Scena iz prvih, još uvijek romantičnih mjeseci opsade Sarajeva. Na Markalama, gradskoj tržnici koja će postati u svijetu čuvena po masakriranju nedužnog svijeta minobacačkim granatama, nekakva policija provodi akciju protiv švercera svega i svačega. Odvode jednog sitnog sredovječnog brku, ponešto tamnijeg tena, koji im se otima i uzvikuje: “Mene možete i ubiti, ali slobodno tržište nikad!” [Read more…]
Lemozna za vukovarski vodotoranj, uz jadikovanje
Ako ste na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti poželjeli štogod priložiti za obnovu vukovarskog vodotornja, trebali ste nazvati specijalni broj, a s druge strane, u Kninu, javio bi vam se nekakav znameniti živući Hrvat ili Hrvatica, pa biste vas dvoje na minutu ili dvije ugodno i opušteno razmjenjivali svoja bezvrijedna mišljenja o bezvezarijama. [Read more…]
Vulgarni konzumerizam
Hrvatska ne može reći da nije bila pravodobno i uvjerljivo upozorena. Primjerice u kinima je igrao i više puta je na TV-u prikazan ”Klub boraca” David Finchera, knjiga Naomi Klein ”No Logo” je prevedena na hrvatski i o njoj se izvještavalo u medijima, ali kad je bauk konzumerizma početkom stoljeća došao u svojoj najnovijoj verziji u Hrvatsku, narod je egzaltirano uskliknuo: ”Šopingiram, dakle jesam!” (što se savršeno nadovezalo na bankarski credo ”kreditiram, dakle jesam”) i više se nije osvrtao. A trebalo bi.
Zbog izostanka kritičke analize i šire društvene diskusije o tome što podrazumijeva život u suvremenom potrošačkom društvu, u Hrvatskoj su se godinama otvaranja raznolikih šoping-centara slavila isključivo kao znak napretka i priključivanja Zapadu, još jedan dokaz da smo daleko napredovali u odnosu na vrijeme kada se po traperice moralo ići na tršćanski Ponte Rosso.
Tako smo i došli u situaciju da se otvaranje Ikee na periferiji Zagreba uzima kao velik i relevantan društveni događaj u svim medijima, da se uopće napomene kako u najavljenoj orgiji šopinga – najavljivalo se čak 25 tisuća ljudi već prvi dan!? – ima i nečega uznemirujućeg, pa i bolesnog.
Hrvatska ne može reći da nije bila pravodobno i uvjerljivo upozorena. Primjerice u kinima je igrao i više puta je na TV-u prikazan ”Klub boraca” David Finchera, knjiga Naomi Klein ”No Logo” je prevedena na hrvatski i o njoj se izvještavalo u medijima, ali kad je bauk konzumerizma početkom stoljeća došao u svojoj najnovijoj verziji u Hrvatsku, narod je egzaltirano uskliknuo: ”Šopingiram, dakle jesam!” (što se savršeno nadovezalo na bankarski credo ”kreditiram, dakle jesam”) i više se nije osvrtao. A trebalo bi
U društvu pogođenom dugogodišnjom krizom, čiji raznoliki aspekti vrište za javnim izražavanjem nezadovoljstva i masovnim prosvjedima, 25 tisuća ljudi je nedosanjani san za bilo koji sindikalni ili aktivistički skup u ovoj državi. Socijalna pravda i ekonomska politika jednostavno nisu ni približno seksi roba kao lako sklopiv namještaj iz Švedske.
Potrošačko društvo je u proteklih petnaestak godina u Hrvatskoj metastaziralo u svakodnevne živote građana na često jedva primjetan način, kao nešto što se podrazumijeva i što nema smisla propitivati, pa se nitko ne pita je li uopće normalno i poželjno da vam se u Konzumu ili DM-u nude njihove kartice za bodove. Sada dakle više nije dovoljno da potrošač (staromodno rečeno – čovjek) dođe u trgovinu i kupi ono što mu treba od namirnica, nego se ljude sustavno pa i iritantno potiče da se tijesno povezuju s lancima dućana, da sakupljaju nekakve bodove nadajući se nekakvim dodatnim proizvodima, da listaju sve te kataloge i prate tko gdje ima kakvu akciju.
Odnosno, da što više svog slobodnog vremena provode baveći se i razmišljajući o šopingu, da žude za proizvodima koje si ne mogu priuštiti, zbog čega će se osjećati loše. A tog će se osjećaja osloboditi ako si nešto kupe. Začarani krug je tako uspješno uspostavljen i čovjek se transformirao u potrošača a plus na računu u minus.
Fetišizacija robe nigdje nije toliko vidljiva kao na primjeru raznih gadgeta kojima se ljudi masovno koriste, iPhoneima i Androidima, tabletima i mobitelima, prema kojima se mnogi odnose kao da su im prijatelji s kojima ostvaruju duboke i značajne intimne odnose.
Moguće je da griješim, ali bih se kladio da prosječan građanin Hrvatske zna više o opcijama na svojem mobitelu nego o ekonomiji ili politici. Kulturu da uopće ne spominjem. Neupitno je da o svom mobitelu može više govoriti te vjerujem da nisam jedini koji je u svojem socijalnom krugu bio izložen teroru višednevnog razglabanja o friško kupljenom mobitelu, o svemu što on to može učiniti i što je sada zahvaljujući njemu postalo lakše, kao da je riječ o nečemu relevantnom. A nije.
Potrošačko društvo je u proteklih petnaestak godina u Hrvatskoj metastaziralo u svakodnevne živote građana na često jedva primjetan način, kao nešto što se podrazumijeva i što nema smisla propitivati, pa se nitko ne pita je li uopće normalno i poželjno da vam se u Konzumu ili DM-u nude njihove kartice za bodove. Sada dakle više nije dovoljno da potrošač (staromodno rečeno – čovjek) dođe u trgovinu i kupi ono što mu treba od namirnica, nego se ljude sustavno pa i iritantno potiče da se tijesno povezuju s lancima dućana, da sakupljaju nekakve bodove
Ekstenzivno pričati o bilo kojem gadgetu jednako je zanimljivo kao i potrošiti desetak sati na priču o tome što može vaš štednjak a što stroj za pranje rublja. Štednjak kuha, stroj pere, mobitel zove. To je to, kraj priče. Sve su to samo uređaji, tehnički alati koji ljudima u međuvremenu trebaju jer ubrzavaju i olakšavaju raznolike svakodnevne procese života, ali doista ništa više od toga.
Činjenica da su zahvaljujući marketingu i konzumerizmu mnogi ljudi povjerovali da im razni uređaji i proizvodi garantiraju i određeni stil života zapravo bi trebala biti duboko zabrinjavajuća a ne posve ignorirana. Drugdje i jest te možete naći mnoge knjige, studije i istraživanja koja se time bave, kao i razne aktiviste i pokrete koji se tome sve uspješnije suprotstavljaju i trude educirati javnost, no u Hrvatskoj – što je najbolji znak života na periferiji i iza suvremenih trendova – vulgarni masovni konzumerizam i sve njegove manifestacije smatraju se dokazom društvenog napretka.
Pritom se ne bi smjelo zaboraviti da je jedan od ključnih elemenata aktualne hrvatske ekonomske depresije baš taj i takav konzumerizam, u kojem su ljudi od 2000. na brojne načine poticani na bezglav šoping, pa je dobar komad ekonomskog rasta Sanaderove ere rezultat kupovanja svega i svačega tada jeftinim novcem koji se u međuvremenu pokazao itekako skupim. Hrvatska ekonomija od 2000. pa do početka krize 2008. zapravo i nije rasla, jer se u Lijepoj Našoj skoro ništa ne proizvodi, nego se ušopingirala u rupu u kojoj je sad već šestu godinu.
Zato vrijedi i spomenuti, baš jer je riječ o skoro pa čudu, da je inzistiranje Katoličke crkve na neradnoj nedjelji bio dobar potez. Doduše, motivi biskupa za tu na kraju neuspješnu kampanju nisu bili altruistički nego oportunistički (ali hej, to su biskupi; nije kao da misle o općem dobru!), jer se nadalo da nedjeljom zatvoreni šoping-centar znači više pastve na misi i više novca u škrabici, no sigurno bi zdravije za hrvatsko društvo bilo da obitelji i prijatelji vikendom idu na izlete, u muzeje, na sportske i kulturne priredbe nego da – troše i kupuju.
Moguće je da griješim, ali bih se kladio da prosječan građanin Hrvatske zna više o opcijama na svojem mobitelu nego o ekonomiji ili politici. Kulturu da uopće ne spominjem. Neupitno je da o svom mobitelu može više govoriti te vjerujem da nisam jedini koji je u svojem socijalnom krugu bio izložen teroru višednevnog razglabanja o friško kupljenom mobitelu, o svemu što on to može učiniti i što je sada zahvaljujući njemu postalo lakše, kao da je riječ o nečemu relevantnom. A nije
Iako se liberali vjerojatno neće složiti s tim, ali meni se čini da je za mentalno stanje društva i nacije itekako poželjno imati jedan dan u tjednu kad građani – pa čak i ako to hoće – ne mogu kupovati.
Kako su se u Hrvatskoj nekritički, pa čak i s oduševljenjem, preuzimaju potrošačka ponašanja sa Zapada, samo je pitanje vremena kada će se i ovdje uvesti Black Friday, tj. Crni petak. U SAD-u je to prvi petak nakon Dana zahvalnosti, poznat po ogromnim popustima u trgovinama i čoporima ljudi koji gaze jedni preko drugih kako bi se domogli stvarčica koje si inače ne mogu priuštiti. Mrtvih je u tom krkljancu već bilo, ali koga briga kad se nudi akcija od 80 posto. Nekad su ljudi umirali da bi svrgnuli tiranskog kralja ili totalitarni režim, danas u pokušaju da kupe PlayStation.
Realno gledajući, ne treba sumnjati u predviđanja da će se na otvaranju Ikee pojaviti ogromna masa ljudi. Pa i otvaranje prvog dućana H&M-a u Zagrebu bilo je praćeno višednevnim gužvama na Cvjetnom trgu i ljudima koji satima stoje u redu te pripadajućim i očekivanim tenzijama. Među njima se moglo vidjeti i neke žestoke protivnike Horvatinčićeva i Bandićeva smuljanog projekta, a oni su na javni interes i svoje utemeljene kritike zaboravili čim su im Hennes i Mauritz ponudili Jersey dress za 149 kuna. Slična se gužva ponovila kad se otvorio prvi Zarin dućan, a kako bi ljudi kupili krpice koje će biti na raspolaganju i za tjedan i za mjesec dana. I sve to kao da nikome nije čudno ili problematično iako izgleda kao neka vrsta ludila.
Takav je život u doba konzumerizma, u kojemu se ljude uvjerava da šopingiraju kako bi bili sretni i imali smislen život, iako je istina baš obratna. Bezumno kupovanje ne samo da će vam isprazniti novčanik, nego će vas navući i na junk food sreću, kratak i intenzivan osjećaj ushita koji možete osjetiti samo ako ponovno nešto kupite.
Ali ono što se u svom tom kupovanju i šopingu lako zaboravlja jest to da potrošači trošenjem teško zarađenog novca na sve i svašta ujedno nešto besplatno (pro)daju. Komadiće svoje duše, što je jedna od onih stvari – poput ljubavi i takvih sitnica – koje novac jednostavno ne može kupiti. Dakle nešto neprocjenjivo.
(Prenosimo s tportala).
Urušavanje naših snova
‘‘Razgovor je trajao oko sat vremena. Pozitivno su me šokirali pristupom. Odmah smo prešli na ti i svi smo se jedni drugima kratko predstavili. Kad sam razmišljao kakav dojam želim ostaviti, odlučio sam poentirati na znanje i odgovornost.“
Tako u Jutarnjem listu svoju dramatičnu ispovijest započinje I. iz Zagreba, koji je jednog dana odlučio ostaviti siguran posao i zakoračiti u nepoznato. I. je jedan od hiljada onih koji su odvažno zakoračili u vlastiti san znajući da samo rijetki stižu preko. Gotovo dva mjeseca kasnije, nakon iscrpljujućih pet eliminacijskih krugova, u najužem izboru ostala su samo njih petorica.
‘‘Svi smo stigli prije osam sati i prvo se šutke pogledavali, a onda u nekom trenutku počeli razgovarati. Odmah sam shvatio da svaki od nas petorice odmah može početi raditi taj posao. Očito će presuditi sitnice“, prisjeća se I. drame na posljednjem testiranju. Kad mu sutradan zazvoni telefon, više ništa u njegovom životu neće biti isto.
Kakav je to posao dobio Zagrepčanin I.? Je li to on u NASA-inom centru za obuku prošao naporna dvomjesečna testiranja za prvog inženjera leta na Međunarodnoj svemirskoj stanici u Zemljinoj orbiti, je li možda izabran da zamijeni Daniela Craiga u novoj Eonovoj produkciji Jamesa Bonda ili je potpisao prvi profesionalni ugovor s Barcelonom?
Kakav je to posao dobio Zagrepčanin I.? Je li to on u NASA-inom centru za obuku prošao naporna dvomjesečna testiranja za prvog inženjera leta na Međunarodnoj svemirskoj stanici u Zemljinoj orbiti, je li možda izabran da zamijeni Daniela Craiga u novoj Eonovoj produkciji Jamesa Bonda ili je potpisao prvi profesionalni ugovor s Barcelonom?
Je li među hiljadama kandidata odabran za glavnog projektanta najviše zgrade na svijetu, dvjesto i dvadeset katova visokog SkyCityja u kineskom Changshuu ili možda za voditelja znanstvenog tima koji će izgraditi prvi termonuklearni eksperimentalni reaktor u Cadaracheu kraj Marseillea?
Zapravo, bili ste blizu – nakon iscrpljujućeg dvomjesečnog testiranja Ivan je izabran za posao voditelja održavanja objekta u Ikeinoj robnoj kući u Rugvici kraj Zagreba.
Ako vam se učinilo da ste pročitali kako je novi heroj hrvatskih medija čovjek koji je dobio posao šefa održavanja u robnoj kući, dobro vam se učinilo – I. je u rijetko uzbudljivoj novinskoj ispovijesti opisao dva dramatična mjeseca otkako je jedne večeri, saznavši da švedska korporacija traži voditelja održavanja svog prvog trgovačkog centra u Hrvatskoj, ispunio molbu za posao, pa do onog trenutka kada su ga pedeset i pet dana kasnije nazvali da dođe potpisati ugovor.
Ljepšu i potresniju – a bogami i uzbudljiviju – priču o veličanstvenom urušavanju svih naših snova i ambicija ja nikad nisam pročitao.
Nekad davno, davno, čitali smo velike novinske priče o snovima, primjerice, Komižanina Martina Bogdanovića, siromašnog ribara koji je prije stotinu godina od ušteđevine kupio izgorjelu baraku u kalifornijskom San Pedru i utemeljio danas svjetski poznati riboprerađivački koncern StarKist Foods.
Danas, dugačkih dvadeset i pet godina kasnije, Hrvati u svojim najsmjelijim snovima ne sanjaju posao astronauta na Međunarodnoj svemirskoj stanici, projektanta najveće zgrade na svijetu ili trenera Reala iz Madrida – oni danas sanjaju posao. Bilo kakav
Ili o Miljenku Grgiću, drugom jednom nadobudnom Dalmatincu, koji je radio u kalifornijskoj vinariji Chateau Montalena u dolini Nappa, pa napravio chardonnay koji će one historijske pariške večeri 1976. francuski sommelieri ocijeniti najboljim na svijetu.
Ili o Splićaninu Tomislavu Iviću, kojemu su toga ljeta telefonom javili da je dobio posao trenera trostrukog europskog prvaka Ajaxa. Još 1989. godine, recimo, Osječanin Branko Lustig je za veliku novinsku priču morao kraj telefona čekati da mu Steven Spielberg osobno javi kako je izabran na radno mjesto producenta ‘‘Schindlerove liste“. Dvadeset i pet godina kasnije hrvatske snove rasplamsava, eto, inspirativna priča o Zagrepčaninu koji je dobio posao šefa održavanja u salonu namještaja.
Danas, dugačkih dvadeset i pet godina kasnije, Hrvati u svojim najsmjelijim snovima ne sanjaju posao astronauta na Međunarodnoj svemirskoj stanici, projektanta najveće zgrade na svijetu ili trenera Reala iz Madrida – oni danas sanjaju posao. Bilo kakav.
Ne mora to biti posao astronauta u svemiru, ne mora ni posao izvršnog direktora NASA-e, ne mora najzad uopće biti NASA, može i Coca-Cola, Microsoft ili Ikea, eto, recimo, Ikea: ne mora čak ni većinski vlasnik, ni izvršni direktor Ikee, ni predsjednik Uprave, ni menadžer pogona u Švedskoj, ne mora zapravo uopće u Švedskoj, može i u Hrvatskoj, ne mora pritom ni menadžer hrvatske podružnice, ni direktor robne kuće, može, eto i referent prodaje ili – ako nije odveć preuzetno naglas sanjariti – šef održavanja.
Dvadeset posto Hrvata – o jebem te, svijetla budućnosti! – sanja sebe u bijeloj kecelji na kasi u dućanu kako ukucava nagradne bodove za toaletni papir i obiteljsko pakovanje šampona za kosu! Sve još otkako su onomad sanjali svoju državu, računajući kako ne postoje neostvarivi snovi
Saga, koju smo godinama pratili, o dolasku švedskog proizvođača namještaja u Hrvatsku i njegovim pustolovinama u lovu na građevinske dozvole, pa onda i live stream drame sa zapošljavanjem dvadesetak šefova i još tri stotine prodavača, skladištara i drugog osoblja, topografski precizno ocrtava prostor naših snova koji cijeli danas stane u teretni lift Ikeinog skladišta.
Granice su to male, zabijene provincije koja se kurči kad ima Kentucky Fried Chicken, a sanja posao u FedExu ili Bauhausu – najdalja točka do koje se djevojke ovdje usuđuju sanjati danas je, recimo, posao u DM-u.
Hiljade novinskih stranica već su ispisane o mitu njemačkog Drogerie Markta, trgovačkog lanca koji nudi osam i pol hiljada kuna mjesečno, pa još i trinaestu i četrnaestu plaću: stotinu dvadeset molbi za posao – čitali smo nekidan – svakoga dana stiže na adresu kadrovske službe te firme, već četiri-pet godina zaredom najpoželjnijeg poslodavca u Hrvatskoj, čiju radnu knjižicu, prema anketama, mašta svaki peti Hrvat.
Dvadeset posto Hrvata – o jebem te, svijetla budućnosti! – sanja sebe u bijeloj kecelji na kasi u dućanu kako ukucava nagradne bodove za toaletni papir i obiteljsko pakovanje šampona za kosu! Sve još otkako su onomad sanjali svoju državu, računajući kako ne postoje neostvarivi snovi.
Dvadeset i pet godina kasnije eto ih u toj dosanjanoj državi kako ispunjavaju molbe za posao gospodarima sa Zapada, da djeci sutra pokazuju uokvirene duplerice iz novina, iz onih slavnih dana kad je jedan Hrvat postao šef održavanja u Ikeinom dućanu u Rugvici. Kad je to bila velika priča.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije)