Uzbudljivo je i uvijek poučno čačkati mečku. Kada je Novaku Đokoviću poništena australska viza, pa su mu oduzeli mobitel i zatvorili ga u onu jazbinu gdje godinama od vlastitih očiju skrivaju ljude bez papira, na svojoj sam službenoj fejsbuk stranici napisao relativno kratku objavu. U kojoj sam ustvrdio da je Đoković vjerojatno i najbolji individualni sportaš današnjice, ali i da je savršeno irelevantno što on misli o cijepljenju, liječnicima, prehrani ili piramidama. [Read more…]
Ja, četnik?!
Premda je i sam imao ozbiljnih šteta u stanu i u zgradi u kojoj živi, prvi koji me je nazvao u nedjelju 22. ožujka, dok smo supruga i ja, još u šoku, počeli dizati stvari s poda i pokušavali shvatiti što se s našom kućom dogodilo, bio je Ivo Josipović i to vrlo brzo nakon obaju potresa. [Read more…]
Uklonimo ustaške znakove i raskinimo sve veze s NDH
Obraćajući se javnosti u srijedu u Hrvatskom saboru, predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac još je jednom pozvao da se prestane s revizijom povijesti kako bi se raskinule sve veze današnje Hrvatske s NDH. [Read more…]
Govor mržnje teško ćemo pobijediti
Urednik i voditelj emisije ”Nedjeljom u 2”, Aleksandar Stanković, na dnevni red hrvatske javnosti stavio je – govor mržnje. Nije ovo prvi put da se o govoru mržnje govori, niti će, bojimo se, biti posljednji. [Read more…]
Kaznena prijava protiv Marka Juriča
DRŽAVNO ODVJETNIŠTVO REPUBLIKE HRVATSKE
Glavni državni odvjetnik
Dinko Cvitan, dipl. pravnik
Gajeva 30a
10000 Zagreb
Zagreb, 21. siječnja 2016.
KAZNENA PRIJAVA PROTIV NOVINARA MARKA JURIČA [Read more…]
Kujundžićev uvod u fašizam
Još se jednom vraćam (moram!) govoru predsjedničkog kandidata Milana Kujundžića održanog prilikom predstavljanja njegova programa u nedjelju 30. studenog u Maloj dvorani KD Vatroslav Lisinski.
Poslužit ću se člankom Krune Kartusa objavljenog 1. prosinca na tportalu: ”Između fraza Milana Kujundžića na predstavljanju njegova predizbornog programa u nedjelju u Maloj dvorani Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski čulo se i nešto konkretno, a to je izbacivanje svega osim Domovinskog rata kao temelja hrvatske državnosti.
Stručnjaci za tportal pojašnjavaju da je Kujundžićeva ideja loša za demokraciju, povijest, državu i građane. Idejom o, što Kujundžić naziva ”jednom od središnjih točaka programa”, tome da pokrene ”stvaranje novog hrvatskog Ustava, u kojem će pisati da je Hrvatska domovina Hrvata i svih njezinih građana, a da je temelj hrvatske države ”isključivo Domovinski rat”, ovaj predsjednički kandidat građanima nudi brisanje hrvatske povijesti unazad od 1991, kao svojevrsne nove ere.
Program je tako i stilizirao, pa su tu ‘novi izborni sustav’, ‘nova javna uprava i regionalni ustroj’, ‘nova gospodarska i socijalna politika’, ‘nova energetska politika’, sve ‘novo’, bez obzira na činjenicu da predsjednik Republike nema ovlasti iz tih područja, osim predstavljanja države u zemlji i inozemstvu, vojnih i sigurnosnih te protokolarne ovlasti.
Izbrisati sve osim Domovinskog rata – na načelnoj je razini neprihvatljivo, jer je nasljednik pogrešnih stajališta da država, pravni poredak i društvo nastaju od jednog trenutka u vremenu, a da sve što je bilo prije nije pravno relevantno i ne utječe na ono što će biti poslije. To je stajalište ”sa mnom, s ovom povijesnom činjenicom, počinje povijest naše države”, bez obzira o kojoj se činjenici radilo. Dakle načelno je pogrešan stav
Udarna je ideja o novom Ustavu u kojem bi, prema Kujundžiću, samo Domovinski rat bio temelj hrvatske države, a izbačeno sve ovo: srednjevjekovno kraljevstvo, pragmatična sankcija, Hrvatsko-ugarska nagodba, Država SHS i ZAVNOH. Što je rekao u Maloj dvorani, pred oko tristo sljedbenika, to je Kujundžić točno tako nabrojao i u pisanom programu dajući do znanja da povijest od 7. stoljeća ne smatra važnim za državnost Hrvatske.”
Stručnjaci s kojima je razgovarao novinar tportala kažu da je takvo ponašanje loše, a ideja neprihvatljiva. Prof. dr. sc. Sanja Barić, predstojnica Katedre za ustavno pravo Pravnog fakulteta u Rijeci, objašnjava da postoje tri razloga zbog kojih je pogrešan Kujundžićev prijedlog.
”Prvo i temeljno, ovakav pristup – izbrisati sve osim Domovinskog rata – na načelnoj je razini neprihvatljiv, jer je nasljednik pogrešnih stajališta da država, pravni poredak i društvo nastaju od jednog trenutka u vremenu, a da sve što je bilo prije nije pravno relevantno i ne utječe na ono što će biti poslije. To je stajalište ‘sa mnom, s ovom povijesnom činjenicom, počinje povijest naše države’, bez obzira o kojoj se činjenici radilo. Dakle načelno je pogrešan stav.
Drugo, to je pravno, pa i pravno-povijesno, neprihvatljivo jer hrvatska državnost nije utemeljena isključivo na Domovinskom ratu, nego i na nizu prethodnih državnopravnih zbivanja, prava, okolnosti.
No ako odlučujemo ne nabrajati druga zbivanja, svakako moramo navesti pravne i vrijednosne temelje hrvatske države, a antifašizam, europski vrijednosni krug, vladavina prava i slično, to inherentno jesu.
Treće, i možda najapsurdnije u navedenom prijedlogu, jest to da on implicira kako su antifašizam i Domovinski rat nešto različito. Naime hrvatska je država utemeljena na borbi protiv svih totalitarnih režima, i fašističkih, i komunističkih, i nacionalističkih. Domovinski rat i antifašizam su međusobno komplementarni, dijelom preklapajući pojmovi, a zajedno čine dio većeg opsega vrijednosti koje zajedno možemo nazvati ‘suprotstavljanje i odricanje od svih totalitarnih sustava’.
Domovinski rat je neposredno važan za ostvarenje državnosti, ali jednako tako je i antifašizam, koji je zbacio protunarodni režim NDH i koji je doveo do ZAVNOH-ovskih granica koje smo uspješno obranili u Domovinskom ratu te koje su međunarodno priznate i dan danas, uz onih nekoliko spornih područja i neriješenih pitanja, o čemu ovdje nije riječ”, objasnila je profesorica Barić.
Hrvatska je država utemeljena na borbi protiv svih totalitarnih režima, i fašističkih, i komunističkih, i nacionalističkih. Domovinski rat i antifašizam su međusobno komplementarni, dijelom preklapajući pojmovi, a zajedno čine dio većeg opsega vrijednosti koje zajedno možemo nazvati ”suprotstavljanje i odricanje od svih totalitarnih sustava”
Kujundžić ne prolazi ni na ispitu povjesničara, dodaje kolega s tportala. Dr. sc. Hrvoje Klasić, docent na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, podsjeća da hrvatska povijest nije počela 1991., a da je i inače potpuno pogrešno procesima davati nulte godine jer je nastanak države proces.
”Žao mi je što neki kandidati ne uče iz prošlosti i što ne znaju što su i zašto za Hrvatsku značile 1918, 1939, 1945. i druge važne godine. Hrvati su se stoljećima borili za svoju državnost pa je potpuno pogrešno proglašavati temeljem samo jedan povijesni period. Očito neki pojedinci i dalje povezuju antifašizam s komunizmom iako bi trebali znati da svi antifašisti nisu bili komunisti, ali svi komunisti jesu bili antifašisti.
Zahvaljujući tome činjenica je da se 1945. Hrvatska našla na pravoj strani povijesti, a velika zasluga u tome je Komunističke partije – ona je ta koja je pozvala i vodila ustanak. To ne znači da se sve kasnije ne treba analizirati. Isto tako, ne znači da se one koji su se 1941. podigli protiv fašizma može šikanirati.
No kod nas se ova pitanja, a to je očigledno, koriste u dnevnopolitičkoj funkciji, bolje rečeno dnevnopolitikantskim, pa onda valja pitati ovakve predlagatelje što bi na njihovu ideju rekao Franjo Tuđman, koji se kao 20-godišnji antifašist i partizan pridružio obrani zemlje od fašizma?”, istakao je prof. Klasić.
Profesor povijesti Zdenko Samaržija pojašnjava Kujundžiću da je ovo pitanje najlakše shvatiti kao odnos dobra i zla i to je treći prilog u članku tportala.
”Tko ne razlikuje dobro od zla, nije dobro odgojen ili ima drugih razloga da relativizira dobro, pa čak i opravdava zlo. Antifašizam je putokaz dobrote u grdim vremenima, snaga hrvatskoga naroda kojeg fašizam i nacizam nisu uspjeli privući na svoju stranu premda su nositelji novoga poretka u Europi mahali primamljivim darom, što je bilo oslobađanje od velikosrpske hegemonije i objedinjavanja dijela hrvatskoga korpusa u jedinstvenu nacionalnu državu.
Međutim neulazak Međimurja, Baranje i Bačke u nacionalnu državu Hrvata te ostajanje Istre, kvarnerskih otoka i dijela Dalmacije u monarhističkoj Italiji, a odmah zatim nedobronamjerni potezi vlasti prema političkim neistomišljenicima i surovi postupci prema nacionalnim zajednicama usmjerili su hrvatski narod u borbu protiv nedemokratskog i zlonamjernog sustava, kojem je navodna hrvatska državna nezavisnost bila izlika za provođenje terora.”
Na kraju članka novinar tportala podsjeća na ono što bi bilo ”viškom” u Kujundžićevom ustavu:
Dok sam slušao dr. Kujundžića, meni je u glavi bila riječ ”nacionalna revolucija” i to na jedan po meni ružno asocijativan način. Riječ ”revolucija“ se godine 1941. koristila vrlo često. Dublji razlog zbog kojeg je to činjeno je činjenica da to vrijeme ni za koga nije bilo stanje normalnosti ili da nitko nije očekivao da to bude stanje normalnosti. To čak nije bilo ni stanje prividne normalnosti, a nitko se nije ni trudio da to tako bude
Ustav Republike Hrvatske temeljima državnosti proglašava ove događaje koje bi Kujundžić izbrisao: hrvatske kneževine u VII. stoljeću; srednjovjekovna samostalna država u IX. stoljeću; Kraljevstvo Hrvata u X. stoljeću; održanje hrvatskog državnog subjektiviteta u hrvatsko-ugarskoj personalnoj uniji; odluka Hrvatskoga sabora 1527. o izboru kralja iz habsburške dinastije; odluka Hrvatskoga sabora o pragmatičnoj sankciji iz godine 1712.; zaključci Hrvatskoga sabora iz 1848. o obnovi cjelovitosti Trojedne Kraljevine Hrvatske pod banskom vlašću, na temelju povijesnoga, državnoga i prirodnoga prava hrvatskoga naroda; Hrvatsko-ugarska nagodba 1868.; odluka Hrvatskoga sabora 1918. o raskidanju državnopravnih odnosa Hrvatske s Austro-Ugarskom te o istodobnu pristupanju samostalne Hrvatske, s pozivom na povijesno i prirodno nacionalno pravo, Državi Slovenaca, Hrvata i Srba; činjenica da odluku Narodnoga vijeća Države SHS o ujedinjenju sa Srbijom i Crnom Gorom u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (1. prosinca 1918.), poslije (3. listopada 1929.) proglašenoj Kraljevinom Jugoslavijom, Hrvatski sabor nikada nije sankcionirao; Banovina Hrvatska 1939.; uspostava temelja državne suverenosti u razdoblju Drugog svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Državne Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963.-1990.).
Čak i nakon toga naš Ustav ističe da su jedan od temelja državnosti i demokratski izbori 1990., novi Ustav te godine i tek onda pobjeda u Domovinskom ratu.
Sve što prethodi ratu, smatra Kujundžić, dakle i godina donošenja Ustava i demokratski izbori, sve treba izbaciti!?
Zašto kažem da sam se ”morao” vratiti tom Kujundžićevom govoru, njegovoj inicijativi da se ”počisti” preambula Ustava?
Mislim da je važno naglasiti da je doktor medicine Milan Kujundžić ušao u politički i ideološki prostor koji ne razumije, a koji je iznimno opasan. Jer je to uvod u fašizam. Ili još gore od toga.
Nacistički Neue Ordnung, najava svih nacifašističkih stranaka da će se njihovim dolaskom na vlast dogoditi temeljite promjene, da će doći nešto “novo”, sličnost je koja se sama po sebi nameće.
Dok sam slušao dr. Kujundžića, meni je u glavi bila riječ ”nacionalna revolucija” i to na jedan po meni ružno asocijativan način. Riječ ”revolucija“ se godine 1941. koristila vrlo često. Dublji razlog zbog kojeg je to činjeno je činjenica da to vrijeme ni za koga nije bilo stanje normalnosti ili da nitko nije očekivao da to bude stanje normalnosti. To čak nije bilo ni stanje prividne normalnosti, a nitko se nije ni trudio da to tako bude.
Komunisti su se spremali na ustanak – ”na dizanje revolucije“, te su taj ustanak ubrzo i podigli. Ustaše, pak, a o njima je u prvome redu riječ, po svojim su vlastitim riječima izvodili ”revoluciju“.
Valjalo je stvoriti i novog čovjeka: nepotpisani tekst iz 1942. godine, objavljen u Ustaši, govori o ”vanjskoj revoluciji u Hrvatskoj“ koja se već ”provodi“. Vjerojatno se misli na ”čišćenje hrvatskog tijela od stranog utjecaja“, odnosno na sustav terora koji je ustrojio ustaški režim i poveo rat protiv svih svojih neprijatelja. No, Ustaša traži da se provede ”i unutarnja revolucija, revolucija čovjeka, i stvaranje novoga Hrvata, onakvoga čovjeka, kakovoga traži današnje veliko vrijeme“, a to je, najkraće rečeno – ”preobraćaj hrvatskog čovjeka, koji će biti prožet krajnjom požrtvovnošću i fanatičkim hrvatstvom…” (Ustaša 7/1942.)
O kakvoj je ”revoluciji“ riječ nije posve jasno ni nakon iscrpnog iščitavanja raznovrsnih izvora, jer je taj pojam za razne osobe u različitim prilikama značio i različite stvari. No, bez obzira na sve razlike nema sumnje da svi oni koji su o ”revoluciji“ govorili mislili su da se treba dogoditi temeljita promjena u društvu.
To proizlazi iz jednog od osnovnih postulata ustaške ideologije – sveobuhvatno stvaranje nove Hrvatske. I zato me taj Kujundžićev govor uplašio, ne samo zato što mu je svaka druga riječ bila ”hrvatski narod”, o čemu sam pisao prije tjedan dana.
Neki su, oni ideološki potkovaniji, smatrali da će se ”revolucija“ odvijati i na kulturnom planu ili prvenstveno na kulturnom planu, pa je Vinko Nikolić tražio i da se stvara ”nova književnost”, jer ”novi duh u hrvatskom životu ne može zastupati stari tip književnosti” (Nikolić, Za novu Hrvatsku, 193).
Nikolić je pojasnio na što misli: usprotivio se da ”tipovi novoga vremena” budu ”Krležini degenerici, bludnici i pijanice (…) junaci raznih djela, koja ubijaju volju za život, ruše polet, misaono odvode u duševna i fizička samoubijstva” Potom napada Gjalskoga, Leskovara i mnoge druge.
Upravo je rad na kulturnome polju trebao biti najvažnija karika u stvaranju i realizaciji ideologije koja je trebala povezati osobu Poglavnika, ustaški pokret i hrvatski narod/državu u jednu cjelinu. Za stvaranje takve ideologije bili su potrebni intelektualci, od kojih će se određeni broj, poput Vinka Nikolića, angažirati na tom poslu. Upravo među onima okupljenima oko Matice hrvatske.
Neki su smatrali da su navedene promjene (od ukidanja srpskog pravoslavlja nadalje) tek uvod u mnogo groznija događanja – naime, neki su mislili na pljačku, a neki na ubojstva. Dido Kvaternik “je smatrao, odnosno imao luđačka shvaćanja o revoluciji koju treba provesti.” (Vidi, HDA, fond MUP SRH, 013.0.56, V. Židovec, Moje sudjelovanje u političkom životu, 30, 138, 139).
I umjereni Vladimir Židovec govorio je o “ustaškoj revoluciji” (HDA, fond MUP SRH, 0.13.0.56, V. Židovec, Moje sudjelovanje u političkom životu, 139-140). Kada 1942. Danijel Crljen komentira Načela ustaškog pokreta, tvrdi da je “s leđa hrvatskog naroda trebalo skinuti dva jarma, dva gospodstva. Na političkom, nacionalnom polju trebalo je uništiti srpsku državnu vlast nad hrvatskom zemljom. Na gospodarskom polju trebalo je izbrisati kobni i svemoćni utjecaj židovstva” (”Načela“, u: Ustaša, Dokumenti, 75).
Ponovo se referirajući na akcije protiv Židova, Crljen govori o ”brzom i energičnom čišćenju s hrvatskog narodnog tijela. To je bio jedini pravi način uklanjanja njihovog pogubnog utjecaja na sav naš javni život i njihovog gospodovanja u našem gospodarstvu i priradu” (”Načela“, u: Ustaša, Dokumenti, 76-77).
S obzirom na to da je još uvijek ostalo nejasno je li dr. Milan Kujundžić u listopadu 2003. tijekom kongresa gastroenterologa u Madridu slučajno naletio na grob Ante Pavelića dok je šetao grobljem San Isidro, je li tamo otišao ”iz znatiželje” ili je istina nešto treće, a to je da je neke lječnike kolege vukao za rukav, kako su neki u anonimnom pismu javili tjedniku Feral Tribuneu (članak je objavljen 12. veljače 2004. iz pera Vladimira Matijanića), mislio sam da je potrebno upozoriti javnost na opasnost Kujundžićevih političkih ideja jer sam ih ja, a i mnogim drugima se to dogodilo, doživio kao opako prizivanje nacističkog ”Neue Ordnunga” ili ustaškog ”nacionalističkog čovjeka”
Stepinčev Katolički list u lipnju 1941., govoreći o uspostavi države, tvrdi da se radi o ”iznenadnom orkanu”, pa da taj orkan ”odnosi sav talog i prašinu, koji ruši sve što nije bilo na dobrom temelju građeno” (Katolički list, 23/1941, 262).
General Glaise von Horstenau, praktički od stvaranja NDH izrazito kritičan prema ustaškoj vlasti, u srpnju 1941. je ”revoluciju” shvaćao na posve drugačiji način: tada je označio ”ustašku revoluciju” kao ”najkrvaviju i najužasniju” (Jelić-Butić, Ustaše i NDH, 188-189).
Kada se vidjelo da revolucija neće biti moguća bez krvi, krenulo se u rat protiv svih ”neprijatelja hrvatskoga naroda”. Konspirativna veza između Srba, Židova, komunista i masona bila je omiljena tema ustaških propagandista od stvaranja NDH. Ta je tobožnja veza morala stvoriti atmosferu u kojoj je javnost shvatila kako je obračun s tim neprijateljima jedino moguće rješenje i kako ”revolucija“ koja se najavljivala znači upravo to i samo to.
U konačnici, valjalo je stvoriti i novog čovjeka: nepotpisani tekst iz 1942. godine, objavljen u Ustaši, govori o ”vanjskoj revoluciji u Hrvatskoj“ koja se već ”provodi“. Vjerojatno se misli na ”čišćenje hrvatskog tijela od stranog utjecaja“, odnosno na sustav terora koji je ustrojio ustaški režim i poveo rat protiv svih svojih neprijatelja. No, Ustaša traži da se provede ”i unutarnja revolucija, revolucija čovjeka, i stvaranje novoga Hrvata, onakvoga čovjeka, kakovoga traži današnje veliko vrijeme“, a to je, najkraće rečeno – ”preobraćaj hrvatskog čovjeka, koji će biti prožet krajnjom požrtvovnošću i fanatičkim hrvatstvom…” (Ustaša 7/1942.).
Hrvatska mladost, list za srednjoškolsku mladež, objavljuje pjesmu koja završava kiticom: ”Hrvati mladi, svet zove zov: na život nov! na život nov!” (Hrvatska mladost 1-2/1941, str. 5).
Vinko Nikolić samo varira ove misli: ”Nova Hrvatska treba i novog čovjeka. Nacionalistička Hrvatska treba nacionalističkog čovjeka. Ustaška Hrvatska treba i ustaškog čovjeka” (Nikolić, Za novu Hrvatsku, 191).
Pošto je zacrtano stvaranje ”novog čovjeka“, logična je posljedica bila da se trebalo nametnuti javnosti mišljenje kao da je uistinu došlo novo doba.
S obzirom na to da je još uvijek ostalo nejasno je li dr. Milan Kujundžić u listopadu 2003. tijekom kongresa gastroenterologa u Madridu slučajno naletio na grob Ante Pavelića dok je šetao grobljem San Isidro, je li tamo otišao ”iz znatiželje” ili je istina nešto treće, a to je da je neke lječnike kolege vukao za rukav da sa njim odu do poglavnikova groba, kako su neki u anonimnom pismu javili tjedniku Feral Tribuneu (članak je objavljen 12. veljače 2004. iz pera Vladimira Matijanića), mislio sam da je potrebno upozoriti javnost na opasnost Kujundžićevih političkih ideja jer sam ih ja, a i mnogim drugima se to dogodilo, doživio kao opako prizivanje nacističkog ”Neue Ordnunga” ili ustaškog ”nacionalističkog čovjeka”.
Kao što je ignorirao moje prethodno pitanje o tome jesam li ja čovjek ili ”smeće” i hoćemo li svi mi koji politički drugačije mislimo od njega morati strepiti od njegove ”Nove Hrvatske”, pretpostavljam da će i ovo pitanje zanemariti, ali ga, zbog zdravlja sviju, treba postaviti: doktore Kujundžiću, jeste li svjesni da ste progovorili riječnikom fašista?!
Povratak ”patriote”
Beograd, sredinom oktobra. Na sve strane mogu se videti plakati sa likom Vojislava Šešelja. Na Trgu Republike četnički vojvoda koji je nekoliko dana ranije pušten iz Haškog zatvora bez očekivane presude, sa obrazloženjem da je ozbiljno bolestan, drži jedan od svojih govora.
Takve je govore, gotovo od reči do reči, držao i početkom devedesetih, nadaleko poznate govore mržnje koji su doprineli kasnijem etničkom čišćenju i brojnim ratnim zločinima. Šešelj se nije nimalo promenio, na njemu se ne primećuju znaci teške bolesti, a ništa se nije promenilo ni u njegovoj retorici. Opet ista priča o Velikoj Srbiji, veličanje Rusije, zagovaranje promena granica, zadovoljstvo zbog ubistva Zorana Đinđića.
Sa Trga Republike odjekuje četnička pesma ”Spremte se, spremte, četnici” koju oduševljeno prihvata više hiljada njegovih pristalica sa četničkim obeležjima i podignuta tri prsta u znak pobede.
Takve je govore, gotovo od reči do reči, držao i početkom devedesetih, nadaleko poznate govore mržnje koji su doprineli kasnijem etničkom čišćenju i brojnim ratnim zločinima. Šešelj se nije nimalo promenio, na njemu se ne primećuju znaci teške bolesti, a ništa se nije promenilo ni u njegovoj se retorici. Opet ista priča o Velikoj Srbiji, veličanje Rusije, zagovaranje promena granica, zadovoljstvo zbog ubistva Zorana Đinđića. Sa Trga Republike odjekuje četnička pesma ”Spremte se, spremte, četnici” koju oduševljeno prihvata više hiljada njegovih pristalica…
Kakva je to pobeda? Još jedan poraz već sluđene Srbije koja, eto, nikako da se oslobodi uveliko kompromitovanog nasleđa prošlosti. Tabloidni mediji prate Šešelja u stopu. On je ličnost dana. O njemu se govori kao o heroju, ”Srbinu”, ”onome koji je rasturio Haški tribunal”, vratio dostojanstvo Srbiji. Tako se govorilo i o njegovom nekadašnjem mentoru Slobodanu Miloševiću.I on je vraćao dostojanstvo Srbiji. Bolje da nije. Šešelju se, uz ostalo, priznaje ”istrajnost” kao vrhunska pozitivna osobina. I za mnoge od onih koji se navodno ne slažu u svemu sa njim ”Šešelj je moralna i intelektualna veličina za ove male i jadne marionete koji su pogazili svaku svoju reč koju su izgovorili”.
Ruska državna televizija Šešelja naziva patriotom koji se vratio ”nepokoren i neslomljen”, dočekan u Beogradu pravim ovacijama i zalaže se za integraciju sa Rusijom na održanom ”grandioznom” mitingu.
Vlast se ne oglašava. Iako bi trebalo da se bez uzdržavanja ogradi od Šešeljevih političkih stavova i njegove dugotrajne zločinačke aktivnosti. U većini medija Šešelj je prikazan i prihvaćen kao žrtva, a njegov povratak kao trijumfalna pobeda nad svetskom globalističkom birokratijom.
Mediji izveštavaju: ”U prepunom hramu Svetog Save na Vračaru održana je zajednička liturgija patrijarha moskovskog i sve Rusije Kirila i patrijarha srpskog Irineja, uz sasluženje arhijereja Ruske pravoslavne crkve i Srpske pravoslavne crkve, sveštenstva i đakona”. Liturgiji je pored srpskog predsednika i niza značajnih ličnosti srpskog političkog života prisustvovao i Vojislav Šešelj.
Koliko je vlast sada uzdržana, toliko nije bila samo desetak dana prilikom posete albanskog predsednika Edija Rame. Srpske vlasti su itekako žestoko reagovale na Raminu izjavu da bi priznanje Kosova d strane Srbije doprinelo uspostavljanju normalnih ekonomskih i političkih odnosa. Rama je takođe više puta naglašavao da se Albanija protivi ideji o Velikoj Albaniji i kako Srbiju i Albaniju vidi zajedno u velikoj Evropi.
Srpska štampa je Edija Ramu nazvala ”perverznjakom”, ”razvratnikom, propalicom koji Srbiji otima Kosovo i koji je u Beograd došao samo da vređa”. Jedan upečatljiv naslov preko cele prve strane glasio je: ”Edi Rama, Šiptar bez srama”. Srpska državna televizija nije prevodila Ramine reči prilikom dolaska u Beograd.
To samo svedoči o nedozrelosti jedne politike, ali i o nezrelosti, naivnosti, ali najčešće i neodgovornosti onih koji u to veruju. Ništa gore od takvog uverenja koje odvlači od stvarnog sagledavanja postojećeg stanja stvari. A uvlači u mitsko preoblikovanje stvarnosti, u golemu laž i odbijanje odgovornosti za ono što je učinjeno ili se još uvek čini. A to nije ništa drugo nego stanje ozbiljne bolesti čitavog društva
Predsednik Nikolić je odbio da primi u posetu albanskog predsednika. Premijer Srbije je ”diplomatski” izjavio: ”Ako neko misli da bi ozbiljna politika bila da sam juče uzeo motku ili udario Ramu, mislim to nije ozbiljna politika…”
Svaki objektivni posmatrač mora da uoči ovu očitu nesrazmeru: mrzovolju i više od toga – mržnju prema Ediju Rami i otvoreno ili skriveno prihvatanje Vojislava Šešelja. Provokacija je, po ovdašnjim shvatanjima, kada albanski predsednik govori o zajedničkom putu u Evropu i neophodnosti priznavanja nezavisnog Kosova (što svakako očekuje Srbiju na njenom putu u Evropsku uniju), a nije provokacija kada optuženik za ratne zločine insistira na promenama granica, na ostvarenju Velike Srbije, hvali ubice Zorana Đinđića i diči se ruševinama Vukovara.
Dežurni teoretičari zavere uveliko govore i pišu kako poslednji događaji, a u to uključuju i pokušaj ubistva poznatog biznismena Milana Beka, predstavljaju kažnjavanje neposlušne Srbije zbog njene politike u kojoj ima sve više okretanja ka Rusiji u političkoj, ekonomskoj i vojnoj saradnji. Na ovaj način, kažu ovi teoretičari, Sjedinjene Američke Države žele da destabilizuju Srbiju i tako je kazne zbog njene spoljne proruske politike.
Ovi ”argumenti” postaju objašnjenje za sve što se u Srbiji događa. Zato dobijaju široku podršku. Takva objašnjenja mogu se pročitati u štampi, čuti u elektronskim medijima, ali i u izjavama političara. One gode uhu prosečnog građanina jer tobože sve objašnjavaju, a krivca, po starom, dobrom običaju, uvek nalaze negde drugde, izvan sopstvene sredine i sopstvene odgovornosti.
To samo svedoči o nedozrelosti jedne politike, ali i o nezrelosti, naivnosti, ali najčešće i neodgovornosti onih koji u to veruju. Ništa gore od takvog uverenja koje odvlači od stvarnog sagledavanja postojećeg stanja stvari. A uvlači u mitsko preoblikovanje stvarnosti, u golemu laž i odbijanje odgovornosti za ono što je učinjeno ili se još uvek čini. A to nije ništa drugo nego stanje ozbiljne bolesti čitavog društva.
Da je Bozanić odgovoran…
Primivši predstavnike hrvatskih branitelja (i ponajprije raznih invalida) zajedno sa svim svojim pomoćnim biskupima, te prenijevši njihove prosvjede i zahtjeve u svome priopćenju, zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić iskazao je najviši dopušten stupanj solidarnosti s njihovim htijenjima. A i oni s njime, jer jedino od njega nisu zahtijevali da siđe među njih, nego su mu došli na noge, kao svome prirodnom vođi. Što je slava i odgovornost.
Kardinal u tom sklopu prenosi da branitelji “nisu željeli prosvjede. Iznijeli su konkretne primjere podcjenjivanja njihovih problema i nebrige onih koji su u državnim institucijama zaduženi za njih”, a to je zabrinjavajuće ne “samo glede odnosa prema ljudima koji su podnijeli najviše žrtava za obranu i slobodu hrvatske domovine, nego se tiče cjelokupnoga odnosa prema nosivim vrijednostima hrvatske države i društva.
Nevolje nastaju u primjeni teološke istine na činjenice. Kada svećenik blagoslovi spomenik braniteljima na Pujankama, gdje je grb sličniji ustaškome nego ustavnome i gdje piše da su branitelji bili “za dom spremni” (a to jest bio borbeni poklič ustaškog pokreta), je li onda istina da je to bio oslobodilački rat protiv agresije (kako se meni činilo i čini), ili da je to bio ustaški rat, kako su trubili Đukanović i Rašković?
Istaknuli su da ih bole postupci kojima je očita namjera izjednačavanje agresora i žrtve, napadača na Hrvatsku i hrvatskih branitelja, zatim neosjetljivost prema istinskim stradalnicima rata, medijsko manipuliranje i prikazivanje branitelja kao problematičnih ljudi koji imaju povlastice, koji su nasilni i nesposobni te kao takvi teret društva. Vrijeđa ih gaženje hrvatskoga identiteta”, stoji u priopćenju.
Dodaje se da “uočavaju dalekosežne posljedice nepoštenja i političkoga klijentelizma na svim razinama društva”.
S jedne strane, dakle, riječ je o nepravdama ili onome što se invalidima doima kao nepravda (a tu je percepcija ponekad važnija od nakane s druge strane), pa i o onome što mnogi (uključujući potpisanoga) vide kao nepravdu: o korupciji i klijentelizmu – ali s druge strane tu su jasne moralno-političke poruke: da prevladavaju negativan odnos “prema nosivim vrijednostima hrvatske države i društva”, “izjednačavanje agresora i žrtve”, “gaženje hrvatskog identiteta”.
Kad kardinal Bozanić govori kako “treba tražiti korake za premošćivanje poteškoća u skladu s istinom”, dobro je imati na umu da istina, u crkvenom jeziku, nije ni filozofski ni pravni pojam, nego teološki, pa još Stari zavjet kaže da istina znači “služiti Bogu” (Jš 24,14), a Isus precizira: “Ja sam put, istina i život” (Iv 14,6) i eksplicira: tko ne prihvaća njegovu objavu istine nije od Boga, nego na strani Đavla koji je laž i otac laži (Iv 8,40-47).
Pošto je podržao i pronio političke poruke – o gaženju hrvatskog identiteta i nosivih vrijednosti države i društva (redoslijed je također znakovit), o izjednačavanju agresora i žrtve – kardinal bi, da je odgovoran, odustao od kriptiranih poruka poput one o istini, ne bi koristio invalide, nego bi hrabro, muški, rekao politički: što je za Crkvu, u kojoj je on najviše rangiran dostojnik, hrvatski identitet, odnosno nosiva vrijednost države? Ili odgovor možemo već pročitati na Pujankama?
U novinarstvu je istina ono što se podudara s materijalnim činjenicama (a budući da je važno ne samo što je isto, nego i po kome je isto, novinarstvo iziskuje barem dva međusobno neovisna izvora ako nema materijalnog dokaza – dok vjera niječe samu mogućnost drugog izvora).
Nevolje nastaju u primjeni teološke istine na činjenice. Kada svećenik blagoslovi spomenik braniteljima na Pujankama, gdje je grb sličniji ustaškome nego ustavnome i gdje piše da su branitelji bili “za dom spremni” (a to jest bio borbeni poklič ustaškog pokreta), je li onda istina da je to bio oslobodilački rat protiv agresije (kako se meni činilo i čini), ili da je to bio ustaški rat, kako su trubili Đukanović i Rašković?
Ili kada branitelji kažu da treba zgaziti “dvije crvene zmije”, Josipovića i Milanovića, demokratski izabrane (kao i oni prije njih)? Je li istina, primijenjena tu i sada, zapravo ustaška država i njezino poimanje nacionalnih i ljudskih prava ili ovakva demokracija, koja nam na vlast dovodi ono što smo zaslužili? To nam ne kaže nijedan od naših nadbiskupa – dovoljan im je sam pojam “istina”, zna se.
Pošto je podržao i pronio političke poruke – o gaženju hrvatskog identiteta i nosivih vrijednosti države i društva (redoslijed je također znakovit), o izjednačavanju agresora i žrtve – kardinal bi, da je odgovoran, odustao od kriptiranih poruka poput one o istini, ne bi koristio invalide, nego bi hrabro, muški, rekao politički: što je za Crkvu, u kojoj je on najviše rangiran dostojnik, hrvatski identitet, odnosno nosiva vrijednost države? Ili odgovor možemo već pročitati na Pujankama?
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Parada za Putina
Već je sada jasno da će mesec oktobar proteći u znaku učvršćivanja srpsko-ruskih odnosa u različitim oblastima kulture, politike, a po svemu sudeći i vojne saradnje.
Počelo je dolaskom u Republiku Srpsku, prema izveštajima Federalne televizije BiH, ”sto četrdeset i osam ruskih specijalaca i obaveštajaca”, za koje u Republici Srpskoj tvrde da je reč o ”tri folklorne grupe kozaka iz Rusije” koji su došli da obeleže godišnjicu Prvog svetskog rata. Predvodi ih kozak Nikolaj Đakonov, pripadnik grupe ”Velika vojska Dona” koja se nalazi na crnoj listi Evropske unije zbog učešća u borbama u Ukrajini.
Istovremeno u Beogradu gostuje poznati ruski filmski reditelj Nikita Mihalkov, lični prijatelj Vladimira Putina. Mihalkov je u Beogradu organizovao svetsku premijeru svog novog filma ”Sunčanica”. Premijera je održana u Sava centru pred više hiljada specijalno pozvanih gledalaca. Karte se nisu pojavile u slobodnoj prodaji.
Povodom Putinovog dolaska u Srbiju i vojne parade među srpskim nacionalistima razvila se ozbiljna polemika: treba li da u paradi učestvuju i predstavnici četničkih organizacija sa svojim obeležjima
Više od samoga filma pažnju su privukle izjave Mihalkova o Ukrajini, ruskom Krimu, bratstvu srpskog i ruskog naroda, ”večnom prijateljstvu” i kritici Zapada i Evropske unije.
Ova premijera i ova poseta, to je svakome jasno, predstavljaju samo uvod u glavni oktobarski događaj – dolazak Vladimira Putina 16. oktobra i veliku vojnu paradu u njegovu čast kojom će se obeležiti godišnjica oslobođenja Beograda.
Po pisanju dnevnog lista Politika predsednik Srbije Tomislav Nikolić uručiće tom prilikom ruskom kolegi Putinu najviše srpsko odlikovanje ”Orden Republike Srbije na velikoj ogrlici”. Reč je o ordenu prvog stepena, a Putin će biti prvi, za sada i jedini, kome se ovo najviše priznanje dodeljuje.
Taj orden, ustanovljen još 2009. godine, uručuje se predsednicima država ili vlada za ”naročite zasluge učinjene za srpsku državu i narod”. Nije sasvim poznato koje su to velike zasluge Vladimira Putina za srpsku državu i narod. Ali dodela ovog najvišeg odlikovanja treba da bude poruka koja ide dalje od Putina i Rusije.
Posebno je zanimljivo da će na paradi učestvovati i ruska vojna grupa ”Striži” sa avionima Mig 29.
Putinova poseta i parada koja se organizuje njemu u čast ne baštine antifašističko nasleđe, nego uspostavljaju nove temelje reviziji istorije, jednako prisutne u Rusiji kao i u Srbiji. A to znači obnavljanje globalne strategije ”hladnog rata”. Rusiji su potrebni novi saveznici, a Srbiji zaštitnici
Paradom i prisustvom ruskog predsednika, kako se zvanično saopštava, obeležava se i godišnjica pobede nad fašizmom.
Putinovoj poseti Beogradu, što je svojevrsni paradoks, najviše se raduju i najviše je podržavaju one političke struje, grupe i organizacije koje su poznate po svom desnom ekstremizmu, nacionalističkoj orijentaciji, i koje najmanje imaju veze sa bilo kakvim antifašizmom. Naprotiv. Oni oslobađanje Beograda vide kao novu okupaciju, a suprotstavljanje Hitleru i nacizmu kao istorijsku grešku. Njih za Putinovu Rusiju vezuju pravoslavlje, panslovenizam i otpor Zapadu i Evropskoj uniji. Uostalom, te veze sa Srbijom svakom prilikom ističu i Nikita Mihalkov i Vladimir Putin.
Povodom Putinovog dolaska u Srbiju i vojne parade među srpskim nacionalistima razvila se ozbiljna polemika: treba li da u paradi učestvuju i predstavnici četničkih organizacija sa svojim obeležjima. ”Pravda zahteva da i četnička obeležja budu u paradi jer su i oni učestvovali u pobedi nad fašizmom.. Ako se ovo ne ostvari u ovogodišnjoj paradi, onda treba da se ostvari u nekim budućim paradama”, kaže Oliver Antić, savetnik predsednika Tomislava Nikolića.
Uskoro se očekuje sudska rehabilitacija Draže Mihailovića koji nikada o sebi i svome pokretu nije govorio kao o antifašistima. U arhivama, a i na internetu, mogu se pronaći brojni dokumenti i fotografije koje svedoče o bliskoj saradnji Nemaca i četnika, a zločini koje su za vreme Drugog svetskog rata počinile četničke jedinice u Bosni, Srbiji i Crnoj Gori nad civilnim stanovništvom zauzimaju posebno, neslavno mesto u istoriji zločina na teritoriji bivše Jugoslavije.
Sadržina nekadašnjeg antifašizma je ispražnjena, ostale su samo floskule i krhotine onoga što je nekada bio. To je tužan kraj jedne važne istorijske priče u kojoj se u jednom kritičnom i tragičnom periodu svetske istorije ujedinio veliki deo čovečanstva braneći tekovine civilizacije od novog varvarstva
Iako se Putin deklariše kao antifašista, taj antifašizam treba samo da pokrije ideološko rasulo u kojem se Rusija danas nalazi. Jedan od najpoznatijih savetnika ruskog predsednika Aleksandar Dugin zagovornik je geopolitike, inače zvanične doktrine Hitlerove Nemačke. Dugin je već duže vreme uzor srpskim pronacističkim grupama.
Duginove teorije o Evroaziji danas su u zvaničnom programu Rusije. Srpski fašista Dragoš Kalajić, koji se ponosio svojim fašizmom, bio je veliki poklonik Aleksandra Dugina, često ga citirao i uveo u srpski politički prostor.
Iza sadašnje priče o antifašizmu maskiraju se mnoge veoma opasne i problematične teze. Zato treba biti oprezan prema onome što se govori i širi kroz medijsku propagandu. Putinova poseta i parada koja se organizuje njemu u čast ne baštine antifašističko nasleđe, nego uspostavljaju nove temelje reviziji istorije, jednako prisutne u Rusiji kao i u Srbiji. A to znači obnavljanje globalne strategije Hladnog rata’. Rusiji su potrebni novi saveznici, a Srbiji zaštitnici.
Sadržina nekadašnjeg antifašizma je ispražnjena, ostale su samo floskule i krhotine onoga što je nekada bio. To je tužan kraj jedne važne istorijske priče u kojoj se u jednom kritičnom i tragičnom periodu svetske istorije ujedinio veliki deo čovečanstva braneći tekovine civilizacije od novog varvarstva.
Istorija se na neki način ponavlja, da li ovoga puta samo kao farsa?
Istina o Ustanku u Srbu
Ustanak u Srbu nisu organizirali ni vodili četnici, iako su neki njihovi pristaše u njemu marginalno sudjelovali. U suštini, on je bio uspješna simbioza životne ugroženosti srpskog stanovništva od ustaškog genocida i energične revolucionarnosti organiziranih komunista i njihovih sljedbenika.
Držim da i ovom prilikom vrijedi podsjetiti na poznatu Goebbelsovu maksimu kako sto puta ponovljena laž postaje istinom. Tom sindromu podlegao je i dio hrvatske javnosti, koji je u poplavi politiziranih laži o Danu ustanka 27. srpnja u Srbu počeo taj ustanak nazivati “kontroverznim”, “četničko-komunističkim” ili čak samo “četničkim”. Ta iskrivljena slika o počecima NOB-a u Hrvatskoj unosi zabunu u današnje hrvatsko društvo i potpiruje stare rane. U interesu društvenog zdravlja dužni smo inzistirati na istini.
Prije desetak godina, pripremajući knjigu “1941. – godina koja se vraća”, temeljito sam istražio dokumentaciju o ustaškim progonima Srba i počecima ustanka 1941. godine. To je sažeto izneseno pod naslovom “Ustanak u Lici” u posebnom poglavlju spomenute knjige, kojoj u stotinjak i više objavljenih prikaza nitko još nije doveo u pitanje nijedan od citiranih podataka, pa ih se usuđujem još jednom prepričati.
Već od prvih dana po uspostavljanju NDH u proljeće 1941. Srbi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bili su zakonski diskriminirani i egzistencijalno ugroženi. Ličkim je Srbima njihov zemljak Mile Budak javno poručivao “Ili se pokloni ili se ukloni!” i još direktnije “Bjež’te psine preko Drine!”, a iz susjedne Bosanske krajine cinik Viktor Gutić pjesnički im je dočaravao budućnost: “Poželjet će drumovi Srbalja, al’ Srbalja nigdje biti neće!”
Već oko Đurđevdana (6. svibnja) zaredala su hapšenja i ubijanja lokalnih srpskih političara, intelektualaca, svećenika, odvjetnika, a u kotaru Donji Lapac i mnogih seljaka koji su bili osumnjičeni da odbijaju predati oružje doneseno iz propale jugoslavenske vojske. U Srbu i u drugim općinama kotara Donji Lapac uspostavljene su male ustaške posade, sa sjedištem i najjačom posadom u Boričevcu, u kojoj su pretežno bili ustaše iz Gospića i drugih ličkih krajeva, ali je bilo i domaćih ljudi.
Tijekom svibnja i lipnja ustaše odvode istaknutije srpske seljake iz njihovih kuća, otpremaju ih u Jadovno odakle se nitko ne javlja, a neke uhićenike ubijaju već nad jamom Bezdankom kraj Boričevca i bacaju ih u jamu. Hrvatsko stanovništvo Boričevca, opkoljeno srpskim selima, živi u strahu od osvete i tiho negoduje. Ima ih koji poručuju srpskim znancima iz susjednih sela neka ne dolaze u Boričevac, “jer ustaše nikome ne misle dobro”.
Držim da i ovom prilikom vrijedi podsjetiti na poznatu Goebbelsovu maksimu kako sto puta ponovljena laž postaje istinom. Tom sindromu podlegao je i dio hrvatske javnosti, koji je u poplavi politiziranih laži o Danu ustanka 27. srpnja u Srbu počeo taj ustanak nazivati “kontroverznim”, “četničko-komunističkim” ili čak samo “četničkim”. Ta iskrivljena slika o počecima NOB-a u Hrvatskoj unosi zabunu u današnje hrvatsko društvo i potpiruje stare rane. U interesu društvenog zdravlja dužni smo inzistirati na istini
Posljednjih dana mjeseca lipnja u Bihaću, Donjem Lapcu i Boričevcu pojavljuje se opunomoćenik iz Zagreba, Vjekoslav Maks Luburić. Prema njegovom svjedočenju u jednoj raspravi pred Ustaškim stegovnim i kaznenim sudom 5. studenoga 1941. (dosje HDA, USIKS, 337/41), on je bio upućen “s posebnom misijom da provede akciju čišćenja” i u tom smislu imao je sa sobom “opći nalog da na teritoriju Velike župe Krbave i Psat sve vlasti, pa tako i vojničke, imaju se staviti na raspolaganje i podrediti meni tako dugo, dok nije završena akcija čišćenja koja je zamišljena”.
Luburićevo “čišćenje” započelo je 29. lipnja u rano jutro, kad su jake ustaške snage iz Bihaća natjerale oko 1200 srpskih seljaka iz općine Plitvička jezera da napuste svoje kuće, svoja polja, stoku i gospodarske zgrade, pa s torbama preko ramena krenu u prisilno izbjeglištvo, na put prema Srbiji.
Tri dana kasnije, 1. srpnja, s nekoliko kamiona natovarenih ustašama i domobranima iz Bihaća, Luburić se zaustavio u selu Suvaja, nedaleko Srba. Navodno se tu neki dan pucalo iz šume prema nekom službenom automobilu u prolazu. Naravno, Luburić nije zatekao muškarce kod njihovih kuća, pa su toga dana prvi put u Lici masovno stradale žene i djeca.
U roku od dva sata gotovo je cijelo selo bilo spaljeno i, prema jednom poimeničnom popisu, ubijene su 173 ljudske duše. Naredna dva dana slično je Luburićevo “čišćenje” obavljeno u selima Osredak i Bubanj. Prema jednom oružničkom izvještaju, “povodom ovog događaja u selu Bubanj poginulo je 152 lica”, a prema naknadno sastavljenom poimeničnom popisu žrtava u sva tri sela – Suvaja, Osredak i Bubanj – tijekom ta tri dana početkom srpnja bilo je 279 ubijenih, pretežno žena, djece i staraca, i jedva desetak muškaraca u dobi sposobnih za vojsku.
Tom Luburićevom “akcijom čišćenja” i prepadima koji su slijedili u selu Nebljusi i drugdje, put prema općem ustanku u općini Srb i u kotaru Donji Lapac bio je nepovratno trasiran. Uzaludna su bila nastojanja nekih razumnijih općinskih načelnika i ustaških povjerenika (npr. Jure Pavičića u Donjem Lapcu) da nekim dobronamjernim gestama umire srpsko stanovništvo (materijalna pomoć postradalim srpskim selima, oslobađanje nekih uhićenika).
Ustaškim vlastima više nitko nije vjerovao, s jakim razlozima. Bilo je već cijelih sela koja su živjela po zbjegovima i samo se vrlo oprezno iz šumaraka silazilo svojim kućama. Bjegunci su se nalazili po šumama, dogovarali se, osjećali potrebu da se organiziraju, a organizaciju su im ponudili – komunisti.
Poslije njemačkog napada na SSSR 22. lipnja 1941. Marko Orešković, član Centralnih komiteta KPJ i KPH, prenio je ličkim komunistima partijsku direktivu da pokrenu pobunu protiv ustaških i okupatorskih vlasti.
Već od prvih dana po uspostavljanju NDH u proljeće 1941. Srbi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bili su zakonski diskriminirani i egzistencijalno ugroženi. Ličkim je Srbima njihov zemljak Mile Budak javno poručivao “Ili se pokloni ili se ukloni!” i još direktnije “Bjež’te psine preko Drine!”, a iz susjedne Bosanske krajine cinik Viktor Gutić pjesnički im je dočaravao budućnost: “Poželjet će drumovi Srbalja, al’ Srbalja nigdje biti neće!”
U to vrijeme u Lici je bilo 240 evidentiranih članova KP i vjerojatno dvostruko više aktivnih suradnika i članova SKOJ-a. U kotaru Donji Lapac članova KP i aktivnih suradnika nije bilo više od tridesetak, ali opće raspoloženje za otpor i pobunu, s obzirom na opisane okolnosti, u tom je kraju bilo najzrelije. Malobrojni komunisti brzo su pridobivali brojne pristaše i aktivne sljedbenike s kojima su formirali borbene odrede po selima i zbjegovima.
Po uputstvima Marka Oreškovića, zasnovanima na njegovu iskustvu iz Interbrigada u Španjolskom građanskom ratu, u četama i odredima odmah je uspostavljena institucija političkog komesara. Komandiri su bili ljudi s kakvim-takvim vojničkim iskustvom, a njima ravnopravni politički komesari bili su isključivo komunisti ili njihovi pouzdani sljedbenici. Uoči ustanka odredi su već brojali oko 300 naoružanih i još više nenaoružanih boraca, a višestruko su narasli već u toku prva dva-tri ustanička dana. U početku, odredi su se nazivali “gerilski”, a tek na intervenciju CK u rujnu su preimenovani u “partizanske”.
Komandant združenog Štaba gerilskih odreda za Donji Lapac i okolinu bio je Gojko Polovina, odvjetnički pripravnik iz Gračaca, vrlo istaknut lokalni komunist, odličan organizator, predratni sekretar Kotarskog komiteta KPH za kotar Gračac. Članovi štaba u Donjem Lapcu i u Srbu bili su članovi KP Nikola Vidaković, Dušan Mileusnić, Đoko Jovanić i Milan Šijan, te bivši jugoslavenski oficir Stojan Matić koji je također ubrzo postao komunist.
U savjesno pisanom historiografskom radu o počecima ustanka Đoko Jovanić konstatira da je Gojko Polovina bio “stvarni rukovodilac ustanka, komandant, komesar i predstavnik vlasti”. Marko Orešković već je u fazi priprema povezao gerilske štabove u Srbu i Donjem Lapcu s partijskim i vojničkim vodstvom u Bosanskoj krajini, pa su organizacija pripremanog ustanka i sam ustanak s obje strane Une bili koordinirani.
Također po inicijativi Marka Oreškovića, Polovina je uoči ustanka ponudio istaknuto mjesto u Štabu gerilskih odreda majoru jugoslavenske vojske Bošku Rašeti (da bude načelnik štaba ili možda komandant, a Polovina politički komesar), ali Rašeta je samo prihvatio da bude stručni savjetnik. Izgovarajući se bolešću, Rašeta nije nastupio ni na taj posao, da bi dva-tri mjeseca kasnije pristupio četnicima.
Lokalni političari velikosrpske i četničke orijentacije u Srbu i kotaru Donji Lapac nisu sudjelovali u pripremi ustanka, jer su zbog opasnosti od ustaških progona već u svibnju i lipnju pobjegli pod talijansku vlast u Dalmaciju (Stevo Rađenović, Miloš Torbica, Jovo Keča, Pajo Omčikus i drugi). Nakon prvih ustaničkih uspjeha vratili su se kućama u Srb i u druga mjesta koja su već držali ustanici.
Tijekom svibnja i lipnja ustaše odvode istaknutije srpske seljake iz njihovih kuća, otpremaju ih u Jadovno odakle se nitko ne javlja, a neke uhićenike ubijaju već nad jamom Bezdankom kraj Boričevca i bacaju ih u jamu. Hrvatsko stanovništvo Boričevca, opkoljeno srpskim selima, živi u strahu od osvete i tiho negoduje. Ima ih koji poručuju srpskim znancima iz susjednih sela neka ne dolaze u Boričevac, “jer ustaše nikome ne misle dobro”
Ustanak u Srbu počeo je 27. srpnja 1941. prema prethodnom planu, koordinirano s istovremenim ustankom u Drvaru i u Bosanskoj krajini. Pred oko 150 ustanika u Srbu se malobrojna oružnička posada razbježala i ustanici su odmah zaposjeli općinsku zgradu i druge državne objekte.
Već istoga dana ustanak se proširio po selima Neteka, Suvaja, Dobroselu prema sjeveru i Gornji Srb, Osredak, Kunovac i Zavlaka prema jugu. U selu Neteka oko podneva došlo je do prve borbe. Ustanici iz Dugopolja i Zavlake rastjerali su oružnike i srušili željezničku prugu u Kaldrmi. Toga dana poginulo je svega nekoliko oružnika i ustaša i samo jedan ustanik.
Drugoga dana iz Gračaca i Kulen Vakufa domobranske i ustaške postrojbe već su kretale u “pacifikaciju” ustaničkog područja, ali ih ustanici dočekuju u vješto postavljenim zasjedama, suzbijaju ih i nanose im osjetljive gubitke. U tim okršajima, drugoga dana, poginula su svega dva ustanika.
Trećega dana ustanak se poput bujice već proširio po cijelom kotaru Donji Lapac. Posada iz Donjega Lapca povukla se uvečer 29. srpnja u Boričevac i kotarsko središte narednog je jutra već u ustaničkim rukama. U 3 sata ujutro 31. srpnja ustaška posada povlači se i iz Boričevca i gotovo svi žitelji tog mjesta, zajedno s hrvatskim izbjeglicama iz drugih sela, ukupno njih oko 2.000, povlače se s vojskom u Kulen Vakuf.
Na bosanskoj strani Une ustanak je zahvatio još znatno šire područje. Već prvoga dana, 27. srpnja poslije podne, oslobođen je Drvar, a zatim i Krajina prema zapadu do Une i prema istoku do pred Bosanski Petrovac. Usred NDH kompaktno područje s ukupno više od 4.000 kvadratnih kilometara s obje strane rijeke Une bilo je već treći ili četvrti dan u rukama pobunjenika.
Dok je u ostalim krajevima Hrvatske i Bosne antifašistički otpor protiv ustaške vlasti počinjao postepeno, od malih logora i borbenih grupa, pa pomalo do sve brojnijih četa i odreda, u drvarskom kraju Bosne i u hrvatskom kotaru Donji Lapac ustanak je bio poput stihije, nagao i masovan, općenarodni. U takvoj stihiji čak i najbolja organizacija ustupa pred ekscesima i samovoljom. Puna kontrola nad postupcima vojske naprosto je nemoguća.
Na bosanskoj strani najmasovnije osvetničko ubijanje hrvatskih i muslimanskih seljaka i građana dogodilo se u rujnu prilikom napada na Kulen Vakuf, a nekoliko manjih osvetničkih ispada i masovnih pljački desilo se već na samome početku ustanka. Istovremeno, ni ustanak u Srbu nije bio imun na osvetništvo.
Ustaškim vlastima više nitko nije vjerovao, s jakim razlozima. Bilo je već cijelih sela koja su živjela po zbjegovima i samo se vrlo oprezno iz šumaraka silazilo svojim kućama. Bjegunci su se nalazili po šumama, dogovarali se, osjećali potrebu da se organiziraju, a organizaciju su im ponudili – komunisti
Neki ustanici iz Suvaje, kojima su Luburićevi ustaše poubijali cijele obitelji, osvetnički su u selu Brotnja poubijali 36 pripadnika iz nekoliko obitelji Ivezić.
Još gori osvetnički bijes sručio se na Boričevac. Kad su ustanici 2. kolovoza ušli u to napušteno mjesto, zatekli su petnaestak starih ljudi koji se nisu htjeli pridružiti svojim sumještanima na bijegu u Kulen Vakuf i ostali su u svojim domovima. Svi su do jednoga poubijani, a cijelo selo je spaljeno. Gojko Polovina u svojim memoarima uvjerljivo opisuje kako je u Boričevcu kao komandant uzalud pokušao spriječiti osvetništvo. Narednog dana na mitingu u oslobođenom Donjem Lapcu Polovina je javno osudio osvetničko nasilje, pa takvih ispada u jedinicama pod njegovom komandom više nije bilo.
Prvih dana ustanka među ustanicima u Srbu i Donjem Lapcu bilo je prilično mnogo ogorčenih koji su otvoreno zagovarali osvetništvo: “Za svaku našu spaljenu kuću gorit će barem jedna njihova, za svaku našu palu glavu past će barem jedna njihova (hrvatska) glava.”
Komunističko vodstvo antifašističkog ustanka suzbijalo je takve tendencije, prvih ratnih godina čak i vrlo uspješno. Politički se nastojalo za antifašizam pridobiti što više Hrvata, pa se neselektivno osvetništvo osuđivalo ne samo kao moralno nedopustivo, već i kao politički kontraproduktivno.
Partizanima srpske nacionalnosti, koji su u prvoj ratnoj godini sačinjavali više od tri četvrtine partizanske vojske u Hrvatskoj, ukazivalo se na primjere hrvatskih komunista – u Lici na Marka Oreškovića, Srećka Manolu, Ivu Rukavinu, Šimu Balena, Tomu Nikšića, na Kordunu na Vecu Holjevca, Ivu Marinkovića, Miću Zlatića, a najviše na dalmatinske, primorsko-goranske i zagrebačke partizane, koji su već od jeseni 1941. sve brojnije stizali u Liku, na Kordun i Baniju, u obranu srpskih sela od ustaških zuluma. Bratstvo i jedinstvo kao parola možda je već od njenog nastanka zvučala usiljeno frazerski, ali u prve dvije-tri ratne godine ona je među partizanima u Hrvatskoj bila stvarnost.
Na bosanskoj strani najmasovnije osvetničko ubijanje hrvatskih i muslimanskih seljaka i građana dogodilo se u rujnu prilikom napada na Kulen Vakuf, a nekoliko manjih osvetničkih ispada i masovnih pljački desilo se već na samome početku ustanka. Istovremeno, ni ustanak u Srbu nije bio imun na osvetništvo. Neki ustanici iz Suvaje, kojima su Luburićevi ustaše poubijali cijele obitelji, osvetnički su u selu Brotnja poubijali 36 pripadnika iz nekoliko obitelji Ivezić. Još gori osvetnički bijes sručio se na Boričevac. Kad su ustanici 2. kolovoza ušli u to napušteno mjesto, zatekli su petnaestak starih ljudi koji se nisu htjeli pridružiti svojim sumještanima na bijegu u Kulen Vakuf i ostali su u svojim domovima. Svi su do jednoga poubijani, a cijelo selo je spaljeno
Lokalni srpski političari pročetničke orijentacije, koji su se početkom kolovoza 1941. iz dalmatinskog izbjeglištva vratili u oslobođeni Srb i Donji Lapac, pokušali su se uklopiti i u politička zbivanja na tom području. Gojko Polovina i njegovi bliži suradnici, po uputama Marka Oreškovića, ispočetka ih nisu sprečavali, naprotiv, pokušavali su ih pridobiti za široki front narodnooslobodilačke borbe protiv ustaških genocidnih vlasti.
Stevo Rađenović pokrenuo je akciju da sa simpatizerima njegove politike u Srbu osnuje četnički puk “Kralj Petar II”, ali je odaziv bio slab i plan je propao. Ubrzo se pokazalo da je suradnja nemoguća, jer se radilo o dva sasvim suprotna strateško-politička stava: dok je komunističko vodstvo ustanka zagovaralo ofenzivnu borbu protiv ustaškog režima i njegovih talijanskih padrona, pročetnički političari su tvrdili da je za Srbe u Hrvatskoj najuputnije da se stave pod zaštitu talijanskih okupatora, umjesto da gube glavu u borbama s prejakim protivnikom.
Sukob dviju strana postao je neminovan. Već od samoga početka pročetnički političari održavali su kontakte s talijanskim okupatorskim vlastima u Kninu, a kad su talijanske trupe u listopadu napale oslobođeni partizanski teritorij oko Srba, nastupio je definitivni raskol: partizani pod vodstvom komunista ratovali su protiv Talijana, a četnici su se svrstavali na talijansku stranu i postali suradnici okupatora.
Pokušajmo rezimirati: ustanak u Srbu 27. srpnja 1941. nisu organizirali ni vodili četnici, iako su neki njihovi pristaše u ustanku marginalno sudjelovali. U suštini, ustanak je bio uspješna simbioza životne ugroženosti srpskog stanovništva od ustaškog genocida i energične revolucionarnosti organiziranih komunista i njihovih sljedbenika. Promatrano u globalu Drugog svjetskog rata, ustanak u Srbu bio je djelić ratovanja na pravoj strani, s izrazitim antifašističkim karakterom.
Antifašizam u većem dijelu Drugog svjetskog rata, od 22. lipnja 1941. do svibnja 1945., bio je privremeni savez kapitalističke demokracije i komunizma predvođenog Sovjetskim Savezom, u borbi protiv zajedničke im životne opasnosti kojoj je nosilac bio fašizam.
Kao vjerni politički sljedbenici Sovjetskog Saveza, komunisti u tadašnjoj Jugoslaviji krajnje su se borbeno i uspješno svrstali u taj globalni antifašistički blok. Međutim, kad se po završetku rata taj pobjednički savez ubrzo raspao, komunisti u Jugoslaviji nastavili su slijediti Staljinov SSSR i zemljom su zavladali na surov staljinistički način.
To je, doduše, u rigidnom obliku trajalo samo do 1949. godine, ali historija tih pet poslijeratnih staljinističkih godina jugoslavenskim komunistima ne može oprostiti. Znali su odlično voditi rat protiv najvećeg povijesnog zla, ali nisu znali biti mudri pobjednici i uspješni graditelji mirnodopske vlasti. Međutim, sve to ne znači da im se mogu osporiti neprocjenjive zasluge u antifašističkom ratu, najizrazitije osvjedočene u Hrvatskoj ustankom u Srbu 27. srpnja 1941. godine.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).