Pomirenje Srba i Hrvata i uspostavljanje trajno dobrih odnosa susjednih Republika Srbije i Hrvatske nužno je i bilo bi logično iz niza razloga. Srbi i Hrvati jedni uz druge živjet će još stoljećima i bilo bi neizdrživo, poražavajuće, ostanu li međusobni odnosi još dugo napeti, ispunjeni sumnjičenjem, neprestanim strahovima i nepovjerenjem. Hrvatskoj je stabilna i bogata Srbija vezana za Zapad, što ranije članica Europske unije, jednako važan cilj kao što bi to trebao biti i za samu Srbiju. [Read more…]
Pismo iz šizofrene Srbije
Sudsko rehabilitovanje Draže Mihailovića, komandanta kolaboracionističkog Ravnogorskog pokreta iz Drugog svjetskog rata, je odluka koja iznova pokazuje ne samo revizionistički karakter vladajućih elita u Srbiji, već i šizofrenu prirodu njene državne politike. [Read more…]
Za Domaćinskog spremni!
Šta je zajedničko Hrvatskoj i BiH? Hrvatska ima Šimunića, BiH ima Miju Martinu. A njih su oboje spremni. Za dom spremni. Doduše, u BiH se i ostala dva konstitutivna naroda mogu pohvaliti da imaju svoje inačice ovog fašističkog dvojca. BiH je bolja od svojih susjeda. Njeni su fašizmi pluralni, kako se to moderno kaže. Ima ih mnogo.
Ipak, nekako su kao u teen klišejima, fudbaler i pjevačica privukli pažnju ovih dana i ponovno probudili balkanske duhove. Fašističke i antifa.
Ne bi u ovome bilo ništa toliko spektakularno da Mijine i Šimunićeve ideje nisu na krajnje volšeban i, paradoksalno demokratski, način postale institucionalizirane.
A da stvari na Balkanu idu u neželjenom smjeru svjedoči i par nezaobilaznih činjenica. Treba samo gledati aktere. Državna srbijanska televizija počela je emitirati seriju Ravna gora, koja Dražu Mihajlovića predstavlja u “drugom svjetlu.” U BiH je deset osuđenih za genocid pušteno na slobodu i to je zahtijevala najviša pravna instanca. Ustavni sud. Istovremeno, nema šanse da neko iz reda manjina (kakva obezvrjeđujuća riječ!) dobije pravo da bude biran na demokratskim izborima.
Fašističke su priče, parole i činovi uvijek postojali da sakriju onu najtežu za podnijeti nejednakost među ljudima. Klasnu. Čak i ako bismo uspjeli Marksa staviti na nekakav stand by, činjenica je da od lokalnih fašizama niko nema koristi kao vladajuće kaste. Narodu više ne treba hljeba i igara. Najvažnije je narodu obezbijediti da ne bude “kao oni”. A onda je i vuk sit i ovce na broju. Doslovce
Fašističke su priče, parole i činovi uvijek postojali da sakriju onu najtežu za podnijeti nejednakost među ljudima. Klasnu. Čak i ako bismo uspjeli Marksa staviti na nekakav stand by, činjenica je da od lokalnih fašizama niko nema koristi kao vladajuće kaste. Narodu više ne treba hljeba i igara. Najvažnije je narodu obezbijediti da ne bude “kao oni”. A onda je i vuk sit i ovce na broju. Doslovce.
Nekad u divnoj književnoj prošlosti jedan je pisac, Miroslav Krleža, napisao knjigu “Na rubu pameti”. A, negdje u toj knjizi, kao i u našoj stvarnosti, živi jedan sasvim osebujan lik. Domaćinski. A, evo kako je on, doduše uz nešto cinizma opisan u knjizi:
“On je guverner, inženjer, jubilarac, idealist, realist, altruist, mecena, mentor i protektor, pokrovitelj i donator! On je radnik nad radnicima, predsjednik i član utemeljitelj nekoliko stotina društava, narodni sluga, narodni učitelj, narodni defenzor narodne časti i, takoreći, blagostanja, on je velikan među velikanima, plejada nad plejadama, opet ponovo po tridesettreći put idealist, realist, altruist, mentor i lordprotektor, on je najgostoljubiviji domaćin, uzor-kršćanin, organizator planinarstva i naše gore list!”
U cjelokupnoj nesretnoj historiji bivše Jugoslavije napisani su brojni članci, provedena istraživanja, napravljeni razni reality show programi, ali nigdje ovako nije opisana ova kasta koja se kod nas popularno zove – tajkuni.
Tribuni sveopšte narodne časti, dok zgrću bogatstvo braneći nevidljivim rukama ugrožene nacionalne interese, sistemski proizvode obezglavljene pojedince.
A sva su djeca, koja odrastaju pod njihovom palicom, uvijek i u svakom trenutku naučena da budu za dom spremna. Na bilo kom od čistih jezika. U svemu tome su razvijeni odlični odbrambeni mehanizmi. Ako se neko verbalno obruši na carstvo fašizma, biva proglašen izdajnikom. To je već opće mjesto. Ako se, pak, pobuni nekom vrstom zakona, biva jednostavno maknut. Pa, na kraju, logika je njihova, zakoni su tu da se ne provode i po potrebi mijenjaju. Zaraditi treba kruh svagdašnji.
“On je guverner, inženjer, jubilarac, idealist, realist, altruist, mecena, mentor i protektor, pokrovitelj i donator! On je radnik nad radnicima, predsjednik i član utemeljitelj nekoliko stotina društava, narodni sluga, narodni učitelj, narodni defenzor narodne časti i, takoreći, blagostanja, on je velikan među velikanima, plejada nad plejadama, opet ponovo po tridesettreći put idealist, realist, altruist, mentor i lordprotektor, on je najgostoljubiviji domaćin, uzor-kršćanin, organizator planinarstva i naše gore list!”
A, jedan zakon koji nikada nije ni donesen u BiH, a u drugim zemljama ako je i donesen, donesen je da se krši, jeste zakon o zabrani veličanja fašizma. Zbog toga je Mija Martina, pjevačica lakih eurosong nota i uposlenica nekog državnog ministarstva, mogla sasvim lijepo da podrži Joea Šimunića napisavši mu poruku podrške nakon što je dotični kažnjen zbog sramnog veličanja fašizma. Poslije se pravila da nije imala pojma o čemu se radi, pa je onda ipak odlučila da ima pojma i rekla je kako je stvar zapravo obrnuta. Naime, ubijeđena da je otvorila oči gotovo polustoljetnoj zabludi balkanskih antifašista, rekla je da je zapravo Smrt fašizmu govor mržnje.
Jer, dok se ona kao svaka fina kućanica sprema za dom, neko urla smrt tamo nekakvom fašizmu. Je li iko javnost na Balkanu napravio većom budalom nego mlada gospođica koja, to je spomenula u jednom tv nastupu, ponovi svako jutro sama sebi da je spremna za dom? A potom, valjda, prione na posao. Prvo opere suđe, pa usisa i sve to u svom domu. Za koji je spremna.
Nije ona mislila ništa loše. Cinizam je nekada zbilja moćno oružje.
A uzgred je napomenula da ne može snositi nikakve sankcije jer ne postoji zakonski okvir za to. I što je najgore, ne postoji. A, možda i nije najgore.
Možda bi, da ovaj zakon u BiH postoji, Smrt fašizmu bilo zabranjeno jednako kao Za dom spremni. Ako, naravno, dvotrećinska većina u nekom od brojnih parlamenata (jer ih BiH ima napretek) ne odluči da je Smrt fašizmu govor mržnje, a ostalo odbrana naših konstitutivnih naroda od mrskih komunista.
Jer, mi smo izborili svoju nezavisnost (odnosno svoje nezavisnosti) kako bi mogli biti uvijek svoji na svome. Svi zatvoreni u svojim malim mikrosvjetovima. Neće nam tamo nekakvi antifa manijaci mrsiti račune niti narušavati našu, ni manje ni više nego narodnu, čast. Tako bi izgledale sažete misli nacionalnih dušebrižnika.
A, kada smo već kod časti, jedan je slučaj rušenja časti posebno zatresao ono što se eufemistički zove federalno Sarajevo. Naime, neko od roditelja iz jedne od goraždanskih osnovnih škola (koja vjerovatno nema ni valjan sanitarni čvor, a kamoli sve što je potrebno da se djeca obrazuju u 21. stoljeću) javno je rekao kako mu smeta što škola nosi ime Huseina Đoze. Naime, ovaj je nekadašnji reisu-l-ulema Husein Đozo bio, hajmo tako reći, duhovni vođa Handžar divizije.
Naime, ubijeđena da je otvorila oči gotovo polustoljetnoj zabludi balkanskih antifašista, rekla je da je zapravo Smrt fašizmu govor mržnje. Jer, dok se ona kao svaka fina kućanica sprema za dom, neko urla smrt tamo nekakvom fašizmu. Je li iko javnost na Balkanu retoričkije napravio budalama od mlade gospođice koja, to je spomenula u jednom tv nastupu, ponovi svako jutro sama sebi da je spremna za dom? A potom, valjda, prione na posao. Prvo opere suđe, pa usisa i sve to u svom domu. Za koji je spremna
Odmah su se desničarski dušebrižnici podigli i dali svoj glas. Zaključak je dakako bio onakav kakvi su svi zaključci ovog tipa. Nije “naš” Husein zgazio sam svoju čast, stavivši se u službu jedne od najzločinačkijih ideologija u historiji. Tu je ujdurmu, kako bi udario na “našu” narodnu čast, podigao agresor vjerovatno potpomognut masonima, čija je glavna briga u tome da “našem” narodu razvuku pamet time što će obezvrijediti “naše” velikane.
Štaviše, vjerovatno će uskoro neko, ničim izazvan, na kultnoj Madonninoj jakni iz spota Like a virgin negdje u ćošku, u dnu zlokobne piramide, pročitati HĐ, što su inicijali Huseina Đoze. Arrivalsi će otkriti ko stoji iza zavjere o Đozi. Pravo balkansko naci ludilo tu ne prestaje.
Ako biste nekome od dežurnih dušebrižnika ponudili da se odrekne desnih ideologija, jer će tako spasiti čast svog naroda, glatko bi odbio. Jer, gdje to da učini? Zar tako da se naruga nekoj od “naših” mnogobrojnih herojskih borbi?
Zvuči paradoksalno? Upravo je takva pozicija neo-fašista na Balkanu.
A kakve sve ovo veze ima s Krležinim (ne)sretnim Domaćinskim. Pa, evo kakve. Zamislite da se na Balkanu nekome sudi zbog fašističkih ispada, nekom iz povlaštene klase jer su dotična gospoda oci takvih ideja. Odbrana na sudu izgledala bi ovako:
“On je guverner, inženjer, jubilarac, idealist, realist, altruist, mecena, mentor i protektor, pokrovitelj i donator! On je radnik nad radnicima, predsjednik i član utemeljitelj nekoliko stotina društava i Stranke, narodni sluga, narodni učitelj, narodni čuvar narodne časti i, takoreći, blagostanja, on je velikan među velikanima, plejada nad plejadama, opet ponovo po tridesettreći put idealist, realist, altruist, mentor i zagovornik ljudskih prava, on je najgostoljubiviji domaćin, uzor-kršćanin (musliman itsl.), organizator turizma u kom je, jelte, budućnost i naše gore list!”
A narod bi, zabrinut zbog toga što je neko udario na njegove vjekovne tekovine stao u odbranu svog velikana koji je, by the way, u Krležinom romanu izvršio četverostruko ubistvo. I hajde ti nekoga ubijedi da takvu jednu barabu treba osuditi.
Znao je Krleža anticipirati balkansku stvarnost. U njegovom se romanu ne sudi Domaćinskom. Sudi se čovjeku koji ga je nazvao ubicom. Prema Miji Martini to je dakako govor mržnje koji treba osuditi. Zato se ne treba čuditi što su narodi, uredno razdijeljeni u etnije, za dom(aćinskog) spremni i što Smrt fašizmu smatraju govorom mržnje. Možda uskoro i zabrane ovu sintagmu. Pa kom Ravna gora, kom Krleža!
Hipokrizija
Ako bi se u jednoj reči saželo stanje duha savremene Srbije, onda bi ta reč bila hipokrizija. Hipokrizija u svome gvozdenom zagrljaju steže našu stvarnost, naš ukupni život, utiče na visoku politiku, na ponašanje vlasti, ali i na ponašanje građana. Ona je u vazduhu koji dišemo, u razgovorima koje vodimo, u svakodnevnim postupcima. Prikrivena je u bombastim rečima, praznim frazama, u neiskrenosti koja otupljuje svaku korisnu aktivnost.
Licemerje često navlači masku dobra, pomirljivosti, praštanja, kajanja. Ali je čista obmana. U licemerju su prikriveni mnogi od smrtnih grehova: pritvornost, narcisoidnost, krivokletstvo, razni oblici izopačenosti. ”Toliko smo se navikli pretvarati pred drugima da se na kraju počinjemo pretvarati čak i sami pred sobom”, napisao je La Rošfuko.
U komunizmu, posebno onom istočnog tipa, u zemljama takozvanog ”realnog socijalizma” bio je široko rasprostranjen onaj oblik devijantnog ponašanja koji je Česlav Miloš nazvao ”ketman” – kada većina stanovnika glumi, maskira svoje pravo mišljenje, prilagođavajući se vlastima, vladajućoj ideologiji, verujući da tako ostaju moralno čisti. Sa nestankom komunizma sa evropske scene nije nestao i taj oblik ponašanja.
Licemerje često navlači masku dobra, pomirljivosti, praštanja, kajanja. Ali je čista obmana. U licemerju su prikriveni mnogi od smrtnih grehova: pritvornost, narcisoidnost, krivokletstvo, razni oblici izopačenosti
Prilagođavanje svakoj novoj vlasti, udvorištvo bez granica, prekonoćno menjanje mišljenja i uverenja, sasvim je uobičajena i normalna pojava u novim takozvanim demokratskim društvima. Kao što novi stari političari navlače maske demokrata, tako i većina populacije nosi maske odanog partijskog pripadništva i poštene inteligencije. Ta vrsta ”društvene igre” u kojoj je svako ozbiljno uverenje na prodaju zarad neke koristi, izgleda da je ostala u trajnom nasleđu zemalja koje su prošle kroz iskustvo raznih oblika totalitarizma i dogmatskih vlasti. Tako dolazimo do najapsurdnijih bolesnih oblika ponašanja. Najžešći kritičari komunizma su upravo oni koji su u tom političkom sistemu predstavljali vlast i bili najodaniji komunisti. U sudskoj vlasti visoke pozicije zauzeli su oni koji su doskora sudili u ime partije, a ne u ume pravde.
Dvoličnost, što je samo drugo ime za licemerje, uvukla se gotovo u sve pore života. Visoki političari javno govore o neophodnosti dobrosusedskih odnosa sa državama koje nas okružuju, a mediji pod njihovom kontrolom raspiruju etničku mržnju. Policija kao svoju glavnu obavezu ističe održavanje reda i mira, istovremeno štiteći huligane na sportskim borilištima i izvan njih. Usput ih organizuje kao svoje udarne pesnice kada to zatreba. Kriminalci u političkim partijama su zaštićeni od sudskog gonjenja, iako se zvanično tvrdi da je borba protiv kriminala prioritet vlasti. Javnost ističe važnost antifašizma na kojem se zasnivaju istorijski temelji Srbije, a vodi se postupak za rehabilitaciju Draže Mihajlovića, saradnika nacističkih okupatora. Opšte je prisutna očevidna dvojnost: jedno se govori, a drugo misli.
Dvoličnost, što je samo drugo ime za licemerje, uvukla se gotovo u sve pore života. Visoki političari javno govore o neophodnosti dobrosusedskih odnosa sa državama koje nas okružuju, a mediji pod njihovom kontrolom raspiruju etničku mržnju
Svakodnevni život prepun je takvih primera. Naši političari su dvostruke ličnosti, o čemu najbolje svedoče njihove biografije, a kameleonstvo je među stanovništvom prihvaćeno kao jedan od važnih oblika opstanka. Obmanuti, prevariti, postalo je poželjan oblik ponašanja. Svojevremeno je jedan pisac za decu, ali i navodni političar izjavio kako je dozvoljeno i lagati ako je to u interesu domovine. Sledeći ovu nakaznu logiku, dolazi se do toga da je u ime domovine dozvoljeno i pljačkati, pa i ubijati. Od nekih je to doslovno i prihvaćeno pa smo na kraju dobili, na slavu i ponos domovine, ogavne ratne zločince. Takva vrsta razmišljanja, a i ponašanja, jeste naš pravi usud.
Na sve strane slušamo kako je veoma važno promeniti negativni imidž Srbije u svetu, kako valja za to angažovati uticajne lobije, pridobiti uticajne svetske ličnosti i slično. Uzaludan je to posao. Slika Srbije u svetu može se menjati samo ako se menja situacija u samoj Srbiji. A da bi se ona menjala, mora se prihvatiti jedan drugačiji, novi kulturni model. Pod kulturnim modelom podrazumeva se ukupan način mišljenja i ponašanja. A to znači pre svega oslobađanje od hipokrizije, od života potonulog u velike i male laži, podrazumeva društvo koje će pre svega i iznad svega ceniti istinu, pravdu i poštenje. Od čega smo još jako, jako daleko.