Treba pobiti sve Hrvate iznad 45 godina, a bogami i Bosance. Takav se zaključak hrvatskom domoljubu neminovno nameće nakon ankete koju je portal MojeVrijeme.hr na uzorku od 1700 građana Hrvatske i BiH starijih od 45 godina proveo na temu “Je li nam nekad bilo bolje?“. [Read more…]
Ante i Zoki: morski muk
Ratna stihija u poratnoj Hrvatskoj melje sve pred sobom, uključujući zadnje ostatke smisla. (Pred)prošle je subote bilo osobito uzbudljivo: družina bijesnih šatoraša privremeno se izmjestila iz Savske u Krajišku ulicu, da bi formirala ponosni ljudski štit i uzviknula nekoliko sočnih parola pod prozorima stana premijera Zorana Milanovića, [Read more…]
Karamarkova ezoterija
Zbog čega se HDZ-u toliko žuri preuzeti potpunu vlast u državi? Gospodarski program nemaju. Nude samo ezoteričnu teoriju novodomoljublja Tomislava Karamarka, a ona sve jače destruira ovo ionako nestabilno društvo.
Kad se netko toliko verbalno upire dokazati vlastitu ljubav prema domovini, osporavajući je svima drugima, samo mi produbljuje uvjerenje kako uopće nije siguran u tu svoju ljubav, a uvjerena sam i u to da ima problem s vlastitim nacionalnim i političkim identitetom.
Nije to nimalo čudno za Tomislava Karamarka.
Njegov politički put je put lutanja stazama moćnih. Sigurno mora biti teško objasniti samome sebi, a onda i drugima, kako se možeš malo zaklinjati u Josipa Manolića i Franju Gregurića, onda malo u Franju Tuđmana, pa ga prevariš sa Stipom Mesićem, pa se prebaciš na Ivu Sanadera, snubiš kratko Jadranku Kosor, da bi u sezoni 2014/15. završio opet ljubeći Franju Tuđmana. Ako to nije kriza političkog identiteta, ne znam što jest.
Zbog čega se HDZ-u toliko žuri preuzeti potpunu vlast u državi? Gospodarski program nemaju. Nude samo ezoteričnu teoriju novodomoljublja Tomislava Karamarka, a ona sve jače destruira ovo ionako nestabilno društvo
Ova, posljednja faza Karamarkove potrage za domoljubom u sebi odvija se u punoj raskoši pred očima i u ušima cijele nacije te ozbiljno računa na varljivu prirodu ljudskog pamćenja.
Evo, na primjer, Karamarko u povodu 25. obljetnice Prvog općeg sabora HDZ-a kaže kako je ”zlo korupcije i samopromocije zakinulo HDZ, ali i čitavu Hrvatsku”. U ovu stranku je ušao tek 2011, na poziv Jadranke Kosor koju je ubrzo brutalno izbacio i skupa s njom – u virtualnom svijetu – izbrisao povijest HDZ-a od 1999. do 2012.
Prema toj, Karamarkovoj povijesti HDZ-a, nakon smrti Franje Tuđmana u spomenutoj stranci i sa spomenutom strankom, dok je on nije preuzeo, nije se događalo ama baš ništa.
U Karamarkovom malom novodomoljubnom svijetu nije bilo Ive Sanadera, nije Ivo Sanader bio predsjednik HDZ-a i vladao Hrvatskom od 2003. do 2009, nije ni HDZ pod vodstvom Jadranke Kosor nastavio vladati do izbornog poraza 2011. Sanader i Kosor oslanjali su se na Karamarka, ali i na iste ljude na koje se danas oslanja Karamarko – od Milana Kovača, preko Ivana Šukera i Vladimira Šeksa, do Božidara Kalmete.
Kad se netko toliko verbalno upire dokazati vlastitu ljubav prema domovini, osporavajući je svima drugima, samo mi produbljuje uvjerenje kako uopće nije siguran u tu svoju ljubav, a uvjerena sam i u to da ima problem s vlastitim nacionalnim i političkim identitetom
I Kosor i Sanader danas u javnim nastupima aktualnog predsjednika HDZ-a uživaju status lorda Voldemorta – onih čije se ime ne spominje. Njihove godine za Karamarka i stranku su izbrisane. Sanaderove godine ispraznile su nam džepove, duše i državnu blagajnu, Kosoričine godine donijele su nam Karamarka na poziciji šefa opozicije.
Karamarko je povjesničar, a povijest, kažu, pišu pobjednici. U HDZ-u je pobijedio i izbrisao dio stranačke povijesti. Htio bi pobijediti i u Hrvatskoj – hoće li htjeti izbrisati značajan dio svoje političke povijesti?
U tim ”izbrisanim godinama” Tomislav Karamarko bio je šef glavne tajne službe, a zatim i ministar unutarnjih poslova. Na dužnosti šefa POA/SOA-e bio je od 2004. do 2008, a s te dužnosti otišao je na onu ministra policije, na kojoj se zadržao do HDZ-ovog odlaska s vlasti.
Prema svjedočanstvima na suđenju za slučaj Fimi media, u kojem je HDZ nepravomoćno osuđen za udruživanje u zločinačku organizaciju te da se okoristio za više od 24 milijuna kuna izvlačenjem novca iz državnih tvrtki, spomenuta pljačka Hrvatske počela je 2004. i nesmetano se odvijala sve do 2009.
Naravno, to nije i jedini kriminalni slučaj u kojem je sudjelovao HDZ-ov i Karamarkov šef Sanader, ali to sad više nije ni važno.
Sigurno mora biti teško objasniti samome sebi, a onda i drugima, kako se možeš malo zaklinjati u Josipa Manolića i Franju Gregurića, onda malo u Franju Tuđmana, pa ga prevariš sa Stipom Mesićem, pa se prebaciš na Ivu Sanadera, snubiš kratko Jadranku Kosor, da bi u sezoni 2014/15. završio opet ljubeći Franju Tuđmana. Ako to nije kriza političkog identiteta, ne znam što jest
Tomislav Karamarko danas se predstavlja kao domoljubni borac protiv zla korupcije i htio bi da mu povjerujemo kako je baš on taj pravovjerni Hrvat spasitelj za kojim, zahvaljujući nesposobnom i bahatom Zoranu Milanoviću, čezne sve više ljudi u ovoj depresivnoj zemlji.
Međutim povijesna je činjenica da je upravo Tomislav Karamarko propustio povijesnu priliku da dokaže svoju bezuvjetnu ljubav prema domovini.
Bio je na dužnostima na kojima je i mogao i morao znati, a onda i spriječiti da se odigra brutalna operacija neviđene pljačke hrvatskog naroda.
Nije učinio ništa.
Ako nije znao, onda je bio posve nesposoban za dužnosti koje su mu bile povjerene, a htio bi biti hrvatski premijer.
Ako je ipak znao, a nije učinio ništa, onda nikad od njega iskrenog patriote.
(Prenosimo s tportala).
Ćirilica za domoljube
Hrvatska je, navodno, prepuna hrvatskih domoljuba koji jako štuju hrvatsku povijest i hrvatsku tradiciju. Oni su spremni braniti hrvatske vrijednosti, i to po svaku cijenu. Posebno im je na cijeni hrvatski jezik, a onda valjda i hrvatska pismenost i hrvatsko pismo. Ti su domoljubi sigurno u svoje prebogate biblioteke koje imaju u svojim domovima bez obzira na njihovu veličinu već stavili Hrvatski ćirilički molitvenik iz 1512. godine.
Riječ je, dakako, o vrijednom bibliografskom izdanju koje su zajedno objavili Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Nacionalna i sveučilišna knjižnica i Matica hrvatska. Prelijepi molitvenik tiskan je u Tiskari Zelina, cijena mu je 300 kuna, a objavljen je u samo 500 kopija. Glavna urednica izdanja i autorica komentara kojim je ovo izdanje popraćeno je Anica Nazor, a u uredništvu su redom uglednici hrvatske kulture poput Josipa Bratulića, Stjepana Damjanovića, Ivana Kosića, Dunje Seiter-Šverko i Ante Stamaća.
Zašto bi hrvatski domoljubi u svojim bibliotekama trebali imati ovu knjižnicu na ćirilici? Odgovor je jednostavan. Zato jer štuju hrvatsku povijest, hrvatsku baštinu, hrvatsku pismenost i Katoličku crkvu
Zašto bi hrvatski domoljubi u svojim bibliotekama trebali imati ovu knjižnicu na ćirilici? Odgovor je jednostavan. Zato jer štuju hrvatsku povijest, hrvatsku baštinu, hrvatsku pismenost i Katoličku crkvu. Zato jer je, kao što je to Anica Nazor napisala u komentaru, ćirilica bilo živo pismo na velikom dijelu hrvatskog prostora počevši od 11. do 13. stoljeća, i to od Istre do Dubrovnika.
Akademkinja Nazor čak ističe da se tzv. poljička ćirilica (ćiriličko pismo s prostora Poljica, dakle onog i danas arkadijskog prostora između Splita i Omiša) među pojedincima zadržala do 20. stoljeća.
Tako ističe primjer Matije Mandalić rođ. Gojsalić koja je još 1972. godine poljičkom ćirilicom ispisala tekst posvećen etnomuzikologu i skladatelju Stjepanu Stepanovu, a spominje da su se u Poljicima ćirilicom pisali nadaleko čuveni statuti, isprave, pisma, kupoprodajni ugovori, oporuke… Ćiriličko se pismo u poljičkim dokumentima tako naziva hrvatskim pismom.
Hrvatska tradicija i tisućljetna kultura upućuju nas da štujemo sve oblike pismenosti i kulture koje su Hrvati kroz svoju prošlost razvijali. A među njima i Hrvatski ćirilički molitvenik iz 1512. godine koji je tridesetih godina prošlog stoljeća bio nazvan srpskim, pa ga je i pretiskala tadašnja Srpska kraljevska akademija budući da ga je filolog iz Dubrovnika Milan Rešetar nazvao “najstarijom srpskom knjigom štampanom ćirilicom”
Stoga ne začuđuje da su se znanstvenici založili da se u povodu 500. obljetnice tiskanja prve hrvatske ćiriličke knjige, spomenutog Molitvenika iz 1512. godine, taj molitvenik doista i otisne kako bi ga i vrli hrvatski domoljubi mogli staviti na svoje police rezervirane za lijepu baštinsku književnost.
Činjenica je da su od originalnog izdanja sačuvana samo tri primjerka i da se sva tri čuvaju izvan Hrvatske. No, susretljivošću uprava Francuske nacionalne knjižnice u Parizu te Američkog katoličkog sveučilišta iz Washingtona, omogućeno je da se s njihovih originalnih primjeraka priredi hrvatski faksimil koji će sasvim sigurno naći put do hrvatskih javnih knjižnica, ali i do onih privatnih biblioteka dičnih hrvatskih muževa koji nadasve vole hrvatsku tradiciju i tisućljetnu kulturu.
A ta hrvatska tradicija i tisućljetna kultura upućuju nas da štujemo sve oblike pismenosti i kulture koje su Hrvati kroz svoju prošlost razvijali. A među njima i Hrvatski ćirilički molitvenik iz 1512. godine koji je tridesetih godina prošlog stoljeća bio nazvan srpskim, pa ga je i pretiskala tadašnja Srpska kraljevska akademija budući da ga je filolog iz Dubrovnika Milan Rešetar nazvao “najstarijom srpskom knjigom štampanom ćirilicom”.
No, čak je i sam Rešetar priznao da je tu riječ o molitveniku koji je namijenjen dubrovačkim katolicima jer bi pravoslavci od njega zazirali zbog slovâ, i zbog jezika i zbog sadržaja. Stoga Hrvatski, a ne Srpski ćirilički Molitvenik iz 1512. hrvatskoj kulturi, a onda i hrvatskim domoljubima može služiti samo na čast.
(Prenosimo iz portala Večernjeg lista).