Prošlog tjedna, onog kada je Milanović zabranio ljudima s krivim imenom u putovnici i na prometnoj dozvoli da prelaze granicu, zrakoplovom Air Srbije putovao sam u Bugarsku. O tom ću putu, Bože zdravlja, tek pisati. Sad bih samo o jednoj opsesivnoj primisli, koja me je preko Sofije pratila sve do Plovdiva. [Read more…]
Ivan Markešić: ”Nema ništa lošeg u tomu da se smijemo Bogu”
Izlazak knjige “Fratri bosanski u stripu. Na svoj račun – na svoj način”, autorâ fra Tomislava Brkovića i Marka Dješke bio je dobar povod da sa Ivanom Markešićem razgovaramo o sakralnom i komičnom, “teologiji smijeha”, bosanskom fratrima i njihovom predstavljanju u literaturi, izjavio je u intervjuu za Oslobođenje Ivan Markešić, sociolog religije. [Read more…]
Bog za svijeću
Kardinal Josip Bozanić specijalizirao se za jake sintagme. Otkako je na božićnoj misi u zagrebačkoj prvostolnici digao glas protiv ”ideologa razvaline”, ne prestaju rasprave i nagađanja oko tog retoričkog izuma. Može se već govoriti o svojevrsnoj tradiciji odgonetanja i traženja dubljih značenja u Bozanićevim blagdanskim dosjetkama.
Početkom svog mandata, sjetimo se, kardinal je skovao čuveni ”grijeh struktura”, onda je u nekom od narednih božićnih nastupa to majstorski pretumbao u ”strukture grijeha”, da bi se sada, s ”ideolozima razvaline”, definitivno potvrdio kao najkreativniji autor domišljaja u kojima će biti sažeti uzroci svekolike hrvatske tragedije.
Čak su i predsjednički kandidati na jednom od predizbornih sučeljavanja bili upitani na koga je točno kardinal mislio prozivajući ”ideologe razvaline”, pa su Kolinda Grabar-Kitarović i Ivo Josipović – ne dovodeći novu frazu u pitanje – hrabro uprli prstom jedno prema drugom. Sam kardinal, ponovivši tokom mise svoju umotvorinu više od deset puta, istaknuo je kako ”ideolozima razvaline, u njihovim rušilačkim nastojanjima, uvijek smetaju čuvari temelja kuće”.
Većina tumača pretpostavlja da bi ”kuća” imala simbolizirati Hrvatsku, dok su ”čuvari temelja” bez sumnje hrvatski branitelji. Oni su, naime, tu ”kuću” i izgradili, rečeno je u propovijedi, predvođeni blagopokojnima Franjom Tuđmanom i Franjom Kuharićem, i to – kako je naglasio kardinal Bozanić – ”uz pomoć samog Boga, zagovorom Presvete Bogorodice Marije i blaženog Alojzija Stepinca”. I sada ta specijalna jedinica, kojoj se pridružio i prvi čovjek Kaptola, zadnjim naporima brani već prilično skršenu kuću-Hrvatsku, odnosno ono što je od nje ostalo, od ”ideologa razvaline”.
Manje je poznato, međutim, da je nova božićna sintagma značenjski izbrušena dan ranije, na Badnjak, kada je kardinal posjetio prosvjednike u šatoru ispred Ministarstva branitelja, blagoslovio ih i obećao im daljnju pomoć Katoličke crkve, te se tom prilikom susreo s Dariom Kordićem, čovjekom koji je odslužio višegodišnju zatvorsku kaznu zbog najtežih ratnih zločina
Manje je poznato, međutim, da je nova božićna sintagma značenjski izbrušena dan ranije, na Badnjak, kada je kardinal posjetio prosvjednike u šatoru ispred Ministarstva branitelja, blagoslovio ih i obećao im daljnju pomoć Katoličke crkve, te se tom prilikom susreo s Dariom Kordićem, čovjekom koji je odslužio višegodišnju zatvorsku kaznu zbog najtežih ratnih zločina. Dirnut trenutkom, ratni je zločinac kardinalu poljubio ruku, s istim žarom kojim će to učiniti predsjednički kandidati.
– Radi vaše sutrašnje propovijedi, dobro je što smo organizirali ovaj susret – došapnuo je ozarenom Bozaniću njegov osobni savjetnik. – Dario je, Bogu hvala, ostavio iza sebe divne razvaline.
– Ma nemoj? – iznenadio se kardinal. – Kakve razvaline?
– One u Ahmićima – pojasnio je savjetnik. – Bilo ih je, doduše, još mnogo, ali Ahmići su ipak posebni. Tamo, znate, nije ostao ni kamen na kamenu. Svi zatečeni seljani su pobijeni, uglavnom starci, žene i djeca, uključujući jednu trogodišnju bebu. Naposljetku je i džamija minirana i srušena. Uzoran rad!
– Kakve to veze ima s mojom propovijedi? – još se jače začudio kardinal.
– Kada budete spominjali ”ideologe razvaline”, bolje je da ispred sebe imate živu sliku, nego da to zvuči kao šuplja fraza – odgovorio je savjetnik.
– Kakvu živu sliku, za Boga miloga?! – pobunio se kardinal. – Ja namjeravam govoriti o metaforičkim razvalinama, a ne o onim stvarnim. Neću valjda banalizirati božićnu misu.
– Metafora ima smisla samo ako nam uvjerljivo približava stvarnost – mirno je uzvratio savjetnik. – U protivnom bi se moglo pomisliti da su ti vaši ”ideolozi razvaline” čiste apstrakcije, rezultat nekakve spiritualne forenzike. Nije, uostalom, svakidašnje iskustvo da vam arhitekt tako krasne razvaline kao što su Ahmići cjeliva ruku. A ni vama, koliko sam primijetio, nije silazio osmijeh s lica.
– Skaredno je to što govoriš! – priprijetio je kardinal prstom. – Dobro znaš da imam na umu sasvim drugu vrstu rušilaštva. Osim toga, ideja je da prokažem ”ideologe razvaline”, a ne da se bavim izvođačima radova.
– Radi vaše sutrašnje propovijedi, dobro je što smo organizirali ovaj susret – došapnuo je ozarenom Bozaniću njegov osobni savjetnik. – Dario je, Bogu hvala, ostavio iza sebe divne razvaline. – Ma nemoj? – iznenadio se kardinal. – Kakve razvaline? – One u Ahmićima – pojasnio je savjetnik. – Bilo ih je, doduše, još mnogo, ali Ahmići su ipak posebni. Tamo, znate, nije ostao ni kamen na kamenu. Svi zatečeni seljani su pobijeni, uglavnom starci, žene i djeca, uključujući jednu trogodišnju bebu. Naposljetku je i džamija minirana i srušena. Uzoran rad!
– E pa sad… – zavjerenički se osmjehnuo savjetnik. – Dalo bi se pokazati kako je Kordić sravnio sa zemljom muslimansko selo i dao pobiti muslimanski živalj rukovođen, između ostaloga, i ideološkim porukama iz vrha Katoličke crkve. Znate li da je stalno nosio krunicu oko vrata? Ne bih se začudio da je smatrao kako svoj pothvat izvodi ‘‘uz pomoć samog Boga, zagovorom Presvete Bogorodice Marije i blaženog Alojzija Stepinca”.
– To su odurne klevete! – razbjesnio se kardinal. – Sram te može biti! Za takve insinuacije ne postoje nikakvi dokazi!
– Čak i da dokazi nisu postojali – napomenuo je savjetnik – osigurani su naknadno. Prije deset minuta ste se, da vas podsjetim, s gospodinom Kordićem srdačno rukovali i udijelili mu blagoslov. Nije moglo biti efektnije.
– Što je tu efektno?
– Pa to da ljudski i ideološki podupirete čovjeka koji je razvalio Ahmiće, a sutra ćete na misi najgrubljim riječima napasti ”ideologe razvaline”.
Blijed kao kreč, tup kao deblo, kardinal Josip Bozanić prestravljeno je pogledao svoga savjetnika. Potom ga je dohvatio za nadlakticu, izveo iz šatora i, obuzet sumnjom, drhtureći na hladnom vjetru, konspirativno kazao:
– A da ja onda ipak odustanem od tih ”ideologa razvaline”? Što misliš? Mogu se vratiti ‘‘grijehu struktura’’ ili izmisliti nešto treće. Ionako je to sve vrlo slično. U crkvi se uvijek prodaje Bog za svijeću.
– Ali zašto? – iznenadio se savjetnik.
– Pa sam si rekao. Nije baš zgodno da netko tko ideološki podržava autora razvalina u Ahmićima napada ”ideologe razvaline”. Tko će mi vjerovati?
– Naprotiv, preuzvišeni – umirio ga je savjetnik. – Baš je u tome štos. Bit ćete vjerodostojni po modelu Marca Garlasca.
– Tko je sad taj Marc Garlasco?
– Garlasco je, da vas kratko uputim, jedan od najboljih poznavatelja razvalina u današnjem svijetu. Do prije neku godinu bio je angažiran kao forenzički stručnjak u udruzi za zaštitu ljudskih prava Human Rights Watch. Analizirao je ruševine zgrada nakon zračnih bombardiranja, sastavljao ekspertize i na taj način osiguravao materijalne dokaze za istrage o kršenjima međunarodnog humanitarnog prava.
– Bože moj, kamo ide ovaj svijet… – tugaljivo je vrtio glavom kardinal. – Ide na božićne mise, razumije se – vedro je rekao savjetnik. – Tamo gdje ideolozi razvaline grme protiv ”ideologa razvaline”. – Ne budi okrutan – prekorio ga je kardinal. – Svakako na toj misi ne bih htio zvučati kao moralni idiot, nego kao poglavar Katoličke crkve u Hrvatskoj. – A u čemu je razlika, preuzvišeni? – nevino je savjetnik raširio ruke
– Zbog čega bi to bilo zanimljivo?
– Zbog toga jer je Garlasco ranije bio uposlen u Pentagonu, sa zaduženjem da odabire ciljeve bombardiranja i streljivo za njihovo uništenje, uz izračun ”prihvatljivog” broja civilnih žrtava. Što kažete na to? Jednom je, na primjer, u Bagdadu, mjesecima nakon što su leševi uklonjeni, stajao pred ruševinom koju je sam odredio kao metu napada i veli da ga je taj trenutak ”natjerao da zadrhti”. Shvaćate, preuzvišeni? Ista vrsta kompetencije omogućila mu je da se ostvari i kao zločinac i kao tužilac.
– Bože moj, kamo ide ovaj svijet… – tugaljivo je vrtio glavom kardinal.
– Ide na božićne mise, razumije se – vedro je rekao savjetnik. – Tamo gdje ideolozi razvaline grme protiv ”ideologa razvaline”.
– Ne budi okrutan – prekorio ga je kardinal. – Svakako na toj misi ne bih htio zvučati kao moralni idiot, nego kao poglavar Katoličke crkve u Hrvatskoj.
– A u čemu je razlika, preuzvišeni? – nevino je savjetnik raširio ruke.
– Nemoj tako – snuždilo se sveto lice. – Namjerno mi stvaraš nelagodu. Činiš me tjeskobnim. Uostalom, ja uopće nemam osobnog savjetnika.
– Svatko ima osobnog savjetnika, samo ako se odvaži da ga povremeno sasluša – kazao je savjetnik.
– Bože moj, kako je sve to postalo komplicirano… – uzdisao je kardinal, kao da traži utjehu, kao da vapi za hitnom ispovijedi, dok mu se mrzli vjetar zlobno uvlačio pod habit. – Kako se samo čine dalekima oni dani kada sam se tek zaredio. Jedina moja ambicija tada je bila da svjedočim istinu.
– Istinu?! – zabezeknuo se savjetnik. – Ne budite komični, preuzvišeni! Pa valjda ste sada iznad takvih trivijalnosti. Osim toga, u ovome slučaju istinu svjedoči samo jedna osoba. Zove se Dario Kordić. U momentu kada je kleknuo na sveto hrvatsko tlo i pobožno vam cjelivao ruku, svima je sasuo istinu u lice.
– Kakvu istinu?
– Popu pop, a grobu grob!
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
Čokoladni holokaust
Umjetnik je u Jasenovcu pronašao i otkupio gomilu cigli koje su prije sedamdeset godina, pri ropskome radu, izrađivali jasenovački mučenici: Srbi, Židovi, Romi, komunisti, ljevičari, masoni, slovenski katolički svećenici i homoseksualci. Od tih cigli neka je partizanka sagradila sebi kućicu, pa su tako i sačuvane.
Umjetnik je od njih sagradio niz obeliska nepravilnog oblika, koje je, kao ruševine porodičnoga i kolektivnog sjećanja, izložio ispred Doma hrvatskih likovnih umjetnika. Ranije je tu ugovorio izložbu i to je bio njegov rad. Kako se datum izložbe poklopio s Danom sjećanja, kada Europa komemorira 27. siječnja 1945. i oslobođenje sedam i pol tisuća preživjelih zatočenika Auschwitza, pred Dom hrvatskih likovnih umjetnika, koji Zagrepčani dobrohotno nazivaju Džamijom, pristigli su Zoran Milanović, profesor Josipović i Josip Leko.
Umjetnik je u Jasenovcu pronašao i otkupio gomilu cigli koje su prije sedamdeset godina, pri ropskome radu, izrađivali jasenovački mučenici: Srbi, Židovi, Romi, komunisti, ljevičari, masoni, slovenski katolički svećenici i homoseksualci. Od tih cigli neka je partizanka sagradila sebi kućicu, pa su tako i sačuvane. Umjetnik je od njih sagradio niz obeliska nepravilnog oblika, koje je, kao ruševine porodičnoga i kolektivnog sjećanja, izložio ispred Doma hrvatskih likovnih umjetnika
Sljedećih dana padao je snijeg, pa se otapao, magla je pritisnula Zagreb, a zatim je granulo sunce i mijenjale su se meteorološke prilike, baš kao u Jasenovcu dok je logorska ciglana radila punom parom. Po monumentima koji su u samo nekoliko dana pridobili dodatna značenja, uklopili se u prostor kao da su oduvijek tu i kao da su stariji i od Meštrovićeva paviljona, ostale su posivjele krunice snijega.
Ništa ne izgleda tako zlokobno, tako jasenovački, kao ružni prljavi snijeg po crvenilu cigli kada ga pritisne ta magla zagrebačka, a ustvari savska i jasenovačka, ista ona gusta magla iz hrvatske narodne pjesme, kao u zimskim sezonama 1942., 1943., i sljedeće, i sljedeće…
Tako je trebalo biti, sve do 8. veljače 2014., do kada je, prema ranijem dogovoru, umjetnik izlagao svoje djelo. A tada će se jasenovačke cigle ukloniti i sve će biti kako je i bilo. U Zagrebu, u Hrvatskoj, u ljudima, u, u, u, uglavnom u svemu i svuda…
Ali prije isteka izložbe započinjao je u Domu hrvatskih likovnih umjetnika “Zagreb Coffe&Chokofest”, gospodarska i trgovačka manifestacija za koju je, pretpostavljamo, uprava muzeja iznajmila prostor. Prostrt je crveni tepih, a oko ulaza, iza monumenata od cigli, pojavili su se štandovi s toplom čokoladom, čokoladnim krofnama i inim, tipično zagrebačkim oblizekama.
Kada je zdvojna i snebljiva likovna kritičarka telefonirala nadležnoj “Zagreb Coffe&Chokofesta”, dotična joj je rekla: “Pa što? I Mona Liza od čokolade je također umjetnost!” A ravnateljica Doma HDLU, njoj ćemo ime ljubazno spomenuti, Gaella Alexandra Gottwald, na slično intonirano pitanje odgovorila je da je umjetniku ponudila da ranije ukloni svoju izložbu, ali on je to odbio.
Nije za vjerovati da gospođa ravnateljica ne zna što znači ranije uklanjanje izložbe, niti kako se, barem u Europi, onoj istočnoj, postkomunističkoj, u kojoj su se, mimo lijepe umjetnosti, i zbili svi ti genocidi i holokausti, svi ti auschwitzi i jasenovci, jedino može konotirati takav postupak.
Nije za vjerovati da gospođa ravnateljica ne zna što znači ranije uklanjanje izložbe, niti kako se, barem u Europi, onoj istočnoj, postkomunističkoj, u kojoj su se, mimo lijepe umjetnosti, i zbili svi ti genocidi i holokausti, svi ti auschwitzi i jasenovci, jedino može konotirati takav postupak. Je li to Gaella Gottwald ponudila umjetniku čokoladiranu zabranu izložbe?
Je li to Gaella Gottwald ponudila umjetniku čokoladiranu zabranu izložbe? On je to odbio, kao što je odbio i komentirati nagrđivanje njegova rada i ponižavanje onih koji se s njime identificiraju.
Ili, možda, to i nije nagrđivanje, nego rad biva dovršavan u prostoru i vremenu, mimo umjetnikove volje, onako kako zna biti s romanima, filmovima, simfonijama, skulpturama kada na ozbiljan način svjedoče o duhu vremena. Što možemo reći o duhu vremena? Možda to da se i 1942. u Zagrebu jela čokolada, da se pio kakao i da jelci i pilci nipošto nisu bili krivi za ono što se događalo nizvodno Savom, ili tu malo bliže, na Dotršćini i u maksimirskim fino uređenim i oblikovanim šumarcima.
Put u Jasenovac izgradili su zločinci, ali su ga popločali ravnodušni građani. Asfaltom od čokolade.
Zamislite samo koliko bi im čokolade trebalo da na svoj specifični coffe&choko način, u skladu s boljim građanskim tradicijama, komemoriraju svaku od osamdeset i pet tisuća imenom i prezimenom pobilježenih žrtava Jasenovca? Oni čija se imena ne znaju i oko čije su se nevidljivosti i anonimnosti pobrinule nacionalne kulturne, političke i državotvorne elite neće biti ni spomenuti.
Ali ako bi iza svakoga u Jasenovcu umorenog Srbina, Židova – Rome njihovi ubojice nisu ni popisali pri ulasku u logor – komunista, ljevičara, masona, slovenskoga katoličkog svećenika i homoseksualca stala tabla od stotinu grama čokolade, tada bi u Dom hrvatskih likovnih umjetnika trebalo unijeti oko osam i pol tisuća kilograma ili osam i pol tona čokolade.
Da Gaellu Alexandru Gottwald i sve one članove Društva hrvatskih likovnih umjetnika koji ovih dana nisu osjetili barem sram, kao i novinare kulture Hrvatske televizije i sve novinare koji su prešutjeli jasenovački festival čokolade, gospodu koja će se naći uvrijeđenima kad im se Jasenovcem kvare njihovi slatki hrvatski snovi, ljubazno pozovemo na umjetnički performans u Meštrovićev paviljon, pred tih trideset i pet tona čokolade? Pa jedite tu čokoladu, gospodo i drage dame… 1941. kao i danas
Ako bi iza svakoga Srbina, a bilo ih je prema najkonzervativnijim procjenama oko tristo tisuća, kojega su ubili ustaše samo zato što je bio Srbin, Srpkinja ili Srpče u kolijevci, stala tabla od stotinu grama čokolade, tada bi u Dom hrvatskih likovnih umjetnika valjalo unijeti trideset tisuća kilograma ili trideset tona čokolade.
Ako bi im u toj zagrebačkoj komemoraciji, za koju nam je ideju dala gospođa koja u Mona Lizi od čokolade vidi možda i uspjeliju umjetnost od nekakvih cigli, računali i svakoga umorenog Židova, Roma, antifašista, komunista, ljevičara ili naprosto svakoga ubijenog Hrvata koji je stradao jer se identificirao s onima koji su stradavali, a ne s onima koji su gradili i svojom ravnodušnošću popločavali put u Jasenovac, tada bi se u Dom hrvatskih likovnih umjetnika, prema najkonzervativnijim procjenama, unijelo više od trideset i pet tisuća kilograma ili trideset pet tona čokolade.
Da sve bude u skladu s rasnim teorijama koje su vladale u NDH i koje su jednim dijelom bile usklađene s Hitlerovim i Rosenbergovim teorijama, ali su u velikoj mjeri bile samorodne (recimo, kada je riječ o Srbima), neka Rome simbolizira crna čokolada, ona sa sedamdeset posto kakao praha. Kako su Srbi iz ustaške perspektive, one iz 1941. ili današnje stadionske, zapravo Cigani, neka iza njih stoje šezdesetpostotne table čokolade.
Iza Židova, dakle Semita, pedeset posto kakao praha, a iza svih drugih, iza komunista, ljevičara, masona, homoseksualaca, slovenskih svećenika, kao i svih drugih koji su od 1941. stradavali jer nisu bili ravnodušni, neka stoje table fine mliječne čokolade.
I da zatim Gaellu Alexandru Gottwald i sve one članove Društva hrvatskih likovnih umjetnika koji ovih dana nisu osjetili barem sram, kao i novinare kulture Hrvatske televizije i sve novinare koji su prešutjeli jasenovački festival čokolade, gospodu koja će se naći uvrijeđenima kad im se Jasenovcem kvare njihovi slatki hrvatski snovi, ljubazno pozovemo na umjetnički performans u Meštrovićev paviljon, pred tih trideset i pet tona čokolade. Pa jedite tu čokoladu, gospodo i drage dame… 1941. kao i danas.
(Prenosimo sa autorova portala)
Puritanske opačine
Priča o tome kako je devedesetih godina prošloga stoljeća fašizam u bivšoj Jugoslaviji dostigao svoj vrhunac postala je opće mjesto u gotovo svim svjetskim medijima, literaturi ili drugim vrstama promišljanja stvarnosti bivše Jugoslavije. Logičan je slijed da je u dvijehiljaditim taj fašizam bio malo primiren. Međutim, likovanju nije smjelo biti mjesta. Jer je iza smirivanja balkanskih fašizama došlo njegovo ponovno buđenje. Svjedoci smo renesanse balkanskih fašizama.
U svemu tome ima nešto što je istovremeno i povijesni fenomen i dijalektička igra koja neprestano mijenja forme, ali u svojoj suštini ostaje ista. Na Balkanu postoje mnogobrojni oblici pokreta za vraćanje tradicionalnim vrijednostima i povratka nacionalnoj svijesti. Svaki ovakav oblik ima jasne rasističke rezonance jer uvijek znači hermetično zatvaranje u krug čistih ili odabranih. Dakle, to su pokreti nacionalne čistoće, rasistički u svojoj osnovi. I svi ti rasizmi, koji se politički transponiraju u otvorene fašizme zapravo nevjerovatno sliče jedan drugome. Po čemu bi se to danas mogli razlikovati srpski i hrvatski rasizam? Ili pak, bošnjački, rasizam u povoju? Ni po čemu. Svima im je u osnovi insistiranje na povratku tradicionalnim vrijednostima.
Pri svemu tome se namjerno taj povratak tradiciji posmatra kao povratak u neki pradavni čvrsti i zatvoreni entitet i u tome se zaboravlja da je tradicija zapravo proces tradiranja i da je sasvim normalno da društva evoluiraju i mijenjaju se. Svi oni insistiraju na čistoći. I insistiraju na logici koja bi se najbolje mogla objasniti riječima ako mogu oni nama, možemo i mi njima. Balkanski rasizmi i politički fašizmi takmiče se u zlu i isključivosti. Pri tome se pozivaju na dobro, na ono što su oni označili pozitivnim entitetima: religiju, ljubav, obitelj, dobro.
U svemu tome, proklinjući jedni druge, razvili su retoričke obrasce koje bratski dijele. A svaki oblik viktimologije pretvara se ovdje u militantni stav prema drugima. Na kraju, ako pogledamo velikosrpski fašizam vidimo da je i on rođen iz kosovskog mita. A suština tog mita je viktimologizacija Srba. Ovakav vid transponiranja viktimologije u negativan stav prema drugima danas je itekako prepoznatljiv. Nismo mi ginuli da nam u Vukovaru bude ćirilica, nismo mi ginuli da nam djeca čitaju Andrića u školama, nismo mi ginuli da nam Halid Bešlić pravi koncerte. Ma, nisu oni uopće ginuli. Oni su u ratovima švercovali. I danas to rade, samo mnogo opasnijom robom. Identitetima
Svi su ovi entiteti samopodrazumijevajuće stvari iz kojih se, bilo kakvim ozbiljnim promišljanjem stvarnosti, a da ne govorimo o kakvu dekonstruiranju narativa na kojima se počiva, izlazi. To proizvodi binarnu sliku svijeta. Ako se jedni pozivaju na dobre, pozitivne vrijednosti, onda mora biti da se drugi pozivaju na nešto što bi se moglo označiti zanimljivim oksimoronom: negativne vrijednosti.
U takvoj poziciji svijeta zabranjeno je kritički promišljati pojmove dobra, jezika, obitelji i svega onoga što su oni proglasili svojim. Pojmovi koji obilježavaju svijet postaju kanonizirani i to je, po svemu sudeći, posljednji i najopasniji stadiji umnog zatvaranja ljudi. Proklinjući druge, religije koje se u svojoj samozaljubljenosti vole nazivati abrahamovskim, zapravo se dodvoravaju same sebi i jedna drugoj. Kada se pojavi bilo kakva liberalna inicijativa (i ovdje se nipošto ne misli na neoliberalno pomodarstvo koje je zatvorenim društvima benigno, čak korisno jer stvara iluziju alternative), abrahamovska se djeca stavljaju pod isti kišobran, formiraju različita međureligijska vijeća i slične pojave kako bi otklonili opasnost od toga da se sruše njihove univerzalne vrijednosti.
Kada opasnost prođe, tri abrahamovske religije svoje topove upere jedne prema drugoj. I vode se logikom: naše su univerzalne vrijednosti bolje od vaših ili: naše su laži bolje od vaših. U svemu tome, proklinjući jedni druge, razvili su retoričke obrasce koje bratski dijele. A svaki se oblik viktimologije ovdje pretvara u militantni stav prema drugima.
Nakraju, ako pogledamo velikosrpski fašizam, vidimo da je i on rođen iz kosovskog mita. A suština tog mita je viktimologizacija Srba. Ovakav vid transponiranja viktimologije u negativan stav prema drugima danas je itekako prepoznatljiv. Nismo mi ginuli da nam u Vukovaru bude ćirilica, nismo mi ginuli da nam djeca čitaju Andrića u školama, nismo mi ginuli da nam Halid Bešlić pravi koncerte. Ma, nisu oni uopće ginuli. Oni su u ratovima švercovali. I danas to rade, samo mnogo opasnijom robom. Identitetima.
Ne postoji bitnije uporište za razvoj fašistoidnih ideja u društvu od toposa identiteta. Naposljetku, nije li čistoća na kojoj se toliko insistira čistoća identiteta? I nije li čistoća identiteta nepatvorena fašistička ideja? Otuda se djeca iz miješanih brakova posmatraju kao neka vrsta mentalnih bastarda, koju se puritanci trude odbaciti na svaki način. Zato je puritanizam zapravo fašizam. A njegovo ostvarenje ovisi o političkom kontekstu i spletu historijskih okolnosti.
Oltari i džamije, budući da je religija izručena politici i politika religiji, postaju temeljno mjesto čitanja književnosti, kulture i prostora. Svaka drugačija interpretacija posmatra se kao blasfemija, budući da se drugačijim interpretiranjem dira u samu srž zajednice i u njenu teološku osnovu. Boga. Kada čitanja postanu teocentirčna, kada se pismo uvede u teocentričnu sliku svijeta, u kojoj su taj teocentrizam i već navedeni nacional-logocentrizam dva suštinska temelja, onda je istjerivanje heretičkih čitanja i istjerivanje heretičkih pisama nužno za spasenje
Sve se ovo najbolje otkriva na pitanjima jezika. Ne treba čak ni previše duboko kopati po teorijskim konceptima da bi se vidjelo o čemu se radi. Slučaj s ćirilicom u Hrvatskoj je, dakako, najsvježiji. Jer, jezik označava prisustvo i jezik je tvorbeno mjesto identiteta. Zbog ozbiljnosti političkog konteksta ovdje se pismo ne da odvojiti od jezika. Pitanje protjerivanja ćirilice postaje ishodišna tačka novog-starog hrvatskog identiteta. Sasvim čistog.
Ovakva je situacija, zbog različitoga konteksta, malo drugačija u Bosni i Hercegovini, formalno. Suštinski, riječ je o istoj matrici. Ono što je za Hrvate ćirilica, za Bošnjake je Andrić. Tog se pisca nitko nije dosjetio pročitati kao književnika. Svi su pohrlili da ga pročitaju kao pamfletista velikosrpske ideologije. I opet su se matrice pokazale istima. Ma koliko to paradoksalno zvučalo, Srbi i Bošnjaci zapravo na isti način čitaju Andrića. Srbi ga čitaju kao čovjeka koji je pokazao kakvi su zapravo ti Turci, Bošnjaci ga čitaju kao direktnog idejnog tvorca genocida. Jer je Srbima pokazao kakvi su zapravo oni. Turci.
U cjelokupnoj poslijeratnoj književnosti bivše Jugoslavije ni jedan pisac nije na bolji način opisao ovakvo stanje svijesti i ovu vrstu fašizacije triju antagonističkih društava po istoj matrici, posebice u pitanjima jezika i književnosti, kao Predrag Lucić u svojoj knjizi “Gusle u magli”, u pjesmi koja govori o Andriću.
Riješen je problem identitetski
Andrić je književnik entitetski
Hrvatski izrod, dušmanin turski
Sada je brend republičkosrpski
Lucić pravi svojesvrstan patchwork svih čistih shvatanja Andrića i pokazuje kako se identitetske igre oko jednog pisca pretvaraju u identitetske igre oko pamćenja i percepcije kulture. Zapravo, ova je Lucićeva poezija najbolje dekonstruiranje nacional-religijskih čitanja jednog pisca. On prokazuje da su istosti matrica zapravo rupe u njihovim ideologijama koje teže da budu isključive. Pozicija čitanja jednog pjesnika, u hermetički zatvorenim nacionalno-religijskim kulturama, mora biti logos nacionalnog duha i osviještenosti. A nacija i religija su nužno jedno, čak u nekim slučajevima i formalnopravno. Običajno, dakako. Ako je zapadni svijet potonuo o eurocentrizam, balkanski je potonuo u nacio-logocentrizam.
Nacion postaje ishodište logosa. Izvan toga je sve čisti barbarizam. Topos čitanja pisca postaje topologija nacionalne svijesti. U njoj bi topografija (ako bismo ovaj fenomenološki prostorni model proširili na ideju prostora duha) bila vakuum ili prostor lišen smisla. Postoji jedan prećutni konsenzus u shvatanju kultura kao zatvorenih i sasvim odvojenih entiteta.
Čitanja se kanoniziraju i zatvaraju, a čitalac ustvari postaje puki receptor kanonizirane interpretacije. Iskustvo čitanja postaje iskustvo usvajanja. Ne trpe se pisci pozicije koji ne pripadaju nikomu (kao naprimjer Lucić, Jergović, Dežulović i ostali koji se najčešće nazivaju plaćenicima i izdajnicima), odnosno pisci koji se mogu smjestiti u model takozvanog izmještenog pisca, o čemu su odlično pisali Nebojša Lujanović i Boris Škvorc. Jezička je čistoća, a u nju se da lako uključiti određena vrsta interpretativne čistoće na kojoj se insistira, jer se ovdje jezik još uvijek shvaća kao “kuća bitka”, pa je čist jezik garant i ishodište čistog bitka.
Posezanje za ovako arhaičnim konceptima dovodi do situacija u kojima slobodna misao prestaje biti moguća. Ona se zatvara u uske tunele jezika i interpretacije. Sve ovo u biti ima teološki početak jer se u društvima kakvo je balkansko teologija izručuje politici, i politika se izručuje teologiji. Skupa čine potpuno hermetičan sistem moći koji počiva na viktimološkim narativima kao i jasnom formiranju kulture pamćenja koja pledira na to da se čovjek u bilo kojem susretu s drugim neprestano podsjeća na žrtve koje je nacija podnijela zbog tih drugih.
Ne postoji bitnije uporište za razvoj fašistoidnih ideja u društvu od toposa identiteta. Naposljetku, nije li čistoća na kojoj se toliko insistira čistoća identiteta? I nije li čistoća identiteta nepatvorena fašistička ideja? Otuda se djeca iz miješanih brakova posmatraju kao neka vrsta mentalnih bastarda, koju se puritanci trude odbaciti na svaki način. Zato je puritanizam zapravo fašizam. A njegovo ostvarenje ovisi o političkom kontekstu i spletu historijskih okolnosti
Otuda se spomenici mijenjaju i čini se sve da se antifašistički spomenici, primjerice iz II. svjetskog rata, pretvore u mjesta koja postaju isprazni označitelji, ili pak podsjećanje na sramotu vlastitog naroda zbog toga što je nekada vjerovao da se moglo živjeti s drugima. Jedan od iznimno bitnih toposa, u ovom smislu, bivši je Spomen-park Vraca u Sarajevu. Namjerno je napisano bivši jer tamo više nema parka. Park se pretvorio u granicu između dva entiteta, između dva zatvorena Sarajeva, i na tome mjestu više uopće ne postoji bilo kakav oblik kulturnih djelatnosti.
S druge strane, neki se spomenici, poput spomenika makedonskim vojnicima iz II. svjetskog rata u Đakovu, zamijenjeni spomenikom koji je posvećen hrvatskim vojnicima iz narodnooslobodilačkog rata u Hrvatskoj devedesetih godina. Ovakvo je čišćenje prostora identično čišćenju jezika i književnosti. Pri tome oltari i džamije, budući da je religija izručena politici i politika religiji, postaju temeljno mjesto čitanja književnosti, kulture i prostora.
Svaka drugačija interpretacija posmatra se kao blasfemija, budući da se drugačijim interpretiranjem dira u samu srž zajednice i u njenu teološku osnovu. Boga. Kada čitanja postanu teocentrična, kada se pismo uvede u teocentričnu sliku svijeta, u kojoj su taj teocentrizam i već navedeni nacional-logocentrizam dva suštinska temelja, onda je istjerivanje heretičkih čitanja i istjerivanje heretičkih pisama nužno za spasenje. Istjerivanje Andrića i ćirilice postaje nužni korak k vraćanju svojoj čistoći. Srpsko poricanje genocida postaje bogo-spasenje.
Uostalom, ovakve tendencije nisu nepoznate u Europi, čiji socijalizam (nije li slučaj Hollandea i djevojčice Romkinje najbolji pokazatelj toga) pokazuje da europski socijalizam prijeti da postane nacional-socijalizam. Međutim, specifičnost Balkana je u tome što ove desne ideologije direktno iza leđa imaju vjerske zajednice.
Zapravo, BiH, Srbija i Hrvatska danas su kvazi-sekularne zemlje u kojima država kao neoliberalna tvorevina ljudska prava maksimalno reducira. Tamo gdje ih pak dozvoli ili podstiče, ponajviše iz reprezentativnih razloga, javljaju se crkvene i vjerske zajednice kako bi ta prava uskratile. Zbog toga se prava ljudi ovdje dvostruko reduciraju i proizvodi se politika straha od ozbiljne javne analize (pri tome se naravno ne misli ozbiljne kao nužno nesatirične, jer su upravo Lucićevi navedeni stihovi najozbiljnija analiza “Andrićeva pitanja”).
A što je najgore, inačica ljubi bližnjega svoga pretvara se u strah od pisanja, upravo onakav o kakvu je govorio Derrida, strah od toga da se dire u određene entitete ili ljude jer bi netko mogao biti povrijeđen zbog toga. Na Balkanu bi bilo nužno prevladati tu vrstu straha jer ovdje se čini da Nebo, ipak, ima miljenike. A to su crkve i države, u braku, baš u onakvu kakvim ga je Lucić opisao.
Žele da Aja Sofija opet bude džamija
Prvi put se neki službenik državnoga Ureda za vjerske poslove u Turskoj zauzeo za to da se Aja Sofija u Istanbulu ponovno otvori kao džamija. Glavni propovjednik istanbulske džamije Mustafa Akgul rekao je tijekom obreda za Kurban-bajram, prema medijskim izvješćima od 16. listopada, kako će se jednoga dana molitva za ovaj blagdan ponovno održavati u Aja Sofiji te da će se jednoga dana Aja Sofija morati ponovno otvoriti kao džamija.
Islamske nacionalističke skupine u Turskoj godinama se zauzimaju za to da se Aja Sofiju ponovno upotrebljava kao zdanje za muslimanska bogoslužja. Sagrađena u 6. stoljeću, građevina je oko tisuću godina služila kao crkva Bizantskoga Carstva, no nakon što su Turci u 15. stoljeću osvojili Carigrad, postala je najvažnija istanbulska džamija Osmanskoga Carstva. Nakon osnivanja Republike Turske 1923., Aja Sofija proglašena je muzejom te su u njoj zabranjeni vjerski obredi. Danas je Aja Sofija jedna od glavnih istanbulskih atrakcija.
Turske su vlasti u posljednje vrijeme nekoliko vjerskih zdanja prvotno sagrađenih kao crkve proglasile džamijama. Među njima su i imenjakinje Aja Sofije u Trabzonu u sjeveroistočnoj Turskoj te u Izniku na zapadu zemlje, u nekadašnjoj koncilskoj Niceji.