Osuda postmodernističkog relativizma, rasprostranjena kršćanska navada, korača ruku pod ruku sa sljepoćom za kršćanski relativizam, poguban relativizam u njedrima same Crkve, konkretno relativiziran lik Isusa, relativizacijom Isusov nauk lišen bezuvjetnosti nenasilja, mirotvorstva, ljubavi prema neprijatelju, kojim se u konačnici vješto opravdava život kršćana lišen proročke oštrice. [Read more…]
Ljekoviti piloti helikopterskog servisa Republike Srpske
”Vi, prekrasni ljudi”, pjeva Jura Stublić. Čini mi se da rokeri s nekoliko riječi uvijek ubodu u srž, a ovaj Jurin stih je light motiv za mnoge životne situacije gdje se nisam mogla oteti utisku koliko je dobrota zarazna. Prosto izmami još jednu pa još jednu i tako… Ljepota u dobroti spašava svijet. [Read more…]
Priče o izbjeglicama, vjerojatnom Hrvatu i baki Ani
Koliko god bili informirani, što kažemo da razumijemo o onome što se događa oko nas tek je naša priča. Zapravo, sve što kažemo o svijetu, o sebi, o drugima, o prošlosti ili budućnosti, ni ne može biti drugo. Koliko god prilagođavali i modificirali naše priče svakom novom informacijom, riječima ne možemo iskazati ni najjednostavniju svakodnevnu zbilju, a kamoli li složenije pojave ljudske povijesti. [Read more…]
Moć dobrote
(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog godišnjeg odmora autorice).
Umorna od neuspjeha, bezidejnosti, svakidašnjih jadikovki, siromaštva blokiranih i nezaposlenih, praznih restorana i punih dućana s hranom u kojima narod bjesomučno kupuje kao da je sutra sudnji dan dala sam si u zadatak pronaći barem desetak pozitivnih stvari u kvartu, gradu, državi na koju sam osuđena, da vidim ima li, brate, ičeg pozitivnog oko mene. Bilo čega dobrog što bi dalo neki smisao ovim godinama predamnom. [Read more…]
Papa Franjo ima čisto oko
Al Jazeera Balkans mi je ukazala veliko povjerenje, pa sam u subotu bio gost sarajevskog studija i glavni komentator pohoda pape Franje Bosni i Hercegovini. To su oni zadaci koji se pamte cijeli život.
Iako sam bio napet jer nije lako biti 12 sati u živom televizijskom prijenosu te iako sam na taj zadatak krenuo ležeran jer mislim da vladam tematikom, u jednome trenutku su i mene savladale emocije. [Read more…]
Moć dobrote
Umorna od neuspjeha, bezidejnosti, svakidašnjih jadikovki, siromaštva blokiranih i nezaposlenih, praznih restorana i punih dućana s hranom u kojima narod bjesomučno kupuje kao da je sutra sudnji dan dala sam si u zadatak pronaći barem desetak pozitivnih stvari u kvartu, gradu, državi na koju sam osuđena, da vidim ima li, brate, ičeg pozitivnog oko mene. Bilo čega dobrog što bi dalo neki smisao ovim godinama predamnom. [Read more…]
Nakratko postajemo dobri
Na putu sam, nije mi knjiga pri ruci, pa mi vi recite: nije li ono konj Suljage Osmanagića predosjetio poplavu, i tako ljudima spasio glave? Zbilo se to u romanu “Na Drini ćuprija”, i u legendama iz kakvih ovakve priče nastaju i na kakvima se zasnivaju narodna sjećanja. Svakako, bilo je to u vrijeme kada su ljudi još uvijek vjerovali konjima, i razumjeli su što im domaće životinje govore.
Epizodu o “velikom povodnju” Ivo Andrić je dovršavao u Beogradu pod okupacijom, za vrijeme Drugoga svjetskog rata, pedesetak godina nakon stvarnih velikih poplava koje su mu poslužile kao inspiracija. Imao je četiri godine kada se 1896. izlila Drina kod Višegrada, i toliko narasla da je prekrila most. Bila je to pod Drinom ćuprija, i nitko nije znao što će se dalje dogoditi, i što će ostati kada se voda povuče.
Tog proljeća voda je odnijela istočnobosansku kasabu Rudo. Kažu da od gradića nije ostalo ništa, pa je moralo biti podignuto novo Rudo. Poslije je, u sljedećih pedesetak godina, sve do 1942. kada pisac stavlja tačku na svoj silni roman, bilo poplava, Drina se izlijevala, voda je nosila kuće i ljude, konji su spašavali one koji su konjima vjerovali, ali nijedan se povodanj nije mogao mjeriti s onim iz 1896. Jedino taj je bio veliki povodanj.
Nije li ono konj Suljage Osmanagića predosjetio poplavu, i tako ljudima spasio glave? Zbilo se to u romanu “Na Drini ćuprija”, i u legendama iz kakvih ovakve priče nastaju i na kakvima se zasnivaju narodna sjećanja. Svakako, bilo je to u vrijeme kada su ljudi još uvijek vjerovali konjima, i razumjeli su što im domaće životinje govore
Bješe li to u prvom razredu gimnazije ili u drugom, kada smo za pismeni rad iz materinjeg jezika dobili temu: “Što simbolizira veliki povodanj u romanu Ive Andrića ‘Na Drini ćuprija’”.
Napisao sam da, po mom mišljenju, veliki povodanj ne simbolizira ništa, jer je poplava uvijek samo poplava, kao što je požar samo požar, a zemljotres samo zemljotres, i kako su ti događaji za one koji ih dožive toliko strašni da naprosto nema mjesta za bilo kakvu simboliku, ali da vjerujem kako bi profesorica mogla biti zadovoljna ako kažem da veliki povodanj simbolizira Drugi svjetski rat, kada su se naši narodi i narodnosti bratski okupili oko zajedničke nevolje.
Moj rad je ostao neocijenjen. Profesorica je napomenula da sam vrlo dobro obrazložio ono što ne mislim, ali da me ne može ocijeniti ako to ne mislim. Jer doista, ona je u velikom povodnju vidjela Drugi svjetski rat. A meni je govor o tome što simbolizira neka književna pripovijest bio poput pristajanja na teoriju zavjere. Proizvoljnost koja se uzdiže na razinu principa, vjere i legende.
U Andrićevoj priči ljudi od svih vjera nađu se zajedno da čekaju kada će se voda povući. Samo tada vjeruju jedni drugima, razgovaraju, povjeravaju se, samo tada osjećaju između sebe neko više ljudsko zajedništvo. Ništa ih više ne razdvaja, jer je najednom tako veliko i moćno to što ih spaja. A ništa ljude općenito tako ne spoji i ne zbliži kao zajednička nesreća, pa još ako je neobjašnjiva, prirodna, nikakvim ljudskim djelovanjem izazvana nesreća, tada je njihova bliskost potpuna, bespogovorna, nezaboravna.
U Andrićevoj priči ljudi od svih vjera nađu se zajedno da čekaju kada će se voda povući. Samo tada vjeruju jedni drugima, razgovaraju, povjeravaju se, samo tada osjećaju između sebe neko više ljudsko zajedništvo. Ništa ih više ne razdvaja, jer je najednom tako veliko i moćno to što ih spaja. A ništa ljude općenito tako ne spoji i ne zbliži kao zajednička nesreća, pa još ako je neobjašnjiva, prirodna, nikakvim ljudskim djelovanjem izazvana nesreća, tada je njihova bliskost potpuna, bespogovorna, nezaboravna
Toga se kasnije sjećaju čak i s pomalo nostalgije i čežnje za onim rijetkim trenucima u životu kada su bili dobri i kada su bili okruženi samo dobrim ljudima. Da bi tako bilo, važno je znati da za poplavu, za potres i za požar nitko nije kriv. Naišla je stihija veća od čovjeka i ujedinila sve ljude. Je li ih ikakvo dobro tako moglo ujediniti? Nije.
Ovoga svibnja naišle su strašne poplave. Počelo je u Srbiji, nastavilo se po Bosni i stiglo do Hrvatske. Potopilo je Maglaj, Doboj, Obrenovac, potopilo istočnu Slavoniju.
Bit će onih koji će reći da odvodni kanali nisu održavani kako treba, da se ljudima osvetilo zatrpavanje rijeka krupnim i sitnim otpadom i da tko zna što još nisu učinili kako treba.
Drugi će propovijedati o globalnom zatopljenju, i govoriti o apokalipsi koja je, kao i svaka druga apokalipsa, zasnovana na nekoj neumoljivoj logici.
Treći će, pak, profesionalni vjernici i vjerski pastiri, u poplavi vidjeti Božju kaznu. Tražit će se krivac, a krivca neće biti. I to je dobro. Jer treba samo zamisliti kakav bi se nekontrolirani bijes sručio na onoga za koga bismo saznali da je kriv za ove poplave. Narodi unesrećenih, a onda i unesrećeni sami, snivali bi o velikoj osveti, i godinama bi se, pa i desetljećima, svako naše pokrenuto zlo opravdavalo poplavom koju su nam nanijeli oni.
I najednom, naše zlo više i ne bi bilo zlo, jer je manje od njihove poplave. Najednom bi naše zlo postalo dobro, koje bismo slavili, skandirali mu na nogometnim utakmicama, uzdizali ga do oltara i proglašavali svojim – identitetom.
Za poplavu, međutim, nitko nije kriv. Ona je poplavila sve koji su se zatekli u dolini, u podnožju, na obali. Pošteđeni su samo oni koji su ostali po brdima, ali i njih hvata strah, pošto ne znaju kakva će ih nesreća stići.
Po svojoj izvornoj prirodi čovjek i jest zao. Ne treba velika pamet da bi se to znalo. Ali ima nešto u njemu što ga navede da žudi za dobrotom i da se sjeća toga kada je nekome bio dobar i kada su bili dobri njemu. Otud i nostalgija za velikim povodnjem. I naša ganutost kada, negdje kod Maglaja, helikopter iz starozavjetne vode spašava majku i dijete
Potopljenim ljudima danas obećavaju pomoć. Obilazi ih nesposobni premijer, prikazujući se tako moralno superiornim u odnosu na svog suparnika, koji za to vrijeme drži govor na predizbornom skupu. Ali pomoći neće biti ni od jednoga ni od drugoga. Ne bi je bilo ni da su pametniji i sposobniji ljudi. Ne bi je bilo naprosto zato što se nepoplavljeni nikada neće suživjeti s poplavljenim, nepogoreni s pogorenim, nepotrešeni s potrešenim…
Mi ćemo na poplave brzo zaboraviti, čim nastupe suše i temperature od plus trideset, dok će oni koje je voda nosila dugo sušiti, popravljati i krpiti svoju sirotinju. Voda uništava strašnije nego i vatra. Nakon vode sve je smeće i sve prnja. Poplava ćemo se sjećati memorijom televizijske slike, a oni će se poplava sjećati lično. Glavom i srcem.
Važno je samo da nitko za ovo nije kriv. Ni globalno zatopljenje, ni ljudski nemar i nerad, ni država, ova ili ona. A iz činjenice da nitko nije kriv proizlazi i ona druga: poplava je bila vrijeme kada su ljudi jedni prema drugima nakratko bili dobri. Po tome će se, više nego po ičemu drugom, pamtiti ova nesreća.
Po svojoj prirodi ljudi nisu dobri, i ništa ih u nas i oko nas ne poziva na to da budu dobri. Umjesto da ih odgajaju i čine ih plemenitijima, samo im pomažu da zadivljaju, da se ukvare i istrunu. U tome im pomažu Crkva, Država, Novine, Televizija. A ljudima samim to zlo nije mrsko. Ono je u njima i oko njih, jednostavnije je zlome živjeti, u zloj državi, pokraj zlih pastira čovjeku je dobro i korisno biti zao.
Po svojoj izvornoj prirodi čovjek i jest zao. Ne treba velika pamet da bi se to znalo. Ali ima nešto u njemu što ga navede da žudi za dobrotom i da se sjeća toga kada je nekome bio dobar i kada su bili dobri njemu. Otud i nostalgija za velikim povodnjem. I naša ganutost kada, negdje kod Maglaja, helikopter iz starozavjetne vode spašava majku i dijete.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)
Korizmeni poziv
Jesi li ikad razmišljao da sve što se tiče tebe istovremeno dotiče i mene, jer sve što te se dotiče, dotiče se i zjenice mojega oka. Ti se meni drag, neprocjenjiv si, ja sam te zavolio, neizmjerno si vrijedan u mojim očima. Zato mi je posebno zadovoljstvo da te odgajam.
Kad te snađu iskušenja i neprijatelj navali kao rijeka; znaj da to od mene dolazi, da tvoja nemoć osjeća potrebu za mojom snagom i da si siguran samo kad se ja borim za tebe.
Ako se nađeš u teškim prilikama, među ljudima koji te ne razumiju, koji ne vode računa o tome što je drago duši tvojoj: koji te jednostavno odbacuju; i to od mene dolazi. Jer, ja sam Bog koji upravljam prilikama; ti se nisi slučajno našao na tom mjestu, to je upravo ono mjesto koje sam ti ja odredio. Molio si me da te naučim poniznosti: evo vidi; stavio sam te u onu sredinu i u onu školu gdje se ta lekcija uči. Tvoja sredina i ljudi s kojima živiš samo ispunjavaju moju volju.
Kad te snađu iskušenja i neprijatelj navali kao rijeka; znaj da to od mene dolazi, da tvoja nemoć osjeća potrebu za mojom snagom i da si siguran samo kad se ja borim za tebe
Ako se nalaziš u oskudici i teško spajaš kraj s krajem; znaj da sam ja to dopustio jer ja upravljam materijalnim sredstvima i hoću da mi se obraćaš da spoznaš da o meni ovisi tvoj život. Rezerve moje dobrote su neiscrpne.
Ja hoću da se uvjeriš u moju vjernost i istinitost mojih obećanja, da se ne dogodi da ti mogu reći u tvojoj nevolji: ”Nisi vjerovao Gospodu, Bogu svojemu!“
Ako proživljavaš noć bola, ako si odvojen od svojih bližnjih, i to od mene dolazi. Ja sam tvoj Utješitelj i Iscjelitelj u bolesti, ja sam to dopustio da bi mi se ti obratio i da bi u meni našao vječnu utjehu.
Ako si se razočarao u svojemu prijatelju, u onome kome si otvorio svoje srce – i to od mene dolazi – ja sam dopustio da se razočaraš kako bih ti pokazao da je Gospod Bog tvoj najbolji prijatelj. Nekome moramo pokloniti srce svoje, ali ako to srce poklonimo nekome na zemlji, znaj da te svi mogu povrijediti.
Ja hoću da mi ti sve prinosiš i sve povjeravaš. Netko te je oklevetao – prepusti tu stvar meni i prikloni mi se, meni, pribježištu svome, da bi te izbavio od zlog jezika. Ja ću iznijeti tvoju istinu na svijetlost dana i dokazati ću tvoju nevinost.
Ako se nalaziš u oskudici i teško spajaš kraj s krajem; znaj da sam ja to dopustio jer ja upravljam materijalnim sredstvima i hoću da mi se obraćaš da spoznaš da o meni ovisi tvoj život. Rezerve moje dobrote su neiscrpne
Ako su se svi tvoji planovi srušili i ako si klonuo dušom i tijelom, znaj da sam ja to dopustio. Ti si pravio planove i iznosio ih meni da ih ja blagoslovim, ali ja hoću da ti prepustiš da ja upravljam prilikama tvojega života. Tada će sva odgovornost pasti na mene jer je ona previše teška za tebe i ti sam ne možeš izići na kraj s njom.
Ako su te neočekivano snašle životne nevolje i tuga ispunila srce tvoje znaj; ja sam to dopustio. Ja hoću da tvoje srce i tvoja duša uvijek budu vatreni pred očima mojim i da Imenom mojim pobjeđuješ svaku malodušnost.
Ako već dugo ne dobivaš vijesti od onih koje voliš i u svojoj malodušnosti padaš u očaj; i to od mene dolazi. Kroz patnju tvoje duše ja ispitujem snagu tvoje vjere u moja obećanja te silu i snagu tvoje molitve za tvoje bližnje. Prepusti brigu o njima pokrovu moje Božanske Majke i mojoj očinskoj ljubavi.
Ako te je snašla bolest, znaj da sam ja i to dopustio. Ja hoću da me ti u svojoj tjelesnoj nemoći još dublje upoznaš. Hoću da ne mrmljaš u kušnjama i da ne ispituješ moje nepronicljive planove za spasenje ljudskih duša, nego da se s povjerenjem prepustiš meni i dođeš pod moje okrilje.
Ako si maštao da učiniš neko posebno djelo radi mene, a umjesto toga pao si u bolesničku postelju i onemoćao, znaj da i to od mene dolazi. Kad si bio zdrav bio si prezauzet svojim poslovima i tvoje misli bile su daleko od mene. Sjeti se, dijete moje, da su se mnogi udaljili od velikih svjetskih poslova da bi u miru naučili neprestano se moliti.
Ako su te neočekivano snašle životne nevolje i tuga ispunila srce tvoje znaj; ja sam to dopustio. Ja hoću da tvoje srce i tvoja duša uvijek budu vatreni pred očima mojim i da Imenom mojim pobjeđuješ svaku malodušnost
Ako si neočekivano pozvan da preuzmeš neki teški i odgovorni položaj, idi i prihvati i osloni se na mene. Ja ti povjeravam taj zadatak jer te je za to blagoslovio Gospod Bog tvoj u svim djelima tvojim i u svemu što svojim rukama budeš radio.
Jesi li ikad razmišljao, sine, da ja znam sve tvoje nevolje i patnje, sve borbe i slabosti tvoga života. Ja znam tvoj kukavičluk i grijehe tvoje. I usprkos tome kažem ti: dijete moje, daj mi svoje srce i ljubi me takav kakav jesi. U svakom trenutku i u svakoj situaciji u kojoj se nalaziš, od oduševljenja do potištenosti, u vjernosti ili nevjernosti, ljubi me takav kakav jesi. Ja hoću ljubav tvog siromašnog srca. Ako čekaš da budeš savršen, tada me nikad nećeš ljubiti.
Zar ja ne bih mogao iz svakog zrna pijeska stvoriti anđela serafina koji zrači čistoćom, plemenitošću i ljubavlju?! Zar ja nisam svemoguć?! I ako se meni sviđa da namjesto anđelima dam prednost ljubavi tvojega srca; nisam li ja Gospodar svoje ljubavi?!
Dopusti da te volim jer hoću tvoje srce. Ja ću te vremenom preobraziti, ali danas; ljubi me takav kakav jesi. Ja želim da ti ovo činiš, ja želim vidjeti kako iz dubine tvojeg bića raste ljubav. Ja u tebi ljubim također i tvoje slabosti, ljubim ljubav u srcima vjernih. Ja želim neprestano iz srca vjernih slušati zov: ”Gospodine Isuse, ja te ljubim!“
Ja jedino želim pjesmu tvojeg srca, a ne želim tvoju mudrost i talent. Za mene je jedino važno; da vidim kako radiš s ljubavlju. Kad bih ti sve talente dao ti bi, tako slab, njima hranio svoje sebeljublje. Ja bih te mogao odrediti i za velike stvari, ali ne; ti trebaš biti beskoristan sluga. Štoviše, ja ću ti oduzeti i ono malo što imaš jer ja sam te stvorio samo za ljubav
Ja jedino želim pjesmu tvojeg srca, a ne želim tvoju mudrost i talent. Za mene je jedino važno; da vidim kako radiš s ljubavlju. Kad bih ti sve talente dao ti bi, tako slab, njima hranio svoje sebeljublje. Ja bih te mogao odrediti i za velike stvari, ali ne; ti trebaš biti beskoristan sluga. Štoviše, ja ću ti oduzeti i ono malo što imaš jer ja sam te stvorio samo za ljubav.
Danas stojim pred vratima tvog srca kao prosjak. Ja, car careva, kucam i čekam, požuri otvori mi. Ne pozivaj se na svoju bijedu. Kad bi ti potpuno mogao shvatiti svoje siromaštvo, ti bi umro od bola i ono što bi me uistinu zaboljelo bilo bi to kad bih vidio da sumnjaš i gubiš povjerenje u mene. Želim također da misliš na mene svakog trenutka, i danju i noću, a također želim da beznačajne poslove obavljaš iz ljubavi prema meni.
Računam na tebe da mi daruješ radost svojim povjerenjem i ne brini što ne posjeduješ jer ja ću ti darovati, ako mi daruješ ljubav; ja ću ti darovati tako mnogo da ćeš ljubiti više nego što možeš sanjati. Misli na to da me ljubiš takav kakav jesi.
I neka dođe što hoće, ne čekaj da budeš svet da bi me mogao ljubiti jer onda me nikad nećeš ljubiti. A sad, dijete moje, idi – idi – ljubi me takav kakav jesi, svom svojom snagom, svim srcem svojim, cijelim životom svojim.
Sjećaj se da je svaka nevolja Božja pouka, prilika da nešto naučiš. Usadi u srce svoje riječi koje sam ti danas objavio, to od mene dolazi. Jer za tebe ovo nije samo riječ, zapamti; ovo nije samo riječ, već je ovo tvoj život.
(Iz djela svetih Otaca)