Nakon što je 21. srpnja na snagu stupio Zakon o otpisu dugova fizičkim osobama, Grad Zagreb odlučio je svojim građanima čiji su računi u blokadi i pod ovrhom oprostiti do 10.000 kuna za komunalije, ali bez socijalnog ili imovinskog cenzusa, pa će se tako dugovi opraštati svima. [Read more…]
Koje reformske zahvate mora provoditi Orešković
Nekoliko čitatelja pita kakve se reforme mogu očekivati od novog mandatara – reformatora?
Logično, jer o predstojećim reformama mandatara – reformatora malo se objavljuje. A zaključuje li se prema većini napisa iz (opozicijskih) medija, riječ je o ”tehnokratu bez političkog iskustva” ili ”tehnokratu bez političkog legimiteta”. [Read more…]
Hrvatska je u odnosnu na Grčku neprepoznatljiva
O čemu govorimo kad govorimo o Grčkoj? O “narodu patoloških lijenčina”, kako Grke naziva njemački jurišni tabloid Bild, o “urbaniziranim čobanima koje treba naučiti pameti” i “Srbima koji ne govore srpski”, kako ih, još maštovitije, nazivaju anonimni komentatori po najuglednijim hrvatskim informativnim portalima, ili su Grci neradnici koji ne plaćaju porez, a na kraju godine primaju trinaestu i četrnaestu plaću plus naknadu za redovni dolazak na posao, kako to pišu hrvatski ekonomski analitičari [Read more…]
Majka Tereza
Stranka novoizabrane predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović iskoristila je Vladinu mjeru kojom se željelo pomoći osiromašenim obrtnicima i prezaduženim sitnim poduzetnicima da bi ušparala 31.300 kuna.
Premda godišnje iz proračuna inkasira više od 415.000 kuna za rad svojih vijećnika u Skupštini, zagrebački HDZ zatražio je od gradskih vlasti otpis kamata na neplaćene najamnine za atraktivni poslovni prostor u kome se njihovo sjedište nalazi već više od 20 godina.
Premda godišnje iz proračuna inkasira više od 415.000 kuna za rad svojih vijećnika u Skupštini, zagrebački HDZ zatražio je od gradskih vlasti otpis kamata na neplaćene najamnine za atraktivni poslovni prostor u kome se njihovo sjedište nalazi već više od 20 godina. Zahtjev je usvojen i, na opće zgražanje, to im je dugovanje oprošteno
Zahtjev je usvojen i, na opće zgražanje, to im je dugovanje oprošteno.
Drugim riječima, spretni momci iz zagrebačke filijale HDZ-a, ne štedeći obraza, uspjeli su strpati u stranačku kasu oko četiri tisuće eura na koje moralno nemaju nikakvo pravo hladnokrvno se pozvavši na interventni propis namijenjen drugima.
A dok su HDZ-ovci danima zavirivali u poštanski sandučić čekajući hoće li im proći ta genijalna švercerska ideja da se provuku do kazana zajedno sa sirotinjom, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović elegantno je stolovala u blještećem luksuzu predsjedničkog apartmana hotela Sheraton, gdje samo tri dana koštaju kao i taj njihov predriblani dug Gradu Zagrebu.
Naime, za dan komocije u tih tri stotine kvadrata, prikladnih čak i za razmažene navike arapskih šeika, te svjetskih političkih i holivudskih zvijezda, treba izvaditi 1.500 eura iliti više od 10 tisuća kuna. Predsjednicima Mesiću i Josipoviću nije padalo na pamet takvo razbacivanje, pa su svoje ceremonije čekali jedan doma, a drugi u prostorijama SDP-a. No, njihova nasljednica nije se mogla strpjeti s tako prizemnim rješenjima, pa koliko košta, neka košta.
A to možda i nije toliko čudno. Od predsjednice koja se želi okruniti uz malograđansku scenografiju plotuna, izmišljenih uniformi Kravat pukovnije iz Stogodišnjeg rata, mamuza Trenkovih pandura i lente kao u vojnim režimima Latinske Amerike, sigurno ne očekujete da svoj inauguracijski govor piše pod štednom žaruljom u svojoj kuhinji.
I tako su, dok se u ponedjeljak nije preselila u Vilu Weiss na Pantovčaku, ona i njena svita napravili u Sharatonu ceh od oko 300.000 kuna.
Je li Kolinda Grabar-Kitarović mislila da će joj gostoprimstvo u apartmanu biti poklonjeno, ne zna se, no kad su novinari počeli postavljati pitanja, njen je tim brže bolje priopćio da će sve troškove podmiriti stranka.
Dok su HDZ-ovci danima zavirivali u poštanski sandučić čekajući hoće li im proći ta genijalna švercerska ideja da se provuku do kazana zajedno sa sirotinjom, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović elegantno je stolovala u blještećem luksuzu predsjedničkog apartmana hotela Sheraton, gdje samo tri dana koštaju kao i taj njihov predriblani dug Gradu Zagrebu
To znači da će HDZ, kome je bilo skupo platiti Gradu Zagrebu vlastiti dug, pa će im onih 31.300 kuna solidarno namiriti porezni obveznici, sada iskeširati deset puta više za razmažene hirove žene koja se hvalila svojim skromnim porijeklom.
Nema što, fino su se građanima narugali i Kolinda Grabar-Kitarović i stranka koja ju je poslala u predsjedničku kampanju. Ta ista HDZ-ova Majka Tereza koja se klela da će padati s nogu radeći za maloga čovjeka, ta nježna duša kojoj bi glas svaki put zadrhtao na spomen sirotinje koja grca u bijedi i dugovima, ta racionalna žena koja je propagirala preseljenje s Pantovčaka u ime za nju sakrosantne skromnosti – sada pokazuje drugo lice. Pišem vam pismo da rod više nismo.
Političarka koja je u kampanji pozivala ”ovu bešćutnu vlast da izađe iz crnih limuzina i Vladinih zrakoplova i vidi kako se u Hrvatskoj živi” te zdvajala nad djecom koja idu gladna u školu, mogla je samo za taj Sheraton spasiti 3.000 djece od gladi mjesečnom uplatom za školsku užinu. Ali gospođa je, umjesto toga, radije nahranila – svoju sujetu.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Tragom sv. Franje
Sveti Franjo osnovao je početkom trinaestog stoljeća red Manje braće s tvrdim načelom da nijedan njegov član ne smije imati nikakvih zemaljskih dobara.
Osam stoljeća kasnije jedan je naš franjevac osuđen na dvije godine zatvora zbog krađe gotovo deset milijuna kuna od prodaje crkvene zemlje, a u Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja liju očajne suze pitajući gdje su njihove pare. Koješta se, kako vidimo, promijenilo od vremena niskobudžetnog sveca iz Asizija.
Naivan netko mogao bi upitati otkud jednome skromnom malom bratu deset milijuna, a zbunilo bi ga zacijelo i zašto se Provincija uzbuđuje. Molim lijepo, to je sasvim u skladu s njihovim zavjetima. Htjeli bi biti siromašni, bez imovine?
Naivan netko mogao bi upitati otkud jednome skromnom malom bratu deset milijuna, a zbunilo bi ga zacijelo i zašto se Provincija uzbuđuje. Molim lijepo, to je sasvim u skladu s njihovim zavjetima. Htjeli bi biti siromašni, bez imovine? Pa evo, fra Šime Nimac učinio je jedan odlučan korak u tome smjeru. Guleći ih za novac, on ih je ustvari vraćao izvoru njihove vjere
Pa evo, fra Šime Nimac učinio je jedan odlučan korak u tome smjeru. Guleći ih za novac, on ih je ustvari vraćao izvoru njihove vjere.
Istina, fra Šime je u isto vrijeme pogazio vlastita redovnička obećanja, svoju besmrtnu dušu izložio vječnom prokletstvu i morat će srčano i bez odgađanja početi postiti i moliti ne bi li izbjegao pakleni oganj. Nisam nešto teološki potkovan, no vjerujem kako se s jednom ozbiljnom i iskrenom pokorom, kad se devet cijelih osam milijuna kuna, po srednjem tečaju Narodne banke, pretvori u Zdravomarije, i ta stvar dade riješiti.
Neće to, naravno, naročito oraspoložiti njegove pretpostavljene, njih bi vjerojatno mnogo više veselilo da im grešni brat dug vrati u valuti nešto čvršćoj od kajanja, ali što je – tu je, gotovine više nema.
Šareni su papirići s portretima naših zaslužnih zemljaka tajanstvenim putevima iščezli negdje u obijesnoj, hohštaplerskoj romansi između fra Šime i njegove bankarice, drugooptužene Jasmine Bilonić.
“Fra Šime u ponoru grijeha”, erotska komedija s crkvenim zemljištem, tako bih ja to naslovio da mi tkogod naruči kazališni komad, ni na sekundu ne dvojeći kojemu žanru pripovijest pripada.
Premda bi se svakako našlo drugačijih pisaca, katoličkih moralista koji bi od fratra načinili težak i turoban dramski lik, meni bi sve bilo lagano, lepršavo i raspjevano. Na vrhuncu zapleta redovnik bi strgnuo smeđi habit, a njegova gospođa strogi poslovni kostim, te bi samo u vešu, on u sokolskoj majici i boksericama, a ona u crnom korzetu s podvezicama, stavili mornarske kapice i razdragano zaplesali na onoj raskošnoj jahti koju su kupili od crkvene love.
Nisam nešto teološki potkovan, no vjerujem kako se s jednom ozbiljnom i iskrenom pokorom, kad se devet cijelih osam milijuna kuna, po srednjem tečaju Narodne banke, pretvori u Zdravomarije, i ta stvar dade riješiti. Neće to, naravno, naročito oraspoložiti njegove pretpostavljene, njih bi vjerojatno mnogo više veselilo da im grešni brat dug vrati u valuti nešto čvršćoj od kajanja, ali što je – tu je, gotovine više nema
Nitko u mojoj predstavi ne bi bio nesretan, osim franjevačkih vlasti, a i njihov neutješni, molijerovski tvrdičluk tek bi nasmijavao gledatelje. Nema u ovoj aferi zaista ništa što bih ja osuđivao i za čime bih plakao. Svećenicima ću, za početak, mnogo toga zamjeriti, ali baš nikad me nije uzrujalo da je ijedan od njih prekršio zavjet celibata.
Ima li Boga, radost tjelesnog sjedinjavanja jedan je od Njegovih najljepših darova. Potpuna je glupost to odbacivati i ako koji od njih popusti i zaleti se za ženom, pa i muškarcem, a nitko tu nije maloljetan, ja nemam ništa protiv.
Fra Šime je pomahnitao za jednom bujnom plavušom s lažnim uvojcima, a znam ih, kao i vi, bezbroj koji pred takvim ljepojkama gube moć rasuđivanja i nisu bolji od šteneta koje je nanjušilo salamu.
S druge strane, možemo razumjeti i nju jer nije malo žena kojima su svećenici privlačni. Mladi i naočiti fratri likovi su iz mokrih snova mnogih uzornih katoličkih vjernica. I kad je među njima kresnulo, pa se i raspalilo kao borov gaj u kolovozu moćnim afrodizijakom kao što je novac, zapravo se nemamo čemu čuditi. Ljudi su guštali i, bujrum, neka im je i brodova i limuzina i šampanjaca. Ajde, bogati, mladi su oboje, kad će ako ne sad.
Osim toga, te pare koje su ukrali, nije da one nekome zbilja nedostaju. Razbjesnilo bi nas, razumije se, i bilo bi za svaku osudu da su Šime Nimac i njegova dragana gepili ušteđevinu nekakve sirotinje, ali tamo gdje su oni gurnuli svoje gramzive ručice, u blagajni franjevačke provincije, ne trebam vam ni govoriti, ima toga još mnogo i troši se često na budalaštine koje su nekršćanskije i sramotnije od španciranja dvoje bedaka zaslijepljenih pohotom.
Nikakva šteta, u najkraćemu, nije učinjena. Opustite se, bio je to samo kabare.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Vratiti dug Milanu Bandiću!
Učini mi se da sam živio u neka jako davna vremena. Kada je 1972. umro djed, na žalost su u kuću dolazili svakakvi ljudi, i među njima, dan za danom, hauzmajstor i podvornik Rudo iz zgrade gospođe Hajm, i Sulejman Fočak, bivši računovođa u Željezničarskoj kreditnoj zadruzi. Obojica: da vrate dug. Novci su bili sitni, djed im posudio Bog zna kad, a njih obojica vraćaju, iako više nema onoga kojem su dužni, niti na zemlji ima ikoga tko bi za dug znao.
Tako se to radilo, među vjerujućim i nevjerujućim, uvijek bi na žalost naišao poneko takav, i onda bi se pamtilo i prepričavalo, a da se nikada ne zapitamo koji je stvarni smisao takvog razduživanja.
Hauzmajstora Rudu i Sulejmana Fočaka nikada više nismo vidjeli. Ustvari, Rudu jesmo, početkom osamdesetih, na predzadnjoj stranici Oslobođenja: smrtovnicu su potpisali komšije iz Naselja solidarnost, na Alipašinom. Rudo se nije ženio, niti je imao rođaka, a kako i bi kada se malo prije Velikog rata, trbuhom za kruhom, doselio iz Galicije. Nije bio za vojske, jer je prebolio dječju paralizu, pa mu se “osušila” jedna ruka, ali onom je drugom sve znao i mogao. A kad je umro Sulejman Fočak, to ne znamo. Sigurno je jedno: nikome oni nisu ostali dužni. Takav je to bio svijet.
Milan Bandić barem će po ovome ostati upamćen: zadužio je, i to lično, poimence, najveći broj Zagrepčana u povijesti ovoga grada. U proteklih četrnaestak godina, koliko je vladao Zagrebom, ili u pet tisuća dana, barem petnaestak tisuća ljudi, potrebitih i bespotrebitih, bogatih i siromašnih, pametnih i blesavih, bez obzira na vjeru, naciju i svjetonazor, od Bandića je zatražilo pomoć, i on bi im, neprebrojivoj većini, i pomagao
Milan Bandić barem će po ovome ostati upamćen: zadužio je, i to lično, poimence, najveći broj Zagrepčana u povijesti ovoga grada. U proteklih četrnaestak godina, koliko je vladao Zagrebom, ili u pet tisuća dana, barem petnaestak tisuća ljudi, potrebitih i bespotrebitih, bogatih i siromašnih, pametnih i blesavih, bez obzira na vjeru, naciju i svjetonazor, od Bandića je zatražilo pomoć, i on bi im, neprebrojivoj većini, i pomagao.
Na te ljude potrošio bi djelić svog vremena i životne energije, te ponešto javnog novca. Ako mu novac i ne duguju, jer je taj novac njihov koliko i njegov, dužni su mu za vrijeme i energiju. Do prije nekoliko dana takav dug nije bilo moguće konvertirati u nešto opipljivo ili izgovorivo, u kakvu metaforičnu valutu. Danas, međutim, jest. Barem petnaesetak tisuća Zagrepčana dužno je svome gradonačelniku isto ono što su podvornik Rudo i računovođa Sulejman Fočak dugovali djedu. Iako im nitko taj dug neće utjerivati, mnogo što na ovom svijetu i u ovom društvu ovisi od njegova vraćanja.
Milan Bandić radio je tako da svakodnevno zadužuje ljude. Tako je shvaćao svoj posao. I zbilja, takav i jest posao gradonačelnika. On je bio svedostupni patrijarh svoga grada. Analitičari i stručnjaci za tabloidni redizajn biografija i ocrnjivanje posrnulih vladara vjerojatno će u svemu tome pronalaziti zadnje namjere. I neka im bude.
Ali u Bandićevom zaduživanju ljudi, zapravo, nije bilo nikakve duboke strategije, populizma, smjerane koruptibilnosti: on je tako radio, jer je potekao iz tradicije u kojoj se dug pamti i u kojoj dug nešto vrijedi, iz tradicije u kojoj se ne duguje nekoj imaginarnoj sili, instituciji ili zajednici, nego se duguje, uvijek, pojedinom čovjeku.
Ali zajednica i zavisi od toga hoće li pojedincu dug biti vraćen. Čovjek se pretvori u životinju kada prestaje vraćati svoje privatne dugove. Tabloidi od ljudi stvaraju životinje, jer im pomažu da ništa ne pamte.
Milan Bandić radio je tako da svakodnevno zadužuje ljude. Tako je shvaćao svoj posao. I zbilja, takav i jest posao gradonačelnika. On je bio svedostupni patrijarh svoga grada. Analitičari i stručnjaci za tabloidni redizajn biografija i ocrnjivanje posrnulih vladara vjerojatno će u svemu tome pronalaziti zadnje namjere. I neka im bude. Ali u Bandićevom zaduživanju ljudi, zapravo, nije bilo nikakve duboke strategije, populizma, smjerane koruptibilnosti
One nedjeljne večeri kada je hapšen Milan Bandić, pred njegovim vratima našla su se tek dvojica-trojica onih koji mu ponešto duguju. Dragovoljac, pisac i ekspert za kataklizme Pavle Kalinić. Ramo Delić, Rom. A tu je negdje u blizini svoj stari raspadnuti volkswagen s reklamom za Noćnu moru parkirao i Braco Cigan.
Ta trojica ljudi, i još poneki – dušu da ne griješimo – našli su se da Milanu Bandiću vraćaju dugove. Oni su u posljednju miholjsku nedjelju ono najbolje i najčestitije u belom Zagreb gradu: Pavle i dva crna Ciganina. A opet, malo što o zagrebačkom gradonačelniku toliko pozitivno govori kao činjenica da su ga baš oni pošli braniti od svekolikog sramoćenja. I to bezuvjetno pozitivno.
Mora da u tom čovjeku nečega ima, kada su mu od petnaestak tisuća dužnika, među kojima i gotovo cjelokupna gradska kulturna, gospodarska i politička elita, došli takvi ljudi: Pavle, Ramo, Braco… U fanjevačkom duhu govoreći, od Rame i Brace boljih i pristalijih u Zagrebu i nema.
O Bandiću sam u proteklih desetak godina objavio dvadesetak članaka, prosječno dva godišnje, a jedva u dva ili tri nije Bandić bio loš momak. Recimo, branio sam ga od rasističkih invektiva onoga zlatnog Radija 101 s početka dvijetisućitih, čije su šale na račun Hercegovaca njihovom slušateljstvu, možda, i bile smiješne, ali što ću kad me je Bog stvorio bez smisla za humor. Mimo toga, Milan Bandić mi je išao na živce, ili su mi, možda, na živce išle kohorte njegovih dužnika koji su se istovremeno šalili na račun Hercegovaca i od njega tražili intervenciju.
Drago mi je sjetiti se članka pod naslovom “Ćeraj popa, druže episkope”, što sam ga objavio u Globusu, jedne od već davnih zagrebačkih godina, koji je počinjao ovako: “Ćeraj popa, druže episkope!, arlauknuo je gradonačelnik Zagreba i cele Italije.
Milan Bandić nije me ćerao iz svoga grada, nego bi me, pri slučajnom viđenju, pristojno i dovoljno srdačno pozdravio. Na tome sam mu dužan. Samo na tome, jer drugo ništa nisam tražio. Ali dug je, ipak, dug. Do neba velik, ako se u pravom trenutku ne vrati. A pravi je trenutak onaj u kojemu se “miroljubiva tupost tapira” pretvara u bijes i mržnju prema čovjeku koji po prvi put u svome životu postaje – manjinac
Ali episkop Jovan umjesto da smijeni oca Milenka, paroha zagrebačkog, još je i potvrdio novinarima da se Milan Bandić odvažio tražiti od njega ono što u svoje vrijeme ne bi Tuđman, ama ne bi ni Tito, ni sam Staljin, a to je da smijeni svešteno lice koje je otkazalo poslušnost svjetovnoj vlasti, nakon što ga je svjetovna vlast, da prostite, pošteno zajebala.” U tom članku bila je i ova rečenica: “Samo bankomati rade u Zagrebu duže od Milana Bandića.”
I ove dvije: “On se hvali svojom skromnošću, pa kaže da je sluga svakom Zagrepčaninu, naročito onim najsiromašnijim i najpotrebitijim. Kada svjedoči o svojoj časti i poštenju, o svojoj vjeri u Boga i u socijaldemokraciju, on progovara onim unjkavim, Balkancu posve neprimjerenim, nazalnim glasom katoličkog biskupa.”
A onda i ovih nekoliko: “Znam nekoliko ljudi kojima je takav Bandićev diskurs neuvjerljiv do bola, ali golema većina Zagrepčana mu vjeruje, i to na način na koji se vjeruje Sai Babi i Maharishi Mahesh Yogiju u vrijeme njegove najveće slave.
Pokušajte samo takvima reći kako je nedostojno varati paroha, ili kako je ludo od episkopa tražiti da ga smijeni, većinski građani Zagreba gledat će vas s onom karakterističnom miroljubivom tupošću tapira. Oni jednostavno ne uspijevaju shvatiti zašto se manjina toliko pjeni na tog marljivog čovjeka, koji je od jutra do mraka na usluzi svojim sugrađanima.”
Nakon takvih riječi, Milan Bandić nije me ćerao iz svoga grada, nego bi me, pri slučajnom viđenju, pristojno i dovoljno srdačno pozdravio. Na tome sam mu dužan. Samo na tome, jer drugo ništa nisam tražio. Ali dug je, ipak, dug. Do neba velik, ako se u pravom trenutku ne vrati. A pravi je trenutak onaj u kojemu se “miroljubiva tupost tapira” pretvara u bijes i mržnju prema čovjeku koji po prvi put u svome životu postaje – manjinac.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
KRIZA
Na okretištu tramvaja dva prijatelja od 40-ak godina razgovaraju. Dovijaju se načinu kako naći novac. ‘‘Slušaj, stari, imam jedan stari mountain bike koji bismo mogli malo srediti, oprati, popraviti i staviti na Njuškalo. Možda dobijemo sto kuna, pa svakom pola. Šta kažeš?“ ”Može ‘‘, odgovara ovaj drugi. Uto dolazi tramvaj. Uz obećanje da će sutra razraditi plan akcije razdvajaju se. Jedan od njih stavlja ruke u džepove, drugi se penje u tramvaj i razmišlja kako će potrošiti 50 kuna.
ZADUŽBINA
Zadužio sam poznanika. Učinio sam mu uslugu, a da on to ne zna. Od tog događaja prošlo je par mjeseci. Sa zaduženim se ponekad sretnem i zadržimo se u kraćem razgovoru. Drugi put se samo pozdravimo kad se sretnemo. Mahnemo si rukom ili učinimo neku gestu dajući do znanja da smo uočili onog drugog. U posljednje vrijeme sve više me proganja osjećaj da bih poznaniku nekako trebao objasniti što sam učinio za njega. Želim da mi na neki način izrazi zahvalnost. Uopće, potreba da se potvrđujem kod drugih ljudi ovaj tjedan je nešto izraženija nego tjedan prije.
RASTANAK
Rastaju se Vlado Kalember i Ana Rucner. Novine naravno pišu o tome. Uz gomile tekstova koji donose najnovije vijesti o tome kako je došlo do razlaza jedan je posebno zanimljiv. U njemu se govori o neverbalnoj komunikaciji para i to u vremenima kada još nismo znali da su u bračnoj krizi. Autoru teksta posebno je zapeo za oko poljubac koji je Kalember uputio Ani Rucner u jednoj televizijskoj emisiji, pa kaže: ‘‘Analiza neverbalne komunikacije sada već bivšeg para otkrila je da je bila riječ o isforsiranom poljupcu. Ona skoro da se izmiče dok ju on ljubi.“ Ova posljednja rečenica mogla bi biti predložak za finu literaturu. Opisujući tako zamah rukom jedne starije gospođe, Kundera je napisao ‘‘Besmrtnost“.
KNJIGE
47 posto Hrvata ne čita niti ih knjige zanimaju. Sto novinskih komentatora koristi ovaj podatak da bi se nad njime čudili, da bi osuđivali nepismenu rulju koja ne mari za knjigu. Kako im ne dosadi uvijek biti u pravu, uvijek s iste visine docirati o potrebi čitanja kao pretpostavci izvrsnosti. Čitaj ako hoćeš, ako nećeš, nemoj. Nije li čitanje privatna stvar? Šta me briga jel’ nacija načitana ili ne? Uopće, šta me briga za naciju? Matija Babić ponekad se hvali kako u životu nije pročitao ni jednu knjigu. S Matijom Babićem na kavi mogu izdržati pola sata. S većinom načitanih ni deset minuta.
Veži konja gdje gazda kaže
Kao u onoj zbirci dječjih pjesama s naslovom “Miševi i mačke naglavačke”, tako je i logika koja je izazvala sukobe oko novog Zakona o radu okrenuta na glavu. Cilj tog, kao i svih poteza vlasti, navodno je povećanje produktivnosti, proizvodnje i zaposlenosti. Logično bi dakle bilo očekivati da se ona najprije bavi najslabijim karikama u lancu društvene reprodukcije, a da najjača karika zadnja dođe na red.
Produktivnost je, međutim, najviša na individualnom radnom mjestu, a opada kako se penjemo na ljestvici strukture društva. Poduzeće je manje produktivno od pojedinca, općina od poduzeća itd., da bi država bila na kraju liste. Pojednostavljeno rečeno, radnik za strojem postiže istu produktivnost kao i njegov pandan u Njemačkoj, ali nema ni polovicu njegove plaće jer je prosječna društvena produktivnost niska.
Da se vlast bavi krivim poslom, pokazala je ovih dana Maruška Vizek iz Ekonomskog instituta Zagreb, koja je izračunala da javna i državna poduzeća raspolažu sa 30 milijardi kuna više od cijelog državnog budžeta (165 prema 135 milijardi), da je produktivnost znatno manja nego kod privatnika, dok su plaće (to je podatak FINA-e) čak za 40 posto veće
Da se vlast bavi krivim poslom, pokazala je ovih dana Maruška Vizek iz Ekonomskog instituta Zagreb, koja je izračunala da javna i državna poduzeća raspolažu sa 30 milijardi kuna više od cijelog državnog budžeta (165 prema 135 milijardi), da je produktivnost znatno manja nego kod privatnika, dok su plaće (to je podatak FINA-e) čak za 40 posto veće.
U usporedbi sa susjednim zemljama, naš je javni sektor također skuplji i manje efikasan. Pa ipak, o tome nema “socijalnog dijaloga”, odnosno ne vodi se ni približno tako žestoka rasprava kao o Zakonu o radu. Istovremeno se građanima stalno prijeti poskupljenjima komunalija, a povremeno se prijetnje i ostvaruju. Političari, kaže Maruška Vizek, ne žele reformu javnih poduzeća jer iz njih crpe svoju moć. Naravno, ne svi, ali uvijek je dovoljno onih koji će blokirati svaku ozbiljnu promjenu. Tako mačke nesmetano jedu sir, dok se miševima crno piše.
U tim okolnostima, dio rasprava o Zakonu o radu sličniji je groteski nego ozbiljnom poslu. Ministar Mirando Mrsić, primjerice, slika apokaliptičan prizor u kojem neki vrijedan poslodavac moli svoje radnike da privremeno rade duže, jer je dobio dobar, ali hitan pisao – a oni neće. Tako posao propada, a ostaju samo siromaštvo i suze. Zato, uvjerava nas ministar, trebamo novi Zakon o radu, koji će propisati obvezu privremenog rada do 60 sati tjedno.
Ali prije toga morala bi se postaviti neka sasvim obična pitanja koja, nažalost, nismo čuli ni od zajapurenih sindikalista. Koji je to slučaj na koji se ministar poziva, gdje se i kada dogodio, koji je poslodavac pretrpio i koliku štetu i, naravno, koji su to neodgovorni radnici? Zar su i sindikati toliko nerazumni i zadrti da nikakav dogovor, u zajedničkom interesu, nije bio moguć? I konačno, koliko je takvih slučajeva pa da zbog njih treba mijenjati zakon?
Kako daleko ide zamišljena fleksibilizacija pokazuje i prijedlog o promjeni pravila po kojima djeluju agencije za iznajmljivanje radnika. Ubuduće bi naime taj leasing mogao trajati tri umjesto samo jedne godine, a dok ne rade, radnici bi od agencije dobivali plaću po njenom nahođenju. Tisuću ili samo sto kuna, koliko gazda želi. Samo jedan element ne bi bio fleksibilan. To je postotak koji bi uzimale agencije
Opravdana je sumnja da ministar ne zna ni za jedan, jer bi ga u suprotnom, sasvim sigurno, iznio. I on je sigurno svjestan da je konkretni primjer u kojem se spominju živi ljudi, poslovi i sume izgubljene dobiti ili nastalog gubitka uvjerljiviji i od najstrašnijih konstrukcija. A kad je riječ o promjeni zakona, onda to mora biti pojava, a ne usamljeni primjer. Zakoni se ne mijenjaju zbog jedne laste. Njihova promjena može biti korisna samo ako korespondira s postojećim stanjem.
U davna vremena socijalističke Jugoslavije, Edvard Kardelj nikako nije mogao shvatiti da se društveni odnosi ne mijenjaju zakonima, već političkom voljom u odgovarajućim okolnostima. I tada se pripremao golemi zakon, koji je trebao izgraditi cijeli samoupravni sustav u interesu rada. Zvao se, naravno, Zakon o radu. U sjeni tog papirnatog posla, u životu se gradilo nešto sasvim drugo. Gradio se sustav birokratske vlasti. Kad je stara generacija otišla sa životne scene, početkom 1980-ih godina, i taj se birokratsko-tržišni sustav pokušalo ozakoniti preko tzv. Kraigherove komisije. Ali ona je znatno zaostajala za onim što se već uspostavilo u životu i što je imalo katastrofalne posljedice.
Sada bi fleksibilno tržište rada (na kojem je lako otpustiti svakoga) trebalo, kako se tvrdi, pokrenuti privredu i bitno povećati zaposlenost. Ali opet, na kojim se to analizama i podacima zasniva? Moralo bi se na primjer dokazati da je urušavanje privrede, do kojeg je došlo u posljednjih četvrt stoljeća, barem jednim, ali dovoljno važnim dijelom, posljedica prevelikih prava na zaposlenje.
U životu, međutim, ta prava nisu nikoga spriječila da stotine tisuća ljudi potjera na ulicu. U vremenu rekordne nezaposlenosti u najmanju je ruku bizarno tražiti uvjete za još lakše otpuštanje.
Svaki se sustav legitimira privrednim rastom i bogatstvom koje stvara. Da bi udar na radnike bio opravdan, morali bi postojati podaci koji dokazuju da su oni najslabija točka u lancu, a ne političari i po njima postavljeni menadžeri. Oni protiv kojih se ne predlaže nikakav zakon
Kako daleko ide zamišljena fleksibilizacija pokazuje i prijedlog o promjeni pravila po kojima djeluju agencije za iznajmljivanje radnika. Ubuduće bi naime taj leasing mogao trajati tri umjesto samo jedne godine, a dok ne rade, radnici bi od agencije dobivali plaću po njenom nahođenju. Tisuću ili samo sto kuna, koliko gazda želi. Samo jedan element ne bi bio fleksibilan. To je postotak koji bi uzimale agencije. Proširio bi se dakle prostor za još jedan vid “poduzetništva”, točnije za nove parazite na bijednoj radničkoj zaradi.
Očito je da pravi cilj promjena, koje se tako nesmiljeno nameću, nije uspješnije poslovanje, već ideologija nesputanog kapitalizma, koji se voli nazivati neoliberalizmom. Gradi se sistem u kojem se sva prava zasnivaju na kapitalu, a niti jedno na radu. Prema tome, treba uzeti iz ruku radno ovisnog stanovništva svaki alat kojim ono može sputavati potpunu slobodu kapitala. Gospođa Margaret Thatcher pokazala je put. Ostaje samo jedno pravilo: veži konja gdje ti gazda kaže.
Ali i to bi se još moglo progutati, doduše s čvrsto začepljenim nosom, kad bi ekonomski rezultat bio dobar. Svaki se sustav legitimira privrednim rastom i bogatstvom koje stvara. Da bi udar na radnike bio opravdan, morali bi postojati podaci koji dokazuju da su oni najslabija točka u lancu, a ne političari i po njima postavljeni menadžeri. Oni protiv kojih se ne predlaže nikakav zakon.
Zanimljivo je da ideologija nesputanog kapitalizma uopće ne vodi računa o nacionalnim interesima. Kakav se primjerice natalitet može očekivati u situaciji kad je zaposlenje toliko nesigurno da se malo tko može upustiti u kredite, bez kojih danas nema obiteljskog doma? U isto vrijeme, sve vrvi od dušobrižnika za brak i obitelj, koji ne misle da bi i Zakonu o radu koristilo malo tamjana. Živimo u zanimljivim vremenima.
(Tekst prenosimo iz tjednika Novosti.)
Tužio bih državu!
Futurolozi se, još od starog demografskog katastrofičara Malthusa naovamo, a posebice intenzivno posljednjih četrdesetak godina, bave izazovno-intrigantnim pitanjem “Kako preživjeti budućnost?” U svijetu raste svijest da čovječanstvu budućnost nije zajamčena.
O tome sam osobno (opet!) počeo nešto konkretnije razglabati dok sam protekle blagdane proslavljao s unucima, mojim malim bezbrižnim herojima radosti i ljubavi. Iako imaju sjajne i odgovorne roditelje, pa stoga sretno razigrano djetinjstvo, nama odraslima pripada opravdana zabrinutost za njihovu budućnost.
Ne mogu a da ne razmišljam o tome u kakvom će svijetu živjeti? Kakve će škole završiti i kakva zanimanja izabrati? Hoće li moći naći posla u svijetu galopirajuće nezaposlenosti? Hoće li kao odrasli građani izabrati život u zemlji u kojoj su rođeni ili će iskoristiti to što osim hrvatskih imaju i američke putovnice (otac im je Amerikanac s hrvatskim dokumentima), pa će “preko bare jer je tamo lakše”.
Mi bismo svakako htjeli da ostanu u ovoj ljepšoj i zdravijoj zemlji u kojoj ona toksična kombinacija nazasitnog materijalizma i pretjeranog individualizma još nije sasvim uništila zajednicu i osjećaj tople uzajamnosti. To dobro shvaća i svesrdno prihvaća i njihov otac, naš američki zet.
Ponekad razmišljam o tome da u ime svojih unuka tužim državu koja se prekomjerno zadužuje za sadašnje preživljavanje, a ne postavlja pitanje tko će i kako te dugove u budućnosti otplaćivati. Nije li to diktatura sadašnjih nad budućima, neka vrsta porobljavanja onih koji se ne mogu oduprijeti?
Dok pišem ove retke, u pozadini slušam vijesti te sam uzdrman još jednom šokantnom informacijom. Naša kratkovidna Vlada je ovu prezaduženu zemlju potkraj prošle godine u tjedan dana putem telefonskih (?!) sjednica zadužila za dodatnih četiri milijarde kuna!
Ponekad razmišljam o tome da u ime svojih unuka tužim državu koja se prekomjerno zadužuje za sadašnje preživljavanje, a ne postavlja pitanje tko će i kako te dugove u budućnosti otplaćivati. Nije li to diktatura sadašnjih nad budućima, neka vrsta porobljavanja onih koji se ne mogu oduprijeti?
Odluku Vlade o dodatnim zaduženjima, odnosno samu Vladu, nisam slučajno nazvao kratkovidnom. Velik dio problema i teškoća demokratskih društava proizlazi iz činjenice što njihove vlade samom logikom ograničenih mandata ne razmišljaju što je dugoročno korisno, nego što je kratkoročno profitabilno. Temeljni je problem budućnosti što ni demokratska društva ni kapitalistička mašinerija ne vode računa o dobrobiti naše djece i unučadi. Ono što se čini za korist nas glasača danas skupo će stajati našu djecu i unučad sutra, a da njihov dolazeći glas ostaje bez ikakve retroaktivne moći. A to nije moralno! I ne smije tako ostati!
Intergeneracijska pravednost postavlja pred nas imperativ da razvijamo modele i sustave upravljanja koji na razvoj gledaju dugoročnije, pa time i odgovornije prema onima koji danas nemaju pravo glasa.
Ima ozbiljnih stručnjaka koji tvrde da postoji tehnologija čijom bi se racionalnom primjenom moglo te probleme sadašnjice i izazove budućnosti rješavati na odgovorniji način, samo kada bi to dopustili kratkotrajno uvjetovani mehanizmi koji proizlaze iz sebične naravi i protuprirodne simbioze demokracije i kapitalizma.
Goruće je pitanje, dakle, kako ispraviti taj sistemski defekt nazovi-demokracije i navodno uspješnog kapitalizma?
Ono što se čini za korist nas glasača danas, skupo će stajati našu djecu i unučad sutra, a da njihov dolazeći glas ostaje bez ikakve retroaktivne moći. A to nije moralno! I ne smije tako ostati!
U traganju za (neteološkim, ali stoga etičkim) “spasonosnim scenarijima” za budućnost ugrožene ljudske rase na ovoj ranjivoj planeti naišao sam na vrlo poticajna razmišljanja glasovitog norveškog intelektualca Joergena Randersa.
Radi se o njegovoj najnovijoj knjizi, “2052: A Global Forecast for the Next Forty Years”, globalnih predviđanja za sljedeća četiri desetljeća. Knjiga je pisana kao izvješće za razvikani Rimski klub, a prigodom četrdesete obljetnice “Granica rasta” te stoga i kao projekcija za isto nadolazeće razdoblje.
Randers je bio otpočetka uključen u rad Rimskog kluba koji je 1968. godine osnovan kao neovisan međunarodni think-tank s glavnim zadatkom da brižljivim proučavanjem megatrendova sadašnjosti pronalazi putokaze za održivu budućnost. Randers je bio jedan od mlađih suatora kultne knjige “Granice rasta” (prodane u više od 30 milijuna primjeraka) koja je ranih sedamdesetih godina poprilično uzdrmala svijet uvjerljivim simulacijama posljedica poimanja i prakse neograničenog ekonomskog rasta.
Upozoravajući zaključci ovoga štiva – koje bismo mogli prozvati i “Ograničeni rast” – pokrenuli su mnoge burne interdisciplinarne rasprave o održivosti života koji poznajemo i stilu života kakav želimo. Knjiga je naišla na oštre kritike mnogih apologeta kapitalizma na Zapadu jer je osim razbijanja mita o neograničenom ekonomskom rastu, razotkrila globalne nepravde i sebičnost onih koji uništavaju svjetski ekosustav bezobzirnom eksploatacijom prirodnih bogatstava siromašnog svijeta.
“Granice rasta” su sustavno proučile suodnose sljedećih, za održivi život čovječanstva ključnih varijabli: raspoloživost privrednih resursa, poljoprivrednu proizvodnju, zaštitu okoliša i kontrolu nataliteta. Na temelju rezultata te studije autori dolaze do dotle najkompleksnijeg i znanstveno najutemeljenijeg predviđanja budućnosti.
Upozorenja “Granica rasta” probudila su i pokrenula mnoge druge globalne inicijative te na agendu UN-a stavile ozbiljna pitanja ugroženosti ekosustava i preživljavanja ljudske rase.
Ima ozbiljnih stručnjaka koji tvrde da postoji tehnologija čijom bi se racionalnom primjenom moglo te probleme sadašnjice i izazove budućnosti rješavati na odgovorniji način, samo kada bi to dopustili kratkotrajno uvjetovani mehanizmi koji proizlaze iz sebične naravi i protuprirodne simbioze demokracije i kapitalizma
Ta knjiga, kao i nekoliko sljedećih studija Rimskog kluba, UN-a i drugih označavaju ozbiljan početak globalnog prilagođavanja čovječanstva ograničenjima našeg planeta. One nas istovremeno uvode i u fascinantno područje sukoba stručnjaka koje karakterizira ekologistički pesimizam s onima koji se rukovode tehnologističkim optimizmom. No o tome ćemo nesto opširnije drugom zgodom.
Popularizaciji koncepta održivog razvoja i podizanju ekološke svijesti javnosti značajno je pridonio i bivši potpredsjednik SAD-a Al Gore svojom uspješnicom “Zemlja u ravnoteži” (1992.). Gore je izrazio zabrinutost nad činjenicom da sve više ljudi gubi vjeru u budućnost, pa se stoga mnogi ponašaju neodgovorno držeći da umjesto brige za dvojbenu budućnost ima više smisla zadovoljavati trenutačne potrebe i rješavati kratkoročne probleme. Suvremena konzumeristička kultura potvrđuje takve površne stavove.
Vratimo se prognozama Joergena Randersa koji je pri izradi najnovije studije surađivao s tridesetak istaknutih područnih stručnjaka. Oni drže da se prilagođavanja primjenjuju presporo i neravnomjerno te da zato slijedi neizbježno zatopljavanje i porast temperatura u navedenom razdoblju od četrdeset godina za 2 Celzijeva stupnja. Rast svjetske populacije usporit će zbog urbanizacije i pada plodnosti te će se nakon rekordnih 8,1 milijardi 2042. godine početi smanjivati broj stanovnika zemlje.
Što se gospodarstva tiče, Randers predviđa da će danas dominantne zapadne ekonomije stagnirati, posebice SAD, dok će najviše napredovati Kina, Brazil, Rusija, Indija i Južna Afrika, a globalni BDP rast će sporije od očekivanog zbog pada produktivnosti u razvijenim zemljama. Nažalost će, usprkos nekom napretku, 2052. godine tri milijarde ljudi i dalje živjeti u siromaštvu, a neki dijelovi svijeta naći će se na rubu ekološke propasti.
U ovom kontekstu svakako treba preporučiti i najsveobuhvatniji dokument UN-a o pitanjima zajedničke budućnosti čovječanstva, “Our Common Future.” Zaključujem njegovom definicijom održiva razvoja: “Koncept razvoja koji zadovoljava potrebe sadašnje generacije a da istodobno ne ugrožava mogućnost budućih generacija da zadovolje svoje potrebe.”
Takav pristup bio bi prihvatljiv i za moje i za vaše unuke. Drugog puta u budućnost zapravo nema.