Godina je, mislim, bila 1997. ili 1998. kada je Bosna i Hercegovina ostvarila najveći gospodarski rast na svijetu. Daleko ispred Japana i Singapura, Njemačku, Kanadu, Brazil i slične zemlje Bosanci su ostavili daleko iza sebe, i samo im je nebo bilo granica. Tako su govorili statistički dijagrami. [Read more…]
A što da Danijel Subašić nije znao braniti?
Kad su 90-ih na prostoru Jugoslavije počeli bratoubilački ratovi, u javnoj se komunikaciji isprva stidljivo, a potom sve češće pojavljivala jedna općekorištena fraza. “Prije se”, kazivala je ta fraza, “nije znalo tko je tko.” [Read more…]
Kome još treba istina? Ja znam: autorima i čitateljima Autografa!
O čemu god da pišemo – o tome da ima nade za Europu dokle postoji ovakva Španjolska, koja u Valenciji udomljava migrante, proklete koji su lutali po Mediteranu jer ih novovjeka fašistička talijanska vlast nije željela (kao što ih ne žele ni kriptofašisti iz HDZ-a), o tome da Angela Merkel ne smije izgubiti bitku protiv ultrakonzervativaca iz Bavarske, odnosno CSU-a jer i to znači spašavati Europu, o čudovišnoj Americi koja trpa djecu u logore, [Read more…]
Knjige za ljeto 2017
Stara asirska mudrost glasi: nije vijest po čemu je sve Hrvatska na europskome dnu, vijest bi bila da Hrvatska po nečemu nije na dnu. Ali ovo naprosto ne možemo zaobići: po broju tiskanih knjiga po glavi stanovnika – mjereći novim naslovima ili ukupnim nakladama, sasvim je svejedno – Hrvatska je daleko iza pretposljednje zemlje Europske unije. [Read more…]
Zašto bi nam Bruxelles ipak trebao biti Brisel
Ceremonijal hrvatskog ulaska u Europsku Uniju bio je obilježen s dva gafa. No, kako već tada nikoga ni za što nije bilo briga, oba su ostala savršeno neprimijećena. Nad prvim sam, istina je, osobno zapjenio – jer to je još bilo vrijeme kada mi se događalo da se nad nečim razgnjevim ili kada sam se još uvijek nečemu u vezi Europe i Hrvatske mogao nadati – pa sam na ovom istom mjestu napisao bijesan članak, na koji, srećom po mene, nitko nije reagirao. [Read more…]
Prekomjerno granatiranje i hrvatska šutnja
”Domoljubni” buldožer već pedesetak dana radi punom parom na gaženju građanskog društva i hrvatske demokratske javnosti. Svi koji se odbiju pokoriti Karamarkovoj viziji hrvatske budućnosti koja, kako je rekao, pripada HDZ-u i njihovoj mladeži, završit će na medijskoj lomači. Posljednjih dana na njoj se sustavno friga ministra unutarnjih poslova Vlahu Orepića jer se odvažio koliko-toliko samostalno voditi policijski resor. [Read more…]
Konobari fašizma
Čestitamo spisateljici Dubravki Ugrešić nagradu Neustadt 2016.
I am not a monster, I am a writer!
(Radovan Karadžić)
Sto četrdeset i jedan starac [Read more…]
Da nam živi rad!
U Amsterdamu, nedaleko od moga kvarta, neki Bugari otvorili su dućan. Staklo trgovine oblijepili su s unutrašnje strane bugarskom zastavom. Tako je dućan ispao jako uočljiv izvana, i zamračen iznutra. U dućanu se prodaju precijenjene i preskupe bugarske namirnice. Tako je više-manje sa svim etno-dućanima.
Najprije dođu migranti, a onda za njima etno-dućani. Etno-dućani nakon nekog vremena nestaju, a migranti, hm, valjda ostaju?! Broj Bugara u Holandiji očito raste, jer su se u posljednjih godinu dana samo u Amsterdamu otvorile barem dvije bugarske trgovine.
A što se ”balkanskoga zuba“ tiče, zna se, on ne štedi, dat će koji euro više da zadovolji svoju gurmansku nostalgiju.
U dućanu se prodaje bugarsko vino, smrznuti ćevapi i pljeskavice, pite sa sirom (banice), kiseli krastavci i paprika, ajvari, pindžuri, ljutenice, i slatkiši koji kao da su ispali iz kakvih paketa pomoći gladnima, svima je, naime, istekao rok trajanja.
Na pitanje kako je postao multimilijuner jedan od najbogatijih ruskih oligarha odgovorio je: ”Ne zaboravite, ja radim sedamnaest sati na dan!“ Apsolutno istim odgovorom, bez trzaja na licu, služe se krimosi, lopine, političari, porno zvijezde, ratni kriminalci, celebsi, masovni ubojice, i slični. Svi oni upotrebljavaju riječi – sedamnaest sati na dan, moja karijera, moj posao – samouvjereno, bez trzaja na licu, kao da izgovaraju svoje vlastito ime i prezime
Dućan je zapušten i neuredan, kupac se posvuda zapliće o kartonske kutije. Pored kase sjedi mladić i ne miče se, zamro je, baš kao da se kakvome svecu zavjetovao da iz njega nitko nikada neće izvući ni A, ni B. Djevojka za kasom ljepušna je na način na koji to toplo savjetuju magazini za tinejdžerke. Ima kratku suknjicu, dugu ravnu plavu kosu, preplanuli ten. Preplanulost je njezin puder u prahu. Prepredenost koristi kao tekući. Curica za kasom rašpa noktiće, a pored nje čeka i bočica s lakom za nokte. Prizor me ispunjava veseljem. Mala se prepredeno kezi.
Kupujem ljutenicu, bugarski (da, turski, grčki, makedonski, srpski) sir i tri velika bugarska pradajza. Doviždane. Doviždane.
Znam da bi svako holandsko (i evropsko) desničarsko srce odobrilo ovaj opis. Istina je, ti ”Istočnjaci“, Bugari, Rumunji, Poljaci, ne samo da zarađuju na nama, kradu, piju i lažu, nego još donose sa sobom svoje splačine, svoje kisele krastavce, svoja govna. Samo čekaju da nalegnu na našu socijalnu pomoć, usele u naše socijalne stanove, koje onda iznajmljuju, a oni se vrate svojim kućama i tamo se lješkare i baškare s parama koje vuku od naših poreznih obveznika.
Istina, to isto misle Bugari, Rumunji i Poljaci o svojim Romima; to isto mislili su sve donedavno Bugari o svojim Turcima. Istina, situacija se promijenila u korist Turaka otkada Bugarke masovno jure u Tursku da zarade koji dinar kao spremačice.
Podjela na te koji rade i te koji ne rade – na marljive i lijenčine, na radišne i lezileboviće – nije nova, ali je posljednjih godina postala temeljna medijsko-ideološka matrica na koju se namata slobodna općenarodna misao.
Kategoriji lijenčina, lezilebovića i neradnika pridružile su se vojske nezaposlenih (za koje zaposleni tvrde da su naprosto nesposobni i nesnalažljivi), nezadovoljnici, indignadosi, ”ljevičari“, državno i etnički obilježene skupine (Grci, Španjolci, Rumunji, Bugari, Bosanci – svi su oni lijeni!), anti-kapitalistički nastrojeni elementi, huligani, vandali, teroristi i islamski fundamentalisti.
Rezultati istraživanja o tome tko koliko radi u Evropi pokazuje da su lijeni Rumunji apsolutni rekorderi po količini sati koje provode na poslu. Rumunji definitivno najviše rade. Lijeni Grci su, gle, na drugom mjestu, a lijeni Bugari na trećem. Za njima slijede Hrvati, Poljaci, Latvijci, Slovaci, Estonci i Ciprani. Najmanje rade marljivi Finci, dok su poslovično radišni Nijemci negdje u sredini
Na pitanje kako je postao multimilijuner jedan od najbogatijih ruskih oligarha odgovorio je: ”Ne zaboravite, ja radim sedamnaest sati na dan!“ Apsolutno istim odgovorom, bez trzaja na licu, služe se krimosi, lopine, političari, porno zvijezde, ratni kriminalci, celebsi, masovni ubojice, i slični. Svi oni upotrebljavaju riječi – sedamnaest sati na dan, moja karijera, moj posao – samouvjereno, bez trzaja na licu, kao da izgovaraju svoje vlastito ime i prezime.
Mediji su pritom (i oni rade sedamnaest sati na dan) uspjeli uvjeriti neradničku većinu da je to istina. I dok lijena većina nema ni karijere, ni profesije, ni imena ni prezimena, ni lica, dotle marljiva manjina ima dvadeset i četiri sata prezentno lice. Ono je kod žena, doduše, najčešće zamijenjeno stražnjicom, ali njihova stražnjica ima svoj (etnički) identitet, svoje ime i prezime. A lijenčine su postale teret za zemaljsku kuglu, usporavaju vrtnju, nitko ne zna kako da ih se riješi, bilo bi najbolje da oni sami uzmu stvar u svoje ruke.
Zato singapurski film Ilo Ilo, Anthony Chena, započinje nedvosmislenim padom anonimnog tijela s balkona neke singapurske stambene zgrade. Film, naime, govori o tome kako azijska ekonomska kriza djeluje na ”lijenčine“.
Kratke vjestice, poput izvještaja Pariškog centra za praćenje ekonomije razvoja, Coe-Rexecode, ponekad se izbore za mjestašce u medijima, poput hrvatskih i srpskih, i to među ”ne biste vjerovali čije su sve guze najljepše ovoga ljeta na jadranskim plažama“.
Rezultati istraživanja o tome tko koliko radi u Evropi pokazuje da su lijeni Rumunji apsolutni rekorderi po količini sati koje provode na poslu. Rumunji definitivno najviše rade. Lijeni Grci su, gle, na drugom mjestu, a lijeni Bugari na trećem. Za njima slijede Hrvati, Poljaci, Latvijci, Slovaci, Estonci i Ciprani. Najmanje rade marljivi Finci, dok su poslovično radišni Nijemci negdje u sredini.
Podatak da u malenoj Hrvatskoj ima svega dvjestotinjak marljivih (odnosno superbogataša), a svi drugi su lijenčine (što bez posla, što s poslom, svi jednako gladni) samo je potakao hrvatske zakonodavce da donesu, a marljive da izglasaju, novi zakon o radu, prema kojemu se lijenčine navodno lišavaju svih prava, osim prava na goli život
Takve vjestice, nažalost, ne razbijaju tvrde predrasude, nego gotovo da ih učvršćuju. Marljivi su odnijeli ne samo stvarnu nego i simboličku pobjedu nad lijenčinama. Lijenčine svi preziru, a najviše ih preziru same lijenčine. Zato lijenčine štuju i bogotvore svoje marljive.
Podatak da u malenoj Hrvatskoj ima svega dvjestotinjak marljivih (odnosno superbogataša), a svi drugi su lijenčine (što bez posla, što s poslom, svi jednako gladni) samo je potakao hrvatske zakonodavce da donesu, a marljive da izglasaju, novi zakon o radu, prema kojemu se lijenčine navodno lišavaju svih prava, osim prava na goli život.
U divljaka luk i strijela, željeznica selo grad, da nam živi zemlja cijela, da nam živi živi rad – tako su glasili stihovi pjesme koja se pjevala u socijalističkim vremenima, kada su radnička prava bila neusporedivo veća i humanija od današnjih. Nikada nisam posve razumjela značenje svih tih socijalističkih stihova, možda i zato što se nisam ni trudila da ih shvatim. Kakve, na primjer, ima veze divljak, luk i strijela sa željeznicom, selom i gradom, osim ako ti stihovi ne izražavaju anticipacijsku twitter-poruku o općoj povijesti ljudskoga roda, sugerirajući da se divljak riješio luka i strijele i došao do željeznice sela i grada zahvaljujući radu.
Ili obratno, dakako, da će se isti taj divljak, ako ne bude radio, vratiti u epohu luka i strijele, dok će željeznice, selo i grad zarasti u travu.
Iako je socijalistička svakidašnjica u nekadašnjoj Jugoslaviji izgledala kao hedonistička parodija svakidašnjice u drugim komunističkim zemljama, Jugoslavene je s tim zemljama ipak povezivao paket istih vrijednosti, zajednička simbolika i imaginarij. A ključno mjesto, barem što se simbolike i imaginarija tiče, zauzimao je rad.
Danas je rad izbrisan iz pamćenja ljudi. Zato je ljudima kao jedina identifikacija ostavljena etnička pripadnost. Zato su suci i advokati prije svega Hrvati, a tek onda suci, i zato su liječnici i medicinske sestre prije svega Srbi, a tek onda liječnici, zato su i pisci prije svega Hrvati, Srbi i Bosanci, pa tek onda pisci
Taj rad koji je od majmuna stvorio divljaka s lukom i strijelom; taj koji je od divljaka stvorio ”seljaka i radnika“ i ”poštenu inteligenciju“. ”Radnici, seljaci i poštena inteligencija“ bili su u socijalističkome imaginariju temeljni stupovi zdravog socijalističkog društva, i imali su apsolutno pozitivno obojanje (tim više što je poštena inteligencija bila odvojena od nepoštene). Samo je ”birokracija“ bila sušto zlo, ”birokracija“ je, poput parazita, živjela na grbači naroda.
Sve u svemu, riječ rad zvonila je posvuda, s predigra u kino-dvoranama s kojih su curile privlačne slike golih, oznojenih, radničkih mišića; iz mojih školskih čitanki gdje su zanimanja bila nedvosmislena (rudari, medicinske sestre, kovači, bageristice, građevinari, učiteljice, mašinovođe, vozačice tramvaja); iz filmova; s prvomajskih parada koje su izgledale kao kakve paganske svečanosti u slavu boga Rada, gdje su se božjem oltaru prinosile brojke tona čelika, tona iskopana uglja, tona žita i tona tiskanih udžbenika i knjiga.
Junaci toga vremena bili su udarnici i udarnice, muškarci i žene koji su premašivali normu. Danas je rad izbrisan iz pamćenja ljudi. Zato je ljudima kao jedina identifikacija ostavljena etnička pripadnost. Zato su suci i advokati prije svega Hrvati, a tek onda suci, i zato su liječnici i medicinske sestre prije svega Srbi, a tek onda liječnici, zato su i pisci prije svega Hrvati, Srbi i Bosanci, pa tek onda pisci.
Etnička pripadnost je ljepilo koje ujedinjuje eksploatatore i eksploatirane, dobitnike i gubitnike. A radnici, seljaci, poštena inteligencija i sama ideja rada izbrisani su iz svakidašnjeg života, iz medija, iz imaginarija, iz paketa ideoloških vrijednosti, odasvuda, postavši nikome potrebno historijsko (komunističko) smeće.
Na pitanje kako je biti multimilijuner jedan od najbogatijih ruskih oligarha odgovorio je: ”Ne zaboravite, ja radim sedamnaest sati na dan!“ Slično na to pitanje odgovara ordinarni ljudski šljam, bilo da se radi o multimilijunašima, krimosima, lopinama, bankarima, političarima, poslovnim ljudima, oligarsima – šljam svih vrsta i orijentacija. U ruskim bajkama Ivan Budalina, najmlađi sin, uvijek zaslužuje svoj happy end i dobiva carstvo i carevnu. Zahvaljujući dnevnom sedamnaestosatnom dnevnom radnom vremenu? Ne, naravno
Dakako, moja vizura je post-jugoslavenska. Sigurna sam da je slika blistavija u post-komunističkim zemljama poput Poljske, Rumunjske, Bugarske, Mađarske… Nadam se da mi predstavnici drugih post-komunističkih zemalja neće uzeti za zlo moju geopolitičku uskogrudnost. Sve što sam rekla odnosi se isključivo na malu Hrvatsku, malu Srbiju, malu Bosnu, malu Makedoniju… A to malo lošega u moru općeg dobra može se i zanemariti, zar ne?
Istina, jedno istraživanje iz 2008. godine pokazalo je da malo više od polovice bivših Istočnih Nijemaca nije zadovoljno postojećem tržišnom ekonomijom, a gotovo polovica priželjkuje povratak na socijalističko društveno uređenje. Kako je povratak na staro nezamisliv, lijeni istočnonjemački nezadovoljnici dobili su na dar utješni supstitut, mali nostalgičarski souvenir, MasterCard karticu s likom Karla Marxa, koju je izdala i dizajnirala banka u današnjem Chemnitzu, a bivšem Karl-Marx-Stadtu.
Na pitanje kako je biti multimilijuner jedan od najbogatijih ruskih oligarha odgovorio je: ”Ne zaboravite, ja radim sedamnaest sati na dan!“ Slično na to pitanje odgovara ordinarni ljudski šljam, bilo da se radi o multimilijunašima, krimosima, lopinama, bankarima, političarima, poslovnim ljudima, oligarsima – šljam svih vrsta i orijentacija. U ruskim bajkama Ivan Budalina, najmlađi sin, uvijek zaslužuje svoj happy end i dobiva carstvo i carevnu.
Zahvaljujući dnevnom sedamnaestosatnom dnevnom radnom vremenu? Ne, naravno, nego zahvaljujući lukavstvu i moćnim pomoćnicima. A bajka o sedamnaestosatnom radnom danu smišljena je za utjehu ”luzerima“, ”pušačima“ i ”suckerima“, većini, dakle.
Sve to, dakako, zna i ona mala iz bugarskog dućana s početka ovoga teksta, koja rašpa svoje nokte i čeka da je neki marljivac pretvori iz žabe u princezu. Jer ta tranzicija sigurno se neće dogoditi zahvaljujući njezinom sedamnaestosatnom radu za kasom u zapuštenu etno-dućanu u Amsterdamu.
U filmu This Must Be The Place Sean Penn glumi bogatog, ostarjelog rokera, koji u razgovoru s nekim izgovara (otprilike) sljedeću repliku: ”Ne čini li vam se da više nitko ne radi nešto konkretno, nego je sve neka vrsta arta?“
(Prenosimo s portala Peščanik.net)
Katalog bez najboljih?
U ona, što se kulture tiče arkadijska vremena prije petnaestak, desetak godina, oko hrvatskog nastupa na frankfurtskom sajmu knjiga vodile su se teške polemike. Žučno se raspravljalo o tome tko će biti među piscima koji će imati predstavljanje na hrvatskom štandu, tko su podobni, a tko nepodobni izdavači, koje su knjige politički korektne, a koje to nisu, tko će selektirati program, a tko neće i po kojim kriterijima, hrvatsko-lokalnim ili globalističko-kozmopolitskim.
Hoće li se u Frankfurtu pred (možeš si mislit’) svjetskim literarnim medijskim reflektorima naći pokoja na strani jezik prevedena arheološka studija sveučilišne profesorice Mirjane Sanader, politički roman s ključem hrvatskog klasika Ivana Aralice posvećen tada aktualnom hrvatskom predsjedniku ili triler uglednog redatelja i diplomata Miroslava Međimorca prigodno nazvan “Frankfurtska veza”. Hoćemo li se i na našem, hrvatskom štandu dostojno posvetiti Hrvatu i nobelovcu Ivi Andriću ili ćemo to prepustiti nacionalnim štandovima Srbije i Bosne i Hercegovine.
Komešalo se oko Frankfurta bez obzira na to da li je u Ministarstvu kulture bio hadezeovski ili esdepeovski ministar kulture. Neki su nakladnici vrlo glasno bojkotirali hrvatski štand, bojkotirajući time i hrvatsku krivudavu kulturnu politiku, kao što su ga u širokom luku izbjegavali i neki domaći kurentni pisci
Komešalo se oko Frankfurta bez obzira na to da li je u Ministarstvu kulture bio hadezeovski ili esdepeovski ministar kulture. Neki su nakladnici vrlo glasno bojkotirali hrvatski štand, bojkotirajući time i hrvatsku krivudavu kulturnu politiku, kao što su ga u širokom luku izbjegavali i neki domaći kurentni pisci. A danas je situacija ipak bitno drugačija.
Hrvatski nastup u Frankfurtu kao da ne zanima više nikoga. Doduše, vehementna kritika hrvatskog nastupa Slobodana Prosperova Novaka u emisiji “Pola ure kulture” naišla je na oštar komentar književnice Ivane Simić Bodrožić koja je, koju godinu prije i sama vrlo surovo iskritizirala svoj boravak na frankfurtskom sajmu knjige kao članice hrvatske delegacije…
A ove je godine hrvatski frankfurtski nastup koji je porezne obveznike stajao 400.000 kuna, bio i u sjeni teškometnih polemika oko nastupa Hrvatske kao zemlje gosta na međunarodnom sajmu dječje knjige u Bologni koji će se održati u proljeće 2015. godine (i hrvatske porezne obveznike stajati daljnjih 800.000 kuna).
I u Frankfurtu se tako, kako mi kažu nakladnici koji su svojim poslom bili u tom njemačkom gradu bankara i sajmova, naširoko zborilo o odluci Ministarstva kulture da hrvatski nastup u Bologni povjeri ekipi koja vrlo malo zna o poslovnim sajmovima knjiga kao što su to i Frankfurt i Bologna te da potpuno zaobiđe ljude koji su, što se Bologne tiče, izborili i izlobirali Hrvatskoj njeno počasno mjesto.
Bilo je čudnovatosti i oko kataloga u koji je uvršteno dvadeset “najuspješnijih” hrvatskih pisaca (…) A na tom popisu (…) nije bilo Dubravke Ugrešić ni Miljenka Jergovića
Na žalost, na predstavljanju veličanstvenog izdavačkog pothvata o hrvatskom performansu nije se pojavila njegova autorica Suzana Marjanić, koju su u Ministarstvu kulture u pozivu na konferenciju za tisak na kojoj se Frankfurt najavljivao prekrstili u Majnarić, pa se to krivo napisano prezime našlo u brojnim novinarskim tekstovima kao još jedan doprinos šlamperaju i zbrci oko ovogodišnjeg hrvatskog Frankfurta.
A bilo je čudnovatosti i oko kataloga u koji je uvršteno dvadeset “najuspješnijih” hrvatskih pisaca, kako je to novinarima rečeno u zgradi Ministarstva kulture u prisutnosti Andree Zlatar Violić koja je još uvijek ministrica kulture.
A na tom popisu, na kojem se našlo i vrijednih imena, nije bilo Dubravke Ugrešić ni Miljenka Jergovića. O tim je “najuspješnijim” piscima odlučivalo Kulturno vijeće za knjižnu, nakladničku i knjižarsku djelatnost i kako neslužbeno saznajem, na tom su popisu bili i Dubravka Ugrešić i Miljenko Jergović. A kako su onda s popisa ispali?
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).