osobitosti i folklornu boju kakve Norvežani ili Švicarci, lucky bastards, ne bi poznaju.
Šibenski biskup Ante Ivas, za početak, i sam je na neki način, ne naročito uspješan, ali estradni radnik. On je prijatelj i suradnik Marka Perkovića Thompsona, koji je na posljednjem albumu uglazbio jednu njegovu pjesmu, a Thompson, kako znamo, ne svira nekakvu nježnu i tihu baroknu crkvenu muziku na lutnji i čembalu. To je hard rock, uštekano i žestoko, praskavi gitarski rifovi i bjesomučno čekićanje basova.
Da je pajdo Thompson napržio Telecastera, koji na užas dijela građanstva, i u doba i u nedoba, prži iz mnogih naših kafića i klubova, Ivas ne bi zvao redarstvo, nego bi se široko smiješio i pljeskao, razdragano mrdajući ugojenim biskupskim tijelom.
Šibenskom biskupu nesnosno su agresivni klarineti i kontrabasi jazz muzičara u havajskim košuljama i slamnatim šeširićima, dok je na drugoj strani sušta bogougodnost, čisti kršćanski sklad, sama ljubav i dobrota kad netko pozove na mikrofon osuđenog ratnog zločinca, kao što je prije dva tjedna u Čavoglavama učinio Marko Perković Thompson s Darijem Kordićem
Đavlu i kućni red, nek’ se mlađarija zabavlja, zaključio bi zacijelo časni monsinjor. Ništa mu decibeli ne bi smetali. Nikakvo nasilje on tu ne bi vidio, pa ni ako bi pjevač u nekom trenutku izvukao mač i dugačku čeličnu oštricu zvonko zabio u pozornicu. Šibenskom biskupu nesnosno su agresivni klarineti i kontrabasi jazz muzičara u havajskim košuljama i slamnatim šeširićima, dok je na drugoj strani sušta bogougodnost, čisti kršćanski sklad, sama ljubav i dobrota kad netko pozove na mikrofon osuđenog ratnog zločinca, kao što je prije dva tjedna u Čavoglavama učinio Marko Perković Thompson s Darijem Kordićem.
Kućni red, građanska doličnost, red i mir, zanimljivo, nemaju ništa protiv Darija Kordića. Zbog ratnog zločinca biskupi neće zvati policiju. Da se slučajno zatekao prije mnogo godina u Ahmićima, Antu Ivasa možda ne bi ni probudili hici i lupanja, jauci i zapomaganja muslimanskih žena.
Premda se zora jedva digla i bilo je upravo skandalozno da netko u tu uru, kad pošten svijet spava, diže takvu divljačku larmu, stari svećenik ne bi revoltirano skočio iz postelje i zvao policiju. Jazz improvizacije pod prozorom katedrale uznemirile su ga daleko strašnije nego što bi se uzrujao vrištanjem tromjesečnog djetešca, najmlađe žrtve ahmićkog pokolja, zbog kojega je prijatelj njegova prijatelja Thompsona u Haagu fasovao cijelih četvrt stoljeća robije.
Pa i ova ugledna i učena gospoda što danas brane Ivasa, redom su jednaki. Nijedan se ne bi pobunio da ga je usred noći probudio dernek Merčepovih štakora iz kuće mesara Mihajla Zeca.
Uvijek kad u novinama vidim bezvrijednog Antu Ivasa, ja se sjetim njegova prethodnika, veličanstvenog Srećka Badurine, i pomislim: “Eto, koje smo mi ušljive sreće”
Nitko od njih ne bi izašao na prozor i u mrzli prosinački mrak ogorčeno viknuo: “Pa, dobro, kakav je to način, ovdje ljudi spavaju!” premda je kričanje dvanaestogodišnje Aleksandre Zec, da ga je netko mjerio u decibelima, nesumnjivo prekoračivalo dopuštenu količinu buke. Mnoga bi zla bila spriječena da se u takvim prilikama netko pozvao na jednostavni akt poput kućnog reda i savjesno alarmirao predstavnike represivnog aparata, ali opisane akustičke agresije tada zbog nečega nisu smetale čvrstom i krepkom snu naših biskupa, a ne smetaju im, kako vidimo, ni danas.
U čitavoj je biskupskoj konferenciji bio zapravo samo jedan koji je imao poštenja i hrabrosti dignuti glas protiv takvih gadosti, ali njegove kosti odavno leže ispod kamenog poda šibenske katedrale.
Skoro je dvadeset godina prošlo od prerane smrti biskupa Srećka Badurine, a još se uvijek osjeća tragični gubitak toga mudroga, ekumenski pomirljivog franjevca. Govorilo se kako će on naslijediti Kuharića na čelu Crkve i možemo, nažalost, samo pretpostaviti kakva bi ta crkva danas bila da je vodi netko tko se jedva mjesec nakon Oluje u Biskupiji kod Knina pred dvije tisuće ljudi drznuo zažaliti za izbjeglim Srbima i osuditi pljačku i palež njihovih kuća, riječima kako “nas evanđeoski sadržaj, moralnost i duhovnost koju baštinimo obvezuje” da se “kajemo za nepravde koje smo sami počinili, za zlo koje smo sami prouzročili”, te da izrazimo “spremnost da se sve nepravde isprave”.
Uvijek kad u novinama vidim bezvrijednog Antu Ivasa, ja se sjetim njegova prethodnika, veličanstvenog Srećka Badurine, i pomislim: “Eto, koje smo mi ušljive sreće”.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Skakavac, bliži od Hrvata
Ne nedostaje mi Republika Hrvatska, a ne bih rekao ni da je njojzi teško bez mene.
Kao da sam izašao iz ljušture građanina, poreznog obveznika, zdravstvenog osiguranika i telefonskog pretplatnika, napustio sam policijski identitet i bez osobnog identifikacijskog broja i adrese prebivališta, s travkom u zubima polugol lutam kroz smilje, koromač, vrijes i kadulju, “pod velikim svetlim suncem, pod velikim svetlim svodom”, kako bi rekla ona prekrasna ljetna pjesma Ekatarine velike.
Zaustavljam se zapanjeno promatrajući smolu kako se ljepljiva cijedi iz masivnih debala, i plamteće cvjetove geranija, zvončića, bugenvilija i oleandara, i pomidore i tikvice što zriju u povrtnjacima, nabrekle i teške, poprskane blatom od zalijevanja, i čini mi se da sam sasvim blizu svojoj suštini u svemu tome čudesnom životu što snažno tuče iz suhog i prašnjavog tla i razdire koru voća da bi slatkim sokovima pojio ose.
Lastovsku tišinu, u kojoj se čuje kad netko na drugom kraju uvale zvecka escajgom, ispunila je dernjava i zviždanje premijeru Zoranu Milanoviću, a ja sam začuđeno zinuo, s janjećim rebrom zaustavljenim na pola puta do masne gubice. Prizori su bili nestvarni. Nije mi išlo u glavu da veći dio godine ja živim s ljudima na televiziji. Činili su se strašno daleko. Kako su vikali u Kninu, mogli su vikati i u Bangladešu
“Prolaze brodovi, trube u čast, zvone na uzbunu.” Na terasi gostionice u trajektnom pristaništu u Ublima pogled mi počiva na liticama izlokanim valovima i izbijeljenima solju nad kojima se diže bujno zelenilo borova i česmina. Hanibal Lucić došao je po redu plovidbe u deset i trideset i donio nam svježe novine. Gostioničarka Ramona penje se skalinama i nudi me naramkom vijesti. “Bože sačuvaj!” zgranem se.
Međutim, teško je raskinuti sve spone s kopnom. Luka, naš domaćin, u ponedjeljak je zvao na janjetinu ispod peke jer ipak je on hrvatski general i red je da počasti na Dan pobjede. učali smo meso, glodali smo kosti dobrih životinj, kad je netko uključio televizor i lastovsku tišinu, u kojoj se čuje kad netko na drugom kraju uvale zvecka escajgom, ispunila je dernjava i zviždanje premijeru Zoranu Milanoviću, a ja sam začuđeno zinuo, s janjećim rebrom zaustavljenim na pola puta do masne gubice.
Prizori su bili nestvarni. Nije mi išlo u glavu da veći dio godine ja živim s ljudima na televiziji. Činili su se strašno daleko. Kako su vikali u Kninu, mogli su vikati i u Bangladešu.
Hrvatska mi je odavde, s otoka, djelovala bolesno. Zajapureni i znojni muškarci, na plus četrdeset Celzija nepromišljeno umotani u zastave od najlonskih vlakana, izgledali su kao gomila koju su autobusom nekakve psihijatrijske bolnice doveli da Milanoviću dobacuju da je izdajnik, jugoslavenski smrad i komunističko kopile. Zašto bi inače itko normalan izvikivao takve očite izmišljotine?
Zoran Milanović, naravno, ima svako pravo lijepo govoriti o pokojnom predsjedniku, ali pred nekom drugačijom publikom. U Kninu na Dan pobjede to je jadno i ulizivački. Gledajući ga kako laskajući Tuđmanu beznadno pokušava utišati one čiju naklonost nikada i ničim neće steći gotovo sam zažalio da mu samo viču, da uspaljena rulja nije i za kamenjem posegnula
Tip na pozornici po mnogo osnova zaslužuje kritike, pa i uvrede, ali Jugoslaven i komunist, brate, nije. Gnjev i gorčina demonstranata morali su biti manifestacija nekakve mentalne sjebanosti. Drugog objašnjenja nisam nalazio.
No, Milanović je to valjda zaslužio jer je pristao na njihovo ludilo. Ni on zaista nije bio primjer duševno zdrave osobe dok se promuklo nadvikivao s prostacima, a trenutak u kojemu me je sasvim porazio bio je kada je “odao priznanje prvom predsjedniku Franji Tuđmanu”.
Zoran Milanović, naravno, ima svako pravo lijepo govoriti o pokojnom predsjedniku, ali pred nekom drugačijom publikom. U Kninu na Dan pobjede to je jadno i ulizivački. Gledajući ga kako laskajući Tuđmanu beznadno pokušava utišati one čiju naklonost nikada i ničim neće steći gotovo sam zažalio da mu samo viču, da uspaljena rulja nije i za kamenjem posegnula.
Program se zatim nastavio reportažom s teferića u Čavoglavama, gdje je njihov najveći sin Marko Perković Thompson došao motociklom se probijajući kroz razdragani narod. To je naš stari običaj. Kud će Thompson drugačije, nego na Harley Davidsonu. I ćaća mu ga je jašio. Kome god u grudima hrvacko srce bije, došao je toga dana u Čavoglave, s izuzetkom Ante Gotovine koji je, kao i lani, imao nekog neodgodivog posla, a nitko da mu reče: “Ante, đavlu i rađa. Neće tune uteć, proljudikaj se zeru sa zemljacin.”
Završavam ovo u tri u noći na terasi iznad uvale, a jedan mi je zeleni skakavac došao na kompjutor. Šeta mirno gore i dolje rubom ekrana ne izjašnjavajući se ni da mu se sviđa ni da mu se ne sviđa ovo što sam napisao. Ogromna je beštija. Ponosni potomak jednog od onih skakavaca s kojima je Jahve u staro doba upropastio Egipat. Zaustavim se i gledam ga misleći kako mi je on u ovome trenutku bliži od ijednog Hrvata koji je ikad živio na svijetu
Kamera je negdje pod nekim šatorom tada uslikala grupicu mladića s patriotskim natpisima na majicama. “Hvala ti, Bože, što sam Hrvat”, pisalo je jednome, a ja sam zaključio kako mi je dosta toga freak showa. Ustao sam i pošao brati smokve. Ali, ona mi glupost nije htjela otići s pameti. “Hvala ti, Bože, što sam Hrvat”, ponavljao sam u mislima zaprepašteno. “Nema na čemu, sinko”, odgovorio bi zacijelo Bog, nešto se i čudeć neobičnoj zahvali.
Dugo mi je trebalo da otrgnem od te mahnitosti. Istom kad sam zaronio u modrinu i pljunuo slanu vodu, obrisao se i legao na plaži, duša mi je počinula u uzvišenoj prirodi, “u hladu bora, pod zidom čempresa”. U jednom od onih trenutaka kakvi meni materijalistu i bezbožniku inače rijetko dođu osjetio sam se djelićem jednog velikog smisla i sve mi je odjednom bilo dobro. Ako ne razgovarate s Bogom, Lastovo je sa svojim beskrajnim zvjezdanim nebom idealno mjesto da ponovno počnete.
No, lastovski Bog ne zna za Srbe ni Hrvate. Naš otočni Stvoritelj ne pravi razliku među bićima, On svaku vlat trave i svakog grdelina što se na tanušnim nožicama ljulja na tamarisu ljubi jednako kao čovjeka.
Završavam ovo u tri u noći na terasi iznad uvale, a jedan mi je zeleni skakavac došao na kompjutor. Šeta mirno gore i dolje rubom ekrana ne izjašnjavajući se ni da mu se sviđa ni da mu se ne sviđa ovo što sam napisao. Ogromna je beštija. Ponosni potomak jednog od onih skakavaca s kojima je Jahve u staro doba upropastio Egipat. Zaustavim se i gledam ga misleći kako mi je on u ovome trenutku bliži od ijednog Hrvata koji je ikad živio na svijetu.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Gaza kao Vukovar
Prije nekoliko dana sam objavio Tweet sljedećeg sadržaja: ”Mojim prijateljima Židovima: zašto šutite?! Ne vidite strašne ratne zločine izraelske vojske u Gazi? Šutite, vi, preživjeli iz holokausta?!”
Taj mini komentar se nije svidio nekim mojim poznanicima i onima koji se javljaju na mom Facebook zidu. Jedan od njih me čak optužio da ”prozivam Židove” na način kakav je Marinko Božić prozivao Srbe u Slobodnom tjedniku. Dakle, na divljački način.
Ja nisam, moram to na početku ove kolumne pojasniti, jer bi netko mogao misliti da sam, objavivši odličnu analizu Tomislava Jakića u okviru (tek postavljenog) tjednog vanjskopolitičkog komentara Orbi et populis naslovljenog ”Parole golog antisemitizma” (poticajanog kao i komentar Zlatka Dizdarevića ”Zašto nema Palestine”, postavljen tjedan dana ranije na istome mjestu) te izuzetno potrebne kolumne Miljenka Jergovića ”Antisemitizam bez Židova” (kao Osvrt dana od nedjelje 3. kolovoza), to učinio iz grižnje savjesti, da si ”spasim ugled” jer sam, kako bi se zločesto dalo zaključiti, zavapio mojim prijateljima Židovima želeći ih ”pozvati na odgovornost”, Bože sačuvaj, jer ih smatram odgovornima za zločinačku, pače i fašističku politiku izraelske vlade, odnosno fašistički snaga u njoj (jer je to koalicijska vlada); a nikako, pak, jer imam potrebu propitkivati lojalnost naših Židova! Neka mi se osuše i desna i lijeva ruka ako sam imao takvih primisli!
Glupi Hrvati će se ovaj tjedan baviti natezanjima oko toga tko smije, a tko ne smije hodati Kninom, a još gluplji od njih će u Čavoglavama onanirati nakon pozdravnih riječi jednog nacionalističkog i potpuno nemoralnog bukača, jednog kretenskog biskupa koji, hvala Bogu, konačno odlazi u mirovinu i jednog ratnog zločinca na uvjetnoj slobodi
Učinio sam to iz više razloga, ali ovdje ističem dva: zato jer je nama, antifašistima, zabranjeno šutjeti kada se vrše ratni zločini ili zločini u ratu, te zato jer, kao humanisti, ne smijemo ostati mirni i po strani dok se tenkovima i drugom artiljerijom, zrakoplovima i svime ostalim čime raspolažu sofisticirane i vrhunski naoružane snage Izraela Gaza pretvara u prah i pepeo baš onako kako je artiljerija JNA rušila, kuću po kuću, naš Vukovar.
Želim li tom usporedbom kazati da stavljam znak jednakosti između agresorskih snaga na Republiku Hrvatsku i snaga kojima komandira vlada Benjamina Netanyahua? Da, upravo tako. Nije li ta usporedba pretjerana? Možda jest.
Zašto se onda dovodim u situaciju da me prozovu zbog ”prekomjernoga granatiranja” izraelskih vojnika i tamošnje vladajuće klase?
Zato što slušam sposobnije, pametnije i upućenije od sebe i znam ono što možda nekima još nije jasno i zbog čega se ova kolumna i objavljuje (ne da bi se ikome dodvorio, jer to nije bio i neće nikada biti moj način i stil izražavanja).
Slušam pametne ljude poput laburista, bivšega izraelskog ministra unutarnjih, a onda i vanjskih poslova Šlomo Ben-Amija (aktivan početkom prošloga desetljeća u vladi Ehuda Baraka), poput argentinskog pijaniste i dirigenta svjetskoga glasa Daniela Barenboima (židovskog je porijekla i nositelj je izraelskog i palestinskog pasoša te je kao takav ”Ambasador mira UN-a”), poput izraelskih pisaca koje ovdje ne treba posebno predstavljati: Amosa Oza, A. B. Yehoshuea, Etgara Kereta i Davida Grossmana, poput komičarke Orne Banai, poput redateljice Shire Geffen, poput Gideona Levyja, kolumniste izraelskog dnevnika Haaretz (najomraženiji novinar u zemlji, nešto kao Viktor Ivančić za HDZ ili moja malenkost za Katoličku crkvu devedesetih u RH), koji se u posljednjoj kolumni pita ”zašto je Bijeloj kući trebalo čak 25 dana da nazove izraelsku vojnu akciju u Gazi barbarskim činom?” (u trenutku kada Haaretz na naslovnici ima vijest da je Mossad prisluškivao telefon američkog državnog tajnika Kerryja u razgovorima s Palestincima)…
Ne smijemo ostati mirni i po strani dok se tenkovima i drugom artiljerijom (…) Gaza pretvara u prah i pepeo baš onako kako je artiljerija JNA rušila, kuću po kuću, naš Vukovar. Želim li tom usporedbom kazati da stavljam znak jednakosti između agresorskih snaga na Republiku Hrvatsku i snaga kojima komandira vlada Benjamina Netanyahua? Da…
Znam da pobjednika u toj akciji neće biti i zato se Izrael, pod pritiskom, počeo povlačiti. Pobjednika nema jer je Hamas ostao najmanje bez dvije trećine svojih raketa ali joj ostaje vlast, za sada, u Gazi.
Je li u konačnoj i toliko očekivanoj izjavi premijera Netanyahua (kojeg bih ja bez ustručavanja prijavio Međunarodnom sudu za ratne zločine) da Mahmoud Abbas nije isto što i Hamas naznaka nove politike? Teško.
Meni je teško povjerovati da je ova izraelska vlada u stanju proizvesti neku novu politiku, ali bi ona, i to sam naučio od navedenih osoba, trebala u kratkim crtama biti sažeta u ovim smjerovima (ne nužno ovim redoslijedom):
- Staviti Gazu pod patronat UN-a i razoružati Hamas.
- Dati Mahmoudu Abbasu da, uz pomoć izraelski snaga, kontrolira ulaz i izlaz u Gazu.
- Pripremiti teren za priznavanje neovisnosti Palestine koja bi bila sastavljena od glavnog dijela te od eksteritorijalnog pojasa Gaze (poput SAD-a i Aljaske ili Ruske federacije i Kaljiningrada).
- Financijski snažno pomoći palestinskoj samoupravi da se razoružaju duhovi onih u Gazi koji su trebali shvatiti da im se opcija podržavanja Hamasa ne isplati.
- Povući židovske useljenike natrag s palestinskih područja i prekinuti gradnju novih uzurpatorskih kolonija.
- Pokrenuti inačicu Marshallovog plana za Gazu kako bi se sanirala infrastruktura i bitno promijenila na bolje socijalna struktura.
- Zaustaviti kampanju mržnje ekstremne izraelske desnice prema svima u zemlji koji kritiziraju sadašnju politiku (pa ih žele ”ugušiti u plinskim komorama zajedno sa svim tim arapskim psima”).
- Pripremiti nacrt budućeg statusa Jeruzalema koji je nemoguće podijeliti u smislu da u prijelaznom razdoblju bude međunarodna enklava ili protektorat UN-a.
- Dovesti u prvi plan nevladine, ljudskopravaške i religijske inicijative koje rade na pomirenju.
- Usmjeriti vojnu taktiku i diplomaciju prema jasno definiranim političkim ciljevima i prekinuti politiku odugovlačenja i improvizacije (jedan rat svake dvije, tri godine) kako bi Izrael sačuvao svoje moralne temelje i svoj međunarodni kredibilitet.
Pakao Gaze sa preko 1600 mrtvih (od toga trećina djece) i skoro 6000 ranjenih mora prestati.
Hamas je moguće izolirati jer ga ne podržava ni jedna arapska zemlja (osim donekle Katar), a trenutno su svi daleko zainteresiraniji da se okonča rat sunita i šijita.
Ako bi se razaranje Gaze nastavilo, ako Izrael ne bi odlučno nastavio s povlačenje započetim u nedjelju, eksplodirala bi cijela površina palestinskih teritorija, Abbas bi pao i imali bismo na desetke tisuća mrtvih, pa bi tek tada strahovanja Tomislava Jakića, Miljenka Jergovića i drugih plemenitih novinara bila opravdana: antisemitizmu u cijelome svijetu ne bi bilo kraja, pa bi eventualni glas jednog Slavka Goldsteina, Ognjena Krausa ili Vladimira Šalamona ili odgovarajućih rabina Kotela DaDona i Lucijana Prelevića (spomenuti su abecednim redom) bio samo dokaz (ne zato jer bi se prvenstveno oglasili kao Židovi) da nisu svi u Hrvatskoj šupci kao ovi na vlasti
Ako bi se razaranje Gaze nastavilo, ako Izrael ne bi odlučno nastavilo s povlačenje započetim u nedjelju, eksplodirala bi cijela površina palestinskih teritorija, Abbas bi pao i imali bismo na desetke tisuće mrtvih, pa bi tek tada strahovanja Tomislava Jakića, Miljenka Jergovića i drugih plemenitih novinara bila opravdana: antisemitizmu u cijelome svijetu ne bi bilo kraja, pa bi eventualni glas jednog Slavka Goldsteina, Ognjena Krausa ili Vladimira Šalamona, ili odgovarajućih rabina Kotela DaDona i Lucijana Prelevića (spomenuti su abecednim redom), te sviju nas ostalih, bio samo dokaz (ne zato jer bi se prvenstveno oglasili kao Židovi ili kao njihovi prijatelji) da nisu svi u Hrvatskoj šupci kao ovi na vlasti.
Ako bi se sumanuto ubijanje beba, djece, žena, staraca u Gazi nastavilo i svijet ne bi reagirao, pa i najavom sankcija Izraelu, a u tom bi svijetu Hrvatska ostala slijepa, pljunuo bih na hrvatsku zastavu. Učinio bih to ukoliko bi se Pantovčak, Banski dvori i Zrinjevac nastavili sakrivati. Jer svi bismo, da – svi koji ne bismo progovorili postali sudionici, simpatizeri, podupiratelji, nazovite to kako god hoćete, kampanje mržnje i destrukcije Hamasa i izraelske ekstremne desnice.
Hrvatska, ukoliko nije nasljednica tzv. NDH, a nije, i ukoliko gospodin Ivo Josipović nema vlast u sjeni Ante Pavelića, a nema je, ne smije biti u strahu da bi riječ protiv Izraela, tamošnje vlasti, bila krivo shvaćena; to jest, nama se ne smije začepiti gubica jer se ovdje od 1941. do 1943. (a nešto i nakon toga) satrala židovska zajednica direktivama iz Banskih dvora.
Ja sam morao ovo napisati unatoč tomu što će me ovaj stav koštati (pa i važnih prijateljstava), kao što me je koštalo progovoriti o ubijenim Srbima nakon ”Oluje” (bio sam, ako ne prvi, onda među troje prvih koji je shvatio da to treba učiniti) ili kao što me košta danas napisati da se na Kaptolu 8 i na drugim adresama Katoličke crkve u RH razvijaju neoustaštvo i negacionizam holokausta, što dovodi Hrvatsku u puno težu situaciju nego što je ona u kojoj se nalazi zbog šutnje Ive Josipovića, Josipa Leke, Zorana Milanovića ili Vesne Pusić.
Međunarodna zajednica ima zadaću zaštite civila, a katolici i drugi u Hrvatskoj, ako u našoj zemlji uopće ima vjernika, jer ja sve više u to sumnjam, ne smiju ironizirati Papino nastojanje da se doprinese miru (da, braćo i sestre Hrvati, jer vrlo brzo ste zaboravili molitvu Franje, Bartolomeja, Simona Peresa i Mahmouda Abbasa te ostalih židovskih, muslimanskih i kršćanskih predstavnika u Vatikanu).
Hrvatska, ukoliko nije nasljednica tzv. NDH, a nije, i ukoliko gospodin Ivo Josipović nema vlast u sjeni Ante Pavelića, a nema je, ne smije biti u strahu da bi riječ protiv Izraela, tamošnje vlasti, bila krivo shvaćena; to jest, nama se ne smije začepiti gubica jer se ovdje od 1941. do 1943. (a nešto i nakon toga) satrala židovska zajednica direktivama iz Banskih dvora
SAD i EU vjeruju da se rat u Ukrajini može i treba zaustaviti, pa sankcioniraju Vladimira Putina. Zar bismo trebali drugačijim aršinima vrednovati život Palestinaca i Izraelaca (u Izraelu ne žive samo Židovi) od vrijednosti života koji priznajemo Rusima, Ukrajincima i drugima?!
Glupi Hrvati će se ovaj tjedan baviti natezanjima oko toga tko smije, a tko ne smije hodati Kninom, a još gluplji od njih će u Čavoglavama onanirati nakon pozdravnih riječi jednog nacionalističkog i potpuno nemoralnog bukača, jednog kretenskog biskupa koji, hvala Bogu, konačno odlazi u mirovinu i jednog ratnog zločinca na uvjetnoj slobodi.
Ali jedna manjina, kao i uvijek, nastojat će da se čuje glas mira, glas razuma.
I Hamasu i onima koji viču ”smrt Arapima” i ”smrt ljevičarima”, odnosno ”smrt izdajnicima Izraela” odgovaram: mi možemo živjeti ne samo skupa već i zajedno. Vi pucate, ja molim. Vi razarate, ja gradim.
Sućut nije samo osjećaj koji proizlazi iz psihološke mogućnosti da se razumiju potrebe druge osobe nego je, u prvome redu, moralni imperativ. Pokušati razumjeti probleme onog s druge strane (bio on Židov ili Palestinac, Srbin ili Hrvat) prvi je korak na putu pomirenja.
Kao što je napisao Schopenhauer (navodim ga iz članka Daniela Barenboima koji su donijeli Haaretz, The Guardian, El País i drugi važni listovi), ”ne postoji ništa toliko efektivno što bi nas vratilo na put pravde kao mentalna slika svih poteškoća, sve žalosti i svog trpljenja onoga koji gubi”.
A u ovom konfliktu u Gazi (baš kao u i nakon ”Oluje”) svi smo gubitnici. Svi!
I moći ćemo graditi novo društvo, novi svijet samo ako budemo u stanju prihvaćati patnje i prava one ”druge strane”. Bez toga nam nema budućnosti.