Malo je onih nešto starijih građana Hrvatske koji se ne sjećaju uzvika predsjednika Franje Tuđmana: “Imamo Hrvatsku!” Na zagrebačkom Trgu bana Jelačića, netom po međunarodnom priznanju, u siječnju 1992. godine pokojni je Predsjednik, sav ushićen i egzaltiran, poručio: “Imamo svoju Hrvatsku! Naša je i bit će onakva kakvu sami želimo. Nećemo nikome sa strane dopuštati da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba da bude!”… I bi tako. [Read more…]
Kako nam je sto dana bilo lijepo
U svijetu etablirane demokracije nepisano je pravilo da se svakom novom državnom čelniku ostavlja prvih sto dana mandata, da bi ga se tek nakon toga počelo ozbiljno analizirati i procjenjivati. Dakle, društvo – političari, mediji, analitičari, politolozi, intelektualci, komunikolozi, svi oni nakon tih famoznih prvih sto dana izlaze pred javnost sa svojom slikom novog državnog poglavara (ili poglavarice).
Hrvatska, mada se voli pohvaliti time kako je još prije četvrt stoljeća postala dijelom zapadnog, demokratskog svijeta, u mnogome je ipak od toga svijeta različita. Pa čak i kada je u pitanju prvih sto dana mandata nove predsjednice. [Read more…]
Glasonoše građanskoga rata
Hrvatski branitelji mogu svaki trenutak “osvojiti” ne samo Ministarstvo nego i Sabor i Vladu – rekao je Josip Klemm, jedan od kolovođa veteranskih prosvjeda u Savskoj, dodajući da to njima ipak ne pada na pamet. Da im ne pada na pamet, ne bi takvom mogućnošću javno mahali.
Klemm nije prvi koji je takav scenarij zaposjedanja države obnarodovao.
Prethodno je već jedan od branitelja javno najavio upotrebu oštre sile, pozivajući ratne drugove neka rade ono što najbolje znaju. “Mi nismo državu pregovorima dobili, mahanjem zastavama, nego smo oštrom silom dobili državu. Ako je vrijeme da to ponovno učinimo, da tu državu vratimo, mi smo tu.”
Klemmova prijetnja osvajanjem institucija još mnogo zlokobnije zvuči, jer on nije tek jedan od branitelja, nego je najvažniji organizator braniteljskog prosvjeda. Kao jedna od ključnih figura veteranskih događanja, dirigirao je prošlogodišnjim vukovarskim incidentima, kada je kompletan državni vrh onemogućen da se pridruži Koloni sjećanja.
Klemmova prijetnja osvajanjem institucija još mnogo zlokobnije zvuči, jer on nije tek jedan od branitelja, nego je najvažniji organizator braniteljskog prosvjeda. Kao jedna od ključnih figura veteranskih događanja, dirigirao je prošlogodišnjim vukovarskim incidentima, kada je kompletan državni vrh onemogućen da se pridruži Koloni sjećanja
Otkako je počelo događanje branitelja u Savskoj, Klemm posvuda, suprotno zakonu, maršira u maskirnoj uniformi. Kao da je u Hrvatskoj ratno stanje. Kad se javno hvali da može organizirati 50.000 branitelja i spominje mogućnost zauzimanja najviših državnih institucija, Sabora i Vlade, on ne zvecka samo vlastitim oružjem. Predsjednik je Udruge specijalne policije, usto kao privatni poduzetnik pod oružjem ima nekoliko stotina ljudi. Zato njegove izjave treba krajnje ozbiljno shvatiti.
Prosvjedi branitelja su legitimni. Legitimni su čak i kad se ne odvijaju sasvim u zakonom predviđenim okvirima. Tko još može podići šator nasred jedne od glavnih zagrebačkih prometnica?!
Veteransko se prosvjedno logorovanje ne može osporavati čak i ako su navedeni socijalni zahtjevi tek maskirna odora za one stvarne, političke razloge. Hrvatska je svojim braniteljima garantirala visoku razinu materijalnih prava i unatoč teškoj ekonomskoj krizi nije ih bitnije dirala. Godinama već najzaštićenija su društvena skupina. Zato su zahtjevi teških invalida, gurnutih u prvi plan, tako magloviti i teško uhvatljivi.
Što konkretno, osim ultimativne, ali ničim argumentirane smjene ministra i njegovih suradnika branitelji zapravo traže, to se ni danas, nakon tri tjedna prosvjeda, ne može baš konkretizirati.
Politički su razlozi šatora u Savskoj mnogo transparentniji. Tako Josip Klemm protekloga tjedna u Kupresu, na obilježavanju obljetnice oslobođenja tog bosansko-hercegovačkog grada, drži govor u kojem tvrdi da će braniteljski prosvjedi u Zagrebu trajati ako treba još godinu dana, dok HDZ ne dođe na vlast.
Na isti način na istom mjestu i Ante Deur, predsjednik Zbora udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi, još jedan od braniteljskih kolovođa, kaže: “Mi smo u Zagrebu zapalili vatru! Mi ćemo u Savskoj biti do pobjede. Nećemo dopustiti da se jugoslavenska priča dovede u hrvatsko Ministarstvo branitelja.”
Klemm i Deur očito svoje vatre pokušavaju zapaliti i u susjednoj državi. Kao što emisare šalju među radnike ili pod svoje šatore pokušavaju dovući školske ekskurzije, isto bi tako prosvjednu operaciju htjeli omasoviti šireći je i snagama izvan Hrvatske.
Otkako je počelo događanje branitelja u Savskoj, Klemm posvuda, suprotno zakonu, maršira u maskirnoj uniformi. Kao da je u Hrvatskoj ratno stanje. Kad se javno hvali da može organizirati 50.000 branitelja i spominje mogućnost zauzimanja najviših državnih institucija, Sabora i Vlade, on ne zvecka samo vlastitim oružjem. Predsjednik je Udruge specijalne policije, usto kao privatni poduzetnik pod oružjem ima nekoliko stotina ljudi. Zato njegove izjave treba krajnje ozbiljno shvatiti
Vođe braniteljskih prosvjeda imaju pravo optirati protiv aktualne vlasti, pa i javno navijati za dolazak HDZ-a na čelo države. Ali zašto im je pritom potrebno izmišljati Jugoslavene? To je točka na kojoj se prihvatljive demonstracije protiv jedne vlade pretvaraju u zlokobni udar na cijeli demokratski sustav hrvatske države.
Prosvjedi branitelja od prvog se dana odvijaju pod velikim transparentom: “1991. protiv Jugoslavije, 2014. protiv Jugoslavena”. Protiv Jugoslavena? Koga branitelji tako nazivaju? Prvo svoga ministra i njegove najbliže suradnike.
Vukovarskog branitelja i zatočenika srpskih logora proglasili su Jugoslavenom, prate ga povicima “Ubij ga!”, kao da im je zaista mrski neprijatelj, što je nevjerojatna ljudska i politička perverzija. Kao što je krajnje monstruozno da sina legendarnog Siniše Glavaševića optužuju za izjednačavanje žrtve i agresora te prozivaju za čak četničke inspiracije.
Ali, nisu samo oni Jugoslaveni. Ta se etiketa sada upotrebljava kao sinonim za kompletnu aktualnu, lijevo-liberalnu vlast. Provalu takvih insinuacija otvorio je Tomislav Karamarko osobno. Umjesto da Milanovićevu vladu šiba svima razumljivim nezadovoljstvom zbog njene neuspješnosti, šef HDZ-a pokušava mobilizirati desnicu potpunim izmišljotinama o njenim fantomskim jugo-sentimentima.
Ako su ljudi iz vladajuće garniture Jugoslaveni, onda su to valjda i svi građani koji su im na izborima dali glas. Ne treba zaboraviti da je riječ o demokratskoj većini. Tako ispada da je u Hrvatskoj nikad više Jugoslavena, premda je od smrti Jugoslavije proteklo više od dvadeset godina.
Smiješno? Nimalo! Nije smiješno jer je riječ o proizvođenju državnih neprijatelja. Jugoslaven je danas zbirno ime za ono što se u bivšem režimu nazivalo kontrarevolucijom.
Na nedavnom svečanom obilježavanju obljetnice osnutka Prve gardijske brigade, Tigrova, umirovljeni admiral Domazet Lošo tvrdi da je još od 2000., a poglavito u posljednje tri godine, “Hrvatska izložena unutarnjoj agresiji”, uz znakoviti dodatak “tu smo da ponovno pomognemo oslobađanje Hrvatske”.
Novi boj protiv Jugoslavena, što ga braniteljski prosvjedi pokušavaju zametnuti, vraća Hrvatsku u preddemokratsko stanje. Podjela na čuvare revolucije i petu kolonu gura naciju u rješavanje sporova i sukoba metodom građanskog rata, a ne logikom demokratskih mehanizama. Braniteljski logor u Savskoj i najavljeni juriš na institucije upućuju na pokušaj kopiranja ukrajinskog scenarija. U Hrvatskoj se stvara situacija koja opasno podsjeća na kijevski Majdan
Lošo svoju logiku vjerojatno vuče još iz onog vremena dok je službovao u JNA, pa je zato potpuno nesklapan s demokratskim sustavom. Ali jasno je da “unutarnju agresiju” dovodi u vezu s lijevim vladama. Kad god je SDP na kormilu Hrvatske, to je za njega “unutarnja agresija”, prema hrvatskoj državi neprijateljska, protuhrvatska vlast. Njegova najava o ponovnom oslobađanju zemlje, ovoga puta od unutarnje ugroze, objava je rata svima koji su glasali za vladajuću Kukuriku koaliciju. Isto impliciraju Karamarkove i Klemmove protudemokratske poruke.
Protudemokratske jer pokazuju prezir prema demokratskim standardima i ruše temelje demokratske države. U demokratskim sustavima smjena se vlasti događa na izborima, a ne na ulici. Na ulici se može izražavati nezadovoljstvo, ali ne može se glasati. Mandat se ne osvaja oštrom silom, kako se ovdje prijeti, nego silom izbornih listića. Pravo izbora imaju svi građani, a ne samo neke skupine. Ne mogu branitelji promijeniti vlast suprotno legitimnoj izbornoj volji građana.
Zatim, u demokratskoj državi politički se rivali, pa i protivnici ne nazivaju i ne demoniziraju kao neprijatelji. Političke se utakmice ne vode etiketama, nego argumentima. Egida jugoslavenstva ovdje više nije oznaka političkog uvjerenja, nego politička diskvalifikacija i presuda. Termini “državni neprijatelj” ili “unutarnja agresija” ne pripadaju demokratskom diskursu. Pripadaju totalitarnim sustavima. U kojima je svaka ne samo politička razlika ravna izdaji, a svi koji nisu s nama mrski su dušmani.
Na koncu, u demokratskim uvjetima državnim se institucijama ne prijeti osvajanjem. Javno mahanje prijetnjom o okupaciji Sabora i Vlade živom silom prosvjednika nedopustivo je u demokratskim sustavima. U takvim sustavima rješenja se nalaze u institucijama države, kroz demokratsku, zakonom utvrđenu proceduru, a ne njihovim zauzimanjem i pokoravanjem. To su notorno pučističke metode.
Novi boj protiv Jugoslavena, što ga braniteljski prosvjedi pokušavaju zametnuti, vraća Hrvatsku u preddemokratsko stanje. Podjela na čuvare revolucije i petu kolonu gura naciju u rješavanje sporova i sukoba metodom građanskog rata, a ne logikom demokratskih mehanizama. Braniteljski logor u Savskoj i najavljeni juriš na institucije upućuju na pokušaj kopiranja ukrajinskog scenarija. U Hrvatskoj se stvara situacija koja opasno podsjeća na kijevski Majdan.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Dražen Lalić: ”SDP i HDZ nisu rješenje problema, oni su problem”
Piše: Danko Radaljac
Sveučilišni profesor, sociolog i politički analitičar Dražen Lalić predstavio je prošli tjedan svoju knjigu ”Pet kriznih godina” u izdanju zagrebačkog ”Antibarbarusa”. U knjizi kroz seriju publicističkih i znanstvenih tekstova opisuje društvo u ovoj višegodišnjoj krizi, za koju kaže da već prelazi u agoniju.
Knjiga je nastala skupljanjem tekstova objavljivanih u medijima koji uglavnom nisu popularni među širom publikom, tako da se zapravo radi o novim materijalima. Osnovu čine tekstovi objavljivani u magazinu Srpskog demokratskog foruma, Identitetu, gdje je kroz pet godina, od 2009. godine pa do ovog travnja, ”secirao” i analizirao zbivanja u društvu koje je zapelo u krizi.
Liberalni i lijevi elementi u HDZ-u su potisnuti, to je danas dominantno desna stranka, više to nije razmjerno široki pokret kao devedesetih. Sve to odgovara Karamarku kao nacionalistu. Okolnost da je diplomirao povijest korespondira s idejnom usmjerenošću HDZ-a spram ratnih i drugih zbivanja u sredini i na kraju prošloga stoljeća. Uz to, Karamarko ima i naglašenu birokratsku crtu i dugo je vodio službe represije, očito je da vještije politički komunicira s birokratima i policajcima nego s medijima i građanima
Kronološki posljednji tekst koji je ušao u knjigu govori o Tomislavu Karamarku, za kojeg kažete da bi mogao postati premijer. U međuvremenu se, od travnja kad je tekst objavljen, u SDP-u dogodio sukob na relaciji Milanović-Linić. Kakvom sad ocjenjujete poziciju Karamarka u tom kontekstu?
Da se malo pohvalim, ja sam još ujesen 2010. godine najavio da će Karamarko postati predsjednik HDZ-a, u vrijeme kad još nije ni bio član te stranke. Njegova prednost u tom kontekstu je da kao lider najviše izražava kakva je ta stranka u vrijeme nakon odlaska Sanadera. Liberalni i lijevi elementi u HDZ-u su potisnuti, to je danas dominantno desna stranka, više to nije razmjerno široki pokret kao devedesetih. Sve to odgovara Karamarku kao nacionalistu. Okolnost da je diplomirao povijest korespondira s idejnom usmjerenošću HDZ-a spram ratnih i drugih zbivanja u sredini i na kraju prošloga stoljeća. Uz to, Karamarko ima i naglašenu birokratsku crtu i dugo je vodio službe represije, očito je da vještije politički komunicira s birokratima i policajcima nego s medijima i građanima, što sve odgovara mnogim etatistički usmjerenim članovima te stranke, posebno onima koji su na ovaj ili onaj način povezani s policijom i tajnim službama. Međutim, navedeni i drugi razlozi zbog kojih je prevladao u HDZ-u i već razmjerno dulje vrijeme kontrolira tu stranku važni su generatori Karamarkove nepopularnosti u široj javnosti. Zbog toga će se on, postane li premijer, a vjerojatno će se baš to dogoditi, suočiti s velikim problemima pri realiziranju ključne zadaća sljedeće Vlade, a to je prevladavanje teške ekonomske i druge krize. Naime, tu zadaću on i njegovi suradnici neće moći ostvariti bez simpatije i potpore različitih političkih i društvenih aktera, medija i običnih građana.
Ima li Karamarko ljudske i profesionalne kapacitete da uspješno obavi premijerski posao?
Ne bih tek tako otpisivao Karamarka. Znam da je to čovjek velike energije, bistar i iskusan, ima kvaliteta… Međutim, dojam koji ostavlja u javnosti je loš. Jedan od začudnijih paradoksa sadašnje hrvatske politike je baš u tome što su premijer i vjerojatni budući premijer već dulje vrijeme dvije najnepopularnije političke osobe u državi.
Kad to kažete – možda je floskula, ali jesu li se te dvije najveće stranke same pobrinule da ljudi izgube povjerenje u njih i da im vodeći ljudi budu najnepopularniji?
Naravno da te stranke snose najveću odgovornost za nepopularnost njihovih vođa, kao i za rašireno podozrenje javnosti prema političkoj kasti kod nas u cijelosti. Mi kao građani već duže vrijeme snosimo posljedice toga, da tako kažem, nenarodnoga djelovanja vodećih političkih aktera. SDP i HDZ su se odvojili od stvarnog života. Obje stranke, doduše ne u istim omjerima i s istim posljedicama, godinama su promicale partikularne interese, a zanemarivale opći interes. Vlast je mnogim vodećim ljudima tih stranaka najveća vrijednost, preciznije sve ono što plijen vlasti donosi za njihove pojedinačne i klanovske interese. Nama u Hrvatskoj se u posljednje vrijeme događa baš ono na što je još prije devet desetljeća upozorio Max Weber u eseju ”Politika kao poziv”: u sustavu podjele političkoga plijena jedna nasuprot drugoj nalaze stranke bez uvjerenja, puke organizacije političkih lovaca koje su dominantno usmjerene na izborne borbe kao osnovu za patronažu nad položajima.
Mi kao građani već duže vrijeme snosimo posljedice toga, da tako kažem, nenarodnoga djelovanja vodećih političkih aktera. SDP i HDZ su se odvojili od stvarnog života. Obje stranke, doduše ne u istim omjerima i s istim posljedicama, godinama su promicale partikularne interese, a zanemarivale opći interes. Vlast je mnogim vodećim ljudima tih stranaka najveća vrijednost, preciznije sve ono što plijen vlasti donosi za njihove pojedinačne i klanovske interese
U knjizi u jednom tekstu spominjete ortački, odnosno klijentelistički kapitalizam kao prevladavajući sustav kod nas. Pogoduju li tome vlasti u državi?
U Hrvatskoj je politička podobnost na žalost već dugo najbitniji kriterij kod distribuciji javnih službi i poslova. U toj anomaliji se izražava kontinuitet sa socijalističkim sustavom, ali ona itekako ima osnovu u ovodobnoj političkoj praksi. Zbog toga i drugih razloga su dvije velike i mnoge druge stranke smetnja za izlazak iz svekolike krize. U knjizi sam s tim u vezi naveo i jedan znakovit citat Ronalda Reagana, što je neke iznenadilo. Naime, on je tijekom izborne kampanje ujesen 1979. godine kazao da ”u kriznoj situaciji kao što je sadašnja vlada nije rješenje problema, vlast je problem”. Slično tome, moguće je ustvrditi da u sadašnjoj našoj krizi politička kasta, prije svega dvije te vodeće stranke SDP i HDZ koje se izmjenjuju na vlasti, nisu rješenje problema nego su one problem. No, tu ponovno dolazimo do jednog apsurda – baš te političke stranke, koje su započele krizu, najbolje i mogu pokrenuti izlazak, ali za to se trebaju krenuti reformirati i demokratizirati iznutra.
Čine li onda te dvije stranke svojevrsnu oligarhiju koja s još nekim gospodarskim elementima čitavo vrijeme na klijentelističkim načelima drma državom?
Ima u tome mnogo istine. Međutim, ne možemo govoriti da su te dvije stranke ovoj zemlji i njenim građanima donijele samo loše. SDP-ova vlada je od početka 2000. do kraja 2003. godine znatno pridonijela konsolidaciji demokracije i jačanju ljudskih prava, a uslijed njene ekonomske politike Hrvatska je krajem 2002. izašla iz ekonomske krize. Unatoč tome su SDP-ovci izgubili izbore, kako zbog slabe kampanje i nedostatne volje za pobjedom, tako i zbog relativne deprivacije slijedom koje građani više izražavaju socijalno nezadovoljstvo kad se situacija krene popravljati, jer im narastu očekivanja, na što je još sredinom devedesetih upozorio Josip Županov. U posljednje vrijeme je popularno kritizirati Sanadera, to pogotovo čine ljudi koji su ga glorificirali u vrijeme kad je bio na vlasti. Treba biti objektivan i podsjetiti kako je odnos prema etničkim manjinama liberaliziran, nekoliko godina su ostvarivane razmjerno velike stope rasta, dovršena je gradnja velikih auto-putova, uznapredovao je proces priključenja Hrvatske EU, i slično. Nažalost, to razdoblje su dominantno obilježile politička korupcija i organizirani kriminal.
U Hrvatskoj je politička podobnost na žalost već dugo najbitniji kriterij kod distribuciji javnih službi i poslova. U toj anomaliji se izražava kontinuitet sa socijalističkim sustavom, ali ona itekako ima osnovu u ovodobnoj političkoj praksi. Zbog toga i drugih razloga su dvije velike i mnoge druge stranke smetnja za izlazak iz svekolike krize
Ali svejedno kažete da su baš te dvije stranke problem u današnjoj krizi?
Naravno, u posljednjih pet godina i četiri mjeseca krize osim priključenja zemlje Europskoj Uniji teško je uočiti nešto posebno blagotvorno za društvo. Toliko je dugo i mučno prisutna da je zadobila oblik društvene agonije. A iz tako mučnoga stanje nećemo izaći sve dok politički akteri, ponajprije iz dvije najveće stranke, ne odluče da je vrijeme za istinske, strukturne reforme. No najprije se moraju reformirati one same, jer sve dok predsjednici stranaka i njihovi najbliži suradnici dominantno određuju tko će biti na izbornim listama i na kojemu mjestu, sve dok se ljudi budu zapošljavali po osnovi stranačke i političke podobnosti i slično, ovo društvo ne može zaista raspolagati s demokracijom kao najefikasnijim instrumentom za izlazak iz krize. Ocjenjujem da je žarište ove krize, koja nije samo ekonomska nego se izražava u različitim područjima društvenoga života, baš u političkoj kasti. A obje vlade su u posljednjih pet godina odbijale nužno bolne reforme zbog svoga održanja, iako je očito da svako odgađanje reformi društvu donosi još veću bol, a tim političkim akterima za njih najveću bol – silazak s vlasti i osjetno gubljenje političkoga utjecaja.
Mislite da je politika kriva za izbijanje krize?
Politička kasta je dovela do ovog prevladavajućeg oblika kapitalizma kod nas, kao neke egzistencijalno i razvojno pogubne smjese političkog ili ortačkoga kapitalizma i neoliberalnoga kapitalizma. S tim da mi se čini kako je politički kapitalizam još uvijek dominantan. To se najbolje vidi u ključnoj ulozi države u ekonomskom životu. Potom taj socijalni tumor metastazira na druga područja, na kulturu, na sport…
Kroz knjigu na više mjesta kao još jednu rak-ranu države spominjete i centralizaciju…
Da ja vas za promjenu nešto upitam: kad ljudi u privatnim razgovorima govore o reformama, što prvo spomenu? Naravno, reformu javne uprave. Jednostavno je neodrživa situacija da imamo čak 570 općina i gradova i tih 20 plus jednu županiju koje su ne samo nepotrebne nego i štetne. Ova je zemlja jednostavno stvorena da bude regionalno ustrojena. U velikoj većini naroda je prisutno ogromno nezadovoljstvo takvim ustrojstvom javne uprave i centralizacijom zemlje, pa bi vlada koja odluči poduzeti racionalizaciju te uprave i decentralizaciju imala veliku potporu javnosti. Međutim, ni kod SDP-a niti kod HDZ-a ne vidim volju za takvom reformom, što je ponajprije uvjetovano nastojanjem da se održe političke sinekure.
U posljednjih pet godina i četiri mjeseca krize osim priključenja zemlje Europskoj Uniji teško je uočiti nešto posebno blagotvorno za društvo. Toliko je dugo i mučno prisutna da je zadobila oblik društvene agonije. A iz tako mučnoga stanje nećemo izaći sve dok politički akteri, ponajprije iz dvije najveće stranke, ne odluče da je vrijeme za istinske, strukturne reforme. No najprije se moraju reformirati one same
Potiče li ova politička i ekonomska kriza i moralnu krizu? Običan čovjek kad vidi što rade elite, vjerojatno razmišlja o tome da nema smisla »igrati« po pravilima, gubi li moralne skrupule?
Ovo je i kriza autoriteta. Ona je posebno zloćudna, budući da autoriteti pomažu pripadnicima društva da se orijentiraju u složenoj i često zbunjujućoj životnoj stvarnosti. Politički autoriteti su posredstvom televizije i drugim medija svaki dan u našim dnevnim boravcima. Njihovi sukobi izazivaju gotovo jednak interes kao nastupi reprezentacije na svjetskom prvenstvu u nogometu, sjetite se nedavnoga sukoba Milanovića i Linića. I inače imamo problema s društvenim autoritetima, više na javnoj sceni nemamo tako jake i moralno kredibilne osobe na kao što su ranije bili Ivan Supek, Tomislav Janko Šagi-Bunić, Josip Županov, Vlado Gotovac… A i to je djelomično političko pitanje, s obzirom na to da su vodeći političari uglavnom neskloni suradnji s intelektualcima, a nerijetko nastoje i potkopati intelektualne autoritete. Primjerice, Zoran Milanović će uz ostalo ostati upamćen po onom retoričkom pitanju ”Tko je taj Vjeran Zuppa?” iz vremena dok je još bio samo predsjednik najveće oporbene stranke…
Dosta ste proučavali Zorana Milanovića i njegove javne nastupe, kako dok je bio u oporbi, tako i na vlasti. O tome imate i tekstove u knjizi.
Zanimljivo je da ovo podrugljivo pitanje o Vjeranu Zuppi, vodećem hrvatskom intelektualcu kad je scenska umjetnost u pitanju, postavio baš Zoran Milanović, koji je bio društveni anonimus dok nije postao kandidat za predsjednika SDP-a. Radi se o političaru koji je na samom početku svog premijerskog mandata koristio inkluzivnu, demokratsku retoriku. Međutim, ubrzo mu je politički govor postajao sve ekskluzivniji, bahatiji i agresivniji. U nastupima je egocentričan, sebe ističe u prvi plan u svakoj prilici. Nisam profesionalni psiholog, ali u pozadini njegove verbalne agresivnosti i egocentričnosti razabirem neki kompleks manje vrijednosti. Milanović ima nekih političkih potencijala, on je jedan od najobrazovanijih naših političara, ali je do sada pokazao da reagira loše u stresnim situacijama. Također, manjak konstruktivnoga političkoga djelovanja njegove Vlade, za koji je osobno najodgovorniji, nadoknađuje viškom polarizirajućega komuniciranja.
Nakon što ste već zaključili tekstove za knjigu, odigrao se taj sukob Milanović – Linić. Kakva je tu bila medijsko-komunikacijska prezentacija aktera?
Kod tog sukoba je došla do izražaja sprega nemaloga dijela medija i političara. Čitava priča je politički i medijski dominantno prezentirana kao neki mitski sukob dvojice junaka, tražile su se prljave pojedinosti iz karijera, čekala se završna bitka da se podigne ili spusti palac… U toj političko-medijskoj konstrukciji javnosti je zapravo dana uloga publike u gladijatorskim arenama. A takva publika ima dvije osnovne značajke: primitivna je i željna što okrutnije zabave. Bilo je bizarno kad su obični ljudi za vrijeme tog sukoba jedni druge pitali ”jesi li za Milanovića ili Linića?”…
Smatrate da je sukob bio medijski forsirano prezentiran?
Mediji su uglavnom propustili upozoriti na pitanja koja su u toj situaciji bila od najvećega interesa za društvo. Zbog čega su Milanović i Linić te njihovi pobočnici zapravo došli u tako težak i devastirajući sukob? Možda zbog različitih pogleda na socijalnu državu? Ili na poreze? Ili zbog različitih pogleda na načine izlaska iz ekonomske i društvene krize? Ne, njihov sukob je bio motiviran osobnim i klanovskim neslaganjima, a ne razlikama u pristupu političkome kao promicanju općega dobra. Na društveno posebno štetan način su se zauzimale i strane unutar SDP-ovske političke kaste tijekom tog sukoba. Uzimalo se u obzir tko je koga dosad zadužio, tko bi mogao učiniti veće usluge ako favorit odnese pobjedu, i slično. Na sreću, u posljednje vrijeme sve više ljudi počinje shvaćati da se najmoćniji političari dominantno brinu za sebe i svoje klijente, a zanemaruju opće dobro.
U knjizi je i esej o Miljenku Smoji. U komentaru na njega čitatelje pozivate da porazmisle kako bi Smoje komentirao današnju situaciju. Što vi mislite kako bi komentirao?
U tom eseju sam naznačio svoje viđenje o tome kako bi Smoje, da je kojom srećom još uvijek živ, prikazao ovu društvenu situaciju, naravno kod Splićana i Dalmatinaca. On je krajem sedamdesetih opisao Dalmatince kao ljude koje uče njemački, iznajmljuju krevete strancima i broje njemačke marke. Danas bi vjerojatno obične Dalmatince opisao kao čeljad koja uči engleski jezik i komunikaciju internetom, kako bi mogli putem skypea komunicirati s članovima obitelji u inozemstvu i Zagrebu koji su otišli trbuhom za kruhom ili znanjem, te kao ljude koji zbrajaju iznose kamata da vide mogu li platiti ratu kredita podignutih u švicarskim francima. Prema političkoj eliti bi se anarhistički orijentirani Smoje odnosio onako kako se uvijek odnosio – ismijavao bi ih, osnove za to ima napretek. Šteta je što više nemamo Smoju, ali mi je drago što se njegov duh izražava kroz pisanje Ante Tomića, Borisa Dežulovića i nekih drugih britkih novinara i pisaca.
Jednostavno je neodrživa situacija da imamo čak 570 općina i gradova i tih 20 plus jednu županiju koje su ne samo nepotrebne nego i štetne. Ova je zemlja jednostavno stvorena da bude regionalno ustrojena. U velikoj većini naroda je prisutno ogromno nezadovoljstvo takvim ustrojstvom javne uprave i centralizacijom zemlje, pa bi vlada koja odluči poduzeti racionalizaciju te uprave i decentralizaciju imala veliku potporu javnosti
Mislite da ljudi počinju shvaćati?
Da, sve češće se susrećem s običnim ljudima koji su svjesni toga što nam je napravila različito orijentirana politička kasta, te koji propituju i svoje ponašanje s obzirom na to da su i građani odgovorni za ovu situaciju. I to je zapravo prvi korak na putu izlaska iz krize. U jednom tekstu napisanom prije nekoliko godna sam citirao Alberta Camusa: ”Mi ne samo što nemamo rješenje, mi nemamo čak niti problem”. U posljednje vrijeme građani ove zemlje ipak izraženije lociraju problem u smislu politike kao žarišta ove krize. To donekle ulijeva nadu.
Jedna ste od rijetkih javnih osoba koja je otvoreno prozivala Zdravka Mamića. Jeste li ikada zbog toga imali probleme?
Dvaput sam u Zagrebu u posljednje dvije godine fizički napadnut, i u obje situacije su napadači spomenuli Mamića. Ne mislim da je Mamić poslao te nasilnike, vjerojatno se radilo o individualnim reagiranjima na neke moje javne nastupe. Bad Blue Boysi sigurno ne stoje iza toga, s nekima od istaknutih članova te skupine sam u dobrim odnosima, valjda po liniji navijačke solidarnosti i svoje javne prisutnosti. A Zdravka Mamića ponajprije shvaćam kao čovjeka našeg doba. Naime, kad bi se ozbiljno analiziralo tko je ogledni protagonist ovog našeg političkog kapitalizma u posljednjih desetljeće i pol, to bi vjerojatno bio baš Zdravko Mamić, inače nedvojbeno vješt trgovac i menadžer. Sistem je poznat: što veće financiranje troškova kluba iz javnih izvora, te što izdašnije privatno ubiranje dobiti. No, mislim da je pogrešno da se upozorava samo na njega, mislim da je problem u dobu, odnosno u društvenom kontekstu i naročito u sustavu koji je omogućio Mamiću i sličnima takvo djelovanje koje je štetno za opće dobro. Problem je i u onima koji su pravilno detektirali štetnost takvog sustava, ali nisu napravili što je potrebno da ga promijene.
Referirate se na bivšeg ministra sporta Željka Jovanovića?
Kad je došao na položaj ministra nije vezano za hrvatski nogomet rekao da će poubijati komarce, nego je kazao da će isušiti močvaru. Dakle, obećavao je da će sustavno riješiti teške i različite probleme našega najpopularnijeg sporta. Na kraju to ova Vlada nije realizirala. S Jovanovićem sam razgovarao prošle godine u poluvremenu utakmice Rijeka-Hajduka, tada sam mu rekao da za rješenje situacije treba promijeniti Zakon o sportu i Zakon o udrugama. Pravo je pitanje zbog čega se ti zakoni nisu promijenili u posljednjih dvije i pol godine.
Sve češće se susrećem s običnim ljudima koji su svjesni toga što nam je napravila različito orijentirana politička kasta, te koji propituju i svoje ponašanje s obzirom na to da su i građani odgovorni za ovu situaciju. I to je zapravo prvi korak na putu izlaska iz krize. U jednom tekstu napisanom prije nekoliko godna sam citirao Alberta Camusa: ”Mi ne samo što nemamo rješenje, mi nemamo čak niti problem”. U posljednje vrijeme građani ove zemlje ipak izraženije lociraju problem u smislu politike kao žarišta ove krize. To donekle ulijeva nadu
Pa što mislite, zbog čega?
Treba prvo upozoriti na totalnu bizarnost situacije u kojoj je primjerice Dinamo registriran kao udruga građana, dakle kao akter civilnog društva. Da podsjetim: civilno društvo je područje društvenoga djelovanje koje je odvojeno od vlasti i dobiti. Budući da se u ovom slučaju, i to ne samo kod Dinama, očito ostvaruje dobit, jednostavno se radi o jednoj prvorazrednoj društvenoj manipulaciji pa i laži. Kad razmišljam zašto sadašnji vladajući nisu promijenili Zakon o sportu i Zakon o udrugama, na pamet mi padaju neke teške kvalifikacije, koje međutim ne treba iznositi bez valjanih dokaza. Kao što mi slične kvalifikacije padaju na pamet i vezano za neke po mome i ne samo mome mišljenju sramotne i društveno štetne sudske presude vezane konkretno za Zdravka Mamića.
Ali što to govori o našem društvu, jer se Mamića u nekim krugovima doživljava i pozitivcem, mnogi surađuju s njime, kao da vlada ono ”ako ga ne možeš pobijediti onda mu se pridruži”?
Ako mislite na suradnju ”Rijeke” s Mamićem, konstatiram da se vodstvo toga kluba prilagodilo situaciji koja se očito zbog odnosa moći još dugo neće promijeniti. ”Rijeka” je u konačnici klub u većinskom privatnom vlasništvu, pa se treba brinuti za svoje interese. Ali pritom upozoravam: kad se takva važna i ugledna sportska i društvena institucija kao HNK ”Rijeka” prilagodi nemoralnoj situaciji koja zapravo dokida smisao sporta kao ravnopravne i institucionalno zaštićene borbe i igre, onda to ostavlja teške posljedice za nogomet, sport i društvo u cjelosti. Mi hajdukovci imamo iskustva sa sličnim prilagodbama, pa smo uvjereni kako je bez obzira na velike teškoće našega kluba jako dobro što su one već neko vrijeme iza nas.
Moram vas pitati o Nadanu Vidoševiću. U knjizi ste objavili tekst iz vremena predsjedničke predizborne kampanje, kad ste njega naveli kao najreprezentativniji predsjednički materijal. Što mislite o tom tekstu danas?
Tada sam napisao kako je on dobra politička roba s dvije velike greške: oštećenim glasnicama i velikim bogatstvom nastalim u onim problematičnim godinama. Ne krijem da Vidoševića već dugo vremena osobno poznajem, još od kada smo igrali vaterpolo u juniorima ”Jadrana”. U publicističkim tekstovima i drugim javnim nastupima teško se u potpunosti distancirati od osobnih dojmova i iskustava. Bez obzira na sve to, četiri godine prije nego će državni organi pokrenuti postupak protiv Vidoševića pisao sam o njegovom velikom i prijepornom bogatstvu. Ljudski gledano to mi je bilo neugodno, s obzirom na to da čovjeka poznajem veći dio života, ali mislim da autori trebaju kod sebe odijeliti privatnu od javne osobe.
Kad ste uopće odlučili da bi od tekstova koje pišete mogli napraviti knjigu?
Ta mi se ideja počela javljati negdje 2011. godine, kad sam shvatio da je ovo kriza dugoga trajanja. Nama kriza traje toliko dugo da nam je vjerojatno već ušla u socijalni DNK. Moja srednja kći je imala 14 godina kad je kriza počela, a danas ima 19, cijelu srednju školu je pohađala u uvjetima krize, učili su je jako potplaćeni nastavnici prilično izloženi stresovima, pratila je u medijima sve te strašne vijesti… Ona je poput svojih vršnjaka socijalizirana u vremenu teške krize koja jako nagriza životne perspektive građana, poglavito pripadnika mlade generacije.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Shalom, mir, salam!
Molitveni susret za mir u Svetoj zemlji Svetog Oca i predsjednikâ Šimona Peresa i Mahmouda Abbasa, Vatikan, 8. lipnja 2014.
Gospodo Predsjednici,
Vaša Svetosti (carigradski patrijarh, op.D.P.),
braćo i sestre!
S velikom vas radošću pozdravljam i želim vama i cijenjenim delegacijama koje su u vašoj pratnji uzvratiti istim toplim dočekom koji ste vi meni ukazali na mom nedavnom hodočašću u Svetu zemlju.
Zahvaljujem vam iz dubine srca što ste prihvatili moj poziv da dođete ovdje zajedno se moliti Bogu za dar mira. Nadam se da će ovaj susret biti put ka traženju onoga što nas ujedinjuje, kako bi se nadišlo ono što nas dijeli.
Gospodo Predsjednici, svijet je naslijeđe koje smo primili od naših pređa, ali je također posudba od naše djece: djece koja su umorna i iscrpljena sukobima i žude za tim da svane zora mira; djece koja traže da se sruše zidovi neprijateljstva i da se krene putom dijaloga i mira kako bi ljubav i prijateljstvo pobijedili
I zahvaljujem Vašoj Svetosti, časnom bratu Bartolomeju, što mi se pridružio u dočeku uvaženih gostiju. Vaše je sudjelovanje veliki dar, dragocjena potpora i svjedočanstvo hoda kojeg kao kršćani činimo prema punom jedinstvu.
Vaša prisutnost, gospodo Predsjednici, je veliki znak bratstva kojeg pružate kao Abrahamova djeca. To je ujedno konkretni izraz vjere u Boga, Gospodara povijesti, koji danas na nas gleda kao na braću i koji nas voditi želi svojim putovima.
Ovaj naš molitveni susret za mir u Svetoj zemlji, na Bliskom istoku i u čitavom svijetu svojom molitvom prate mnoge osobe, koje pripadaju različitim kulturama, zemljama, jezicima i religijama: one su molile za ovaj susret i sada su s nama sjedinjene u samoj molitvi. To je susret koji odgovara žarkoj želji onih koji čeznu za mirom i sanjaju svijet gdje će muškarci i žene moći živjeti kao braća a ne kao protivnici ili neprijatelji.
Gospodo Predsjednici, svijet je naslijeđe koje smo primili od naših pređa, ali je također posudba od naše djece: djece koja su umorna i iscrpljena sukobima i žude za tim da svane zora mira; djece koja traže da se sruše zidovi neprijateljstva i da se krene putom dijaloga i mira kako bi ljubav i prijateljstvo pobijedili.
Za uspostavu mira potrebna je mnogo veća hrabrost no za vođenje rata. To zahtijeva hrabrost reći “da” susretu a “ne” sukobu; “da” dijalogu i “ne” nasilju; “da” pregovorima i “ne” neprijateljstvima; “da” poštivanju dogovorâ i “ne” provokacijama, “da” iskrenosti i “ne” dvoličnosti. Za sve je to potrebna hrabrost, snaga duha i ustrajnost
Mnogo je, i previše, te djece palo kao nevine žrtve rata i nasilja, biljke istrgnute u svom punom cvatu. Naša je dužnost zajamčiti da njihova žrtva ne bude uzaludna. Neka nam sjećanje na njih ulije hrabrost mira, snagu ustrajnosti u dijalogu po svaku cijenu, strpljivost da tkamo, iz dana u dan, sve čvršće tkanje mirnog suživota uz puno uzajamno poštivanje, za Božju slavu i dobro sviju.
Za uspostavu mira potrebna je mnogo veća hrabrost no za vođenje rata.
To zahtijeva hrabrost reći “da” susretu a “ne” sukobu; “da” dijalogu i “ne” nasilju; “da” pregovorima i “ne” neprijateljstvima; “da” poštivanju dogovorâ i “ne” provokacijama, “da” iskrenosti i “ne” dvoličnosti. Za sve je to potrebna hrabrost, snaga duha i ustrajnost.
Povijest nas uči da naše snage nisu dovoljne. Više smo puta bili nadomak miru, ali ga je zli, raznim sredstvima, uspio spriječiti njegovu uspostavu. Zato smo ovdje, jer znamo i vjerujemo da trebamo Božju pomoć. Ne odričemo se svojih odgovornosti, ali zazivamo Boga kao čin najveće odgovornosti, pred vlastitim savjestima i pred našim narodima.
Čuli smo jedan poziv i moramo na nj odgovoriti: poziv da skršimo spiralu mržnje i nasilja, da je razbijemo samo jednom riječju: riječju “brat”. Ali da bismo izgovorili tu riječ moramo dići svoj pogled k nebu i priznati jedni druge djecom jednoga Oca.
Gospodine Bože mira, čuj našu poniznu prošnju! (…) Učini nas osjetljivima na vapaj naših sugrađana koji od nas traže da pretvorimo naša oružja u oruđa mira, naše strahove u povjerenje a naše napetosti u opraštanje. Održavaj živim u nama plamen nade da se strpljivo i ustrajno opredjeljujemo za dijalog i pomirenje
Njemu, u Duhu Isusa Krista, se obraćamo moleći zagovor Djevice Marije, kćeri Svete zemlje i Majke naše.
Gospodine Bože mira, čuj našu poniznu prošnju!
Pokušali smo mnogo puta i tolike godine riješiti svoje sukobe vlastitim snagama i oružjima. Koliko smo samo trenutaka neprijateljstva i tame iskusili; koliko je krvi proliveno; koliki životi uništeni; kolike nade pokopane… No, naši su se napori izjalovili. Sada nam, Gospodin, ti pomozi! Ti nam podaj mir, ti nas nauči miru, ti nas vodi prema miru. Otvori naše oči i naša srca i daj nam hrabrosti da možemo reći: “nikada više rata!”; “s ratom sve je izgubljeno!”.
Ulij nam hrabrosti da činimo konkretne geste za građenje mira. Gospodine, Bože Abrahamov, Bože prorokâ, Bože koji si nas stvorio i poziva nas da živimo kao braća, daj nam snage da svakoga dana gradimo mir; daj nam sposobnost da sve koje susrećemo na svom životnom putu promatramo kao braću i sestre.
Učini nas osjetljivima na vapaj naših sugrađana koji od nas traže da pretvorimo naša oružja u oruđa mira, naše strahove u povjerenje a naše napetosti u opraštanje. Održavaj živim u nama plamen nade da se strpljivo i ustrajno opredjeljujemo za dijalog i pomirenje.
Neka konačno pobijedi mir a svi ljudi iz svojih srca odagnaju riječi “podjela”, “mržnja”, “rat”! Gospodine, razoružaj naše jezike i ruke, obnovi naša srca i pameti, tako da riječ koja će nas uvijek okupljati bude “brat”, a način našega života bude u znaku mira: shalom, mir, salam! Amen.
(IKA)
Građani drugog reda
Kada su prije pet godina slijepe i slabovidne osobe u Hrvatskoj prvi put samostalno glasale na izborima, svi su to smatrali velikim uspjehom. I to s pravom.
Tada, na predsjedničkim izborima 2009. godine, na svakom izbornom mjestu bio je ogledni primjerak glasačkog listića na Braillevom pismu i matrica s rupicama koju su potom osobe oštećenog vida prislonile na “normalni” glasački listić i – glasovale. Šablona im je pomagala da sami, svojom rukom i olovkom, zaokruže svojeg kandidata bez ičije asistencije.
To je “novo zrnce dostojanstva u samostalnosti”, “glas demokracije” i “smanjivanje ograničavajućih društvenih normi”, hvalile su tada slijepe osobe odluku Državnog izbornog povjerenstva (DIP).
No, zadovoljstvo nije dugo trajalo.
Na predsjedničkim izborima 2009. godine na svakom izbornom mjestu bio je ogledni primjerak glasačkog listića na Braillevom pismu i matrica s rupicama koju su potom osobe oštećenog vida prislonile na “normalni” glasački listić i – glasovale. Šablona im je pomagala da sami, svojom rukom i olovkom, zaokruže svojeg kandidata bez ičije asistencije. To je “novo zrnce dostojanstva u samostalnosti”, “glas demokracije” i “smanjivanje ograničavajućih društvenih normi”, hvalile su tada slijepe osobe odluku Državnog izbornog povjerenstva
Već na parlamentarnim, a potom i na lokalnim izborima te prošlogodišnjim EU-izborima takve mogućnosti više nije bilo. Isto će biti i na ovim izborima za Europski parlament. Slijepe i slabovidne osobe moći će glasovati isključivo uz asistenciju nekog iz obitelji ili prijatelja, što znatno narušava njihovu samostalnost.
Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo za 2013. godinu u Hrvatskoj ima 17.428 osoba s oštećenim vidom, od čega je 3357 potpuno slijepih građana. Njihova prava regulirana su, poput prava svih osoba s invaliditetom, nizom međunarodnih dokumenata – među kojima je osnovna Konvencija UN-a za osobe s invaliditetom, koju je Hrvatska potpisala među prvima – te domaćih propisa, od Ustava i Nacionalne strategije do izbornih zakona koji propisuju način glasovanja na svim razinama izbora.
Do sada su svi izborni zakoni regulirali glasovanje slijepih i slabovidnih osoba samo uz asistenta, pa je i njihovo samostalno glasovanje 2009. godine bilo isključivo rezultat dogovora Hrvatskog saveza slijepih i DIP-a, a ne “naprednih” zakonskih rješenja.
Tek Zakonom o izboru članova u EU-parlament iz 2010. godine uvedena je mogućnost glasovanja uz pomoć listića na “brajici”, da bi potkraj prošle godine i to bilo izmijenjeno. Ostavljena je samo šablona kao pomoćno sredstvo. U praksi, međutim, ni toga nije bilo. Vraćeno je sve na staro, a i DIP je u svojim obvezatnim uputama predviđao glasanje slijepih i slabovidnih osoba isključivo uz pratnju. Tako će biti i u svibnju.
Vojin Perić, predsjednik Hrvatskog saveza slijepih, koji okuplja oko 6000 članova, kaže da je glasovanje s matricom vrlo teško kada ima puno lista i kandidata. Donekle razumije i to da je država u krizi, pa da vraćanje na staro glasovanje uz asistenta može biti neka vrsta “prijelaznog perioda”, ali da to ne može trajati vječno.
Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo za 2013. godinu u Hrvatskoj ima 17.428 osoba s oštećenim vidom, od čega je 3357 potpuno slijepih građana. Njihova prava regulirana su, poput prava svih osoba s invaliditetom, nizom međunarodnih dokumenata – među kojima je osnovna Konvencija UN-a za osobe s invaliditetom, koju je Hrvatska potpisala među prvima – te domaćih propisa, od Ustava i Nacionalne strategije do izbornih zakona koji propisuju način glasovanja na svim razinama izbora
“Očekujemo od DIP-a i drugih nadležnih institucija da na bilo koji način pronađu mogućnost da slijepi glasaju samostalno. To je njihova dužnost i obaveza koju je ova država prihvatila. Nas tehnologija više ne zanima. Netko tko je preuzeo obaveze mora ih i provesti. Ako ih nije mogao provesti, nije ih trebao ni prihvatiti. Inače ispada da ih je prihvatio da bi mi bili kozmetički preparat preko kojeg će se onda oni dodvoriti Europi ili ne znam kome”, upozorava Perić.
Za ove ih izbore DIP do sada nije kontaktirao, iako je, tvrdi, Hrvatskom savezu slijepih obećano da će se “za sljedeće izbore pripremiti materijali i način glasanja”. U ovo predizborno vrijeme obratili su im se samo Hrvatski laburisti. Izradili su letak na ”brajici” s informacijama o EU izborima, s njihovim stranačkim programom i kandidatima s njihove liste.
“Do sada sam s DIP-om dobro surađivao, ali me za ove izbore još nisu kontaktirali, a vrijeme polako curi. Ako se ne može riješiti samostalno glasanje slijepih osoba na europskim izborima, kako će se za parlamentarne ili lokalne na kojima postoji bezbroj lista i kandidata? Gospodo, uvedimo elektronsko glasanje! Može na biračkom mjestu ili od kuće.
Kad dođete na biralište, odete u kabinu, stisnite svoju tipkicu i to je to. Tako bi trebalo biti ne samo za slijepe, nego za sve. Ima takvih primjera u Europi. Ušteda je na materijalu, na listićima, na svemu”, predlaže Perić.
Uključivanje slijepih i slabovidnih osoba u politički život, pa i putem tajnog i samostalnog glasovanja, dio je općeg međunarodno usuglašenog standarda. Preporuke Kodeksa dobre prakse u izbornim pitanjima daju prioritet samostalnom glasovanju na biračkom mjestu, a samo izuzetno uz asistenta, od kuće ili putem pokretnih glasačkih kutija.
Zakonom o izboru članova u EU-parlament iz 2010. godine uvedena je mogućnost glasovanja uz pomoć listića na “brajici”, da bi potkraj prošle godine i to bilo izmijenjeno. Ostavljena je samo šablona kao pomoćno sredstvo. U praksi, međutim, ni toga nije bilo. Vraćeno je sve na staro, a i DIP je u svojim obvezatnim uputama predviđao glasovanje slijepih i slabovidnih osoba isključivo uz pratnju. Tako će biti i u svibnju
Prema GONG-ovim podacima iz 2010. godine s matricom su slijepe osobe mogle glasovati u Austriji, uz dodatni listić na “brajici” na Islandu i u Španjolskoj, a uz pomoć uređaja koji omogućava samostalno glasovanje u Velikoj Britaniji. Istodobno, mnoge države – poput Njemačke, Poljske, Rumunjske ili Slovačke – i dalje daju prioritet glasovanju uz asistenta, slično kao u Hrvatskoj.
Perić nije optimističan oko toga da će se u skorije vrijeme poboljšati sudjelovanje slijepih i slabovidnih osoba u političkom životu Hrvatske – ni po mogućnosti da samostalno glasuju na izborima ni po šansama da se kandidiraju i uđu u Parlament. Još je teško zamislivo da će Hrvatska dobiti svog Davida Blunketta. Riječ je poznatom slijepom britanskom parlamentarcu i bivšem ministru obrazovanja.
“Slijepi u Hrvatskoj nisu nikad imali zastupnika u Saboru, ali generalno osobe s invaliditetom jesu. One su bile stranački prilično isposvađane i izmanipulirane. U ovom sazivu nemamo nikoga. To znači da smo bili samo za pokazivanje po logici ‘ajmo ući u Europu, pa ćemo to anulirati. Očito ima važnijih karijera i sudbina koje treba zbrinuti i promovirati”, ogorčen je Perić.
Dosta mu je, kaže, “ubožničkog, milostinjskog mentaliteta prema slijepima” i toga da se “kriza lomi na ranjivim skupinama”. Jednako što se tiče ostvarivanja prava glasa, ali i ostalih prava, poput neriješenog pitanja inkluzivnog dodatka ili sustavnog financiranja udruga slijepih i statusa kazališta “Novi život”.
U DIP-u tvrde da je problem isključivo u nedostatku novca. Da postoji dobra volja da se slijepima i osobama s oštećenjem vida opet omogući samostalno glasanje, ali da je to u ovom trenutku neizvedivo.
“Imali smo više sastanaka s Hrvatskim savezom slijepih. Ustanovili smo da je nemoguće štampati toliku količini izbornog materijala. Njihova tiskara to nije mogla obaviti, a ni Narodne novine nemaju taj kapacitet. Bilo bi lijepo da smo mogli zadržati standard iz 2009. godine, ali jednostavno nema sredstava. Sve se kreše gdje se može”, objašnjava Aleksandra Jozić-Ileković, potpredsjednica DIP-a
“Imali smo više sastanaka s Hrvatskim savezom slijepih. Ustanovili smo da je nemoguće štampati toliku količini izbornog materijala. Njihova tiskara to nije mogla obaviti, a ni Narodne novine nemaju taj kapacitet. Bilo bi lijepo da smo mogli zadržati standard iz 2009. godine, ali jednostavno nema sredstava. Sve se kreše gdje se može”, objašnjava Aleksandra Jozić-Ileković, potpredsjednica DIP-a.
Iznenađena je što u Savezu slijepih očekuju materijale od DIP-a, jer – tvrdi – tu je obavezu preuzeo upravo Savez, “koji bi se trebao angažirati oko informiranja svojih članova o izborima”. Potpredsjednica DIP-a ipak je obećala da će nakon razgovora s nama nazvati Vojina Perića i pitati ga kako im DIP može pomoći oko informiranja o izborima za EU. Tako se i dogodilo. Neposredno pred završetak teksta nazvala nas je i izvijestila da su se čuli i dogovorili napraviti format glasovne poruke o izborima koja će biti na web-stranici DIP-a, Hrvatskog saveza slijepih i svih podružnica udruge.
U DIP-u su upoznati s napretkom tehnologije koja bi slijepim osobama, ali i svim ostalim građanima s invaliditetom, mogla olakšati samostalno glasanje, ali od uvođenja takvih inovacija u Hrvatskoj za sada nema ništa.
“S nekoliko tvrtki smo stupili u kontakt, imali smo njihove prezentacije. Uz novac, prvo je takvu mogućnost potrebno ugraditi u zakone. U Sloveniji su imali mašine za glasanje na posebnim biračkim mjestima, ali je za njih bio mali interes, pa se na kraju odustalo”, kaže Jozić-Ileković.
I druge osobe s invaliditetom, posebno one manje pokretne, susreću se sa sličnim problemima na izborima – od nemogućnosti glasovanja zbog nepristupačnog biračkog mjesta do nedovoljnog broja mobilnih timova koji bi im omogućili glasovanje kod kuće, ali to je druga priča.
Ili zapravo – ista.
(Prenosimo s portala Forum.tm)
Milanovićeva dupla mrena
Premijeru Zoranu Milanoviću treba operirati mrenu na oba oka. Čovjek s tako visokog državnog mjesta, doslovno i u prenesenom značenju, ne vidi što je jasno i iz najudaljenije galaksije: građani se s pravom zgražaju i oštro prosvjeduju protiv Vladine rasipničke kupnje 1581 automobila za više od 270 milijuna kuna! Milanović u dva dana saziva dvije konferencije za novinare kao da je ratno stanje. Posao mu je brinuti se o građanima i državi, a ne o preskupim taštinama bez pokrića.
Premijer se, svjesno ili nesvjesno, po tko zna koji već put koprca poput lude muhe u paukovoj mreži i kontradiktornim izgovorima još više raspaljuje sumnje. Naprosto laže građanima u oči ili ne drži konce vlasti u rukama? I u jednom i u drugom slučaju takvi “autoriteti“ nemaju što tražiti u Banskim dvorima.
Država koja je do nosa potonula u kloaku gospodarske, financijske, moralne i općedruštvene impotencije jednostavno ne smije na račun poreznih obveznika – ni na leasing, ni za gotov novac niti ikako drukčije! – kupovati skupe automobile svojim državnim dužnosnicima. Što nedostaje biranim auto-markama u dosadašnjoj limenoj ergeli, kupljenim 2010. godine? Zašto se jedan ministar mora voziti u jurilici vrijednoj trosobnog stana na boljoj lokaciji u Zagrebu?
Država koja je do nosa potonula u kloaku gospodarske, financijske, moralne i općedruštvene impotencije jednostavno ne smije na račun poreznih obveznika – ni na leasing, ni za gotov novac niti ikako drukčije! – kupovati skupe automobile svojim državnim dužnosnicima
Uopće nije važno jesu li novinari “promašili ceo fudbal“ cijenom od 650.000 kuna za ministarski audi A6 3,0 TDI Quattro S-Tronic s raskošnom opremom po narudžbi ili ta cestovna lađa stoji premijerovih 450.000 kuna s PDV-om, odnosno 650.000 kuna leasinga svih pet godina s održavanjem.
Građanina, s pravom ogorčenog do boli i odlučnog da nikad više ne glasa za SDP i njegove trgovačke partnere, taj će automobil stajati – 650.000 kuna. Na rate, za gotovinu, s održavanjem ili bez, s PDV-om ili bez… To je 650.00 kuna, ovako ili onako!
U kakvoj to Hrvatskoj živimo? Tu gdje se licemjerno krešu plaće u javnom sektoru, paradno i državnim dužnosnicima za šest (sic!) posto, gdje se mirovinska ušteđevina prebacuje u državni proračun ne bi li se gazdama u Bruxellesu pokušalo prodati rog za svijeću, gdje se prebukiralo burze s blizu 400.000 nezaposlenih, gdje će se država uknjižiti na nekretnine starčadi na socijalnoj pomoći… vlast si kupuje luksuz!?
Milanovićeve presice von oben, neumjesni izgovori o naslijeđenom gospodarskom i proračunskom smaku svijeta te Linićevo hvatanje za gušu svakog Božjeg stvora koji se dotakne neke kune zloslutni su znaci kako za Hrvatsku ima sve manje nade. Mandat Kukuriku koalicije ubrzano odmiče prema novim izborima, a rezultati vladanja mizerni, neki kažu da ih i nema. Nervoza vladajućih i kritika javnosti sinergijski se pretapaju u osjećaje nemoći, ljutnje, depresije, ponegdje panike.
U kratkom je vremenu previše političkih kikseva koji ostavljaju mučan dojam u javnosti kako Hrvatskoj ne trebaju ni premijer koji ne zna držati red u vlastitoj kući ni vlast koja uzima građanima od usta i produbljuje beznađe
Automobilski skandal, pa prije toga afere Šegon i Lovrić Merzel, vukovarski gradonačelnik Željko Sabo, izbacivanje iz stranke Mirele Holy i Aleksandre Kolarić… vruće su pljuske i SDP-u i njegovom autoritarnom šefu Milanoviću. U kratkom je vremenu previše političkih kikseva koji ostavljaju mučan dojam u javnosti kako Hrvatskoj ne trebaju ni premijer koji ne zna držati red u vlastitoj kući ni vlast koja uzima građanima od usta i produbljuje beznađe.
Unatoč snažnom automobilskom krošeu kojem se nije nadao Milanović će još neko vrijeme moći “raditi što hoće“ na oba trga – Iblerovom i Markovom – jer su mu oponenti smiješno nesposobni i strašljivi. Unutar SDP-a širi se krug nezadovoljnih Milanovićevim načinom vladanja i u stranci i u Vladi, ali “bunt“ nema kritičnu masu za prasak. Iscrpljuje se uglavnom u međusobnim povjerljivim razgovorima esdepeovaca ili u taktičkom došaptavanju s novinarima.
Oporba pak, na čelu s “novim HDZ-om“ Tomislava Karamarka, odavno je izgubljena u “bespućima povijesne zbiljnosti“. Sterilnim bavljenjem partizanima, udbašima, jugonostalgijom, ćirilicom, pranjem od korupcijsko-kriminalnih blamaža i sličnim glupostima od kojih se ne živi niti plaćaju računi, te demagoškim fraziranjem o vitalnim interesima “hrvatskog naroda“ samo osvježava krv Milanovićevoj vlasti.
Unatoč snažnom automobilskom krošeu kojem se nije nadao Milanović će još neko vrijeme moći “raditi što hoće“ na oba trga – Iblerovom i Markovom – jer su mu oponenti, i unutar SDP-a i u političkoj oporbi, smiješno nesposobni i strašljivi
Svi su u političkoj oporbi jedva dočekali automobilsku aferu u Milanovićevoj vladi. Bez obzira na to koliko konkurentski reže jedni na druge ili su interesno slizani radi uspona na tron “nove i drukčije Hrvatske“, kao po dogovoru poručuju isto: “Vidite, građani, kako su vas prevarili Planom 21! Mi ne želimo biti takvi“. Milanovićevi pak pokazuju figu: “Uzalud vam trud svirači! Mi smo socijalno osjetljivi, pa sami sebi režemo plaće…“.
“Ispričavam se, ovo s automobilima neće se ponoviti! Vozit ćemo se samo u srednjoj klasi“, kazao je premijer na drugoj konferenciji za novinare i, naravno, nikog ni u što nije uvjerio. Ponovit će se nerazborita rastrošnost, još kako će se ponoviti, jer je to u naravi svake hrvatske vlasti kad se nađe za državnim kormilom. Pa i ovo s automobilima još nije gotovo. Vlada je izabrala skupljeg dobavljača Porsche leasing i prorajtala 33 milijuna proračunskih kuna.
Željela je razvikana njemačka vozila, a birokratski odbila zastupnike Volva (Švedska), Renaulta (Francuska) i Forda (SAD) s jeftinijom ponudom auta iste klase koji su se, uvrijeđeni, obratili DORH-u i Upravnom sudu radi zaštite svojih interesa. Hoće li porezni obveznici platiti i nečiji propust ako se postupak ocijeni takvim?
‘‘Nepromišljeno i neprimjereno stanju u zemlji“, ocijenio je predsjednik RH Ivo Josipović u intervjuu HTV-u automobilski kiks stanara Banskih dvora. Za taj Vladin “poduzetnički duh“ najviše je razumijevanja iskazao, politički inteligentno tempirano, baš SDP-ov ministar poduzetništva Gordan Maras. Šteta što ga javnost nije shvatila.
Edo Maajka: ”Jedimo govna još malo”
Piše: Goran Borković
BiH vrije. Ljudi su nezadovoljni. U čemu je problem? U politici ili ljudima?
Problem je u svemu, od Daytona do politike koja pokazuje samo neodgovornost i koruptivnost skoro svih BiH političara. U ljudima je problem što se ovo nije dogodilo ranije nego se skupljalo i patilo puno godina. Zadnjih par godina je postala nesnošljiva situacija koja je rezultirala ovim što se dogodilo u Tuzli, a sada i u drugim gradovima.
Mediji i političari tvrde da je riječ o instrumentaliziranom napadu na državne institucije?
To su gluposti. Preko prijatelja sam dobro upućen u događanja u Tuzli, gdje je došlo do protesta zbog političke neodgovornosti, kriminala, korupcije… Dogodio se čisti bunt i revolt. Ta priča i pokušaji da se ovo događanje naroda uništi stavljanjem nacionalnog ili stranačkog predznaka mogla bi se progutati kod gotovo svih gradova osim Tuzle.
Pokušaji da se ovo događanje naroda uništi stavljanjem nacionalnog ili stranačkog predznaka mogla bi se progutati kod gotovo svih gradova osim Tuzle. Iskreno, iz ostatka BiH mi dolaze svakojake informacije, ali ništa vezano uz instrumentalizirani napad – to su samo riječi kojima se želi sve to obezvrijediti
Iskreno, iz ostatka BiH mi dolaze svakojake informacije, ali ništa vezano uz instrumentalizirani napad – to su samo riječi kojima se želi sve to obezvrijediti. Sad me ne bi čudilo da netko pokuša ovo odvući u neku desetu priču s nekim nacionalnim ili stranačkim glupostima jednostavno da se narodu ubije volja i svijest da su se ljudi sposobni izdići iz te nacionalne retorike i opće depresivne situacije, da mogu nešto promijeniti, da su sposobni i bitni.
Hrvatskoj i srpskoj javnosti gura se pod nos priča o “bošnjačkoj revoluciji“ koja se ne bi trebala ticati ostala dva konstitutivna naroda u BiH.
Preostala dva konstitutivna naroda se ovo jako tiče; ne moraju ovo podržati ni protestirati protiv svojih prevaranata, ali će to uraditi kad-tad u bližoj budućnosti. To je sigurno. Nitko ne može gutati laži i sranja vječno. U Srbiji i Hrvatskoj nije baš toliko bolja ekonomska situacija i raspoloženje naroda. Imam puno prijatelja Srba i Hrvata koji su bili na protestima u Tuzli i cijeloj Federaciji od početka.
Forumovi sugovornici u Tuzli zadovoljni su činjenicom da se barem nešto ljudi pojavilo na protestima u Banjoj Luci i Bijeljini. Koliko je BiH zapravo država?
Ona je za sada država samo geografski jer puno ljudi koji žive u njoj ne žele biti u zajednici s druga dva ili nekim od naroda. BiH bi se preporodila da je samo na godinu dana svi stanovnici te geografske zajednice smatraju jednostavno svojom ili i BiH jednostavno svojom. Recimo, ja sam Bosanac, a uz BiH smatram i Hrvatsku svojom.
Preostala dva konstitutivna naroda se ovo jako tiče; ne moraju ovo podržati ni protestirati protiv svojih prevaranata, ali će to uraditi kad-tad u bližoj budućnosti. To je sigurno
Taj nacionalistički džoker u ex-Yu pali, nažalost, svugdje i dan danas; mi smo imali rat, pa to jako lako prolazi, to je balkanski kriptonit. Kad god osjetim to u riječima čovjeka, čujem: hajde, jedi govna još malo. Dok god to bude prolazilo, nećemo znati koliki su naši dometi kao društva. To vrijedi za sve zemlje regije.
Gdje je budućnost BiH kao države? Ovo pitam u svjetlu činjenice da osim – mogu tako reći – priglupe najave visokog predstavnika OHR-a kako bi možda trebalo uključiti vojsku EU-a, nitko iz europskih institucija ne reagira. Koliko i što uopće znači BiH za Europu, koja se, kako kaže hrvatski premijer Milanović, šutala s njom sto godina?
Europa, nažalost, ne pokazuje veliki interes; moglo bi to sve puno bolje s njihove strane. Svejedno, mislim da je sve na nama. Svakako kao društvo moramo napredovati, a ovi protesti su fin korak u tom smjeru.
Mislite li da ideja direktne demokracije koja se upravo želi provesti u Tuzli može uspjeti?
Zasad uspijeva. Evo u Tuzli je uspostavljen plenum građana. On bi trebao olakšati prelazak vlasti, a tu su još i ovogodišnji izbori, pa ćemo svi skupa biti svjedoci kako će to završiti. Nadam se najboljem.
I na kraju, šaka u glavu ili šutnja nad zlom sudbinom?
Izađi i zahtijevaj svoja prava.
(Prenosimo s portala forum.tm)
Građanska neposlušnost
Zaposjesti tvornicu da bi se, o trošku poslodavca koji mijenja poslovanje, spriječilo odnošenje strojeva; čupati genetski modificirane biljke da bi se zaštitilo zdravlje sviju; sjediti na nekom skupu i ne progovoriti ni riječi ili miroljubivo zauzeti pločnik – neki su od političkih čina koje se često smatra “građanskom neposlušnošću”. Stav koji i nije tako nov.
Jednoga srpanjskog dana (23. ili 24.) 1846. u Concordu (Massachusetts, SAD) – u kojem je 1817. rođen, Henry David Thoreau susreće Samuela Staplesa, gradskoga policajca koji mu prigovara zbog neplaćanja poreza i nudi mu čak posudbu novca kako bi to sredio.
David Thoreau, koji već oko dvije godine stanuje u kolibi usred waldenske šume i koji je svratio u grad da kod obućara preuzme svoje popravljene čizme i da malo s njim popriča, prvo je bio zatečen. Potom je odgovorio da iz načelnih razloga odbija dati novac državi, to više što se ne slaže s njezinom politikom i što nipošto ne želi pridonijeti financiranju rata protiv Meksika. Policajac ga je uhitio, a Thoreau je morao provesti noć u zatvoru.
U čemu se, sastoji ideja građanske neposlušnosti? U prvim recima svojega pamfleta Thoreau naznačuje do koje mjere trećorazredna vlada uzrokuje pomanjkanje svijesti u građana. “Jedina obaveza koja mi, zapravo, pripada – tvrdi on – jest u svakom trenutku djelovati u skladu s idejom koju imam o dobru”
Popularan u malom mjestu koje se priklonilo novotarskim idejama Ralpha Emersona (1803-1882) i intelektualaca oko revije The Dial, David Thoreau se osjeća obaveznim da detaljno i precizno zabilježi svoje iskustvo i argumentira čin. Piše tekst “Odnos pojedinca i države” što ga je pročitao za vrijeme jednoga skupa u Concordu u siječnju 1848. Potom je objavljen u časopisu Aesthetic Paper u svibnju 1849. pod naslovom “Otpor građanskoj vlasti”. Ipak, taj polemički tekst, zapravo, brzo je pao u zaborav.
U čemu se, sastoji ideja građanske neposlušnosti? U prvim recima svojega pamfleta Thoreau naznačuje do koje mjere trećorazredna vlada uzrokuje pomanjkanje svijesti u građana. “Jedina obaveza koja mi, zapravo, pripada – tvrdi on – jest u svakom trenutku djelovati u skladu s idejom koju imam o dobru”. Kasnije to moralno načelo čini poznatim objašnjavajući kako jedan tzv. “slobodan” narod ne može imati šestinu stanovništva podvrgnutu ropstvu, nego, štoviše, da je uvelike već “vrijeme da se pošteni ljudi pobune i pripreme revoluciju”.
Budući da postoje nepravedni zakoni, pravedan čovjek nalazi svoje pravo mjesto u zatvoru, zajedno sa žrtvama nepravedne vlade. Što se tiče ljudi na položaju koji žele služiti dobru, oni moraju dati ostavku. Thoreau pristaje dragovoljno platiti porez za održavanje cesta ili za škole, ali ne prihvaća financirati rat koji, zapravo, pridonosi učvršćivanju robovlasničke vlasti Juga. Njegova želja za mirom udružena je s njegovim abolicijskim uvjerenjem.
Država kojoj bi bilo stalo do pravde prema svima i do poštivanja svakoga, najavljuje, po njemu, svoje vlastito dokinuće. Tragati za zakonom kojemu bi se moralo pokoravati uvijek je, po njemu, znak servilnosti protivne afirmaciji jedinstvenosti svakoga bića.
Ako je red splet društvenih odnosa tkanih tako da nitko nije prisiljen kršiti jedne obaveze kako bi ispunio druge, tkanje puca kada ljudi na vlasti ne poštuju svoje obaveze, a obični građani više ne mogu zadovoljiti svoje osnovne potrebe. Tada se red izgrađen na nepravednim odnosima mora srušiti
Burna vremena kršenja ljudskih prava i izostajanje zadovoljenja ljudskih potreba su, sad je posve očito, i pred nama. Pitanje koje bi trebalo da si postavi svaki građanin, pa onda i kršćanin jest: kako reagirati? Dođe li do pobune, na koji način valja u njoj sudjelovati?
Kada je riječi o ljudskim pravima, najčešće se rasprave vode oko odnosa dužnosti i prava kao da su oni u proporcionalnom odnosu. Dužnost je, kako je pisala, Simone Weil, jedna jedina i tiče se osobe: ljudskoj osobi kao takvoj dugujemo poštovanje. Prava se tiču skupina i zajednica koje vrše tu temeljnu dužnost i mogu se razlikovati od skupine do skupine. Dužnost i prava međusobno se ne uvjetuju: dužnost je bezuvjetna, a prava se definiraju s obzirom na ljudske potrebe, odnosno na njima se temelje. Međutim, ljudske potrebe rijetko su predmet promišljanja u političkoj filozofiji, a još manje sastavni dio razumijevanja općega dobra.
Ako je red splet društvenih odnosa tkanih tako da nitko nije prisiljen kršiti jedne obaveze kako bi ispunio druge, tkanje puca kada ljudi na vlasti ne poštuju svoje obaveze, a obični građani više ne mogu zadovoljiti svoje osnovne potrebe. Tada se red izgrađen na nepravednim odnosima mora srušiti.
Međutim, pasivni i kukavice kakvi često jesmo, reagiramo tek kad i nama voda dođe do grla. A dokle god nam nitko bitno ne uskraćuje naše potrebe i ne ugrožava naša prava, zaboravljamo svoju dužnost i tuđe nesreće kao da nas se ne tiču.
Suosjećanje s drugim trebalo bi da bude pokretač društvenog angažmana, ono je mjesto interakcije vjere i djelovanja, djelovanja kakvo proizlazi iz živog osjećaja jedinstva s cijelim čovječanstvom. Budući da tvorimo jedno tijelo, bol ma kojega od njegovih udova i nas bi trebala boljeti. Ishodišna pretpostavka svake u ljudskim potrebama ukorijenjene duhovnosti jest kultura suosjećanja, odnosno kultura života kadra prihvatiti smrt vlastitoga ega eda bi život nadišao sam sebe
Ipak, nema čovjeka, ma kako tvrda srca bio, koji ne suosjeća s nesrećama koje mu se prikazuju na filmu ili u kazalištu. Ili čak na televizijskim vijestima. On se unosi u lica nesretnika a da se od njega ništa ne traži ni ne očekuje te se ničega ne mora bojati. Svojoj sućuti pušta slobodan tijek budući da zna da to nije stvarnost. No, kada bi to bila stvarnost, kada bi nesretni ljudi živi stajali pred njim, iznenadili bismo se koliko bi bio kadar biti bešćutan. Mnogi kršćani koji su tijekom stoljeća plakali nad Kristovim raspećem, bili bi bešćutni da su ga uživo vidjeli na križu.
Suosjećanje s drugim trebalo bi da bude pokretač društvenog angažmana, ono je mjesto interakcije vjere i djelovanja, djelovanja kakvo proizlazi iz živog osjećaja jedinstva s cijelim čovječanstvom. Budući da tvorimo jedno tijelo, bol ma kojega od njegovih udova i nas bi trebala boljeti. Ishodišna pretpostavka svake u ljudskim potrebama ukorijenjene duhovnosti jest kultura suosjećanja, odnosno kultura života kadra prihvatiti smrt vlastitoga ega eda bi život nadišao sam sebe.
Pravo na građansku neposlušnost državi i vlastima kad prisiljavaju na ma koji oblik ropstva, za osobe obdarene savješću naprosto je dužnost!
Građanska neposlušnost može biti u pravom trenutku moćno sredstvo. A katkada je odnos snaga takav da je jedino ona i moguća. Danski kralj Christian to je dobro shvatio te je, na zahtjev nacista da Židovi u vrijeme okupacije njegove zemlje moraju na svoju odjeću staviti žutu zvijezdu, žutu zvijezdu i sam prikačio na svoj ogrtač. Njegov su primjer slijedili mnogi Danci.
Tražiti pravedne odnose u ovom svijetu moguće je, dakle, tek vršimo li temeljnu dužnost i usklađujemo prava s ljudskim potrebama. A da bi pravedni odnosi mogli biti uspostavljeni, želja za njima treba operirati u području nadnaravnoga: valja nam biti svjesni da bismo mi kojima se čini zlo lako mogli biti isti oni koji bismo ga i sami počinili kad bismo imali moć. Tek kada smo kadri odreći se te moći, možemo djelovati nenasilno.
Tražiti pravedne odnose u ovom svijetu moguće je, dakle, tek vršimo li temeljnu dužnost i usklađujemo prava s ljudskim potrebama. A da bi pravedni odnosi mogli biti uspostavljeni, želja za njima treba operirati u području nadnaravnoga: valja nam biti svjesni da bismo mi kojima se čini zlo lako mogli biti isti oni koji bismo ga i sami počinili kad bismo imali moć
No, djelovati po svojoj savjesti i nije tako lako kad se digne dim nereda. Kada stihija zastre pogled, progovaraju novi oportunisti i manipulatori te novi izazivači provociraju stari sukob nacionalnoga i građanskoga. Tada nije lako razabrati budući mogući red.
Preostaje: smjelo se angažirati za ono što nam se u danom trenutku pokaže istinitim te preuzeti rizik. A u svemu tome valja razlikovati istinsku od lažne pravednosti: lažna se u uspostavljanju mira služi nasiljem te zagovara pravo da se na zlo odgovori zlom. Ponajveća ljudska potreba, potreba inteligencije, potreba je za istinom, shvaćenom ponajprije kao nesrazmjer između riječi i djela te sredstva i cilja. Istinska pravednost ne razlikuje sredstvo i cilj jer: samo pravedna sredstva mogu opravdati cilj kao pravedan.
Analizirajući Thoreauov emblematski tekst u svjetlu američkoga Pokreta za građanska prava, Hannah Arendt je tumačila kako on ne naznačuje ono što bi trebalo učiniti da se isprave nepravde, nego kako ih izbjeći. Slažući se s Montesquieuom, ona je vjerovala u “duh zakona” koji se mijenja iz jedne u drugu zemlju te smatra da je građanska neposlušnost tipično vezana uz stvaranje Unije. U njoj nalazi ideal “pristajanja” i njegovu posljedicu, “pravo na neslaganje” kao temelj “umijeća udruživanja u zajednicu”, svojstvenu slobodnim ljudima.
Pitajući se o eventualnom izvozu tih praksi u druge političko-pravne sustave kojima dominira “tiranija većine”, Arendt je smatrala da nju prati osporavanje juridičke, birokratske i ciničke mašinerije. Alarmantnih situacija kad se obustavlja funkcioniranje javnih ustanova – sve je više u svijetu, i u takvim situacijama valja vidjeti znak neslaganja koje će zahvaćati sve više skupina i naroda te prijeći u otpor. Budimo pripravni.
Javno mnijenje
Postoji li u BiH nešto što se može nazvati javno mnijenje, ma što to inače značilo? Nerijetko se to pitam duboko svjestan da živim u dramatično podijeljenom društvu u kojem izgleda nitko, osim kriminalaca, nema ni u čemu definiran zajednički interes. Ni onaj najmanji, društveno relevantan i jasno uobličen. Ni socijalno ugrožene kategorije i potrebiti. Ni ratni invalidi, ni osobe s posebnim potrebama, pa čak ni penzioneri sa svojim bijednim mirovinama. A tek studenti ili nezaposleni, ili radnici, kao ono svojevremeno u Top listi nadrealista čijim smo se apsurdima smijali, koji dvadeset i više mjeseci nisu dobili plaću za svoj rad…
A onda u jednim novinama pročitam naslov ”Građani traže otkaz za Miju Martinu Barbarić” pa mi se još groznijim učini moguće postojanje javnog mnijenja. Jer ovaj naslov sugerira na postojanje javnog mnijenja. Već sam pisao što mislim o upotrebi i značenju nekih riječi, pojmova, pa i pozdrava, pa se na to ne bih vraćao, pogotovu ne na sve ono potom čime se ta nesretnica brani. U svemu me ovome zanima samo riječ ”građani”, tj. po svemu danas bezlična društvena kategorija bilo gdje, a kamoli u BiH. Baš sam se slatko nasmijao naslovu koji me vratio u daleka vremena u kojima su postojali ”radni ljudi i građani” ili ”radnici, seljaci i poštena inteligencija” i slične društvene kategorije s tobože nekim društvenim značajem.
U novinama već godinama nema ničega osim crne kronike. Crne kronike u politici, crne kronike u gospodarstvu, crne kronike u zdravstvu, crne kronike u školstvu, crne kronike u prometu, crne kronike u prepadima, ubojstvima, pljačkama, trgovini ljudima, drogom… i narod ne traži ni otkaze, ni smjene, ni ostavke, ništa
Da stvar bude gora, u istim novinama nekoliko stranica prije, otpravnik poslova američkog veleposlanstva u Sarajevu u interviewu govori kako je u BiH, u oba entiteta, ”korupcija ogromna”. I, gle, građani ništa ne traže. U novinama već godinama nema ničega osim crne kronike. Crne kronike u politici, crne kronike u gospodarstvu, crne kronike u zdravstvu, crne kronike u školstvu, crne kronike u prometu, crne kronike u prepadima, ubojstvima, pljačkama, trgovini ljudima, drogom… i narod ne traži ni otkaze, ni smjene, ni ostavke, ništa. Ama baš ništa, osim, gle sad, otkaz državnoj službenici koja je najednom, uza sve to postala i bivšom i neuspješnom, čak propalom pjevačicom. E, jebiga!
Zanimljivo je da nikakav otkaz ne prijeti onima koji su školama i ulicama davali imena bivših pripadnika četničkog pokreta, članovima SS trupa ili ustaškog pokreta, dizali im i još dižu spomenike; otkaz ne prijeti ni onima koji godinama odbijaju donijeti zakone koji bi pravno regulirali tu materiju (kao primjerice u Njemačkoj); otkaz ne prijeti onima koji su do guše u ogromnom kriminalu, a za sve bi trebao biti kriv putnik uhvaćen u tramvaju bez karte na najkraćoj relaciji, Marin Dvor – Skenderija, ili neka ”bivša neuspješna pjevačica”.
E, ako je i od javnog mnijenja i građana – previše je! Naravno, dobro bi bilo kada bi to bio početak rješavanja svih problema BiH i rađanje nečega što se zove javno mnijenje, ali građani su ovdje imaginarna navijačka skupina koja, samo naslovom, treba podići što veću buku, da bi tom zvučnom zavjesom prekrila sav drugi, u nebo vapijući kriminal.
Očekivao bi čovjek, kad je već pokrenuta facebook stranica ”Otkaz za Miju Martinu Barbarić”, kako nas izvješćuju novine, da će sad krenuti slične stranice na kojima bi na stup srama bili stavljeni npr. oni koji su društveno-politički status iskoristili kako bi diplomirali, magistrirali i doktorirali kupovanjem diploma, kao što se to pokazalo u Distriktu Brčko. Ali, stalo se s tim!
Koga zanima što je ovaj ili onaj visoko pozicionirani tip svoju tobože magistarsku ili doktorsku radnju plagirao, ili što je nečija žena magistrirala ili doktorirala samo zato što se preziva tako i tako ili je u srodstvu s tim i tim? Nepotizam – što je to? Pa, ionako nismo školovani, obrazovani, samo imamo diplome i certifikate
Koga zanima što je državni službenik diplomirao u Kiseljaku, Bijeljini ili na Sokocu u vrijeme dok je bio na službenom putu u Japanu, Njemačkoj ili Kuvajtu? Ili što su predsjednik ili ministar neke od brojnih vlada magistrirali ili doktorirali u vrijeme dok su povazdan radili na prevažnim državnim (političkim, ekonomskim, socijalnim…) poslovima? Koga zanima što je ovaj ili onaj visoko pozicionirani tip svoju tobože magistarsku ili doktorsku radnju plagirao, ili što je nečija žena magistrirala ili doktorirala samo zato što se preziva tako i tako ili je u srodstvu s tim i tim? Nepotizam – što je to? Pa, ionako nismo školovani, obrazovani, samo imamo diplome i certifikate!
Na takve je čak, čitam, reagirao i jedan hodža u svojoj propovijedi petkom govoreći kako ”Bošnjacima ne trebaju takvi magistri i takvi doktori nauka”. Ih, da je samo riječ o Bošnjacima… I samo o ljudima koji su u politici… Više štete nanose oni koji ih na nebrojenim bh. univerzitetima pripuštaju akademskim titulama, prodaju im ih i tako dugoročno unakazuju bh. društvo, koje, takvo kakvo je, zadugo neće imati javno mnijenje. A prodaja diploma tim je profesorima nešto normalno jer su i oni svoju poziciju kupili javnom odanošću vođi i stranci, i pomalo, kad ih netko gleda, vjeri.
Za javno mnijenje potrebno je znanje, moralna uspravnost, kućni (oni bi rekli vjerski) odgoj, osjećaj ponosa i integritet, identitet koji se ne iskazuje samo kao na popisu stanovništva (”Mala, piši Bošnjak, islamska, bosanski, a ostalo stavi štogod hoćeš” – kako je napisao jedan od građana BiH. Građana?), samosvijest, građanska hrabrost… A kako imati sve to, kad gotovo svatko ima u bližem okružju nekoga tko je svog akademskog šarana ulovio u mutnom, pojeftino i najčešće društvenim novcem. Jer, košta školovati se, ali i kupiti diplomu.
Kako onda u BiH smiješno i tragično zvuče riječi ovih dana češće spominjanog Mandele: “Obrazovanje je najmoćnije oružje koje možete koristiti da promijenite svijet”. Pustimo svijet, ali znamo li, nakon ovih riječi, barem jedan od razloga zašto se u BiH više od petnaest godina ne može promijeniti ništa!?