Godine 2005. njemački je konzervativni dnevnik Die Welt objavio vijest da je José Manuel Durão Barroso, u ono vrijeme predsjednik Europske komisije, proveo tjedan dana na jahti grčkog brodovlasnika i milijunera Spira Latsisa. [Read more…]
Žigosanje izbjeglica kao antisemita
Glasoviti izraelski novinar Gideon Levy je odmah nakon pariškoga krvavog petka naslutio da će i francuski i ostali europski desničari, baš kao i izraelska im desna bratija, likovati nad zločinima islamističkih terorista i trijumfalno ponavljati ono svoje ”A što smo vam mi govorili?”. [Read more…]
Europa umire od straha
Slika posljednjih dana: revolucionari s Majdana u Kijevu podigli su drveni katapult. Njim žele bombardirati miliciju. Kada mi u Poljskoj kažemo “Ukrajinci”, onda mislimo “Kozaci”. Pred očima nam se ukažu divlji jahači. Doduše, Kozaci iz davnih vremena najviše su se borili u pješadiji. Bili su majstori opsade. Konstruirali su stroj za opsadu, koji su nazivali “hulajgorod” i koji je imao funkciju provaljivanja zidova i vrata.
Znači, sada oni grade katapulte. Cijeli Majdan, cijela ukrajinska revolucija, na fotografijama, na televiziji, na internetu, djeluje kao fantastični film pomiješan s nagovještajem buduće katastrofe.
Crni dim, zapaljene barikade, revolucionari s naočalama vozača tenkova i skijaša, kacigama radnika, motorista ili rezervista, skijaškom plastičnom opremom, plinskim maskama, u kostimima čudovišta, uz to jedinice snowboardera koji idu sa svojim daskama kao da podižu štitove za borbu. U pozadini ritmičko lupanje po limu, kao da su to ratni bubnjevi, kometi od molotovljevih koktela koji osvjetljavaju mrak, i barikade od snijega, koje, prelivene vodom, u hladnoći postanu tvrde kao zidovi
Crni dim, zapaljene barikade, revolucionari s naočalama vozača tenkova i skijaša, kacigama radnika, motorista ili rezervista, skijaškom plastičnom opremom, plinskim maskama, u kostimima čudovišta, uz to jedinice snowboardera koji idu sa svojim daskama kao da podižu štitove za borbu. U pozadini ritmičko lupanje po limu, kao da su to ratni bubnjevi, kometi od molotovljevih koktela koji osvjetljavaju mrak, i barikade od snijega, koje, prelivene vodom, u hladnoći postanu tvrde kao zidovi.
Sve to izgleda kao neki strašni karneval, kao fiesta koja najavljuje strahotu. Na drugoj strani stoji Mordor, u crnim redovima, ukočen i nepomičan, iza pravokutnih štitova od kojih katkad formiraju rimsku kornjaču ne bi li milicioneri izbjegli hice.
Ali, draga Europo, nemoj dozvoliti da te zavedu vlastite želje. Znam, zamišljaš da se sve to uistinu ne događa. Vjeruješ da je to neki Mordor, tatarenje na drugom kontinentu. Vjerojatno misliš da je to ta Rusija koja se opet bori s vlastitim problemima.
Znači, bolje se ne miješati, nemoj izazivati, nemoj im smetati. Rusija je velika, sredit će svoje probleme. Uvijek je Rusija sve sredila. I ne možemo si priključiti dio Rusije. Kako bi to izgledalo? Onda bi još došla i Kalmikija, sa svojim devama i jurtama, sa svojim budistima i pustinjama.
Ili, kada govorimo o Mordoru: Mordovija. Priključili smo Poljake i Rumunje i već nam je pomalo žao. Osim toga, Ukrajinci pale gume. Kod nas se ne smiju paliti gume, to je ekološki štetno. I bacati skupi benzin na policajce, to se isto ne radi.
Ima 1332 kilometra od Kijeva do Berlina. Do Rima je 1500. Do Pariza 1032. Do Madrida 2300. To kaže Google maps. Ali nema te karte koja će pokazati i mjeriti samoću u kojoj se Ukrajina nalazi u zimu 2014. Kada se 2004. godine na Majdanu dogodila Narančasta revolucija, bio je blagdan radosti iako je zima bila jednako hladna.
Znači, bolje se ne miješati, nemoj izazivati, nemoj im smetati. Rusija je velika, sredit će svoje probleme. Uvijek je Rusija sve sredila. I ne možemo si priključiti dio Rusije. Kako bi to izgledalo? Onda bi još došla i Kalmikija, sa svojim devama i jurtama, sa svojim budistima i pustinjama
Iz Poljske su doputovali mladi ljudi da podrže promjene. Najvažniji pošli su u Ukrajinu. Glazbenici su svirali pjesme, umjetnici organizirali hepeninge solidarnosti. Tada je narančasta boja bila sveprisutna u Poljskoj. Na šalovima i kokardama, kapama i mašnicama koje su lepršale po antenama automobila. Revolucija je, činilo se, prava fešta.
Međutim danas, kada je stvarno opasno, kada se događa prava, a ne karnevaleska borba, kada teče krv i kada muče ljude, danas je tišina nad Majdanom i Kijevom. Čak i moja zemlja, proukrajinska, vazda spremna da sudjeluje u tuđim revolucijama – ona čeka, ona gleda, ona promatra.
Kao da nas je samo nekoliko godina u EU i u schengenskom prostoru naučilo kalkuliranju i oprezu. Ne žuri nam se na barikade kao nekad. Zgledamo se i čekamo što kaže ostatak Europe. Ne znam što se s nama dogodilo. Jesmo li izgubili vjeru u smisao međusobne pomoći?
Sada se na Majdanu događaju stvari koje su puno važnije i puno opasnije nego 2004. Što onda? Ukrajincima je vjera i snaga rasla, a mi smo je izgubili? Jer smo u međuvremenu postali siti i sigurni? Zašto ne skandiramo kao nekad: “Varšava-Kijev, rame uz rame”? Jer je karneval gotov. Sada je zima i mraz, vonj gorućeg kaučuka i benzina, crnilo noći, samoća i strah. Hoće li napasti – ili ne? Hoće li ubiti – ili ne?
Europa je skučeni kontinent. Ako je uopće kontinent, a ne samo poluotok. Doživljaj samoće u takvoj skučenosti teritorija, naroda i gradova nešto je perverzno i okrutno. Poljska je morala osjetiti potpunu samoću (i još više- izdaju) 1939. godine. To je bilo davno.
Europa je skučeni kontinent. Ako je uopće kontinent, a ne samo poluotok. Doživljaj samoće u takvoj skučenosti teritorija, naroda i gradova nešto je perverzno i okrutno. Poljska je morala osjetiti potpunu samoću (i još više- izdaju) 1939. godine. To je bilo davno
Ali dovoljno se sjetiti Balkana okruženog televizijskim kamerama. Balkan je bio jednako sam, i istovremeno je cijeli svijet bio u prilici gledati kako se ide na klanje. Prema 1939. to je bio veliki napredak. Napredak perverzije i okrutnosti. Licemjerno smo ponavljali: Takav je taj Balkan, takav je uvijek bio, ljudi tamo to jednostavno vole.
U slučaju Ukrajine nama je takva dvoličnost teška. Dame i gospodo, nažalost, situacija je ovakva: Ljudi se tamo bore za nas. Ako vi mislite da su “europske vrijednosti” nešto što se može kupiti i posjedovati, onda se varate. Ako tako mislite, onda bi bilo najbolje da podignete zid oko tog poluotoka ili rta zvanog Europa. Da si napravite geto samodovoljnosti, prividne sigurnosti i pornografske lagodnosti. I da postavite stražare koji će paziti da se ostatak svijeta slučajno ne približava i da vas ne opljačka. I tako ćemo živjeti dok ne umremo jednoga dana od straha, endogamije i dosade.
Ne znam što se dogodilo s ovom kontinentom, s njegovom energijom, hrabrošću, s njegovom ekspanzivnošću, radoznalošću i vitalnošću. Bili smo u stanju da hodamo pješice do kraja svijeta da bismo vidjeli što ima tamo, na drugom kraju zemlje. Radili smo strašne stvari, ali i velike.
Svijet je nekad očarano gledao na taj smiješni poluotok koji se zove Euroazija. Danas sami stojimo na prozoru i oprezno virimo kroz zavjese provjeravajući ima li nekoga tko će, sačuvaj Bože, “priznavati iste vrijednosti”. I kada već mora, onda, molim, negdje vrlo daleko, po mogućnosti u nekom Mordoru.
Europa se pravi nevidljivom, smanjuje se, skriva se iza zavjesa. Opsesivno prebrojava dobitke i gubitke. Europa umire od straha da će izgubiti na kontu. Boji se za svoju odvratnu tišinu, za svoje besramno blagostanje, za svoje degutantno samozadovoljstvo
Ali bit će drugačije. Oko vrijednosti se moramo boriti. Ne možemo sve posjedovati. Svoje vrijednosti ne možemo štititi zidom i stražarskim kulama. Ne mogu se podizati poput tvrđava na obalama Mediterana, koje nas trebaju zaštititi od izbjeglice iz Afrike. Ne mogu se vrijednosti zaustaviti na poljskoj istočnoj granici.
Za vrijeme komunizma postajala je zagonetka u Poljskoj: “S kojom zemljom graniči Sovjetski Savez?” Odgovor: “S onom koja Savez želi”. Slično je danas s Europom, samo obrnuto. Za razliku od Sovjetskog Saveza, Europa susjedstvu određuje daleke granice.
Europa ne želi priznati da vrijednosti koje brani (ili koje je branila?) postoje i iza njezinih nominalnih granica. Europa zapravo strahuje od takvih situacija, jer joj stvaraju samo probleme. Europa se pravi nevidljivom, smanjuje se, skriva se iza zavjesa. Opsesivno prebrojava dobitke i gubitke. Europa umire od straha da će izgubiti na kontu. Boji se za svoju odvratnu tišinu, za svoje besramno blagostanje, za svoje degutantno samozadovoljstvo.
Ukrajinska zima 2014. europski je poraz. Gledam slike ledenog Kijeva, ljude koje su spremni umrijeti za slobodu i tražim u posljednjim desetljećima samo jednu “europsku” pobunu iste snage. Vidim Berlin 1953., Budimpeštu 1956., Prag 1968., Gdansk 1970. Kada gledam ovu stranu kontinenta, vidim samo očajni protest protiv ugrožavanje slobode na internetu. Baš jadna slika.
Objavljeno u Die Weltu 31. Siječnja; s njemačkog prevela Anne-Kathrin Godec
(Prenosimo iz rubrike Ajfelov most s portala Miljenka Jergovića)
Pretvaramo se u kukavice
Ne znam što se dogodilo s ovim kontinentom, s njegovom energijom, hrabrošću, s njegovom ekspanzivnošću, radoznalošću i vitalnošću. Bili smo u stanju da hodamo pješice do kraja svijeta da bismo vidjeli što ima tamo, na drugom kraju zemlje. Radili smo strašne stvari, ali i velike.
Prethodne rečenice ispisao je prije nekoliko dana poznati i veliki poljski pisac Andrzej Stasiuk. Riječ je, naravno, o Europi, kontinentu o kojem Stasiuk piše i čijim se stanovnicima obraća u članku koji je 31. siječnja objavljen u njemačkom Die Weltu.
Srećom, u internetskim bespućima besmisla i gluposti postoje čak i na hrvatskom jeziku lijepi mali ograđeni i kulturno uređeni vrtovi u kojima se mogu ubrati i takvi dobri i važni tekstovi kakav je ovaj članak poljskog književnika objavljen u njemačkim novinama. Članak koji je s njemačkog na hrvatski prevela Anne-Kathrin Godec pod naslovom “Europa umire od straha da će izgubiti svoje blagostanje” objavljen je u časopisu Ajfelov most, koji na svojim osobnim internetskim stranicama sa suradnicima uređuje i objavljuje Miljenko Jergović na adresi www.jergovic.com.
Stasiuk se Europi obraća s vrlo konkretnim i ozbiljnim razlogom. On piše pogleda uprtog na Ukrajinu i ono što se tamo događa s doslovno plamenim i krvavim žarištem na središnjem trgu grada Kijeva. Članak ne otkriva je li i sam Stasiuk bio tamo. To i nije važno jer on književnički snažno i faktički precizno prenosi slike s Majdana
Otkako sam ga pronašao i pročitao ne mogu prestati misliti na taj Stasiukov članak. U vezi s rečenicama koje sam citirao na početku ove kolumne ponajprije si postavljam pitanje: jesmo li i mi, Hrvati, bili dio te i takve nekada hrabre, radoznale, poduzetne i vitalne Europe?
Volim misliti i vjerovati da jesmo, pa tako i mislim i u to vjerujem, ne baš sasvim neutemeljeno u povijesti. Uostalom, govoriti i misliti kako smo “mi Hrvati” u povijesti učinili ovo ili ono ima smisla toliko ili još i manje nego kada televizijski komentator samog sebe i čitavu naciju poistovjeti s ekipom ili pojedincem koji se bori na nekom sportskom terenu. Ipak, kolektivni identiteti postoje, pa tako i ovaj europski iz kojeg Stasiuk, izražavajući poretkom riječi i red stvari, jednostavno i točno kaže: “Radili smo strašne stvari, ali i velike”.
Baš kao i svaki drugi europski narod, a to vrijedi i za ona vremena kada narodi još nisu ni znali da su više narodi nego ljudi, tako su i Hrvati činili strašne stvari, ali i velike. Doduše, nismo poput Holanđana zemlju otimali moru, nego nekim drugim narodima, u skladu s tadašnjim pravom i običajima.
No, pustimo sad filozofiranje nad poviješću.Stasiuk se Europi obraća s vrlo konkretnim i ozbiljnim razlogom. On piše pogleda uprtog na Ukrajinu i ono što se tamo događa s doslovno plamenim i krvavim žarištem na središnjem trgu grada Kijeva. Članak ne otkriva je li i sam Stasiuk bio tamo. To i nije važno jer on književnički snažno i faktički precizno prenosi slike s Majdana:
“Crni dim, zapaljene barikade, revolucionari s naočalama vozača tenkova i skijaša, kacigama radnika, motorista ili rezervista, skijaškom plastičnom opremom, plinskim maskama, u kostimima čudovišta, uz to jedinice snowboardera koji idu sa svojim daskama kao da podižu štitove za borbu.
Pišući o Europi koja se mučnom šutnjom danas ogradila od svog revolucionarnog, u ime europskih vrijednosti pobunjenog ukrajinskog istoka, Stasiuk priziva potpunu samoću i izdaju koju je 1939. godine morala osjetiti njegova nacistima pregažena Poljska, a odmah potom i Balkan koji je na početku 1990-ih godina bio jednako sam, premda perverzno okružen kamerama kroz koje je svijet “bio u prilici gledati kako se ide na klanje”
U pozadini ritmičko lupanje po limu, kao da su to ratni bubnjevi, kometi od molotovljevih koktela koji osvjetljavaju mrak, i barikade od snijega, koje, prelivene vodom, u hladnoći postanu tvrde kao zidovi.
Sve to izgleda kao neki strašni karneval, kao fiesta koja najavljuje strahotu. Na drugoj strani stoji Mordor, u crnim redovima, ukočen i nepomičan, iza pravokutnih štitova, od kojih katkad formiraju rimsku kornjaču, ne bi li milicioneri izbjegli hice.”
S pogledom na Ukrajinu Stasiuk piše i o svojoj domovini Poljskoj. Podsjeća kako su mladi Poljaci prije deset godina, jednako hladne zime kao što je ova, hrlili k susjedima proslaviti Narančastu revoluciju. “Revolucija je, činilo se, prava fešta”, piše Stasiuk i podsjeća kako je narančasta boja tih dana bila sveprisutna i u Poljskoj.
A onda nastavlja: “Međutim danas, kada je stvarno opasno, kada se događa prava, a ne karnevalska borba, kada teče krv i kada muče ljude, danas je tišina nad Majdanom i Kijevom. Čak i moja zemlja, proukrajinska, vazda spremna da sudjeluje u tuđim revolucijama – ona čeka, ona gleda, ona promatra. Kao da nas je samo nekoliko godina u EU i u schengenskom prostoru naučilo kalkuliranju i oprezu. Ne žuri nam se na barikade kao nekad. Zgledamo se i čekamo što kaže ostatak Europe. Ne znam što se s nama dogodilo. Jesmo li izgubili vjeru u smisao međusobne pomoći?”
Zašto se sva ova pitanja tiču i nas Hrvata? Između ostalog i zato što smo i mi iskusili nešto slično. Andrzej Stasiuk napisao je mnoge sjajne stranice o Europi, osobito ovom našem, istočnom krilu. U knjizi “Na putu za Babadag” zabilježio je lucidne razgovore sa živima, a u fantastičnom tekstu “Novembarska noć”, napisanom za nastup u projektu Kakanien bečkog Burgtheatra, zapisao je što su mu na nekom zapuštenom karpatskom vojničkom groblju iz Prvog svjetskog rata ispričali mrtvi i njihov car koji ih je tamo ostavio.
Da ima nesreću biti Hrvat, u Stasiukovom bi kriku zasigurno bilo još više srama i očaja. Naime, mi Hrvati nesumnjivo smo danas dio te prestrašene, kukavičke Europe bez volje i karaktera, makar smo samo nakratko i na kredit opipali blagostanje u kojem ipak koliko-toliko još uvijek uživa dobar dio njenih građana sjevernije i zapadnije od nas
Pišući o Europi koja se mučnom šutnjom danas ogradila od svog revolucionarnog, u ime europskih vrijednosti pobunjenog ukrajinskog istoka, Stasiuk priziva potpunu samoću i izdaju koju je 1939. godine morala osjetiti njegova nacistima pregažena Poljska, a odmah potom i Balkan koji je na početku 1990-ih godina bio jednako sam, premda perverzno okružen kamerama kroz koje je svijet “bio u prilici gledati kako se ide na klanje”.
I zato Stasiuk zdvaja nad ovim kontinentom koji premire od straha od vlastitih vrijednosti za koje su se odlučili boriti neki ljudi tamo preko istočne poljske granice i zbog kojih tisuće i tisuće s juga nasrću na sve utvrđenije obale europskog Mediterana.
“Ne znam što se s nama dogodilo. Jesmo li izgubili vjeru u smisao međusobne pomoći?” O, itekako. Da ima nesreću biti Hrvat, u Stasiukovom bi kriku zasigurno bilo još više srama i očaja. Naime, mi Hrvati nesumnjivo smo danas dio te prestrašene, kukavičke Europe bez volje i karaktera, makar smo samo nakratko i na kredit opipali blagostanje u kojem ipak koliko-toliko još uvijek uživa dobar dio njenih građana sjevernije i zapadnije od nas.
A pravnu i građansku sigurnost kakvu tom dijelu naših europskih sugrađana jamče njihove države nismo osjetili nikada. Štoviše, upravo se ovih dana na brojnim primjerima, poput iživljavanja sistema nad liječničkim sindikalistom dr. Babićem, možemo uvjeriti da hrvatski građanin nema većeg neprijatelja od hrvatske države i ljudi koji njom vladaju.
A mi ipak jednako kukavički i bezvoljno pristajemo na sve. Štoviše, od Ukrajine nas je još više strah dignuti glas za sebe, osim, što čitavu situaciju čini još apsurdnijom, kada nam je navodno ugrožen nacionalni ponos. Pritom je sve očitije da je Europu sve manje briga kako se i koliko u našoj državi drži do europskih vrijednosti. U svakovrsnoj iskvarenosti i korupciji uživamo, čini se, potpunu suverenost! Glavni cilj je ispunjen: Europa nas je sada doista ugradila u svoje istočno i južno predziđe, a mi ćemo spremno prvi zarežati na one još siromašnije od nas.
(Prenosimo s partnerskog portala Večernjeg lista)