Nakon gotovo trideset godina od svršetka rata u Hrvatskoj, bez ikakve dvojbe možemo zaključiti kako državni i(li) nacionalni prioritet, bez ogleda na visokoparnu, a u biti licemjernu domoljubnu retoriku, nisu građani i borba za njihov sveopći društveni probitak i boljitak, već je to novostvorena klasa moćnika sastavljena, da parafraziram Milorada Pupovca “od političkih, poduzetničkih i klerikalnih struktura“, koja je ovladala cjelinom društva, a državom upravlja na beskrupulozno kleptokratski način. [Read more…]
Državna himna za ratnog zločinca
Tko je zaboravio, podsjetit ću. U jesen 2010., tadašnji vrhovni zapovjednik Oružanih snaga i šef države Ivo Josipović oduzeo je činove časnicima HV-a pravomoćno osuđenima za teška kaznena djela. Zbog presuda za ratni zločin, generalski čin izgubili su tada Norac i Glavaš, a čin pukovnika Tihomir Orešković. Siniši Rimcu oduzet je čin bojnika jer je proglašen krivim za ubojstvo, a Zagorcu čin generala zbog financijskog kriminala. [Read more…]
Svi smo mi Tomislav Horvatinčić
Ne razumijem, što je to šokantno, grozno i neočekivano u oslobađajućoj presudi Tomislavu Horvatinčiću da su se javnost i društvene mreže usijali od proljeva gnjeva? [Read more…]
Franjo Lucić, prototip HDZ-ovog domoljuba
Odradio je živahni novinarski umirovljenik Drago Hedl lavovski posao umjesto predsjednika Vlade i HDZ-a Andreja Plenkovića natjeravši predsjednika HDZ-a Požeško-slavonske županije, člana Nacionalnog vijeća i dugogodišnjeg saborskog zastupnika Franju Lucića da podnese ostavku na sve stranačke dužnosti nakon što je pokušao podmititi novinara kako ne bi objavio istraživački prilog o njegovom liku i djelu. [Read more…]
Ivo Josipović: ”Srbija nema pravo da nam prigovara zbog Stepinca”
Srbija nema moralno pravo da prigovara Hrvatskoj zbog Alojzija Stepinca jer je ona rehabilitovala četničkog komandanta Dragoljuba Dražu Mihailovića i pokrenula proces vraćanja časti Milanu Nediću, kaže u intervjuu za Kurir Ivo Josipović, bivši predsednik Hrvatske.
Blizanci
Johannes Brahms je tek u kasnom, 68. opusu predstavio svoju prvu, genijalnu simfoniju u c-molu. Skrupulozno je na njoj radio gotovo 14 godina. Kad je 1876. u Karlsruheu praizvedena, zlobnici su je, zbog neke daleke sličnosti glazbene građe zadnjeg stavka s IX. Beethovenovom simfonijom, nazvali Deseta Beethovenova [Read more…]
Hoće li i 8. studenog pobijediti cinizam?
Riječ cinizam vuče korijen iz starogrčkog termina kojim se opisuje lavež, glasanje psa. U hrvatskoj varijanti za ponašanje koje podrazumijeva bezočnost i krajnju drskost zato se uobičajio i izraz psina. Cinizam je obično simptom potpunoga razočaranja u život i tendencije ka inerciji: on je antipod svakom idealizmu i masovna je pojava u medijima modernoga doba. [Read more…]
Tito je živ?
Gruba je procjena kako Hrvata izvan domovine živi između pet i po i sedam milijuna i, ako mene pitate, to je dobro. Super je njima bez nas i, još više, nama bez njih.
Jer, da se to mnoštvo vrati u djedovski zavičaj, teško je i zamisliti kako bi ova zemlja izgledala, tko bi bio po ćeifu naše dijaspore, zadovoljio njihova nemilosrdna politička mjerila. Njih bi i Merčep razočarao, Glavaš bi im bio previše lijevo, a o Željki Markić i Tomislavu Karamarku da ne govorimo.
Markić i Karamarka iseljenici bi vjerojatno objesili kao staljiniste. Okupilo se nekoliko desetaka njih pod ustaškim zastavama prije par dana u Sydneyu demonstrirati zbog posjeta Zorana Milanovića Australiji noseći transparente načinjene, očito, sve na istome mjestu, sve s jednakim crvenim slovima i napisane, kako i priliči, liepim korienskim engleskim.
“Milanovic is disgrace”, tvrdili su jedni i to je, ne znam, valjda u redu.
I dobar broj nas u domovini složio bi se da nam je premijer sramota. No, druga dva kartonska natpisa koja je dokumentirao objektiv fotoreportera bila su, u najmanju ruku, zbunjujuća.
Milanović je Titova lutka, kažu australski našijenci, a mi se ovdje upravo ne možemo načuditi kako vijesti i danas, unatoč televiziji, i internetu, i mobilnoj telefoniji i komunikacijskim satelitima sporo putuju s kraja na kraj planeta. Koji, pobogu, Tito?
“Milanovic is mongrel”, kažu. Milanović je mješanac, polutan, melez. Što bi to imalo značiti, ne zna se. Da nije možda predsjednik Vlade RH otišao Down Under s dvadeset deka kave i napolitankama obići svoga bolesnog aboridžinskog ćaću?
Što god bilo, sljedeći je transparent još i luđi: “Milanovic is Tito’s puppet.” Milanović je Titova lutka, kažu australski našijenci, a mi se ovdje upravo ne možemo načuditi kako vijesti i danas, unatoč televiziji, i internetu, i mobilnoj telefoniji i komunikacijskim satelitima, sporo putuju s kraja na kraj planeta. Koji, pobogu, Tito?
Je li u Australiji bilo u novinama da rečeni komunistički tiranin više nije među živima?
Grijeh je zaista da to nitko nije kazao sidnejskim Hrvatima. Da znaju, okrenuli bi ljudi janje, pa i ako je australsko, kvalitetom neusporedivo slabije od onoga koje je paslo bračku kadulju, napili bi se vina, domaćeg, iz Hunter Valleyja, šest jezika govori, i zagrljeni do dugo u noć pjevali “Rise Up Ban Jelacic”, “Croatia Still Has Not Fallen”, “Heavenly Virgin The Queen of Croats” i druge naše poznate rodoljubne pjesme koje im zločinac Tito nije dao pjevati.
Velika je zaista zagonetka ta naša dijaspora. Desetljećima žive u multietničkim društvima i uređenim parlamentarnim demokracijama poput Kanade ili Australije i na kraj pameti im nije tražiti istrebljenje ili progon određene etničke skupine tamo gdje im je kuća, gdje plaćaju porez, komunalnu naknadu i zdravstveno i mirovinsko osiguranje, a u Hrvatskoj bi uveli fašističku diktaturu i protjerali Srbe.
U Torontu i Adelaideu su mirni kao bubice, šišaju travnjake, potkresavaju živice, sortiraju otpad i strah ih je krivo i pogledati susjeda Pakistanca, a u nas bi palili pravoslavna sela.
Što će im to, otkud ta mržnja za nešto što je šesnaest tisuća kilometara od njih, pa još u trećem koljenu, među klincima koji ne znaju hrvatski?
Velika je zaista zagonetka ta naša dijaspora. Desetljećima žive u multietničkim društvima i uređenim parlamentarnim demokracijama poput Kanade ili Australije i na kraj pameti im nije tražiti istrebljenje ili progon određene etničke skupine tamo gdje im je kuća, gdje plaćaju porez, komunalnu naknadu i zdravstveno i mirovinsko osiguranje, a u Hrvatskoj bi uveli fašističku diktaturu i protjerali Srbe
Prije nekoliko godina na Australian Openu divlje se potuklo nekoliko desetaka hrvatskih i srpskih navijača, a niti su Hrvati govorili hrvatski, niti Srbi srpski.
Sve izvikujući uvrede na engleskom, poklonici Novaka Đokovića i Ivana Ljubičića lemali su se nemilice motkama i lancima, sasvim ravnodušni na činjenicu da su Đoković i Ljubičić ustvari prijatelji.
Bila je to, osim toga, sasvim jedinstvena zgoda u tenisu. U višestoljetnoj povijesti ovog sporta nije bilo navijačkog nasilja dok ga Hrvati i Srbi nisu izmislili.
Koji je smisao toga čina bio? Zašto su se u kod Rod Laver Arene dohvatili nekakav George Sikirica i Michael Zivadinovic.
U milijunskom gradu poput Melbournea nije uistinu bilo potrebe da se njih dvojica ikad u životu susretnu. Napokon, ako su već imali želju zametnuti kavgu s nekim drugačijim, mogli su to učinili i s Ircima, Indijcima, Talijanima ili Kinezima.
U Australiji, boguhvala, ne nedostaje naroda. Mogli su šarati do mile volje, učiniti etničke sukobe raznovrsnijima. Ali, ne, Hrvati su baš Srbe tražili, a i Srbi su, isto tako, tražili Hrvate. Nije im bilo merak tući se s nekim drugim.
Na jedan bolestan, izopačen način meni je to čak dirljivo.
Posrijedi je jedan gotovo ljubavni odnos ili barem duboka privrženost. Ustaše i četnici čak ni na kraj svijeta ne mogu jedni bez drugih.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije)
Ugledni građanin Glavaš
“Pare ili život”, kazivali su s isukanim pištoljima maskirani razbojnici svojim žrtvama u stripovima u mom djetinjstvu. Ovoga se jezgrovito sročenog izbora u posljednje vrijeme često sjetim kad razmišljam o moralnim vrijednostima u nas.
Što je hrvatskim građanima zaista važnije, pare ili život?
Svatko bi od nas, naravno, spremno dao sve iz džepova, ispraznio tekući račun i kutiju s obiteljskim nakitom da je cijev kratkog oružja uperena u njegovu glavu ili u glavu njegova djeteta, ali koliko bi nas to učinilo za život nekoga nepoznatog?
Nekoga drugoga? Drugačijeg? Što bi nam tada bilo važnije?
Život je važniji, kažete vi ponosno? Nema ničega većeg od ljudskog života. Bilo čijega. Pa, vidite, ja ne bih rekao da je tako.
Dapače, dosta sam siguran da će Hrvati svoj novac uvijek staviti ispred tuđeg života, a imam i nesumnjive dokaze za to.
Život je važniji, kažete vi ponosno? Nema ničega većeg od ljudskog života. Bilo čijega. Pa, vidite, ja ne bih rekao da je tako. Dapače, dosta sam siguran da će Hrvati svoj novac uvijek staviti ispred tuđeg života, a imam i nesumnjive dokaze za to
Jedan je od njih, na primjer, prije nekoliko dana izašao na tri stranice u jednim dnevnim novinama.
Novinarka se susrela s Branimirom Glavašem u mostarskom zatvoru da bi s njime opušteno čavrljala o političkim prilikama i razdragano se pljeskala po butinama kad bi ovaj nešto neviđeno duhovito izvalio, kroz smijeh primjećujući, citiram: “Ima neka ludost u vama”.
Gospođa kao da nije znala ili je, vjerojatnije, znala, ali joj nije bilo stalo do činjenice kako je ludost, bezobzirni sadizam i potpuna moralna tupost ratnog zločinca Branimira Glavaša iscrpno dokumentirana u presudi Županijskog suda i potvrđena na Vrhovnom sudu RH.
Hladnokrvno likvidirani osječki Srbi, napuhani modri leševi u dravskom šašu, siromah koji je skončao utrobe spržene kiselinom iz akumulatora, nijedno mučno ubojstvo koje je šarmantni vragolan zapovjedio nju, čini se, nije ozbiljnije uznemirilo.
Pa i zašto bi? Branimir Glavaš i u zatvoru je ugledan, respektabilna politička snaga i poželjan koalicijski partner. Koji tjedan prije došla ga je posjetiti i katolička žena i majka Željka Markić kontajući da bi njih dvoje mogli nešto udruženi učiniti za napaćenu domovinu.
Čitajući kako su se njih dvoje uz kavu zaćakulali i proljudikali, nisam se mogao ne upitati je li se Markić i u jednom trenutku uplašila Boga kojemu se usrdno moli?
Branimir Glavaš i u zatvoru je ugledan, respektabilna politička snaga i poželjan koalicijski partner. Koji tjedan prije došla ga je posjetiti i katolička žena i majka Željka Markić kontajući da bi njih dvoje mogli nešto udruženi učiniti za napaćenu domovinu
Je li osvjedočena vjernica koji put plaho pogledala u plafon zatvorske sobe za posjeta i pomislila kako se Njemu, koji odozgo sve vidi, zasigurno neće svidjeti njezina naklonost gnusnom zlikovcu koji nikad nije pokazao ni srh kajanja za užase koje je napravio.
Nije, naravno. Zbog nekoga meni nejasnog razloga ubojstvo se našim ljudima, pa i ako su biskupi, jednostavno ne čini ozbiljnim grijehom.
Pođemo li, međutim, pet sati vožnje sjeverozapadno, do drugog zatvora, u kojem je zaključan drugi politički lider, stvari su stubokom drugačije.
Ivo Sanader nema više nikakva ugleda, njemu nitko ne dolazi na kavu, a i kazna koju će mu sud odrezati bit će, sva je prilika, ozbiljnija nego Glavaševa, premda je pravno, etički pa, ako hoćete, i teološki njegov zločin bezazleniji.
Što se zna, samo se u jednoj prilici Sanader približio Glavaševu zlu, jedan jedini put je bio neosjetljiv za tuđe umiranje, kad je uzeo luksuzni BMW od Marijana Primorca čiji je sin ubio dvije djevojčice u Makarskoj.
Ta zgoda meni je strašnija i od bankarskih i od naftaških afera, od Fimi-Medije i Planinske zajedno, zbog nje, prije ičega drugoga, Sanader je zaslužio goriti u paklu. Sve drugo, uspoređujemo li ga s Glavašem, zapravo je pizdarija.
Recite da sam nerazumno rastrošan, ali sve Sanaderove milijune ja bih, da mogu, mijenjao za živote onih osječkih nesretnika koje je Glavaš dao ubiti
Vraćam se sada na razbojnički prijedlog s početka teksta. Stavimo li jednu do druge sudbine Ive Sanadera i Branimira Glavaša, odvagnemo odbojnost koju oni izazivaju, potpuno je jasno da naš narod više cijeni novac nego ljudski život. Novac, đavolska izmišljotina, važniji im je od najvećeg i najljepšeg Božjeg čuda.
Ne umijem to pravo objasniti, vjerojatno stoga jer nisam baš pobožan, ali mene Sanader ne uzrujava ni približno kao ostatak ove zemlje.
Bivši premijer, dakako, treba biti u zatvoru, zdravo je i dobro da mu sude za njegove lupežarije, ali ne mogu se potpuno identificirati s gnjevom koji on izaziva, barem dok je tu uglednik, respektabilna politička snaga i poželjan koalicijski partner poput Glavaša. Kad u novinama vidim Branimira Glavaša, majke mi, ja poželim otključati Ivu Sanadera. U sekundi bih mu sav ukradeni novac oprostio.
“Nema veze, Ivo, zaradit ćemo drugi”, rekao bih pomirljivo. “Važno da je živa glava na ramenima.”
Recite da sam nerazumno rastrošan, ali sve Sanaderove milijune ja bih, da mogu, mijenjao za živote onih osječkih nesretnika koje je Glavaš dao ubiti.
Sve što je opljačkao i Ivo Sanader, i Nadan Vidošević i Mladen Barišić, sve što je itko ikad gepio na autocestama i poslovnim zgradama i građevinskim zemljištima i tvornicama, čitave šlepere novčanica bez razmišljanja bih dao da mogu vratiti život dvanaestogodišnje Aleksandre Zec, a vi, ako ne mislite kao što ja mislim… pa, nadam se samo da niste vjernici, jer ne znam što će vam vaš Bog kazati o tome.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije)