Iako se zadarski nadbiskup i predsjednik HBK Želimir Puljić pokušao oprati kerozinom i višestruko ispričao žrtvama i skandaliziranoj javnosti, osobno izrazivši kako je i on ”žgrožen” i šokiran, izostala je isprika za sramotno ponašanje msgr. Puljića kada je slučaj pedofilska ponašanja nekadašnjeg župnika u Bibinju don Nedjeljka Ivanova. [Read more…]
Isusovo došašće
Po gradovima izloga je, ulica i trgova načičkanih svjetlucavim žaruljicama, po dućanima bljeskaju božićni uresi što u našim domovima staraju blagdanski ugođaj. K tomu još jaslice s ljepuškastim anđelčićima i ovčicama, miris blagdanska jela, palucava svjetlost svijeća, božićne pjesme i kakav američki film with Christmas spirit dobre volje i zajedništva, potom uzajamna darivanja – i eto nam proslave Isusova rođendana. [Read more…]
Kina ukida radne logore i iznimno dopušta drugo dijete
Na plenarnoj sjednici kineske Komunističke partije odlučeno je da će se ukinuti radni logori, iznimno dopustiti rađanje drugoga djeteta te ublažiti odredba prema kojoj će se određivati zločini za koje je propisana smrtna kazna, objavila je u petak tamošnja državna novinska agencija.
Plenum, koji čini 205 najmoćnijih ljudi kineske Komunističke partije, zasjeda od nedjelje, a prioritet su, kako se i najavljivalo, neviđene gospodarske reforme kojima bi se kineskoj ekonomiji, koja nakon desetljeća iznimno visokog rasta polako posustaje, dao novi zamah.
Lani izabrani predsjednik kineske Partije Xi Jinping, koji je i predsjedao plenumom, pokušava ublažavanjem policijske represije i stroge politike kojom se roditeljima dopušta da imaju samo jedno dijete te smanjenjem osuda na smrtnu kaznu popraviti sliku te zemlje u međunarodnoj javnosti, koja je kada je riječ o političkoj slobodi i ljudskim pravima, sve samo ne blistava.
Radni logori uvedeni su u Kini još 1957. Njihov je tvorac vođa kineske revolucije Mao Zedong. U početku su u njih zatvarani njegovi politički protivnici, no poslije su služili za pritvaranje svih koji su se usudili proturječiti sustavu. Tako su ondje završavali pripadnici vjerskih manjina, borci za ljudska prava, a na kraju i narkomani i prostitutke.
Tim logorima prošlo je na stotine tisuća ljudi. U njih se samo na osnovi procjene lokalnih vlasti, dakle bez suđenja, mogao strpati gotovo svatko, i to na čak četiri godine. Uvjeti u tim logorima, koje su vlasti u Pekingu nazivale “prostorima za ponovnu edukaciju s pomoću rada”, bili su poražavajući.
Pritvorenici su trpjeli svakojake torture i maltretiranja, budili su ih u 4.15 i uz polusatnu stanku za objed i higijenske potrebe oko podneva morali bi raditi do 17 sati. Mjesečno su dobivali naknadu u protuvrijednosti devet kuna. U tim logorima izrađivali su se različiti predmeti koji su poslije prodavani na zapadnome tržištu.
Tako je, prema pisanju Daily Maila, prije nekoliko godina jedna Amerikanka u plišanom medvjediću pronašla poruku nekog kineskog radnika na engleskom jeziku. “Gospodine, ako katkad kupujete ovaj proizvod, ljubazno vas molim da pismo proslijedite Svjetskoj organizaciji za ljudska prava. Tisuće ljudi koje su u progonu pod vladom Komunističke partije bit će vam zahvalne na tome i sjećat će vas se zauvijek”, pisalo je u poruci.
Kad je pismo objavljeno, čelnica Human Rights Watcha za Kinu nije mogla potvrditi autentičnost te poruke, ali je dodala kako je prilično uvjerena da je u tom kampu upravo onako kako je napisano u pismu. Tijekom zadnjih nekoliko godina u te logore odvedeno je oko 50 tisuća ljudi. Nakon odluke donesene na plenumu oni bi sada napokon trebali biti slobodni.
Plenum je također ublažio strogu politiku prema kojoj se roditeljima dopušta da imaju samo jedno dijete, koja je u Kini uvedena 1979. radi kontrole porasta broja stanovnika. Kina trenutačno ima više od 1,3 milijarde stanovnika. Sada se obiteljima u kojima je barem jedan partner jedino dijete u obitelji omogućuje da imaju još jedno, drugo dijete. Dosad je to bilo dopušteno samo bračnim partnerima koji su oboje jedinci te onima koji žive u ruralnim područjima.
Kineske obitelji koje se odluče na dugo dijete mimo tih pravila morat će državi platiti novčanu kaznu zbog toga. Siromašniji plaćaju manje, nekoliko tisuća juana, a bogatiji, koji ne mare za tu državnu zabranu, dobiju astronomske kazne.
Mediji su tako prenijeli kako je jedan bogati poduzetnik 2007. morao za dijete “viška” platiti 66 tisuća juana, što je bilo oko 67 tisuća američkih dolara. “Bez obzira na to je li netko bogat ili siromašan, svatko bi trebao biti jednak pred zakonom kada je o planiranju obitelji riječ”, objasnio je taj slučaj tadašnji čelnik Nacionalne komisije za planiranje obitelji.
Što se tiče ublažavanja odredbe prema kojoj će se određivati zločini za koje je propisana smrtna, nije objavljeno na koje će se zločine točno odnositi. Vlasti u Pekingu kriju podatke o broju izvršenih smrtnih kazni. Zadnji je podatak dala jedna američka udruga za ljudska prava, prema kojoj je u Kini 2011. pogubljeno 4000 ljudi.
U grljenju i u ljubavi
Kada si zadnji put nešto učinio prvi put? To pjevajući pita popularni pjevač Andrej Šifrer, a pitam se to i ja otkad pokušavam živjeti svjesno i ostvarivati svoju misao vodilju: Učim, dakle postojim. Doista, kada sam zadnji put nešto učinila prvi put?
Ne mogu zaboraviti jedan događaj, a bila sam tada s prijateljima, koji je bio toliko drugačiji od uobičajenih događaja da je ostavio urez na štapu mudrosti. Dogodilo se to baš na prvi dan ove godine. Juhej! Zavriskali smo kada smo primijetili – jer kod kuće smo slavili Silvestrovo, bili odjeveni u trenirke, grickali razne vrste sira i odličan domaći kruh te srkali omamljujući porto, koji svi redom obožavamo – da uopće nismo čuli da je sat otkucao ponoć i da smo ušli u novu, 2013. godinu. Naime, ni televizor ni radio nisu bili upaljeni, prozori su pak bili zatvoreni, a mi smo tako živahno razgovarali da uopće nismo čuli zvukove silvestarske noći, i vrijeme se zaustavilo. Jednostavno nismo bili svjesni da je kraj stare godine i da počinje nova.
Kada je blizina prisna, a srce otvoreno za drugoga, kada ja šutim jer s iskrenom radoznalošću slušam tebe, nestanu i vrijeme i prostor. Tajnovita je prisutnost bitka u kojem nema ega, već samo ono što zapravo jesmo: vječnost Živoga.
Dok sam bila mlada majka, u časopisima sam čitala izjave slavnih glumica i pjevačica o tome kako imaju malo vremena za djecu, ali ga zato – kada su zajedno – provode kvalitetno. I nasjela sam. Naletjela sam na hrid tih floskula o kvaliteti vremena i premalo sam vremena provodila s partnerima i djecom
Dijete nakon rođenja može preživjeti jer osjeća blizinu majke, oca, nekoga važnog bića. Ono osjeća dodir, dah, miris poznate kože i znane otkucaje srca u sigurnome naručju. I sluša glasove, koje je čulo i dok je bilo u maternici. Kada je njemački kralj, zaboravila sam koji, prije jednoga stoljeća odlučio dokazati da je njemački jezik prirodni jezik cijeloga čovječanstva, naredio je da se donese dojenčad iz raznih dijelova svijeta i dadiljama zapovjedio da djecu ne smiju ni doticati ni govorom im se obraćati. Očekivao je da će njihova prva riječ biti na njemačkome! Ali te prve riječi nije bilo. Sva su djeca nakon nekoliko mjeseci umrla. Bez bliskosti mi ne možemo živjeti!
Bliskost je vrhunska kvaliteta međuljudskih odnosa. Paradoksalno je da nam se prikazuje kao bezvremenost, a za nju od svega trebamo najviše vremena! Zato kažu da su braća i sestre najbliskiji jer zajedno provedu najviše vremena. Ako?!
U vrijeme digitalne tehnologije, kada djeca više vole prijenosne telefone i računala nego brata ili sestru i misle da su virtualni svjetovi, oni s ekrana, zanimljiviji od stvarnoga međusobnog druženja, važnost bliskosti nestaje, blijedi. Bliskosti nema jer ni roditelji, ni djeca, ni odgojitelji, ni učitelji ne ulažu dovoljno vremena u blizinu.
Ni s nama odraslima nije nimalo bolje: liječnici, koji bi za postavljanje dijagnoze trebali poslušati priču o našem životu, za to nemaju vremena. Za razgovor je ostavljeno tek nekoliko minuta, tijekom kojih čovjeka nije moguće ni upoznati, a kamoli uspostaviti bliskost. A bez cjelovite životne priče ne može se postaviti dobra dijagnoza, pa ni odrediti odgovarajuće liječenje!
Na fakultetu, gdje smo do prije nekoliko godina razgovarali sa svojim studentima i živahno diskutirali, tako da su argumenti frcali na sve strane, sada prevladava rad na računalima. Student svoj seminarski rad pošalje e-mailom, profesor ga pročita (a možda i ne, jer često za to nema dovoljno vremena!) i e-mailom studentu pošalje ocjenu. Nema razgovora oči u oči, nema predaje znanja, nema dijaloga. Nema blizine, u kojoj se može dogoditi nešto važno za pomak u glavi. Zadnjih desetljeća mnogi šefovi uopće ne poznaju svoje radnike i službenike. Pa i susjedski odnosi nemaju više onu povjerljivost i osjećaj blizine.
Ne govorimo o udaljenosti između ljudi i političara. Kada komuniciraju s nama, građankama i građanima, oni uglavnom govore o tome kako je zadnji čas, pet do dvanaest ili je možda već i prošlo dvanaest, da se po hitnom postupku donesu zakoni i odluke koji su od presudne važnosti za naše živote. Umjesto da za to, za pitanja tko smo i kamo želimo ići, odvojimo najviše vremena!
Blizina ne zahtijeva samo sate fizičke prisutnosti, ona zahtijeva godine i godine vjernosti u kojoj je najvažnija vremenska raspoloživost. To da sam ti na raspolaganju. I da si ti meni na raspolaganju. Da smo zajedno u razgovoru, u slušanju, u tišini, u mirovanju. U grljenju i u ljubavi
No mnogi mediji, a upravo oni oblikuju značenje i smisao koji preuzimamo i slijedimo, ne potiču nas na to da što više vremena provodimo u miru sa samim sobom ili u miru s drugima. Upravo suprotno! Naokolo jurcamo amo-tamo i tijekom ono malo slobodnoga vremena što nam preostane nakon predugih radnih dana. Očevi i majke, djedovi i bake pretvaraju se u taksiste koji razvoze djecu na izvanškolske aktivnosti. Brojne obitelji tijekom vikenda više ne odlaze na izlet u prirodu, ne igraju se više društvene igre, vrijeme se više ne provodi u pjesmi ili molitvi, već u trgovačkim centrima, u kojima više nismo zajedno, nego je svatko umotan u nekome svom vlastitom svijetu…
Dok sam bila mlada majka, u časopisima sam čitala izjave slavnih glumica i pjevačica o tome kako imaju malo vremena za djecu, ali ga zato – kada su zajedno – provode kvalitetno. I nasjela sam. Naletjela sam na hrid tih floskula o kvaliteti vremena i bila sam premalo vremena s partnerima i djecom. Bila sam mlada i nisam shvaćala da vrijeme mjerimo mjernom jedinicom – satom. Blizina ne zahtijeva samo sate fizičke prisutnosti, ona zahtijeva godine i godine vjernosti u kojoj je najvažnija vremenska raspoloživost. To da sam ti na raspolaganju. I da si ti meni na raspolaganju. Da smo zajedno u razgovoru, u slušanju, u tišini, u mirovanju. U grljenju i u ljubavi.
Kad umiremo, samo to vrijeme je važno; ono što smo dali i dobili u vrijeme bliskosti jedina je vrijedna prtljaga za putovanje kroz vrata smrti u beskraj tajni, kamo svi putujemo. Bliskost je jedino što tamo prijeko u kovčegu vrijedi ponijeti sa sobom. U kovčegu koji nema pretinaca za novac, ali ima mnogo prostora za beskrajnu ljubav, u kojoj jesmo i u kojoj umiremo. U kojoj istinski postojimo.
Šlamperaj i licemjerje
Kad čovjek već pomisli kako je ipak nešto krenulo naprijed, kako malo-pomalo postajemo Europljani, kako se usklađuju misli, djela i postupci, udari te poput groma obična vijest iz nekih medija, koja poništi ta uzaludna nadanja i krhka vjerovanja. Ta obična vijest jest kako djeca s posebnim potrebama koja pohađaju redovite škole, do kojih im je potreban ”specijalni” prijevoz, posebice kada su u invalidskim kolicima, po nekoliko dana više puta u godini izostaju s nastave zbog po mome mišljenju banalnog razloga – jer su pokvarena vozila gradskog prijevoznika. Kaj god!
Koliko znam, postoje i privatni prijevoznici za takvu djecu i prijevoz do škole može se organizirati svaki dan, za svako pojedino dijete, samo ako ima dovoljno volje, interesa, brige i odgovornosti za takvu djecu i njihove svakidašnje potrebe. Sasvim je irelevantno tko je mjerodavan za taj posao. Ta bi djeca u školu trebala ići redovito ako im to njihovo zdravlje dopušta. Puna su nam usta ”društva znanja”, inkluzije, integracije i ne znam ni sama čega još, a zbog kojekakvih banalnosti ne rješava se ono primarno – siguran i redovit prijevoz djece do škole.
Ta obična vijest jest kako djeca s posebnim potrebama koja pohađaju redovite škole, do kojih im je potreban ”specijalni” prijevoz, posebice kada su u invalidskim kolicima, po nekoliko dana više puta u godini izostaju s nastave zbog po mome mišljenju banalnog razloga – jer su pokvarena vozila gradskog prijevoznika
Vjerujem kako se negdje planiralo, kako je izdvojen novac za to, kako je netko preuzeo obvezu i odgovornost prema toj djeci. Uobičajeno je da se za neke nedostatke, pogreške, nekompetencije u obrazovanju i odgoju gotovo uvijek okrivljuje škola i nastavnici (učitelji i profesori). Svi tim ljudima, bez obzira na osobno obrazovanje, dijele savjete, lekcije, uvrede i ukore, kao što i upozoravaju javnost na njihovu nekompetenciju, nesavjesnost i neodgovornost a da pojma nemaju što znači imati jedno, dvoje ili više djece s posebnim potrebama u razrednom odjelu i koliko se nastavnik mora posebno pripremati za tu situaciju i takvo dijete. To velika većina i čini svakodnevno kako bi se takvo dijete što bezbolnije inkorporiralo u razredni kolektiv i kako bi se nastavni sadržaji što bolje i jednostavnije uskladili s određenim teškoćama svakog djeteta, koje je jedinstveno i za koje ne vrijede neki univerzalni obrasci poduke – osim razumijevanja, multidisciplinarnog pristupa, ljubavi i žrtvovanja. To se nagrađuje na kraju svake školske godine solidnim postignućem takvih učenika, njihovim zadovoljstvom zbog postignutih rezultata u učenju, zbog razvoja vlastitih sposobnosti i vještina te povećanja samostalnosti i samopoštovanja. Takva postignuća nagrada su i njihovim nastavnicima, koji nisu školovani za rad s takvom djecom, već se za to osposobljuju obveznim permanentnim višegodišnjim obrazovanjem, bilo samostalno (osobno) bilo u sklopu rada određenih institucija, pohađajući predavanja i seminare, sudjelujući u projektima…
Iako je ponegdje u početku uključivanja takve djece u redovite škole bilo mnogo otpora nastavnika, roditelja ostalih učenika i nekih stručnih suradnika, taj je projekt prihvaćen i realizira se prilično dobro, na korist svima, a najviše učenicima, pogotovo kad je uz takvo dijete u školi njegov osobni asistent. Zar onda sve to mora pokvariti pokvareni kombi i netko nesposoban i neodgovoran da to odmah riješi umjesto što se čeka popravak baš toga kombija?
Ne mogu vjerovati kako je ta borba za djecu s posebnim potrebama čista farsa, kako smo deklarativno za to, a onda gdje god možemo, to opstruiramo i ponašamo se kao da nam je to zadnja rupa na svirali!
To me podsjetilo na slučaj u jednoj osnovnoj školi kada je ravnateljica gotovo nasilu dijete u invalidskim kolicima upisala u redovitu školu. Pozivala se ponajprije na humanost iako nije bilo ni prostornih ni tehničkih uvjeta (dizalo) za to, na što su upozoravali pojedini učitelji. Ona se tim upisom i inkluzijom hvalila okolo, čak je dobila i određena društvena priznanja i pohvale. Međutim, kada je jedan poznati privatni poduzetnik ponudio ugradnju dizala u školu, ”humana” ravnateljica na to nije pristala opravdavajući interno taj čin svojim inventivnim i dobronamjernim mišljenjem i zaključivanjem kako ne želi svojim ljudima stvarati teškoće koje će nastati nakon ugradnje dizala jer će tada svi takvi učenici navaliti u njihovu školu i zadavati svima mnogo nepotrebnih novih problema.
Za detaljnu je i ozbiljnu psihološku i sociološku analizu i raspravu pitanje dokle može ići ljudsko licemjerje. Za šlamperaj to nije potrebno jer je on bez obzira na to je li eksplicitan ili implicitan bez ikakve simplifikacije zoran i evidentan svaki dan svuda, na svim razinama i u svim segmentima rada u našem društvu.