Naravno da su izbori pred vratima, a predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović itekako bitna poluga u HDZ-ovoj izbornoj kampanji, no što je previše, previše je. Jer gospođa predsjednica ovih je dana radila nešto što nije samo nepristojno, nediplomatsko, već i – ako ćete – posve neprimjereno funkciji koju obnaša: opanjkavala je Vladu na tuđem gostujućem terenu te stala na stranu posve drugačiju od one za koju se zalaže službena (hrvatska) vanjska politika. [Read more…]
Kolinda G-K kao neprijateljica Hrvatske
Ništa me toliko ne oneraspoložava kao kada nekoga visokopozicioniranog kritiziram i kada sam u tome u pravu. Nisam od onih osoba koje idu okolo i samo pronalaze negativne stvari drugima. Dapače, vrlo sam rezerviran, osobito u susretima, jer nastojim iščitavati motive i logiku ponašanja kod onih čiji mi je stav nejasan, koji su motivirani egoizmom, koji pate od prevelikoga ega ili pak nasiljem prema drugima zatomljuju unutarnje nemire i strahove. [Read more…]
Gospođo Grabar- Kitarović, neka Orban prekine s represijom
Poštovana Predsjednice Kolinda Grabar-Kitarović,
Uoči Vašeg službenog posjeta Republici Mađarskoj tijekom kojega će Vaš domaćin biti predsjednik mađarske Vlade gospodin Viktor Orban, inicijativa ”Dobrodošli“, koja okuplja veliki broj udruga i volontera koji svakodnevno rade sa izbjeglicama koje prolaze kroz Hrvatsku, ovim putem Vas poziva da u razgovoru sa premijerom Orbanom istaknete Vašu zabrinutost zbog politika premijera Orbana koje su usmjerene protiv ljudskih prava izbjeglica, ali i građana Mađarske. [Read more…]
Vrijeme kad je jedino ispravno biti naivan
Prošlog tjedna, onog kada je Milanović zabranio ljudima s krivim imenom u putovnici i na prometnoj dozvoli da prelaze granicu, zrakoplovom Air Srbije putovao sam u Bugarsku. O tom ću putu, Bože zdravlja, tek pisati. Sad bih samo o jednoj opsesivnoj primisli, koja me je preko Sofije pratila sve do Plovdiva. [Read more…]
Saša Kosanović: ”Viktor Orban je govorio isto kao Ratko Mladić u Srebrenici”
Izvještavajući o rijekama izbjeglica u hrvatskom susjedstvu, novinar Saša Kosanović uranja u dubine humanitarne katastrofe i uspijeva to činiti bez suvišne patetike. Svojim javljanjima iz Mađarske i Srbije mnoge gledatelje središnjeg Dnevnika HRT-a prikovao je za ekran, a o potresnim svjedočanstvima s terena i osobnim izazovima u suočavanju s takvom stvarnošću, detaljnije govori za tportal. [Read more…]
Jesi li izdajnik ako ne mrziš Slovence
U jutro dvadeset sedmoga travnja 1945. Četvrta armija Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, sastavljena od jedinica Osmoga dalmatinskog te Sedmoga i Devetog slovenačkog korpusa, krenula je u odlučnu ofenzivu na Rijeku, Istru i Julijsku krajinu. Nijemci fanatično brane Rijeku jer padne li Rijeka, pada i Istra. Sjevernim krilom napadnuti su i istoga dana oslobođeni Sveti Peter na Krasu (današnja Pivka) i Ilirska Bistrica, na jugu pada Opatija, i u širokom zahvatu započinje prodor prema Trstu i Soči, koji će trajati sve do drugoga svibnja, kada hrvatski i slovenski partizani oslobađaju Trst. [Read more…]
Što ako na istočne granice nahrupi 60.000 izbjeglica?
Ako mislite da su ti prokleti požari najgore što nam se ovo ljeto može dogoditi ili ako su vas mediji uvjerili da neće biti većih političkih izazova od onih koje stvaraju tzv. Pirangate i debakl koji proživljava slovenska diplomacija (što bi, naravno, trebalo dovesti do napuštanja Hrvatske cijelog toga arbitražnog cirkusa), oprostite što sam ovako bezobrazan, ali se svi vi varate. [Read more…]
Granice i sudbine
Predrag Matvejević, ”Granice i sudbine – o jugoslavenstvu prije i poslije Jugoslavije”, VBZ, Zagreb, 2015.
Iz recenzije izdavača:
Ova je knjiga nastajala u nelagodi: autor je pisao u inozemstvu o svojoj zemlji, u kojoj se vodio rat. Dio tekstova koji su ovdje sakupljeni bio je objavljen u domaćim i stranim glasilima, u prijevodu ili originalu, često i jednom i drugom. Većina ih je izišla, usprkos svemu, u nekoliko tomova koje su objavili razni izdavači, više strani nego domaći.
Matvejević je gotovo svakoga mjeseca navraćao u domovinu, bivšu i sadašnju, da vidi i uvjeri se što se u njoj događa te o tome obavijesti strani i domaći svijet – bolji dio svijeta koji je dobronamjerno želio znati istinu. Branio je s najviše upornosti pisce i intelektualce koji su se našli u nevoljama, u raznim dijelovima bivše Jugoslavije ili, kako se danas kaže, “regije”.
Osim esejističko-poetskih ogleda, poput ”Mediteranskoga brevijara”, prevedenog na više od dvadeset jezika i ”Druge Venecije” koja je nagrađena nagradom ”Strega”, jednim od najznačajnijih književnih priznanja u Italiji, kritika je vrlo pozitivno ocijenila Matvejevićeve knjige eseja nastalih ”između azila i egzila”, napose djelo o ”Kruhu našemu” te, među ostalim, zbirku ”Otvorenih pisama” koja su pridonijela da autor bude uvršten u francusku “Legiju časti”.
Osim esejističko-poetskih ogleda, poput ”Mediteranskoga brevijara”, prevedenog na više od dvadeset jezika i ”Druge Venecije” koja je nagrađena nagradom ”Strega”, jednim od najznačajnijih književnih priznanja u Italiji, kritika je vrlo pozitivno ocijenila Matvejevićeve knjige eseja nastalih ”između azila i egzila”, napose djelo o ”Kruhu našemu” te, među ostalim, zbirku ”Otvorenih pisama” koja su pridonijela da autor bude uvršten u francusku “Legiju časti”
Matvejević je objavio niz članaka i eseja u kojima je iznosio oštre kritike o situacijama, ličnostima i pojavama u bivšoj Jugoslaviji, uoči, za vrijeme i nakon rata koji je zadesio naše gradove i sela. Knjiga “Granice i sudbine” nosi podnaslov “O jugoslavenstvu prije i poslije Jugoslavije”.
“Jugoslavenstvo je širi pojam nego što mislite. Često to meni negiraju, a ja sam Jugoslaven, ali ne iz perspektive Aleksandra Karađorđevića ni Pere Živkovića. Ja sam i Srbin i to bolji od Vlade Bulatovića ili Antonija Isakovića, a bolji sam Hrvat od Stjepana Radića. Za Hrvate sam od početka bio Srbin i unitarist. Za Srbe frankovac i ustaša, a za ustaše opasan marksist i komunist, za neke marksiste salonski komunist, za klerikalce i vjernike antikrist koga treba pribiti na sramni stup. Za malograđane poslije rata sam kriv da je do svega ovoga došlo, za partijce zato što nisam došao u partizane, za vojnike zato što sam antimilitarist, a za antimilitariste što sam boljševik.” (Krležino poimanje jugoslavenstva).
Izvadak iz knjige:
”Familije , mrzim vas”, napisao je u ljutnji poznati pisac, na početku XX. stoljeća. Neki to ponavljaju za njim, drugi upozoravaju da ”prljavo rublje valja prati u obitelji”. Ili pak da svoj narod treba voljeti ”kao vlastitu porodicu”. To je sastavni dio rodoljubnog odgoja.
Nije uputno otkrivati stvari koje se tiču srodnika i sunarodnjaka, ”mojih” ili ”tvojih”, pogotovo ”naših”. Stanovita otkrića, o kakvima je ovdje riječ, ne usrećuju. Zbog njih se često kajemo. Ponekad se moramo i stidjeti.
Veći dio ovoga poglavlja objavljen je najprije u inozemstvu, dok se rat još vodio u Jugoslaviji. Bilo ih je teško objaviti u zemlji u kojoj se ratovalo. Valjalo se izložiti optužbama jedne i druge strane: još jednom izdajama ili klevetama, s ove i s one strane.
Samoubojstva – i razlozi zbog kojih smo ih kadri počiniti – razlikuju se od slučaja do slučaja. Na taj krajnji i nepopravljivi čin čovjeka navede jednom bolest ili nesreća, drugi put i žrtva ili vrlina. Mnogi se nađu na rubu ponora, malo ih je spremno sunovratiti se. Najodlučniji se vinu s onu stranu ruba, najočajniji također. Tko nije osjetio vrtoglavicu bezdana, ponekad i ne zna zašto je živio. Divio sam se kapetanima koji su tonuli zajedno sa svojim lađama. Mnogo je brodova na dnu mora, polomljenih jarbola i skršena kormila. Nemamo pravo olako suditi onima koji su se pokazali jačim od želje za životom – ponekad život i ne vrijedi živjeti.
“Jugoslavenstvo je širi pojam nego što mislite. Često to meni negiraju, a ja sam Jugoslaven, ali ne iz perspektive Aleksandra Karađorđevića ni Pere Živkovića. Ja sam i Srbin i to bolji od Vlade Bulatovića ili Antonija Isakovića, a bolji sam Hrvat od Stjepana Radića. Za Hrvate sam od početka bio Srbin i unitarist. Za Srbe frankovac i ustaša, a za ustaše opasan marksist i komunist, za neke marksiste salonski komunist, za klerikalce i vjernike antikrist koga treba pribiti na sramni stup. Za malograđane poslije rata sam kriv da je do svega ovoga došlo, za partijce zato što nisam došao u partizane, za vojnike zato što sam antimilitarist, a za antimilitariste što sam boljševik.” (Krležino poimanje jugoslavenstva)
Nije najveća tragedija u samoj odluci da vlastitom odlukom okončamo svoj ionako prolazni vijek: tragično je kad oni koji su obilježeni tom sklonošću, naslijeđenom ili stečenom, predvode druge – navode ih da se sunovrate zajedno s njima ili, pogotovo, umjesto njih. Kad osobe, s takvim porivima i nagnućima, postanu vođama i predvodnicima nacije, države, naroda…
Upravo to se dogodilo u drami koju smo proživjeli.
Izložit ću njezin sažetak u četiri čina (u teatarskom smislu te riječi) i dodati im nekoliko kratkih didaskalija. Lica su preuzeta, kako se to kaže, ”iz same stvarnosti”: voždovi i vrhovnici, čelnici višega i nižega reda, časnici i hodočasnici raznih vjera. Radnja se odvija naizmjence u sadašnjosti i prošlosti, na više pozornica, diljem zemlje u kojoj se najprije ”dogodio narod”, a zatim krvav rat među narodima. Iza kulisa čuju se povremeno hitci i odjeci. Do scene i partera dopiru krik i bijes. U trenutku kad se podiže zastor u gledalištu je uznemirenost, nalik na mir.
Čin prvi
Otac Slobodana Miloševića posvetio se bogosloviji, ali nije postao popom. Ustrijelio se ne doživjevši starost. Slobodanova se majka objesila. I ujak po majčinoj strani digao je ruku ná se. I on je usmrtio sebe sama.
Djetinjstvo i mladost čovjeka koji je godinama vodio Srbiju suočeni su s takvim porodičnim nesrećama. Našao je utočište – ili možda utjehu u omladinskim komunističkim organizacijama. Tragovi prošlosti nisu uočljivi na njegovu licu, glatku kao u dječaka, s nevelikim, udubljenim očima i pogledom koji ne odaje ni čuvstvo ni namjeru.
Govor mu je izravan i jednostavan, na trenutke prividno i prisan. Glas energičan i pomalo hrapav. Ponašanje mu je naoko prirodno i odlučno, lišeno suvišne teatralnosti: to mu je vjerojatno pomoglo da se, stupivši na vlast, nametne generalima Armije koja se nekoć zvala narodnom i jugoslavenskom – koja će u narode Jugoslavije uperiti puške i topove, u Hrvatskoj i Bosni, u Vukovaru, Sarajevu, Srebrenici, ”na Kosovu polju ravnom”.
Scenograf bi svemu tome dodao odgovarajući dekor: na ušću Save u Dunav okupila se masa, plješće svome predsjedniku, slave ga pisci i pjesnici, gotovo sva takozvana poštena inteligencija. Unaokolo su barjaci, grbovi, parole; iza scene tutnje kamioni, uskoro će prevoziti leševe sve do Dunava i Batajnice. Kamera pokazuje ubojstvo bivšega predsjednika Srbije Ivana Stambolića, bačena u jamu pokrivenu vapnom. Sin novoga predsjednika vozi novi luksuzni auto, sprema se sudjelovati na nekim trkama. Vide se korice knjiga koje je na domaćim i stranim jezicima objavila supruga čovjeka koji stoji na čelu srpske države.
U otvorenom pismu koje je objavljeno prije rata, ujesen 1990. godine, predložio sam Slobodanu Miloševiću da podnese ostavku kako ne bi morao kasnije i sâm ”pribjeći samoubojstvu”. Ali vođe koje narod slavi ne haju za prijedloge književnika, osobito neposlušnih. Kasnije sam dopisao, u knjizi koja tada nije mogla biti objavljena na mome jeziku, da mu ”ni samoubojstvo više ne bi bilo dovoljno”, no to je već druga priča.
U otvorenom pismu koje je objavljeno prije rata, ujesen 1990. godine, predložio sam Slobodanu Miloševiću da podnese ostavku kako ne bi morao kasnije i sâm ”pribjeći samoubojstvu”. Ali vođe koje narod slavi ne haju za prijedloge književnika, osobito neposlušnih. Kasnije sam dopisao, u knjizi koja tada nije mogla biti objavljena na mome jeziku, da mu ”ni samoubojstvo više ne bi bilo dovoljno”, no to je već druga priča. Historija će pokazati je li istina da možda nitko nije bacio toliko ljage na obraz Srbije koliko obljubljeni ”Sloba, sloboda”. Da je to možda najveći poraz u njezinoj historiji, veći i od onog davnog kosovskog, u kojem je bilo i časti i hrabrosti, a nije lopovluka i obmana
Historija će pokazati je li istina da možda nitko nije bacio toliko ljage na obraz Srbije koliko obljubljeni ”Sloba, sloboda”. Da je to možda najveći poraz u njezinoj historiji, veći i od onog davnog kosovskog, u kojem je bilo i časti i hrabrosti, a nije lopovluka i obmana.
Ove su bilješke nastale, većim dijelom, prije groteskne scene obračuna u vili obitelji Milošević na Dedinju – ispaljenih hitaca, lisica na rukama, uhićenja i odvođenja dojučerašnjeg šefa države u Haag. Vijest da je u zatvoru prestao uzimati lijekove i voditi brigu o zdravlju kako bi skratio svoj život i poniženje, nije nevjerojatna. Kao dekor za kulisu mogla bi poslužiti pomalo zamućena noćna fotografija, na kojoj se nazire silueta bivšega predsjednika, ”Slobe, slobode”, malo pognutog i pokunjenog, tek iskrcanog iz helikoptera, kako prilazi – privode ga – vratima zatvora u Scheveningenu. Vjerojatno se već razočarao i u svoj narod.
Čin drugi
I otac hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana izvršio je samoubojstvo. Prethodno je ustrijelio i svoju suprugu. To se dogodilo nakon završetka Drugoga svjetskog rata, u kojem su se i otac i sin našli na antifašističkoj strani. Franjo je tad već bio visoki oficir Jugoslavenske narodne armije (major ili možda i pukovnik, što za ovu priču nije najvažnije). U to vrijeme živio je i radio u prijestolnici Jugoslavije, Beogradu, tu su mu se rađala djeca i unuci. Bio je godinama predsjednik jugoslovenskoga kluba ”Partizan”. Jedan manje poznati biograf tvrdi da se u kobnom času očeva samoubojstva nalazio na specijalizaciji u Moskvi. Ne znam je li tako. Stigao je ipak na očev pogreb. Tragični događaj podnio je, tvrde svjedoci, mirno i pribrano, zajedno s obitelji. Zahvalio je drugovima iz rata što su odali posljednje počasti njegovu ocu i maćehi. Nije osporavao nalaz vještaka koji su konstatirali da je otac sam ispalio smrtonosne hitce u svoje čelo.
Koju godinu kasnije, kad je već bio na putu ka generalskome činu, Franjo je Tuđman proširio vijest da su mu oca ubili hrvatski klerikalni nacionalisti – takozvani križari – to je čuo i avangardni zagrebački slikar, Tuđmanov drug iz rata i prijatelj u poslijeratnim godinama (Edo Murtić, pokojni prijatelj, koga ne kanim ovdje izvoditi na scenu). Devedesetih godina, nakon što je izabran za predsjednika Hrvatske, pokušat će, usprkos nedvojbenim zaključcima vještačenja koje je provedeno nakon samoubojstva, prikazati očevu i maćehinu tragediju posve drukčije: kao mračno umorstvo koje su izvršili ne više ustaše, nego njegovi ondašnji drugovi: komunisti. Naveo je čak i ime svjedoka, istaknutog partizana hrvatskog porijekla. Taj ”jedini svjedok” odbio je, međutim, potvrditi Predsjednikovu izjavu, unatoč prijetnjama i neugodnostima kojima je bio izložen u novoj, demokratskoj Hrvatskoj.
Teško je objasniti zašto bi baš titovska policija likvidirala, bez ikakva posebna razloga, bivšega partizana i člana ZAVNOH-a, koji se inače isticao žestokim kritikama ”izdajničkog” vodstva Hrvatske seljačke stranke – to su bile teške optužbe u poratnim godinama, moglo se glavu izgubiti zbog njih ili barem dopasti zatvora. Samoubojica je, srećom, bio otac visokoga oficira – mladoga majora, pukovnika i budućega generala Jugoslavenske armije Franje Tuđmana. Ovom posljednjem će ubrzo biti povjerena, s obzirom na njegovu tadašnju odanost režimu i ideologiji, važna ”kadrovska politika” u Generalštabu Jugoslavenske narodne armije. Istaknut će se posebno u borbi protiv ”đilasovaca” i ”ibeovaca” u Armiji. Nismo uspjeli istražiti je li tko, prema njegovoj dostavi, završio u gulagu Gologa otoka.
I otac hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana izvršio je samoubojstvo. Prethodno je ustrijelio i svoju suprugu. To se dogodilo nakon završetka Drugoga svjetskog rata, u kojem su se i otac i sin našli na antifašističkoj strani. Franjo je tad već bio visoki oficir Jugoslavenske narodne armije (major ili možda i pukovnik, što za ovu priču nije najvažnije). U to vrijeme živio je i radio u prijestolnici Jugoslavije, Beogradu, tu su mu se rađala djeca i unuci. Bio je godinama predsjednik jugoslovenskoga kluba ”Partizan”. Jedan manje poznati biograf tvrdi da se u kobnom času očeva samoubojstva nalazio na specijalizaciji u Moskvi. Ne znam je li tako. Stigao je ipak na očev pogreb. Tragični događaj podnio je, tvrde svjedoci, mirno i pribrano, zajedno s obitelji. Zahvalio je drugovima iz rata što su odali posljednje počasti njegovu ocu i maćehi. Nije osporavao nalaz vještaka koji su konstatirali da je otac sam ispalio smrtonosne hitce u svoje čelo
Nedugo nakon što je postao hrvatskim predsjednikom Tuđman je javno priznao da je i sam bio spreman, već 1942. godine, počiniti samoubojstvo: razočarao se, veli, već na samu početku u onaj isti komunizam kojem će revno – vjerujemo i iskreno – služiti još gotovo četvrt stoljeća! Kako bi svoje priznanje učinio što uvjerljivijim, upro je u sljepoočnicu dva ispružena prsta oponašajući samoubilački čin (samo djelomično), u nastupu na televiziji. Nije ni pomislio kako bi možda takva gesta šefa države pred brojnim gledateljstvom mogla biti neprilična. No, pomogla mu je režija, primjerena ulozi.
Poznati novinar, koji je imao priliku da dugo i u više navrata razgovara s Franjom Tuđmanom, kad je već bio predsjednikom, objavio je podatak da je prvo ljubavno (tjelesno) iskustvo budući vođa imao sa svojom još mladom maćehom, koju će njegov otac ustrijeliti. Premda to nitko nije demantirao, valja uzeti s rezervom takve stvari – to malo rodoskvrnuće nije, očito, potaknulo oca na fatalan čin.
U trenutku kad je srušen Stari most u Mostaru, Mate Boban, tadašnji glavar ili doglavnik Herceg-Bosne, dičio se na sav glas da ”ostvaruje viziju” Franje Tuđmana. Domišljati Hercegovac pokušao je tako prebaciti na njega svu odgovornost za ono što se činilo po Hercegovini, prije nego što je tog istog Bobana zadesila smrt za koju se govorilo da nije slučajna. Predložio sam u to vrijeme Tuđmanu, u pismu koje dugo nije našlo izdavača, da podnese ostavku. Ali predsjednici ne haju za prijedloge pisaca, čak ni u našoj Hrvatskoj!
Predsjednik Franjo Tuđman uredio je da se izglasa Zakon o privatizaciji imovine i jeftino prisvoji, tj. ”privatizira” i proširi stan u kojem je živio. Supruga mu je nosila nevjerojatne sume na bankovni račun, koje skromna činovnica nije smjela prihvatiti te je kažnjena gubitkom posla u banci i izvrgnuta raznim drugim neprilikama. Još je živa, knjiga joj se zove ”Istina – savjest iznad bankarske tajne”. Potištena je.
Treći čin
Međunarodni sud u Haagu, koji su osnovale Ujedinjene nacije s namjerom da ispituje zločine počinjene u Jugoslaviji i Ruandi, zatražio je da mu se izruči general Ratko Mladić, optužen za ”genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječanstva”. Taj vojskovođa, naoko veselkast i neobuzdan u svojoj ulozi, održavao je stalne veze s Generalštabom u Beogradu, čiji je rad bio podređen samome Miloševiću. Nije nam poznato je li komandant jedinica na Palama u svakoj prilici tražio mišljenje svoga pretpostavljanog ili je pak imao, kako izgleda, i vlastitih inicijativa – na primjer kad je naredio da se strijelja još neutvrđeni broj muškaraca muslimanske vjeroispovijesti, koji su, goloruki, bježali iz Srebrenice pred njegovom vojskom, željnom osvete za višestoljetni turski zulum i ubojstvo srpskoga cara Lazara. Bosanske statistike, koje također nisu sasvim pouzdane, govore o deset tisuća pobijenih.
Uzdržaniji strani istraživači smanjuju tu brojku, nakon iskopavanja leševa, na šest ili sedam tisuća. Službeni izvori u Srbiji – Crnoj Gori o tome nisu izvještavali ili su pak svodili cijelu tu operaciju na običan ratni incident, ”uzajamno obračunavanje”, ”svatko je kriv”, ”i njihovi su ubijali” i tome slično. Stanoviti intelektualni i književni krugovi u Beogradu i okolici ne smatraju to uopće vrijednim spomena. U svakom slučaju, generalova se popularnost među žestokim nacionalistima nije time umanjila. U očima najžešćih dobio je aureolu junaka, usporedivog s Milošem Obilićem.
U Shakespeareovim tragedijama, kao i u samom životu, ima plemenitih smrti, poput Ofelijine. Suočena sa zločinima rođenoga oca, mlada djevojka Ana Mladić oduzela je sebi život. Ostavila je za sobom pismo. Vijesti koje su u nekoliko navrata došle do javnosti, govore o teškim ”nervnim krizama” i ”depresijama” proslavljenog vojskovođe, koje su uslijedile nakon gubitka jedine kćeri. Slične je scene oduvijek bilježilo pero tragičara.
Pamćenje je, kako vidimo, često pokretač radnje na sceni, osobito nacionalnoj. U spomenutim slučajevima nisu posrijedi teatarske metafore, nego stvarna građa za dramu, temeljena na ”činjeničnom stanju”. Rat u Jugoslaviji, nacionalni, državni, vjerski, etnički, ideološki i ne znam sve kakav, bio je sigurno, velikim dijelom, i rat pamćenjâ – pamćenja oprečnih jedna drugima
Mržnja Ratka Mladića prema Hrvatima i Bosancima muslimanskoga porijekla nije, vjerojatno, potaknuta idejama stanovitih intelektualnih krugova, koji su rado osuđivali ”kozmopolite” i ”mondijaliste” kao strane ”plaćenike” ili ”izdajice” naroda; pogotovo ne pod utjecajem učenih štiva, poput Akademijina ”Memoranduma”, nedostupnih junakovu obrazovanju i inteligenciji. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata ustaše su mu zaklali oca Neđu pokraj sela Šunj, na Ivan-sedlu u Bosni. Članu Generalštaba JNA Blagoju Adžiću, Srbinu ili Crnogorcu (?) po narodnosti, stradalo je od ustaške kame u Drugom svjetskom ratu devetero članova obitelji, s očeve i majčine strane. To je odredilo njegove stavove u životu, ali se ipak pokazao uzdržanijim od ratobornog Mladića. Ubrzo je, po Miloševićevu nalogu, smijenjen s dužnosti i otjeran u prikrajak. U zatvoru u Haagu proveo je posljednje dana života.
Pamćenje je, kako vidimo, često pokretač radnje na sceni, osobito nacionalnoj. U spomenutim slučajevima nisu posrijedi teatarske metafore, nego stvarna građa za dramu, temeljena na ”činjeničnom stanju”. Rat u Jugoslaviji, nacionalni, državni, vjerski, etnički, ideološki i ne znam sve kakav, bio je sigurno, velikim dijelom, i rat pamćenjâ – pamćenja oprečnih jedna drugima.
Četvrti čin
Radovan Karadžić u nacionalističkim je krugovima postao još cjenjeniji i dragocjeniji nakon što je bio maknut s predsjedničkog položaja i prisiljen da se potuca stazama i bogazama, po gudurama Bosne nam ponosne. Jedan rado čitani pisac takozvane lake literature prozvao ga je ”srpskim Robinom Hudom”. Po profesiji je liječnik, po specijalizaciji psihijatar (”etničko čišćenje” mu je najuža specijalizacija), po navadi pjesnik. Uza sve ostalo je i guslar: vidjeli smo ga kako svira na tom drevnome narodnom instrumentu i pjeva epsku pjesmu o četrdesetorici kapetana, i to pred širokom publikom (na televizijskom ekranu). Za takvim je čovjekom Međunarodni sud u Haagu raspisao potjernicu, optužio ga za ”zločine protiv čovječanstva” i za ”genocid”. Pjesnici koji nose neobična bosansko-hercegovačka imena – poput Noga ili Đoga – rezervirali su zâ nj mjesto u srpskom panteonu.
Mnogi Bosanci ili Bošnjaci, ne samo oni muslimanskoga roda i zakona, napominju pak da je njega i njegova kompanjona Krajišnika osudio komunistički titovski režim ne zbog srpstva, nego za najobičnije otuđivanje narodne imovine. Taj je banalni podatak možda jedino važan dramaturgu. Važniji su nam, recimo, razlozi zbog kojih je Karadžićev otac suđen, opravdano ili ne, za silovanje i rodoskvrnuće: jer je, navodno, nasrnuo na maloljetnu djevojku, koja je u uskoj krvnoj ili rodbinskoj vezi s njim (opet taj ”rod” i ”porodica”, dobacit će netko iz partera, tko ne voli vidjeti takve scene na pozornici).
Pisac ovih redova dužan je priznati da u ovom slučaju nije uspio dobaviti sudski zapisnik prijestupu Karadžića-oca, jer mnogi dokumenti još uvijek nisu pristu pačni u dijelovima brdovite Bosne. Teško je reći jesu li u pravu oni koji smatraju da takav ”rodoskvrni čin” nagovješćuje silovanja kojima će biti podvrgnute stotine mladih muslimanki – neke su od tih djevojaka iz patrijarhalnih sredina izvršile samoubojstvo. Ne zna se pouzdano koliko je bilo i momaka koji su na poseban način također razdjevičeni. To, očito, budi znatiželju rafiniranijeg dijela gledališta. U staroj Heladi sličan se odnos s mladim efebima smatrao ponekad dijelom spolne pedagogije. Teško je ipak zamisliti da su se na našem dijelu Balkana, u ratu u Bosni, činile takve stvari samo u pedagoške svrhe.
Karadžić se dičio svojim darom predviđanja pred suludim ruskim spisateljem Eduardom Limonovim, koji ga je posjetio u njegovu štabu: vidimo na filmskoj traci kako Radovan pokazuje gostu mitraljez uperen na Sarajevo, zatim ga prepušta njemu, sokoli ga da i on oproba; Edičku (tako ga zovu u Moskvi) ne treba mnogo nagovarati – osipa vatru s brda po gradu, u ”balije”. Pronio se glas po Baščaršiji da je pogodio nekog Srbina, ali nije! To su mu vjerojatno pripisali Bošnjaci, iz osvete. Televizija (i to strana, manje pristrana od domaće) snimila je tu scenu preotevši je tako ”teatru okrutnosti” – uprizorila ju je na svoj način, možda nedovoljno dramatski
Karadžić nije posve običan pjesnik: sam sebe opisuje kako gleda s brda – i mrzi grad kao brđanin; prijeti mu u stihu – i ostvaruje svoju prijetnju kuršumima; nagovješćuje rušenje i ruši; opsjednut nacionalnom idejom – dok traje opsjeda Sarajevo, više od 1000 dana i noći. Neke su od tih scena zapisane u njegovu opusu i prije nego što su s Pala ispaljene prve granate. Posrijedi je možda i stanovita vidovitost, avaj.
U emisiji koju su snimili zapadni reporteri, smatrani nesklonim ”Srbiji na Istoku”, Karadžić se dičio svojim darom predviđanja pred suludim ruskim spisateljem Eduardom Limonovim, koji ga je posjetio u njegovu štabu: vidimo na filmskoj traci kako Radovan pokazuje gostu mitraljez uperen na Sarajevo, zatim ga prepušta njemu, sokoli ga da i on oproba; Edičku (tako ga zovu u Moskvi) ne treba mnogo nagovarati – osipa vatru s brda po gradu, u ”balije”. Pronio se glas po Baščaršiji da je pogodio nekog Srbina, ali nije! To su mu vjerojatno pripisali Bošnjaci, iz osvete. Televizija (i to strana, manje pristrana od domaće) snimila je tu scenu preotevši je tako ”teatru okrutnosti” – uprizorila ju je na svoj način, možda nedovoljno dramatski.
Eduard Limonov, bivši ”disident”, slabašan pjesnik i jakušan ruski nacionalist, koji je čak i u Putinovoj demokraciji dopao zatvora zbog prljavih stvari, opisao je svoj podvig nakon povratka u domovinu. Taj su njegov opis ženerozno prenijeli stanoviti beogradski mediji, bliski režimu, a vjerojatno i paljanska televizija. Čuli smo da Edička još uvijek šeće trgovima Zapadne Evrope, neometan od prezaposlenih službenika Međunarodnoga suda u Haagu. Možda su podcijenili njegove streljačke vrline ili ga nisu uzeli zaozbiljno. A i nije na njima da određuju razlike između komedije i tragedije, pogotovo u šekspirovskim inspiracijama.
Karadžić je primio za svoju pjesničku ”dejateljnost”, u novom Savezu ruskih pisaca prepunom starih prerušenih staljinista, kraj drevnih kremaljskih zidina, nadomak hrama Vasilija Blaženoga, nagradu koja nosi ime Mihaila Šolohova, jednog od rodonačelnika ”socijalističkog realizma”. Objesili su mu (Karadžiću) o junačke grudi viteško odličje – krst svetoga Andreja. Ne znam tko je odlučivao o tome u Rusiji, kojoj je u tome času bila na čelu tragikomična figura Borisa Jeljcina.
Na ceremoniji, prožetoj posebnom vrstom teatralnosti, prisustvovali su i članovi Karadžićeve porodice. Bilo je tu i oficira u carskim mundirima, s epoletuškama i ordenjem po grudima i ramenima, sadašnjih bogatuna travestiranih u nekadašnje ”bojare”, plemića ”samozvanaca” u crnim kaftanima i narodnjaka u kričavim rubaškama, monaha s dugom sijedom bradom koji su dijelili prisutnima naforu i blagoslov.
Ne zaboravimo napomenuti da je u Haagu, u čuvenom ševingenskom zatvoru, sam sebi oduzeo život i Milan Babić, bivši prvak krajiških Srba. U Krajini su za vrijeme Drugog svjetskog rata ustaše ubile više članova njegove obitelji, šire i uže.
Posljednja scena završava se još jednim dvostrukim samoubojstvom. Jedan od prvih Karadžićevih savjetnika u ovom balkanskom ratu, dr. Nikola Koljević, bivši profesor engleske književnosti na Univerzitetu u Sarajevu, ubija se u hotelu na Palama revolverskim hicem u sljepoočnicu. U njegovoj porodično-genetskoj anamnezi spominje se da mu je i majka počinila samoubojstvo dok je još bio dječak: bacila se, jadnica, u hladni Vrbas i utopila, nadomak raskošne džamije ”Ferhadije”, koju su četnici u ovom ratu srušili do temelja, raznijevši čak i kamenje od kojeg je bila sazdana. ”Ne ostade ni kamena na kamenu”, kaže naš narod u Bosni
Ovaj je čin, kao što vidite, nešto duži od ostalih. To iziskuju zahtjevi dramskoga zapleta i teškoće raspleta u drami. Posljednja scena završava se još jednim dvostrukim samoubojstvom. Jedan od prvih Karadžićevih savjetnika u ovom balkanskom ratu, dr. Nikola Koljević, bivši profesor engleske književnosti na Univerzitetu u Sarajevu, ubija se u hotelu na Palama revolverskim hicem u sljepoočnicu. U njegovoj porodično-genetskoj anamnezi spominje se da mu je i majka počinila samoubojstvo dok je još bio dječak: bacila se, jadnica, u hladni Vrbas i utopila, nadomak raskošne džamije ”Ferhadije”, koju su četnici u ovom ratu srušili do temelja, raznijevši čak i kamenje od kojeg je bila sazdana. ”Ne ostade ni kamena na kamenu”, kaže naš narod u Bosni.
Profesor Koljević bio je inače poznat kao vrstan šekspirolog. Poznavao sam ga. Bio mi je nekoć blizak, premda nije krio svoj srpski rod i nacionalizam. Pokoj mu duši.
Didaskalije
I sama mjesta na kojima se odvija radnja igraju važnu ulogu u dramaturgiji. ”Prokletstvo mjesta” poznato je od homerovskih vremena. Operacija ”Oluja” koja se odigrala u Hrvatskoj, u Krajini ljeta Gospodnjega 1995., izgnala je možda više od stotine tisuća Srba, koji su tu živjeli stoljećima, braneći Zapad i Mitteleuropu od najezde s Istoka. Među onima koji su protjerani nisu bili samo ekstremisti ili zagovornici Velike Srbije, nego i običan puk koji je u tim krajevima već bio gonjen i klan, odvođen u ustaške logore, bacan u jame. To su inače ”punopravni građani Hrvatske”, koji se, unatoč svemu, žele vratiti u svoje domove, makar i popaljene i poharane.
Ne zna se točno koliko ih je pobijeno, napose starica i staraca koji nisu imali kud te su ostali kraj svoga kućnoga praga. Jedan od protagonista te proslavljene operacije bio je Gojko Šušak, kojeg je predsjednik Hrvatske proglasio svojim ”najboljim ministrom”. Pretpostavlja se da su se među režiserima ”Oluje” našli, kao šaptači i pomoćni redatelji, neki umirovljeni američki komandanti, koji su svoj zanat ispekli na vijetnamskim pozornicama. Šušak nije skrivao da mu je otac bio ustaša.
Nije smatrao da su ustaše zločinci, kako to tvrde stanoviti krugovi na Zapadu i Istoku, koji su ”nasjeli komunističkoj propagandi”. Imali smo priliku vidjeti ga svojim očima, kao Predsjednikova izaslanika na stanovitim priredbama, u teatralnoj pozi: diže ruku i pozdravlja ”za dom spremni” na način kako su to činili nacistički gauleiteri – u Posušju, na primjer, gdje se pjevalo na sav glas u čast ustaškim vitezovima Juri i Bobanu ili pak na Sinjskoj alki, koja se jednako gostoljubivo, u bivšim režimima, ubadala ”u sridu” pred drugom Titom i, još prije, kraljem Aleksandrom Karađorđevićem.
Šuškova oca ubili su četnici ili partizani, ne znamo točno koji. Sin je stoga zamrzio komuniste i Jugoslaviju. Prije nego što je postao ministrom u Tuđmanovoj Hrvatskoj i prikupio novce za njegove izbore, djelovao je u antijugoslavenskoj i ustaškoj emigraciji u Kanadi. Prilikom Titove smrti, položio je svinju u mrtvački lijes, napisao na njemu ”Tito” i ostavio ga kradomice pred vratima jugoslavenske ambasade u Torontu. Ta ne osobito civilizirana gesta dovoljno predstavlja ličnost i kulturu pokojnika: antropolozi tvrde da su zaostalija plemena Amazonije, osobito ona ljudožderska, na sličan način ispraćala omrznute pokojnike.
Ni Kosovo nije samo historijska scena – po njemu su Miloševićeve trupe jučer nagonile omraženu ”šiptariju”, a danas albanski Kosovari nagone preostale Srbe na nove seobe. Kako na kraju ne pomisliti doista na Shakespeareove tragedije. Primjerice na ”Rikarda III.”…
Unatoč tome, provincijalni ga duhovi uzdižu do nebesa: ”Blažene oči koje su ga vidjele”, piše jedan od živućih ”klasika” hrvatske književnosti. Dok se bavio poviješću jugoslavenske revolucije u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, sam predsjednik Tuđman osuđivao je ustaške masakre u Krajini, po Lici i Baniji, na Kozari, u glinskoj crkvi. Tad je, kao general Jugoslavenske narodne armije, pisao pozitivno o ”bitnim obilježjima razvitka NOB-a i socijalističke revolucije u Hrvatskoj”. Nije rijedak slučaj da se u jednom času brani ono što se u drugom napadalo, ili obrnuto: to stvara bizarnu napetost na sceni, u kojoj se tragično miješa s komičnim.
U nesretnoj nam povijesnoj geografiji, bosanske kasabe poput Foče (prekrštene u ”Srbinje”), Srebrenice ili pak Goražda nisu obične kulise. Tu su 1942. i 1943. četnici hametice klali muslimanske Slavene ”srpskoga porijekla” (prema srpskim historičarima) ili pak ”hrvatskoga” (prema hrvatskim povjesničarima), uz samu ”krivu Drinu”. Pamti se da je ta živopisna rijeka, koja je zahvaljujući geniju Ive Andrića postala slavnom u svijetu, bila sva crvena od krvi zaklanih. Nosila je ”turska trupla” – tako su ih zvali četnici – prema Savi i Dunavu.
Međutim, jedna od visokih ličnosti u Republici Srpskoj, svojedobno bliska suradnica Karadžićeva, bivša predsjednica Biljana Plavšić (koja se pokajala za svoje grijehe i priznala genocid) konstatirala je, dok je još bila na dužnosti, da su bosanski muslimani u stvari ”degenerisani Srbi” – ona se, tvrdi, kao doktor biologije u to razumije. Za potpredsjednika Miloševićeve vlade vojvodu Vojislava Šešelja Bošnjaci su srpski ”genetski otpad”.
Ni Kosovo nije samo historijska scena – po njemu su Miloševićeve trupe jučer nagonile omraženu ”šiptariju”, a danas albanski Kosovari nagone preostale Srbe na nove seobe. Kako na kraju ne pomisliti doista na Shakespeareove tragedije. Primjerice na ”Rikarda III.”: na bjesomučnog vojvodu Gloucestera, opakog Buckinghama ili odvratnog Edvarda IV., na omraženu Margaret i njihove suradnike i srodnike. Na tolike zločine bez kazne i kazne bez zločina. Na histeriju u historiji. U ovoj vrsti rodoslovlja, s toliko ubojica i samoubojstava, odnosi genetike i geopolitike ne mogu se zanemariti.
(Prenosimo iz knjige Predraga Matvejevića ”Granice i sudbine – o jugoslavenstvu prije i poslije Jugoslavije”, VBZ, Zagreb, 2015. uz dopuštenje autora. Zahvaljujemo redakciji tjednika Nacional).
Osuda američke hegemonije
F. William Engdahl, ”Uništite Kinu”, Profil, 2014.
Bertol Brecht jednom se zapitao: Što zapravo znači opljačkati banku u usporedbi s njenim osnivanjem? Da, bankari su danas više nego ikad prije poistovjećeni s lupežima i sjecikesama, i to nikako nije neopravdano.
Nakon svjetske krize uzrokovane krahom tržišta nekretnina koja je prije sedam godina počela u Sjedinjenim Američkim Državama, pa do današnje Grčke, Španjolske i lijepe naše, nije teško makar krajičkom uha čuti intimne i teške priče ako ništa drugo – onda o kreditima u švicarcima (o čemu je Arsen Oremović snimio i dokumentarac) i izbacivanjem ljudi na ulicu – i osjetiti neopisivu želju za nekakvom promjenom, izlazom, novom sigurnošću.
Anegdotu s Brechtom posuđujem od Terryja Eageltona koji pak nedavno piše o novim Žižekovim knjigama, i tumači kako se Žižek također jedva suzdržava od gađenja kad govori o kradljivim bankarima koje na kraju spašavaju njihovi uništeni klijenti.
William Engdahl jasno je odabrao stranu. Nastupa kao otvoreni protivnik hegemonijske politike Sjedinjenih Američkih Država, i kao optužitelj beskrajne gramzivosti i neopisivo jake američke želje za održanjem na prvom mjestu – gospodarskom, vojnom i kulturnom. Autor Amerima zamjera i apsolutno pomanjkanje morala, načela, normi i ideala koji nisu vezani uz profit i moć, očiglednu nestašicu dobronamjernosti, i sasvim jednostavno rečeno – izostanak želje da već jednom počnu gledati svoje poslove, unutar svojih granica
No, Eagleton također piše kako Žižek naglašava kako je eskalacija islamofašizma išla ruku pod ruku s nestankom sekularne lijevice u muslimanskim državama, a to isčeznuće Zapad je itekako pomogao. Jer tko se sada sjeća kako je prije 40 godina Afganistan bio snažna sekularna država sa snažnom komunističkom partijom koja je došla na vlast bez ikakvog uplitanja Sovjetskog saveza?
Svaka pojava fašizma, piše Walter Benjamin, svjedok je propale revolucije. U muslimanskom svijetu Zapad je odigrao bitnu ulogu u gaženju takvih pokreta, stvarajući politički vakuum u koji se fundamentalizam onda imao priliku uvući. Ne može sada glumiti da nema veze sa svojom predatorskom prošlošću, pred licem islamističkog protuudara kojem je pomogao da se razvije. Onima koji oklijevaju kritizirati liberalnu demokraciju, Žižek predlaže, trebali bi šutiti o fundamentalizmu.
William Engdahl, pak, s druge strane, relativno malo govori o fundamentalizmu, ali liberalnu demokraciju, ili točnije rečeno – američke predatorske pokušaje uspostavljanja hegemonije na svjetskoj razini – bez rukavica osuđuje, javno minira i odbacuje kao opasnu i nepodnošljivu činjenicu, možda čak i kao povijesni presedan koji ugrožava elementarnu, ljudsku i političku budućnost cijelog svijeta.
Podnaslov ovog djela je “Što Washington čini da obuzda kineski utjecaj u svijetu”, i on nikako ne može preciznije opisati sadržaj Engdahlove knjige. Od proslova u kojem autor objašnjava kako Amerikanci Kini “od 2005. godine pojačavaju temperaturu, a danas se ta temperatura već opasno približava stupnju ključanja”, pa preko sljedećih 11 poglavlja opisuju se načini “kako američki politički krugovi sve predanije planiraju smrtno raniti i na koncu umoriti kinesko gospodarsko čudo”.
Razlozi tomu su očigledni, Kina preuzima primat u gotovo svim segmentima, kineski BDP je u ovom trenutku vrlo vjerojatno veći od američkog, kineska trgovinska ekspanzija čini se nezaustavljiva, te počinju proizvoditi kvalitetne i napredne proizvode za razliku od ranije, stvaraju uspješne vojno-trgovinske koalicije, snalažljivi su pronalasku novih naftnih i inih resursa, na zemljopisnom području Kine i država-partnera poput Rusije, Kazahstana, Kirgistana, Tadžikistana i Uzbekistana količina zaliha nafte, minerala, metala, plemenitih metala i ostalog je tolika da se resursi Sjeverne Amerike s njima u usporedbi čine blijedima i siromašnima, a taj niz ide dalje, i dalje, i dalje…
Knjiga ”Uništite Kinu”jako je zanimljivo štivo, s autorovim intrigantnim pristupom, koji je doduše prilično jednostran, ali i jako, jako dobro objašnjen, te za ove teme zainteresiranim čitateljima pruža zanimljive i drugačije uvide u trenutnu svjetsku situaciju
U prvih osam poglavlja Engdahl navodi osam osnovnih bojnih polja na kojima Sjedinjene američke države pokušavaju suzbiti kinesko napredovanje. Prema Engdahlu borba se prvo zaoštrila na odnosu valuta ovih dviju gospodarskih velesila. U posljednjih nekoliko godina Kinezi su zbog američkih pritisaka morali revalvirati državnu valutu renminbi, kako bi se oslabila kineska ekonomija.
Valutnim manipulatorom par excellence Engdahl tu proziva Amere, koji su 1985. natjerali Japance na tzv. Plaza Accord koji “odveo Japan u stupicu… financijskog mjehura koji se probušio 1990. godine bacivši Japan u deflaciju i gospodarsku depresiju od koje se još uvijek oporavlja.” Ista stvar dogodila se i s Južnokorejskom devalvacijom vona, dok kineski udio u američkom državnom dugu 2012. godine iznosi oko 2 bilijuna američkih dolara – “vrtoglav iznos, koji Kinu u slučaju iznenadnog pada dolara čini ranjivom.”
Rat dolara i renminbija samo je dio niza. Engdahl govori i o američkim načinima ograničavanja kineskog pristupa nafti, sirovine koja im je prijeko potrebna kako bi održali gospodarski rast. Hrana je također bitan dio slagalice koju nam Endahl predstavlja, u kojoj se GMO prehrambene sirovine proglašavaju američkim taktičkim oružjem.
Lijekovi i cjepiva, vojne alijanse i strateško prepucavanje, trgovinski rat s WTO-om, ekološki rat, medijski rat – svim tim modernim i dinamičnim konceptima održavanja (ali i ograničavanja) rasta Engdahl prilazi iz zanimljive pozicije, iz pozicije kineskog savjetnika.
William Engdahl, pak, s druge strane, relativno malo govori o fundamentalizmu, ali liberalnu demokraciju, ili točnije rečeno – američke predatorske pokušaje uspostavljanja hegemonije na svjetskoj razini – bez rukavica osuđuje, javno minira i odbacuje kao opasnu i nepodnošljivu činjenicu, možda čak i kao povijesni presedan koji ugrožava elementarnu, ljudsku i političku budućnost cijelog svijeta
William Engdahl ovdje je jasno odabrao stranu. Nastupa kao otvoreni protivnik hegemonijske politike Sjedinjenih Američkih Država, i kao optužitelj beskrajne gramzivosti i neopisivo jake američke želje za održanjem na prvom mjestu – gospodarskom, vojnom i kulturnom. Autor Amerima zamjera i apsolutno pomanjkanje morala, načela, normi i ideala koji nisu vezani uz profit i moć, očiglednu nestašicu dobronamjernosti, i sasvim jednostavno rečeno – izostanak želje da već jednom počnu gledati svoje poslove, unutar svojih granica.
Tako su Engdahlove usporedbe SAD-a s Rimskim Carstvom zapravo sasvim logične. Na samom kraju knjigu on opisuje genezu i razloge raspada te prve, te u to vrijeme i jedine svjetske sile.
Posljednju fazu Carstva u kojoj je dominirao plaćenički vojni sustav, nedostatak morala i vojni porazi koji su rezultirali “apatijom, samodopadnošću i dekadencijom” uspoređuje s trenutnim američkim stanjem – također vojnim porazima, padom valute, tonućem u dugove, lakomim moćnicima, mladim vojnicima u američkoj vojsci kojima se obećava državljanstvo…
Trenutnu svjetsku geopolitičku situaciju i susljedna trvenja vrlo uvjerljivo sažima na kraju knjige, i naravno da je tumači iz sasvim drugačijeg rakursa nego što će je predstavljati mainstream mediji, bilo da se radilo o našima, bilo o stranima.
Rusko zveketanje oružjem i pozicioniranje vojnog brodovlja diljem svijeta tako je strateški odgovor agresivnoj i izolacijskoj američkoj politici raketnog štita, i američkom širenju svog utjecaja do same ruske granice, ali također i kineske. Engdahl rusko-kinesku koaliciju s četiri već spomenuta Stana (Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan i Uzbekistan) predstavlja kao vojnopolitičku osovinu koja je jedina sposobna oduprijeti se američkim hegemonijskim željama i imperativima.
Engdahl je svojevremeno, za svojih prijašnjih posjeta Hrvatskoj, objašnjavao kako će naša sudbina ovisiti o trgovinskoj orijentaciji Europske Unije, koja se trenutno usmjerava u smjeru Atlantika, dok bi se, prema Engdahlovu mišljenju, trebala reorijentirati prema Euroaziji. Tada smo bili na pragu ulaska u EU, a, evo, dvije godine kasnije njegovo mišljenje je po tom pitanju i dalje jako čvrsto, kako transparentno pokazuje i u svojoj novoj knjizi
Naravno, odavno je već jasno kako je nešto trulo u državi Danskoj, a Danska je ovdje alegorijski prostor koji predstavlja i politički, i medijski, i pop-kulturni i ini mainstream kod nas i u zapadnom krugu gdje se primjerice Putina optužuje za svakakve stvari, neke opravdane, poput kršenja ljudskih prava, druge možda i manje.
Engdahl nam pruža zanimljive radne teorije o Pussy Riot incidentima, dakle općenito feminističkim i progay događajima u Rusiji, tibetanskom situacijom u Kini, Arapskom proljeću, koje sve povezuje s dugom američkom obavještajnom rukom koja tendenciozno uzrokuje nemire i svrgava vlade.
Tako je njegov predloženi modus operandi zapravo izbaciti sve slične strane organizacije i udruge iz Kine, Rusije i navedenih zemalja jer su ionako tamo poslane (i kako u knjizi demonstrira – i financirane od strane Amerikanaca) da destabiliziraju unutarnju situaciju, i usput pruže priželjkivanu negativnu medijsku sliku kolaborativnim medijima zapadnoga kruga. Tako se stvara plodno tlo za novo zaoštravanje odnosa, i produbljivanje novog hladnog rata.
Knjiga ”Uništite Kinu”jako je zanimljivo štivo, s autorovim intrigantnim pristupom, koji je doduše prilično jednostran, ali i jako, jako dobro objašnjen, te za ove teme zainteresiranim čitateljima pruža zanimljive i drugačije uvide u trenutnu svjetsku situaciju.
Engdahl je svojevremeno, za svojih prijašnjih posjeta Hrvatskoj, objašnjavao kako će naša sudbina ovisiti o trgovinskoj orijentaciji Europske Unije, koja se trenutno usmjerava u smjeru Atlantika, dok bi se, prema Engdahlovu mišljenju, trebala reorijentirati prema Euroaziji. Tada smo bili na pragu ulaska u EU, a, evo, dvije godine kasnije njegovo mišljenje je po tom pitanju i dalje jako čvrsto, kako transparentno pokazuje i u svojoj novoj knjizi.
(Prenosimo s portala Moderna vremena).