Cijenim psihologe, psihijatre i psihoterapeute. Svećenici rade sjajan posao dajući duhovnu utjehu. No bolest trenutka je depresija. Čitam: ”Traumatski događaj, kao i genetski i okolinski utjecaji mogu učiniti osobu ranjivom za razvoj svih vrsta psihijatrijskih poremećaja, uključujući i psihozu, a kao važan psihološki mehanizam u reakciji na traumu Britvić navodi nesposobnost integracije traumatskih sjećanja, povezivanja sjećanja i osjećaja, odnosno zaboravljivost traumatskih događaja. [Read more…]
Tko je tu egoist, ja – ateist ili tužitelj – vjernik?
Bauk ateizma kruži Hrvatskom – par postotaka onih koji se smatraju ateistima već su toliko utjerali strah u kosti onoj nadmoćnoj katoličkoj većini koja je uvelike započela odapinjati otrovne strijele ne bi li kako spriječili da jednoga sudnjega dana baš ateisti postanu većina u Lijepoj našoj. [Read more…]
Liturgija smrti, zašto se pravimo da smrt ne postoji?
Smrt je zadnja granica našega života, granica kroz koju, svi bez razlike, moramo proći. Ujedno i ono ključno ”mjesto“ u kršćanstvu iz kojega uopće možemo i pozvani smo promotriti što život jest, tko smo mi i što nam to Bog nudi u Isusu Kristu. [Read more…]
O slobodi savjesti: put prema izgradnji i ispunjenju osobe
Sloboda savjesti (lat. conscientia – suznanje, znanje čega i zajedno s drugima) u katoličkoj duhovnosti često se primjenjuje na slobodu drugih da izaberu ono što katolici misle da je jedino ispravno, a rijetko na slobodu samih katolika da misle i žive po svojoj savjesti. [Read more…]
Posljednja vremena, vremena nade
Živimo u posljednja vremena. Ne zato što će uskoro biti kraj čovječanstvu – premda bi se i to moglo dogoditi – nego zato što je naša čovječnost na ozbiljnom ispitu. A sve ovo što se događa u naše dane u našem ljudskom svijetu tek je početak kraja. Ili početka – ovisi o nama. O našoj budnosti. [Read more…]
Dobre riječi
(Opaska uredništva: Objavljujemo raniju kolumnu zbog spriječenosti autorice).
U javnom prostoru ništa nam tako nedostaje kao dobrih riječi. Riječi koje oslobađaju dobre energije i omogućuju dobre odnose. Zatrpali smo se međusobnim podjelama te često ne vidimo više ljude. Ne vidimo više jedni druge. Bez ljubavi, riječi ponižavaju, a bez tišine kritika postaje osuda. A iz ponižavanja i osuđivanja zacijelo ne može niknuti bolji svijet. [Read more…]
Suze sarajevske
Papa Franjo (ili Frane kako ga dosljedno zovu oni, doduše rijetki, koji smatraju da su dobro shvatili zašto je Franciscus u Hrvatskoj odmah preveden u Franjo) bio je u Sarajevu. Posjet što ga je prije nekoliko mjeseci sam najavio na Trgu svetoga Petra u Vatikanu bio je posjet i crkvenog i državnog poglavara. Po svojem sadržaju, međutim, bio je to prije svega i iznad svega posjet Čovjeka. A obilježile su ga, rijetki su to primijetili (i mogli primijetiti) – suze. [Read more…]
Svjetska etika (2)
DEKLARACIJA O SVJETSKOJ ETICI
Parlament svjetskih religija
Chicago, 4. rujna 1993.
UVOD
Tekst pod naslovom “Uvod” sastavilo je uredničko vijeće “Koncila” Parlamenta svjetskih religija u Chicagu na temelju Deklaracije, sastavljene u Tübingenu, koja u daljnjem tekstu dolazi pod naslovom “Načela”. Taj uvod daje kratki sažetak Deklaracije i služi u publicističke svrhe. [Read more…]
Je suis
Rođeni smo kao pripadnici ljudske vrste. To nas još ne čini čovjekom. Čovjekom postajemo.
Postajati čovjekom jest avantura i hodočašće. Avantura jer nam je život ponuđen kao prostor potrage za samima sobom. Hodočašće jer nam je trajno preotkrivati svetište vlastitoga bića, ono mjesto gdje smo cjeloviti, stvoreni na sliku Božju. [Read more…]
Božić – naš rođendan
Katkad nas od onoga što smo pozvani slaviti na Božić ne odvajaju samo folklor i pretjerivanja vezana uz proslavu, nego i naš idolopoklonički odnos prema Isusu. U takvom odnosu Isusa doživljavamo i štujemo izvan nas samih, kao ideal što bismo ga trebali doseći. Kao da se dijete položeno u jaslice može ‘‘doseći“! Ne treba li se prije k njemu sagnuti?
Na Božić slavimo, zapravo, naš vlastiti, istinski rođendan ukoliko vjerujemo, štoviše u tišini ćutimo, da je božanski dah položen u dubinama naših bića, da treperi u nama zajedno s našim dahom od čežnje da diše i plamsa.
Na Božić slavimo, zapravo, naš vlastiti, istinski rođendan ukoliko vjerujemo, štoviše u tišini ćutimo, da je božanski dah položen u dubinama naših bića, da treperi u nama zajedno s našim dahom od čežnje da diše i plamsa
Nije li Isus došao među nas i k nama ne samo da budemo kao on, nego da budemo on? Da se spustimo do našega božanskoga daha i dopustimo mu da se rasplamsa i prožme sve naše biće i naš život kao što jest njegov?
Teško ćemo to razumjeti ukoliko nemamo iskustvo nutarnje slobode proizašlo iz patnje u progonstvu u kojem se mičemo i jesmo u izvanjskome svijetu: prognani smo iz nas samih, iz naše božanske naravi te iz toga progonstva izlazimo, ponovno se rađajući.
Nikodem je pitao Isusa: kako to možemo biti nanovo rođeni?, a Isus mu odgovara: ‘‘Tko se ne rodi odozgor, iz daha, ne može vidjeti Kraljevstva Božjeg. Dah [hebr. ruah] diše gdje hoće, čuješ mu šum, a ne znaš odakle dolazi ni kamo ide“. Tako je sa svakim nanovo rođenim. On uživa kraljevsku slobodu. Više se ne mora ravnati prema zakonitostima vanjskoga svijeta, nego prema božanskim zakonitostima u svojoj nutrini.
Na ovaj smo svijet rođeni jer smo, u savezu s našim Stvoriteljem , na to pristali i prihvatili kako bi nastavljao stvarati i ljubiti ovaj svijet . No, zaboravili smo na to. Kraljevska sloboda je poslušnost tom savezu koji oslobađa.
Nikodem je pitao Isusa: kako to možemo biti nanovo rođeni?, a Isus mu odgovara: ‘‘Tko se ne rodi odozgor, iz daha, ne može vidjeti Kraljevstva Božjeg. Dah [hebr. ruah] diše gdje hoće, čuješ mu šum, a ne znaš odakle dolazi ni kamo ide“. Tako je sa svakim nanovo rođenim
Ponovno se roditi znači radikalno se vratiti u vlastitu nutrinu, tamo gdje nam je dah darovan i povezuje nas s našim božanskim domom. Ponovno se roditi znači rađati se našem božanskom identitetu.
Nismo djeca samo našim ljudskim roditeljima (njima smo povjereni na brigu dok odrastamo), nego smo ponajprije djeca božanskoga doma. Radikalan povratak nama samima, povratak je tom domu. Što ne znači da više nismo odgovorni za naše djelovanje u svijetu. Naprotiv.
No, postavši božanskom djecom pozvani smo biti poslušni božanskim zakonima u kojima nema jamstva i sigurnosti ograničenih svjetova. Nutarnja sigurnost sigurnost je djeteta otvorena vlastitoj božanskoj naravi.
Nanovo rođeni počinjemo gledati nutarnjim očima i usklađujemo se s nutarnjim učiteljem u nama. Poput Abrahama pozvani smo otići iz ljudskoga zavičaja i otići u krajeve koje će nam taj učitelj pokazati, odnosno prema sebi samima, prema domu u nama. Prema Božiću.
Nanovo rođeni počinjemo gledati nutarnjim očima i usklađujemo se s nutarnjim učiteljem u nama. Poput Abrahama pozvani smo otići iz ljudskoga zavičaja i otići u krajeve koje će nam taj učitelj pokazati, odnosno prema sebi samima, prema domu u nama. Prema Božiću
U svojoj duhovnoj avanturi Abraham je susreo Melkisedeka, kralja pravednosti i mira. On ga uvodi u mir koji ne ovisi o vanjskom svijetu. U takvom miru vraćamo sve dugove što ih imamo prema božanskom djetetu kojega smo prognali u vanjski svijet te se možemo ne samo sagnuti k njemu, nego ga i uzeti na ruke i priviti k sebi.
Pozvani smo biti sinovi i kćeri nutarnje slobode, ljudi svjetla iz kojega smo došli i u koje se vraćamo. U tom svjetlu moguće je boraviti i na ovom svijetu – otkrivaju nam brojni mistici različitih duhovnih tradicija.
Ljudi kraljevske slobode su i ljudi kraljevske radosti , radosti kakva proizlazi iz vjenčanja ljudskog i božanskog – iz najdublje ljubavi. Takva ljubav i usred tuga i žalosti ovoga svijeta i našega bića, sama biva bez tuge i žalosti – kaže sufijski mistik Rumi.
Božić je prilika da se prisjetimo. Da se okrenemo prema svome domu na način na koji naš dah nalazi svoj dom u našem tijelu sada i ovdje.
Želim nam svima takvo novo rođenje. Tada nećemo samo nastojati oko boljega, pravednijega svijeta, nego ćemo u njemu, i uza sve tuge i žalosti, jednostavno – biti.
- « Previous Page
- 1
- …
- 3
- 4
- 5
- 6
- 7
- Next Page »