Knjigom ”Smijeh slobode – uvod u Feral Tribune” u nakladi Izdavačke kuće ”Adamić” dugogodišnji novinar ”Novoga lista” Boris Pavelić prolazi na gotovo 700 stranica kroz 25-godišnju povijest ovog kultnog političko-satiričnog lista. ”Smijeh slobode – uvod u Feral Tribune”, [Read more…]
Levar i vrijeme
Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Hrvatske nedavno je raspisalo nagradu od sto tisuća kuna za onoga tko donese informaciju ”koja će rezultirati ili doprinijeti razrješenju kaznenog djela teškog ubojstva Milana Levara“.
Milan Levar, nekadašnji pripadnik vojne policije koji je javno svjedočio o likvidacijama srpskih civila u Gospiću, ubijen je eksplozivnom napravom u dvorištu svoje kuće u kolovozu 2000., dakle prije više od četrnaest godina.
Zbog čega je hrvatskoj policiji trebalo više od četrnaest godina da raspiše nagradu za informaciju o političkome atentatu, može se samo nagađati, jer je službeno obrazloženje birokratski šturo. Tu se tek veli kako do sada, ”usprkos provedenom opsežnom kriminalističkom istraživanju“, nadležni organi ”nisu došli do saznanja i dokaza temeljem kojih mogu nedvojbeno utvrditi identitet počinitelja ovog kaznenog djela“, te je odlučeno uložiti novčana sredstva u daljnji tok istrage.
Slow motion hrvatske pravne države – proces koji se može pratiti jedino ako je čovjek strpljiv, zdrav i dugovječan – pokazuje se savršeno usklađenim s potrebama političke klase: u osvit predsjedničkih izbora bit će reanimirana zamrla i potpuno zaboravljena istraga, a dogodine, tko zna, možda će se u jeku parlamentarnog izbornog natjecanja licitirati imenima osumnjičenih
Taj se manjak ”saznanja i dokaza“, dakako, mogao ustanoviti mnogo ranije – prije četrnaest godina, recimo, od kada se potraga za ubojicama Milana Levara ne miče s mrtve točke – ali je ipak trebalo proći skoro desetljeće i pol da ”kriminalistički postupak“ zakorači u novu fazu i da policija na karakterističan način upozori javnost kako je u svom radu na neriješenom slučaja i dalje agilna.
Zašto baš sada? I zašto uopće? U nedostatku zdravome razumu dostupnih objašnjenja, jedina suvisla pomisao tiče se blizine političkih izbora – najprije onih predsjedničkih, ovoga mjeseca, a zatim i parlamentarnih, sljedeće godine.
Slow motion hrvatske pravne države – proces koji se može pratiti jedino ako je čovjek strpljiv, zdrav i dugovječan – pokazuje se savršeno usklađenim s potrebama političke klase: u osvit predsjedničkih izbora bit će reanimirana zamrla i potpuno zaboravljena istraga, a dogodine, tko zna, možda će se u jeku parlamentarnog izbornog natjecanja licitirati imenima osumnjičenih.
Teško da je u ovoj zemlji zabilježena odurnija provala sistemskog cinizma, a tek ćemo vidjeti kakva nas još iznenađenja čekaju. Nitko ne može pouzdano predvidjeti do kojih će granica ići politička eksploatacija najpoznatijeg političkog atentata otkad je samostalne i suverene Hrvatske.
Barem tri sloja takve aktivnosti uočljiva su poput boja na hrvatskoj zastavi: a) – političkom odlukom Levar je ubijen, jer se taj neugodni svjedok ratnih zločina, podnijevši sve prijetnje i pritiske, nije dao ušutkati drugim sredstvima; b) – političkom odlukom Levarov ubojica nije otkriven, jer bi njegovo hapšenje dovelo do nalogodavaca, a oni su boravili na samome vrhu političke piramide; naposljetku – c) – političkom odlukom, četrnaest godina kasnije, fingira se angažman policijsko-pravnog aparata i obavlja javno simuliranje kriminalističke istrage, ne bi li se naglasila distanca države od zločina, jer istome sustavu koji je Milana Levara odveo u smrt treba osigurati kakav-takav demokratski legitimitet, a usput će i poneka politička figura steći kredit ”pravdoljubivosti“ pred nailazeće izbore.
U zadnjoj fazi, dakle, svjedočimo autentičnome primjeru moralne dekadencije na državnoj razini: pokušaju političkog kapitaliziranja čak i samoizabrane nemoći. Uz takve aspiracije, protok godina nije nikakav problem, naprotiv. Vrijeme liječi sve rane, i to tako što će se u pogodnim momentima one držati otvorenima
U zadnjoj fazi, dakle, svjedočimo autentičnome primjeru moralne dekadencije na državnoj razini: pokušaju političkog kapitaliziranja čak i samoizabrane nemoći. Uz takve aspiracije, protok godina nije nikakav problem, naprotiv. Vrijeme liječi sve rane, i to tako što će se u pogodnim momentima one držati otvorenima.
Vesna Levar, udovica Milana Levara, veli da poznaje ubojicu svoga supruga i da ga u gradu sreće skoro svaki dan. S njegovim imenom odavno je upoznala i državnoga tužioca i policiju.
Pitanje ”tko je ubio Milana Levara“ za mnoge Gospićane nije nikakva enigma. Kada je čula da policija, četrnaest godina nakon atentata, raspisuje nagradu za informaciju o tom zločinu, Vesna Levar je, kaže, ”prasnula u smijeh“. ”Pomislila sam da bi meni ta svota mogla dobro doći, jer sam im ionako rekla tko je ubojica moga muža.“ Ogorčeno priča kako je Ivo Josipović pred prošle izbore tražio da se zajedno slikaju u Gospiću. ”Baš sam pripremila ‘Pravdu’ i sve one materijale koje mi je tada dao, da mu ih pošaljem natrag u Zagreb.“
Milan Levar ubijen je u vrijeme kada je u Hrvatskoj na vlasti bio SDP. Feral je svojedobno objavio dokumente iz kojih se vidjelo kako je policija još 1999. imala detaljna saznanja o režiji atentata, uključujući iskaz Ivice Rožića, poznatog pod nadimkom ”Bijeli Vuk“, koji je tada priznao da je osobno pripremao ubojstvo i ”čekao zeleno svjetlo“.
Usprkos tome – i usprkos praktički svakodnevnim prijetnjama i fizičkim napadima – Levarov život nije bio vrijedan državne zaštite. ”U jednom trenutku netko se sjetio da bi nas bilo dobro zaštititi, pa smo dobili inspektora koji bi to, kao, trebao odraditi“, svjedoči Vesna Levar. ”Došao je i rekao da ne mislimo slučajno da će nam sjediti u juhi za stolom, nego da će on to diskretno. Više ga nikad nismo vidjeli.“
Milan Levar ubijen je u vrijeme kada je u Hrvatskoj na vlasti bio SDP. Feral je svojedobno objavio dokumente iz kojih se vidjelo kako je policija još 1999. imala detaljna saznanja o režiji atentata, uključujući iskaz Ivice Rožića, poznatog pod nadimkom ”Bijeli Vuk“, koji je tada priznao da je osobno pripremao ubojstvo i ”čekao zeleno svjetlo“
Mirko Norac, glavni terenski organizator masovnih ubojstava u Gospiću, uhapšen je i osuđen par godina nakon Levarova smaknuća. Na teret mu se nije stavljala zapovjedna odgovornost, već ponajprije činjenica da je jednoj starici osobno ispalio metak u glavu. Nakon što je odležao ionako malu zatvorsku kaznu, k tome još skraćenu zbog ”dobrog vladanja“, danas je slobodan čovjek, kao i njegov partner u gospićkim zlodjelima, Tihomir Orešković.
No vrijeme provedeno u zatvoru ovaj je konobar s činom generala itekako korisno utrošio: završio je nekakvu školu, za čestih slobodnih vikenda upoznao je ljubav svog života, oženio se i dobio sina, a u istom je statusu – statusu osobe na izdržavanju zatvorske kazne – uspio čak i sagraditi obiteljsku kuću. Danas, kao i ranije, uživa slavu nacionalnog heroja, pa mu čak i predsjednička kandidatkinja nudi mjesto vojnog savjetnika ukoliko pobijedi na izborima.
Godine dakle prolaze, cinizam trijumfira, ubojice se konsolidiraju u profesionalnom, obiteljskom i društvenom smislu, a ”istraga je i dalje u tijeku“.
Svima je jasno da bi samo likvidacija sustava koji je planski usmrtio svjedoka zločina nespremnog na šutnju – sustava koji danas u malo drugačijoj ambalaži suvereno vlada – mogla ”rezultirati ili doprinijeti razrješenju kaznenog djela ubojstva Milana Levara“, no nikome, dakako, ne pada na pamet latiti se oružja.
Jedina dugoročna svrha predizbornog oživljavanja ”slučaja Levar“ – desetljeće i pol nakon kolektivno izvedenog atentata – jeste da osnaži nacional-kapitalistički kredo hrvatske države: Vrijeme je Norac!
(Prenosimo s portala peščanik.net).
Kako ponovno ubiti žrtvu
Sjećate li se koliko su nas domaći mediji bombardirali iz godine u godinu pričama o mučenim, odvođenim i ubijenim srpskim civilima, o metodološko-stilskoj strukturi zločina koji su počinjeni nad našim sugrađanima, prijateljima i susjedima, o miniranim domovima, leševima staraca, likvidiranim bakama, silovanim i masakriranim ženama, slučajno ubijenim Hrvatima sa srpskim prezimenima…
Nešto vas ne služi sjećanje? Ni ne može. Osim pokoje “Latinice” i “Feralova” pisanja, toga nije bilo. O tome se u našoj kući ne govori. Pisalo se o drugoj, neprijateljskoj strani, ali tako da se još i danas čitav jedan etnik identificira sa zločinom. Da su Srbi zločinci, usvojili smo. Da su Srbi žrtve, nismo, i izgleda da nikada nećemo.
Unatoč tome što sam potpuno svjesna ukupne moralno-etičke nakaradnosti kojom je zacementirano ovo društvo, svejedno se pitam: zašto je u Hrvatskoj i dalje najdraža društvena igra kako ponovno ubiti Žrtvu? Ubiti sramom, dakako
Jel to srbi stvaraju njihovu Anu Frank?, jedan se komentar odvratnošću izdvojio od ostalih, podjednako odvratnih, upućenih na tekst objavljen u “Večernjem listu” o premijernoj izvedbi predstave “Aleksandra Zec” redatelja Olivera Frljića u Rijeci. Osim što je nepismena, rečenica je stilski motreno retoričko pitanje utopljeno u sarkazam kojem je i subjekt i objekt – žrtva. Unatoč tome što sam potpuno svjesna ukupne moralno-etičke nakaradnosti kojom je zacementirano ovo društvo, svejedno se pitam: zašto je u Hrvatskoj i dalje najdraža društvena igra kako ponovno ubiti Žrtvu? Ubiti sramom, dakako.
I dan-danas, unatoč svim poznatim jezovitim detaljima o likvidaciji porodice Zec, u društvu caruju ignoriranje, amnezija ili relativizacija ovog zločina. Ravnodušnost. Oni pak građani koji dobitkom države nisu izgubili ljudskost, njeguju spomen na najodvratniji zločin koji se dogodio u ratnoj Hrvatskoj. U te su se antidomoljube još te 1991. uvukli sram i tuga zbog svega što se dogodilo i što će se događati našim sugrađanima u godinama koje slijede.
Da sam bilježila svakog sugovornika koji je izjavio: Nisam znao, jer nije čuo, vidio, pročitao, nastala bi jedna solidna enciklopedija općeg neznanja. Evo, sad znaš, rekla bih nakon mahnitog, afektivnog pokušaja da informiram. Reakcije: potpuna nevjerica ili ustaljena kontrateza da je cijela priča krenula od druge strane. Oni su ubojice… Ako su ubojice, ne mogu istovremeno biti i žrtve.
Tako sam najprije čula samo da je stradala djevojka iz moje gimnazijske generacije, Nina. Naravno da sam pomislila – od granate, bombardiranja. No u detaljima koji su mi ispričani nekoliko dana poslije rat je pronašao svoj smisao: banalno, glupo, bešćutno, dakle Zlo. Nina i njezini roditelji ubijeni su u stanu, pred televizorom, u pidžamama. Ubrzo ćemo saznati da su ubijeni greškom
Oni su problem, oni nisu jedan od nas. Tako ni Aleksandra nije jedno od naše djece – oko 400 njih koji su poginuli u zadnjem našem ratu, ako smijem tako ujediniti nas i njih. Tvrditi kako su to nedavno, kao po zapovjednoj liniji, činili prije svega rodoljubni “Večernjakovi” komentatori, da se priča o ubijenom djetetu pretvara u mit a šuti se o 400 ubijene hrvatske djece (o kojoj nitko ne pravi predstave), nije ni krajnji cinizam ni buncanje ni ludilo, nije čak ni dobro plaćena, ustaljena obrana zdesna, to je inzistiranje na neljudskosti, njezino potpuno odsuće.
Nije bilo lako ni ovih godina ni ovih dana, izdajnici i provokatori potkopavaju vrijednosti i svetinje Domovinskog rata: em predstava, em inicijativa za podizanje spomenika, pa ulice i trgovi s njihovim imenima, pa šta ima tu tako značajnoga, u toj jednoj priči o jednoj mrtvoj djevojčici, a toliko je naše mrtve djece, napadnute ni krive ni dužne u svojim domovima, na svojim ognjištima, možda je pokoje mrtvo među njima i tuđinskog porijekla, al’ uglavnom su to naša mrtva hrvatska djeca, a nigdje inicijative kojom bi se javnosti približila i otkrila dugo i podmuklo zatirana istina o njihovu stradanju.
Moje prvo lično suočavanje sa zločinom dogodilo se isto te 1991. godine. Stvorilo je u meni osjećaj koji me nikada neće napustiti. Tada se u mom gradu ginulo masovno i svakodnevno. Tako sam najprije čula samo da je stradala djevojka iz moje gimnazijske generacije, Nina. Naravno da sam pomislila – od granate, bombardiranja.
Je li ipak moguće u ime naroda pokrenuti proces u kojem bi hrvatsko pravosuđe imalo hrabrosti za jedan retrospektivni uvid u sudjelovanje u projektu Zla? Njegovo je lice dosada otvoreno pokazivalo da voli pomilovati krvnike po glavi slijedom političkog naređenja, da je empatično prema zločinu i zločinima, da prihvaća lažna svjedočenja i podmuklo utišava ona istinita, da nema problem s priznanjem da je poniklo i rukovođeno iz Hadezeova gnijezda, dakle politički navođeno, nikako autonomno
No u detaljima koji su mi ispričani nekoliko dana poslije rat je pronašao svoj smisao: banalno, glupo, bešćutno, dakle Zlo. Nina i njezini roditelji ubijeni su u stanu, pred televizorom, u pidžamama. Ubrzo ćemo saznati da su ubijeni greškom, kao i to da se ne zna kada će i gdje biti sahrana, smije li se doći…
Osjetila sam Strah kakav dotada nisam upoznala (iako sam već bila doživjela traumu ili, što bi se reklo, znam točno kojeg je dana počeo rat u mom životu). Zlo koje se dogodilo premašivalo je moju dimenziju shvaćanja i života i smrti. Preko noći sam morala prihvatiti činjenicu da je zavladalo Zlo, i da svatko može nešto skriviti, makar i greškom.
Nina i njezini roditelji bili su nesvjesni onoga što im se, i zbog čega, dogodilo. Sahranjeni su krajnje diskretno. I njihovi sugrađani ponašali su se tako. Šutnja, kao zavjera, bila je uobičajena reakcija u ratnom vremenu. S vremenom je ta šutnja progovorila i sada viče, iako zapravo ničim nije ni egzistencijalno ni politički ugrožena, pa makar i na umjetnost, posljednje utočište onih sa savješću u društvu u kojem je savjest odbačena.
Zar toliki katolički moral u nama i oko nas, i ravnodušne zvijezde nad nama, da bismo šutjeli o najgorem od svih grijeha za koji smo vezani negacijom: Ne ubij!
Je li ipak moguće u ime naroda pokrenuti proces u kojem bi hrvatsko pravosuđe imalo hrabrosti za jedan retrospektivni uvid u sudjelovanje u projektu Zla? Njegovo je lice dosada otvoreno pokazivalo da voli pomilovati krvnike po glavi slijedom političkog naređenja, da je empatično prema zločinu i zločinima, da prihvaća lažna svjedočenja i podmuklo utišava ona istinita, da nema problem s priznanjem da je poniklo i rukovođeno iz Hadezeova gnijezda, dakle politički navođeno, nikako autonomno.
I zamislite nemoguće: Trg Milana Levara u Gospiću, Josipa Rajhl-Kira u Osijeku, Gorana Alavanje u Obrovcu… ili radije ova časna imena ugrađena u pločnike naših gradova po kojima ćemo hodati uzdignutih, ravnodušnih glava, ili čitajući po kome gazimo
Pravosuđe koje je dakle pomalo nepravedno i nelegalno, orvelovski artikulirano, pa čak i doslovce – jer istina je laž a laž istina, pa se u nas kaznenim progonom nagrađuje profesionalno novinarsko iznošenje istine. Hrvatsko pravosuđe ne voli istinu koja pomaže građanima, nego onu koja servisira interese političara čiji su igrači ugrađeni na svim razinama i sektorima pravosudnog sustava.
No prije ili iznad svega: pravosuđe koje je prije 23 godine proceduralno pogriješilo i namjerno se ogriješilo o dušu 12-godišnje djevojčice. Može li o tome, sjedeći opušteno u stolici, s izrazom stoika, čupkajući bradicu i duševno onanirajući na svoje bogato političko iskustvo i koloritnu memoarsku ratnu građu, nešto reći Vladimir Šeks, siva eminencija ratnog i poratnog hrvatskog pravosuđa?
I zamislite nemoguće: Trg Milana Levara u Gospiću, Josipa Rajhl-Kira u Osijeku, Gorana Alavanje u Obrovcu… ili radije ova časna imena ugrađena u pločnike naših gradova po kojima ćemo hodati uzdignutih, ravnodušnih glava, ili čitajući po kome gazimo.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti)
Poštenje i čist obraz
Bila je negdje kasna 1997. godina kad sam kao buntovni srednjoškolac pročitao intervju Stipe Šuvara u Feralu u kojem najavljuje osnivanje Socijalističke radničke partije, a nekoliko dana potom i razgovor s jednim od vodećih sdp-ovaca u Slobodnoj Dalmaciji, pod naslovom ‘‘Ne bojim se Šuvarovog SRP-a“.
Sve mi je to nekako ostalo u magli sjećanja, ali dobro pamtim kako sam govorio sam sebi: Konačno.
Proteklih sedam godina rušio se jedan svijet višenacionalne državne zajednice kojoj sam pripadao. Bio je to svijet koji me odgojio, svijet čije sam naravno brojne negativnosti kasnije i spoznao, no to je bio svijet kojeg je bijesna rulja tako bezočno pljuvala iz dana u dan, bez ikakvih posebnih argumenata, osim puke mržnje prema imenu i ideji Jugoslavije i socijalizma.
S posebnim gađenjem promatrali su djecu miješanih brakova i onih koji su se još uvijek deklarirali kao ljevičari, što sam bio i sam, tako da mi se cijelo vrijeme činilo da neće proći još dugo dok nas ne počnu kao u Južnoafričkoj Republici stavaljati na posebnu stranu autobusa i na posebne klupe po gradskim parkovima.
Bila je negdje kasna 1997. godina kad sam kao buntovni srednjoškolac pročitao intervju Stipe Šuvara u Feralu u kojem najavljuje osnivanje Socijalističke radničke partije, a nekoliko dana potom i razgovor s jednim od vodećih sdp-ovaca u Slobodnoj Dalmaciji, pod naslovom ‘‘Ne bojim se Šuvarovog SRP-a“. Sve mi je to nekako ostalo u magli sjećanja, ali dobro pamtim kako sam govorio sam sebi: Konačno
Taj posljednji korak je i simbolički poduzet uvođenjem vjeronauka u škole, kad je kao navodna alternativa ponuđena etika, tada još bez ikakvog napisanog programa ili udžbenika, sa jasnom nakanom da ti režim pokaže da ti je mjesto među otpadnicima i kužnima. Ja sam, naime u prvom razredu gimnazije iskusio čari prve generacije kojoj su uveli crkvu u javne škole i moram priznat da sam, ne bez ponosa, spadao u onih 8 (osam) ljudi iz dva spojena razreda, koji su odbili biti dio stada, dok je ostalih šezdeset i nešto ljudi bilo na drugoj strani.
Svih tih godina SDP, koji je trebao biti taj koji će nešto odgovoriti, uporno je šutio, na prvu crtu gurnuo Zdravka Tomca, isključio sve intelektualce iz partije i reklamirao se pod sloganom DP – važna kockica u mozaiku hrvatske demokracije. Kakav dosljedan luzerski i domobranski pristup partije izrasle na revolucionarnoj tradiciji.
Da to nije bio samo taktički ustupak postalo je definitivno jasno svih kasnijih godina, pa i danas, kada je SDP postao vodeća stranka u zemlji, dok su ideje ljevice i jasna osuda fašizma devedesetih poispadali negdje po putu, Račanovom direktivom. Ništa ta partija nije rekla o progonima građana srpske nacionalnosti u gradovima, o sveopćoj pljački, niti o devastaciji antifašističkih spomenika. Sve su to prekrili ruzmarin, snjegovi i šaš.
U tom sveopćem ništavilu, javno pastoralne, a iznutra najmračnije Hrvatske, jedinu svijetlu točku predstavljao je Feral Tribune, zahvaljujući kojem smo svi skupa vidili da nismo sami i da taj naš jedinstveni kulturni prostor i dalje postoji. Sve da su u njemu pisali i najnetalentiraniji autori na svijetu, a znamo da nisu, zavrijedio je postati nezaobilazna kulturna činjenica. I tada se, odjednom ukazao Stipe Šuvar. Čovjek koji se nije libio stati iza svog stava, niti ga je mijenjao.
Onaj isti kome su skandirali na stadionima, da bi kasnije gazili autima i premlaćivali u restoranima. Naravno da sam odmah otišao u SRP, čim sam došao na studij u Zagreb te sam se svih tih pet godina, nekad više, nekad manje, redovito viđao sa Stipom Šuvarom, slušao njegove ekspozee i uživao u tom nadrealnom svijetu koji se sastajao u prostranom stanu u Palmotićevoj ulici.
Hrvatskoj je Šuvar ostavio novu zgradu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, Mediteranske igre u Splitu, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, Muzej Mimara u Zagrebu i rukopis memoara za koje je stalno govorio da će ih nazvati ‘‘Za sve su mi krivi Hrvati i Srbi“. Da, ostavio je i poštenje i čist obraz, ako nekome to još nešto znači
Svega je tu bilo: starih partizana, razočaranih idealista, obespravljenih Srba, Stipinih zemljaka Imoćana, vrhunskih intelektualaca, poput Matvejevića i sjajnih novinara. Svi su oni iz raznih razloga dolazili u tih par zadimljenih prostorija koje su vonjale na lošu rakiju, dim jeftinih cigareta i tursku kavu, a Stipe je uvijek isti, pun posla, sitnim rukopisom ispisivao stranice i stranice tekstova i uključivao se u razgovore kad bi mu se tema svidila pa bi s nogu održao takvo predavanje, koje bi te bacilo s nogu.
Nije sada mjesto da pišem o stranačkom raskolu i tome koliko ga je to pogodilo, njegovoj iznenadnoj smrti koja je došla tijekom tih previranja i općenito svim ljudskim niskim strastima i dnevnoj politici. Zadnji put sam nazvao taj telefon u Palmotićevoj dva dana prije njegove smrti, a s druge strane čuo sam rastrojenog i izdanog čovjeka, intelektualca kojeg je vrijeme natjeralo da se bavi birokratskim zavrzlamama i u naponu snage gleda kako gaze po nečemu u što je toliko vjerovao, nešto što je omogućilo njemu, težačkom djetetu iz Zagvozda da doktorira sociologiju, postane ministar kulture i član Predsjedništva SFRJ.
Zauvijek će ostati upamćen njegov gordi i cinični odgovor Vladimiru Šeksu, koji ga je na primopredaji dužnosti pokušao isprovocirati, a meni će biti žao što je tako rano otišao i što onaj zadnji razgovor nije mogao trajati vječno.
Hrvatskoj je ostavio novu zgradu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, Mediteranske igre u Splitu, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, Muzej Mimara u Zagrebu i rukopis memoara za koje je stalno govorio da će ih nazvati ‘‘Za sve su mi krivi Hrvati i Srbi“.
Da, ostavio je i poštenje i čist obraz, ako nekome to još nešto znači.
(Tekst je napisan u povodu godišnjice smrti dr. Stipe Šuvara a izvorno je objavljen u lipnju 2012. na portalu tacno.net. Donosimo ga u vezi nedavna predstavljanja Šuvarove knjige ”Historia tragicomica”).