Svečanom arhijerejskom liturgijom u pravoslavnom hramu sv. Nikolaja jučer je počela proslava jubileja 300 godina pravoslavlja u Rijeci (1717.-2017.) i istoimena manifestacija koja će se u Rijeci i Opatiji – znanstvenim, kulturnim i gospodarskim sadržajima – održavati do 29. listopada. [Read more…]
Abrahamov blagoslov (5)
Nadam se da sam u prethodna četiri nastavka uspio pokazati kako ni riječ dana Abrahamu, a posebice ne ona koja je došla po utjelovljenoj Riječi – Isusu iz Nazareta, ne isključuje i ne favorizira ni jednog čovjeka, ni jedan narod u Božjem spasenjskom planu. Naprotiv, još će Izaija u četiri poznate pjesme o Sluzi Jahvinu (u kome se Isus prepoznavao) reći: ”Premalo je da … vratiš Ostatak Izraelov … nego ću te postaviti da spas moj do na kraj zemlje doneseš” (Iz 49.6), a Petar, u kući rimskog okupatorskog vojnika, reče: ”Sad vidim da Bog nije pristran, nego mu je u svakom narodu mio onaj koji ga priznaje i čini što je pravedno” (Djela 10.34,35).
Kako onda pojedine skupine kršćana ”navijaju” za Izraelce, a protiv Palestinaca? Jedini odgovor je da im je to kukavičje jaje podmetnuto kroz jedan teološki sustav koji se ne temelji na nauku Pisma – dispenzacionalizam. Povijest je samo jedna. Ne postoji jedna povijest za Crkvu, a druga za Izrael. Postoji jedna Božja nakana za ovaj svijet. Da bi ostvario svoj plan, Bog se uvijek koristio ljudima. Kršćani vjeruju da se proročka riječ o ”Sluzi po kome će se Božja volja ispuniti” (Iz 53.10) u punini ostvarila u Isusu iz Nazareta.
Zašto pojedine skupine kršćana ”navijaju” za Izraelce, a protiv Palestinaca? Jedini odgovor je da im je to kukavičje jaje podmetnuto kroz jedan teološki sustav koji se ne temelji na nauku Pisma – dispenzacionalizam. Povijest je samo jedna. Ne postoji jedna povijest za Crkvu, a druga za Izrael. Postoji jedna Božja nakana za ovaj svijet
U njemu povijest Židova i ”pogana” postaje jednom poviješću. Razdvajanje te povijesti, kako to čini dispenzacionalizam, predstavlja gaženje Kristove žrtve na križu, znači poništiti doseg Novoga saveza koji je Boga stajao žrtve Njegova Sina. To znači ne prepoznati koliko se duboka i korijenita promjena zbila na križu. Taj ”ne-narod” (pogani, tj. mi) nije postao nešto malo dražim Bogu, već je postao punopravnim članom Božjega domaćinstva. Bog ne voli ništa manje Palestince ili Hrvate nego što voli Židove.
Što to konkretno znači za kršćane, ne samo one koji poput tzv. mesijanskih kršćana žive u Palestini (to su Židovi koji su u Isusu iz Nazareta prepoznali očekivanog Mesiju), već i za sve nas rasijane širom svijeta?
Budući da je pomirenje ključna odrednica Isusove misije, odatle proizlazi i misija njegovih sljedbenika koji ne mogu biti navijačka skupina jedne strane, već agenti pomirenja među zavađenom braćom, no dispenzacionalizam s podvojenom poviješću ne uspijeva u svoj vidokrug uključiti i Palestince.
Baš to, aktivno zauzimanje za mir i pomirenje jest ono što krasi rad mojih prijatelja u Izraelu, okupljenih u ”Službi pomirenja – Musalaha”. ”Uzmemo deset Izraelaca i deset Palestinaca, zajašimo deve, odemo u pustinju na deset dana i vratimo se kao prijatelji”, kazuje Salim Munayer, osnivač Musalahe. Riječ je o palestinskom kršćaninu, oženjenom Britankom, koji se neumorno zalaže za mir i pomirenje među zavađenim stranama čiji se radikali zalažu za ”konačno rješenje” pitanja onih na drugoj strani. Iako mu njegova životna priča daje pravo na radikalizam svake vrste, on za razliku od nas, promatrača sa Zapada, ne navija ”za svoje”, već kao svoje prepoznaje sve ljude koji, neovisno o etničkoj pripadnosti, pristaju na prijateljstvo. Svoju dirljivu životnu priču dijeli s nama na: vimeo.com.
Treba li onda ”navijati” za Palestince protiv Izraelaca? Zajedno s Pavlom kažemo: ”Nipošto!” U poznatom tekstu u poslanici Rimljanima (9-11 poglavlje), Pavao raspravlja o statusu Izraela (u odnosu na ”pogane”) koji je većinom odbio prepoznati Isusovo mesijanstvo, što je nekima (poslije u kršćanskoj povijesti i te kako prisutno) poslužilo kao, recimo to suvremenim rječnikom, podloga za antisemitizam
Država Izrael trebala bi potpadati pod međunarodni pravni poredak i nikad zbog nekog ”višeg prava” koje bi joj pripadalo kao ”Božjemu narodu” nije izuzeta iz obveze njegova poštovanja. Rušenje kuća, sječa maslina, zatvaranje vode, pretvaranje Zapadne obale u razmrvljeni teritorij premrežen koridorima koje Palestinci prelaze uz specijalne propusnice kako bi, primjerice, iz Betlehema došli u Aman u Jordanu, jer na Ben Gurion aerodrom u Tel Avivu nemaju pravo pristupa, život u izbjegličkim logorima, zid – taj strašni i ponižavajući zid koji nije odijelio samo suprotstavljene narode, već i obitelji Palestinaca, nekažnjeno ubijanje najsofisticiranijim oružjem… dugačak je popis onoga za što bi svaka država na svijetu i te kako odgovarala.
I dok možemo razumjeti da ekonomski moćan ”svjetski policajac” izvozi demokraciju uništavajući pritom tisućljetne civilizacije i stare države, Izrael si, ako se za ponovno zauzimanje zemlje iz koje je izbivao više od 1800 godina, poziva na obećanja stara oko 4800 godina ne može dopustiti gore pobrojeno. Ah, da, ne poziva se na to onaj sekularni Izrael. Njemu je dovoljna vojna premoć. Tim obećanjima pojedini kršćani opravdavaju bolne stvari koje se događaju Palestincima. Uz obećanja, ponovimo to, idu i obveze. Ne, mesijanska se država ne prepoznaje po teroru. ”Bit ćeš blagoslov narodima” rečeno je Abrahamu.
Treba li onda ”navijati” za Palestince protiv Izraelaca? Zajedno s Pavlom kažemo: ”Nipošto!” U poznatom tekstu u poslanici Rimljanima (9-11 poglavlje), Pavao raspravlja o statusu Izraela (u odnosu na ”pogane”), koji je većinom odbio prepoznati Isusovo mesijanstvo, što je nekima (poslije u kršćanskoj povijesti i te kako prisutno) poslužilo kao, recimo to suvremenim rječnikom, podloga za antisemitizam. Da malo parafraziram Pavla: to što se ljudi poput Palestinca Salima, nadahnuti duhom Isusa iz Nazareta pokazuju kao Božji i ljudski prijatelji, ne umanjuje nadu da će jednoga dana taj duh prijateljevanja zahvatiti i one koji se u ovom trenutku moraju braniti zidom jer neljudski uvjeti u kojima žive obespravljeni potiču radikalizme i terorizam.
Tko zna, ne bi li izostanak na religiji utemeljene potpore jednoj strani, a umjesto toga inzistiranje na dijalogu i poštovanju međunarodnog prava bio veći doprinos mirovnom procesu na Bliskome istoku od svih navijanja ”za naše”?
(Kraj feljtona. Giorgio Grlj je baptistički pastor u Rijeci i predsjednik Protestantskog evanđeoskog vijeća u RH – PEV).
Abrahamov blagoslov (4)
Zajednica vjere koja je ostala nakon završetka Isusove misije tumačila je starozavjetne tekstove, na kojima je većina njih odrasla, u svjetlu njegovih riječi i djela i, što je još važnije, njegove osobe. Nije čudno ni to da se razumijevanje ”Abrahamova blagoslova” nakon Isusa radikalno promijenilo.
Tako Petar u Djelima 3.25 u svojoj drugoj javnoj propovijedi citira Post 22.18: ”Tvojim će se potomstvom blagoslivljati sva plemena zemaljska” i kaže svojim slušateljima da se taj blagoslov upravo po Isusu daje najprije njima. No, nije ni kod njega tako lako sazrelo razumijevanje kako su i ”drugi” uključeni u taj blagoslov.
Tek poslije u kući rimskoga časnika Kornelija on izjavljuje: ”Uistinu shvaćam da Bog nije pristran, nego je u svakome narodu onaj tko ga se boji i čini pravdu Njemu prihvatljiv” (Djela 10.34, 35). Iako je proveo nekoliko godina uz Isusa, koji se ipak uglavnom kretao u židovskom društvu, tek mu sada, kad nakon viđenja dolazi u Kornelijevu kuću, polako postaje jasno: Bog nije jednostran, nije ograničen, nije nacionalno opterećen kao što su bili oni. Petar je poslije zbog pritiska okoline opet reterirao na stare pozicije, zbog čega ga je Pavao, kako sam kaže, oštro ukorio: ”A kad Kefa (Petar) dođe u Antiohiju, u lice mu se suprotstavih, doista je zavrijedio osudu: jer prije no što će doći neki od Jakova blagovao je zajedno s poganima, a kad oni dođoše, povlačio se i odvajao od njih bojeći se onih iz obrezanja”. (Gal 2. 11-12).
Iako je Petar proveo nekoliko godina uz Isusa, koji se ipak uglavnom kretao u židovskom društvu, tek mu sada, kad nakon viđenja dolazi u Kornelijevu kuću, polako postaje jasno: Bog nije jednostran, nije ograničen, nije nacionalno opterećen kao što su bili oni
To nam pokazuje da se duhovna bitka za ostvarenje božanske namisli ne dobiva tako lako, da je čovjek uvijek sklon vratiti se na staro, prihvatiti praksu koja u svojoj uskogrudnosti isključuje, koja se oslanja na postignuće tijela, a ne na slobodu i silu Duha.
S tim se slaže i Pavao u nekoliko svojih pisama. U poslanici Galaćanima ključna je rasprava o opravdanju po vjeri i odnosu prema Zakonu, ali u slijedu argumentacije uključena je rasprava o Abrahamovu blagoslovu koji Apostol razumije radikalno drugačije.
Pavao, kao i prije Petar, ”potomstvo” razumije u jednini i to ”potomstvo” izjednačuje s Kristom: ”U Kristu” su svi narodi blagoslovljeni. U Kristu ”mnogi narodi” postaju ”svi narodi.” Inače, ta sintagma ”u Kristu” ključna je za Pavla. Po Kristu je nastao jedan novi narod u svom pluralitetu. Bez Krista je obećanje da će postati ocem mnogih naroda, da će mnogi kraljevi iz njega izaći i da će biti blagoslov narodima, nemoguće razumjeti.
Oni od vjere sinovi su Abrahamovi i oni su taj Abrahamov blagoslov. Kako se on posreduje? Potomstvo (jed.) Abrahamovo je Krist i po njemu na ljude dolazi Duh Sveti. Pod “mi” misli na Židove i pogane – argument iz poslanice Efežanima: Isus je u svom tijelu od dva naroda stvorio jedan novi narod, zametak novoga stvorenja. Taj Duh jest Abrahamov blagoslov i on se poput rijeke izlijeva na sve ljude.
Pavao uopće nije zainteresiran za teologiju zemlje i sve ono što spada na ”zemaljski Jeruzalem”. Njegov je interes ”nebeski Jeruzalem” koji se ne može geografski locirati i sigurno nije riječ o gradu u Palestini. Ustrajavati na zemaljskom Jeruzalemu, iz Pavlove vizure, znači ustrajavati na starome Savezu, na Zakonu, na ropstvu, na prolaznosti i ograničenosti. Apostol pogana, kako je nazivan, zna da je Bog u svom spasenjskom djelu prisutan po cijelome svijetu i da grad Jeruzalem nije jamac bilo čega što polaže pravo na atribut ”vječno”.
Pavao, kao i prije Petar, ”potomstvo” razumije u jednini i to ”potomstvo” izjednačuje s Kristom: ”U Kristu” su svi narodi blagoslovljeni. U Kristu ”mnogi narodi” postaju ”svi narodi.” Inače, ta sintagma ”u Kristu” ključna je za Pavla. Po Kristu je nastao jedan novi narod u svom pluralitetu
Kod Pavla nigdje ne nalazimo distinkciju koja je tako draga dispenzacionalistima: s jedne strane Crkva, a druge Izrael. Za jedne vrijede jedni, a za druge drugi zakoni. Toga u Pismu Novoga zavjeta nema. Jedna je povijest spasenja.
Stjepan, prvi kršćanski mučenik, završava svoju propovijed u kojoj se spominje Izraelove povijesti i kaže: ”Nema Boga u Hramu” (Djela 7.49). Postavlja se pitanje odakle ”navijanje” među kršćanima za ponovnu izgradnju Hrama u Jeruzalemu?
Priča o rušenju džamije s pozlaćenim krovom (Dome of the Rock) posebno im je draga jer će na njezinu mjestu, drže, ponovno niknuti Hram. Osnovna je funkcija Hrama da se u njemu prinose žrtve. Zastupanjem ideje o obnovi Hrama jasno se iskazuje očekivanje ponovnog prinošenja životinjskih žrtava tijekom tisuću godina (milenij). No, nakon Isusovih riječi Samarijanki da se ”pravi klanjatelji ne klanjaju Bogu ni na ovom brdu (Gerizimu) ni u Jeruzalemu, već u duhu i istini”, nakon Pavlove i Stjepanove jasne tvrdnje da ”Bog ne prebiva u rukom načinjenim hramovima” (Dj 17.24) i u konačnici nakon Kristove žrtve na križu (Heb 7.27) kako je moguće tvrditi da je potrebno obnoviti staro kad proroci kazuju: ”Evo činim nešto novo; već nastaje. Zar ne opažate?” (Iz 43.19).
Ako vjerujemo nauku Isusa i njegovih apostola, kako istodobno možemo zazivati obnovu staroga sustava koji svojim žrtvama nije mogao očistiti grijeh i nije mogao umiriti prinositelja žrtve, kako će reći autor poslanice Hebrejima?
Obnova palog Davidova šatora nije obnova zemaljskog kraljevstva koje je nekad postojalo, već Božje kraljevstvo, a ono nije geografski određeno. Nema veze sa zemljom, s Hramom, Davidovim kraljevstvom, već s onima koji se priključe Božjoj spasenjskoj namisli, a ona nije ničim ograničena, ponajmanje nacijom i zemljom
Širenje Abrahamova blagoslova na pogane nije prošlo bez otpora u prvoj crkvi. Zato je sazvan prvi crkveni sabor. Pitanje koje se postavilo bilo je: kako da pogani budu dio Božjeg naroda kad Mojsijev zakon stoji kao zapreka na tom putu? Zapreka u smislu: preko Zakona (tj. požidovljenja) do kršćanstva. Indikativan je i apostolski prvak Jakov na tom saboru. Citira riječi proroka Amosa 9.16-18:
16 Nakon toga ću se vratiti
i ponovno podignuti pali šator Davidov,
i ruševine ću njegove ponovno sagraditi
i podignuti ga
17 da preostali ljudi potraže Gospodina,
i svi pogani na koje je zazvano ime moje.
Na što se misli pod ”obnovom palog Davidova šatora”? U skladu s očekivanjima Židova, pomislimo na Davidovo kraljevstvo, ali Jakov to razumije potpuno drugačije. On tu obnovu vidi u tome što ”preostali ljudi – pogani” dolaze do spoznaje Boga i postaju dionicima Saveza. Obnova palog Davidova šatora nije obnova zemaljskoga kraljevstva koje je nekad postojalo, već Božje kraljevstvo, a ono nije geografski određeno. Nema veze sa zemljom, s Hramom, Davidovim kraljevstvom, već s onima koji se priključe Božjoj spasenjskoj namisli, a ona nije ničim ograničena, ponajmanje nacijom i zemljom. Jakov je brzo dokučio Isusove riječi kad je umjesto najave obnove Izraelova kraljevstva na svom odlasku s ovoga svijeta rekao: ”Pođite u svijet i naviještajte evanđelje” (Djela 1.8).
Uzelo bi nam još puno prostora razmatranje opsežnog pisma Hebrejima kao i knjige Otkrivenja (Apokalipse) iz kojih je razvidno da kršćanska vjera svoje ispunjenje ne nalazi u restauraciji starog poretka, već u očekivanju i aktivnom zauzimanju za ono što je Isus zvao Božjim kraljevstvom.
U posljednjem nam nastavku ovog feljtona valja naznačiti neke moguće implikacije činjenice da Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta imaju ponešto drugačije viđenje spasenjske povijesti, no što je imaju dispenzacionalisti – u našem slučaju glasačko tijelo one politike koja nekritički podupire sve što Izrael čini, zlorabeći tako Isusov nauk.
(Nastavlja se).
Abrahamov blagoslov (3)
Sam Isus, a to su nastavili dokazivati i svjedočiti njegovi sljedbenici, svoju je misiju doživljavao kao ispunjenje starozavjetnih očekivanja. Zato su nam važne njegove riječi o zemlji, Hramu, Jeruzalemu i ostalim za nas važnim pojmovima u sklopu ovog razmatranja. Važne su nam, jer kako rekosmo, glasačko tijelo politike koja podržava američku politiku na Bliskom istoku tvrdi da je obnova izraelske države izravno ispunjenje biblijskih proročanstava i da to kršćani pod svaku cijenu moraju podupirati.
Kako Isus može tvrditi da će zemlju baštiniti krotki kad se to nikad u povijesti nije dogodilo? Zemlju su uvijek zadobivali silnici. Misli li se pod ”zemljom” na buduće Božje, mesijansko, kraljevstvo koje je Isusovom misijom inaugurirano, ali još ne i ostvareno? Moguće, no u evanđeljima se kraljevstvo Božje ne povezuje s geografijom već sa srcem
Blago krotkima, oni će baštiniti zemlju (Mt 5.5)
Ova je Isusova riječ dio onoga što nam je poznato pod imenom ”blaženstva” iz tzv. Propovijedi na gori. Jedan od preduvjeta postojanja kraljevstva (države) jest teritorij. Bez teritorija kraljevstvo može postojati samo virtualno, ali ne i stvarno. Zato su se kroz svu povijest vodili ratovi i sukobi. Zavladati teritorijem, njegovim blagom i ljudima bio je cilj svakog osvajača.
Kako Isus može tvrditi da će zemlju baštiniti krotki kad se to nikad u povijesti nije dogodilo? Zemlju su uvijek zadobivali silnici. Misli li se pod ”zemljom” na buduće Božje, mesijansko, kraljevstvo koje je Isusovom misijom inaugurirano, ali još ne i ostvareno? Moguće, no u evanđeljima se kraljevstvo Božje ne povezuje s geografijom već sa srcem.
S tim se uglavnom ne bi složili oni koji su držali i drže da je Božje kraljevstvo moguće uspostaviti tu na zemlji ljudskim trudom. Takvi pokušaji ostvarenja Božje vladavine na zemlji ljudskom snagom nisu završavali samo neuspješno već često i pogubno. Božje se kraljevstvo, kako ga je Isus propovijedao, ostvaruje u ljudskome srcu, te odatle kao kvasac, sol i svjetlo donosi kvalitetu ovome svijetu ne poistovjećujući se ni s jednim političkim poretkom. Odatle se i obećanje ”baštinjenja zemlje”, može razumjeti i kao ”blago krotkima, oni će dobiti svoje srce”, ili ”sretan je onaj koji se daje u Božje ruke, on će pronaći svoje srce”.
Za zle ljude zna se reći da su bez srca (bez duše). Staviti svoj život u Božje ruke, znači dobiti srce, dobiti život, uspostaviti odnos sa Stvoriteljem. Kad se danas pogleda zbilja u Izraelu, jasno je da do zemlje dolaze ekonomski i vojni silnici. Moglo bi se čak reći da su krotki (u-kroćeni) sve dalje od posjedovanja palestinske prašine.
Blago mirotvorcima, oni će se zvati sinovi Božji (Mt 5.9)
Pomirenje je srž Isusova djela. Bar tako tvrde evanđelja i poslanice. Tvrde to Isusovi apostoli, a on sam o svom je djelu govorio kao o ispunjenju Izaijina proroštva o trpećem sluzi (vidi: Izaija 53) koji svojim djelom donosi spas mnogima. Sasvim je očekivano da Isus u svom nauku koji ostavlja svojim sljedbenicima snažno naglasi potrebu mirotvornog djelovanja. Zato, ako tko posjed želi utemeljiti na obećanju, mora prije svega imati na umu da je mirotvorstvo modus operandi.
Silom nadvladati protivnika uobičajeno je, ali nije i prihvatljivo za Isusa. Kristovi sljedbenici ne bi trebali podržavati ratne huškače ma na kojoj strani oni bili i slijegati ramenima kad se spomenu trpljenja Palestinaca na Zapadnoj obali i Gazi s uzdahom: ”Ah, to je Božja volja!”
Veće od Hrama
Pri kraju svoje javne službe Isusu su prišli njegovi učenici opijeni ljepotom Hrama (vidi: Mt 24 , Mk 13, Lk, 21). On im reče da od tog Hrama neće ostati ni kamen na kamenu nerazvaljen (Mk 13.2). I tako bi i tako je i danas. Isus je navijestio razaranje Hrama, no nije za njim žalio, kao što nije rekao ni jednu riječ o njegovoj obnovi ili bar potrebi da ga se poslije obnovi. I baš u toj šutnji nalazimo odgovor na pitanje treba li, prema dispenzacionalističkom vjerovanju i očekivanju, obnavljati Hram. Mislim da to nije potrebno posebno obrazlagati. Za Isusa na mjesto razorenog Hrama dolazi drugi hram. Hram nerukotvoren: ”Ovdje je nešto veće od Hrama” (Matej 12. 1-8).
Pri kraju svoje javne službe Isusu su prišli njegovi učenici opijeni ljepotom Hrama (vidi: Mt 24 , Mk 13, Lk, 21). On im reče da od tog Hrama neće ostati ni kamen na kamenu nerazvaljen (Mk 13.2). I tako bi i tako je i danas. Isus je navijestio razaranje Hrama, no nije za njim žalio, kao što ni jednu riječ nije rekao o njegovoj obnovi ili bar potrebi da ga se poslije obnovi. I baš u toj šutnji nalazimo odgovor na pitanje treba li, prema dispenzacionalističkom vjerovanju i očekivanju, obnavljati Hram
Da je u kontekstu njegova ponovna dolaska bilo važno obnoviti Hram i sve ono što dispenzacionalisti govore, ne bi li bar nekom slabašnom aluzijom Isus na to upozorio? No on svoj povratak ne povezuje s obnovom Hrama, već s propovijedanjem evanđelja po cijelom svijetu (Mt 24. 14) i time, kako ćemo za koji trenutak vidjeti, polaže temelj razumijevanju povijesti izvan okvira nacionalnoga kraljevstva.
Zadnje pitanje njegovih apostola prije njegova odlaska s ovoga svijeta ponovo je bilo: ”Hoćeš li u ovo vrijeme obnoviti kraljevstvo Izraelu?” I ponovo on o tome ne govori ništa, već ih upućuje na naviještanje evanđelja po cijelome svijetu (Djela 1. 6-8). Na čemu onda temeljiti uvjerenje da će se Hram kao fizička građevina obnoviti, ili pak razumjeti Izraelovo kraljevstvo kao religijsku kategoriju?
Zašto onda trošiti novac za uspostavu onog bogoslužbenog poretka koji je samome Isusu izgledao dovoljno stran a da za njim nije suzu prolio kad mu je navijestio kraj? Suzu je ispustio zbog ljudi koji, živeći u Jeruzalemu, nisu spoznali što je za njihovo spasenje, čas svog pohođenja (Lk 19.41-44), ali ne i za kamenjem koje će uskoro zadesiti propast.
Ako je Isus veći od Hrama, a kršćani vjeruju da jest i da će, kako uči Pismo, a sva vjerovanja kroz povijest opetovano kazuju, Isus ponovo doći ne da obnovi staro, već da inaugurira novo. Očekujući veće, bilo bi nerazumno (ponovo) graditi manje. Očekujući novo, neumjesno je restaurirati staro.
U sljedećem ćemo nastavku razmotriti nauk Isusovih apostola o ovom pitanju – o Abrahamovu blagoslovu.
(Nastavlja se)