Ova je kampanja za izbore za Europski parlament u Hrvatskoj dosadna osim po komunikacijskoj strategiji SDSS-a koja je vrlo pametno strukturirana. Čini se da bi politolog, urednik i publicist prof. Dejan Jović (Samobor, 12.4.1968.) mogao pokupiti brojne preferencijalne glasove ne samo Srba, ili pripadnika drugih manjina, već i većine koja je politički pismena, koja čita i koja ne želiti biti zatočena u nacionalističkim ili etničkim logorima straha. [Read more…]
Brazil kao početak i kraj
Vrijeme u Hrvata od prošlog se petka više ne računa po Gregorijanskom nego po FIFA-inom kalendaru. Oduševljenje nakon pet do 12 izborenog nastupa na Svjetskom prvenstvu u Brazilu, ustupilo je mjesto blaženosti kad su kuglice ždrijeba, kao šlag na križni put Hrvata kroz kvalifikacije, sudbinski odredile da će planetarni nogometni spektakl otvoriti, uz unaprijed predodređenu reprezentaciju zemlje domaćina, nitko drugi nego Hrvatska!
Otvaranje s Brazilom prometnulo se u medijsku, navijačku, forumsku, kavansku… top temu ne dana, ne tjedna, nego mjeseca, a bit će tako i idućih šest mjeseci, u iščekivanju 12. lipnja i velikoga praska u Sao Paulu. Tada će se, naime, u gradu Svetoga Pavla, možda i u najgledanijem TV prijenosu u povijesti, peterostrukom svjetskom prvaku Brazilu, na prvom SP-u na njegovu tlu od 1950., suprotstaviti Hrvatska. Vrijeme će ovdje dotad uglavnom stati, a mi ćemo bjesomučno zbrajati i množiti sve moguće i nemoguće benefite koje će iz utakmice prepune potencijala izvući naša zemlja, što brojem stanovnika stane u dvije četvrti Sao Paula.
Izbornik hrvatske reprezetnacije Niko Kovač još nije odredio ni plan priprema, ni strategiju, ni igrače koje će povesti na SP, a rezulat je već pao u treći plan, jer iz nogometnih 90 minuta između Hrvatske i Brazila, iz tih 90 minuta koje će biti u posebnom fokusu s obzirom da je to prvih 90 minuta na turniru na kojem će se odigrati 64 utakmice u 12 brazilskih gradova, treba izvući marketinški, promocijski i ekonomski kapital što se mnogima, na užas navijača, čini i bitnijim i vrednijim od ”samo” senzacionalna tri boda što nudi sportski paket utakmice.
U Hrvatskoj će do 12.lipnja i utakmice s Brazilom na otvaranju SP-a vrijeme uglavnom stati, a mi ćemo bjesomučno zbrajati i množiti sve moguće i nemoguće benefite koje će iz utakmice prepune potencijala izvući naša zemlja, što brojem stanovnika stane u dvije četvrti Sao Paula. Izbornik Niko Kovač još nije odredio ni strategiju ni igrače koje će povesti na SP, a rezulat je već pao u treći plan
Hrvatska turistička zajednica izvukla je pravi bingo, nevjerojatna je privilegija dobiti jedinstvenu priliku biti s (nogometnim) razlogom u središtu zanimanja, pa će kako se prvenstvo bude približavalo moći ulaziti kroz razne platforme na golemo, perspektivno i zahvalno tržište sa svojom pričom o ”raju na Zemlji u zemlji s tisuću otoka i najčišćim morem na svijetu”.
Marketinški stručnjaci hrvatsko otvaranje svjetskog prvenstva, ne bilo gdje, ne bilo s kime, nego u najnogometnijoj zemlji na svijetu, protiv najnogometnije nacije na svijetu, smatraju neočekivanim i neprocjenjivim darom. Što bi čovjek rekao, neke se stvari ne mogu platiti novcem, a jedna od tih zapala je, eto, baš Hrvatsku, jer ”možda je to”, da citiramo Ćiru Blaževića, ”Hrvatska i zaslužila.” No, dobro, to su osobne opservacije najuspješnijega hrvatskoga nogometnoga izbornika, i dan danas hiper osjetljivog na našu nacionalnu momčad koju je jednom doveo nadomak finala SP-a i do trećeg mjesta u svijetu, te koji i dalje, kao i u svojim najboljim izborničkim danima, smatra da je hrvatska momčad s obzirom na koncentrat talenta, tradiciju i renome, predodređena boriti se uvijek za najveće dosege.
Ipak, unatoč svoj mudrosti i iskustvu, i on je upao u zamku euforije otvaranja prvenstva s Brazilom, pa je u svome stilu kazao: ”Ako pobijedimo Brazil, onda mogu i umrijeti.” Pa, barem Ćiro zna da ”poslije Francuske stiže Nizozemska”, naime istina je da s Brazilom sve počinje, ali kako smo počeli svi zajedno doživljavati tu utakmicu mnogi bi mogli pomisliti da s Brazilom sve i završava. Što, naravno, nije istina. Više je vjerovati da Ćiro ipak samo diže letvicu ambicija, s obzirom da mu se nije svidjelo kako je Niko Kovač prilično ”mekano i neambiciozno” apsolvirao priču o hrvatskim izgledima u utakmici s peterostrukim prvakom svijeta.
”Hrvatska se nikad ne smije postaviti u podređeni položaj. Ni u najavama, ni na terenu. Niko, Niko već sada si morao reći da ćeš učiniti sve da pobijedimo taj Brazil!”, vikao je Ćiro ispred TV ekrana, slušajući prvo javljanje izbornika Kovača neposredno nakon ždrijeba. S druge strane, pak, Zlatko Cico Kranjčar, koji se na SP-u u Njemačkoj 2006., zajedno s hrvatskom momčadi i emotivno (tko ne pamti suze na Cicinom licu za vrijeme intoniranja himne!) i psihološki i fizički totalno potrošio u prvoj utakmici u skupini upravo protiv Brazila, iz vlastita iskustva poručuje Niki Kovaču da zaboravi Brazil, te neka se koncentrira da izvuče maksimum protiv iduća dva mnogo lakše pobjediva suparnika, Kameruna i Meksika.
Statistika prvih utakmica na svjetskim prvenstvima ne ide u prilog ni domaćinima, ni favoritima, ni svjetskim prvacima, pa daje za pravo Ćiri Blaževiću kad grmi da Niko Kovač nipošto ne smije hrvatsku reprezentaciju uvesti spuštena garda u prvi meč, pa makar on bio protiv Brazila. No, kako god da završi tih prvih 90 minuta na SP, trebamo kao mantru ponavljati, da se ne zaboravi, SP za Hrvatsku ne završava s Brazilom. Ili, možda ipak završava, kako su mnogi duhovito primjetili
E, sad, u pravu su i Ćiro i Cico. Da nisu, ne bi ni bili to što jesu! Cico dobro zbori, jer doista bi bila neoprostiva pogreška, a s obzirom na već jednom proživljeno iskustvo, dopustiti momčadi da se za utakmicu protiv Brazila napali kao da je početak i kraj svega, te izgori, pa joj se kao na SP 2006. poslije ”junačkoga poraza” od samo 1-0 dogode kiksevi s ipak autsajderima Japanom i Australijom.
A opet, povijest rezultata na otvaranjima svjetskih prvenstava ne ide u prilog domaćinima koji u novije doba igraju prve utakmice, baš kao što povijest rezultata ne ide u prilog čak ni svjetskim prvacima koji su do 1998. igrali prve utakmice na otvaranjima SP-a. Recimo, Argentina je sa Maradonom, Kempesom, Passarellom, Ardilesom… pred 95.000 u gledatelja u Barceloni izgubila 0-1 protiv Belgije na otvaranju SP-a u Španjolskoj 1982. Tri dana kasnije domaćin Španjolska igrala je u Valenciji u svojoj prvoj utakmici samo 1-1 s Hondurasom, a budući svjetski prvak na tom prvenstvu, Italija, samo 0-0 sa Poljskom (doduše, Poljska je u tom razdobolju imala izvrsnu reprezentaciju koja je na kraju na istom prvenstvu osvojila brončanu medalju).
Četriri godine kasnije, na otvaranju SP u Meksiku 1986., Italija kojoj je kao svjetskom prvaku pripala čast otvoriti prvenstvo remizirala je (1-1) s Bugarima. Argentina je s Maradonom, Burruchagom, Batistutom… SP 1990. u Italiji, gdje je došla braniti naslov prvaka, otvorila 0-1 porazom u Rimu protiv Kameruna, dok je domaćin Italija sa Maldinijem, Donadonijem, Viallijem, Baresijem… jedva u prvoj utakmici pobijedila Austriju (1-0).
Njemačka je u SAD 1994. stigla kao svjetski prvak, ali na otvaranju SP-a su Mattheus, Klinsmann, Effenberg i društvo jedva izvukli 1-0 protiv Bolivije. Brazil je s Ronaldom, Rivaldom, Bebetom i Carlosom na otvaranju SP-a u Francuskoj 1998. minimalno pobijedio Škotsku 2-1, dok je svjetskog prvaka Francusku na otvaranju u Japanu 2002. sa 1-0 porazio Senegal. Na SP u Njemačkoj 2006. domaćini su zakratko prekinuli tradiciju neefikasnih prvih utakmica, Njemačka je pobijedila Kostariku 4-2, ali već u Južnoj Africi 2010. domaćin je na otvaranju remizirao (1-1) s Meksikom, identično kao i svjetski prvak Italija sa Paragvajem.
Eto, tradicija i statistika prvih utakmica na svjetskim prvenstvima ne ide u prilog ni domaćinima, ni favoritima, ni svjetskim prvacima, pa daje za pravo Blaževiću kad grmi da Kovač nipošto ne smije hrvatsku reprezentaciju uvesti spuštena garda u prvi meč, pa makar on bio protiv Brazila. No, kako god da završi tih prvih 90 minuta na SP, trebamo kao mantru ponavljati, da se ne zaboravi, SP za Hrvatsku ne završava s Brazilom. Ili, možda ipak završava, kako su mnogi duhovito primjetili. U finalu, kada bi se teoretski Hrvatska još jedini put s domaćinima opet mogli susresti…
Šuker na konju, odsad sam drži uzde hrvatskog nogometa
I, jesmo li već u finalu Svjetskog prvenstva, i tko nam je protivnik, Brazil ili Njemačka? Nije bilo naodmet i malo cinizma što se, u poplavi euforije, razlio jednim statusom na Facebooku dok je Luka Modrić ispred TV kamera dodatno potpaljivao Hrvate tvrdeći da ”naša reprezentacija ima moć, snagu i kvalitetu nositi se ravnopravno sa svakom momčadi na svijetu”, a reporter Drago Ćosić, prepukloga glasa i dobrog ukusa, apelirao na Hrvate da uzmu kredite, a na bankare da budu milostivi pa da svi skupa, kad već nemamo za mlijeko, vodu i struju, makar sletimo idućeg ljeta na Copacabanu.
U Lijepoj Našoj, koju je prevareni i osiromašeni narod već odavna prekrstio u Lijepu Njihovu, a odnedavno je sve češće naziva Apsurdistanom, dopušteno je valjda i jednom ipak samo sportskom TV reporteru pasti na tjeme u trenutku dok nacionalna momčad potvrđuje nastup na Svjetskom prvenstvu. Osobito su pak velike riječi dopuštene Luki Modriću, nakon velike partije u velikoj večeri u kojoj je pao nogometno ipak mali Island.
Svejedno, od Realova se dirigenta i ne očekuje da se suzdržava, jednako na polju i pred kamerama, dapače, fućkaš sportaša koji svoju ambiciju ne mjeri barem naslovom svjetskoga prvaka! Sjetite se uostalom Miroslava Ćire Blaževića, koji je, ismijavan od većeg dijela javnosti, postavio granicu nemogućega, a doma su se on i dečki 1998. vratili iz Francuske sa svjetskom broncom iskovanom u veličanstvenim utakmicama protiv nogometnih divova Njemačke i Nizozemske.
U Lijepoj Našoj, koju je prevareni i osiromašeni narod već odavna prekrstio u Lijepu Njihovu, a odnedavno je sve češće naziva Apsurdistanom, dopušteno je valjda i jednom ipak samo sportskom TV reporteru pasti na tjeme u trenutku dok nacionalna momčad potvrđuje nastup na Svjetskom prvenstvu. Osobito su pak velike riječi dopuštene Luki Modriću, nakon velike partije u velikoj večeri
U utorak navečer dok su poraženi srčani islandski nogometaši plakali, svjesni da su bili nadomak povijesnom iskoraku, da su bili u prilici ostvariti senzacionalan uspjeh, u prilici kakva se vjerojatno neće pružiti brojnim idućim islandskim generacijama – da kao najmanja zemlja dosad nastupe na nogometnom prvenstvu svijeta – dotle su Hrvatsku od maksimirskoga stadiona prema sjeveru, jugu, istoku i zapadu prožimale dobre vibracije.
Nisu se, istinabog, pomaknule tektonske ploče kao prije mjesec dana u Bosni i Hercegovini kad su stotine tisuća na ulicama slavile prvi plasman svoje izranjavane zemlje na nogometno prvenstvo svijeta kao ulaznicu u neko bolje sutra. Ovdje je bilo mnogo mirnije jer ipak je Hrvatska ”stari mačak” globalne nogometne smotre, nastup u Brazilu bit će joj četvrto sudjelovanje na SP-u, nakon nastupa u Francuskoj 1998., Japanu 2002. i Njemačkoj 2006. godine. No nakon svih mogućih podjela na naše i njihove, nakon svih mogućih ”za” i ”protiv”, što je već izraslo u prvorazrednu hrvatsku sportsku disciplinu, nogometna su lopta i za svakoga istinskog navijača sveti cilj – odlazak na SP – ujedinili Hrvatsku makar na nekoliko sati.
Trebalo se odlučiti po najvećem pljusku krenuti od kuće prema stadionu bez krova i minimuma komfora, znajući da ćeš pritom, sve da pada kao iz kabla, kišobran morati zauvijek predati zaštitarima ispred ulaza na tribine, trebalo je sjesti na posve neprikladno, mokro i ledeno zdanje i nadati se da će te u prohladnoj noći zagrijati nacionalna momčad čije su igre i rezultati zadnjih pet mjeseci ledili krv u žilama navijača.
Reprezentacija koja je pod vodstvom Igora Štimca, istina, prispjela do tzv. baraža za odlazak na SP, ali je negdje na tom putu izgubila i igru i vjeru i rezultat i dušu i potporu, nije ni pod vodstvom brže-bolje izabranoga novog izbornika Nike Kovača ispisala na Islandu osobitu pozivnicu za Maksimir na biti ili ne biti 90 minuta.
Ocjene Kovačeve premijere u Reykjaviku rastezale su se poput žvakaće gume, od solidne i svrsishodne do očajne partije, snopovi preskupih ulaznica na maksimirskim blagajnama uoči dana odluke nisu se topili, vremenska prognoza bila je grozna, pa je očajni predsjednik Hrvatskoga nogometnog saveza Davor Šuker, spašavajući i sebe i stotinjak milijuna kuna što ih donosi odlazak na SP, posve u neskladu sa svojom poslovičnom škrtošću, interventno podijelio možda i desetak tisuća ulaznica.
Danas je PDV koji će morati platiti za svaku podijeljenu ulaznicu tek beznačajna kap u moru novca koji će prispjeti u blagajnu Saveza. Davor Šuker danas je na konju, Zdravko Mamić, premda ga je upravo on ustoličio za nominalno prvoga čovjeka hrvatskog nogometa, sve je dalje od uzda, glavni plesač u VIP-ovu šatoru, gdje su važni ljudi slavili plasman Hrvatske na SP, bio je glavom i bradom Šuker, asistirali su mu i brojni članovi njegove nogometne vlade, sve je nadgledao i ministar sporta Željko Jovanović, jedino nitko nije vidio Mamića blizu rasplesanoga društva.
Šuker će u danima koji dolaze imati i sto milijuna razloga više emancipirati se od pohlepnoga gazde Dinama. Odabirom Nike Kovača, a to je, tvrdi Šuker, bila njegova prva ozbiljna samostalna odluka, jer Mamić je zagovarao ostanak posrnuloga Igora Štimca na mjestu izbornika, reprezentacija je vraćena u ravnotežu, a teška je atmosfera oko nje razbijena pa se navijački revolt preokrenuo u potporu
Tako su u velikoj noći i na djelu potvrđena nagađanja o sve čvršćoj vezi Šukera i Jovanovića, kojima je jedan od ciljeva premjestiti neprihvatljivoga Zdravka Mamića iz institucionalnoga nogometa i javnoga diskursa.
Šuker će u danima koji dolaze imati i sto milijuna razloga više emancipirati se od pohlepnoga gazde Dinama. Odabirom Nike Kovača, a to je, tvrdi Šuker, bila njegova prva ozbiljna samostalna odluka, jer Mamić je zagovarao ostanak posrnuloga Igora Štimca na mjestu izbornika, reprezentacija je vraćena u ravnotežu, a teška je atmosfera oko nje razbijena, pa se navijački revolt preokrenuo u potporu.
Javnost i tribine jednostavno nisu mogli od prvoga dana probaviti neprincipijelnu Mamićevu i Štimčevu koaliciju. Kad je jednom, pokušavajući dočarati čime se sve služi Mamić, Štimac kazao da mu je Dinamov predsjednik već nudio mjesto izbornika pod uvjetom da u reprezentaciju uvijek zove i pet njegovih igrača, tko je više ikad mogao povjerovati Štimcu da će on sada, kada je postao izbornikom, biti neovisan o Mamićevim željama i interesima? Ljudi pamte i nisu mutavi, ne mrze Hrvatsku ako ne podupiru interesne i nečasne komplote, i u takvu teškom ambijentu, ali i Štimčevu trenerskom lutanju izgubila se negdje i prepoznatljiva nogometna Hrvatska.
Nakon Igora Štimca, izbora iz interesa, stigao je Niko Kovač, izbor iz nužde, ali pošten, neumrljan, bez repova i dugova, i narod mu je pokazao palac gore. Nakon pet mjeseci jeze hrvatska je reprezentacija u utorak napokon bila pristojna momčad, odigrala je poštenu, srčanu, strasnu i dobru nogometnu utakmicu. Obljubljeni kapetan i njegovi dečki upalili su malo svjetla u hrvatskome mraku.
Istina, mnogo su za Šukera, Kovača, dečke i Hrvatsku učinile i sretne kuglice koje su im na ždrijebu parova doigravanja dodijelile momčad ribara, tehničara, bankara i režisera s Islanda. Zamislite da je s druge strane stajala Platinijeva Francuska s goropadnim Ribéryjem i nepogrešivim Benzemom, ili one-man team, Ibrahimovićeva Švedska, koja je na krilima Ibrine moći i golova zamalo izbacila sa SP-a Ronaldov Portugal! Sva sreća pa nije, jer Šuker možda danas ne bi imao ni za plaćanje PDV-a za desetak tisuća podijeljenih ulaznica.