Emisija na National Geographicu posvećena iskustvu novinarke Lise Ping u Sjevernoj Koreji još jednom mi je rasvijetlila fenomen za koji nemam boljeg naziva od ”sekularno obožavanje”. [Read more…]
Kako deaktivirati knjigu koja ubija
U izdanju Instituta za suvremenu povijest (Institut für Zeitgeschichte, München-Berlin) izlazi prvo njemačko poslijeratno izdanje knjige Adolfa Hitlera “Mein Kampf”. Djelo će biti objavljeno u dva toma i opremljeno s nekoliko tisuća znanstvenih fusnota i komentara, pripremanih još od 2009, otkada se Njemačka priprema za dan 1. siječnja 2016, kada po međunarodnim zakonima i pravilima istječu autorska prava za “Mein Kampf”. [Read more…]
Proces za Freda i Bojana
Toliko dugo već stožeraši, šatoraši i njihovi medijski logističari razvlače svoju omiljenu priču o Bojanu Glavaševiću koji, po njima, nije dostojan ni svojega oca ni njegove žrtve, da je bilo samo pitanje trenutka kada će nasrnuti i na ono u ime čega, verbalno i bukvalno, cipelare nedostojnoga mu sina – na lik i djelo Siniše Glavaševića.
Tog zahvalnog posla se naposljetku prihvatio portal poznat po suptilnom bavljenju pitanjima očinstva, portal koji je prošloga tjedna sa svoje srpske adrese pustio u optjecaj ”ekskluzivno otkriće” iz arhiva Stasija i KGB-a da je Angela Merkel začeta ubrizgavanjem zamrznute sperme Adolfa Hitlera u maternicu Gretl Braun, najmlađe sestre Führerove supruge Eve, te da je u tajnom ugovoru sklopljenom između SAD-a, SSSR-a i Vatikana zapisano da će se toj djevojčici jednoga dana dati internacionalna moć.
Toliko dugo već stožeraši, šatoraši i njihovi medijski logističari razvlače svoju omiljenu priču o Bojanu Glavaševiću koji, po njima, nije dostojan ni svojega oca ni njegove žrtve, da je bilo samo pitanje trenutka kada će nasrnuti i na ono u ime čega, verbalno i bukvalno, cipelare nedostojnoga mu sina – na lik i djelo Siniše Glavaševića
Dok su se srpski trudbenici s multišovenskog portala Dnevno.hr/rs/ba manijakalno oblizivali nad Hitlerovim izlučevinama iz kojih je zavjerom Kominterne, Vatikana i Bijele kuće nastala današnja njemačka kancelarka, njihova su se hrvatska braća proslavila jednako ekskluzivnim i jednako umobolnim ”otkrićem” da je otac Bojana Glavaševića s ovoga svijeta otišao bez zaslužene kazne za svoje izdajničko djelovanje protiv Republike Hrvatske.
”Onoga trenutka kada je ubijen na Ovčari, Siniša Glavašević je postao hrvatski mučenik i nacionalna vrijednost. Bi li to izabrao za života nitko danas ne može sigurno reći”, kreće kolumnist portala Dnevno.hr po imenu Marko Ljubić u obračun s legendarnim vukovarskim novinarom, dijagnosticirajući da je ”njegovo radno mjesto od njega, sasvim slučajno, učinilo dnevni glas hrvatskom narodu, signal da je Vukovar još uvijek živ”.
Siniši Glavaševiću doduše priznaje da je ”u teškim okolnostima radio svoj posao” i da je ”očito imao minimum časti pa nije htio bježati još dok je mogao”. No, ni to što je 1991. ostao u Vukovaru sve do strašnoga kraja opsade grada, pa i po cijenu vlastitoga života, Glavaševića ne oslobađa od sumnjičavosti portalskoga heroja iz 2014. koji – valjda u znak posebnoga pijeteta prema žrtvi Ovčare – nalazi za shodno nagađati: ”Ne znamo ni kamo bi bježao, ni je li njegova intimna domovina bila samostalna Hrvatska ili Jugoslavija.”
Ali taj čovjek ”upitne intimne domovine” nije bježao. Ni pred srpskim zločincima koji su ga likvidirali na Ovčari i time ga, prema Ljubiću, potpuno nezasluženo pretvorili u hrvatsku ”nacionalnu vrijednost”. A ni pred pravnom državom Hrvatsku kojoj, na Ljubićevo žaljenje, nije dopao šaka.
Mentalni je sklop kolumnista koji sve povratnike iz srpskih logora smatra prijetnjom za hrvatsku nacionalnu sigurnost navlas isti onome u glavama OZN-inih isljednika i ostalih perjanica jugoslavenske komunističke represije poslije Drugog svjetskog rata
”Da je zapovjedništvo obrane Vukovara bilo zapovjedništvo izgrađene vojske, da je Hrvatska tada bila država kakvom je se danas predstavlja kada joj se tovare na leđa, usprkos svemu, rijetki zločini lešinara u njezino ime, Siniša Glavašević bi zbog čuvene optužnice protiv vrhovnog zapovjednika Hrvatske vojske u ratu završio na vojnom sudu kao izdajnik. Svojim je pozivom snažno propagandno oslabio obranu zemlje, a morao je biti svjestan pa i zbog svojih javljanja na Hrvatskom radiju – masovnih nacionalnih empatija hrvatskog naroda.” – ispravlja portal Dnevno.hr 2014. propust hrvatskoga pravosuđa iz 1991.
A uzgred donosi i pravorijek u slučaju ”izdajnikova” sina Bojana Glavaševića: ”On jednostavno Hrvatsku drži odgovornom za smrt svoga oca, jer, da nije bilo zahtjeva za slobodom hrvatskoga naroda – Bojan bi danas imao živoga oca, novinara Radio Vukovara! A Hrvatske ne bi bilo.”
Drugačije je stoga, drži pravdoljubivi kolumnist, Hrvatska trebala s Vukovarcima, kako s mrtvima, tako i s onima koji su uspjeli preživjeti torturu u srpskim logorima. Ponajprije s Predragom Matićem i Željkom Sabom koji upravo zbog toga što su bili logoraši ”nikada nisu smjeli preuzeti visoke državne funkcije, jer nitko ne stavlja nacionalnu sigurnost na kocku tipujući na to kako nekoga tortura u logoru nije – slomila”.
Ako taj totalitarni nacionalistički um (…) nije u stanju organizirati procese nalik dahauškima, nego za početak ”samo” podmuklo zagovarati lustraciju svih vukovarskih logoraša, krivih što su preživjeli mučenja i ponižavanja, to ne znači da se već koliko sutra – uz blagoslov Kaptola i uz vlastohleplje o-zna-se koje stranke – neće dokraja razmahati i razmahnitati
Odmah slijedi i Ljubićevo bestidno pitanje ”Bi li se netko smio kladiti danas znajući Matića i Sabu da njih – nije?”, u kojemu bi se, kao u rečenici koja mu je prethodila, trebali prepoznati ne samo imenovani logoraši, nego i svi ostali koji su prošli kroz logorski inferno.
Jer neskrivena poruka tog oznaškog uma glasi da Hrvatska i dan-danas mora biti sumnjičava prema svima njima, i to samo zato što su se iz logora vratili živi.
Poruka je to, kažem, oznaškog uma, jer je mentalni sklop kolumnista koji sve povratnike iz srpskih logora smatra prijetnjom za hrvatsku nacionalnu sigurnost navlas isti onome u glavama OZN-inih isljednika i ostalih perjanica jugoslavenske komunističke represije poslije Drugog svjetskog rata, u glavama svih onih koji su ljude – samo zato što su se živi vratili iz Dachaua i ostalih nacističkih konc-logora – izvodili na montirane ”dahauške” procese, da bi ih pod optužbom za kolaboraciju s neprijateljem, izdaju i špijunažu, osuđivali na smrt ili na tešku robiju, a potom te kazne ”u ime naroda” revno provodili u djelo.
Pa ako taj totalitarni nacionalistički um danas, zbog objektivnih poteškoća, nije u stanju organizirati procese nalik dahauškima, nego za početak ”samo” podmuklo zagovarati lustraciju svih vukovarskih logoraša, krivih što su preživjeli mučenja i ponižavanja, to ne znači da se već koliko sutra – uz blagoslov Kaptola i uz vlastohleplje o-zna-se koje stranke – neće dokraja razmahati i razmahnitati.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Prepiska s Heideggerom
28. kolovoz 1947, Washington, D.C.
Dragi g. Heidegger, (fusnota 1)
Naširoko sam razmišljao o tomu što ste mi rekli prilikom mojeg posjeta Todtnaubergu i želim Vam s tim u vezi otvoreno pisati.
Rekli ste mi da ste se od 1934. od nacističkog režima u potpunosti distancirali, da ste u svojim predavanjima dali iznimno kritične opaske te da Vas je nadzirao Gestapo. Vjerovat ću Vašim riječima. Ali ostaje činjenica da ste se 1933. i 1934. tako snažno identificirali s režimom da ste danas još uvijek u očima mnogih jedan od njegovih najvećih duhovnih podupiratelja. Vaši vlastiti govori, spisi i djela iz ovoga perioda tomu su dokaz. Vi ih se nikada niste javno odrekli – niti nakon 1945.
Nikada niste javno objasnili kako ste došli do drugačijih spoznaja od onih koje ste 1933. i 1934. izrazili te sproveli u svojim djelima. Nakon 1934. ostali ste u Njemačkoj unatoč tomu što ste diljem inozemstva mogli naći radno mjesto. Niti jedan od čina ili ideologema režima niste javno denuncirali. Zbog ovih Vas se okolnosti još i danas poistovjećuje s nacističkim režimom. Mnogi su među nama od Vas dugo iščekivali kakvu riječ, riječ kojom bi Vas se jasno i konačno oslobodilo ovih identifikacija, riječ koja izražava Vaš stvarni, današnji stav o tomu što se dogodilo.
Tako nešto nikada niste rekli – makar ne izvan privatne sfere. Ja sam Vas zajedno s mnogim drugima kao filozofa cijenio te sam od Vas beskrajno mnogo naučio. Ali mi ne uspijevamo razdvojiti Heideggera-filozofa i Heideggera-čovjeka – to bi proturječilo Vašoj vlastitoj filozofiji.
Nikada niste javno objasnili kako ste došli do drugačijih spoznaja od onih koje ste 1933. i 1934. izrazili te sproveli u svojim djelima. Nakon 1934. ostali ste u Njemačkoj unatoč tomu što ste diljem inozemstva mogli naći radno mjesto. Niti jedan od čina ili ideologema režima niste javno denuncirali. Zbog ovih Vas se okolnosti još i danas poistovjećuje s nacističkim režimom. Mnogi su među nama od Vas dugo iščekivali kakvu riječ, riječ kojom bi Vas se jasno i konačno oslobodilo ovih identifikacija, riječ koja izražava Vaš stvarni, današnji stav o tomu što se dogodilo
Filozof se u političkome može zavarati – tad će svoju zabludu otvoreno razložiti. Ali on se ne može zavaravati oko režima koji je ubio milijune Židova – samo jer su bili Židovi, koji je teror učinio normalnim stanjem, koji je sve što je uistinu bilo povezano s pojmovima duha, slobode i istine obrnuo u svoju krvavu suprotnost. Režim koji je po svemu bio smrtna karikatura svake zapadne tradicije, koju ste Vi sami tako uvjerljivo razložili i branili. A ukoliko režim nije bio karikatura, nego zbiljsko ispunjenje ove tradicije – ni tada nije bilo zablude, tada ste morali optužiti čitavu ovu tradiciju i odreći je se. (…)
Trebate li stvarno tako ući u povijesti? Svaki pokušaj borbe protiv ovog kozmičkog nesporazuma nailazi na opći otpor spram ozbiljnog bavljenja jednim nacističkim ideologom. Zdrav razum ljudi (kao i njihov duh) koji potvrđuje ovaj otpor, usteže se od toga da u Vama vidi filozofa jer filozofiju i nacizam drži nespojivima. Pri tom je uvjerenju on u pravu. Još jednom: s poistovjećivanjem Vaše osobe i Vašeg djela s nacizmom (time i s gašenjem Vaše filozofije) možete se jedino tada boriti (i mi se možemo jedino tada boriti), kada date javno priznanje svoje promjene i konačne preobrazbe.
Ovog ću Vam tjedna poslati jedan paket. Moji su me prijatelji ustrajno odvraćali od toga da pomažem čovjeku koji se identificirao s režimom koji je milijune mojih istovjernika poslao u plinske komore (da se izbjegnu nesporazumi, želim primijetiti da ja od početka rata nisam bio antinacist samo kao Židov, već i zbog političkih, društvenih i intelektualnih razloga; to bih bio čak i da sam bio ‘čisti arijevac’). Protiv tog argumenta se ništa ne može reći. Svojoj sam se vlastitoj savjesti ispričavao time što šaljem paket čovjeku kod kojeg sam od 1928. do 1932. učio filozofiju. Svjestan sam da je to loš izgovor. Filozof 1933. i 1934. ne može biti puno drukčiji od onog prije 1933, utoliko manje ukoliko se uzme u obzir da ste Vi filozofski utemeljili i izrazili svoju obranu nacističke države i Führera.
Srdačan pozdrav,
H. Marcuse
20. siječanj 1948, Freiburg
Dobio sam paket koji ste navijestili u Vašem pismu od 28. kolovoza. Zahvaljujem Vam na njemu! Vjerujem da je u skladu s Vašom voljom i umirujuće za Vaše prijatelje što sam čitav sadržaj paketa raspodijelio bivšim učenicima koji nisu bili članovi stranke (NSDAP-a – op. prev.) niti su imali ikakve veze s nacionalsocijalizmom. U njihovo Vam ime također zahvaljujem na pomoći!
U potpunosti ste u pravu da s moje strane nedostaje javno, svima razumljivo protupriznanje; to bi bila propast za mene i moju obitelj. O tomu je Jaspers rekao: to što smo živi, naša je krivica
Ako iz Vašeg pisma dobro razabirem da Vam je ozbiljno stalo do toga da donesete ispravan sud o mome djelu i mojoj osobi, tada mi upravo Vaše pismo pokazuje koliko je težak razgovor s ljudima koji od 1933. više nisu bili u Njemačkoj i koji početak nacionalsocijalističkog pokreta prosuđuju s njegovog kraja. U vezi glavnih točaka Vašeg pisma želim reći sljedeće:
1. O 1933: od nacionalsocijalizma sam očekivao duhovnu obnovu čitavog života, izmirenje društvenih suprotnosti i spas zapadnog tubitka od opasnosti komunizma. Te su misli izrečene u mom Rektorskom govoru (jeste li ga u cijelosti pročitali?), u predavanju O biti znanosti i u dva govora docentima i studentima ovdašnjeg sveučilišta. Tomu treba dodati još jedan poziv na izbore od otprilike 25 do 30 redaka, objavljen u ovdašnjem studentskom časopisu. Pojedine rečenice u njima danas smatram zastranjenjem. To je sve.
2. 1934. sam uvidio svoju zabludu te se iz protesta protiv države i partije odrekao svojeg rektorstva. Da se prvo (Heideggerova aktivnost u partiji – op. prev.) koristilo u propagandne svrhe, kako u tuzemstvu, tako i u inozemstvu, te da se ovo drugo (ostavka – op. prev.) iz jednako propagandnih razloga prešućivalo, nije mi bilo poznato i ne može me se zbog toga kriviti.
3. U potpunosti ste u pravu da s moje strane nedostaje javno, svima razumljivo protupriznanje; to bi bila propast za mene i moju obitelj. O tomu je Jaspers rekao: to što smo živi, naša je krivica.
Čini mi se da težina razgovora leži u tome da su ljudi u Njemačkoj bili izloženi jednoj totalnoj perverziji svih pojmova i osjećaja koju su mnogi odveć spremno primili. Drugačije se ne može objasniti da ste Vi, koji ste više od bilo koga drugoga htjeli razumjeti zapadnu filozofiju, u nacizmu vidjeli “duhovnu obnovu čitavog života”, “spas zapadnog tubitka od opasnosti komunizma” (koji je ipak bitan sastavni dio tog tubitka!). To nije politički, već intelektualni problem – skoro bih rekao: problem spoznaje, istine
4. U svojim sam predavanjima i vježbama od 1933. do 1944. zauzeo toliko jednoznačno stajalište da nijedan od mojih učenika nije potpao pod nacističku ideologiju. Moji će radovi iz ovoga perioda, ako se jednom pojave, tomu posvjedočiti.
5. Priznanje nakon 1945. meni se činilo nemoguće jer su nacistički pristaše svoju promjenu uvjerenja izjavili na najodvratniji način; ja s njima, međutim, nemam ništa zajedničko.
6. Teškim, ali opravdanim prigovorima koje iznosite o “režimu koji je ubio milijune Židova, koji je teror učinio normalnim stanjem, koji je sve što je uistinu bilo povezano s pojmovima duha, slobode i istine obrnuo u svoju suprotnost” mogu samo dodati, da kad bi umjesto “Židova” stajalo “istočni Nijemci”, tada bi isto vrijedilo za jedne od saveznika, s tom razlikom da je sve što se dogodilo nakon 1945. poznato svjetskoj javnosti, dok je krvavi teror nacista pred njemačkim narodom uistinu bio držan u tajnosti.
Za kraj Vas molim da razmislite o tome da i danas postoji jedna lažna propaganda, npr. raznose se glasine koje proturječe istini. Upravo sam saznao za besmislene klevete o meni i mom radu.
Srdačan pozdrav,
M. Heidegger
13. svibanj 1948, Washington, D.C.
Dragi g. Heidegger,
dugo nisam bio siguran bih li Vam trebao odgovoriti. Imate pravo: razgovor s ljudima koji od 1933. nisu bili u Njemačkoj očito je vrlo težak. Samo, čini mi se da razlog tomu ne treba tražiti u našem nepoznavanju njemačkih okolnosti pod nacizmom. Mi smo te okolnosti vrlo dobro upoznali – možda čak i bolje nego ljudi u Njemačkoj. Neposredan kontakt koji sam 1947. imao s mnogim ovakvim ljudima ponovno me o tome iznenadio.
Također se ne radi o tome da mi “početak nacionalsocijalističkog pokreta prosuđujemo s njegovog kraja”. Mi smo znali, a sâm sam to i vidio, da početak već sadrži kraj, da već jest kraj. Čini mi se da težina razgovora leži u tome da su ljudi u Njemačkoj bili izloženi jednoj totalnoj perverziji svih pojmova i osjećaja koju su mnogi odveć spremno primili. Drugačije se ne može objasniti da ste Vi, koji ste više od bilo koga drugoga htjeli razumjeti zapadnu filozofiju, u nacizmu vidjeli “duhovnu obnovu čitavog života”, “spas zapadnog tubitka od opasnosti komunizma” (koji je ipak bitan sastavni dio tog tubitka!). To nije politički, već intelektualni problem – skoro bih rekao: problem spoznaje, istine.
Stvari danas stoje tako da u razlici između nacističkih koncentracijskih logora te deportacija i zatočeničkih logora poslijeratnog vremena leži već čitava razlika između neljudskosti i ljudskosti
Vi, filozof, zamijenili ste likvidaciju zapadnog tubitka s njegovom obnovom? Nije li ova likvidacija bila očita već u svakoj riječi ‘Führera’, u svakoj gesti i djelu SA-a (fusnota 2) puno prije 1933.? Ali želim ući samo u jedan paragraf Vašega pisma jer bi moja šutnja možda mogla biti protumačena kao priznanje:
Vi pišete da se sve što sam rekao o istrebljenju Židova jednako tako tiče i saveznika ako umjesto “Židovi” stoji “istočni Nijemci”. Ne stojite li s ovom rečenicom izvan dimenzije u kojoj je još uopće moguć razgovor među ljudima – izvan logosa? Jedan je zločin moguće objasniti, izjednačiti, ‘shvatiti’ tek u potpunosti izvan ove ‘logičke’ dimenzije, tvrdeći da su i drugi također tako nešto učinili.
Nadalje, kako je moguće mučenje, sakaćenje i uništavanje milijuna ljudi postaviti na isti stupanj kao i prisilno preseljavanje skupina stanovnika koji ovakva nedjela nisu pretrpjeli (izuzev možda nekoliko iznimnih slučajeva)?
Stvari danas stoje tako da u razlici između nacističkih koncentracijskih logora te deportacija i zatočeničkih logora poslijeratnog vremena leži već čitava razlika između neljudskosti i ljudskosti.
Temeljem Vašeg argumenta, da su saveznici zadržali Auschwitz i Buchenwald sa svime što se u njima nalazilo za “istočne Nijemce” i naciste – tada bi računica bila u redu! No, ako je razlika između neljudskosti i ljudskosti reducirana na taj propust, tada je to svjetskopovijesna krivnja nacističkog sustava koji je svijetu demonstrirao što se nakon dvije tisuće godina zapadnog tubitka može s čovjekom činiti. Izgleda kao da je sjeme palo na plodno tlo: možda još doživimo dovršenje toga što je 1933. započeto. Hoćete li Vi to ponovno smatrati “obnovom”, ne znam.
Srdačan pozdrav,
H. Marcuse
Prepiska je objavljena u frankfurtskom časopisu Pflasterstrand sredinom 1980-ih. S njemačkog preveo Alen Sućeska, Čemu, Vol.X No.20, Studeni 2011.
Peščanik.net, 12.01.2014.
———–
- Ova je prepiska pronađena u Marcuse-arhivu u Frankfurtu i objavljena u frankfurtskom časopisu Pflasterstrand sredinom 1980-ih. Mi je preuzimamo sa internet stranice posvećene Marcuseu: www.marcuse.org. Sama prepiska odvila se neposredno nakon Marcuseova posjeta Heideggeru u Todtnaubergu.
- Tzv. Sturmabteilung (njem. Jurišni odred) bila je paravojna organizacija NSDAP-a tijekom Weimarske Republike koja je odigrala ključnu ulogu u usponu nacizma i dolaska Hitlera na vlast. Snažnim pritiskom na druge političke stranke i udruge, ponekad i upotrebom nasilja, eliminirali su političke protivnike. – op. prev.
(Prenosimo s portala Peščanik)