Raspad socijalističke Jugoslavije rezultat je više faktora, ne samo jednog. Glavni faktor, tvrdi se u mojoj knjizi “Jugoslavija, država koja je odumrla”, Prometej, Zagreb, 2003., jest raspad ideološkog konsenzusa unutar jugoslavenske političke elite, do kojeg je došlo u postupnom i relativno dugotrajnom procesu koji je prethodio samom raspadu državnih institucija. U toj sam knjizi analizirao nastanak (1967-1974), primjenu, krizu i raspad četvrtog konstitutivnog koncepta jugoslavenske države (1974-1990). [Read more…]
Zidovi bez zida
Njemačka je obilježila događaj što je ušao u politički rječnik kao ”pad Berlinskog zida”. No svečarsku je atmosferu u Berlinu pokvario posljednji predsjednik Sovjetskog Saveza, inače hvaljen na sva usta na Zapadu zbog blagoslova planu ujedinjenja Njemačke (pri čemu je prevaren obećanjem da se Atlantski pakt u zamjenu za njegovo ”da” neće širiti dalje prema istoku).
Upozorio je, naime, kako su zapadnim državnicima, prije svega onima u SAD-u, nakon nestanka zida u Berlinu i raspada SSSR-a ”udarili u glavu trijumfalizam i euforija”, što svijet dovodi na rub novoga hladnog rata. Vjerojatno slavljenici u Berlinu nisu očekivali takvo upozorenje, iako je ono potpuno na mjestu. I opravdava pitanje: u tih 25 godina – što smo dobili?
Na Istoku je prakticiran ”realni socijalizam”, sovjetski model zasnovan na strogo centralnom upravljanju svime, planskom gospodarstvu, svođenju privatnog vlasništva na minimum, jednopartijskom sustavu, policijskoj kontroli svega i svakoga i ograničavanju slobode kretanja, osobito slobode prelaska državnih granica prema Zapadu, ali i unutar bloka
Saveznici iz Drugoga svjetskog rata koji su zajedničkim snagama, pri čemu je najveći teret ponio Sovjetski Savez, porazili nacifašizam, ubrzo su se nakon njegova završetka, kako zbog hegemonističke politike Moskve tako i zbog antikomunističke histerije na Zapadu (uzrokovane dobrim dijelom i strahom krupnoga kapitala od ideologije što je podrivala njegove temelje), pretvorili u protivnike.
Mada je Churchill svojim govorom u Fultonu i kovanicom ”gvozdena zavjesa” svu odgovornost za faktičnu podjelu svijeta na Istok i Zapad prebacio na sovjetsku stranu, objektivni analitičari ne mogu poreći ni suodgovornost demokratskih država Zapada u kojima je, posebno u Americi, lov na ”komunističke vještice” demokraciju pretvorio u karikaturu. Vrijeme tzv. hladnog rata i blokovske podjele, ravnoteže straha, odnosno straha od uzajamnog uništenja nuklearnim oružjem, obilježilo je nekoliko desetljeća i nekoliko generacija.
Za to vrijeme, na Istoku je prakticiran ”realni socijalizam”, sovjetski model zasnovan na strogo centralnom upravljanju svime, planskom gospodarstvu, svođenju privatnog vlasništva na minimum, jednopartijskom sustavu, policijskoj kontroli svega i svakoga i ograničavanju slobode kretanja, osobito slobode prelaska državnih granica prema Zapadu, ali i unutar bloka.
U jeku hladnog rata, u Njemačkoj koja je bila podijeljena na dvije države, s dijametralno oprečnim političko-ekonomskim sustavima, u Berlinu je podignut zid, monstruozna građevina što je dijelila ”socijalistički” od ”kapitalističkog” dijela grada.
I taj će zid postati simbolom hladnog rata. Jedna jedina zemlja uspjela je otrgnuti se iz Staljinovog zagrljaja i lansirati svoj model – također socijalizma, ali u mnogim aspektima bitno različitog od onoga u Istočnom bloku.
Zid će postati simbolom hladnog rata. Jedna jedina zemlja uspjela je otrgnuti se iz Staljinovog zagrljaja i lansirati svoj model – također socijalizma, ali u mnogim aspektima bitno različitog od onoga u Istočnom bloku. Jugoslavenski je model, svojevrsni eksperiment koji je tekao, postao sušta negacija onoga sovjetskoga, osim u monopolu jedne stranke na vlasti i zamjetnoj ulozi policijske kontrole na unutarnjoj sceni
Jugoslavenski je model, svojevrsni eksperiment koji je tekao, postao sušta negacija onoga sovjetskoga, osim u monopolu jedne stranke na vlasti i zamjetnoj ulozi policijske kontrole na unutarnjoj sceni.
No Jugoslavija je s vremenom postajala sve liberalnija, imala je otvorene granice (u oba smjera), gospodarstvo je funkcioniralo na kombinaciji elemenata plana i slobodnog tržišta, velike su tvrtke uspješno, dakle profitabilno poslovale širom svijeta, u određenim granicama postojalo je privatno vlasništvo, ali i privatno poduzetništvo, a kategorije društvenog vlasništva i radničkog samoupravljanja omogućavale su zaposlenicima neku vrstu radničkog dioničarstva, pa čak i vlasništva nad pogonima u kojima su radili.
Većina građana Jugoslavije željela je da im što brže bude što bolje (ni oni nisu bili imuni na sirenski zov potrošačkog društva), ali nije pokazivala želju za radikalnom promjenom sustava, odnosno za njegovim odbacivanjem.
U Istočnom bloku periodično su se, međutim, javljale otvorene pobune, odnosno pokreti ili makar istaknuti pojedinci – disidenti koji su jasno pokazivali kako postoji duboko nezadovoljstvo sustavom i želja da ga se odbaci (Istočna Njemačka, Mađarska, Čehoslovačka, Poljska i, u konačnici, sam SSSR). Prije četvrt stoljeća došlo je do kulminacije u Njemačkoj Demokratskoj Republici, masovnim bijegom njezinih građana preko drugih zemalja Istoka na Zapad i pokretom pod geslom ”Mi smo narod” koji je tražio duboke unutarnje promjene.
Zatečeno događajima, mada je u Moskvi MihailGorbačov već lansirao politiku demokratizacije (glasnost i perestrojka), vodstvo u Istočnom Berlinu u panici je povuklo dramatičan potez – otvorilo je granične prijelaze prema Zapadu (pa dakle Berlinski zid nije pao, nego je otvoren odlukom još postojeće države DDR).
Pokušajmo u vrijeme održavanja simpozija u nekadašnjim sovjetskim satelitima na temu ”Svijet bez Zida” i ”25 godina slobode” hladno procijeniti kakva je za nas bilanca tih četvrt stoljeća. Evo, u naznakama: donijela nam je kriminalnu privatizacijsku pljačku, vratila na scenu neofašizam (kao i većini tranzicijskih država) kakav nijedna demokratska zemlja Zapada ne trpi, poništila međunacionalnu i međuvjersku toleranciju koje su ustupile mjesto netoleranciji, nepovjerenju, a nerijetko i mržnji, donijela praktični gubitak financijskog suvereniteta (banke u stranom vlasništvu) i značajan pad gospodarskih aktivnosti, bankrot i nestanak ranije uspješnih poduzeća, povezan sa sve većim brojem nezaposlenih, kao i zaposlenih ali sve siromašnijih
Bio je to nesumnjivo povijesni događaj za Njemačku, jer je otvorio mogućnost stvaranja jedinstvene Njemačke (govoriti o ujedinjenju farsično je, jer se sve svelo na to da je Zapadna Njemačka ”progutala” Istočnu i nametnula joj svoj sustav).
Bio je to također i startni znak za ostale zemlje Istočnog bloka da se može ići u promjene, pa i korjenite. Za Jugoslaviju – jedva. Jugoslavenski model neće pasti kao žrtva želje većine građana da ga odbace (kao što se danas voli tvrditi), nego agresivnog nacionalizma lansiranog iz Beograda (pa i vojnom silom), na koji je odgovoreno nacionalizmima drugih predznaka, što je u konačnici rezultiralo ratovima u kojima se raspala federacija. Dakle niti je Jugoslavija prije početka tranzicije bila isto što i tzv. Istočni blok, niti su države nastale njezinim raspadom u tranziciju ušle s jednakih pozicija kao ”politički Istok”. To treba naglašavati, jer to mnogi, pa i u Evropi, vole zaboravljati i prešućivati.
Pokušajmo u vrijeme održavanja simpozija u nekadašnjim sovjetskim satelitima na temu ”Svijet bez Zida” i ”25 godina slobode” hladno procijeniti kakva je za nas bilanca tih četvrt stoljeća.
Evo, u naznakama: donijela nam je kriminalnu privatizacijsku pljačku, vratila na scenu neofašizam (kao i većini tranzicijskih država) kakav nijedna demokratska zemlja Zapada ne trpi, poništila međunacionalnu i međuvjersku toleranciju koje su ustupile mjesto netoleranciji, nepovjerenju, a nerijetko i mržnji, donijela praktični gubitak financijskog suvereniteta (banke u stranom vlasništvu) i značajan pad gospodarskih aktivnosti, bankrot i nestanak ranije uspješnih poduzeća, povezan sa sve većim brojem nezaposlenih, kao i zaposlenih ali sve siromašnijih.
Da, dobili smo slobodne izbore, politički pluralizam, nesputanu slobodu govora (pod kojom se krijumčari najprizemniji povijesni revizionizam, ali i demoniziranje antifašizma i antifašističke borbe iz Drugoga svjetskog rata) i još – nepovratno ”požutjele” medije.
A izgubili smo, izuzmemo li zaista rijetke izuzetke, ozbiljno i vjerodostojno novinarstvo. Dobili smo vlast (bez obzira na to o kojim je strankama riječ) koja je zarobljenik ”isluženoga” neoliberalnog modela, koja je zaboravila što je to ”socijala” i kojoj nedostaje i snage i vizije da brani nacionalne interese zemlje i njezinih građana. I dobili smo sve veći raskorak između manjine koja ima (i može gotovo sve) i većine koja nema ili nema dovoljno (pa ne može gotovo ništa). Korupcija i kriminal cvjetaju.
Na svjetskoj sceni dobili smo, riječima Gorbačova, Zapad kojemu su nestankom socijalizma i raspadom SSSR-a u glavu udarili trijumfalizam i euforija, pa smo na pragu novoga hladnog rata. Jesmo li zbog svega toga, 25 godina nakon pada Berlinskog zida, postali istinski slobodni? Za ovu priliku ostat ćemo na pitanju.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
Nigdje sretna čovjeka!
Puno me ljudi zadnjih dana pitalo za mišljenje o razlozima zbog kojih se branitelji okupljaju u Savskoj 66: najprecizniji odgovor bio bi – zato što su se navikli okupljati. Proveo sam dva dana među njima, razgovarao s mnogima, dijagnosticirao iz prve ruke njihovu karakternu, političku, obrazovnu i stratifikacijsku raznorodnost.
Ima među njima stranačkih smutljivaca “zna se” koje provenijencije koji uglavnom diktiraju političke zahtjeve i postavljaju kadrovske i ideološke ultimatume vlastima. Ima tu i ambicioznih političkih solista, željnih osjećaja minuloga osobnoga autoriteta, ima i neizlječivih šuškonostalgičara i profesionalnih hodočasnika-hobista što duševnu hranu traže na svim sličnim pseudopatriotskim dernecima.
Ima među njima stranačkih smutljivaca “zna se” koje provenijencije koji uglavnom diktiraju političke zahtjeve i postavljaju kadrovske i ideološke ultimatume vlastima. Ima tu i ambicioznih političkih solista, željnih osjećaja minuloga osobnoga autoriteta, ima i neizlječivih šuškonostalgičara i profesionalnih hodočasnika-hobista što duševnu hranu traže na svim sličnim pseudopatriotskim dernecima
Dobar dio ipak je apolitična i gnjevna sirotinja tek željna društvene pravde i društvene pažnje. Nekolicina ih kao vojničku dužnost osjeća pokazati da ova zemlja nije ispunila njihova očekivanja i da se za ovo nisu borili.
Kad takvi tvrde da se na prosvjedu nisu našli radi vlastitih materijalnih probitaka i to zaista nije floskula: tišti ih besperspektivnost vlastite djece i opća neizvjesnost i beznađe; muči ih – kako mi je to ukratko sažeo jedan od njih – što već dulje od šest mjeseci u ovoj državi nisu sreli sretnog čovjeka.
Došlo mi je bilo na trenutak da mu kažem: “eto, konačno ste na pravom mjestu” i da mu pokažem prstom na Josipa Klemma, Ivana Čermaka, Marka Perkovića ili makar Josipa Đakića što su krstarili masom bez vidnih egzistencijalnih briga. Odustao sam, jer teško je proturječiti dominantnoj atmosferi straha od bijede u sferama kojima se ti ljudi kreću.
Koliko god vrijedila istina da je sreća individualno postignuće i da je ne treba očekivati od države, vlasti i bilo kakvog kolektiviteta, ljudi su ipak društvena bića koje se ne da izolirati od hladnih struja i tokova, a njih ovdje već dulje vrijeme može lako osjetiti svatko tko baš nema zmijsku kožu na leđima.
Štoviše, sreću među Hrvatima više automatski ne jamči ni veliko bogatstvo, jer ga se u prostoru sve zategnutijih egzistencijalnih tenzija pametni već pomalo skanjuju pokazati. Sumnjiv je postao svatko tko uopće privređuje i dobiva plaću, a naročito ako je ista porijeklom iz državnoga proračuna.
Dobar dio ipak je apolitična i gnjevna sirotinja tek željna društvene pravde i društvene pažnje. Nekolicina ih kao vojničku dužnost osjeća pokazati da ova zemlja nije ispunila njihova očekivanja i da se za ovo nisu borili. Kad takvi tvrde da se na prosvjedu nisu našli radi vlastitih materijalnih probitaka i to zaista nije floskula: tišti ih besperspektivnost vlastite djece i opća neizvjesnost i beznađe; muči ih – kako mi je to ukratko sažeo jedan od njih – što već dulje od šest mjeseci u ovoj državi nisu sreli sretnog čovjeka
Kako se onda ne složiti s ocjenom da je – nasuprot velikim riječima i frazama o slobodi i blagostanju – ovdje u zadnjih 20-ak godina zapravo stvorena jedna duboko nesretna i prestrašena zemlja. U njoj je većina danas impregnirana strahom od gladi, od gubitka posla i od svakodnevnih ovrha nad mizernim ostacima obiteljske imovine, dok situiraniji jednako drhću pred mogućnošću prevrata, nasilnih nemira ili makar otmica rođene djece i zahtjeva za otkupninom.
Promjena, i to strukturna, solidarna i strateška, postavlja se sve jasnije kao temeljni preduvjet opstanka. Navike se, međutim, teško osloboditi, a još je kompliciranije iz decenijske destrukcije preko noći razviti kreaciju. Političari se teško mijenjaju i još teže donose nepopularne odluke jer se ne žele zamjerati, a još manje su voljni obrazlagati nužnost takvih poteza biračkoj bazi.
Ratni veterani također njeguju svoje navike jer su dugo prakticirali prosvjedovati, postavljati zahtjeve i biti doboš koji po definiciji drugima udara poželjan politički ritam. Jedini sposobni za kakav-takav elasticitet i za promjenu trenda, mladi, posve logično idu tamo gdje se njihov napor bolje i dugoročnije honorira.
Hrvatska zbog svega sve više podsjeća na zauvijek zadani arheološki nalaz, na tužnu tuđmanoidnu okaminu s dva podjednako siva i nepomična lica.
Povijest bilježi mnoge primjere potpune propasti čitavih društava zbog nemogućnosti da iskorače iz okvira svoje kulturne ili mentalitetne vezanosti.
Kako se onda ne složiti s ocjenom da je – nasuprot velikim riječima i frazama o slobodi i blagostanju – ovdje u zadnjih 20-ak godina zapravo stvorena jedna duboko nesretna i prestrašena zemlja. U njoj je većina danas impregnirana strahom od gladi, od gubitka posla i od svakodnevnih ovrha…
Normanski su se Vikinzi, primjerice, svojedobno naselili na Grenland, ali su ubrzo izumrli jer se nisu htjeli odreći prehrambenih navika iz Norveške: odbijali su jesti ribu, koje je bilo u izobilju, i uporno su pokušavali uzgajati stoku, koja u polarnim predjelima nije imala što pasti.
Ništa bolje nisu kroz povijest prošli ni stanovnici dalekih i pitomih Uskršnjih otoka.
Oni su radi pukog statusa i plemenskoga prestiža koji im je nalagala njihova zatvorena monokultura, uložili sve svoje resurse u izgradnju onih apsurdnih gigantskih skulptura u obliku ljudskih glava, tzv. moajia, pokušavajući ih rasporediti diljem otočja u što većem broju. Time su toliko potkopali osnovu vlastitog opstanka da su naposljetku potpuno propali.
Nisu oni usamljeni primjer kako su neke ljudske zajednice na zemaljskoj baloti bile strukturirane tako kruto da iz svoje zatvorene perspektive nisu vidjele nikakvu drugu mogućnost opstanka osim one naučene, postavši time beznadni zatočenici uvriježenih tehnika preživljavanja.
A za produžetak života i opstanak na zemlji – nije tajna – najčešće je puno važnije ono što ne znaš nego ono što znaš i što ti je dotad pomagalo disati.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Dvije hrvatske kolone
Dvije kolone, peta kolona, jedna grupa ubacila se u kolonu prije državnog vrha, druga je pretrčala prvu, tko je od političara stigao, tko je dan prije “twittao”…
I na kraju sve se stopilo u jednu kolonu, a zapravo kolonu lažnog jedinstva.
I što bi sada građani Hrvatske trebali učiniti? Ustati i pljeskom popratiti potez političara koji su, eto, jedan sat jednog dana u godini bili u istoj koloni?
Kako da ne!
Upravo su političari krivi za to što Hrvatska već mjesec dana živi u svojevrsnom “izvanrednom stanju”, za to što se mjesec dana strepi od toga hoće li sve na vukovarskim ulicama proći kako priliči mjestu i vremenu…
U tom prepucavanju svih mogućih političkih opcija u drugom je planu, kao i svih ovih godina, ostao sam grad Vukovar i Vukovarci.
Njihovom žrtvom i današnjim životom ljudi u tom nesretnom gradu bavili su se samo mediji, a gle čuda, političari su na kraju upravo medije označili kao krivce, kao one koji su spominjali različite kolone i time, sram ih bilo, stvorili razdor.
Politika, koja nije puno napravila za Vukovar i kojoj taj grad služi tek za politička prepucavanja, na kraju je bez imalo srama bacila u zaborav ovo višetjedno valjanje Vukovara i njegovih žrtava u blatu svojeg jeftinog politikantstva, jeftine borbe za političke bodove.
Da, postoje zaista dvije kolone, i to ne samo u Vukovaru. U jednoj su političari, a u drugoj građani. Bez razlike.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Najžalosnija godišnjica u RH
Pod geslom ”Vukovar, mjesto posebnog pijeteta” u Vukovaru će se danas prigodnim komemoracijskim programom te Kolonom sjećanja u kojoj će na tisuće ljudi proći od vukovarske Opće bolnice do pet kilometara udaljenoga Memorijalnog groblja žrtava Domovinskog rata, na kojem će državna i druga izaslanastva položiti vijence i zapaliti svijeće, obilježiti 23. godišnica stradanja toga grada u Domovinskom ratu.
Bitka za Vukovar, u kojoj su, po podatcima vukovarske bolnice, do sloma obrane grada 18. studenoga 1991. ubijena ili poginula 1624 branitelja i civila te ranjeno njih 1219, počela je 25. kolovoza, kada su JNA i srpske paravojne postrojbe krenule u opći tenkovsko-pješački napad. Po podacima bolnice, u agresiji na Vukovar i okupaciji toga grada ubijeno je ili poginulo oko 3600 branitelja i civila.
Opkoljeni grad branilo je oko 1800 pripadnika Zbora narodne garde i policije te dragovoljaca HOS-a ustrojenih u 204. brigadu Hrvatske vojske. Obrana grada slomljena je 18. studenoga 1991., kada su u Vukovar ušli pripadnici JNA i srpskih paravojnih postrojba.
Nad zatočenim vukovarskim braniteljima i civilima počinjeni su mnogi zločini, a na negdašnjem poljoprivrednom dobru Ovčari, među ostalim, ubijeno je 200 branitelja i civila odvedenih 19. studenoga iz vukovarske bolnice koji su zakopani u masovnu grobnicu. U spomen na stradanje Vukovara u Domovinskom ratu Hrvatski sabor proglasio je 2009. godine 18. studenoga Danom sjećanja na žrtvu Vukovara 1991
Pošto je agresor zauzeo Vukovar, koji je potpuno razrušen, protjerano je oko 22 tisuće Hrvata i pripadnika ostalih narodnosti, a u srpske zarobljeničke logore odvedeno je nekoliko tisuća branitelja i civila.
Nad zatočenim vukovarskim braniteljima i civilima počinjeni su mnogi zločini, a na negdašnjem poljoprivrednom dobru Ovčari, među ostalim, ubijeno je 200 branitelja i civila odvedenih 19. studenoga iz vukovarske bolnice koji su zakopani u masovnu grobnicu. U spomen na stradanje Vukovara u Domovinskom ratu Hrvatski sabor proglasio je 2009. godine 18. studenoga Danom sjećanja na žrtvu Vukovara 1991.
Ovogodišnje obilježavanje Dana sjećanja počet će tradicionalno komemoracijom u dvorištu vukovarske bolnice u kojoj će sudjelovati klapa Hrvatske ratne mornarice “Sv. Juraj” i glumac Darko Milas, a nakon toga sudionici će se u Koloni sjećanja uputiti prema Memorijalnom groblju žrtva Domovinskog rata s pripadnicima 4. bojne 3. gardijske brigade i 204. brigade Hrvatske vojske na čelu. Putem kojim će proći učenici vukovarskih osnovnih škola zapalit će na tisuće lampiona u sklopu programa ”Put sjećanja i svjetlosti”.
Na Memorijalnom groblju na grobovima poginulih i ubijenih branitelja položit će se ruže, a zatim će podno glavnoga spomen-obilježja vijence položiti i svijeće zapaliti državna i druga izaslanstva. Misu zadušnicu na groblju će predvoditi dubrovački biskup mons. Mate Uzinić.
Navečer će se u sklopu projekta ”Svjetlosna rijeka sjećanja” Dunavom pustiti nekoliko stotina upaljenih lampiona u spomen na ubijene i nestale branitelja Vukovara. Ovogodišnje obilježavanje Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. počelo je 11. studenoga predstavljanjem knjige bivšeg novinara HRT-a Žarka Plevnika ”Crveni fićo”, a završit će 22. studenoga međunarodnim teakwondo turnirom.
Stožer se oglasio i proglasom u kojem je ustvrdio da u Koloni sjećanja postoji ”peta kolona” u koju je svrstao sve oni ”koji 365 dana u godini napadaju žrtvu Vukovara protuzakonitim simbolima, sabotiraju saborski dijalog o prijeporu, izbjegavaju odluke Ustavnog suda”. Iz Stožera su također poručili kako njihovi članovi neće ulaziti u dvorište vukovarske bolnice te kako će nastojati biti što dalje od državnih dužnosnika
Danima uoči obilježavanja Dana sjećanja zaredale su prozivke Stožera za obranu hrvatskog Vukovara, koji tvrdi kako predsjednik Republike, predstavnici Vlade i Hrvatskoga sabora u Vukovar dolaze samo po službenoj dužnosti, a ne zato što osjećaju istinski pijetet prema žrtvama agresije na taj grad.
Stožer se oglasio i proglasom u kojem je ustvrdio da u Koloni sjećanja postoji ”peta kolona” u koju je svrstao sve oni ”koji 365 dana u godini napadaju žrtvu Vukovara protuzakonitim simbolima, sabotiraju saborski dijalog o prijeporu, izbjegavaju odluke Ustavnog suda”. Iz Stožera su također poručili kako njihovi članovi neće ulaziti u dvorište vukovarske bolnice te kako će nastojati biti što dalje od državnih dužnosnika.
Takvo stajalište Stožera naišlo je na osudu Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata grada Vukovara 2003. godine te vukovarskih političkih stranaka SDP-a i HDSSB-a. Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava (HDZ) potvrdio je da će 18. studenoga biti u dvorištu vukovarske bolnice te da će Kolona sjećanja krenuti iz bolnice, a ne kao prošle godine, kad je, dok je u bolnici trajao komemoracijski program, dio sudionika krenuo prema Memorijalnom groblju.
Zbog toga su nastale dvije kolone – jedne koja je krenula ispred bolnice i druga u kojoj su bili predsjednici Republike Ivo Josipović, Vlade Zoran Milanović i Hrvatskoga sabora Josip Leko te članovi diplomatskog zbora i gradonačelnik Vukovara Željko Sabo (SDP) i kojoj je nedugo nakon izlaska iz dvorišta bolnice bio prepriječen put te su njezini sudionici odustali od daljnje hodnje i automobilima se odvezli na Ovčaru, gdje su položili vijence u zapalili svijeće.
”Pred žrtvom Vukovara svi moramo biti ponizni, bez obzira na to slažemo li se ili ne u političkim pitanjima. Kao predsjednik Republike Hrvatske doživljavam sebe kao prvoga među jednakima i bit ću samo jedan čovjek u mnoštvu onih koji će biti sutra u koloni. Svako je mjesto u vukovarskoj koloni jednako vrijedno. Svako je mjesto u koloni časno, bilo na čelu kolone, u sredini ili na njezinu začelju. Važno je da žrtvama koje su svoj život ugradile u slobodu koju svi mi danas uživamo iskažemo pijetet”, istaknuo je predsjednik Josipović
Uoči 18. studenoga i Dana sjećanja na žrtvu Vukovara predsjednik Ivo Josipović je rekao da je svjestan presudne važnosti Vukovara za obranu Hrvatske i tragedije koju je taj grad doživio. Izrazio je nadu da se prigodom obilježavanja Dana sjećanja u utorak neće ponoviti lanjska sramota te je pozvao sve da na taj dan ozbiljnosti, dostojanstva i ponosa zatome sve političke strasti, razlike i nadmetanja.
”Lani smo vidjeli udar na državne institucije za koje su, među ostalima, život dali i vukovarski branitelji. Slušamo poruke ”o petoj koloni unutar jedne kolone”. Čuli smo poziv s visokog političkog mjesta da se ”Vladu protjera iz Vukovara”. Stvaranje konflikta i nereda na mjestu koje je jedan od najvažnijih temelja samostalnosti naše države udar je u temelje naše državnosti. Pozivam na punu političku odgovornost i zrelo ponašanje svih sudionika povorkei’, kazao je Josipović u obraćanju javnosti.
Dodao je kako u kontekstu geopolitičke krize koju se pokušava proširiti i na naš politički prostor ne smijemo ni na koji način pomagati onima koji bi nas vratili natrag u konflikte i politički nered. Uložili smo, kaže, desetljeća napora da postanemo članica NATO-a i Europske unije i moramo biti država koja postavlja i predstavlja visoke europske standarde demokratskog ponašanja.
”Sutra pred žrtvom Vukovara svi moramo biti ponizni, bez obzira na to slažemo li se ili ne u političkim pitanjima. Kao predsjednik Republike Hrvatske doživljavam sebe kao prvoga među jednakima i bit ću samo jedan čovjek u mnoštvu onih koji će biti sutra u koloni. Svako je mjesto u vukovarskoj koloni jednako vrijedno. Svako je mjesto u koloni časno, bilo na čelu kolone, u sredini ili na njezinu začelju. Važno je da žrtvama koje su svoj život ugradile u slobodu koju svi mi danas uživamo iskažemo pijetet”, istaknuo je predsjednik Josipović.
Utorak je, kazao je Predsjednik, dan sućuti, ozbiljnosti, dostojanstva i ponosa. ”To je dan kada treba zatomiti sve političke strasti, razlike i nadmetanja. Utorak je dan za jednu kolonu i jedno srce. Već u srijedu ujutro, ponovo je vrijeme za političko nadmetanje i rasprave. Kad u srijedu započnemo novi radni dan, moramo biti ponosni na Vukovar. Ponosni na zrelost i poštivanje koje smo iskazali žrtvama Domovinskog rata, ponosni na samopoštovanje koje smo znali iskazati kao nacija koja poštuje sebe, svoje heroje, svoju prošlost. Samo tako, imamo se pravo nadati dobroj budućnosti”.
Glasonoše građanskoga rata
Hrvatski branitelji mogu svaki trenutak “osvojiti” ne samo Ministarstvo nego i Sabor i Vladu – rekao je Josip Klemm, jedan od kolovođa veteranskih prosvjeda u Savskoj, dodajući da to njima ipak ne pada na pamet. Da im ne pada na pamet, ne bi takvom mogućnošću javno mahali.
Klemm nije prvi koji je takav scenarij zaposjedanja države obnarodovao.
Prethodno je već jedan od branitelja javno najavio upotrebu oštre sile, pozivajući ratne drugove neka rade ono što najbolje znaju. “Mi nismo državu pregovorima dobili, mahanjem zastavama, nego smo oštrom silom dobili državu. Ako je vrijeme da to ponovno učinimo, da tu državu vratimo, mi smo tu.”
Klemmova prijetnja osvajanjem institucija još mnogo zlokobnije zvuči, jer on nije tek jedan od branitelja, nego je najvažniji organizator braniteljskog prosvjeda. Kao jedna od ključnih figura veteranskih događanja, dirigirao je prošlogodišnjim vukovarskim incidentima, kada je kompletan državni vrh onemogućen da se pridruži Koloni sjećanja.
Klemmova prijetnja osvajanjem institucija još mnogo zlokobnije zvuči, jer on nije tek jedan od branitelja, nego je najvažniji organizator braniteljskog prosvjeda. Kao jedna od ključnih figura veteranskih događanja, dirigirao je prošlogodišnjim vukovarskim incidentima, kada je kompletan državni vrh onemogućen da se pridruži Koloni sjećanja
Otkako je počelo događanje branitelja u Savskoj, Klemm posvuda, suprotno zakonu, maršira u maskirnoj uniformi. Kao da je u Hrvatskoj ratno stanje. Kad se javno hvali da može organizirati 50.000 branitelja i spominje mogućnost zauzimanja najviših državnih institucija, Sabora i Vlade, on ne zvecka samo vlastitim oružjem. Predsjednik je Udruge specijalne policije, usto kao privatni poduzetnik pod oružjem ima nekoliko stotina ljudi. Zato njegove izjave treba krajnje ozbiljno shvatiti.
Prosvjedi branitelja su legitimni. Legitimni su čak i kad se ne odvijaju sasvim u zakonom predviđenim okvirima. Tko još može podići šator nasred jedne od glavnih zagrebačkih prometnica?!
Veteransko se prosvjedno logorovanje ne može osporavati čak i ako su navedeni socijalni zahtjevi tek maskirna odora za one stvarne, političke razloge. Hrvatska je svojim braniteljima garantirala visoku razinu materijalnih prava i unatoč teškoj ekonomskoj krizi nije ih bitnije dirala. Godinama već najzaštićenija su društvena skupina. Zato su zahtjevi teških invalida, gurnutih u prvi plan, tako magloviti i teško uhvatljivi.
Što konkretno, osim ultimativne, ali ničim argumentirane smjene ministra i njegovih suradnika branitelji zapravo traže, to se ni danas, nakon tri tjedna prosvjeda, ne može baš konkretizirati.
Politički su razlozi šatora u Savskoj mnogo transparentniji. Tako Josip Klemm protekloga tjedna u Kupresu, na obilježavanju obljetnice oslobođenja tog bosansko-hercegovačkog grada, drži govor u kojem tvrdi da će braniteljski prosvjedi u Zagrebu trajati ako treba još godinu dana, dok HDZ ne dođe na vlast.
Na isti način na istom mjestu i Ante Deur, predsjednik Zbora udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi, još jedan od braniteljskih kolovođa, kaže: “Mi smo u Zagrebu zapalili vatru! Mi ćemo u Savskoj biti do pobjede. Nećemo dopustiti da se jugoslavenska priča dovede u hrvatsko Ministarstvo branitelja.”
Klemm i Deur očito svoje vatre pokušavaju zapaliti i u susjednoj državi. Kao što emisare šalju među radnike ili pod svoje šatore pokušavaju dovući školske ekskurzije, isto bi tako prosvjednu operaciju htjeli omasoviti šireći je i snagama izvan Hrvatske.
Otkako je počelo događanje branitelja u Savskoj, Klemm posvuda, suprotno zakonu, maršira u maskirnoj uniformi. Kao da je u Hrvatskoj ratno stanje. Kad se javno hvali da može organizirati 50.000 branitelja i spominje mogućnost zauzimanja najviših državnih institucija, Sabora i Vlade, on ne zvecka samo vlastitim oružjem. Predsjednik je Udruge specijalne policije, usto kao privatni poduzetnik pod oružjem ima nekoliko stotina ljudi. Zato njegove izjave treba krajnje ozbiljno shvatiti
Vođe braniteljskih prosvjeda imaju pravo optirati protiv aktualne vlasti, pa i javno navijati za dolazak HDZ-a na čelo države. Ali zašto im je pritom potrebno izmišljati Jugoslavene? To je točka na kojoj se prihvatljive demonstracije protiv jedne vlade pretvaraju u zlokobni udar na cijeli demokratski sustav hrvatske države.
Prosvjedi branitelja od prvog se dana odvijaju pod velikim transparentom: “1991. protiv Jugoslavije, 2014. protiv Jugoslavena”. Protiv Jugoslavena? Koga branitelji tako nazivaju? Prvo svoga ministra i njegove najbliže suradnike.
Vukovarskog branitelja i zatočenika srpskih logora proglasili su Jugoslavenom, prate ga povicima “Ubij ga!”, kao da im je zaista mrski neprijatelj, što je nevjerojatna ljudska i politička perverzija. Kao što je krajnje monstruozno da sina legendarnog Siniše Glavaševića optužuju za izjednačavanje žrtve i agresora te prozivaju za čak četničke inspiracije.
Ali, nisu samo oni Jugoslaveni. Ta se etiketa sada upotrebljava kao sinonim za kompletnu aktualnu, lijevo-liberalnu vlast. Provalu takvih insinuacija otvorio je Tomislav Karamarko osobno. Umjesto da Milanovićevu vladu šiba svima razumljivim nezadovoljstvom zbog njene neuspješnosti, šef HDZ-a pokušava mobilizirati desnicu potpunim izmišljotinama o njenim fantomskim jugo-sentimentima.
Ako su ljudi iz vladajuće garniture Jugoslaveni, onda su to valjda i svi građani koji su im na izborima dali glas. Ne treba zaboraviti da je riječ o demokratskoj većini. Tako ispada da je u Hrvatskoj nikad više Jugoslavena, premda je od smrti Jugoslavije proteklo više od dvadeset godina.
Smiješno? Nimalo! Nije smiješno jer je riječ o proizvođenju državnih neprijatelja. Jugoslaven je danas zbirno ime za ono što se u bivšem režimu nazivalo kontrarevolucijom.
Na nedavnom svečanom obilježavanju obljetnice osnutka Prve gardijske brigade, Tigrova, umirovljeni admiral Domazet Lošo tvrdi da je još od 2000., a poglavito u posljednje tri godine, “Hrvatska izložena unutarnjoj agresiji”, uz znakoviti dodatak “tu smo da ponovno pomognemo oslobađanje Hrvatske”.
Novi boj protiv Jugoslavena, što ga braniteljski prosvjedi pokušavaju zametnuti, vraća Hrvatsku u preddemokratsko stanje. Podjela na čuvare revolucije i petu kolonu gura naciju u rješavanje sporova i sukoba metodom građanskog rata, a ne logikom demokratskih mehanizama. Braniteljski logor u Savskoj i najavljeni juriš na institucije upućuju na pokušaj kopiranja ukrajinskog scenarija. U Hrvatskoj se stvara situacija koja opasno podsjeća na kijevski Majdan
Lošo svoju logiku vjerojatno vuče još iz onog vremena dok je službovao u JNA, pa je zato potpuno nesklapan s demokratskim sustavom. Ali jasno je da “unutarnju agresiju” dovodi u vezu s lijevim vladama. Kad god je SDP na kormilu Hrvatske, to je za njega “unutarnja agresija”, prema hrvatskoj državi neprijateljska, protuhrvatska vlast. Njegova najava o ponovnom oslobađanju zemlje, ovoga puta od unutarnje ugroze, objava je rata svima koji su glasali za vladajuću Kukuriku koaliciju. Isto impliciraju Karamarkove i Klemmove protudemokratske poruke.
Protudemokratske jer pokazuju prezir prema demokratskim standardima i ruše temelje demokratske države. U demokratskim sustavima smjena se vlasti događa na izborima, a ne na ulici. Na ulici se može izražavati nezadovoljstvo, ali ne može se glasati. Mandat se ne osvaja oštrom silom, kako se ovdje prijeti, nego silom izbornih listića. Pravo izbora imaju svi građani, a ne samo neke skupine. Ne mogu branitelji promijeniti vlast suprotno legitimnoj izbornoj volji građana.
Zatim, u demokratskoj državi politički se rivali, pa i protivnici ne nazivaju i ne demoniziraju kao neprijatelji. Političke se utakmice ne vode etiketama, nego argumentima. Egida jugoslavenstva ovdje više nije oznaka političkog uvjerenja, nego politička diskvalifikacija i presuda. Termini “državni neprijatelj” ili “unutarnja agresija” ne pripadaju demokratskom diskursu. Pripadaju totalitarnim sustavima. U kojima je svaka ne samo politička razlika ravna izdaji, a svi koji nisu s nama mrski su dušmani.
Na koncu, u demokratskim uvjetima državnim se institucijama ne prijeti osvajanjem. Javno mahanje prijetnjom o okupaciji Sabora i Vlade živom silom prosvjednika nedopustivo je u demokratskim sustavima. U takvim sustavima rješenja se nalaze u institucijama države, kroz demokratsku, zakonom utvrđenu proceduru, a ne njihovim zauzimanjem i pokoravanjem. To su notorno pučističke metode.
Novi boj protiv Jugoslavena, što ga braniteljski prosvjedi pokušavaju zametnuti, vraća Hrvatsku u preddemokratsko stanje. Podjela na čuvare revolucije i petu kolonu gura naciju u rješavanje sporova i sukoba metodom građanskog rata, a ne logikom demokratskih mehanizama. Braniteljski logor u Savskoj i najavljeni juriš na institucije upućuju na pokušaj kopiranja ukrajinskog scenarija. U Hrvatskoj se stvara situacija koja opasno podsjeća na kijevski Majdan.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Salon koji nestaje
Još nije bio zatvoren 55. oktobarski salon, jedinstvena prezentacija modernih likovnih strujanja, od pre nekoliko godina i sa međunarodnim selektorom i učešćem umetnika sa raznih strana sveta, a usledio je mučki udarac. Od koga? Pa od onih koji i kulturne institucije sa dugogodišnjim ugledom posmatraju kao deo partijskog plena, koji po meri svoje pameti (tačnije neukosti i neznanja) žele da prekroje.
Gorka ironija je da je ovogodišnje izdanje salona nosilo radni naslov ”Stvari koje nestaju”. Neko iz gradske uprave je procenio da to može da važi i za Salon. Taj neko se zove Vladan Vukosavljević, izvršni sekretar za kulturu Beograda, koji se pojavio iz tame vremena pre otprilike godinu dana (niko od meni poznatih nikad nije čuo ovo ime, a verovatno ni on za naša, prema tome, fudbalskim jezikom kazano, nerešeno). Pomenuti baja je ovih dana obavestio javnost da će od sada Oktobarski salon dobiti bijenalno obeležje, a razlog ove promene je njegovo mišljenje (čuj, mišljenje!) da je poslednjih godina Salon u opadanju, pa mu kao valja vratiti nekadašnji ugled!
Gorka ironija je da je ovogodišnje izdanje salona nosilo radni naslov ”Stvari koje nestaju”. Neko iz gradske uprave je procenio da to može da važi i za Salon. Taj neko se zove Vladan Vukosavljević, izvršni sekretar za kulturu Beograda (…). Pomenuti baja je ovih dana obavestio javnost da će od sada Oktobarski salon dobiti bijenalno obeležje, a razlog ove promene je njegovo mišljenje (čuj, mišljenje!) da je poslednjih godina Salon u opadanju, pa mu kao valja vratiti nekadašnji ugled!
Upitan, pozvao se na neke eksperte koje nije uspeo da imenuje (najverovatnije ne postoje, nema veze!). Dugogodišnji nosilac projekta Kulturni centar Beograda izrazio je svoje neslaganje zbog netransparentnosti odlučivanja i narušavanja dobrih kulturnih običaja. U istom trenu nekoliko stotina kulturnih radnika i umetnika velikog međunarodnog ugleda, od dvostrukog akademika (francuskog i srpskog) Vlade Veličkovića do stvaralaca čija imena znače na kulturnoj mapi ove zemlje, potpisalo je peticiju zbog necivilizacijskog udara na Salon.
Pomenuti VV je odbio svaki dijalog ili izjašnjenje i munjevito je uručio otkaz zvaničnom nosiocu projekta Mii David, v. d. direktorici KCB. I kao znak uljudnosti naložio joj je da sledećeg dana, do 14 časova, isprazni svoje ladice i ”preda dužnost” novoimenovanoj ličnosti. I tad smo prvi put čuli ime gospođe koja na mesto čelne kulturne ustanove dolazi sa položaja rukovodioca poslovanja u Pošti Srbije (PTT). Kakva sjajna preporuka!
Žao mi je što će redovi koji slede delovati kao cinizam, ali ova pometnja je nastavak preuzimanja vlasti na nivou grada i republike. Usred letnjih odmora, dok se ništa bitno nije događalo, izvedena je ”seča knezova” (kakva seča, takvi knezovi!). Iz istog sekretarijata za kulturu stigao je ferman, odluka da se u nekoliko desetina kulturnih ustanova promene rukovodioci, upravni odbori, saveti… Od Festa do domova kulture. Mnoga od ovih postavljenja su mogla da zbune pažljivije hroničare kulturnog života (taj soj se opasno proredio, šta da se radi!). Mediji su poslušno (kakva vrlina za dične medije!) objavili sva ta imena.
Reakcija nije bilo, sem jedne. Ugledni pozorišni i filmski reditelj Goran Marković je izrazio protest i zaprepašćenje da je za upravnika Beogradskog dramskog pozorišta, kuće velike tradicije i značajnih dometa, postavljen glumac Slobodan Ćustić. Čovek bez ikakvih bitnijih uslova za obavljanje odgovorne uloge vođenja zamašnog pozorišnog kolektiva. Sem članstva u vladajućoj ”naprednjačkoj” stranci. Sam Ćustić je prizemno odgovorio Markoviću, protestujući što je profesor Marković uzgred pomenuo njegove skromne studentske ocene. Kao da je otkrio poverljivu zdravstvenu dijagnozu! I tu se stalo.
Mlađani ministar pravde (…) svakog dana istupa u medijima povezujući čestitu advokatsku branšu sa tajkunima i drugim kriminalcima. Razrešenje ovog sukoba biće ne samo simbolično već i suštinski bitno za ostatke demokratskih navika
Ne čudi što je malo ko reagovao na sve ove zlokobne pojave, jer upravo se odvija tihi i neumitni prosec ”pripitomljavanja” medija, uklonjeni su gotovo svi programi u kojima su otvarane neumitne, a za nekog i neprijatne debate. Od ”Utiska nedelje” (TV B92) i ”Sarapinog problema” (TV St B) do ”Upitnika” (St B92) koji odjednom ne može da ide uživo, već mora da se snima dan ranije (kako bi vlasnici medija mogli da intervenišu ”kad zatreba”).
Veliko zastrašivanje radnog naroda obavlja se i sukobom ministra pravde sa celokupnim advokatskim esnafom (oko 4 hiljade advokata) koji traje blizu dva meseca, koliko traje i odlučni štrajk advokata, nezapamćen u dvovekovnoj istoriji Srbije. Poslednjih desetak godina Advokatska komora Srbije i AK Beograda bile su u konceptualnom i praktičnom gloženju, ali ih je udar na temelje pravosuđa ovog puta objedinio, jer je dogorelo do noktiju.
Mlađani ministar pravde, inače neprekidno zbunjen, ali nabijen ”radikalskom” retorikom poznatom po čuvenom Vojinom (Š) modelu, svakog dana istupa u medijima povezujući čestitu advokatsku branšu sa tajkunima i drugim kriminalcima. Razrešenje ovog sukoba biće ne samo simbolično već i suštinski bitno za ostatke demokratskih navika. Ako padnu advokati, koga je onda briga za sudbinu Oktobarskog salona i sličnih ”salonskih” ustanova!
Kako riješiti problem BiH
Plan nacionalističkog vodstva bosanskih Srba da si referendumom izbori samostalnu državu, tobože na tragu Škotske i eventualno Katalonije, opaka je i pogana ujdurma, apsolutno nedopustiva.
Ne samo zato što je posrijedi tvorba koja je bila ratna saveznica “Republike Srpske Krajine” (njezin zločinački karakter nije poništen hrvatskim zločinima poslije Oluje), nego i zato što bi to značilo definitivno ozakonjenje etničkog “čišćenja”, pa i genocida, te njihovih rezultata, ionako već nagrađenih Daytonskim sporazumom.
No, taj sporazum je bio potreban, kao privremena mjera, da se prekine krvav i neravnopravan rat protiv nezaštićenih civila, a sada takve nužde nema – ali bi je moglo biti, ostvare li se banjolučki opasni planovi.
Ne treba biti hrvatski nacionalist, nije nužno biti ni Hrvat, dovoljno je posjedovati bazno poznavanje statistike pa lako uvidjeti kakva bi svinjarija bilo osamostaljenje Republike Srpske, priznavanje njezina unutrašnjega i vanjskog suvereniteta, bez obzira na to udružila se ona zatim s Republikom Srbijom ili ne
Ne treba biti hrvatski nacionalist, nije nužno biti ni Hrvat, dovoljno je posjedovati bazno poznavanje statistike pa lako uvidjeti kakva bi svinjarija bilo osamostaljenje Republike Srpske, priznavanje njezina unutrašnjega i vanjskog suvereniteta, bez obzira na to udružila se ona zatim s Republikom Srbijom ili ne.
Prema popisu stanovnika 1991., kako je navedeno u Jutarnjem listu, na teritoriju priznatome Republici Srpskoj živjelo je oko 220.000 Hrvata, a sada ih ima između 11.000 i 12.000. U Banjoj Luci od oko 250.000 stanovnika još je samo 1000-1400 Hrvata, mahom starija, umirovljenička populacija, a od radno sposobnih Hrvata u tom gradu više od 50 posto je nezaposlenih. U cjelokupnu banjolučku oblast vratilo se jedva tri posto od ukupnog broja protjeranih, između 2000 i 2400 od ukupno oko 70.000 protjeranih Hrvata, “manje nego Srba u sam Drvar”, citirao je 5. listopada naš list tamošnjeg monsignora Aničića.
U takvim uvjetima govoriti o pravima naroda ili teritorija na samoopredjeljenje naprosto je bezobrazno, jer bi značilo potvrditi i nagraditi rezultate etničkog “čišćenja”, operacije koja je provedena i okamenjena na svemu ozemlju Republike Srpske, te koja je u Srebrenici prerasla u sušti genocid, kako je presudio i sud u Haaškom sudištu.
Blagosloviti rezultate genocida značilo bi podržati jedan od najodurnijih zločina protiv čovječnosti. Već i zato Dodikov plan nije dopustiv, a sam Dodik se pokazuje zrelim za smjenjivanje sudskim putem. Što se, naravno, čini podjednako tako vjerojatnim, kao i, na priliku, izručenje sudanskog diktatora u Haag, ili čak puko dizanje optužnice protiv provoditelja etničkog “čišćenja” u Palestini.
Da su tri spomenute nacije u Bosni i Hercegovini konstitutivne, one bi se u proteklih dvadesetak godina od završetka ratnih operacija nekako bile i konstituirale u kako-tako efikasnu državu (doduše, i o efikasnosti država dviju matičnih nacija tih bh-konstitutivaca bi se dalo divaniti, ali nije ovo sećija za to). Nema tu od konstitutivnosti, zapravo, ni “k”. Manje-više to, nego nema nikakva dogovora, niti šanse za dogovor
A to je, dakle, pravni i moralni poraz “međunarodne zajednice”, ne samo tvorbe kojoj je dopušten pseudodržavni naziv Republike (Srpske), što je bio jedan, nipošto jedini, protupravni plod kompromisa u Daytonu. I jasan pokazatelj dvostrukih mjerila: što je Washingtonskim sporazumom nametnuto Bošnjacima i Hrvatima, nije ni zahtijevano, barem ne efikasno, od bosanskih Srba, od države Karadžića i Mladića.
Tu je ključna razlika između eventualnog referenduma u Republici Srpskoj te referenduma održanoga u Škotskoj odnosno planiranoga u Kataloniji. Katalonski Generalitat nije nikoga protjerao iz Katalonije, ne diskriminira potomke ostalih nacija sada postojećih u Španjolskoj, a u dobroj mjeri ni strance kojima Katalonija nije otadžbina, ali su je odabrali za domovinu.
Katalonske vlasti priznaju pravo glasa na referendumu i onima koji su se relativno nedavno doselili: građanima Evropske unije koji su u njoj nastanjeni najmanje godinu dana (!), a građanima ostalih zemalja koji ondje prebivaju najmanje tri godine. Dodik, očito, nije Katalonac.
Što se onda, pobogu, može učiniti u Bosni i Hercegovini, za Bosnu i Hercegovinu odnosno, barem, o Bosni i Hercegovini?
Najlogičniji, najzdraviji put bio bi, naravno, njezin unutrašnji dogovor, sankcioniran možda baš referendumom, ali provedenim i kroz svaki od triju navodno konstitutivnih naroda u njoj, a i kroz ostale koji su iz toga zbira izostavljeni i čak onemogućeni u ravnopravnoj izbornoj borbi te tako otvoreno diskriminirani (kako je pravomoćno dokazano presudom Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu po tužbi Derve Sejdića i Jakoba Fincija).
Za situacije poput bosanskohercegovačke (ili palestinske, ili kurdske…) postoje dva načina rješavanja. Jedan bi omogućili Ujedinjeni narodi, da nisu blokirani konfliktima između stalnih članica Sigurnosnog vijeća. Drugi je sazivanje međunarodne mirovne konferencije, sa zainteresiranima i garantima
Da su tri spomenute nacije u Bosni i Hercegovini konstitutivne, one bi se u proteklih dvadesetak godina od završetka ratnih operacija nekako bile i konstituirale u kako-tako efikasnu državu (doduše, i o efikasnosti država dviju matičnih nacija tih bh-konstitutivaca bi se dalo divaniti, ali nije ovo sećija za to). Nema tu od konstitutivnosti, zapravo, ni “k”. Manje-više to, nego nema nikakva dogovora, niti šanse za dogovor.
Tim više što status quo ide na ruku lopovima i korupcionašima, lovcima u mutežu i kojekakvim barabama, koje su uzele svaki svoj narod za taoca.
Kada su se Slovenija i Hrvatska kao dva ovna na brvnu ukopistile oko pomorske granice, prije dvadesetak godina sam obrazlagao da je arbitraža najbezbolnije rješenje, jer tako i jedna i druga vrhuška mogu politički optužiti nekoga trećega za svoje laži i promašaje. Pa su to, na kraju, shvatili i na dvjema obalama Sutle (ne što sam im ja rekao, nego što im je rekla Njemačka).
Za situacije poput bosanskohercegovačke (ili palestinske, ili kurdske…) postoje dva načina rješavanja. Jedan bi omogućili Ujedinjeni narodi, da nisu blokirani konfliktima između stalnih članica Sigurnosnog vijeća. Drugi je sazivanje međunarodne mirovne konferencije, sa zainteresiranima i garantima. Berlinska konferencija 1878. nije bila najpravednija na svijetu, ali je prilično dugoročno riješila pitanje Crne Gore, a relativno solidno i pitanje same Bosne i Hercegovine (uza svu nepravednost ispuštanja Novopazarskog sandžaka), koje ni atentat na Franza Ferdinanda ne bi ponovo otvorio da nije bilo bečke ludosti i berlinske pohlepe.
Čak je manje bitno što bi nova konferencija odlučila – bitnije je da bi vještičji lonac bio zadugo demontiran, ovako ili onako. Po mogućnosti prije nego nam bane “kalif” el-Baghdadi.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Gruba katolička ideologija
Hrvatska biskupska konferencija od 21. do 23. listopada održala je svoju redovitu, 49. plenarnu sjednicu, nakon koje je javnosti upućena poruka o ”rodnoj ideologiji”, naslovljena ”Muško i žensko stvori ih!” (koju smo donijeli u ovoj rubrici prošle nedjelje, op. D.P.). Nažalost je očitovanje hrvatskih biskupa o ”rodnoj ideologiji” prošlo prilično nezapaženo u javnosti, jer kada se pročita ono čega su se Želimir Puljić i ostatak uvaženih biskupa domislili, postaje jasno kako je riječ o jednoj od radikalnijih kritika Katoličke crkve, njezine povijesti i – da mutatis mutandis upotrijebimo biskupsku terminologiju – katoličke ideologije.
(Razlog zašto ”rodnu ideologiju” pišem pod navodnicima jest to što ju je kao takvu definirala Katolička crkva u skladu sa svojim interesima, a katoličku ideologiju neću pisati s navodnicima, jer je riječ o samodefiniranju kroz Katekizam, na koje RKC, naravno, ima potpuno pravo.)
Naime, hrvatski su biskupi objašnjavanjem svojeg viđenja ”rodne ideologije” ujedno objasnili i kako je Katolička crkva došla kroz stoljeća na poziciju koju drži, i to ”djelovanjem prema zakonu postupnosti”, koji sada crkveni velikodostojnici zamjeraju suparnicima u definiranju paradigme svijeta u kojem živimo.
HBK ”rodnoj ideologiji” zamjera to što se navodno ”usmjerava na odgojno-obrazovni sustav” i želi ”implementirati u zakonodavne sustave”. No što je onda traženje zakonske zabrane pobačaja nego ”implementacija u zakonodavne sustave” katoličke ideologije, i što je sad već višegodišnja kampanja protiv zdravstvenog odgoja nego crkveno ”usmjeravanje na odgojno-obrazovni sustav” jedne sekularne države?
”Iako smo nerijetko svjedoci njezina gruba i bezobzirna nametanja, rodna ideologija više teži suptilnom ucjepljivanju u najrazličitije društvene pore”, poručuje HBK, a maštovitiji čitatelj samo treba sintagmu ”rodna ideologija”’ zamijeniti ”katoličkom ideologijom” i rečenica će imati jednako, ako ne i mnogo više smisla.
”Gruba i bezobzirna nametanja” katoličke ideologije kojima smo ”nerijetko bili svjedoci”, primjerice, bila su masovna prisilna pokrštavanja tzv. barbara, provođena ognjem i mačem, a prethodno i nametanje kršćanstva kao službene državne religije raspadajućeg Rimskog Carstva.
”Gruba i bezobzirna nametanja” katoličke ideologije bili su i križarski ratovi, spaljivanje Giordana Bruna, inkvizicija, zatiranje cijelih civilizacija u Južnoj Americi itd. ”Rodna ideologija” možda je problematična na razne načine (kao i svaka druga ideologija), ali iza sebe ipak nema masovne pokolje i genocide kao katolička ideologija. ”Kultura smrti”, reklo bi se u RKC-u.
No baš kao što HBK ističe, Katolička crkva ”više teži suptilnom ucjepljivanju u najrazličitije društvene pore”, primjerice uvođenjem vjeronauka kao izbornog predmeta u javne škole, s time da se oni koji se usude ne izabrati ga mogu često očekivati raznolika šikaniranja.
Jer taj navodno izborni vjeronauk u hrvatskim javnim školama zapravo je bio dokaz da su one katoličke (?!), kako je komentirajući poruku HBK na Hrvatskom radiju izjavio predsjednik Udruge katoličkih intelektualaca Mladen Milić, koji je razočaran jer se pokušajima uvođenja zdravstvenog i građanskog odgoja pokazalo da to ipak nije tako.
”Suptilno ucjepljivanje u najrazličitije društvene pore” vidi se i u djelovanju Caritasa, činjenici da Crkva ima svoje medije i još mnogo toga drugoga, ali čini se da HBK misli kako sve što Katolička crkva smije drugi društveni akteri ne smiju. HBK napadom na ”rodnu ideologiju” čuva vlastitu poziciju moći i privilegije koje ima u hrvatskom društvu, a da ih ima, to je svima poznato.
HBK ističe i da se ”rodna ideologija obraća najvećim dijelom djeci i mladeži”, što je za biskupe neproblematično kad oni sami isto čine. Što je krštenje i krizmanje nego ”obraćanje najvećim dijelom djeci i mladeži” i po čemu je to prihvatljivo ako nije prihvatljivo tuđe obraćanje istoj društvenoj skupini? Dapače, znakovito je to što HBK svoju poruku završava naglašenim obraćanjem ”vama, draga mladeži”, ali se ”dragoj mladeži” izgleda nitko drugi ne smije obratiti niti joj išta drugačije reći od onoga što propisuje Crkva
Nadalje, HBK ”rodnoj ideologiji” zamjera to što se navodno ”usmjerava na odgojno-obrazovni sustav” i želi ”implementirati u zakonodavne sustave”. No što je onda traženje zakonske zabrane pobačaja nego ”implementacija u zakonodavne sustave” katoličke ideologije, i što je sad već višegodišnja kampanja protiv zdravstvenog odgoja nego crkveno ”usmjeravanje na odgojno-obrazovni sustav” jedne sekularne države?
”Rodnoj ideologiji” zamjera se i već spomenuto širenje ”kulture smrti”, što je naročito smiješno kada dolazi od skupine celibatnih muškaraca koji nikakav život sa sobom na Zemlji ostavili nisu niti neće (ako su se držali svojeg obećanja). Zar nije najefikasnije sudjelovanje u ”kulturni smrti” odlučiti se na život u celibatu i tako svjesno i unaprijed poništiti svaku mogućnost roditeljstva, pa i posvajanjem? Zašto hrvatski biskupi takvim svojim izborom ne šire ”kulturu smrti”, dok to čini, recimo, lezbijski par koji se odlučuje na roditeljstvo i odgajanje djece?
HBK ističe i da se ”rodna ideologija obraća najvećim dijelom djeci i mladeži”, što je za biskupe neproblematično kad oni sami isto čine. Što je krštenje i krizmanje nego ”obraćanje najvećim dijelom djeci i mladeži” i po čemu je to prihvatljivo ako nije prihvatljivo tuđe obraćanje istoj društvenoj skupini?
Dapače, znakovito je to što HBK svoju poruku završava naglašenim obraćanjem ”vama, draga mladeži”, ali se ”dragoj mladeži” izgleda nitko drugi ne smije obratiti niti joj išta drugačije reći od onoga što propisuje Crkva.
Sa zebnjom hrvatski biskupi ističu da se tako uvodi ”drukčiji pogled na vrijednosti” i legaliziraju ”novi načini ponašanja”, a Crkva bi da se kroz stoljeća zadrži jedan jedini ”pogled na vrijednosti” (slučajno onaj njezin!), a da se ”novi načini ponašanja” neumitno kriminaliziraju. Taj film smo već gledali i rekao bih da nam spaljivanje vještica na gradskim trgovima u 21. stoljeću ipak ne treba.
Cijela je poruka ”Muško i žensko stvori ih!” koncipirana tako da se svakome tko ima drugačije mišljenje i sliku svijeta od onog nastalog na katoličkoj dogmi poručuje: ”Kako se samo usuđujete pokušati sve ono što mi slobodno radimo i čime se dičimo?! Kako se usuđujete misliti da ste nama ravnopravni u hrvatskom društvu?!”
Cijela je poruka ”Muško i žensko stvori ih!” koncipirana tako da se svakome tko ima drugačije mišljenje i sliku svijeta od onog nastalog na katoličkoj dogmi poručuje: ”Kako se samo usuđujete pokušati sve ono što mi slobodno radimo i čime se dičimo?! Kako se usuđujete misliti da ste nama ravnopravni u hrvatskom društvu?!”
Utoliko je najproblematičniji aspekt biskupske poruke implicitno negiranje evolucije, s obzirom na to da se ljudi opisuju kao bića koja su jednom zauvijek definirana i nepromjenjiva, što je svakome sa srednjoškolskim znanjem biologije posve neuvjerljivo.
Katolička dogma izražena u poruci HBK-a smatra da je čovjek ovakav kakav jest pao na Zemlju s Marsa, dok brojne prirodne znanosti uvjerljivo dokazuju dugi, višestoljetni evolucijski put ljudi, od pogrbljenih dlakavaca do uspravljenih i malo manje dlakavih bića kakva danas jesmo.
Što još evolucija u budućnosti nosi ljudskom rodu, ne možemo naravno predvidjeti, ali je činjenica da je ljudska priroda – kao i sve što ovisi o biokemijskim i genetskim procesima – itekako promjenjiva. Baš to je čini prirodnom, jer samo stalna mijena jest!
Dapače, u to je nekad davno vjerovala i Katolička crkva odbacujući definiranje čovjeka kakvo su osmislili stari Grci i Rimljani i uspješno namećući svoje vlastito, koji sada opisuje kao ”temeljni oslonac na kojemu počiva njegov identitet i dostojanstvo”.
”Muško i žensko stvori ih!” vrlo je kontradiktoran, neuvjerljiv i prilično licemjeran tekst, prožet proizvoljnim zaključcima, širenjem panike i paranoje te i natruhama teorija zavjere…
Uostalom, ”rodna je ideologija” s evolucijom kompatibilna, što naravno ne znači da je ispravna niti da će se neizbježna evolucija ljudskih bića nastaviti po željama ”rodne ideologije”, a katolička ideologija jednostavno nije, nego evoluciju direktno negira. Barem ova ideologija koju promovira HBK, dok je papa Franjo – kao u toliko toga – posve druga priča.
”Muško i žensko stvori ih!” vrlo je kontradiktoran, neuvjerljiv i prilično licemjeran tekst, prožet proizvoljnim zaključcima, širenjem panike i paranoje te i natruhama teorija zavjere kada se govori o ”centrima moći” i tome da se ”rodna ideologija širi prema točno razrađenom planu”. Dakle, standardno priopćenje HBK-a.
Ali ako će se poruka HBK-a uzeti zdravo za gotovo, onda je riječ o radikalnoj i bespoštednoj kritici povijesti, metoda, stavova i djelovanja Katoličke crkve. Izostanak (samo)svijesti hrvatskih biskupa o tome nije iznenađujući i baš se u tome najviše ogleda opasnost za hrvatsko društvo.
Biskupi izgleda doista ne znaju što čine kada se obrušavanjem na ”rodnu ideologiju” obrušavaju i na vlastitu katoličku. Stoga im, u skladu s Isusovim naukom, treba oprostiti.
(Prenosimo s tportala).
Porfirije Perić: ”Ćirilica u Vukovaru je pitanje ljudskih prava Srba”
Piše: Saša Kosanović
(Napomena uredništva: Objavili smo, 20. rujna, razgovor koji je dr. Porfirije Perić dao Radio Beogradu uoči ustoličenja kao mitropolit zagrebačko-lubljanski. Zašto ga tako brzo opet ugošćavamo? Jer je ovo njegov prvi nastup za jedan medij u Hrvatskoj otkako je inauguriran i zato jer smo procijenili da su njegove mirotvorne i ekumenske poruke iako vrijedne te zaslužuju da ga još jednom s pažnjom saslušamo a, bude li sreće i poslušamo).
Iako su se mnogi iznenadili kada su čuli da dužnost mitropolita zagrebačko-ljubljanskoga, nakon Jovana Pavlovića koji je umro u travnju ove godine, preuzima dr. Porfirije Perić, toj su se vijesti obradovali svi koji su imalo pratili dosadašnji rad toga 53-godišnjaka, donedavnog igumana manastira Kovilj u Vojvodini. Mitropolita Porfirija prati glas pristupačnog intelektualca velike životne energije, koji je od vojvođanskog manastira napravio mjesto susreta i istinski rasadnik dobrih ideja i dobre duhovne energije. Postao je, uz ostalo, poznat kao veliki ekumenist, borac protiv bolesti ovisnosti i duhovni prijatelj mnogih ljudi iz svijeta filma i muzike.
Sva patnja i nedaće pročišćuju čoveka koji se uzda u Boga. Zato je moja poruka: uzdajte se u Boga, budite hristoliki i neka, kao što se kaže u molitvi slavske svečarske anafore, Hristos bude između nas! Neka Hristos bude između nas pravoslavnih hrišćana, ali neka bude uvek i između pravoslavnih i braće katolika, sa kojima delimo ove balkanske prostore, svakodnevni život, a do 1054. godine i bogoslužbenu tradiciju
Zastupajući manje krute stavove o mnogim društvenim pitanjima, dosta se razlikovao od tradicionalnog imidža većine sveštenika SPC-a. Njegov je izbor posebno zanimljiv u svjetlu toga što dolazi u sredinu opterećenu ratnom prošlošću, u zajednicu koja se bori za očuvanje svoga religijskoga i nacionalnoga identiteta, u okružje u kojem joj se širom otvaraju tek vrata asimilacije. Srpska pravoslavna crkva dobro je procijenila da je mitropolit Porfirije prava osoba koja vjernicima, ali i svim građanima srpske nacionalnosti u cijeloj mitropoliji, može pružiti novu nadu i hrabrost da ne zaborave svoj identitet. Čast nam je da je za svoj prvi intervju od stupanja na novu dužnost izabrao upravo “Novosti”.
Dolazite među vjernike koji su i u materijalnom i u duhovnom smislu pretrpjeli velike nedaće i u Drugom svjetskom ratu i u onom devedesetih. Kakva je vaša poruka pravoslavnim vjernicima u Hrvatskoj, koji puno očekuju od vašega duhovnog vodstva?
Pre svega, želim da izrazim zahvalnost vama lično, kao i uredništvu uspešnog nedeljnika, na prilici da se obratim čitaocima “Novosti”, koje nisu samonikle: one rastu i razvijaju se na tradiciji srpskog izdavaštva u Hrvatskoj, koje traje veoma dugo. Ako se setimo “Srpskog zabavnika”, “Srbobrana”, pa i “Privrednika”, za koji sam i lično vezan a koji kao podlistak izdaju “Novosti”, jasno je da tu veliku tradiciju uspešno nastavljate i u ovim izmenjenim okolnostima.
U Hrvatskoj, Bogu hvala, pored mene su još četiri arhijereja. Mi svi zajedno činimo duhovno vođstvo pravoslavnih Srba u Republici Hrvatskoj. Osim vladike osečko-poljskog i baranjskog, g. Lukijana, na čije se životno iskustvo u mnogo čemu ugledamo, nas petorica smo, ne samo generacijski nego i po sagledavanju mesta Crkve u društvu, veoma slični. I episkopi sremski, g. Vasilije, i hercegovački, g. Grigorije, imaju ovde delove svojih eparhija. Dakle mi zajedno, u duhu sabornosti koja je imanentna Pravoslavnoj crkvi, treba da damo odgovore na sva važna pitanja i probleme koje na planu identiteta i duhovnog života imaju naši vernici.
Životno iskustvo me uči da istinskih ateista ima vrlo malo. Svi smo mi prizvani da budemo Božja deca. S druge strane, znamo da je Bog dao ljudima slobodnu volju i da svaki čovek odgovara za svoj životni put. Društveni sistem u kome je ateizam bio gotovo obavezan, naročito ako ste u državnoj službi, nasledilo je doba individualizma, konformizma, egoizma. Komunikacija je otežana i u okviru porodice, ukoliko ona i postoji. A porodica treba da bude domaća crkva. Stariji su ophrvani brigama, a mladi beže u virtualni svet, virtualno druženje i opštenje
Moja uloga koju, ex officio, imam kao mitropolit zagrebačko-ljubljanski je da osnažim saborno sagledavanje crkvenih pitanja na ovom prostoru, s obzirom na to da delujemo u jednoj državi, jedinstvenom ustavno-pravnom prostoru u kojem naš narod živi u istim ili sličnim socijalnim okolnostima. I napokon, mi pravoslavni hrišćani koji živimo ovde treba da život sagledavamo i poučavamo se biblijskim primerima. Pogotovu posle nedaća koje ste pomenuli. Knjiga o Jovu kaže da, kad me Gospod iskuša, izaći ću čist kao zlato. To znači da sva patnja i nedaće pročišćuju čoveka koji se uzda u Boga. Zato je moja poruka: uzdajte se u Boga, budite hristoliki i neka, kao što se kaže u molitvi slavske svečarske anafore, Hristos bude između nas! Neka Hristos bude između nas pravoslavnih hrišćana, ali neka bude uvek i između pravoslavnih i braće katolika, sa kojima delimo ove balkanske prostore, svakodnevni život, a do 1054. godine i bogoslužbenu tradiciju.
SPC ima važnu ulogu u životu pravoslavnih vjernika u Hrvatskoj, ali mnogi ovdašnji Srbi odgojeni su kao ateisti i agnostici. Želite li ih okrenuti Crkvi? Poznato je da su vaša vrata uvijek bila otvorena i onima koji nisu vjernici…
Životno iskustvo me uči da istinskih ateista ima vrlo malo. Svi smo mi prizvani da budemo Božja deca. S druge strane, znamo da je Bog dao ljudima slobodnu volju i da svaki čovek odgovara za svoj životni put. Društveni sistem u kome je ateizam bio gotovo obavezan, naročito ako ste u državnoj službi, nasledilo je doba individualizma, konformizma, egoizma. Komunikacija je otežana i u okviru porodice, ukoliko ona i postoji. A porodica treba da bude domaća crkva. Stariji su ophrvani brigama, a mladi beže u virtualni svet, virtualno druženje i opštenje. Zbog toga je naš zadatak da ukažemo da jevanđelje Hristovo upućuje na život u zajednici, neprestano davanje sebe drugima, nesravnjivo teži. Potrebno je, uz lični primer, autentično svedočenje, izgraditi i novi pristup, novu semantiku koja će mladima ukazati da je Hristov put jedini koji daje smisao životu i gasi metafizičku žeđ. Ali sve te prepreke i iskušenja, koji su kod Srba u Hrvatskoj i teži zbog nedaća koje ste pomenuli, savladaćemo samo ukoliko mi sveštenici budemo slušali tihi glas Hristov.
Rat je mnoge građane srpskog porijekla pokolebao i uplašio u definiranju njihovoga nacionalnog identiteta. Mislite li da se SPC treba aktivnije uključiti u zaustavljanje procesa asimilacije?
U pristupnoj besedi dao sam obrise programa svog rada. Budući da sam upoznat sa tim problemom, citirao sam svetog vladiku Nikolaja, ohridskog i žičkog, koji za svetog Savu kaže da je svet poštovao i zavoleo njega, pa zatim i njegov narod, ne zato što je proslavljao Srbe nego zato što je proslavljao Hrista. Vladika Nikolaj rekao je zapravo šta je posao Crkve i sveštenika: da služe liturgiju, da propovedaju jevanđelje, da čine dobro svim ljudima. To je najviše, najdelotvornije i, rekao bih, jedino šta Crkva treba da radi i po pitanju asimilacije, odnosno očuvanja identiteta.
Otkada sam ustoličen za mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, pored televizijskog prenosa mog ustoličenja (koji je, moram da kažem, bio odlično realizovan) i nekoliko emisija koje se mogu nabrojati na prste jedne ruke, nije bilo drugih programskih sadržaja u kojima bi bilo reči o Pravoslavnoj crkvi. Slično je i sa zastupljenošću drugih crkava i verskih zajednica na HRT-u. Ne znam, možda je to rezultat i nekih objektivnih okolnosti. Bilo kako bilo, tu sliku treba popraviti
Patrijarh Irinej i vi poznati ste ekumenisti. Nedavni susret carigradskog patrijarha Bartolomeja i pape Franje ohrabrio je mnoge koji se nadaju jačem povezivanju pravoslavlja i katoličanstva. Mislite li da ekumenizam ima budućnost u Hrvatskoj?
Za pojedine je ekumenizam zlo, izdaja pravoslavnog identiteta. Za mene je nasušna potreba za svedočenjem, bratoljubivim dijalogom, kao suštinom Crkve. Hristos je rekao: “Da svi jedno budu, kao Ti, Oče, što si u meni i ja u tebi, da i oni u nama jedno budu, da svet veruje da si me Ti poslao.” Često zaboravljamo da imamo više godina jedinstva nego razdeljenosti. Nadam se da će ovaj novi milenijum voditi jedinstvu. Imperativ je jevanđelja da radimo na jedinstvu, uprkos svim preprekama, uzdajući se uvek u Božju pomoć i promisao Njegovu.
Gost na vašem ustoličenju bio je i sisački biskup Vlado Košić, kojeg ste predstavili kao prijatelja iz studentskih dana, ali koji u svojim istupima nerijetko koristi antisrpsku retoriku i djeluje suprotno pravilima ekumenskog dijaloga. Kako s braćom poput njega graditi ekumenizam?
Nedavno sam proveo nekoliko sati u otvorenom i iskrenom razgovoru sa bratom, biskupom Košićem. Dotakli smo se mnogih aktuelnih pitanja, pa i ovih koja mi postavljate. Na neke pojave ne gledamo isto. Slušao sam ga i on je slušao mene. Pokušao sam da ga razumem, slušajući njegove argumente koji su bili logični i čvrsti, ali i ja sam se trudio da moje reči budu bratske i blage, a argumenti jaki i jasni. Verujem da iskrenim dijalogom možemo razumeti jedan drugoga i postati bliži i da samo tako i mi, kao crkveni pastiri, skromno možemo, blagodaću Božjom, doprineti da svaki čovek, ne ugrožavajući drugog i drugačijeg, na ovim prostorima živi potpuno slobodno. Uskoro ćemo se opet sresti i nastaviti razgovor.
Godinama ste u Srbiji bili na čelu Republičke radiodifuzne agencije (RRA). Jeste li zadovoljni količinom programa religijskog sadržaja u Srbiji?
Nikad dosta Božje reči. Čovek ne živi samo o hlebu, nego o svakoj reči koja izlazi iz usta Božjih. Bio sam neko vreme na čelu nezavisnog regulatornog tela, ali time nisam imao veći uticaj na televizijske programe. Uostalom, svaka medijska kuća, pa i javni servis, ima svoju programsku koncepciju, svoju uređivačku politiku.
Otkako živim u Hrvatskoj, uvideo sam da braća rimokatolici imaju veliko poštovanje prema ličnosti kardinala Stepinca. Tema kanonizacije nije nova. Papa Jovan Pavle II još je 1998. kardinala Stepinca proglasio blaženim. Katolička crkva ima svoju proceduru proglašenja svetitelja, koja je različita od prakse Pravoslavne crkve. Mi tu ne odlučujemo. Želim samo da ponovim reči patrijarha Irineja da ličnost svetitelja treba da bude poštovana i od drugih hrišćana
Na HRT-u pravoslavci nemaju svoju emisiju, a svoju redakciju nemaju ni građani srpske nacionalnosti. Mislite li da bi se to trebalo promijeniti?
Na RTS-u postoje emisije, sedmična “Verski mozaik Srbije” i svakodnevna “Verski kalendar”, u kojima su, po principu pozitivne diskriminacije, ravnomerno zastupljene sve crkve i verske zajednice koje su istorijski utemeljene u Srbiji. Prema tome, u njima je redovno zastupljena i Katolička crkva. Nije teško zapaziti da HRT ne primenjuje ovakav princip. Svih ovih meseci otkada sam ustoličen za mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, pored televizijskog prenosa mog ustoličenja (koji je, moram da kažem, bio odlično realizovan) i nekoliko emisija koje se mogu nabrojati na prste jedne ruke, nije bilo drugih programskih sadržaja u kojima bi bilo reči o Pravoslavnoj crkvi. Slično je i sa zastupljenošću drugih crkava i verskih zajednica na HRT-u. Ne znam, možda je to rezultat i nekih objektivnih okolnosti. Bilo kako bilo, tu sliku treba popraviti. Treba primeniti evropske standarde i svakome dati isto pravo da ravnomerno bude zastupljen na javnom servisu. Lično ću se, po meri svojih mogućnosti, za to zauzeti, a verujem da ću naići na razumevanje.
Predajete na Bogosloviji i to pastoralnu psihologiju. Možete li nam reći nešto o tom dijelu vašeg rada? Hoćete li ostati profesor?
Da, ostajem profesor. Mislim da je važno biti u dodiru sa studentima i naučnicima, imati uvide u dostignuća ne samo iz teologije, nego i iz psihologije, filosofije, sociologije, politikologije, bioetike i drugih nauka. Ta saznanja mogu da obogate naš pastirski pristup vernicima. Bitno je razumeti antinomije modernog čoveka. To je nemoguće bez saznanja, a najvitalniji istraživači na tom polju su studenti. Mladost je otvorena prema večnim pitanjima. Isusu je mladi čovek postavio pitanje: “Učitelju blagi, šta da učinim da zadobijem život večni?”
Puno ste se bavili mladima koji boluju od različitih ovisnosti i posljedica drugih štetnih aktivnosti: mislite li, u nekom obliku, s time nastaviti i u Hrvatskoj?
Mislim da je nužno nastaviti sa društvenim radom. Bolesti zavisnosti su jedan od novih oblika otuđenja. Biti ravnodušan znači biti lišen socijalne empatije, to jest kvijetistički i uskogrudo zabijati glavu u pesak i bežati od naše budućnosti, a to su mladi. Razbijene porodice i društvo okrenuto srebroljublju upravo uzrokuju devijacije kao što su narkomanija, alkoholizam, zavisnost od kompjuterskih tehnologija. Crkva nije istinska crkva ako ne izlazi u susret palom čoveku. Ako mu ne pruži obe ruke, ona je samo relikt prošlosti i estetika ljubitelja obreda, bilo koje konfesije ili denominacije.
SPC je prije Drugog svjetskog rata imao brojna dobra i zgrade koje su nacionalizirane. Je li vam poznato u kojoj mjeri je izvršena denacionalizacija?
Pokazalo se da je denacionalizacija veoma složen proces, zato što je u međuvremenu promenjeno više titulara imovine. Radi se o neotuđivim pravima. Država je već dosta oduzetog vratila. Budući da je Hrvatska članica Evropske unije, uveren sam da će oduzeto biti vraćeno koliko god je to moguće. Sa druge strane, to jeste bitno pitanje za SPC, ali ne i najbitnije. Naša služba Hristu je suština našeg postojanja. Rečeno je: “Ištite pre svega carstvo Božje i pravdu Njegovu, a sve ostalo će vam se pridodati.”
Ćirilica je deo srpske posebnosti i identiteta! Ipak, da bi se trajno rešio problem ćirilice i drugi slični problemi, najvažnije je da postoji politička volja. Crkve su tu da, sa svoje strane, stvore pozitivnu atmosferu. Ćirilicu takođe koriste Bugari, Rusi, Ukrajinci… Zamislite kad bi trećinu građana neke hrvatske županije ili grada činio neko od njih. Da li bi lokalna uprava zbog njih postavila ćirilične natpise ili ne bi? Pretpostavljam da bi. Reč je o ljudskim pravima i ništa više od toga
Ne možemo pobjeći od teških pitanja. Kakav je vaš stav o beatifikaciji Alojzija Stepinca, o čemu su mišljenja katolika i pravoslavaca često dijametralno suprotna?
Otkako živim u Hrvatskoj, uvideo sam da braća rimokatolici imaju veliko poštovanje prema ličnosti kardinala Stepinca. Tema kanonizacije nije nova. Papa Jovan Pavle II još je 1998. kardinala Stepinca proglasio blaženim. Katolička crkva ima svoju proceduru proglašenja svetitelja, koja je različita od prakse Pravoslavne crkve. Mi tu ne odlučujemo. Želim samo da ponovim reči patrijarha Irineja da ličnost svetitelja treba da bude poštovana i od drugih hrišćana.
Kakav je vaš stav o aktualnom problemu postavljanja ćiriličnih ploča u sredinama u kojima je trećina stanovnika srpske nacionalnosti?
Nažalost, to je pitanje u velikoj meri negativno ispolitizovano. Pojedinci zloupotrebljavaju bol onih koji su u nesretnim i bezumnim krvoprolićima devedesetih godina prošlog veka izgubili svoje bližnje. Taj bol razumem i svakodnevno se kolenopreklonim i molim Bogu da im da utehu onako kako samo on ume. Isto tako, celim srcem se molim da svakoj nevinoj žrtvi, bez obzira kom narodu i kojoj veri pripada, podari carstvo nebesko. Ali politizacijom pitanja kao što je ćirilica, radi postizanja koristoljubivih, dnevnopolitičkih ciljeva, pojedinci ne samo da ne doprinose ublažavanju bola, nego ga još više produbljuju i otvaraju mogućnosti za nove i teže rane.
Da budem jasan: svako ko živi u Hrvatskoj treba da poštuje zakone ove zemlje, da razvijajući lične i kolektivne potencijale doprinosi opštem dobru i razvoju države. A država i društvo su dužni da štite i afirmišu negovanje duhovne i nacionalne posebnosti, lično-sabornog identiteta svakog naroda i pojedinca. To važi i za Srbiju, za Hrvate u Srbiji, kao i za Srbe u Hrvatskoj. Izražavam nadu da će i Katolička crkva doprineti očuvanju verskog i kulturnog identiteta Srba, onako kako to nastoji da čini Pravoslavna crkva u Srbiji.
Ćirilica je deo srpske posebnosti i identiteta! Ipak, da bi se trajno rešio problem ćirilice i drugi slični problemi, najvažnije je da postoji politička volja. Crkve su tu da, sa svoje strane, stvore pozitivnu atmosferu. Ćirilicu takođe koriste Bugari, Rusi, Ukrajinci… Zamislite kad bi trećinu građana neke hrvatske županije ili grada činio neko od njih. Da li bi lokalna uprava zbog njih postavila ćirilične natpise ili ne bi? Pretpostavljam da bi. Reč je o ljudskim pravima i ništa više od toga. Ono što se danas naziva zapadnom civilizacijom, a ja je bez obzira na mane i iskušenja izjednačavam sa hrišćanskom civilizacijom, stvorio je Milanski edikt, davši pre trinaest vekova slobodu savesti svakom narodu i svakoj ličnosti. Ako smo hrišćani, to vrhunsko načelo slobode ćemo negovati, a ne gušiti.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
- « Previous Page
- 1
- …
- 9
- 10
- 11
- 12
- 13
- …
- 15
- Next Page »