Svašta smo mi, treba reći, u ovoj zemlji doživjeli. Doživjeli smo Ivana Milasa u Saboru. Doživjeli smo Tuđmanov zlaćani kanape. Doživjeli smo pukovnika Željka Glasnovića, doživjeli Billa Clintona koji na Plesu razgledava Račića i Kraljevića u blatnjavim čizmama. Doživjeli smo glupe vlasti i lopovske vlasti, glupe opozicije i manje glupe opozicije. Doživjeli smo puno dobrog i lošeg, dane rijetkog ponosa, i one duge, mučne periode kad si se mjesecima budio s osjećajem beznadnog poniženja. [Read more…]
Koje bi zemlje opet prihvatile Deklaraciju o ljudskim pravima?
Desetog prosinca bio je Međunarodni dan ljudskih prava. Glavna skupština UN-a na taj je dan prije 70 godina usvojila Opću deklaraciju o ljudskim pravima. Neke tadašnje članice UN-a, koje su prilikom izjašnjavanja bile suzdržane, danas više ne postoje. To su bili SSSR i Jugoslavija. Južnoafrička Republika bi – da su je tada predstavljali pripadnici većine stanovništva a ne bjelački zagovornici aparthejda – tada glasala za, a Saudijska Arabija bi i danas vjerojatno ostala suzdržana kad bi se kojim slučajem Opća skupština UN-a opet izjašnjavala o tom dokumentu. [Read more…]
Sramota nije njihova, nego naša
Na suprotnoj strani od američkoga izbornog utorka i reflektora kojima je obasjan sraz – po nekim ne baš rijetkim ocjenama – najgoreg para kandidata u posljednjih nekoliko decenija, u totalnoj i ne baš nenamjernoj sjeni nalaze se, kao i obično, zadnji na svijetu. [Read more…]
Bez velike koalicije nema velikih i potrebnih reformi
Leminzi su sitne životinje. Slični miševima. Jedu zelenje. Ne spavaju zimski san, ali preživljavaju i najveću studen. Kada trava zazeleni, kada nastupe uvjeti za razmnožavanje, posvete se ljubavi i hrani, brzo se množe.
Njihova popularnost pripisuje se čudnom običaju da se, kada im je najbolje, okupljaju na klifovima i skaču u more. Taj masovni fenomen suicida, mističan i morbidan, poslužio je kao podloga za mnoge legende i priče, crtane filmove i drame. [Read more…]
Što znači ”Obamina doktrina”
Kao što papa Franjo nije usporediv s Benediktom XVI. ili s Ivanom Pavlom II., tako ni Barack Obama ne može samo tako biti omalovažen i optuživan etiketama sličnima onima koje su se lijepile, mnoge s pravom, Richardu Nixonu ili Georgeu W. Bushu. Kani se pokazati u ovome osvrtu da se možemo prestati ljutiti na one koji su Obami dali Nobelovu nagradu za mir, [Read more…]
Mali igrači velike igre
Najveće prevare na svijetu zahtijevaju i najveću i najskuplju logistiku, koštaju mnogo i pokrivene su agresivnim PR-om koji čak ne mora da bude ni osobito sofisticiran. Narod guta sve što kaže dirigirani večernji TV dnevnik. Ostalo mimo toga je za pojedince koji su zanemariva manjina.
Jedna od trenutno najvećih planetarnih prevara valja se na relaciji Zapad–Rusija, a zove se Hladni rat koji navodno vodi u konačnici u nuklearni, svjetski rat. U njemu Rusija napada “sve nas”, i obrnuto. Ovisi tko tumači i za koga navijate. Pod onim Zapad, u ovom slučaju, a sve češće i u svakom drugom, podrazumijevaju se prije svega Washington i NATO kao njegova udarna pesnica. Ostali s te strane su poslušni logističari i izvođači naručenih radova.
Zašto bi bio ovaj rat, pitaju oni što ga prizivaju uz sve više histerije. Galama kojom se iznose prijetnje, naravno, ne doprinosi snazi argumenata, ali koga se to tiče. Optužba je da Putin želi obnovu carstva, zato želi da uništi Zapad i posebno osvoji Istok. Pri tome ima i medicinske sindrome, “maniju gonjenja” (Die Zeit), “živi u vlastitom svijetu” (Merkel) i “ima ambiciju kao Hitler” (H. Clinton). Ali, tu je i precizniji odgovor. Zapad je stameno jak i nepokolebljiv, pa će mu uzvratiti kako zaslužuje: “Rusija je jednom otela nezavisnost baltičkih država, ali se to nikada više neće desiti! Ko će pomoći Estoniji, Letoniji, Latviji ako ih napadnu? NATO i trupe SAD!” (Obama).
Jedna od trenutno najvećih planetarnih prevara valja se na relaciji Zapad–Rusija, a zove se Hladni rat koji navodno vodi u konačnici u nuklearni, svjetski rat. U njemu Rusija napada “sve nas”, i obrnuto. Ovisi tko tumači i za koga navijate. Pod onim Zapad, u ovom slučaju, a sve češće i u svakom drugom, podrazumijevaju se prije svega Washington i NATO kao njegova udarna pesnica. Ostali s te strane su poslušni logističari i izvođači naručenih radova
Prije nego što se pogleda šta kažu činjenice, mada danas činjenice ništa ne vrijede u slučaju prevara i tzv. novog međunarodnog poretka koji se i bez inauguracije zdušno primjenjuje na cijelom planetu, morat ćemo se složiti da sve što se kaže na gore spomenutu slutnju rata važi taman onoliko koliko je jedna ili druga strana među promatračima ove prevare spremna da sasluša argumente. Posebno one što dolaze s “druge strane”. Vlastita viđenja se svakako podrazumijevaju kao jedino validna. Zato neka svatko sluša sebe, a rezultati će mu se kazati sami.
Za promatrače hladne glave, u odnosima Zapad–Rusija nekoliko bitnih činjenica treba biti neupitno.
Doskorašnji trend pomirljivih odnosa između Zapada i Rusije trajao je punih (ili svega) 25 godina. Za to vrijeme, uz ostalo, odnosi su bili dovedeni dotle da su Rusi imali respektabilan partnerski status sa zapadnom vojnom alijansom, temeljem tzv. Osnovnog akta NATO-Rusija… Ruski i američki kosmonauti zajednički jezde svemirom, a Francuska se spremala da isporuči Rusiji zadnje čudo pomorske vojne tehnike (ovdje najvažnije), goleme morske nosače helikoptera. Isporuka je, uz golem pritisak Washingtona na Pariz, prije neki dan zaustavljena… U NATO-u se sve glasnije traži raskidanje “Osnovnog akta”, pa tako i neograničeno raspoređivanje specijalnih snaga Alijanse u zemlje koje graniče s Rusijom…
Kraj ljubavi s mnogim preljubima, duge četvrt stoljeća, označen je direktnim i jednostranim razvodom, provociranim iz Washingtona. Prekršen je do kraja precizni dogovor koji je postignut s Gorbačovom 1989. godine. U povodu rušenja Berlinskog zida i ulaska nove, cijele Njemačke u NATO, američki državni tajnik Baker tada je precizno priopćio da se NATO više neće “ni pedlja širiti na Istok”, prema ruskim granicama.
Obećanje se protokom vremena i ubrzanim ulaskom nekada “istočnih” zemalja s oboda bivšeg SSSR-a u EU, pa u NATO, korak po korak pretvaralo u prevaru. Očigledna namjera da se taj proces radikalno privede kraju idejom o ulasku Ukrajine u EU, a zapravo s otvorenom namjerom da to bude početak ulaska NATO-a u ovu zemlju, bila je kap koja je u Moskvi prelila čašu. Kompletna strategija šireg regiona i sigurnosti Rusije promijenjena je.
Kraj ljubavi s mnogim preljubima, duge četvrt stoljeća, označen je direktnim i jednostranim razvodom, provociranim iz Washingtona. Prekršen je do kraja precizni dogovor koji je postignut s Gorbačovom 1989. godine. U povodu rušenja Berlinskog zida i ulaska nove, cijele Njemačke u NATO, američki državni tajnik Baker tada je precizno priopćio da se NATO više neće “ni pedlja širiti na Istok”, prema ruskim granicama
Jednostavno rečeno, Zapad je ušao u “dvorište” Rusije, sve do njenih granica, a Rusija nije prekoračila granice “dvorišta” u zoni utjecaja Zapada. Krim je bio prva posljedica, a ne uzrok početka drame u ovoj zoni. Tumačenja su bila sasvim drugačija.
Ostalo je poznato, od tada do danas, i nepotrebno je interpretirati jer su viđenja tih događanja od početka mimo poznatih pa pometenih činjenica, već su rezultat do karikaturalnosti modificiranih “istina” koje o svemu kruže svijetom.
Mnoge zanimljivosti, opet u sferi činjenica, približavaju nas osnovnom pitanju koje je tema osvrta: hoćemo li u rat s Rusijom?
NATO je nastao kao vojna zaštita Zapada od Sovjetskog Saveza. Ukidanjem SSSR-a i snaga Varšavskog pakta, bilo je predviđeno i njegovo ukidanje. Nitko se toga, poslije raspada Sovjetskog Saveza, više nikad nije sjetio. Očigledno je bilo da će održavanje goleme vojne mašinerije s nizom pripadajućih civilnih priljepaka, a bez inicijalnog cilja i razloga, postati opterećenje zemljama koje su financijski hranile tu monstruoznu strukturu.
S druge strane, taj se vojni mastodont morao održavati i obnavljati oružjem i opremom. Treba li kazati, prije toga dopremanim iz tvornica u SAD-u. Započeta je tako potraga za razlogom preživljavanja i rasta. “Na sreću”, prvo je došla Bosna, i to nakon tri godine krvarenja, onda kada je bilo najpogodnije NATO-u, a ne Bosni, još 1992. Potom je došla Srbija, kao meta “povodom Kosova”. Kasniji sporadični vojno-kazneni izleti po svijetu nisu cijeloj mašineriji bili dovoljni. Ukrajina je došla kao bogom dana. Pojam “došla” veoma je dubiozan. Svako objašnjenje opet će se čitati na najmanje dva potpuno različita, nepomirljiva načina.
Međutim, kao neuobičajeno relevantan izvor za razumijevanje ove priče pojavljuje se, na početku istorijskih događanja u Kijevu, za svjetsku javnost neočekivan uvodnik u New York Timesu. Napisao ga je Henry Kissinger. Tri su teze kapitalne i pojednostavljeno rečeno njima se poručuje: prvo, Ukrajina se ne smije gurati u opredjeljivanje za jednu ili drugu stranu. Mora se naći diplomatska formula da država ostane neutralna. Drugo, NATO se ne smije instalirati u Ukrajinu. Treće, Putin se ne smije dovoditi u bezizlaznu poziciju da mora reagirati vojno.
Jednostavno rečeno, Zapad je ušao u “dvorište” Rusije, sve do njenih granica, a Rusija nije prekoračila granice “dvorišta” u zoni utjecaja Zapada. Krim je bio prva posljedica, a ne uzrok početka drame u ovoj zoni. Tumačenja su bila sasvim drugačija
Možda prvi put u svojoj karijeri koja je sudbinski obilježila vanjsku politiku Amerike i njenu ekspanziju preko leđa drugih, Kissinger nije poslušan. Urađeno je i radi se sve protiv onoga što je precizno definirao kao uvjet u interesu Zapada i SAD-a, prije svega. Malo kasnije, uočljiva su bila još neka zanimljiva njegova zapažanja povodom ove teme. Dosta znakovito bilo je da demonizacija Putina na Zapadu nije dokaz politike, nego odsustva politike Zapada prema njemu i Rusiji…
Ono što je izvjesno u moru činjenica i zbivanja u cijeloj priči – od dnevno zaoštravajućih izjava, stalno iznova novih sankcija od kojih je većina nosila u sebi i efekt bumeranga, do američke igre s uvlačenjem Evrope u ovaj sukob, na način koji unutar EU-a sve otvorenije uzgaja klicu neslaganja – jest da istina o nizu pogrešnih procjena na kojima se zasniva ovaj globalni pokret prema Putinu razgolićuje novu realnost:
Obama je na neodoljivo “marketinški način” u Tallinnu, uoči samita NATO-a, širom otvorio vrata novom Hladnom ratu. Retorika je zaoštrena do granice na kojoj bi naivni pomislili da se učinio dramatičan iskorak prema velikom ratu. Trezvenima je, u isto vrijeme i istim povodom, postalo jasno da se radi o onom businessu u kojem Washington treba da pokupi plodove proizvedenog straha na “Baltiku” ali i kod svih drugih: ako nismo NATO, progutat će nas Rusija!
I opet “tehnički podaci” koji se nikoga ne tiču u velikoj proizvodnji lažnog rata, o dva golema interesa na Zapadu. Jedan je interes u NATO-mašineriji koja treba da pokrije cijeli planet i u kojoj je, evo, pobijedio prirodno militaristički histerični ego, a “struktura” se spasila od smrti jer im je prijetilo da postanu tigar od papira koji nikomu ne služi. Drugi su dobitnik korporacije koja se zovu pojednostavljeno Washington, jer sve te nove brze i spore snage, sve te stotine hiljada novih raketa, dronova, pokretnih kompjutera što ubijaju, aviona, tenkova i vojnika što se raspoređuju po Istoku, sve je to planetarni posao za tu “centralnu” svjetsku korporaciju.
Jedan je interes u NATO-mašineriji koja treba da pokrije cijeli planet i u kojoj je, evo, pobijedio prirodno militaristički histerični ego, a “struktura” se spasila od smrti jer im je prijetilo da postanu tigar od papira koji nikomu ne služi. Drugi su dobitnik korporacije koja se zovu pojednostavljeno Washington, jer sve te nove brze i spore snage, sve te stotine hiljada novih raketa, dronova, pokretnih kompjutera što ubijaju, aviona, tenkova i vojnika što se raspoređuju po Istoku, sve je to planetarni posao za tu “centralnu” svjetsku korporaciju
A ostali? Ostali će dobiti naredbu možda malo mekše priopćenu, ali s istim bespogovornim učinkom, da moraju već od iduće godine, ma koliki bili i s kakvim vlastitim problemima, podići postotak izdvajanja u državnom proračunu za vojsku do dva posto, jer toliko, za sada, treba platiti korporaciji koja će ih tim oružjem, “za njihovo dobro” opskrbiti. A i važnom u udjelu NATO-ovih operacija, recimo protiv Rusa kad napadnu Latviju!
A što ako sve “pogrešne procjene”, Putinova “bolesna megalomanija”, nabrijani ekstremisti, patrioti i nacionalisti, fašisti, plaćenici i ostali što srljaju u rat doista prijeđu tamo neku granicu, pa krenu da “opet otmu nezavisnost baltičkih država”. Ili bilo koga drugoga, jer Car je poludio. A Obama dao svoju riječ da to može samo preko njega i NATO-a živog? Što ako rata bude?
Neće ga biti.
Pored ostalog, opet iz činjenice koja je “tehničke prirode”. Točna je, rečena je, a nitko je nije htio slušati u militarističkoj euforiji koja je potresala NATO-samit u Walesu: oni koji se profesionalno bave tehnikom ratovanja, a ne politikom unutar NATO-a, precizno su ustvrdili proteklih sedmica da Alijansa neće imati načina i snage da odgovori na hipotetički napad Rusije na baltičke zemlje – konvencionalnim oružjem. Pa kako onda može, kad “im” je već obećano s onako moćnog mjesta da će ih obraniti. Nuklearnim?
Hajdemo pobrojati evropske, pa i unaokolo ostale svjetske države koje bi bile spremne da prihvate nuklearni rat protiv Rusije, ili Rusije protiv ne znam koga, iz razloga koji doista za njih nije “svjetski” onoliko koliko to opravdava svjetska globalna nuklearna kataklizma.
Da se ne ulazi u nijanse u vezi s temama iz katastrofičnih filmova kao što su tko ostaje poslije tog rata, čemu pobjednik i tko je poražen, što je tu NATO nakon svega, gdje su oni koje je trebalo “braniti”, čiji je Krim, a tko će Evropi doturiti plin preko Ukrajine. Koje Ukrajine…
Ovi što su se sada upustili u igru, uz definitivne prijetnje koje ne trpe povlačenje, pokazuju u startu da spomenute pobrojane kvalitete za tu igru nemaju. E, tu je cijela gore predstavljena konstrukcija povodom realnosti u kojoj se nalazimo, na izuzetno tankom ledu. Gluposti igrača malih kalibara taj tako tanak led teško može izdržati. A ni prevare ne pomažu
Frontalnog konvencionalnog rata s Rusijom neće biti, jer on evropskim zemljama što graniče s Rusijom, do kojih taj rat mora da dođe, ne treba. Ni zbog sebe, a kamo li radi Ukrajine ili Estonije, Letonije ili Latvije. Onaj hipotetički širi i brutalniji rat s gljivama iznad glava, koji je nemoguć bez Amerike kao sudionika, ne bi mogao biti za Washington proxy-rat, na tuđem terenu s logističkom podrškom “umjerenim revolucionarima”.
Šta je onda ostalo? Ostalo je dalje napuhavanje tenzija kroz marketinšku pobjedu Hladnog rata, radi nabijanja cijena na tržnici straha i oružja. Jednoga dana, kada i ova prevara bude otkrivena, bez obzira na neviđeno skupu logistiku i PR za koji su dovoljni dirigirani TV dnevnici i narodi koji to gutaju, ostaje na sonu, nadamo se, logika zajedničkih interesa u okvirima dogovorenih interesnih modaliteta za koje je neophodan mir. Što zajednički interesi budu veći, i dobici od mira kao posla bit će veći.
Da ne bi sve izgledalo toliko jednostavno i prosto, optimistički u momentima kada se marketinške ambicije NATO-a i “centralne korporacije” plaćaju evo već hiljadama života u Ukrajini, mora se uočiti i jedno veoma riskantno mjesto u cijeloj priči. Hladni rat koji je počeo veoma je, veoma opasna i složena igra. O tome kako će se odigrati ovisi hoće li se ugrijati do usijanja i eksplozije ili će se ohladiti do nestajanja. To je do igrača koji ga igraju, njihove mudrosti, znanja, osjećaja za mjeru, refleksa, jednom riječju, do njihova ukupnog ljudskog i posebno političkog kalibra.
Ovi što su se sada upustili u igru, uz definitivne prijetnje koje ne trpe povlačenje, pokazuju u startu da spomenute pobrojane kvalitete za tu igru nemaju. E, tu je cijela gore predstavljena konstrukcija povodom realnosti u kojoj se nalazimo, na izuzetno tankom ledu. Gluposti igrača malih kalibara taj tako tanak led teško može izdržati. A ni prevare ne pomažu.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Obama tada i sada
Sveučilišne i ine međunarodne obveze su me prije tjedan dana opet dovele u SAD. Stigao sam pravovremeno da odslušam najvažniji govor godine: Izvješće i viziju predsjednika SAD-a o stanju nacije. Živo me zanimalo kako će i što će sve manje popularni i trenutno ranjivi Barack Obama, inače poznat po svojoj sjajnoj retorici i optimističnoj viziji budućnosti, sada reći narodu a da se ne ponavlja ispraznim frazama i idealizmom bez utemeljenja.
Što obećati narodu koji je duboko zabrinut za budućnost iako postoje neki pokazatelji da je zemlja na dobrom putu oporavka i izlaska iz duboke recesije i svestranog očaja koji mu je konzervativni prethodnik George Bush mlađi ostavio u nasljeđe? Najnovija istraživanja javnog mnijenja pokazuju da je svaki treći Amerikanac (33 posto) ”pesimistično zabrinut”, a dodatnih 26 posto ”nesigurno i s puno pitanja” o tome kako će Obama za tri godine završiti svoj drugi mandat. Mnoga obećanja koja je dao pri prvom izboru, ali i drugom, nisu do sada ispunjena.
Podsjetimo se: Obamin izbor za predsjednika najmoćnije zemlje na svijetu i useljenje crnačke obitelji u Bijelu kuću bilo je pravo političko čudo. Amerika je poslije katastrofične osmogodišnje vladavine konzervativnih republikanaca bila otvorena i spremna za najradikalnije promjene. Narodu je bilo dosta gospodarskog nereda, pretjeranih zaduživanja i načina na koji su Bush i njegovi pohlepni neokoni zamalo uništili ekonomiju najbogatije zemlje na svijetu. Pred sam kraj Bushovog drugog mandata doneseni su po kratkom postupku zakoni kojima je konzervativni predsjednik na ”socijalistički” način spašavao američki kapitalizam ogromnim upumpavanjima državnog novca u propadajuće privatne biznise i neodgovorne banke.
Što obećati narodu koji je duboko zabrinut za budućnost iako postoje neki pokazatelji da je zemlja na dobrom putu oporavka i izlaska iz duboke recesije i svestranog očaja koji mu je konzervativni prethodnik George Bush mlađi ostavio u nasljeđe? Najnovija istraživanja javnog mnijenja pokazuju da je svaki treći Amerikanac (33 posto) ”pesimistično zabrinut”, a dodatnih 26 posto ”nesigurno i s puno pitanja”
Amerikanci su usred sveopćeg nereda i očaja počeli čeznuti i tragati za barem nekom svijetlom točkom nade i izlaska iz domaće krize i međunarodne izolacije. Ipak, nitko nije očekivao da svijetla točka bude tamnopute kože u zemlji u kojoj je crnački lider za građansku ravnopravnost ne baš tako davno mučki ubijen. Na začuđujući način i od ni odkuda odjednom se na javnoj sceni pojavio slabo poznati, tek novopečeni senator iz Chicaga čiji su optimistični govori nade i sposobnost za promjene slušani kao pjesma s refrenom ”We can do it!”
Počeli su mu vjerovati ne samo Amerikanci nego je ovaj nadahnuti navjestitelj nade (klasična definicija: vjera okrenuta prema budućnosti!) preko noći postao planetarno popularan i prihvaćen kao prvi globalni predsjednik. Za njega je ”glasovalo” čak 80 posto Nijemaca, da ne govorimo o ostatku svijeta, koji je zbog američke arogancije i nekritične primjene pretjerane vojne sile i tamo gdje nije bilo prijetnji, ali je bilo nafte, počeo mrziti Busha i njegove ključne ministre pa time i čitav SAD.
Barack Husein Obama, čovjek izuzetne karizme, natprosječne inteligencije, metodičke strogoće, suverene smirenosti i zdravog samopouzdanja, pojavio se i u američkoj kao i svjetskoj javnosti percipiran kao kombinacija mladog Johna F. Kennedyja i Martina Luthera Kinga. Umjesto skupih i nepotrebnih ratova najavljivao je mir, umjesto bombardiranja pravih i(li) izmišljenih neprijatelja – pregovore, a na domaćoj fronti zaustavljanje nezaposlenosti i obnovu povjerenja građana u njihov na više mjesta ozbiljno napukli političko-gospodarski sustav.
Osim liderskih sposobnosti glasače je impresioniralo Obamino osobno i političko poštenje. Za njim se nisu vukle nikakve afere niti skandali. Ništa skriveno što bi njegovi konzervativni oponenti, rasni neprijatelji i Clintonovi uporni istraživači mogli iskopati i medijski plasirati u žestokoj predizbornoj kampanji najprije unutar demokratske stranke za nominaciju (protiv Hillary Clinton), a zatim i u izravnom nadmetanju protiv vjetnamskog narodnog heroja, republikanskog senatora Johna McCaina.
Na začuđujući način i od ni odkuda odjednom se na javnoj sceni pojavio slabo poznati, tek novopečeni senator iz Chicaga čiji su optimistični govori nade i sposobnost za promjene slušani kao pjesma s refrenom ”We can do it!”
Vizionar Obama, nositelj nade za promjene je ipak bio u velikom minusu protiv mnogo starijeg i iskusnijeg McCaina. Objektivni analitičari i ne uvijek dobrohotni kritičari su u medijima neprekidno naglašavali Obamin nedostatak iskustva na područjima ekonomije, nacionalne sigurnosti i međunarodne politike. Obama je i na ta pitanja našao učinkovit odgovor kada je za potpredsjedničkog kandidata izabrao 66-godišnjeg političkog veterana i svestrano iskusnog senatora Josepha Bidena.
Osobno sam u trenutku tog imenovanja povjerovao da bi Obama mogao pobijediti jer sam Bidena imao prilike upoznati izbliza kao karakternog čovjeka i ”političkog proroka” koji je mnoge stvari znao unaprijed prepoznati i imenovati pravim imenom. Joe Biden je, recimo, već u travnju 1993. usred Beograda pogledao Miloševiću u oči i rekao mu: ”You are a damned war criminal and you will be judged for it!” Bio sam prisutan i, priznajem skeptičan, kada je Biden 1999. javno izjavio da za godinu dana Milošević više neće vladati Srbijom.
Obama i Biden su bili pobjednički tim, pravi partneri komplementarnog optimuma. Protestant Obama je trebao katolika Bidena, mladi crnac je trebao starijeg bijelca, idealist bez iskustva na područjima ekonomije, nacionalne sigurnosti i međunarodne politike je trebao velemajstora svih tih političkih disciplina. Snažan Bidenov um, oštar jezik, lijepi smiješak i smisao za humor mogli su samo pomoći.
Barack Husein Obama, čovjek izuzetne karizme, natprosječne inteligencije, metodičke strogoće, suverene smirenosti i zdravog samopouzdanja, pojavio se i u američkoj kao i svjetskoj javnosti percipiran kao kombinacija mladog Johna F. Kennedyja i Martina Luthera Kinga
I tako je dvojac Obama-Biden dva puta dobio izbore a uz pomoć društvenih mreža i mobilizaciju mladih. Amerika je po prvi puta izabrala crnačkog predsjednika. Usput: nakon Obamina mandata može se lako dogoditi da Amerika po prvi puta izabere ženu za predsjednicu. Hillary Clinton, vrlo inteligentna i sposobna žena, strateški se izuzetno dobro pozicionira, raste joj popularnost, dok republikanci nemaju prepoznatljivog kandidata u stranci koju su dodatno razjedinili reakcionarni i nerealni ultrakonzervativci, tzv. cajankaši iz The Tea Party, koji zemlju žele vratiti unazad umjesto povesti u budućnost.
Osobno sam kritizirao prerano dodjeljivanje Nobelove nagrade za mir ovom mladom navjestitelju nove vrste politike. To je bila nagrada više za nadu i nadahnuće nego za realna ostvarenja i očekivane rezultate do kojih nije ni moglo doći preko noći. Koliko je Nobel kasnio najuspješnijem američkom post-presidentu Carteru, toliko je preuranio tek devetomjesečnom predsjedniku Obami. Ratovi se nisu mogli završiti preko noći niti zloglasni Guantanamo zatvoriti, kako je Obama predizborno oduševljeno obećavao svim neprijateljima američkih ratova od kojih je Afganistan ipak bio rat iz nužnosti vlastite sigurnosti, a Irak rat po izboru.
Posebno se sjećam Obamina odmjerena inauguracijskog govora u kojem je pokazao da nije demagog niti cinik, nego dostojanstven lider, ozbiljan realist u procjenama kompleksne stvarnosti koja se ne smije simplificirati kada se jednom preuzme odgovornost za vlast. Istovremeno novi je predsjednik demonstrirao sposobnost da mobilizira narod za društvene i gospodarske promjene bez kojih nema mjesta za nadu i optimizam po kojima je postao prepoznatljiv doma i u svijetu.
Tada sam u Bostonu sudjelovao u interdisciplinarnim sveučilišnim konzultacijama na temu ”Što bismo savjetovali novom predsjedniku?” Ne zato što američki predsjednik nema dovoljno savjetnika, već zato što je obveza intelektualaca da javno i kritički promišljaju aktualne realnosti i projiciraju alternativne scenarije budućnosti.
Obama i Biden su bili pobjednički tim, pravi partneri komplementarnog optimuma. Protestant Obama je trebao katolika Bidena, mladi crnac je trebao starijeg bijelca, idealist bez iskustva na područjima ekonomije, nacionalne sigurnosti i međunarodne politike je trebao velemajstora svih tih političkih disciplina
Bez razumijevanja korijena i razloga onoga što se danas događa oko nas mi ne možemo zamišljati a nemamo pravo ni priželjkivati bolje sutra. A sadašnjost je toliko bremenita teško rješivim problemima da se može govoriti ne samo o neizvjesnoj nego čak i ozbiljno ugroženoj budućnosti u svijetu (o tome sam nešto ovdje već pisao prije nekoliko tjedana), a isto ili slično vrijedi i za našu situaciju u Hrvatskoj i u njezinu susjedstvu.
Vrijeme je pokazalo da Obama nije Mesija, da nema nadnaravne moći ”izbavitelja”, iako je ispunjavao neke ključne liderske preduvjete da postane ”novi Mojsije” koji je svoj napaćeni i dezorijentiran narod trebao povesti prema ”Obećanoj zemlji”. Da li je i u kojoj je mjeri uspio?
Upravo u traganju za odgovorima na ta i slična pitanja zanimalo me je što će Obama reći najvišim zakonodavnim tijelima svoje zemlje i milijunima Amerikanaca koji su poput mene tih sat i pol vremena proteklog utorka navečer bili prikovani uz svoje televizore da čuju najvažniji govor godine od predsjednika od kojeg su previše očekivali kada su ga prije šest godina po prvi puta izabrali za čelnika zemlje u krizi, ali i kada su mu prije dvije godine poklonili povjerenje za još jedan četverogodišnji mandat. Prisjetimo se da je raniji demokratski idealist, Jimmy Carter, bio predsjednik samo jedan mandat.
U protekloj godini Obama nije dobro prošao sa svojom vizijom i inicijativama. Zakonodavci su odbili njegove nakane da stavi pod kontrolu lako dostupno oružje zbog kojega moderna Amerika sve više postaje zemljom nasilja. Bojkotirali su i od njega predložene promjene Zakona o imigraciji. Desni i bogatiji dio Amerike, naročito u južnim konzervativnijim državama, frustriran je njegovim zdravstvenim reformama te je protiv njih isforsirano više od 40 glasovanja u Predstavničkom domu američkog Kongresa koji kontroliraju republikanci.
Vrijeme je pokazalo da Obama nije Mesija, da nema nadnaravne moći ”izbavitelja”, iako je ispunjavao neke ključne liderske preduvjete da postane ”novi Mojsije” koji je svoj napaćeni i dezorijentiran narod trebao povesti prema ”Obećanoj zemlji”. Da li je i u kojoj je mjeri uspio?
Meni kao Europljaninu izgledaju neuvjerljivo pa čak i smiješno neki od argumenata kojima se optužuje predsjednika da je njegov Obamacare jedan od glavnih krivaca za lošu gospodarsku situaciju.
Odbili su i njegovu ”socijalističku” ideju da se financijski pomogne dugotrajno nezaposlenima. Usput: iako su nam povijesti radikalno različite u suvremenoj (?) Hrvatskoj i u konzervativnoj Americi ”socijalizam” i ”komunizam” spadaju među najgore političke psovke.
Barack Obama je kao vrhunski intelektualac (bio je odličan student prava na Harvardu) skupa s mnogima u sveučilišnim krugovima, u kojima se osobno krećem ovdje u liberalnom Bostonu (sveučilišnom centru svijeta), zabrinut što ”bogatiji postaju sve bogatiji a siromašni sve siromašniji.” Da nije od nas prerano otpisani ali genijalni Karl Marx u nekim analizama kapitalizma ipak bio u pravu?
Stoga Obama često naglašava, kao i u spomenutom prošlotjednom govoru naciji, važnost pravednije porezne politike koja će ojačati sve tanju srednju klasu i izvući što veći broj građana iz od neoliberalnog kapitalizma nametnutog im siromaštva.
Evo njegove izravne retorike: ”Nejednakost se povećala. Mobilnost prema gore se zaustavila… prevelik broj Amerikanaca radi više nego ikad da bi jedva preživio, a kamoli napredovao. I preveliki broj Amerikanaca uopće nema posao.” Sličnosti s Hrvatskom i zemljama u okruženju mogu ali ne moraju biti sasvim slučajne.
Meni kao Europljaninu izgledaju neuvjerljivo pa čak i smiješno neki od argumenata kojima se optužuje predsjednika da je njegov Obamacare jedan od glavnih krivaca za lošu gospodarsku situaciju. Odbili su i njegovu ”socijalističku” ideju da se financijski pomogne dugotrajno nezaposlenima
U Americi je popularna izreka nastala u jednoj drugoj predizbornoj kampanji – It’s the economy, stupid! Građane posvuda u svijetu ipak najviše zanima gospodarska situacija, jer o njoj ovisi standard života njihovih obitelji. Tome je Obama i posvetio najveći dio svog govora, najavljujući 2014. kao ”godinu velikih akcija jer se mora ojačati srednja klasa, koja više nije ono što je nekada bila, dok onima na vrhu nikada nije bilo bolje.”
Uz nekoliko snažnih apela na jedinstvo nacije kako bi mogli brže napredovati, pohvalio se kako je u vrijeme njegove vladavine otvoreno osam milijuna novih radnih mjesta te kako je nezaposlenost u posljednjih godinu pala za 1,2 posto, iako još uvijek iznosi previsokih 6,7 posto. ”Amerikanci su umorni od svađa i žele mogućnosti za bolji život. Danas 98 posto izvoza čine mala poduzeća i njih treba jačati poreznom politikom i novim zakonima…” I ove bi se Obamine riječi mogle relevantno uputiti hrvatskim zakonodavcima i narodu.
Sada pred (polu)izbore za parlament konzervativne republikance hvata panika jer se gospodarstvo SAD-a ipak postupno i vidljivo oporavlja, što ide u prilog vladajućim demokratima. Treba voditi računa o tome da je Obama upravo ušao u šestu godinu vladanja te da će izbori za novog stanovnika Bijele kuće i najmoćniju osobu na svijetu doći vrlo brzo, a republikanci nemaju pravog kandidata na horizontu, barem ne za sada, koji bi se mogao uspješno suprotstaviti sve popularnijoj gospođi Clinton.
U Americi predizborne kampanje počinju rano jer treba skupiti ogromna sredstva da bi se moglo barem donekle uspješno ući u veoma skupu proceduru (O tome vidi moju kritiku ”Demokracija kao dolarokracija” u knjizi Vrijeme i vječnost: etika, politika, religija).
Slušajući pažljivo Obamu i reakcije na njegov govor naciji i ovaj puta se ne mogu oteti snažnom dojmu kako je povremeno patetičan a istovremeno i na neki način simpatičan suvremeni američki patriotizam ipak mnogo uvjerljiviji i impresivniji od naših balkanskih anakronih nacionalizama
Drugi mandat ima svoje prednosti, jer se predsjednik više ne mora truditi da se dopadne svima u kalkulacijama o tome kako će proći na sljedećim izborima. To dobro zna, a još bolje sluti, i naš Ivo Josipović, a lekciju je preslabo i prekasno počeo učiti njegov bivši beogradski kolega Tadić. Stoga ne čudi što je Obama upozorio podijeljena zakonodavna tijela da će ako ne budu slijedili njegove inicijative za brze promjene u Americi, koristiti gdje god je to moguće svoje izvrsne ovlasti dekretima. Američki predsjednik naime nije samo fikus jer su njegove ovlasti zapravo i premijerske, te o mnogo čemu može odlučivati samostalno.
Snažno se dojmio i njegov apel za ravnopravnost spolova, jer žena u SAD-u još uvijek zaradi samo 77 centi po dolaru, koji za isti posao zaradi muškarac. ”To je sramota za Ameriku u 2014. godini, jer žene zaslužuju istu zaradu kao i muškarci… jer ja vjerujem da kada su žene uspješne, Amerika je uspješna.” Bravo, Obama! reci će s milijunima Amerikanki i moje tri sposobne i uspješne kćeri.
Najavio je i uskori executive order kojim će dići minimalnu plaću svim državnim uposlenicima za skoro tri dolara po satu (sa 7,25 na 10,10 dolara). Konzervativcima koji bi s Iranom radije ratovali nego pregovarali je vješto zatvorio usta ukazujući na njihova heroja Ronalda Reagana koji je radije pregovarao nego ratovao sa neprijateljski nastrojenim komunističkim Sovjetskim savezom. Američkim je vojnicima (braniteljima) obećao punu podršku, na čemu su mu pljeskali i s lijeve i s desne strane Kongresa. Najavio je da ove godine definitivno zatvara Guantanamo (konačno!) te da će, nakon što je vratio 60 tisuća vojnika iz Afganistana, povući ostatak trupa iz Iraka te time završiti ”najduži rat u povijesti SAD-a.”
Apelirajući na jedinstvo podijeljenog Kongresa i brže donošenje zakona bez kojih nema inozemnih ulaganja, novih radnih mjesta i općeg napretka, Obama je snažno poentirao pred milijunskim gledateljstvom: ”Svi mi dugujemo američkom narodu objašnjenje za što smo a ne samo protiv čega smo” te da se moraju prekinuti bitke oko prošlosti, kako bi se cijela zemlja mogla okrenuti prema budućnosti ako želi (opet) biti jači od europske i kineske konkurencije na svjetskom tržištu ideja i kapitala.
Slušajući pažljivo Obamu i reakcije na njegov govor naciji i ovaj puta se ne mogu oteti snažnom dojmu kako je povremeno patetičan a istovremeno i na neki način simpatičan suvremeni američki patriotizam ipak mnogo uvjerljiviji i impresivniji od naših balkanskih anakronih nacionalizama.
Možda je došlo vrijeme da i mi poslušamo Obamu te se definitivno okrenemo u pravcu budućnosti ”jer drugog puta nema” rekao bi veliki hrvatski teolog dr. fra Tomislav Janko Šagi Bunić u nešto drugačijem ali itekako relevantnom kontekstu.
Antun Vujić: ”Kao da nas je okupirala sila koja širi depresiju”
D. Pilsel i Z. Zima
Socijaldemokrati u Hrvatskoj gube potporu građana, kao i njihovi kolege u EU. Većina građana vidi da mjere štednje – politika koju provode vlade u Hrvatskoj i članicama EU-a – rađaju gospodarske nevolje i masovnu nezaposlenost. No, socijaldemokrati ne pokazuju znakove sumnje u ono što rade. Vjeruju da će se stvari odjednom preokrenuti. Što se to, zapravo, događa vama socijaldemokratima?
Socijaldemokratima se periodično događa isto što i konzervativcima – gube vlast, možda i orijentaciju. Ali postoji i razlika – samo socijaldemokrati ostvaruju neki novi stupanj socijalne emancipacije, u koji se onda useljavaju konzervativci kao da je njihov, ili bar kao da je zajednička kuća. A socijaldemokrati ne mogu svaki čas otvarati nove prostore. Tako je to od postavljanja same ideje socijalne države, od 1950-ih kada je cijela Europa postala socijaldemokratskom, najprosperitetnijom, optimističkom… Sad je ta ideja u defanzivi. Poslije pada njezina ”opasnog” komunističkog reprezentanta na Istoku, socijalna ideja stradala je i na Zapadu. Kovači lažnog novca, financijski sektor, svoje bonuse treba namiriti iz navodno pretjeranih socijalnih davanja, jer bez toga navodno nema izlaza. U takvu istinu su mnogi povjerovali, pa i neki socijaldemokrati. ”Treći put” (Clinton, Blair, Schroeder) značio je otvaranje neoliberalne bušotine i s lijeve strane, a bez sprave za njezino zatvaranje. Sad, kad su svi pošpricani neoliberalizmom, teško se od toga oprati. Trebalo bi ponovno objasniti da je novac ipak samo konvencija. Ali on sada ne vlada kao konvencija – nego apsolutistički, bez ikakve konvencije, proizvodi samoga sebe i propisuje otpisane – a to smo svi mi, ako se kojom srećom nismo na vrijeme snašli. Nema se čega bojati – ima svjetsku i lokalnu oligarhiju, svjetsku i lokalnu medijsku mašineriju, a ako ne daj bože zatreba, bit će tu i vojska i policija. Komunizam je propao. Čega bi se još bojao? Zato bih preformulirao poantu vašeg pitanja – ”što se to događa vama socijaldemokratima” – u pitanje – ”što se to događa svima nama”?
Socijaldemokratima se periodično događa isto što i konzervativcima – gube vlast, možda i orijentaciju. Ali postoji i razlika – samo socijaldemokrati ostvaruju neki novi stupanj socijalne emancipacije, u koji se onda useljavaju konzervativci kao da je njihov, ili bar kao da je zajednička kuća. A socijaldemokrati ne mogu svaki čas otvarati nove prostore
Nekoć su socijaldemokrati i socijalisti podupirali radnike. Potom su se počeli od njih udaljavati i podupirati srednji sloj, u kojem su našli novo izborno uporište. Radnici su im okrenuli leđa, a sad im leđa okreće i srednji sloj. Više od polovice građana EU-a tvrdi da su skloni ”ljevici”, ali je ne vide. Socijaldemokracija je postala lijevim krilom politike štednje, kazali ste. S kojim posljedicama?
Pa, posljedice su, kako sam i rekao, anoreksija socijalne države. Što se radnika tiče, oni su se sa socijaldemokracijom uspeli do najviše točke zaštite, bar u Europi, približili se srednjem sloju ili čak to postali. Ali sada se izmijenila i priroda rada. Klasičnih radnika je sve manje, a najamničkog intelektualnog proletarijata sve više. Međutim, intelektualni proletarijat je startao kao srednji sloj, pa mu usprkos svemu i sada mentalno pripada. Nema čak ni nekog sindikata da ga štiti kao cjelinu. Taj sloj još nije prijetnja asocijalnim strukturama svjetske moći, najmanje neka revolucionarna prijetnja. Više nema neke revolucionarne prijetnje. Prijetnja je tek u samourušavanju tih oligarhijskih struktura moći uslijed onoga što se nekad komplicirano nazivalo ”tendencijski pad profitne stope”, a sada se može nazvati i mnogo jednostavnije – kolapsom financijskog sustava uopće – uspjeli su da se svi toga boje. Da do toga ne dođe, ekonomske politike razvitka zamijenjene su politikom štednje. To dakako ne vodi dugoročnom očuvanju današnjeg svjetskog ekonomskog poretka, ali odgađa njegov trenutačni kolaps. U tom smislu i socijaldemokracija postaje to lijevo krilo politike štednje. Socijalna radikalizacija je plaši, a konzervativna stagnacija je guši. Nažalost, ne stvara se ni neki širi socijalno-ekonomski participacijski pokret koji bi mogao biti i razvojan, izbjeći frontalne socijalne sukobe i ostvariti elementarnu socijalnu solidarnost. Iznenađujuće, toga danas ima više u SAD-u nego u Europi. No, to već pripada i polju subjektivne degeneracije političkih struktura uopće, uključujući i ljevicu. Jednom riječju, pametnih i hrabrih ili nema, ili ne dolaze do riječi.
Krizu nije proizvela socijaldemokracija, ali joj se nije ni adekvatno suprotstavila. Da ste kojim slučajem šef SDP-a, i pritom ništa ne sugeriramo, samo teoretiziramo, kamo biste vodili stranku, to jest, kako biste se postavili?
Šef hrvatskog SDP-a, ma tko to bio, i kakav god bio, ne može biti rak samac. Bolje da ste me pitali, što bih činio da sam šef kakvog koncerna, po mogućnosti s vlastitom medijskom mašinerijom – a takvih inače ima, i prilično su moćni. E pa, tada bih pokušao podržati ono što sam ranije nazvao participacijskim pokretom, to jest participacijskom socijalno-ekonomskom praksom. Danas ispada da su stari srednjoeuropski kapitalisti, npr. Bata i Škoda, bili pravi socijalisti; navodno je i današnji Urugvaj, ako sam dobro informiran, socijalniji od svojih nekadašnjih europskih uzora. Moguća je socijalizacija ne samo gospodarskih odnosa unutar i između gospodarskih subjekata, nego i socijalizacija bankarskog sustava. Ali za to je potreban i širi politički pokret i širi politički nazor, pa i otvaranje zatvorenih medijskih vrata koja sada ne propuštaju ništa što miriše na promjenu socijalno-ekonomskih odnosa, čiji su sami i korisnici i apologeti. Dapače, tu se svaki takav nazor difamira, pa i šef SDP-a i politička elita uopće moraju s time računati.
Nažalost, ne stvara se ni neki širi socijalno-ekonomski participacijski pokret koji bi mogao biti i razvojan, izbjeći frontalne socijalne sukobe i ostvariti elementarnu socijalnu solidarnost. Iznenađujuće, toga danas ima više u SAD-u nego u Europi
Ekonomski oporavak i zapošljavanje, vjeruju socijaldemokrati, trebao bi se dogoditi spontano. Vlade bi trebale privući kapital, tako da teret krize s kapitala prebace na građane, smanjujući troškove države i plaće. Tako će se kapital navodno udobrovoljiti, pa će graditi tvornice i otvarati radna mjesta. Možda smo slijepi, ali mi ne vidimo ni investicije ni povećavanje potražnje.
Slažem se da socijalne restrikcije same po sebi ne mogu privući kapital, a udobrovoljiti ga ne može nitko. Morate ga stvarati sami. U Hrvatskoj, nakon promjena 1990-ih, nisu nastajale nove vrijednosti, nego su razgrabljene one već stvorene. To je generiralo i odgovarajuće patološke nerazvojne političke, ekonomske, pravne i radne odnose. Kapital bi trebalo vraćati gotovo isključivo likvidacijom države, najnižom mogućom cijenom rada, a tome nema dna. Međutim, opća devastacija, ma koliko je zagovarali, nije pogodan ambijent za strana niti bilo kakva ulaganja. Samo aktivna nacionalna industrijska politika može pokrenuti zemlju, a nju nije moguće postići bez pozitivne državne intervencije – restrikcijama državne i građanske potrošnje troši se doduše manje kisika, ali se ipak ne diše. Nije Švedska najprije bila razvojna pa tek poslije socijalna i demokratska, nego je prije postala socijaldemokratska, pa tek onda razvojna.
Je li Hrvatska imala istinsku socijaldemokratsku stranku? U programskom smislu, imala ju je, a u smislu neke veće političke uloge do kraha tuđmanizma i nije ju imala. I onaj vaš SDSH iz 1989. i tada već reformirani Račanov SDP programski su i vrijednosno-politički, bili itekako socijaldemokratski. Možete li mirne duše tvrditi da je vaša vlada 2000. – 2003. bila socijaldemokratska?
Pa, ništa baš ne mogu tvrditi ”mirne duše”. Na nekim područjima imali smo rezultate koje možemo smatrati i razvojnim i socijaldemokratskim. Ostvaren je znatan rast BDP-a, smanjena inflacija, prekinuta nelikvidnost, povećani prihodi gospodarstva, isplaćivana je štednja građana, započeto i vraćanje duga umirovljenicima, rasle su i plaće, a uravnotežila se i njihova isplata; nešto je pala i nezaposlenost, proširena su prava na mirovine, invalidnine, bitno je povećana i socijalna pomoć, čak su smanjene i kamatne stope. O svemu tome, i drugome, napose pokretanju proizvodnje, postoje verificirani podaci – ne govorim napamet. Također, učinjen je veliki civilizacijski i demokratski iskorak, što se obično niti ne osporava. Ipak, i nas je vodio impuls raznih ”fleksibilizacija”, ”deregulacija”, premda je toga bilo manje nego u nekim drugim tada tranzicijskim zemljama. Prodaju banaka, doduše, nismo mi započeli, ali smo je ipak dovršili. Pitanje je da li smo što drugo i mogli. Ne pamtim niti jedan vanjski zahtjev, vezan uz uvjete europske integracije, koji ne bi bio posve liberalnog sadržaja. A liberalizam je možda dobar za one koji izvoze, ali je sigurno loš za one koji uvoze. Održavanje tvrdog tečaja kune vjerojatno je bio jedan od znakova popuštanja u koncipiranju vlastite i kreativnije nacionalne ekonomije. Ali, to su gotovo svi podržavali kao neko sveto mjesto. Tada je globalizacijski atak i bio najveći, a društvo u cjelini prema njemu najbenevolentnije. Svi su mislili da je to baš dobro. Danas je situacija posve različita. Društvo je postalo kritičnije, ali trendovi su postali ireverzibilni.
Samo aktivna nacionalna industrijska politika može pokrenuti zemlju, a nju nije moguće postići bez pozitivne držane intervencije – restrikcijama državne i građanske potrošnje troši se doduše manje kisika, ali se ipak ne diše. Nije Švedska najprije bila razvojna pa tek poslije socijalna i demokratska, nego je prije postala socijaldemokratska, pa tek onda razvojna
No, gdje je danas SDP? Gospodin Zoran Milanović za sebe kaže da je ”reformirani ljevičar”, kalvinist, što god to značilo jer ne prepoznajemo u Vladi duh Jeana Calvina. Predsjednik vaše stranke kaže da je svjetonazorski ”prije svega liberal”, da ne ”vjeruje u objavljene istine” i da je ”skeptik”.
Ne želim komentirati izjave premijera – za neke od ovih nisam niti čuo, a čuo sam i druge i drugačije. Uostalom, ako bi bio ”kalvinist”, onda valjda ne bi bio i ”skeptik”.
Imate li vi s kime u Hrvatskoj razgovarati osim, dopustite da se našalimo, s prof. Vjeranom Zuppom? Hoćemo reći, koliko je vas ljevičara uopće preostalo?
Neće vam ljevičari tako lako izumrijeti, dapače. Pitanje je samo kakva vrsta ljevičara će još nastati. Kako sada stoje stvari, ne bi me čudilo da se ljevica radikalizira koliko su se radikalizirali i socijalni problemi koje treba rješavati. Ne vjerujem da se to može postići na konceptu stare radikalne ljevice, niti na obnovi iste takve ljevice kao nove ljevice. U Njemačkoj, pa i Grčkoj, međutim, stara i nova stara ljevica postaju jače od one socijaldemokratske ljevice koja se obično svrstava uz demokratski lijevi centar. Ima u tome i subjektivnih slabosti socijaldemokratskih vodstava. Sa Zuppom je uvijek atraktivno razgovarati, dapače, može se i nadmudrivati, pa i sporiti. Ono u čemu se sigurno ne sporimo je stav – ako ljevica nije emancipacijska, socijalna i kreativna, onda nije ni ljevica.
I kada smo već kod vaših društvenih aktivnosti, čime se bavite u stranci i što bijaše od Savjeta SDP-a? Je li uopće živ?
Savjet SDP-a je prvenstveno programski, zapravo izborni Savjet. Za posljednje izbore kroz taj Savjet, kojemu sam bio i predsjednik, donesen je i izborni program SDP-a. On je poslije u ponečemu križan s ostalim koalicijskim programima, ali glavnina je ostala esdepeovska. To je bio moj, kako bih sam želio, posljednji angažman u praktičnoj stranačkoj politici. Sada trebaju nastupiti mlađi, ako imaju što reći. Od načelnog političkog angažmana, vezano uz šira politička razmatranja, dakako, ne mogu odustati ni kad bih želio. A ni pripadnost ne mogu mijenjati – ona je socijaldemokratska, ili socijalna i demokratska, a to možete čitati i zajedno i odvojeno. Sada se možda treba čitati nešto odvojenije nego prije.
Neće vam ljevičari tako lako izumrijeti, dapače. Pitanje je samo kakva vrsta ljevičara će još nastati. Kako sada stoje stvari, ne bi me čudilo da se ljevica radikalizira koliko su se radikalizirali i socijalni problemi koje treba rješavati. Ne vjerujem da se to može postići na konceptu stare radikalne ljevice, niti na obnovi iste takve ljevice kao nove ljevice
Kultura rijetko kad uživa osobite povlastice, ali poslije dvije godine Milanovićeve Koalicije dojam je – koliko neugodan, toliko neočekivan – da se nijedna vlast prema kulturi nije odnosila tako ignorantski kao današnja. Je li kriza sama po sebi dovoljan alibi za takvo ponašanje?
Oprostite, baš se s time i ne bih složio. Novca je svakako manje, ali nije manje kulturnog interesa. Taj interes je samo drugačiji, usmjeren na ono što je društvo samo izabralo, sviđalo se to nama ili ne. Dakako, sredstva i ”povlastice”, porezne i druge, su opale. To je svojedobno, u razdoblju 2000.-2003. naglo poskočilo, a onda je počelo i naglo padati. To se može lako provjeriti po proračunskim i drugim izvješćima. Ali, to nije neki specifikum sadašnje Vlade, nego je proces pada započet onom prethodnom Vladom. Što se same krize tiče, kulturni sustav, od glazbeno-scenskih, muzejskih, galerijskih i drugih djelatnosti, pa do knjižnica i arhiva, ipak nekako funkcionira, možda i bolje od gospodarstva. Alternativna scena je čak i živnula. Imamo i nove mudrace, pogotovo ljevičarske, ili kvaziljevičarske, kako hoćete. Zapravo, najteže je u izdavačkoj djelatnosti i u zaštiti kulturne baštine. Tu se pomanjkanje sredstava prilično osjeća. Ali kad pogledate kako se prema tome odnose vodeći mediji, i gdje je njima kultura, između sporta i prognoze vremena, ispod zadnjih modnih mačaka, onda nije ni čudo da se teško izboriti za povoljniji položaj kulture.
Doktorirali ste tezom o Karlu R. Popperu. Taj britanski filozof austrijskih korijena autor je tvrdnje o državi kao nužnom zlu, zlu koje je moguće smanjiti samo ako se ne predimenzioniraju državne ovlasti. Je li nam se upravo to dogodilo, naime, da su njezine ovlasti metastazirale preko svake mjere?
Ja sam od Poppera puno naučio, ali imam i vrlo kritičan stav, ne samo u vezi s njegovim krajnje naivnim liberalizmom. Iako se Popper protivio svim mogućim ”profetima”, na profete neoliberalizma, kao što je npr. njegov londonski udomitelj i austrougarski zemljak F. A. von Hayek, itekako je žmirio. Ja ne smatram da je država ”nužno zlo”. Dapače, ne smatram niti da treba ”odumrijeti”, što je pak marksistička verzija Popperove liberalne utopije. Sadašnje povike na državu per se, samo su oružje iz arsenala aktualne neoliberalne agresije na svaki oblik zaštite socijalnih, kulturnih, obrazovnih, zdravstvenih i drugih prava, a koja se mogu jedino i ostvariti putem nacionalnih ekonomija i države. Nema u svijetu neke druge institucije koja bi štitila ta prava. Odatle i pribijanje države na stup srama, ma što mi inače mislili o ovoj ili onoj državi.
Hrvatsko društvo se toliko polariziralo, da bi poželjna promjena bila njegova stabilizacija. Gotovo da je sretna okolnost da smo mali i periferni, pa uz sadašnje političko natezanje konopca, vjerojatno ipak neće nastupiti sve posljedice takve ekstremne polarizacije
Isti autor uspostavio je distinkciju između demokracije i despocije, tvrdeći da je društvena promjena bez prolijevanja krvi moguća samo u demokratskom okružju. Koji su modusi toliko potrebne promjene u Hrvatskoj i je li ona uopće moguća? Ili drugim riječima, jesmo li mi demokratsko društvo?
To je bolji dio Poppera. A usvojio bih još jedan. Naime, postupnost promjena koja se dade prethodno izmjeriti u posljedicama, bolja je od radikalizacije promjena čije su posljedice neizmjerljive – pa poslije postaju uglavnom katastrofalne. Tomu bih pridružio i jednu Krležinu rečenicu, vezanu uz komunizam, kao jednu od takvih promjena. Ako sam dobro zapamtio, negdje je zapisano da je Krleža rekao kako će svatko, ako dovoljno poživi, doživjeti i ostvarenje svojih ideala, ali kao iluzija. Eto, to je bila sudbina jedne takve, velike, a neizmjerljive globalne promjene. Ali danas, pitanje promjene dolazi s druge strane. Hrvatsko društvo se toliko polariziralo, da bi poželjna promjena bila njegova stabilizacija. Gotovo da je sretna okolnost da smo mali i periferni, pa uz sadašnje političko natezanje konopca, vjerojatno ipak neće nastupiti sve posljedice takve ekstremne polarizacije. Dakle, nije da nismo demokratsko društvo, ali jest da jesmo rizično društvo, društvo koje se još vrti oko primordijalnih sukoba kvaziljevice i kvazidesnice, i to u prošlosti.
Kriminal, korupcija, krađa – to su činjenice s kojima se susrećemo svakodnevno. Ipak, pored svih materijalnih gubitaka, nije li najopasnija svijest da smo uništili moralnu supstancu?
Nadam se da je moralna supstancija ipak u čovjeku samom, pa da neće ni biti srušena izvana.
U nas se u različitim sferama, među političarima, kulturnjacima, znanstvenicima i drugima, papagajski ponavlja tvrdnja da je Hrvatska mala zemlja. Teško je poreći da smo htjeli malu državu, jer smo htjeli Hrvatsku, ali kako ono što je malo pretvoriti u veliko (dakako, ne u doslovnom smislu)?
Hrvatska je potrošila mnogo političke supstancije na retrogradna suprotstavljanja. Toga ima toliko da mi se ponekad čini kao da se na tim suprotstavljanjima radi organizirano, a možda se tako i radi. Mislim da bi dobro došla jedna pozitivna rekonstrukcija političkog i stranačkog života. No, to nije moguće implementirati odozgo, a inicijative se, i kad ih ima, patvore, najprije medijski. Kontinuirano blamiranje cijele političke strukture, takoreći unificirano i beziznimno, šteti političkoj konsolidaciji Hrvatske, a to se prenosi na društvenu depresiju. Oprostite što se opet vraćam na medije. Ali tu se toliko ustrajava na zlu, da bi do njega moralo doći i kad ga ne bi bilo. Kao da smo pod nekom okupacijskom silom čiji je cilj da se ljudi deprimiraju i obeshrabre kako se ne bi mogli bolje politički organizirati i malo pridići.
Svugdje se pokušava s razoružavanjem čovjekovih moći kritičke rasudbe, od programa celebrity zatupljivanja, do modusa vivendi kao modela survivora u društvenom beznađu. Ako mi dopustite malu digresiju. Postoji jedno stvarno i donekle nekontrolirano područje širenja javnog znanja. To je za sada i još uvijek internet
Svi se u našoj zemlji pozivaju na znanje, iako je to mnogo više deklarativno nego faktično stanje. Nije li uzrok tomu strah političara da bi malo tko od njih ostao u svojoj fotelji kad bi kriterij znanja bio primijenjen u stvarnosti?
Mislim da stanje nekog javnog znanja, ili recimo javne političke svijesti, nije vezano uz neki specijalni ”strah političara” za njihove fotelje, nego uz interese onih struktura koje proizvode i same političare da bi se s tim i takvim političarima održale u svojim vlastitim, mnogo dubljim ”foteljama”, tj. u sprezi socijalno-ekonomskih interesa jedne već prilično uočljive oligarhije s onom vrstom politike koja će očuvati njihove položaje. Već sam valjda i dosadan, ali tzv. ”medijska kolonizacija politike” je dobro poznat i objašnjen pojam; ne odnosi se samo na Hrvatsku, nego i na USA ili UK. Svugdje se pokušava s razoružavanjem čovjekovih moći kritičke rasudbe, od programa celebrity zatupljivanja, do modusa vivendi kao modela survivora u društvenom beznađu. Ako mi dopustite malu digresiju. Postoji jedno stvarno i donekle nekontrolirano područje širenja javnog znanja. To je za sada i još uvijek internet. Ne mislim sada na izvaninstitucionalno otkrivanje raznih institucionalnih tajni. Mislim na obična znanja – znanja povijesti, filozofije, sociologije, književnosti, prirodnih znanosti, tehnike, medicine, svega onoga na što bi svoje cape htjeli staviti potencijalni vlasnici svekolike pameti, ambiciozni upravljači naših života. To je jedino što još do kraja nije ”privatizirano”. Zato to područje može poslužiti kao mjera za izračun uspona novog totalitarizma – ataka na javno znanje. To smo imali prilike i ovdje vidjeti – još uvijek aktualni provokatorski napad na Wikipediju s ciljem njezina difamiranja. Radim na sličnom polju, na širenju i organizaciji javnog znanja putem enciklopedija slobodnog pristupa i – besplatnih. Možete li pretpostaviti koje je najčešće pitanje s one druge strane? – Zašto to ne naplaćujete!? To je samo preambula za sljedeću konstrukciju. Radite na sredstvima poreznih obveznika, a mi bi to radili po tržišnim uvjetima. Dakle, zašto to mi ne naplaćujemo, ili barem ne kontroliramo. Budući da se to i inače ne može naplatiti, poanta je da se putem ideologije tržišta znanja to bar kontrolira stvaranjem tržišta neznanja.
Nego, da Vam čestitamo, ne samo Božić i Novu godinu: sad smo konačno kapitalisti, osim što u kapitalizmu, kako sada vidimo, nisu svi kapitalisti.
Zahvaljujem na inspirativnoj rečenici da u kapitalizmu nisu svi kapitalisti. Upravo i doslovno to sam rekao na jednom velikom ”emigrantskom” skupu u Stuttgartu 1990. kad su se i u inozemstvu formirale prve hrvatske stranke, a ja pokušavao predstaviti hrvatsku socijaldemokraciju. Dapače, i dodao sam: “Vi ovdje većinom sigurno znate i kako vam se svaka zarađena marka zove.” To su vjerojatno svi znali, ali ipak nije pomagalo. Socijaldemokracija je morala čekati. A sada je možda već i kasno.