Godine 1947., nakon rata, vlada Republike Irske uputila je papi Piju XII. poziv da sjedište Katoličke crkve premjesti u Irsku u slučaju da komunisti preuzmu vlast u Italiji, za što je postojala ozbiljna bojazan. Irskom ambasadoru u Vatikanu Papa je odgovorio: ”Oh, Irska, kamo bih drugamo mogao ići nego u Irsku!” Poput Šimuna Petra Isusu: ”Gospodine, kome ćemo ići?” [Read more…]
Jacqueline Bat + Lana Bobić + Jadranka Brnčić + Marina Škrabalo = Crkva
U televizijskim raspravama o Istanbulskoj konvenciji, pred najširom javnošću dogodilo se nešto čega inače u Hrvatskoj baš i nema: unutarcrkvena javnost. Kada je nakon zagrebačkog prosvjeda protiv ratifikacije konvencije na Hrvatskoj televiziji Kristina Pavlović, predsjednica konzervativne i Crkvi bliske udruge Grozd, rekla da se čuo glas hrvatskog naroda i vjernika, sugovornica Ana Raffai, katolička teologija i mirovna aktivistkinja, smireno joj je odgovorila da je to bio samo dio naroda i dio vjernika.
U emisiji Otvoreno predsjedniku Hrvatske biskupske konferencije nadbiskupu Puljiću vrlo je hrabro oponirala Marina Škrabalo, naglašavajući: “I ja sam vjernica”. Kristina Pavlović bila je očito zbunjena što s druge strane, kao zastupnicu drugačijeg mišljenja, ima osobu koja je također katolkinja, i to vrlo aktivna. Zato je i izrazila sumnjičavost prema “njenoj teologiji” primjećujući da se ona ponešto razlikuje od “službene crkvene”.
Ovim razgovorom želimo pokazati drugo, pluralističko lice Katoličke Crkve u Hrvatskoj kroz iskustvo četiri vjernice.
Marina Škrabalo je upraviteljice zaklade Solidarna za ljudska prava i solidarnost, mirovna aktivistica i stučnjakinja za javne politike. Ona doista živi onu molitvu sv. Franje koja kršćane upućuje da budu utjeha i pomoć gdje god je patnja i nepravda.
Bio sam siguran da će na Trgu sv. Marka dočekati Sašu Pavlića, “čovjeka s križem”. Od njega je naučila kako se živi solidarnost, jednakost i ljubav. “Sašin hod za život sve bolesne djece, onih najmanjih među nama, duboko me dirnuo i ohrabrio”, rekla mi je Marina Škrabalo, inače kći poznatog hrvatskog liberala Ive Škrabala.
Lana Bobić se predstavlja kao teološka aktivistkinja. Time daje do znanja da je studirala teologiju, ali da je prvo polje njenog djelovanja aktivizam. Za nju je teologija teorija koja pomaže u artikulaciji vjere, koja mora doći iznutra i temelj je prakse.
Jacqueline Bat je po struci profesor rehabilitator, defektolog, slikar i likovni terapeut. Predstavljajući se, ona sama te riječi koristi u muškom rodu. Vodi i podružnicu zaklade ”Otok Brač – negdje između mora i zvijezda”. Svoju vjeru živi i kao benediktinska oblata, dakle svjetovna redovnica benediktinka, laikinja.
Jadranka Brnčić radi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i po struci je biblijska hermeneutičarka. Predaje i na Teološkom fakultetu Matija Vlačić Ilirik, U ovom kvartetu ona se doima kao tiha snaga i nadahnuće. Piše i pjesme, a svoje nadahnute eseje u kojima razmatra svoju vjeru i Crkvu, koje posljednjih godina piše za portal Autograf, objavila je u dvije knjige: “Biti katolik još” (Golden marketing, 2007.) i “Biti kršćanin s papom Franjom” (Synopsis, 2016.).
Za razgovor o Crkvi i vjeri u uskrsnom vremenu namjerno sam odabrao samo žene podsjećajući tako da su, prema Novom zavjetu, upravo žene bile i pod Isusovim križem, a prve su došle i na prazan grob i susrele Uskrslog, te prenijele radosnu vijest učenicima koji su se razbježali i sakrili.
Kakav je Vaš odnos s Katoličkom Crkvom i kako se u njoj osjećate?
Brnčić: Kad kažete Katolička Crkva, to je znači sveopća, univerzalna Crkva u kojoj postoji niz načina na koji ljudi žive svoju vjeru i izražavaju je kroz različite kulture. Osjećam se vrlo dobro u toj Crkvi, ali ne baš tako dobro u Hrvatskoj. Čini mi se da je kod nas nastao jedan kulturološki lom nakon 1991. godine. Ja sam odgojena na Drugom vatikanskom koncilu i očekivala sam da ćemo tada početi razvijati i živjeti u javnosti sve potencijale koje imamo. Dogodilo se nešto sasvim drugo. Mobilizirali smo samo neke najniže momente u vjeri. Tako da se ne osjećam baš dobro i doživljavam neugodnosti zato što se usudim reći javno što mislim.
Zar i u crkvi u koju odlazite na misu?
Brnčić: Osobno imam sreće da mogu odlaziti na liturgiju u franjevačku crkvu u Samoboru gdje se ne moram bojati što ću čuti na propovijedi, odnosno gdje se mogu radovati da ću čuti tumačenje pročitanog evanđelja. No, na drugim mjestima znala sam doživjeti neugodnosti. Jednom mi je u Zagrebu pristupio nepoznat čovjek odmah poslije pričesti i kroz zube komentirao: “Ti nemaš što tu raditi kad blatiš našu Crkvu”, a dobivam katkad i vesele mailove optužbi da služim “đavlu” ili da me plaćaju komunisti, soroševci ili tko zna tko.
Jedan čovjek mi je jednom preko Facebooka poslao poruku da “ću vidjeti svojega boga“”, a ja sam mu odgovorila: “Da bar…”. Stoljećima smo odgajani da mislimo kako je Crkva, točnije da je crkvena hijerarhija predstavnica Božja na zemlji te da kritizirajući nju kritiziramo samoga Boga (kao da bi to bio golem grijeh!).
Drugi vatikanski koncil nije zaživio u nas u tom najvažnijem području: razumijevanju da je svatko od nas Crkva i odgovoran za Crkvu te da svi dijelimo dar Duha Svetoga i pozvani smo međusobno se ispravljati i bodriti. A nismo ni doista svjesni da je poslanje Crkve da brigom i ljubavlju budemo odgovorni za cijeli svijet kao naš dom i za svakog čovjeka bez obzira na njegove identitarne pripadnosti.
Kršćanski aktivizam, koji je jedan način očitovanja te odgovornosti, u nas ide uglavnom u sasvim drugom smjeru: u očuvanje vlastitoga shvaćanja identiteta koji se svima hoće nametnuti kao jedini ispravan. No, ima, hvala Bogu, i divnih primjera kršćanskog aktivizma koji u središte svojega djelovanja stavljaju sadržaj evanđelja: mir (Katarina Kruhonja i Mirovni centar u Osijeku), nenasilje (Otto i Ana Raffai), dijalog (Lana Bobić, U dobroj vjeri), a zacijelo ima i niz akcija dobrih ljudi koje nisu poznate javnosti.
Škrabalo: Ja sam odgojena u katoličkoj vjerskoj zajednici, u crkvi sv. Križa, gdje sam imala veliku sreću što sam pohađala vjeronauk u župi koja je funkcionirala kao živa dinamična zajednica. Mi smo samodoprinosom izgradili vlastitu crkvu, ja sam krštena u baraci. Imala sam sjajne vjeroučitelje i vjeroučiteljice, franjevce. Pater Emanuel Hoško je bio naš župnik, a imala sam i sjajnu vjeroučiteljicu koja se vratila iz Indije kao redovnica Majke Tereze.
Doživjela sam Crkvu kao zajednicu vjernika, redovnika i svećenika koja je ovdje da bismo jedni druge podržali u što kvalitetnijem životu u zajednici i u svojim osobnim duhovnim putovanjima. A početkom devedesetih godina počela sam volontirati, najprije u izbjegličkom kampu u Gašincima, a nakon toga sam u mirovnom projektu u Pakracu. Mirovni rad meni je bio jako važan za vrijeme rata.
To ste povezivali sa svojom vjerom?
Škrabalo: Da, naravno, zato što je to pitanje nekih temeljnih načela. I ja sam odgojena u duhu Drugog vatikanskog koncila kojem je moj otac bio izuzetno posvećen i veliki pobornik. U našoj kući su bili mnogi svećenici kao obiteljski prijatelji i meni je bilo logično da je u trenutku kada se događa rat crkva mjesto utjehe i ohrabrenja. Mjesto gdje ćemo učiti kako da se nosimo s mržnjom, s problemom velikih povreda, a da ne odbacimo čovjeka, to jest da nađemo put nenasilja.
Ja to u Crkvi nažalost nisam čula. Slušala sam samo molitve isključivo za jednu stranu i proklinjanja neprijatelja. U tom trenutku morala sam otići u neki drugi prostor, a to je bila Antiratna kampanja Hrvatske koja je okupila u prvom redu ljudskopravaške aktiviste koji nisu bili povezani s vjerskim zajednicama. Ali, s druge strane, zahvaljujući Centru za mir Osijek, Katarini Kruhonji, ekumenskim zajednicama koje su cijelo vrijeme funkcionirale, naročito u istočnoj Slavoniji, upoznala sam i tu jednu cijelu struju vjernički motiviranog aktivizma.
Da ne govorim o kvekerima i menonitima. To su dvije zajednice iz Engleske. Oni su odmah došli ovamo i, za razliku od većine drugih organizacija koje su imale svoje agende, jednostavno pitali što vam treba. Cijeli humanitarni angažman devedesetih oko podrške žrtvama i usporedni mirovni angažman oko održavanja i obnove međuljudskih odnosa bili su snažno podržani od mnogih na dobro usmjerenih vjerskih zajednica širom Europe i Amerike.
Kod mene je vremenom prevagnuo taj ljudskopravaški zagoravački okvir, promišljanje ljudskih prava i izgradnja mira, što je moja najjača identitetska točka, u odnosu na moje vjerske motive. Ali, to je također dio mog identiteta i ja i dalje istinski vjerujem da Katolička Crkva može činiti mnogo sjajnih stvari širom svijeta kao što ih i radi. Nažalost, u Hrvatskoj imamo dominaciju pravaca kojima je prioritet čistoća nečije vjere, ponašanja, nacije, gledanje koga uključujemo, a koga isključujemo, a ne na koji način da se ponovo svi povežemo i da jedni drugima, tamo gdje treba, oprostimo.
Lana, kakva su Vaša iskustva?
Bobić: Samim tim što sam studirala protestantsku teologiju olako me se otpisuje kao protestantkinju, a čula sam već o sebi i da sam pravoslavka. Pa se pitam hoću li morati uvijek sa sobom nositi potvrdu o krštenju, pričesti i krizmi iz splitske Župe sv. Frane. Sve mi je to u najmanju ruku mučno. Ja se jako dobro osjećam u jednoj, svetoj, apostolskoj, katoličkoj crkvi, zajednici vjernika kojoj je glava Isus Krist.
Pridjev katolička znači sveobuhvatnost. Međutim, jako se loše osjećam u instituciji Crkve kakvu imamo danas u Hrvatskoj gdje se ljudima zapravo nameće što i tko moraju biti da bi bili pravovjerni, gdje se ljudima govori kako trebaju vjerovati, a ne slušaju se ljudi i njihove potrebe. Mislim da u Hrvatskoj ima jako puno ljudi koji napuštaju Crkvu upravo iz tih razloga, ljudi koji traže prostor zajednice, duhovnosti i kršćanstva, ali ne nalaze odgovore na svoja pitanja unutar Rimokatoličke crkve kakvu imamo u Hrvatskoj i kakvu promovira Hrvatska biskupska konferencija.
Ja sam se našla u aktivizmu upravo zbog tih razloga. Falio mi je prostor u kojem mogu djelovati. Kada je krenula migrantska kriza falio mi je prostor zajednice koja će bez postavljanja ikakvih pitanja, tko su ti ljudi, odakle i zašto dolaze, primijetiti da su to ljudi u nevolji, otići na teren i pružiti im ruku. Osobito ljudima koji su proživjeli nasilje. Aktivizam mi je pružio ono što mi je nedostajalo u Crkvi, moment djelovanja, da mogu djelovati u svojoj zajednici u skladu sa svojom vjerom i kršćanstvom.
Kada se nazivate teološkom aktivistkinjom, želite li reći da Vaš aktivizam proizlazi iz teologije?
Bobić: Pa da, u principu teologiju jako volim i sretna sam što sam je studirala, ali meni nije dostatno ostajati u akademskim okvirima. Bitno mi je djelovati, jako mi je bitan terenski rad, rad s ljudima. Možemo reći da je teologija teorija, a da je aktivistički rad praksa.
Je li teologija isto što i vjera?
Bobić: Ne. Ne bih se s tim složila. Teologija je disciplina kojom promišljamo i Božju riječ i Crkvu na ovom svijetu, a vjera je intrinzičan osjećaj svake osobe. Teologiju možemo učiti, a vjera je nešto što mora doći iznutra i što se ne može tako lako ni artikulirati. Svaki pojedinac mora sam znati što njemu znači vjera. Mislim da je to nemoguće znanstveno artikulirati.
Brnčić: Za teologiju je bitno da ona omogućuje artikuliranje življenja vjere u suvremenom svijetu. Ona itekako može imati veze sa samom vjerom, može pomoći ljudima da artikuliraju vjeru u svijetu u kojem žive.
Usput, Vaša specijalnost je biblijska hermeneutika. Je li to teološka, filološka ili filozofska disciplina?
Brnčić: Filozofijska, kreće iz filozofije. To nije tumačenje Biblije, nego je to razumijevanje načela kojima se može tumačiti svaki tekst, pa tako i biblijski.
Jacqueline, gdje vi sebe nalazite i kako se snalazite u Crkvi?
Bat: Kao i Lana, osjećam se dobro u zajednici vjernih, u univerzalnoj, sveopćoj Katoličkoj Crkvi. Svoj katolicitet živim na univerzalnoj, sveopćoj razini. Također, osjećam se jako dobro u zajednici sa svojom monaškom braćom, jer mi je lectio divina i molitva srca polazište svega. Uključila sam se u benediktinsku zajednicu početkom 2000-ih tražeći svoj prostor, ne želeći napustiti svoju Crkvu zbog stvarnosti koja skreće od koncilskog dokumenta Gaudium et spes (Radost i nada), od individualnih sloboda, kao i od dokumenta Dei verbum (Božja riječ) koji naglašava prakticiranje riječi božje kod laika.
U okviru nametnutih tema ja se i po svojoj umjetničkoj vokaciji ne mogu snaći. Uvijek preispitujem prostor oko sebe i svoj unutarnji. Ne pristajem na gotove istine i zadane teme u okviru kojih se može misliti kršćanstvo. A pogotovo ne pristajem na povezivanje crkve i nacije, na preispitivanje jesi li Hrvat ili nisi, jesi li katolik ili nisi i da se sve to interpretira u binarnom sustavu koji nažalost moja Crkva kojoj pripadam, prakticira da bi potpirivala antagonizme.
Moje mišljenje je da je to zbog njene želje za svjetovnom moći, za utjecajem na krojenje zakona i građansku stvarnost. Nažalost, sve češće slušamo o uređenju građanskog društva na temelju kršćanskih vrednota. Time HBK, koja se svrstala uz bok biskupima Slovačke, Poljske, Latvije i Estonije, negira tekovine Drugog vatikanskog koncila kojem su polazišta osobne ljudske slobode, sekularnost države i razlikovanje kompetencija. Ipak, Crkva je pluralistična, premda se čini da nije, bez obzira ne neke dominantne note.
Ja sam inače socioliberal i politički sam angažirana u stranci Pametno. Ne mogu reći da sam od župnika ikada doživjela išta više od pošalice poput “da čujem što sad Pametno kaže” ili “još ću završiti na webu Pametno”, ali od pojedinih vjernika da. Čak su me zgrabili jednom na izlazu iz crkve i tražili da se ispišem iz stranke jer da to nije spojivo s kršćanstvom, a s druge strane cijeli moj crkveni zbor je na lokalnim izborima, na kojima sam bila nositeljica liste, glasao za mene. Ono što nedostaje je prostor za diskusiju.
Nekad sam pisala tekstove za župni listić o svetoj Hildegardi koja ima krasan odnos prema stvorenjima, kao i papa Franjo, a danas će vam reći da ste hipik ako razmišljate o ekologiji i sveukupnosti sudioništva cijeloga svijeta u uskrsnom otajstvu.
Ne bi li se i na liberalizam moglo gledati kao na jednu od kršćanskih vrednota?
Bat: Mislim da danas ni kod liberala u kontekstu politike nema puno mjesta za kršćanstvo, kao što se kod kršćana, a posebno katolika, liberalizam smatra anticrkvenim. Kriza je obostrana. Liberalna Europa je u krizi, a činjenica je da su liberalizam i Crkva u antagonizmu još od uspona liberalizma u 18. stoljeću. Prosvjetiteljstvo je bilo pozitivno dok nije krenulo u odmazdu.
Za mene su liberalizam i kršćanstvo pismo i glava istog novčića. Devijacija jednog znači i devijaciju drugog. Oni si ne žele priznati međuovisnost i u nekom su sukobu koji je zapravo kontraproduktivan i šteti jednima i drugima. Liberali koji sada vole govoriti isključivo o oslobođenju od svega klerikalnog, a i ja sam sekularist i apsolutno sam za razlikovanje kompetencija crkve i države. Ali, liberalizam je doista dijete kršćanske kulture.
Nemoguće je braniti ljudska prava ako ih ne branimo na temeljima kršćanske kulture čija je temeljna postavka da se čovjek rađa slobodan. Nijedna filozofska misao, ni Hegelova, ni Aristotelova ili bilo koja druga, nije zastupala dostojanstvo ljudske osobe koje je ontološko, iz čega danas izvlačimo sva ljudska prava.
Liberalizam ne bi ni mogao nastati bez temelja u kršćanstvu, što mnogi moji kolege liberali danas zaboravljaju. Ne moraju oni biti vjernici i vjerovati u objavu i raspelo, ali moraju biti kulturni vjernici. Jer onog momenta kad liberalizam zaboravi svoj moralni temelj, na čemu će ga graditi? I sloboda tržišta ima taj moralni temelj slobode i dostojanstva ljudske osobe. Prisjetim se Tome Akvinskog koji je, na neki način, bio prvi liberalni teolog i koji je rekao da se čovjek ima pravo oduprijeti svakoj vlasti koja bi na bilo koji način ugrozila njegovo ljudsko dostojanstvo i slobodu.
Bobić: Ja bih na sve ovo još željela dodati nešto što nije samo moj vlastiti osjećaj, nego i mnogih ljudi koje poznajem i s kojima razgovaram. Osjećamo se kao izbjeglice u vlastitoj Crkvi, jer nam se ne dopušta biti dio Crkve zato što možda razmišljamo drugačije ili propitkujemo neke stvari. Osobno sam bila aktivna u crkvi dok nisam počela preispitivati žensku ulogu u njoj i pitati svog svećenika o ulozi Marije Magdalene. Jer ja sam pročitala u Evanđelju da ona Isusa zove “Učitelju”, pa mi nije bilo jasno zašto mi o njoj učimo kao o bludnici, a ne kao jednoj od učenika.
Kad sam počela postavljati takva pitanja, dobila sam odgovore tipa “joj, nemoj to pitati, zbunjuješ druge učenike na vjeronauku”. Ili nisam dobivala odgovore, ili bi mi se reklo da ne budem heretična.
Što se tiče povezivanja liberalizma i kršćanstva, mene ljudi često svrstavaju u lijevu političku opciju, ali ja se tamo nikada nisam svrstala naprosto zato što u kršćanstvu treba biti mjesta i za lijeve, i za desne, i za liberalne. Kada kršćanstvo počnemo povezivati za jednu od političkih opcija činimo veliku, veliku pogrešku jer na taj način isključujemo one aktere koji su isto tako dio društva i koji su također potrebni da bismo krojili zajedničko društvo koje je po mjeri svih. To se događa u onim trenucima kada se brani pozicija moći. A naš kršćanski poziv je uvijek osporavati poziciju moći koja je zapravo ta koja potlačuje.
Marina, govoreći o liberalizmu, Vaš otac je u javnosti na kraju života bio najpoznatiji upravo kao političar – liberal. Kako su se u vašoj obitelji usklađivali liberalizam i vjera?
Škrabalo: Ja sam na svu sreću doista privilegirana zbog svog obiteljskog odgoja. Obitelji jako puno utječu na naše početne svjetonazorske pozicije. To je naša popudbina koju svatko od nas dalje razvija i s njom nešto radi u životu i stvara svoj vlastiti otisak, kulturni, duhovni i društveni. Moj otac je bio autohtoni liberal i autohtoni kršćanin i katolik, tako da te stvari nikada nisu bile u suprotnosti. Dapače. Jedna od glavnih stvari koju pamtim i na koju me on uvijek vraćao ove su njegove riječi: “Marina, rođena si slobodna i Isus Krist traži da preuzmeš odgovornost i da odlučuješ po svojoj savjesti”.
I zapravo sam odgojena na način da sam već kao dijete imala dosta veliku odgovornost da trebam sama preuzeti odgovornost za svoje djelovanje i da trebam promisliti što i kako radim. Tako sam odgojena i danas vjerujem u tri velika načela. Temeljno je načelo slobode, drugo je načelo jednakosti, da smo svi rođeni jednaki i u ljubavi Boga prema ljudima i svojim šansama da živimo u dostojanstvu, a treće je načelo, ono koje Novi zavjet stalno stavlja pred nas, da smo solidarni, da pomažemo jednim drugima.
Jednakost, sloboda, solidarnost, to su tri velika načela. A povrh svega toga, kao nadnačelo, je ljubav kao aktivni princip, nešto što ne pada samo kao milost, nego nešto što mi možemo njegovati. Ja tu ne vidim apsolutno nikakvu koliziju s temeljnim načelima i postavkama Francuske revolucije koje su danas postavke suvremenih europskih liberalno-demokratskih društava.
Ono što mene jako, jako zabrinjava je da mi u Hrvatskoj ne samo da imamo situaciju tradicionalnog kompleksa u kojem se nacionalni identitet povezuje s vjerskim. Nego sada imamo novi moment koji se događa s pokretima koji su trenutno dominantni i među aktivnim vjernicima laicima i institucijama, a koji tako čitaju i predstavljaju doktrinu da u prvi plan ispada da je jednakost nešto loše.
Imamo gospodina Baterela i njegove aktiviste koji otvoreno govore da je jednakost protivna Bogu, da se naravni zakon temelji na hijerarhiji, da nismo svi isti i da ne možemo biti solidarni sa svima, nego samo s nekima, koje smo proglasili da žive i djeluju po slici Božjoj, a one druge ćemo ili odbaciti ili preodgojiti.
Tu je i točka u kojoj treba snažno preispitati i suvremeni liberalizam, a to je pitanje prenaglašenog individualizma, narcističke kulture, izostanka solidarnosti i kratkoročnog gledanja, umjesto dugoročnog, kolektivnog i razvojnog. Sada odjednom kršćani i katolici, o kojima sam upravo govorila, više nemaju problem s takvim sebičnim individualizmom, kao ni sa socio-ekonomskom nejednakošću, ni s pitanjem bogatstva, nego su im problem upravo jednakost, solidarnost i sloboda.
To je otišlo u krivom smjeru i ja sam nesretna što smo dovedeni u jednu provincijalnu situaciju u kojoj se nemaju gdje čuti glasovi liberalnih teologa. Ja kao građanka, na primjer, koja nisam u svakodnevnom kontaktu s teologijom, dobila sam takva nova saznanja preko knjige Nebojše Zelića i Zorana Grozdanova “Vjera u dijalog”. Oni su mi obogatili život različitim glasovima i tumačenjima.
Jadranka, Vi djelujete na manje aktivističke načine…
Brnčić: Ja nisam toliko aktivna jer sam po naravi introvertna osoba i osjećam da je moj zadatak više promatrati i bilježiti to što vidim. Ali ima još jedna dimenzija u svemu ovom. Mi imamo sklonost trpati sve u jedan kalup. Ne postoji neki idealan katolik po čijoj bismo se mjeri svi trebali ravnati i oblikovati.
Čak ni papa Franjo?
Brnčić: On bi mogao biti primjer dobrog katolika. Ja razumijem strah ljudi. Još uvijek je prisutan mentalitet iz vremena komunizma, a pogotovo kod onih koji ga se najglasnije odriču, da su nam potrebni autoriteti da bismo se znali orijentirati u društvu. Naravno, globalizacija je donijela svoje strahove i probleme. Ali umjesto da, kao što Papa nudi, kritiziramo liberalni kapitalizam, mi se s njime srašćujemo.
Iz Vašeg je rada ipak niknula jedna posebna grupa. Što je to Hodos?
Brnčić: Ja pišem svoje tekstove i kritiziram ono što mi se čini da treba kritizirati u javnom životu Crkve. Tako sam u jednom tekstu, skoro u šali, napisala “svi vi katolici koji drugačije mislite, ujedinite se”. I onda mi se javilo jako puno ljudi. Pokrenuli smo Facebook stranicu i evo već godinu dana se sastajemo, razgovaramo o svemu što nas tišti u životu Crkve i dijelimo svoje frustracije.
Vidjeli smo da slično razmišljamo, a sad bismo trebali krenuti osvajati nova područja. Mi nemamo teološke platforme s koje možemo razmišljati o problemima koje sada iznosimo i zapravo bismo trebali na tome raditi. Mi smo svi pojedinci i tako nastupamo, ali nema teološke platforme.
Obrazovanje u Crkvi je na vrlo niskom stupnju, ako smijem reći, ljudi koji misle šire od onog što im se nudi na fakultetima će biti sankcionirani, i to ne izravno, nego neizravno, što je još gore. Vjerujem da ima ljudi u Crkvi kadrih razmišljati i djelovati, ali se ne usude javno istupati. Hodos je jedan mali pokušaj nas laika da se povežemo. Inače, hodos je grčka riječ koja znači put, putovanje.
Bat: Doista nam nedostaje prostor za diskusiju. Ja sam sedam godina studirala dopisno teologiju pokojnog fra Jerka Fućaka koju je on osmislio upravo u duhu Drugog vatikanskog koncila, kao sudjelovanje kršćana koji su nešto drugo po struci u pluralizmu društva, da znamo obrazložiti razloge svoje nade. Međutim, i ona je već ranih 2000-ih godina počela skretati prema oficijelnom smjeru, što se može, a što se ne može i tako je izgubila svoj koncilski duh i okrenutost prema laicima koji žele steći neko teološko znanje.
Ponekad znam voditi konstruktivne debate s klerom koje ih na početku ponekad uzrujaju, ali im je to isto tako i izazov, dok od drugih vjernika svašta čujem. Kada sam jednom, ne navodeći autora, izrekla misao Tomislava Šagi Bunića da je stavljanje znaka jednakosti između vjere i nacije najveće idolopoklonstvo modernog doba, jedna mi je gospođa predbacila da su ti moji teološki diskursi uvijek antihrvatski.
U diskusijama, pak, oko Istanbulske konvencije ne možete citirati ni kardinala Lehmanna koji je napisao knjigu “Teologija i rod”, gdje rod zapravo apostrofira kao analitički društveni instrument kojim se služe razne društvene znanosti i kao dobar alat za postizanje ravnopravnosti spolova i spolne demokracije. Da, on baš taj izraz koristi, spolna demokracija.
Dakle, uopće nije upitno da pojam roda koriste i teolozi. Naravno, za Crkvu nije, niti će ikada biti prihvatljivo razdvajanje i opcionarno biranje “danas muško, sutra žensko”, kao i neke dekonstruktivističke teorije. Ali kod nas se riječ rod danas uopće ne smije spomenuti.
Čuli smo ovih dana sasvim neuvijene prijetnje ekskomunikacijom premijeru i onima koji će glasati za Istanbulsku konvenciju, a ja sam u jednoj prigodi sjedila sučelice jednom biskupu u miru koji je, gledajući u mene, rekao kako neki, eto, krivo govore da bi papa Franjo potpisao Istanbulsku konvenciju i da su vjernici odgovorni za to koji nauk slijede te da ga treba provjeravati čak i kada dolazi od crkvenih ljudi.
Pošto sam imala dojam da je “informiran” da sam ja neka koja je skrenula s pravog nauka, a i s obzirom na to da se obratio direktno meni, ja sam mu izravno odgovorila. Rekla sam da se s njim potpuno slažem, da se Papu jako često krivo citira i da on, naravno, nikada ne bi potpisao Istanbulsku konvenciju jer Papa ne ulazi u kompetencije države koja treba potpisati međunarodni dokument.
Papa se ni na koji način nije izjasnio niti za, niti protiv tog konkretnog dokumenta. A budući da rado odlazim u svoju župu u Parmi, jako se dobro sjećam što je pisao L’osservatore Romano i što je govorio i propovijedao kler u Italiji o Istanbulskoj konvenciji kao instrumentu koji će nam pomoći da smanjimo nasilje prema ženama.
A što se tiče provjeravanja krivog nauka, kad bi meni netko zaprijetio ekskomunikacijom, rekla sam biskupu, to bi vjerojatno završilo kanonskom tužbom. Mogućnosti za ekskomunikaciju zbog nečeg takvog uopće nema u crkvenom zakoniku i to je samo prazno treniranje mišića.
Što da učini vjernik kada u crkvi čuje političke propovijedi?
Bobić: Ja već neko vrijeme u crkvu ulazim kada je prazna. To me boli i zato se osjećam kao izbjeglica u svojoj Crkvi, ali naprosto više ne mogu doći na misu i slušati takve stvari. Znam svoj karakter i vjerojatno bih reagirala, demonstrativno otišla ili si čak dopustila nešto glasno reći, a nikako se ne želim dovesti u poziciju da tako nešto napravim. S nestrpljenjem sam čekala poruke naših biskupa ovog Uskrsa i čekala poruke nade, jer to je naš najveći blagdan kada milost i život pobjeđuju, koji nosi poruku novog rođenja.
U ovo vrijeme kada nam je društvo u velikim problemima, i kada svi mi, i Crkva i država, i mi kao pojedinci, građanke i građani trebamo priznati jedan kolektivni poraz, zbilja sam se nadala poruku nade, a opet sam slušala jeftino politikanstvo u cilju održavanja pozicija moći i to jednostavno ne mogu podržavati.
Kako je došlo do te promjene i odstupanja od prakse i baštine Drugog vatikanskog koncila?
Brnčić: Rat je pridonio tome da se mobiliziraju instinkti za preživljavanje. I to je normalno. Ali je problem što smo te instinkte nastavili njegovati i osuđivati druge.
Bobić: I tako već skoro trideset godina nakon rata mi i dalje živimo u izrazito ratnom mentalitetu. Brojni naši ljudi iz crkve, svećenici i biskupi, njeguju vrlo militantnu retoriku. Meni je to vrlo zabrinjavajuće. Cijela bit Evanđelja je u tome da pružamo ruku jedni drugima i ljubimo jedni druge. Mi, kao vjernici, bez obzira da li se osjećamo kao pripadnici institucije Crkve ili ne, koji želimo autentično živjeti Kristov nauk i svjedočiti vjeru kao što su je svjedočili prvi kršćani koji su bili spremni za tu vjeru i ginuti, mi moramo širiti vijest o radikalnom nenasilju i radikalnoj ravnopravnosti i prekidanju tog cikličkog niza konstantnog ponavljanja tragedije i patnje.
Kako Vi doživljavate djelovanje Crkve danas u hrvatskom društvu?
Škrabalo: Vidimo koje su službeno pozicije Hrvatske biskupske konferencije. Imamo i komisiju Iustitia et pax, koja je inače jedna vrlo korisna formacija unutar Crkve koja bi se trebala baviti problematikom socijalne pravde i problematikom društvenog uređenje, s fokusom na svjetovne probleme. Vrlo su rijetke situacije u kojima su te strukture svjetionik, kada se iz tih institucija šalju poruke koje društvu mogu pomoći, ali kao sugestije, a ne kao naredbe.
Drugi vatikanski koncil je bitan i radi opstanka jedne religijske institucije u pluralističkom svijetu. Etički je ispravno ići u dijalog i afirmirati pluralizam unutar kojeg se onda ugrađuje i Crkva. Ali, da se ne zavaravamo, to je i pitanje opstanka Crkve. Crkva na drugi način ne može opstati, osim ako opet ne krene u militantne križarske pohode i ratove, ali za takvo nešto više nema šanse i u nečem takvom joj nije mjesto, premda je u povijesti bilo svega i svačega.
Trenutno kod nas kada Crkva govori o društvenim problemima te sugestije ne idu prema konstruktivnom rješavanju problema, nego prema zatvaranju. Problem je i u neadekvatno educiranim ljudima koji vode župe i često nisu dorasli situacijama i ne razumiju da je posao pastira da ljude osnaže i podrže da mogu živjeti svoju vjeru unatoč velikim iskušenjima, kakva samo imali u ratu. Kada je u to ratno vrijeme kardinal Kuharić, s čitavom HBK jednom istupio s afirmativnim mirovnim porukama, to nam se do danas urezalo u pamćenje. Ali to se nažalost nije svakodnevno događalo u našim župama.
Ili prvi dolazak pape Ivana Pavla II…
Škrabalo: Da! Bila sam na toj misi. U trenutku kada je papa izgovorio “Svatko od vas je prvo kršćanin, a nakon toga Hrvat, Srbin i sve drugo”, kada je spomenuo Savu koja se ulijeva u Dunav kao sliku točke koja nas povezuje, ja se sjećam da mi se učinilo da se zaustavio zrak oko nas. Ne koristim inače često takve riječi, ali ja sam tada osjetila milost. Ljudi kao da su u tom času najprije htjeli baciti nešto na njega, a onda se dogodio trenutak jedne velike kolektivne tišine u kojoj su odzvonile te riječi. Mislim da je veliki problem danas što nemamo teološku platformu i što nijedan časopis koji bi bio autonoman, a koji promišlja teme vjere i društva ne funkcionira u Hrvatskoj.
Bobić: Imamo Concilium.
Škrabalo: Da, ali on je ipak elitan, za uži krug čitatelja. Ja mislim na nešto što bi mnogo ljudi čitalo. Nešto poput časopisa koje smo nekada imali, kao što je bio, na primjer, Mi za mlade. Uostalom, zašto tekstovi Jadranke Brnčić ne bi mogli biti objavljivani i u Glasu Koncila? Zar ne bi trebalo biti normalno da upravo u Glasu Koncila bude objavljen tekst katoličkih teologinja, koji je nedavno objavljen pod pseudonimom Junija Horvat u Novom Listu o drugačijoj feminističkoj teološkoj perspektivi u odnosu na Istanbulsku konvenciju?
Zar se ne bi mogli organizirati kružoci i razgovori o toj i mnogim drugim temama po župama? Taj prostor bi se mogao i trebao iskoristiti, ali se namjerno ne iskorištava. Zvučat će možda snobovski, ali mislim da je to jedan provincijalni kompleks.
Postoji strah od intelektualnog talasanja i jednostavno nema dovoljno sigurnosti i otvorenosti da se otvori dijalog zato što bi se time možda umanjile i izgubile nečije pozicije moći. To je stvarno žalosno.
Ova okupljanja na ulicama sada mogu izgledati kao veliki masovni pokret, ali to će dugoročno Crkvu marginalizirati. Nemojmo zaboraviti da prema mnogim različitim istraživanjima mi imamo sreću da ljudi u Hrvatskoj nisu radikalni. Ima oportunizma i nažalost jako puno internalizirane autoritarnosti, ali nemamo toliko razvijen ekstremizam.
Ovdje svi ljudi znaju što znači patnja jer imaju to iskustvo u svojim obiteljima i generacijama. Militantni fundamentalistički pravci realno ne mogu mobilizirati više od, maksimalno, dvadeset posto stanovništva. Nažalost, radi se i o mladima do trideset godina koji su izrazito zapušteni, čiji su roditelji nezaposleni i umorni, koji su sami nezaposleni i nisu dobili podršku koju su trebali i u obrazovanju i u odgoju. Upravo ta generacija sve više izražava ekstremno ksenofobne autoritarne pozicije koje idu sve do suprematizma. I to bi isto tako trebalo zabrinjavati Crkvu.
Bobić: Marina je spomenula komisiju Iustitia et pax i nesnalaženje Crkve u suvremenom svijetu. Posljednji put kada sam pročitala nešto od te komisije što mi je rastopilo srce bilo je 2011. godine. Komisija Iustitia et pax Hrvatske biskupske konferencije tada je u suradnji sa Zelenom akcijom uspjela spriječiti donošenje zakona kojim bi bile privatizirane vode.
Tim su putem odaslali predivnu poruku braneći ne samo vode kao javno dobro, već i kao božji dar. Međutim, ono što se događa nakon toga vrlo je zabrinjavajuće. U fokus rasprave ulaze spolna edukacija u školama, abortus, LGBT zajednice, referendum o braku, sada Istanbulska konvencija, a na javna dobra se zaboravlja. Upravo na tom primjeru suradnje Zelene akcije i HBK se pokazuje koja je uloga crkve i na koji način ona itekako može doprinositi društvu, a to će uvijek najbolje raditi u suradnji s drugima, sa sekularnim organizacijama koje su stručne za određena područja.
U tom slučaju Crkva definitivno ima glas. Ali kada nameće čitavom društvu određena stajališta, to će Crkvu dugoročno zaista oslabiti. Umjesto da nameće jedan stav o Istanbulskoj konvenciji, pobačaju i sličnim pitanjima, Crkva bi trebala otvarati prostor rasprava o takvim pitanjima, pa i posegnuti za dijalogom s feminističkim organizacijama koje imaju trideset godina iskustva rada sa ženama žrtvama nasilja i njihovom djecom. Tekst koji je Marina spomenula nije samo teološki, nego i znanstveni. U redu, u vezi s pojmom roda postoje neki strahovi, nerazumijevanja i neshvaćanja. Idemo o tome razgovarati. Idemo kroz dijalog micati strahove i tražiti na koji način kao vjernici možemo doprinositi društvu u kojem ipak nisu svi rimokatolici. Nećemo nikamo stići prozivajući sve koji drugačije misle nekatolicima, nehrvatima, neprijateljima i prijetnjom današnjem svijetu, društvu i domovini.
Škrabalo: Htjela bih dodati jedan konkretan primjer. Papa je za vrijeme migrantske krize dao vrlo jasnu, snažnu i jednoznačnu poruku svim građanima, a osobito kršćanima na kojima je odgovornost da prime ljude koji bježe od rata. Vrlo je konkretno rekao neka svaka župa primi jednu obitelj.
Bila sam u Italiji prošle godine, na Siciliji, gdje Caritas i Arci, najveća civilna udruga proizašla iz Komunističke partije Italije, partnerski provode projekt u suradnji s katoličkim župama usvajanja obitelji, nad kojima, u dogovoru s državom, preuzimaju skrb. Tamo postoji ogromna mobilizacija za prihvat, smještaj, podršku, školovanje i dugoročnu integraciju. To je vrlo konkretna stvar. Mene zato zanima kad se kod nas Papu sluša, a kad ne sluša.
Kako gledate na ovaj otvoreni sukob Crkve i Vlade RH oko Istanbulske konvencije?
Škrabalo: Dogodilo se nešto bez presedana u odnosima Katoličke Crkve i države u Hrvatskoj. Potpuno je legitimno da se Crkva oglašava kao jedan od dionika u oblikovanju našeg društva, ali ne smije pretpostavljati da ima privilegiranu poziciju u odnosu na bilo kojeg društvenog aktera. A u slučaju Istanbulske konvencije Crkva se izravno umiješala ne samo u političko pitanje, nego u unutarstranački i unutarkoalicijski obračun.
Mislim da je tu prijeđena crta koja je neprihvatljiva i na razini opstanka i čuvanja interesa Katoličke Crkve u odnosu na državne vlasti širom svijeta. Ovdje se jedan član vladajuće koalicije, stranka Hrast, povezala s antirodnim pokretom, njegovim aktivistima i s Crkvom koja je izravno mobilizirala ljude da bi se išlo protestirati protiv politike Vlade RH koju vodi druga stranka u toj istoj koaliciji.
Prosvjed je bio politički skup i po tome što čitava se čitava antirodna kampanja vodi pod logom i okriljem ICPM-a, međunarodne političke grupacije političkih stranaka, a ne društvenih pokreta. Prema tome, to nije nikakav suverenistički narodni pokret, kako ga se prikazuje. Nadbiskup Puljić se kao predsjednik HBK u ovoj situaciji vrlo ozbiljno izložio kao politički akter i to je odgovornost koju će on morati preuzeti, a i nekoga izvijestiti o tome u Vatikanu koji je, isto tako, organiziran i na razini diplomatskih odnosa s državama širom svijeta.
Brnčić: Ja vidim i pozitivnu stranu u tome da će cijeli taj populistički pokret i politička manipulacija koja je na djelu u antirodnom pokretu biti stavljena na svoje mjesto, a to je krajnje desno i ultrakonzervativno. Sad su se “autali”.
Čuli smo biskupe, da čujemo vaše uskrsne poruke.
Škrabalo: Ja sam jako sretna i zahvalna svim vjernicama i vjernicima koji imaju snage i hrabrosti osvajati i otvarati prostore za dijalog, pluralizam i istinski vjerski motivirani građanski aktivizam koji je usmjeren na opće dobro, a to je više pravde, više slobode, jednakosti i prihvaćanja. Zahvalna sam svima koji to rade, jer to rade i za mene.
Bobić: Ja bih poručila HBK da sam drugotna jedino i samo u odnosu na Boga i da ih ponovo iskreno pozivam da se otvore vjernicima laicima i vjernicama laikinjama jer možemo pomoći Crkvi da nađe svoje mjesto u suvremenom društvu, jer to je potrebno i neophodno.
Ako kritiziramo Crkvu, to ne znači da je želimo rušiti, nego je kritiziramo upravo zato što želimo stupiti u dijalog i pomoći ne mijenjati ovaj svijet, nego ga rehabilitirati. Svi smo mi duboko traumatizirani, pa i Crkva. Nama je potrebna rehabilitacija društva, a to ćemo moći samo u zajedništvu.
Bat: Ja se svoje Crkve nikada neću odreći zbog dominantnih nota zato što mislim da je prostor mog unutarnjeg traganja prvenstveno prostor vjere i sumnje. Ne razumijem vjeru koja se hrani strahom od različitog. Zato molim vodeće ljude svoje Crkve, HBK i sve ostale da prestanu ljude hraniti strahom.
Ja ga nemam. Zahvalna sam i na tome što je nekada neudobno imati različito mišljenje jer mislim da prava vjera počinje tamo gdje je neudobno i gdje nema nikakve gotove istine, pa ni vlastite. Ne mislim da je Crkva klub istomišljenika i ne očekujem to od svoje župne zajednice, ali voljela bih da zajedno kao Crkva rastemo u pouzdanju i vjeri i shvatimo da nas razlike obogaćuju.
Koja je ono bila glavna Isusova poruka nakon uskrsnuća?
Bat: Ne bojte se!
(Napomena: ovo je dulja, kompletna verzija razgovora objavljenog 7. travnja u prilogu Obzor u Večernjem listu).
Jadranka Brnčić: ”Mnoge žene ne žive vlastitu slobodu”
Kakve su nijanse svjetonazora ateista može se vidjeti iz nedavno objavljene knjige Drage Pilsela “U što vjerujemo mi koji u Boga ne vjerujemo”. Kao teološki školovan novinar i publicist Pilsel priprema još jednu knjigu koju će ispuniti razmišljanja vjernika o njihovoj vjeri, a obje knjige zajedno bit će poziv na raspravu i aktualno svjedočanstvo o tumačenjima svijeta istaknutih znanstvenika, umjetnika i utjecajnih urednika medija. [Read more…]
O blasfemiji kao vječitoj suputnici religije (5)
V.Religiozna produktivnost blasfemijskog u kasnoj moderni: društvena relevantnost i ljudski diskurs o Bogu
Polazeći od Isusovog križa a iz kršćanske perspektive može se s pravom reći da se u samom temelju kršćanstva nalazi spoznaja o mogućnosti preobrazbe blasfemičnog u ono spasonosno jer križ, nekoć sredstvo smaknuća od Boga prokletog (Pnz 21, 22-23), neočekivano po Isusu postaje simbol spasenja. [Read more…]
Molimo za Crkvu, molimo za papu Franju
Da se biskupi, svećenici i laici ne slažu oko interpretacija sadržaja vjere koju ispovijedaju, nije novina u povijesti Katoličke crkve. [Read more…]
Za papu Franju!!!
Čini se da je restauracija Crkve otišla tako daleko da Drugi vatikanski koncil gotovo da se nije dogodio, što bi mnogi htjeli. Bojim se da ne toliko radi brige oko nauka Crkve, koliko bojazni za svoje tronove i džepove. [Read more…]
O blasfemiji kao vječitoj suputnici religije (4)
1.Kasnomoderna definicija blasfemije: susretište religioznog i sekularnog diskursa
Da bismo se probili do nove definicije blasfemije koja bi bila primjerena uvjetima egzistencije u kasnoj moderni, dakako istodobno iz sekularnog i religioznog rakursa, nužno se pobliže pozabaviti jazom koji razdvaja kulturu u kojoj živimo – u prvom redu na Zapadu – od kulture u kojoj se začela izvorna predodžba o blasfemiji a koja –premda drevna – bitno obilježava i suvremenu raspravu o blasfemiji, i to u pravilu religiozne strukture i aktere.
Stupice ”kulture nazočnosti”
Samo će nam u tom slučaju, a ne polazeći od suvremenih plauzibiliteta,postati objašnjiv eruptivni bijes koji može izazvati neki film ili neka karikatura u vjerničkim krugovima, neovisno o tome jesu li geografski smještenina Istoku ili Zapadu, jer je, kako s obzirom na razornu silinu, tako i s obzirom na nerazumljivost iz perspektive liberalno-demokratskih vrijednosti, taj eruptivni bijes refleks života u još uvijek postojećoj kulturi u čijem je okrilju nekoć svjetlo dana ugledala izvorna predodžba o blasfemiji. A to pak iznova upućuje da se teza H. Künga o perzistentnosti različitih religioznih paradigmi odnosi i na različite kulturne paradigme.[i]
Dakako, riječ je o paradigmatskoj mijeni kultura o kojoj ne govori samo Ch. Taylor u svom već klasičnom spisu ”Sekularno razdoblje”, smještajući je u razdoblje oko 1500. godine, i to u obličju prijelaza iz ”začaranog” svijeta, s prvenstvom osjetnog i prostornog, u ”razočarani” svijet, s prvenstvom apstraktnog i temporalnog:
Prirodni svijet u kojem su ljudi nekoć živjeli i koji je u kozmosu njihovih predodžbi zauzimao stanovito mjesto, predstavljao je potvrdu za Božje namjere i radnje. […] Ljudi su živjeli u ”začaranom” svijetu. […] Svijet začaran u tom smislu, u kojem su živjeli naši preci, svijet je duhova, demona i moralnih snaga.[ii]
O tome na još produktivniji način za suvremenu raspravu o blasfemiji govori i H. U. Gumbrechtu svom spisu ”S onu stranu hermeneutike. Proizvodnja nazočnosti”[iii],opisujući spomenutu paradigmatsku mijenu kulture u obličju prijelaza iz ”kulture nazočnosti” u ”kulturu smisla” ili, drukčije formulirano, u ”hermeneutičku kulturu”.
Temeljne postavke ovih dviju kultura, a poglavito njihove izravne posljedice za razumijevanje svijeta i načina Božje nazočnosti u svijetu, uzrokuju i dva dijametralno suprotstavljena razumijevanja blasfemije, što ćemo u nastavku pokušati i pojasniti.
Kao motivacijska pozadina pri tome će nam poslužiti fundamentalna pitanja o tome koja je od te dvije kulture suglasna ili – još zaoštrenije formulirano – izravna posljedica ulaska u svijet židovstva, kršćanstva i islama, nerijetko čak protiv establišmenta te tri usko povezane svjetske religije a u vjernosti izvornim poticajima njihovih utemeljitelja.
Za kulturu nazočnosti presudno je bilo to da još nije poznavala razliku pojave i značenja pa tako nije mogla razlučiti osjetilnu površinu i dublji smisao. Naprosto, površina je bila područje na kojem je bilo smješteno značenje.
Da se označeno (signifikat) prezentiralo u znaku (signifikantu), pa tako bilo vidljivo i osjetilno, to je Gumbrecht nazvao simboličkim realizmom:
Znak, signifikant, dobrano do novog vijeka nije bio usmjeren na signifikat, dakle na referenciju ili značenje, koje se nalazilo iza pojave stvari, odnosno u dubini, koja se u neku ruku tek morala dosegnuti hermeneutičkim radom.[iv]
Za razliku od simboličkog realizma, kao okosnice kulture nazočnosti, u sklopu kulture smisla značenje, ovog puta položeno u dubinu, tek treba raskriti ”hermeneutičkim radom”, pa se stoga paradigmatska mijena od kulture nazočnosti u smjeru hermeneutičke kulture može zajedno s Gumbrechtom sažeto izreći ovako:
Novovjekovni čovjek svijet doživljava knjigom (ili reprezentacijom) zato što ga smatra strukturom signifikanata koja upućuje prema dimenziji signifikata. Što se tiče srednjeg vijeka – a na to se odnosi umjetničko-povijesni pojam simboličkog realizma – još su uvijek nerazdvojivo bili povezani materijalnost stvari, koje konstituiraju svijet, i značenje, koje im je dao Bog.[v]
Za formaciju izvorne koncepcije blasfemije, koja se zametnula upravo u krilu ”kulture nazočnosti”, presudnim se, posve u skladu sa ”simboličkim realizmom”, već pokazalo onodobno razumijevanje svijeta.
S gledišta kulture nazočnosti postojeći ustroj svijeta trebalo jebespogovorno prihvatiti. Problematiziranje važenja kozmičkih struktura i s njima usko povezanih organizacijskih načela životnog prostora, pa i samog životnog stila, nije dolazilo u obzir jer se ustroj postojećeg svijeta smatrao sakralnim, dakako na osnovi toga što mu je izvorište bilo u Bogu:
Dakle, takav ustroj nije predstavljao rezultat naše interpretacije. Naprotiv, vrijedilo je suprotno: kao objektivna i sjetilno-nazočna struktura, sakralni poredak predstavlja svoje mjerilo jer se izvorište tog ustroja nalazi u samom Bogu.[vi]
Zato je u kontekstu ”kulture nazočnosti”, obilježenom ”simboličkim realizmom”, blasfemija počinjala čim bi se postojeći ustroj svijeta, kako u sferi društveno-političkog, tako i u to doba jedva razlučivoj sferi religioznog, doveo u pitanje.
Naravno, nije potrebno puno mašte da se dokuči kako je upravo ta konstelacija omogućila da blasfemija u rukama političko-religioznih elita postane povlašteno sredstvo društveno-političke pa time i religiozne kontrole, a po potrebi i nasilne egzekucije buntovnika. Naprosto, u krilu ”kulture nazočnosti” problematiziranje postojećeg ustroja doživljavalo se automatski kao udar na Božju mudrost a time i čast, dakle kao blasfemija, pa nije čudo da su političko-religiozne eliteod pamtivijeka taj refleks znale vješto zlorabiti za očuvanje povlaštene pozicije i upregnuti sve sile, dakako i teološki um, da taj refleks s pozadinom na kojoj počiva očuvaju. Drukčije nije bilo čak ni u okrilju židovstva, kršćanstva i islama, odakle će se, kao što ćemo ubrzo pokazati na primjeru kršćanstva, korak po korak uzdizati revolucija koja će označiti kraj neupitne dominacije ”kulture nazočnosti” i omogućiti nastanak ”hermeneutičke kulture” a time i revolucionarni obrat u razumijevanju blasfemije.
No, za formaciju izvorne koncepcije blasfemije u krilu ”kulture nazočnosti”, koja je – kao što je to netom pokazano – ekstremno prijemčiva za represivnu ideologizaciju, bitnuulogu je pored onodobnog razumijevanja svijeta igralo onodobno razumijevanje načina Božje nazočnosti u svijetu. Kako bismo to zorno pojasnili, osvrnut ćemo se na temu koja se oduvijek nalazila u središtu rasprave o blasfemiji a riječ je dakako o Božjem imenu.
Posve u skladu sa ”simboličkim realizmom”, Božje ime u krilu ”kulture nazočnosti” nije predstavljalo samopuku oznaku ili općenito prihvaćeni znak za identificiranje njegovog božanskog korelata. Naprotiv, važilo je da ime jest (!) Bog, pa se tako smatralo da posredstvom Njegovog imena Boga doslovce možemo dotaknuti:
U tom slučaju ime nikad nije puki simbol, nego ono spada u neposredan posjed onoga tko ga nosi, posjed koji se brižno čuvao i nad čijom se isključivom upotrebom ljubomorno stražarilo. […] Propis tajenja vrijedio je prema tome u prvom redu za Božje ime jer bi njegovim izgovaranjem na slobodu bile puštene sve one sile koje se nalaze zaključane u samom Bogu.[vii]
Dakle, Božje ime u svijetu ”kulture nazočnosti” nije bilo ništa do njegova sjetilna reprezentacija: ”Ime posjeduje sjetilno-realni sadržaj – sadržaj onog Boga koji se u njemu manifestira, a ne puko označava”.[viii]
Na toj se pozadini prvo razvila pomisao da sam Bog ljubomorno stražari nad svojim imenom, i to spreman smrću kazniti nedostojno korištenje svog imena, dakle blasfemiju, da bi se potom začela pomisao, iznova od strane političko-religioznih elita, ne samo o njihovoj pozvanosti da u Božje ime stražare nad dostojnim korištenjem Božjeg imena nego i o pravu da u Božje ime vrše kažnjavanje smrću onih koji se prema njihovom sudu drznu zaludu posegnuti za Božjim imenom, dakle nad onim koji počine blasfemiju – a prisjetimo li se netom rečenog o razumijevanju svijeta u krilu ”kulture nazočnosti” – nije teško zaključiti da su to bili upravo buntovnici koji bi se odvažili u pitanje dovesti postojeći a istodobno sakralizirani poredak.
Time je u svijetu ”kulture nazočnosti” a na tragu ”simboličkog realizma” na dvostruk način – prvo iz perspektive onodobnog razumijevanja svijeta a potom iz perspektive onodobnog razumijevanja Božje nazočnosti u svijetu – bila ne samo uspostavljena nego i zapečaćenarepresivna ideologizacija izvorne koncepcije blasfemije, koja nesmetano funkcionira i danas u svim podnebljima u kojimavlada prvenstvo ”kulture nazočnosti” nad ”hermeneutičkom kulturom”.
Križ kao blasfemijski preokret
No, neljudski potencijal ”kulture nazočnosti”, a time i neljudskost izvorne koncepcije blasfemije, koja se na osnovi ”simboličkog realizma” razvila pod njezinim skutima kao sredstvo političko-religiozne kontrole i represije, definitivno je raskrinkala Isusova nasilna smrt na križu. Dakako, riječ je o tezi izrečenoj sa kršćanskog stajališta a zajedno s teologom G. M. Hoffom moguće je čak s pravom govoriti o križu kao revolucionarnom blasfemijskom preokretu.[ix]
Time što se Bog – iznova, dakako prema uvjerenju kršćana – posvema poistovjetio s golim čovjekom Isusom razapetim na križu pod optužbom za blasfemiju, a ne s njegovim dželatima, prema parametrima ”kulture nazočnosti” čuvarima sakralizirane društveno-političke a time i religiozne ortodoksije, jednom se zauvijek iz temelja preobrazilo razumijevanje Božje časti i slave a time i samo značenje predodžbe o blasfemiji.
Naravno, ta je revolucionarna preobrazba koncepcije blasfemije bila upravljena u smjeru Isusove prakse solidarnosti sa žrtvama postojećeg društveno-političkog ustroja osnaženog sakralizacijom uz pomoć religioznog argumenta. Jer je uvijek iznovanemilosrdno problematizirao postojeću društveno-političku a time i religioznu ortodoksiju upravo solidarnošću s onim za koje u njoj nije bilo mjesta, Isus je sebi na vrat posve svjesno natovario etiketu a potom i smrtonosnu osudu za blasfemiju, dakako ne samo od strane religioznog nego i od strane političkog establišmenta.
No, upravo je pod križem Isusa razapetog zarad solidarne prakse sa žrtvama sakralizirane društveno-političke ortodoksije, s kojim se po kršćanskom uvjerenju poistovjetio Bog, uostalom i time što jeuskrsnućem na jedincat i neopoziv način potvrdio njegov životni stil, postalo jasno da uvredu Božjoj časti predstavlja isključivo uništenje njegovih stvorenja, dakle sve ono što njegovim stvorenjima onemogućuje da budu ljudi i žive ljudski život, što je fundamentalni poziv upućen svakom čovjeku od strane Boga, na što s kršćanskog gledišta upućuje i sama vjera u utjelovljenje:
Svaki je čovjek od Boga pozvan biti čovjekom, a ne da postane nečovjek. Svaki je čovjek od Boga pozvan da može postati čovjekom, a ne da bude učinjen nečovjekom. Taj poziv ne dokida stajalište da su svi ljudi pozvani u Crkvu. Naprotiv, poziv na to da se bude čovjekom relativizira druge pozive u Crkvi. I to u njihovu korist.[x]
Ili, pozitivno kazano, i to riječima biskupa Romera, Božja je slava siromah koji poživi, dakle sve ono što je učinjeno da se zaštite ljudi čije je ljudsko dostojanstvo ugroženo i čija se ljudskost uništava.
Dakle, kao konačna eksplikacija ”blasfemične” osnovice kršćanstva, koju tvori vjera u utjelovljenje,pod Isusovim se križem u svoj jasnoći i neopozivosti definitivno raskriva i ovjerovljuje poistovjećivanje Božjeg dostojanstva, ili ako hoćete, Božje slave, časti i svetosti, i ljudskog dostojanstva, ili ako hoćete, ljudske slave, časti i svetosti.
Tek je na tojpozadini, prema našem skromnom mišljenju, moguće doprijeti do ”preboljene”, odnosno ”slabe”, a time, dakle, novedefinicije blasfemije primjerene kasnoj moderni jer je istodobno prihvatljiva ne samo iz religioznog nego i iz sekularnog rakursa, dakako u prvom redu jer se u njezinom središtu nalazi kriterij ljudskog dostojanstva ili, drugačije kazano, kriterij solidarnosti s ljudima koji se bore za društveno priznanje svog ljudskog dostojanstva i time ostvarenje fundamentalnog poziva od Boga upućenog svakom čovjeku da bude čovjek, a ne nečovjek, daleko fundamentalnijeg od poziva da se bude kršćaninom, muslimanom, budistom ili ateistom, što je zapravo dogmatska novost Drugog vatikanskog koncila smještena u Pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu (Gaudium et spes), koja umjesto pogubne političke moći Crkvi otvara put prema pastoralnoj moći posve drugačijeg formata:
Ona nastaje u vjerničkoj zajednici Crkve tek onda kad se upusti u radosti i nade, tuge i strahove današnjih ljudi, naročito onih izručenih siromaštvu i tjeskobi svih vrsta. To je moć služenju humanoj budućnosti koja izrasta iz nemoći ljudi, nasuprot prijetećim i represivnim silama i moćima. To je moć solidariziranja koje se opire nasilju u životnim nevoljama. […] Ta moć Crkvu vodi do biti njezine stvarnosti, do Boga.[xi]
Prema tome, u razdoblju kasne moderne a na tragu ”hermeneutičke kulture”, blasfemijom se mogu označiti samo konkretna mjesta u prostorima društveno-političke i religiozne zbiljea kojima se ljudima uskraćuje društveno priznanje njihovog dostojanstava ili – pozitivno kazano – na kojima se ljudi bore za društveno priznanje svog dostojanstva, dakle prema Gaudium et spes za ostvarenje fundamentalnog poziva upućenog od Boga svim ljudima – da budu ljudi, a ne neljudi.
Budući da upravo ta mjesta, kao jedine i isključive blasfemije u prostorima ljudskog, na bolan način na svjetlo dana iznose istinu za koju nema mjesta u vladajućem ustroju stvari, ona se zajedno sa M. Foucaultom mogu nazvati heterotopijama, pri čemu se u kontekstu kasne moderne na neočekivan način prožima diskurs o blasfemičnom i heterotopijskom.[xii]
Dakle, riječ je, da se ovoga puta poslužimo kovanicom teologa J. Moltmanna, o posve konkretnim ”vražjim krugovima smrti”[xiii] smještenim u različitim dimenzijama života.
Svi skupa –vražji krug siromaštva smješten u gospodarskoj dimenziji života, vražji krug nasilja smješten u političkoj dimenziji života, vražji krug rasne i nacionalne mržnje smješten u kulturnoj dimenziji života, vražji krug industrijskog uništenja smješten u ekološkoj dimenziji života –kulminiraju u vražjem krugu besmislenosti i napuštenosti od Boga smještenoj u sferi pitanja o smislu života. A zato što niječe dobrotu stvorenog svijeta i smislenost ljudskog života uopće, vražji krug besmislenosti i napuštenosti od Boga mogao bi se nazvati blasfemijom par excellence, ali se pri tome ne smiju smetnuti s uma riječi teologa i žrtve nacističkog režima D. Bonhoeffera:
Sve to ne isključuje zadaću pripremanja puta. Naprotiv, to je nalog neizmjerne odgovornosti za sve one koji znaju za dolazak Isusa Krista. Gladan treba kruha, beskućnik stan, obespravljeni pravdu, usamljenik zajedništvo, razuzdanik red, a rob slobodu. Predstavljalo bi hulu na Boga i na bližnjega ostaviti gladnoga da gladuje jer je upravo bližnjemu u nevolji Bog najbliži. S gladnim lomimo kruh i dijelimo stan zarad Kristove ljubavi koja mu pripada kao i meni. Ako gladni ne stigne do vjere, onda grijeh pada na one koji su mu uskratili kruh. Pribaviti gladnome kruh predstavlja pripravljanje puta za dolazak milosti.[xiv]
A to pak znači da se blasfemičnim, dakako pored struktura i mehanizama koji ugrožavaju ljudsko dostojanstvo čovjeka i time mu priječe da bude čovjek u smislu punine o kojoj govori Isus, s pravom mogu označiti religiozne strukture i akteri koji ravnodušno prolaze pokrajpatnika u ”vražjim krugovima smrti” – bijede, nasilja, nacionalne i rasne mržnje, ekološkog uništenja, nezaposlenosti, seksualnog izrabljivanja,napuštenosti i besmislenosti – baš onako kako je to jednoć opisao Isus u prispodobi o dobrom Samaritancu koja je kod isusovca i žrtve nacističkog režima A. Delpa izazvala sve do danas proročki provokativne riječi:
Niti jedan čovjek neće povjerovati u poruku o spasenju i Spasitelju ako ne učinimo sve za ozdravljenje suvremenog života i čovjeka. Nije nam dopušteno da kao svećenik ili levit prođemo mimo ranjenog čovjeka te u svetištu čekamo dok naiđe neki Samaritanac.[xv]
Pa stoga:
Čak i vrhunski pobožna molitva lako može postati blasfemija ako se odvija kao utjeha ili čak potpora prilikama koje ubijaju ljude, prilikama koje ljude onesposobljuju za Boga i uskraćuju im ono nužno za njihove duhovne, ćudoredne i religiozne organe.[xvi]
A sve to,pak, izravno je povezano s već postavljenim pitanjem o fundamentalnom uzroku iznova zapanjujuće prijemčivosti religioznih struktura i aktera za blasfemijski prigovor unatoč njegovoj kompromitirajućoj prošlosti.
Pogubni bijeg od blasfemijskog
Pozicija religija u kasnoj moderni – makar na Zapadu – nije jednostavna ali religije iznova stavlja pred fundamentalne izbore, a to po sebi jest mučno, no kao i svaka kriza potencijalno je i područje rasta i milosti.
Dakako, to ćemo pokušati pojasniti poglavito na primjeru Katoličke crkve i dovesti izravno u vezu sa suvremenim fenomenom zabrinjavajuće prijemčivosti religioznih struktura i aktera za blasfemijski prigovor, i to u prvom redu kad je riječ o umjetnicima i novinarima.
Slično kao i druge religiozne strukture na Zapadu, Katolička Crkva u kasnoj moderni nalazi se usred ”dekonstruktivne situacije”, koja je prisiljava na ponizan život ”u ruševinama razorenog sustava crkvene moći”.[xvii]
Ne tako davno, još sredinom 20. stoljeća moćna institucijska utvrda osigurana društveno i teološki, Katolička Crkva danasse u razdoblju kasne moderne iznova mora, i to stoljećima nakon svoga nastanka, sučeliti s izazovom života bez moći. A rezultat je tovišestoljetnog procesa sekularizacije do čije kreativne prerade s onu stranu resantimana i neurotične zagledanosti u prošlost u Katoličkoj crkvi još uvijek nije došlo, premda je za to ne samo proročki otvorio put nego i izradio program Drugi vatikanski koncil.
Iz tog razloga glede procesa sekularizacije, dakle povijesti gubljenja monopola i moći, počevši od tumačenja kozmosa u 18. stoljeću sve do tumačenja koreografije spolova u 21. stoljeću, u Katoličkoj crkvi još uvijek nema održivog konsenzusa odefinitivnom karakteru tog ”iskustva silaska” (R. Bucher): Je li to proces propasti kršćanstva, a time i Crkve, kojem se treba oduprijeti svim sredstvima, pa čak i po cijenu sektaškog demoniziranja vremena u koje nas je Bog postavio, ili je to, kako na tragu Drugog vatikanskog koncila ali i pape Franje zagovara teolog R. Bucher, proces ”spasonosnog razvlaštenja” (R. Bucher) u smjeru sličnosti s Isusom iz Nazareta, na kojeg se Katolička Crkva poziva:
Crkva nije obvezana svojoj vlastitoj institucionalnoj veličini, nego evanđelju. I tko kaže da se evanđelje najbolje može naviještati pod uvjetima moći i utjecaja, snage i veličine? Zar ne bi upravo suprotno moglo biti slučaj?[xviii]
Naše je duboko uvjerenje da iznova razbuktanu prijemčivost religioznih struktura i aktera za blasfemijski prigovor treba promatrati upravo u kontekstu otvorenog pitanja o karakteru sekularizacije za usud kršćanstva a time i Katoličke crkve, dakle procesa tijekom kojeg je ”Crkva prvo prognana s Olimpa instance koja dominira društvom a potom poslana u arenu mnoštva društvenih skupina”,[xix] što je – na što je već ukazano – iznova nemilosrdno stavlja pred izazov život bez moći.
U tom se kontekstu opsesivno posezanje za blasfemijskim prigovorom, koji teži jedino zabranama,nepogrešivo pokazujebitnom sastavnicom reaktivnog odgovora na proces sekularizacije od strane crkvenog establišmenta. A upravo resantiman, na kojem počiva taj reaktivni odgovor na učinke sekularizacije, Katoličku crkvu, baš kao idruge religiozne aktere, priječi u razdoblju kasne moderne uočiti nov potencijal za veću humanizaciju ljudskog života a time i rast u dubljem razumijevanju vjere, što je nešto sasvim drugo od pada u stupicu pomodarskog odnosa spram kasne moderne.
Dakle, riječ je o nesnalaženju Katoličke crkve pred izazovom života bez moći,koje njezine vodeće aktere zavarava da se taj problem društvene relevantnosti i identiteta kršćanske vjere pa i same Katoličke crkve može riješiti potenciranjem blasfemijskog prigovora.
Nekoć moguća olimpska pozicija moćne institucijske utvrde koja monopolistički vlada ne samo svim sferama društva nego čak i intimom vjernika a kako onda ne maštom umjetnika ili perom novinara – ta je pozicija nepovratno potonula u prošlost a manje od svega može je oživjeti opsesivno posezanje za blasfemijskim prigovorom sučelice provokativnim umjetničkim djelima ili novinarskim napisima u kontekstu kasne moderne.
No, neobuzdana emocionalnost pri opsesivnom posezanju za blasfemijskim prigovorom od strane religioznih struktura i aktera upućuje na još jedan bitan aspekt tog fenomena.
Kako bi to po svoj prilici potvrdio i sam F. Nietzsche, neobuzdana emocionalnost koja karakterizira posezanje religioznih struktura i aktera za blasfemijskim prigovorom refleks je potisnute svijesti o vlastitoj blasfemičnosti, dakle o vlastitoj nevjeri i krivnji, koja se upravo zato što je potisnuta zarad duhovno-moralnog rasterećenja vrlo agresivno projicira na druge, u ovom slučaju poglavito na kritički nastrojene umjetnike i novinare, a upravo to i objašnjava zašto uvijek iznova kod religioznih struktura i akteraizostaje pomisao na osobni susret i konstruktivni dijalog umjesto ”jeftinog” diskreditiranja etiketom blasfemičara ovog ili onog umjetničkog djela ili ovog ili onog novinarskog napisa.
O čemu je konkretno riječ? Zaokupljenost uzaludnim oživljavanjem snažnogcrkvenog sustava moći, koji joj je nekoć omogućavao ne samo monološko-apodiktično naviještanje vjere ”odozgor” nego i monološko-apodiktično ravnanje svim sferama društva ”odozgor”, Katoličku crkvu, baš kao i druge religiozne institucije, sunovraćuje u ravnodušnost spram ponora neljudskosti u sferi društveno-političkog i religioznog,u čijem se vrtlogu kao jedinoj zbiljskoj blasfemiji ljudima uskraćuje društveno priznanje njihovog dostojanstva i pravo da ostvare fundamentalni poziv od Boga da budu ljudi.
A to praktično znači da nisu blasfemična provokativna umjetnička djela ili kritički napisi novinara koji nasu našem komforu i sigurnostiuznemiruju podsjećanjem na blasfemično uskraćivanje društvenog priznanja ljudskog dostojanstva ljudima na rubovima našeg društva, dakle da nije blasfemična strast umjetnika i novinara da provokativno ukazuju na ravnodušnost Crkve sučelice ljudima čije se dostojanstvo blasfemično gazi u ”vražjim krugovima smrti” religioznog, gospodarskog, kulturnog ili političkog profila…
Ne, ako je pored ”vražjih krugova smrti” bilo što pod kapom nebeskom blasfemično, onda je blasfemična upravo ravnodušnost Crkve sučelice ljudima koji se u ”vražjim krugovima smrti” bore za društveno priznanje svog dostojanstva, a to dakako zato što je upravo Crkva prva i prije svih pozvana upravo tim ljudima kenotičkim silaskom u ”vražje krugove smrti” iskazati solidarnost po uzoru na Isusa iz Nazareta, koji je upravo zbog takve solidarne prakse smaknut na križu pod optužbom za blasfemiju.
Dakle, upravo blasfemični bijeg od te fundamentalne zadaće proročkog prokazivanja mehanizama koji stvaraju društveno-političke i religiozne devijacije i riskantnog solidariziranja s ljudima koji se u tim ponorima neljudskosti bore za društveno priznanje svog dostojanstva u Crkvi izaziva potrebu odveć emocionalnog i posve nediferenciranog posezanja za blasfemijskim prigovorom u slučaju provokativnih umjetničkih djela ili novinarskih napisa, dakako naprosto zato što Crkva,ako ne svjesno, onda zasigurno nesvjesno,u tim umjetničkim djelima i novinarskim napisima prepoznaje svoje vlastite promašaje na putu nasljedovanja Isusa iz Nazareta i konkretne učinke božanskog Duha za čije poticaje nije bilo mjesto u samoj Crkvi.
Dakle, vlastitu blasfemičnost, kojoj se ne usudimo pogledati u oči, diskreditiranjem projiciramo na one koji se nošeni umjetničkom ili novinarskom strašću drznu javno uprijeti prostom u našu blasfemičnu ravnodušnost spram ljudske patnje!
U protivnom bili bismo u stanju čak i u posve zlonamjernom umjetničkom djelu ili novinskom napisu – a takvi jedva da postoje – prepoznati poziv na samokritično sagledavanje svog religioznog učenja i prakse, i to iz ”perspektive odozdo”, koju zagovara već spomenuti D. Bonhoeffer kao fundamentalno religiozno i općenito ljudsko iskustvo, čije nas odsustvo nepovratno čini neljudskim ili, ako hoćete, upravo blasfemičnim: ”Doživljajem neusporedive vrijednosti ostaje to da smo zbivanja velike svjetske povijesti konačno naučili promatrati odozdo, iz perspektive isključenih, osumnjičenih i ismijanih, naprosto patnika!”[xx]
To nas pak izravno upućuje na naše zaključno pitanje o tome koja je moguća uloga blasfemije pri ustroju vjerodostojnog religioznog diskursa i prakse u razdoblju kasne moderne.
___________________________
[i]Usp. Hans Küng, Projekt Weltethos (München&Zürich: Piper, 1992), str. 63-79.
[ii]Charles Taylor, Einsäkulares Zeitalter (Frankfurt am Main), 2009, str. 33.
[iii]Hans U. Gumbrecht, Diesseits der Hermeneutik – Die Produktion von Präsenz (Frankfurt am Main, 2004).
[iv]Jean-PierreWils, ”Blasphemie – Erinnerung an eine Zeit, als Religion noch Nervensache war”, u Kann man Gottbeleidigen – Zuraktuellen Blasphemie-Debatte, Thomas Laubach (ur.), str. 42.
[v] Hans U. Gumbrecht, Von der Lesbarkeit der Welt zu ihrer Emergenz, u Isti (Berlin: Präsenz, 2012), str. 126.
[vi]Wils, ”Blasphemie – Erinnerung an eine Zeit, als Religion noch Nervensache war”, str. 52.
[vii] Ernst Cassierer, ”Sprache und Mythos – Ein Beitrag zum Problem der Götternamen”, u Cassierer, Wesen und Wirkung des Symbolbegriffs (Darmstadt, 1983), str. 117-118.
[viii]Wils, ”Blasphemie – Erinnerung an eine Zeit, als Religion noch Nervensachewar”, str. 50.
[ix]Usp. Gregor M. Hoff, ”Vor dem Kreuz – Blasphemische Inversion“, u Kann man Gottbeleidigen – Zuraktuellen Blasphemie-Debatte, Thomas Laubach (ur.), str. 75-90.
[x]Hans-JoachimSander, ”Die pastorale Grammatik der Lehre – eine Wille zur Macht von Gottes Heil im Zeichen der Zeit”, u ZweitesVatikanum – VergesseneAnstösse, gegenwärtige Fortschreibungen, Günther Wassilowsky (ur.) (Freiburg&Basel& Wien: Herder, 2004), str. 200.
[xi]Usp. Sander, ”Die pastorale Grammatik der Lehre – eine Wille zur Macht von Gottes Heil im Zeichen der Zeit”, str. 204.
[xii]Usp. Philipp Sarasin, MichelFoucault – Zur Einführung ( Hamburg: Junius, 2012).
[xiii]Usp. Jürgen Moltmann, Raspeti Bog – Kristov križ kao temelj i kritika kršćanske teologije (Rijeka: Ex libris, 2005), str. 368-371.
[xiv]Bonhoeffer, Etika, str. 168-169.
[xv]Rita Haub, Alferd Delp – Beten und Glauben (Kevelaer: Topos, 2007), str. 38.
[xvi]Haub, Alferd Delp – Beten und Glauben, str. 86.
[xvii]Rainer Bucher, Theologie im Risiko der Gegenwart (Stuttgart & Berlin &Köln: W. Kohlhammer, 2010), str. 16.
[xviii]Rainer Bucher, ”Entmonopolisierung und Machtverlust – Wie kam die Kirche in die Krise?”, u Die Provokation der Krise – ZwölfFragen und Antwortenzur Lage der Kirche, Rainer Bucher (ur.) (Würzburg: Echter, 2005), str. 26.
[xix]Bucher, Theologie im Risiko der Gegenwart, str. 15.
[xx]Dietrich Bonhoeffer, Otpor i predanje (Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1974), str. 21.
(Nastavlja se).
Budimo prijatelji s pripadnicima različitih religija
Gotovo da smo navikli vidjeti pripadnike religija tamo gdje se rađaju podijeljenosti i nasilja, gdje se govori s prezirom ili s osjećajem nadmoći o ljudima drugih uvjerenja i vjera, gdje se osuđuju drukčiji, gdje se pokušava utjecati na politiku u ime vlastitih interesa, gdje je zalaganje za socijalna pravdu, za najsiromašnije, marginalizirane i diskriminirane posljednja briga. [Read more…]
O blasfemiji kao vječitoj suputnici religije (3)
III. Blasfemično u religioznim temeljima: potisnuta subverzivnost
Sve do sad rečeno moglo bi se sažeti kao poziv na duboku skepsu prema blasfemijskom prigovoru povezanom s dualističkom matricom, tim više jer u višeznačnom prostoru ljudskog nema vanjske objektivne točke s koje bi se jednom zauvijek moglo ustanoviti što jest, a što nije blasfemija, pa čak ni to je li u ovom ili onom slučaju blasfemija smještena s ove ili one strane religije.[i] [Read more…]
O blasfemiji kao vječitoj suputnici religije (1)
”Bezbožnička kletva za Boga
može biti ugodnija od aleluje pobožnika“
Martin Luther
”Mesija, sin Marije, prolazio pored grupe židova.
Klevetali su ga. No, on je njih blagoslivljao.
Njegovi se učenici začudiše: ‘Drugi te kleveću a ti njih blagoslivljaš?’
Isus uzvrati: ‘Svaki čovjek može dijeliti samo ono što posjeduje.’“
Michael Asinet Palacios [Read more…]