Damir Karakaš (1967.) bio je, jednom davno, novinar crne kronike. Potom je, godinama kasnije, kao već čuven prozni pisac, postao junak crne kronike. Pretukli su ga iz čista mira, u blizini stana. Nikad se nije saznalo tko je to učinio. Biva tako, policija ne otkriva počinitelje baš svih zločina. [Read more…]
Ja, usvojeno ”dite” iz ”Malog mista”
Kad je bolest došla na moja vrata?
Ne znam točno, ni kad je pokucala ni kad je ušla, znam samo kad sam dobila prvi nalaz na kojem je pisalo jako suspektno, hitna obrada i kad je brzo nakon toga postavljena dijagnoza. [Read more…]
Najdraži božićni poklon
U ta doba smo već deceniju i pol živjeli u Holandiji. Bili smo se podobro privikli na inostranstvo koje nam je to uveliko prestalo biti. Supruga je dobila stalni posao, ja sam ga odavna imao. Bio sam na usponu karijere – radio sam za Vladu, bio priznati istraživač, sa ”moćnom” titulom senior onderzoeker ili stariji naučni saradnik po naški i sa statusom visokog državnog službenika, kraljevskog. Rijksambtenaara, kako se to na lokalnom jeziku veli.
Holandija je kraljevina i sve službenike koji tom kraljevstvu služe postavlja sam kralj, lično. Mene je na to mjesto postavila kraljica, Njeno Veličanstvo Koningin Beatris, koja je bila na čelu kraljevstva kada sam ja u njeg doselio. Još uvijek imam odluku o tom postavljenju, papir sa njenim pečatom koji je bio napisan na engleskom jeziku jer ja tada nisam govorio kraljičinim.
Istini za volju, ni dan-danas taj službeni jezik Dvora i Kraljice ne mogu sasma da razumijem, pa bio on engleski ili holandski. Uvijen, arhaičan, totalno izvan današnja vremena, više primjeren danima kada je njen prapradjed Willem van Oranje razmjenjivao poruke sa britanskim Dvorom i Krunom.
Kako god da je posao izgledao dinamičan, raznolik i interesantan kod mene je vremenom počeo izazivati odbojnost, pa i frustracije, svakim danom sve više. Činilo mi se kao da radim nešto nesuvislo, nepotrebno, nekorisno
”Mr. Mikulic, we are glad to inform you that you have been appointed by Her Majesty…” – samo tih par riječi koje kazivaše da su me primili na posao sam uspio razumjeti kada su mi uručili rješenje o postavljenju. To je jedino što i danas iz njega razabirem.
Još nekoliko narednih godina je moja karijera nastavila istim putem, tim holandskim. Bio sam afirmiran naučnik i istraživač, ekonomista i sociolog ujedno, neki tvrdiše još i expert za socijalnu statistiku. Držao sam predavanja i prezentacije na brojnim konferencijama, kongresima, skupovima, naučnim i političkim, svukuda po zemlji i svijetu.
Područje moga rada i profesionalnog interesa je bilo poprilično široko, bavio sam se pitanjima životnog standarda i njegova mjerenja, problemima nejednakosti, siromaštva i socijalne isključenosti. Sa timom mlađih saradnika koji sam vodio pripremao smo studije i analize za holandsku vladu, za njena ministarstva i za naučnu javnost.
Kako god da je posao izgledao dinamičan, raznolik i interesantan kod mene je vremenom počeo izazivati odbojnost, pa i frustracije, svakim danom sve više. Činilo mi se kao da radim nešto nesuvislo, nepotrebno, nekorisno.
Radio sam ono u šta nisam sasvim vjerovao. A kako vjerovati u jaz u dohocima i socijalnu nejednakost u zemlji gdje taj jaz baš i nije bio vidljiv? Kako vjerovati u siromaštvo koje je definisano na način koji ja kao naučnik odobravam, ali kao čovjek sa osjećajem za tuđu patnju ne mogoh da prihvatim?
U mojoj glavi i srcu je pojam siromaštva i bijede bio sasvim drugačiji, mnogo uži, definisan kao izostanak minimuma sredstava za život, kao ekstremna neimaština u kojoj je ugrožena egzistencija, zdravlje i sam život ljudski. Dosta od toga sam bio osjetio na vlastitoj koži. Znao sam šta znači oskudica, iskusio sam je u djetinjstvu
Kriteriji siromaštva od kojih smo polazili u našim analizama su bili sasvim drugačiji od onih koje sam ja imao u mome srcu. Mi smo u grupu ubogih svrstavali sugrađane koji u stanu nisu imali kupatilo ili televizor u boji, koji nisu imali centralno grijanje, nisu sebi mogli priuštiti obrok s mesom bar svaki drugi dan. Socijalno isključeni su nam bili svi holandski žitelji koji bar jednom godišnje nisu mogli otići na sedmodnevni odmor izvan kuće, a da pritom nisu boravili kod znanaca ili rodbine, svi oni koji bar jednom mjesečno nisu mogli pozvati prijatelje na piće u kafanu.
To su bile odrednice siromaštva i oskudice s kojima smo mi činili naše analize, to je bilo i jeste poimanje bijede u bogatim zemljama, u zemlji gdje sam ja tada živio.
U mojoj glavi i srcu je pojam siromaštva i bijede bio sasvim drugačiji, mnogo uži, definisan kao izostanak minimuma sredstava za život, kao ekstremna neimaština u kojoj je ugrožena egzistencija, zdravlje i sam život ljudski. Dosta od toga sam bio osjetio na vlastitoj koži. Znao sam šta znači oskudica, iskusio sam je u djetinjstvu.
Gledao sam neimaštinu sopstvenim očima dok sam odrastao među Romima na Gorici, suosjećao je kasnije sa rodbinom i znancima, paćenicima u izgladnjavanom ratnom Sarajevu, viđao je, i još uvijek viđam, dok putujem po poharanoj i pokradenoj Bosni, po periferiji njenih velikih gradova, po njenim zabitima.
Ta i takva bijeda je ono što je mene mučilo, što mi je san noću remetilo. Ta i takva ljudska muka je bila ono gdje sam htio priskočiti i pripomoći mojim znanjima i iskustvom, ta, a ne ova holandska i zapadnoevropska, koliko god ni ona nije laka za nositi i podnositi.
S večeri bih ležeći u postelji sanjario kako sam dio tima koji krstari kroz Afriku i pomaže samohranim majkama da stanu na vlastite noge, steknu kakvu vještinu kojom će djeci pružiti više šansi u životu nego su ih same imale, zamišljao sam sebe kako sa liječnicima na Andima vakcinišem indijansku djecu protiv opakih bolesti, kako po zabitima Bosne, Kosova ili Gruzije gradimo domove za stare i iznemogle, one bez igdje ikoga svoga
I tako, u procijepu između dnevnog posla istraživačkog i noćne more ljudske ja sam sve više bivao nezadovoljan i razočaran. Znao sam da bi moje vještine, moja znanja, nakupljena iskustva i svi moji talenti bili mnogo dragocjeniji negdje drugo, u zemlji moga rođenja, u zemljama istočno od moje rodne zemlje ili negdje južnije, bilo gdje gdje masa ljudi pati nezaštićena i nesigurna, gdje trpi nepravdu i bijedu svakojaku. No nije bilo prilike da odem kamo me srce zvalo.
Radio sam za holandsku kraljicu, intelektom i glavom, a misleći stalno gdje bih mogao zaposliti sve što imam, gdje bih mogao osjetiti da moj rad ima istinsko značenje za druge. Snivao sam o poslu koji bi mom radu i životu dao dublji smisao.
S večeri bih ležeći u postelji sanjario kako sam dio tima koji krstari kroz Afriku i pomaže samohranim majkama da stanu na vlastite noge, steknu kakvu vještinu kojom će djeci pružiti više šansi u životu nego su ih same imale, zamišljao sam sebe kako sa liječnicima na Andima vakcinišem indijansku djecu protiv opakih bolesti, kako po zabitima Bosne, Kosova ili Gruzije gradimo domove za stare i iznemogle, one bez igdje ikoga svoga.
Čeznuo sam za takvim poslom, raspitivao se, pratio oglase, javljao se na konkurse, dobijao negativne odgovore, ponovo se prijavljivao, gledao, tražio priliku. Tako sam se i molio.
I gle čuda, javi se ta prilika. Odjednom i iznenada. Pred Božić 2004. Na sam Badnjak. I to ne jedna, već dvije. Dobih dvije ponude za posao kakav sam snivao. Jedan je vodio u Afriku, u Botsuanu, drugi u Irsku odakle bih radio za Balkan, za novonastale zemlje od moje rodne zemlje. ”Opet blizanci”, pomislih u trenu i nasmijah se naglas prisjećajući se kako sam desetak godina ranije, nakon višegodišnjeg iščekivanja da mi Borjana podari još jedno, drugo dijete, bio iznenađen dvojkama.
Taj božićni praznik neću nikada zaboraviti, te godine je on meni bio poseban. S izmoljenim poklonima, s tim darovanim mi snovima sam doživio radost neslućenu. I pri tome nisam mogao a da se ne prisjetim gospodina Desaija, Indijca kojeg sam nekoć sreo u Glasgowu, koji mi kaza da nam, ukoliko mislimo na druge, ako smo nesebični i s dobrom namjerom, pa još strpljivi, nakon svakog našeg neuspjeha stiže novi dar, bolji od onoga što ga jučer nismo uspjeli dokučiti. Mnogo bolji. Najbolji.
Amsterdam, decembra 2014. ([email protected]).
Reisman napastovao Tito
Još se jasno sjećam toga blagog, toplog svibanjskog popodneva 1991. u Zadru. Srpski pobunjenici ubili su policajca Franka Lisicu, mladog dečka iz obližnjeg Bibinja, a konsternirani i gnjevni Bibinjci prvo su došli na Narodni trg i kamenjem porazbijali prozore na Općini. Onda je krenulo po cijelom gradu.
Prvo je, mislim, prasnuo kiosk beogradske Borbe kod mosta i, kako je već u zgodama poput ove uobičajeno, zavladao je opći grabež. Stajao sam na pločniku pedesetak metara dalje, ispred tadašnjeg Studentskog kluba, i gledao prolaznike kako trče sretno grleći šteke cigareta, ispočetka skupljih, Marlbora i Winstona, zatim nešto jeftinijih, Filtera 160 i Benstona, a kad su se naposljetku pojavili jadničci s krdžom, Opatijom i niškom Drinom, lijepo se moglo vidjeti kako je taj izvor na izmaku.
Svjetina je do mraka skršila, ispreturala i opljačkala sve lokale srpskih poduzeća u Zadru, dućane tekstila, cipela i elektronike, kao i kafiće i pizzerije koje su držali Srbi. Ništa nije ostalo. Dvadeset tri godine kasnije još mi je u uspomeni živ taj dan kad sam definitivno shvatio da nema jebene šanse da izbjegnemo rat
Svjetina je do mraka skršila, ispreturala i opljačkala sve lokale srpskih poduzeća u Zadru, dućane tekstila, cipela i elektronike, kao i kafiće i pizzerije koje su držali Srbi. Ništa nije ostalo. Dvadeset tri godine kasnije još mi je u uspomeni živ taj dan kad sam definitivno shvatio da nema jebene šanse da izbjegnemo rat.
Nekoliko mjeseci kasnije počelo je za stvarno i mnogi Bibinjci su obukli uniforme i uzeli puške, borili se srčano i neustrašivo, spremno i nesebično ginuli za domovinu. Oni su naprosto takvi ljudi. Prvi će jurnuti u tučnjavu. Nikoga se ne boje. Sa strastvenim, naglim Bibinjcima nema zajebancije, znali su svi u Zadru.
Ima jedna šaljiva priča o njima, zvuči gotovo nevjerojatno, ali nekoliko estradnih ljudi mi je potvrdilo njezinu istinitost. Kad god bi bio nekakav koncert u diskoteci u zadarskom kraju, i Bibinjci se progurali u prve redove, i podigli ruke okrećući šaku, gestom pokazujući kao da pojačavaju gas na motociklu, izvođač na pozornici smjesta bi shvatio njihovu neverbalnu poruku. Bio je to izraz muzičke želje koju je svaki, bez obzira na senzibilitet i žanr, morao ispuniti ako mu je draga živa glava na ramenima. Jura Stublić, Gibonni, Jasmin Stavros, Željko Bebek, Neki to vole vruće, Tony Cetinski i Magazin, nijedan od njih nije, majci, otišao iz diska, a da nije otpjevao Bibinjcima najmiliju pjesmu, “Motore” od Divljih jagoda.
Ipak, u jednoj prilici ti neobuzdani i naprasiti Bibinjci bili su zagonetno tihi i krotki. U selu su desetljećima poštovali i častili župnika don Nedjeljka Ivanova, premda je on silovao dječake. Svi su to, naravno, znali jer je takvu gadost teško sakriti u malom mjestu kao što je Bibinje. Vidio sam to i u mome Donjem Prološcu, gdje smo također imali župnika pedofila. Kad sam o tome čitao u novinama, bio sam vjerojatno jedini koji nije imao pojma kakav je prljavi vragolan, sriću mu đava odnio, naš fra Ante. Drugi su u gostionici godinama šaputali o tome. Ali, eto, nije im bilo zgodno zvati policiju. Nije red. Gdje ćeš na svećenika…
Nekadašnji bibinjski dušebrižnik umirovljeničke dane provodi u udobnosti i spokoju apartmana u svećeničkom domu Zmajević u centru Zadra, odmah do katedrale. Navode ga čak na internetu kao stanovnika ove cijenjene ustanove. Ima i telefon. Nazovite ga, najbolje 28. prosinca. Don Nedjeljku će biti drago ako ga se sjetite na katolički Blagdan nevine dječice
Baš kao u mene u Donjem Prološcu, i u Bibinju su šutke trpjeli seksualnog grabežljivca u sakristiji. Nitko nije razbio prozore na župnoj kući ili ponižavao don Nedjeljka da im pjeva “Motore” od Divljih jagoda. Pa ni kad su se javile dvije njegove sirote žrtve, danas odrasli muškarci, koji su se valjda morali odseliti iz Bibinja da bi otvoreno progovorili o svojim stravičnim dječačkim traumama, u selu nije buknuo skandal. Sve je prošlo veoma diskretno.
Crkva je, istina, oprezno odmaknula popa od mališana, zabranila mu službu i priznala kako Nedjeljko Ivanov, blago rečeno, nije najčednija osoba na svijetu, ali na tome je sve ostalo. Civilne vlasti, na primjer, nisu ni pomislile da gnjusni zločin sankcioniraju u kaznenom postupku.
Nekadašnji bibinjski dušebrižnik umirovljeničke dane provodi u udobnosti i spokoju apartmana u svećeničkom domu Zmajević u centru Zadra, odmah do katedrale. Navode ga čak na internetu kao stanovnika ove cijenjene ustanove. Ima i telefon. Nazovite ga, najbolje 28. prosinca. Don Nedjeljku će biti drago ako ga se sjetite na katolički Blagdan nevine dječice.
Čitajući o ovome neobičnom slučaju netko bi neupućen ili stranac, putnik namjernik u Lijepoj našoj, pomislio možda kako mi ovdje pretjerano ne marimo ako matori čudaci dečkićima diraju pišulince, ali, naravno, jedva da je išta dalje od istine. Hrvatice i Hrvati su odgovorne i zabrinute majke i očevi. Mi želimo da naša djeca odrastaju u sigurnoj i zdravoj sredini, zaštićeni od perverzija, a to se vrijedno pedagoško nastojanje vjerojatno najzornije zrcali u oštroj kritici dijela roditelja navodno isuviše slobodnom spolnom odgoju u školama. Mogao bih vam osobno posvjedočiti o tome, žalac te kritike u jednoj sam prilici i sam osjetio.
U Hrvatskoj se zbog nekog razloga upravo takvi čine najgorim perverznjacima, ljevičari, liberali, ateisti, agnostici, pacifisti, socijalisti i komunisti. Nema pedofila koji nije jugonostalgičar. Napokon, jednaku stvar tvrdi i američka znanstvenica Judith Reisman, koju je u Hrvatsku nedavno pozvala konzervativna katolička organizacija “Ne dirajte djecu!”
Evo, baš u Zadru desetak entuzijasta okupljenih u Kulturno-umjetničkom društvu “Bleke i konji”, pod vodstvom stanovitog Enija Meštrovića, lani je na karnevalu čitav grad oblijepilo plakatom s fotomontažom vrlo nastranog homoseksualnog odnosa Željka Jovanovića, Borisa Dežulovića i mene. Čudnovatom su akcijom, ako vam je slučajno promakao njezin nesvakidašnje slaboumni smisao, željeli kazati kako lijeva vlast, odnosno ministar Jovanović, u sprezi s komentatorima iz liberalnih medija, Dežulovićem i mojom malenkošću, neće imati mira dok svu nevinu hrvatsku nejač ne baci u duboki kal razvrata.
U Hrvatskoj se zbog nekog razloga upravo takvi čine najgorim perverznjacima, ljevičari, liberali, ateisti, agnostici, pacifisti, socijalisti i komunisti. Nema pedofila koji nije jugonostalgičar.
Napokon, jednaku stvar tvrdi i američka znanstvenica Judith Reisman, koju je u Hrvatsku nedavno pozvala konzervativna katolička organizacija “Ne dirajte djecu!”, a koja se prije nekoliko dana u u Samostanu školskih sestara franjevki obratila i mnoštvu svojih zadarskih poklonika. I tu se opet uzrujano kričalo kako će liberali i komunisti uništiti naše nevine i čiste kršćanske tradicije.
Ne znam zašto, ali nitko se na tome uvaženom skupu nije sjetio bivšeg bibinjskog župnika. A prilika je zapravo idealna. Ako su već uzeli ime “Ne dirajte djecu!” – baš super, tu je za njih, po mjeri, jedan takav, što je dirao djecu, a nekažnjen još uvijek živi u neposrednoj blizini.
Dragi čuvari ćudoređa, trebali ste uzeti u lijevu ruku baklju, a u desnu vile, sjekiru ili kakvu drugu oštru alatku, i poći lijepo iz samostana na Arbanasima preko cijelog grada, povesti sa sobom usput svakako i onoga imbecila Enija Meštrovića, i u centru pozvoniti na adresi Trg svete Stošije 1, a kad se javi usnuli portir, ljubazno ga zamoliti da vam zovne don Nedjeljka Ivanova, jer da dragog starčića neodgodivo trebate zbog jedne stvari.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Pismo debilu na čelu Splita
Štovani gospodine Debilu,
vjerujem da nadimak kojim ste u ovome dopisu oslovljeni neće kod Vas izazvati zlovolju, pošto se – barem u određenim krugovima – uvriježio još od prošlih lokalnih izbora, na kojima ste nakon žestoke političke borbe pobijedili g. Kretena. Tada ste, želeći valjda naglasiti svoju integrativnu misiju, nadasve plemenitu namjeru da programski okupite sve slojeve ovdašnjeg pučanstva, upotrijebili glazbenu metaforu i izjavili kako u trenucima opuštanja uživate slušati ”i Cohena i Thompsona“.
U spomenutim krugovima odmah je prostrujalo logično pitanje – ”Zar može postojati takav debil koji s jednakim užitkom sluša Cohenove i Thompsonove pjesme?“ – no odgovor je stigao iz izbornoga štaba Vaše (socijaldemokratske) partije: Može, zove se Ivo Baldasar i kandidat je SDP-a za gradonačelnika Splita!
Ishod je poznat, osobito Vama, ishod je posljedica one vrste političkog mamurluka kada građani zaključe da je ”bilo tko bolji od onoga Kretena“.
U petak, 9. svibnja, na Dan pobjede nad fašizmom – kada sav civilizirani svijet obilježava završetak Drugog svjetskog rata – prisustvovali ste svečanome otkrivanju spomenika IX. bojni HOS-a ”Rafael vitez Boban“, jedinici iz zadnjega rata koja nosi naziv po čuvenome ustaškom vojskovođi, ratnome zločincu, zapovjedniku zloglasne Crne legije, i tom prilikom održali jedan krasan govor
Sada ste, g. Debilu, pokazali da su Vaše glazbene preferencije mnogo više od obične muzike. U petak, 9. svibnja, na Dan pobjede nad fašizmom – kada sav civilizirani svijet obilježava završetak Drugog svjetskog rata – prisustvovali ste svečanome otkrivanju spomenika IX. bojni HOS-a ”Rafael vitez Boban“, jedinici iz zadnjega rata koja nosi naziv po čuvenome ustaškom vojskovođi, ratnome zločincu, zapovjedniku zloglasne Crne legije, i tom prilikom održali jedan krasan govor.
Prizor je općenito bio dojmljiv: u publici više stotina ljudi, mahom u crnom, oko Vas skupina viđenijih neofašista s nabreklim vratnim žilama, a oko spomenika u stavu mirno pripadnici pravaške postrojbe, s crnim zastavama, u crnim uniformama, s oznakama veličine šake na kojima se koči ustaška parola ”Za dom spremni“.
Jeste li se osjećali ugodno, g. Debilu? Pretpostavljam da jeste, jer kada je jedan od komandanata jedinice, umirovljeni pukovnik Marko Skejo, nazočne pozdravio istim nacističkim pozdravom – ”Za dom spremni!“ – oklijevali ste svega sekundu-dvije, a zatim orno pridružili svoje dlanove pljesku razdragane svjetine. Osim toga, među okupljenima se zatekao i sam Marko Perković Thompson, Vaš glazbeni idol, čovjek čije koračnice, kako velite, uživate slušati. Šteta što je Leonard Cohen zbog nekih razloga izostao.
Uvaženi g. Debilu,
ovim putem želim Vam javno čestitati na maestralnom utjelovljenju vladajućeg cinizma. Gotovo da je riječ o konceptualnoj umjetničkoj gesti, hrabrome iskoraku kojim se eliminiraju zadnje iluzije i do srži demaskira sustav proklamiranih vrijednosti o kojima Vaši stranački drugovi diljem Hrvatske drže redovite pjevane mise.
Prizor je općenito bio dojmljiv: u publici više stotina ljudi, mahom u crnom, oko Vas skupina viđenijih neofašista s nabreklim vratnim žilama, a oko spomenika u stavu mirno pripadnici pravaške postrojbe, s crnim zastavama, u crnim uniformama, s oznakama veličine šake na kojima se koči ustaška parola ”Za dom spremni“
Postavi li tkogod logično pitanje – ”Zar postoji takav debil, socijaldemokrat, nominalni ljevičar, koji će na Dan antifašizma odavati počast postrojbi što svojim imenom slavi ustaškoga ratnog zločinca, i još se tupo kesiti među ustaškim simbolima i zastavama, i još zdušno pljeskati na ustaški poklič…?“ – čelnici Vaše (socijaldemokratske) partije moći će s ponosom reći: Postoji, zove se Ivo Baldasar i SDP-ov je gradonačelnik Splita!
Meni, doduše, nije baš najjasnije zbog čega je vojna formacija nazvana po nacističkome oficiru uopće zakonom dopuštena, a kamoli da joj se podiže spomenik, niti razumijem zašto nositelji fašističkog znamenja, čim su stupili na javnu površinu, nisu privedeni u najbližu policijsku stanicu, no Vas, kao pragmatičnog političara, zainteresiranog za osjetljivu problematiku nacionalnog jedinstva, to ne mora brinuti.
Hoće li Vas korisnici usluga pritom smatrati antifašističkim fašistom ili fašističkim antifašistom – hoćete li svoje glazbene simpatije udijeliti Leonardu Thompsonu ili Marku Perkoviću Cohenu – od sporedne je važnosti, dok god Vaša uzvišena nakana nije opterećena misaonim stranputicama kakve se, avaj, vrzmaju po glavi ovoga potpisnika: na primjer da gori od ustaša mogu biti samo oni koji ih opslužuju antifašističkom ambalažom.
Stoga Vas, g. Debilu, navodni gaf na spomenutoj svečanosti nije mogao zaobići. Obraćajući se svečarski raspoloženoj rulji, rekli ste: ”Danas je dan pobjede, dan pobjede nad antifašizmom…“, što je kod okupljenih izazvalo oduševljenje i salve odobravanja, a i sami ste se šeretski nasmijali svojoj tobožnjoj zabuni. Ali nije se radilo o zabuni, g. Debilu! Zar ima veće pobjede nad antifašizmom od prizora u kojem nominalni ljevičar, na Dan antifašizma, veliča jedinicu koja nosi ime ustaškoga vojskovođe i čiji su pripadnici postrojeni u fašističkim uniformama?
Postavi li tkogod logično pitanje – ”Zar postoji takav debil, socijaldemokrat, nominalni ljevičar, koji će na Dan antifašizma odavati počast postrojbi što svojim imenom slavi ustaškoga ratnog zločinca, i još se tupo kesiti među ustaškim simbolima i zastavama, i još zdušno pljeskati na ustaški poklič…?“ – čelnici Vaše (socijaldemokratske) partije moći će s ponosom reći: Postoji, zove se Ivo Baldasar i SDP-ov je gradonačelnik Splita!
Ovim Vas pismom, g. Debilu, želim ohrabriti da se ne opravdavate, da odbacite zadnje ostatke stida, da ponosno stanete iza svojih riječi, makar one bile ispljunute nehotično, jer nije Vam se dogodilo nikakvo verbalno otkliznuće, nego greška strukturalne prirode, takoreći, lapsus in fabula, erupcija realnosti u samome središtu antifašističke obmane. Ponekad je jedino retoričkim gafom moguće izreći punu istinu. Zbog toga je, g. Debilu, Vaš nastup bio ljekovit!
Slutim da su mu prethodile zanimljive diplomatske aktivnosti, pošto je isprva bilo zamišljeno da se spomenik HOS-ovoj bojni otkrije 10. travnja, na dan proglašenja Endehazije – kada ste, usprkos tome, potvrdili svoj dolazak – no sva je prilika da ste u kasnijim pregovorima iskamčili promjenu datuma, utanačili termin s nešto drugačijim simboličkim nabojem, što se naposljetku i organizatorima svidjelo: u redu, umjesto klasičnoga ustaškog derneka, imat ćemo raskošan spektakl cinizma, s lijevim gradonačelnikom u ulozi službene maskote.
Dogovor je zapečaćen Vašom znamenitom izjavom da između bojne ”Rafael vitez Boban“ i Prvoga splitskog partizanskog odreda ”za mene nema razlike“, jer su se ”jednako borili za Hrvatsku“.
Podsjećam Vas da su slične pomirbene ideje opsjedale pokojnoga Franju Tuđmana, toliko da je, slijedeći primjer Francisca Franca, u Jasenovcu planirao prirediti magijski obred s miješanjem kostiju ustaša i njihovih žrtava, a onda poprište ukrasiti granitnim spomenikom sa šahovnicom dimenzija nebodera, međutim, sirotan je ostao nerealiziran, ispostavilo se kako ipak nije toliki debil da svoje zamisli provede u djelo. Ali vi jeste, g. Debilu!
Cijenjeni g. Debilu, primite izraze najiskrenije potpore ovoga skromnog potpisnika. Poučno je bilo vidjeti kako se bezbolno uklapate u crni ambijent, kako od srca plješćete pukovniku Skeji, ordinarnom ustaši, dok s pjenom na usnama proklinje one što su ”Boga našeg razapeli“, misleći po svemu sudeći na Židove, i dok podno spomenika u obliku klesanoga falusa skraćenog za glavu izriče zakletvu: ”Kristovi smo apostoli, mi smo za dom spremni!“
Vaša odvažnost naprosto plijeni! Vaša je snaga u Vašoj mentalnoj oštećenosti! Pitam se što bi mogao biti sljedeći podvig: možda da službeno pohodite misu zadušnicu za Antu Pavelića u splitskoj Crkvi sv. Dominika ukoliko je pater Luka Prcela pristane pomaknuti na Dan ustanka ili – zašto ne – na 29. novembra?
Cijenjeni g. Debilu,
primite izraze najiskrenije potpore ovoga skromnog potpisnika. Poučno je bilo vidjeti kako se bezbolno uklapate u crni ambijent, kako od srca plješćete pukovniku Skeji, ordinarnom ustaši, dok s pjenom na usnama proklinje one što su ”Boga našeg razapeli“, misleći po svemu sudeći na Židove, i dok podno spomenika u obliku klesanoga falusa skraćenog za glavu izriče zakletvu: ”Kristovi smo apostoli, mi smo za dom spremni!“
Skejin Isus i Vaš lapsus, to Vam je isti Đavo, gospodine Debilu. To je isti par rogova pod zastavom. To je ”jedina i vječna Hrvatska“. A to je i zalog svetog kontinuiteta, koji – naizgled paradoksalno – u Vašem slučaju nije zajamčen tvrdokornom isključivošću, već, kao što iz svoje lijeve perspektive volite naglasiti, liberalnom otvorenošću i odsustvom predrasuda. Uostalom, nije li svejedno hoćemo li u Splitu njegovati fašizam i postrojavati crnokošuljaše zbog ideološke zatucanosti kakva je krasila g. Kretena ili zbog demokratske širine kakva krasi Vas, g Debilu?
Jedino što će – s obzirom da je g. Marko Perković rezervirao mjesto u neposrednoj blizini mikrofona – biti malo teže zadovoljiti sve muzičke ukuse. To Vam je, nadam se, poznato: kada glazbenici poput Thompsona uživaju počasni status, glazbenici poput Cohena obično su na turneji, putuju u stočnim vagonima prema nekom od Auschwitza.
S osobitim štovanjem,
Viktor Ivančić
(Prenosimo s portala Peščanik.net).
Kako razmišljati o Hrvatima?
Dragi moji Hrvati,
premda je moje ime za sve vas nepoznato, pa stoga i moje mišljenje o vama za vas relativno nebitno, ipak vam se želim obratiti ovako javno. Želio sam da to bude preko Slobodne Dalmacije ili portala Dalmacija newsa, jer sam to moje, za vas nepoznato ime, po prvi put u Hrvatskoj napisao upravo u Splitu, prije nekih četvrt stoljeća, doduse tada u jednim drugim novinama koje već odavno više ne postoje (Omladinska Iskra). Ali obje su se redakcije oglušile na moje pismo – vjerujem zbog mog ne tako dobrog hrvatskog jezika.
Želim vam napisati nekoliko rečenica o tome kako ja doživljavam sve ovo sto vam se događa zadnjih mjeseci. Mnogi to nazivaju povampirenjem ustaštva i nacizma, mada će moja priča biti više lične prirode. Zato oprostite zbog ove intimizacije javnog prostora.
Moja prva spoznaja Hrvatske i Hrvata je stara koliko su stare i ostale spoznaje koje sam stjecao tijekom osnovnog obrazovanja – dakle, negdje na koncu prve dekade moga života. U godinama koje su slijedile ta mi se spoznaja razvijala u dva različita pravca, dva ekstrema nespojiva jedna s drugim, kao crno i bijelo, u ovom slučaju kao crno i ružičasto. Jedna krajnost je bila pozitivna i s velikim simpatijama i poštovanjem prema Hrvatima i Hrvatskoj, a drugi je bio jako negativan prema narodu kome vi pripadate.
Želim vam napisati nekoliko rečenica o tome kako ja doživljavam sve ovo što vam se događa zadnjih mjeseci. Mnogi to nazivaju povampirenjem ustaštva i nacizma, mada će moja priča biti više lične prirode. Zato oprostite zbog ove intimizacije javnog prostora
Tadašnju takvu moju isključivost vidim u odlikama mladosti i neiskustva, a to je sklonost ka generaliziranju. Tako je kod mnogih mladih – ni ja nisam bio iznimka. Obožavao sam vas zbog vaše kulture, jezika kojim govorite, novih vrijednosti koje ste unosili u nekadašnju zajedničku državu, jer ste vi bili za nas ostale pravi prozor ka Zapadu.
Sve što ste vi primali direktno iz prve ruke, meni je stizalo preko posrednika, a to ste bili vi, Hrvati. Novinarstvo sam zavolio još u vrijeme kada mnogi moji vršnjaci nisu znali što će biti kad odrastu. Upijao sam svaki tekst napisan u Startu i Danasu, a kad sam završio fakultet žurnalistike, shvatio sam da sam više o profesiji naučio iz tih novina nego na studiju.
I danas kao model vođenja dobrog intervjua imam ono što sam učio čitajući u Startu, a kao model pisanja atraktivne kolumne ono što je bilo objavljivano u Danasu; više nego što sam učio na fakultetu na satima iz Teorije i praktike novinarstva 1, 2, 3. Generalizirao sam i svu sam tu intelektualnu, ljudsku, profesionalnu vrijednost i superiornost konkretnih novinara (Hrvata) pripisivao svima vama – cijelom hrvatskom narodu.
U istom tom periodu stvarala mi se i druga slika o vama. Sredinom osamdesetih sam po prvi put odgledao film “Okupacija u 26 slika”. Otišao sam u kino opušten, naivan, bez ikakvih velikih očekivanja, osim da odgledam film, jer je bio naš – jugoslavenski, što je za mene značilo i da će biti dobar film. Uvaljen u kino-fotelji uživao sam u filmu – u divnim kadrovima Dubrovnika, renesansnog naslijeđa, dvorištima punih cvijeća, paprata i zelenila. I sve tako do trenutka dok se nije upalio motor i krenuo autobus…
Obožavao sam vas zbog vaše kulture, jezika kojim govorite, novih vrijednosti koje ste unosili u nekadašnju zajedničku državu, jer ste vi bili za nas ostale pravi prozor ka Zapadu. Sve što ste vi primali direktno iz prve ruke, meni je stizalo preko posrednika, a to ste bili vi, Hrvati
Scene koje su slijedile bile su jedna od najvećih trauma koje sam doživio u svom tada još nepunoljetnom životu. Bile su to slike užasa koje su me noćima, mjesecima i godinama pratile i uvijek bile prisutne u glavi. Nisam mogao prihvatiti da se takvo nešto doista dogodilo, pa sam olakšanje tražio u nekakvoj svojoj, ličnoj racionalizaciji da je to umjetničko viđenje koje nema veze sa stvarnošću.
U toj borbi između traume i racionalizacije polako je prevladavala racionalizacija. Uvjeravao sam sam sebe da takvo nešto ne može ljudski rod učiniti čovjeku, a najmanje moji obožavani i kulturno superiorni Hrvati.
Nekoliko godina nakon mog prvog susreta s filmom Okupacija naletio sam na intervju s njegovim režiserom Lordanom Zafranovićem. Pamtim i danas, naslov je bio vrlo kratak i upečatljiv, a kod mene je izazvao isto toliki šok kao i kad sam odgledao film: “Autobus je doista postojao” – bio je naslov! Bio je to i kraj mojim pokušajima racionalizacije jezivih scena iz filma i nepovezivanja s Hrvatima.
Ranih devedesetih počeo je rat u bivšoj državi. Pamtim slike bombardiranja Dubrovnika, kako se crni dim izdiže iznad Straduna. Osim tih scena upamtio sam još nešto. Izjavu Dubrovčanina Ibrice Jusića. Kao danas se sjećam scene, dok u pozadini odjekuju detonacije, kako on sjedi u tamnom skloništu i govori u kameru: “U ovome se vidi razlika između njih (Srba) i nas (Hrvata). Oni uništavaju i bombarduju ovu svjetsku kulturu, a mi to stvaramo i poklanjamo civilizaciji.”
Odmah sam prihvatio te riječi kao istinite, jer su se uklapale u moje gledanje na Hrvate i ponovo generalizirao o kulturnoj superiornosti Hrvata i o bradatim, prljavim i primitivnim Srbima koji jedini mogu biti spremni da takvo blago unište.
U toj borbi između traume i racionalizacije polako je prevladavala racionalizacija. Uvjeravao sam sam sebe da takvo nešto ne može ljudski rod učiniti čovjeku, a najmanje moji obožavani i kulturno superiorni Hrvati
Prošle su samo dvije godine od tog razmišljanja kada su televizije prikazale snimak rušenja Staroga mosta u Mostaru. Pitao sam se tada, pitam se i danas, što će na to izjaviti slavni Dubrovčanin Ibrica glede njegove izjave o bombardiranju Dubrovnika? Opet mi se vratila stara konfuzija – koja je slika ustvari prava kad razmišljam o Hrvatima?
Godine 1998. u malom njemačkom gradiću Izerlohn upoznao sam predivnu osobu – Ivana Salečića iz Zagreba. Sve što sam do tada lijepo mislio o Hrvatima, on je to personificirao. Bilo je pravo zadovoljstvo slušati ga i pričati s njim o raznim temama – pravi erudita, lijepo odgojen i prefinjenih manira, kakav samo može proizaći iz “zagrebačke škole”, ma što to značilo (iako se uvijek koristilo u staroj Jugi kao riječ-kompliment).
Čak su je i mnogi moji Makedonci koji su se školovali u Zagrebu s ponosom isticali kada bi željeli sebe izdvojiti iz miljea iz kojeg su proizišli i kome su se vratili. Vjerojatno zbog njegove “hrvatske superiornost”, kojoj sam se ja toliko divio, s Ivanom sam ostao dobar prijatelj do dana današnjeg, a zaboravio na mnoga druga poznanstva koja sam stekao u Izerlohnu s Nijemcima, Norvežanima, Rusima, Pakistancima, Talijanima, Kolumbijcima…
Zadnjih tjedana i mjeseci čitam po portalima i gledam na televiziji vijesti iz Hrvatske o zabrani ćirilice, o Šimuniću kako kliče “Za dom spremni!” i kako mu masa od 30 tisuća ljudi uzvraća da je također “Za dom spremna”. Na Poljudu se javno deklariraju kao ustaše i to, po njima, treba razumjeti kao nešto što budi ponos, čime se Hrvati trebaju dičiti. Smrtni neprijatelji Torcida i Bad Blue Boysi sponu integracije nalaze jedino u identifikaciji s ustašama.
Pokušavam ući u glave tih ljudi, sebe staviti u takvu situaciju i naći nekakav odgovor, čak i opravdanje. Teško mi ide to racionaliziranje. Ipak, mogao bih ih razumjeti, doduše samo pod jednim uvjetom, a to je da svatko tko uzvikne “Za dom spremni” prije toga na sekundu pomisli na onaj autobus iz filma kao momentum koji se nekada doista dogodio
Opet se pitam koja je Hrvatska prava – ona moga Ivana ili ona njihovog Šimunića!? Prođe mi više od pola života, samo Bog dragi zna koliko ću još živjeti, ali na moju dilemu iz ranog djetinjstva nikako da nađem odgovor.
Stariji sam, valjda i zreliji, pa pokušavam personalizirati, a ne generalizirati, ali mi teško ide kad vidim da cijeli stadion kliče kao jedan. To je masa ljudi, narod, a ne samo jedan konkretni nogometaš s imenom i prezimenom. Pa ako je jedan stadion, da li ih doista ima upravo toliko i nijedan više ili je problem samo u kapacitetu stadiona?
Što ako je umjesto 30 tisuća Maksimir mogao sakupiti deset puta toliko? Bi li i onda čitav stadion izvikivao “Za dom spremni”!? Ili obrnutim redom: da je to bila dvorana s deset puta manje ljudi, recimo 3 tisuće, bi li se onda tvrdilo da je to samo mala izolirana skupina i ništa više? Ali nije: bilo ih je deset puta više, kao što je moglo biti i još deset puta toliko za dom spremnih.
Pokušavam ući u glave tih ljudi, sebe staviti u takvu situaciju i naći nekakav odgovor, čak i opravdanje. Teško mi ide to racionaliziranje. Ipak, mogao bih ih razumjeti, doduše, samo pod jednim uvjetom, a to je da svatko tko uzvikne “Za dom spremni” prije toga na sekundu pomisli na onaj autobus iz filma kao momentum koji se nekada doista dogodio. Ako i nakon toga svi oni budu i dalje spremni reći “Za dom spremni” i vjerovati da to govori o njihovom domoljublju i hrvatstvu – prihvaćam, ali za mene će značiti da se zarad takvog hrvatstva odriču svoje ljudskosti i prava na to da budu civilizirani ljudi.
Jer jedno s drugim ne može ići. Na koncu, vratio bih se desetinama godina unatrag. Šteta što tadašnja parola njihovih roditelja nije bila “Za (kon)dom spremni!”. Onda danas ovog problema ne bi bilo.
Hvala na pozornosti.
Spermić smutnje
ZA DOM – S P E R M N I ! One koji ovo čitaju molim da se ne daju zbuniti metatezom (spremni – s p e r m n i) jer se osim šaljivosti u njoj krije i otkriva jedan crvić, pače spermić smutnje. Budući da je ”svaki spermić – svet” – kako se pjeva u glasovitom songu planetarno popularne zafrkantske družine Monthy Pyton – pretpostaviti je da će ih za to zadužen (muški) spolni organ odsad pomnije, revnije, točnije, ispravnije, dublje ulagati u rodnicu bračnih im družica (drugarica, supruga), ”da prostite – žena”. A, zašto od sada? Zato što je 25% hrvatskih državljana, na nedavnom referendumu presudilo kako u Ustav RH mora biti uklopljena odredba (premda istovjetna već postoji u Zakonu o obitelji), da je ”brak životna zajednica žene i muškarca”. Dakle, u braku se treba jebati – ustavno!
Zanimljivo, ali u čitavoj halabuci, sumnjivoj koliko i smiješnoj, koja je prethodila referendumiranju, uopće se nije objašnjavalo na koji se to brak treba odnositi: na crkveni ili građanski??? No, kako se između redaka, tj. između sultana i uniformi, moglo naslutiti, da je pokretanje referendumske inicijative duboko prožeto kleronacionalističkim nadahnućem, poticajima, crkvenom logistikom i novcem, to je lako bilo razvidno da se zaključak o braku odnosi na onaj crkveni?! Jer, preostali, koji su kraće ili dulje vrijeme već, ili će biti u građanskome braku, ionako su ”zaštićeni” odavno reguliranim zakonom.
Time je sve rečeno i razglašeno: postustaške snage u Hrvatskoj htjele bi da se u svakom braku poradi na što izdašnijoj reprodukciji, e, kako bi se namnožilo što više malih, mladih postustaša. Toliko su rovarili od devedesetih godina, kad je otpočela tuđmanoidna reustašizacija lijepe naše da su nekidan svojim istomišljenicima uspjeli napuniti čitave tribine na nogometnom stadionu
Sada, kad se i crkveni brak utječe zaštiti države, dalje je razvidno kako se cjelokupno društvo pokušava reklerikalizirati, i to u PROUSTAŠKOM DUHU. To se očituje iz onih propagandističkih, predreferendumskih poteza, koje su zalaganje za stvar obitelji i doma, sugerirajući kako treba zaokrižiti ”za”, naprosto pretopile u krilaticu ”ZA DOM”! Time je sve rečeno i razglašeno: postustaške snage u Hrvatskoj htjele bi da se u svakom braku poradi na što izdašnijoj reprodukciji, e, kako bi se namnožilo što više malih, mladih postustaša. Toliko su rovarili od devedesetih godina, kad je otpočela tuđmanoidna reustašizacija lijepe naše da su nekidan svojim istomišljenicima uspjeli napuniti čitave tribine na nogometnom stadionu.
Nije pitanje ni problem samo u onome izazivaču ustašoidne galame, mnogi su ustvrdili, već je ključ u gomili koja zna kako se treba odazvati kad joj netko zakriči ”Za dom”. Ta masa sumanutih nogometnih navijača – koje razdražuje i na niskost stimulira upravo ta jadna infantilno-majmunska igra nabijanja napuhane kožnate mješinice, očito je u ovih dvadesetak godinica navodno suverene, navodno neovisne i navodno demokratske Hrvatske, stekla dobar kućni i obiteljski odgoj, kao što su je u školama i visokim i višim učilištima očito fino podučili. Preparirana (mentalna) sirotinja nekako je stekla uvjetni refleks tako da je uvijek spremna izražavati svoje (post)ustaške resantimane.
Ali kako i zašto nešto oprečno nije bilo moguće postići? Zato što nitko ne daje primjera u ovoj državici koja se u Ustavu diči kako je, između ostaloga, sljednica tekovina ANTIFAŠISTIČKE BORBE. Zamislimo, recimo ili kažimo da smijemo budni sanjati, da se na zagrebačkome Markovu trgu na nekoj, ne baš na svakoj, ali recimo na kojoj važnijoj saborskoj sjednici, predsjednik tog uvaženoga skupa ovako obrati uvaženim zastupnicima: Gospodo zastupnici, ”SMRT FAŠIZMU”, očekujući i nadajući se skupnom i gromkom odazivu ”SLOBODA NARODU” (koji navodno upravo oni zastupaju).
Nije pitanje ni problem samo u onome izazivaču ustašoidne galame, mnogi su ustvrdili, već je ključ u gomili koja zna kako se treba odazvati kad joj netko zakriči ”Za dom”
Baš bi me zanimalo koliko bi zastupnika, bilo vladajuće koalicije, bilo oporbe, ostavši sjediti ili ustajući, odgovorilo na taj način? Koliko znam, sličan se pokušaj do sada nije zbio i je li danas već prekasno da se uspostavi kao očiti i vidljivi i čulni znak kako gomila naših vrlih i ponajboljih zastupnika javno očituje svoju odbojnost prema reustašizaciji Hrvatske.
Televizijski prijenos jedne ili više ovakvih sjednica, (a znamo koliko naši zastupnici ljube svoju pojavu na malim ekranima), bio bi vjerojatno učinkovit, a pokazao bi odzivom koji od njih otklanjaju ”slobodu narodu”, jer kao da misle kako je ”smrt fašizma” nešto definitivno, ali dakako da nije jer ”Ur fašizam” ili ”vječni fašizam”, kako ga definira U. Eco, trajno puzi kroza sva društva i dalje, dugo nakon vojne pobjede nad silama koje su uzrokovale drugi veliki rat…
Pitanje je najprije u tome kako i gdje prepoznati njegove tragove, jednako kao što treba preispitati i sam antifašizam da se na njemu ne zastane samo kao na ”reaktivnom fenomenu” (F. Zenko), već da se nakon ”pedeset godina neuspjeha antifašizma” (Ž. Puhovski) potraži njegov zbiljski smisao, a koji bi bio ”zagovaranje političkog humanizma kao načela vladavinskoga poretka. Zbiljski je antifašizam zagovaranje vladavine prava nasuprot pseudoreligijski obrazloženoj diktaturi.
Premda je g. Horvat dugovječan, (rođ. 1935. g.), teško bi bilo zamisliti da je on osobno čuo kako se u 17. st. taj pozdrav ”upotrebljavao uvijek i svugdje”, pa kako o tome nemamo audiozapisa, dobro bi bilo prinijeti kakv pismeni dokaz, a ne samo pretpostavljati
Antifašizam je moralni stav svakoga pojedinca kako bi sačuvao subjektnost vlastite osobe, slobodu i sigurnost. Otuda je antifašizam prije svega stav pripadnika nacije u kojoj se fašizam pokušava uspostaviti kao poredak” (I. Prpić; ovaj i prethodni citati domaćih autora su iz zbornika ”Antisemitizam, holokaust, antifašizam”, Zgb. 1996.).
Nažalost, umovanje – jednako pametnome radovanje, a zbunjenome da odmahne rukom i da i dalje, kao monomanijak vidi uvijek jedno te isto. Tako se nakon svega javila jedna časna starina, pater dr. sc. Vladimir Horvat, umirovljeni profesor Filozofskog fakulteta D. I., kako bi mljeo brašno, misleći da je žito. Klonulo nadmetanje oko ”povijesnosti” usklika i odziva ”Za dom spremni”, on iznemoglo obnavlja tvrdeći kako je taj ”stari hrvatski povijesni pozdrav” poznat ”još u doba Zrinskih i Frankopana”. Premda je g. Horvat dugovječan, (rođ. 1935. g.), teško bi bilo zamisliti da je on osobno čuo kako se u 17. st. taj pozdrav ”upotrebljavao uvijek i svugdje”, pa kako o tome nemamo audiozapisa, dobro bi bilo prinijeti kakv pismeni dokaz, a ne samo pretpostavljati.
A, što se tiče uzbune protiv ustaškoga pozdrava, časni pater računa na zaborav, kao što se, kaže, vremenom stišala i graja protiv naziva ”kune” za hrvatsku valutu. To gospodin samo misli i pretpostavlja jer milijuni građana još i danas proklinju kunu koja ih podsjeća na NDH, pa nije istina kako pater misli da će se isti proces (zaborava) i danas ”normalno dogoditi” i ”s povijesnim hrvatskim pozdravom u duši svakoga PSIHIČKI ZDRAVOG (ist. I. M.) hrvatskog rodoljuba, koji s našim Šimunićem može reći: ”Meni je dom asocijacija na ljubav, toplinu, bez političkoga konteksta” (u VL, 2. XII. o. g.).
Evo kako se ”Za dom” trijebi žito od kukolja: psihički nezdrave domoljube najprije ćemo odstraniti (i to sve ”bez političkoga konteksta”), kako bi onih 65,86% koji su glasovali ”ZA”, od ukupno 38% svih koji su glasovali na referendumu, mogli sada, kao i na stadionu, prema patrovim riječima ”razdragano i oduševljeno pobjednički” vikati ”ZA DOM – S P E R M N I”.
Ali: S. F. – S. N.!