Stephen Roe je oksfordski doktor muzikologije. Ravno sa studija otišao je u Sotheby’s. Tridesetpet godina u toj velikoj aukcijskoj kući bio je šef odjela za vrijedne knjige i rukopise i postao jedan od najpoznatijih stručnjaka, tragača, pronalazača, procjenitelja i prodavača skupocjenih muzikalija i memorabilija. [Read more…]
EU pala na predmetu ”Ljudska prava“
Nakon prekjučerašnjeg EU summita o izbjegličkoj krizi jasno je da je EU usvojila kratkovidnu i restriktivnu strategiju obrane i zaštite vanjskih granica koje su dovoljno daleko od srca Europe – onu između Grčke i Turske. [Read more…]
Što nam govori mrtav trogodišnji Alyan?
Togodišnji Alyan Kurdi jedno je od tisuća djece koja su stradala na Mediteranu. Njegov otac Abdullah Kurdi jedan je od desetaka tisuća ljudi koji su na tom putu izgubili svoje obitelji. Fotografija utopljenog sirijskog dječaka koji leži na obali turskog Bodruma postala je momentalno viralni simbol izbjegličke patnje.
Bez obzira na one koji se zgražaju nad tom fotografijom i na one koji smatraju da je treba objaviti na svakoj stranici interneta, ne može se ne primijetiti to da je snimljena hladno i forenzički. Fotografkinja Nillufer Demir, koja je kasnije snimila i fotografije druge utopljene djece, kaže da se više ništa drugo nije moglo napraviti, osim napraviti fotografiju i poslati je svojoj agenciji.
Turski policajac koji je također na fotografijama ne pokazuje bol ili tugu na licu, već birokratski piše bilješke u svoju teku. Mogu zamisliti kako pored njihovih beživotnih tijela za to vrijeme ljudi putuju na posao, ribari se vraćaju iz lova, a na plažu dolaze prvi kupači.
Togodišnji Alyan Kurdi jedno je od tisuća djece koja su stradala na Mediteranu. Njegov otac Abdullah Kurdi jedan je od desetaka tisuća ljudi koji su na tom putu izgubili svoje obitelji. Fotografija utopljenog sirijskog dječaka koji leži na obali turskog Bodruma postala je momentalno viralni simbol izbjegličke patnje
Fotografija nam govori i još nešto. Migrante dočekujemo s žicama, logorima, zidovima i kamerama. Za razliku od zapadnih država, gdje bi gotovo pa bilo nemoguće objaviti fotografiju poginulog djeteta bez da se zaštiti njegov identitet, osim ako nije riječ o žutom tisku najgore vrste, migrante, te ”druge”, danas možemo snimati bez dopuštenja i u različitim prilikama, a njihove fotografije objavljivati i distribuirati bez prepreka.
Ne moramo voditi računa o njihovoj privatnosti i boli, niti o njihovom dignitetu. U medijima nećemo vidjeti ubijene novinare redakcije ”Charlie Hebdo”. Moralizirat ćemo nad snimkom ubojstva francuskih policajaca i zaštit ćemo njihova lica i identitet, poštivati njihovu privatnost i dostojanstvo njihove obitelji.
Oca utopljenog dječaka snimat ćemo bez prestanka i zumirati kadar u trenutku kada počne plakati. Samo radimo svoj posao, reći će mnogi.
Oni bez moći ne mogu uzvratiti. Ni tužbom, ni otporom, ni odvjetnikom, ni fotoaparatom.
Krajem prošlog mjeseca sirijski umjetnik Khaled Barakeh objavio je šest fotografija utopljene djece na obalama Libije. Mala tijela snimljena su odozgo, s blicem fotoaparata, razbacana po obali, s licima okrenutima prema pijesku, sirovo.
Kao i Abdullah, otac utopljenog dječaka, rekao je snimajte, neka svijet vidi što nam se dešava, i Khaled Barakeh je povjerovao da će njegove fotografije izazvati reagiranje sve dok ih Facebook nije zauvijek obrisao.
Naivno je povjerovao da će njegove fotografije izazvati reagiranje, ali ljudi su jednostavno okrenuli glavu, kao što odavno okreću glavu na patnju i smrt djece širom svijeta.
Fotografija nam govori i još nešto. Migrante dočekujemo s žicama, logorima, zidovima i kamerama. Za razliku od zapadnih država, gdje bi gotovo pa bilo nemoguće objaviti fotografiju poginulog djeteta bez da se zaštiti njegov identitet, osim ako nije riječ o žutom tisku najgore vrste, migrante, te ”druge”, danas možemo snimati bez dopuštenja i u različitim prilikama, a njihove fotografije objavljivati i distribuirati bez prepreka
Iz sličnih razloga možda, ali samo možda, fotografija utopljenog sirijskog dječaka djeluje na savjest onih koji bi poput slovenskog novinara Sebastjana Erlaha pucali po migrantima. Ili na britanskog ministra financija koji je s hladnom ”britanskom neosjetljivošću” za smrt ovoga okrivljuje ISIL, a ne svog premijera. Ili na novinare koji uz fotografiju pišu da su za smrt krivi oni koji zagovaraju useljavanje migranata i time privlače nove migracije.
Fotografija se ne može promatrati mimo konteksta i teksta koji joj daje značenje. Njena lažna ”mitska” istinitost i potencijal da posluži kao dokaz i dalje u konkretnom slučaju govori samo jedno: dječak je mrtav.
U medijskom spektaklu ona naglašava ”humanitarnu krizu” i ne prati je dublji kontekst, kao što ni fotografija nesretnog Kevina Cartera iz Sudana nije promijenila sudbinu izgladnjele djevojčice koju je fotografirao, ali jeste njegovu jer se godinu dana kasnije ubio.
Ovako plasirana ona je tek nova roba koja izaziva zgražanje, mučninu, šok, tugu i nemoć, ljutnju i sažaljenje, ali istovremeno u medijskom spektaklu gubi potencijal da pozove na širu društvenu reakciju unutar Europe.
Izostat će, ponovno, informacije o tome da su svi poginuli u Egejskom moru poginuli zbog posljedica izgradnje europske ograde podignute između Grčke i Turske.
Neće biti ni priče koja objašnjava uzroke smrti na moru i mehanizme strategije nepomaganja za koje su direktno odgovorne države članice NATO-a. Još od trenutka kada su prvi albanski migranti 8. kolovoza 1991. godine zakoračili u talijansku luku Bari, njih 20.000 zatvoreno je u improvizirani koncentracijski logor na stadionu gdje im je helikopterom iz zraka danima bacana neadekvatna količina hrane i vode.
Bez obzira na mogućnost dobrih namjera, ili baš zbog njih, objava fotografija leševa mrtve djece je još jedna manipulacija. Pretvara nas u nesposobne i nemoćne očajnike. Ili ukazuje na činjenicu da smo možda oduvijek takvi: oni koji nisu u stanju postaviti prava pitanja u svojim državama i pronaći ključ za prestanak represivnih politika u Europi i na njenim marginama
Tada, kao ni danas, humanitarni aspekt nije bio dovoljan. Niti se pokazao kao prijetnja sistemu koji zagovara nepostojanje granica za robe i usluge, ljudska prava za ciljane, a žicu i patnju za one nepoželjne. Albanci su većinom deportirani usprkos fotografijama koje su pokazale njihovu patnju i europsku bešćutnost.
Bez obzira na mogućnost dobrih namjera, ili baš zbog njih, objava fotografija leševa mrtve djece je još jedna manipulacija.
Pretvara nas u nesposobne i nemoćne očajnike. Ili ukazuje na činjenicu da smo možda oduvijek takvi: oni koji nisu u stanju postaviti prava pitanja u svojim državama i pronaći ključ za prestanak represivnih politika u Europi i na njenim marginama.
Za početak, odmah i sada, migrantima i izbjeglicama očajnički trebaju brodovi, trajekti, vlakovi i smještaj. Samo tako će neki drugi Alyan Kurdi pronaći svoj život. Fotografija, a uz nju i ovaj tekst, za to sigurno nisu dovoljni.
(Prenosimo s portala Novosti).
Ovo su ljudi, nisu migranti, europejci su!
Onih dana kada sam dolazio na svijet, godina je bila 1966, Jugoslavija je već podijelila pasoše svima (ili skoro svima) koji su ih tražili, i započinjala je kratka i plodonosna era gastarbajtera.
Švicarski pisac Max Frisch upravo je tad bio izgovorio rečenicu koju ne zaboravljam otkako sam je prvi put pročitao, a danas je aktualnija nego ikad: [Read more…]
Zašto mi imponira šarena Njemačka?
Imidž bilo koje kulture, naroda i zemlje je u pravilu subjektivna percepcija onih drugih, kako vide i osjećaju one prve. Ukoliko je, pak, malo istine u onomu što stoji u medijima ovih drugih, tad to više govori o njima, nego o onima o kojima je riječ. Ma koliko se, primjerice, srpski i grčki, američki i britanski mediji trudili posredovati, primjerice u kontekstu krize u EU, jednostrane poruke o Nijemcima, imidž Njemačke je rijetko kada bio bolji u recentnoj povijesti. [Read more…]
Nepodnošljiva lakoća normalnosti
Ovovremena je Njemačka uistinu s teškom mukom zadobila ugled svjetski otvorene i demokratske zemlje. U njoj se sve do mirnog ujedinjenja Njemačke (1990.) živjelo s kompleksom manje vrijednosti (sindrom holokaust), pa se zadugo i poslije ujedinjenja prakticiralo rijetko kada samosvjesno ”nijemstvo”, jer je nepisani kodeks nalagao uzdržanost i obzire, posebice prema Židovima (i državi Izrael), te da ”nijemstvo” bude uvezano u ”europejstvo”. [Read more…]
Kapetan Laptalo: sam u našoj tamnici
Umro je Kristo Laptalo, čovjek čiji život, pa onda ni smrt, u ovakvoj zemlji nikako nisu trebali biti javna stvar.
Čestit i radan, starovremeni pomorski kapetan, Dubrovčanin u vremenu u kojemu više nije bilo Dubrovčana, pomalo ekscentričan, obrazovan, načitan i pametan, trebao je svoje odživjeti i u miru partiti, a da nikome osim bližnjima, susjedima i pokojem prijatelju pomorcu ne bude važno da je ikad živio. [Read more…]
Čeka li Berlin da mu svane Zlatna zora?
Ne zaustavlja se klevetanje Grčke, a u novinama naslovi kao da je, Bože mi prosti, 1942, pa saveznica velikoga njemačkog reicha trijumfalno kliče: Grčka kapitulirala pred Njemačkom! Pa hajde da se, makar i nakratko, vratimo u sadašnjost, ili da iz 1942. koraknemo u budućnost, čak u sedamdesete i osamdesete godine dvadesetog stoljeća, pa da provjerimo tko je to, u čije ime i s kakvim jamcima, u ime koje političke ideje i kakvih ideala, zadužio Grčku. [Read more…]
Zoran Milanović: ”Josipovićevu stranku zasad ne bih komentirao”
Premijer Zoran Milanović već jako, jako dugo nije dao veliki intervju novinama ili portalima. Od njegovih zadnjih opsežnijih javnih istupa i previše se toga promijenilo: SDP-u ponovno raste rejting, pa se gotovo izjednačuje s HDZ-om, a rejting raste i Vladi, prvi put nakon više od dvije godine. Što je najvažnije, uporno rastu i podaci o hrvatskim gospodarskim performansama. [Read more…]
GREXIT – bolje prije, nego poslije?
U Europskoj uniji je ovog ljeta tzv. grexit (Grexit = Greece/Grčka + exit/izlaz) dominantna politička tema. Mnogi govore, nerijetko isključivo, o spašavanju Grčke, eura i eurozone, pri čemu zaboravljaju da je u osnovi projekta Europske unije ideja mira i nenasilja, kao i uvažavanja sviju identiteta, što podrazumijeva i načela harmonizacije i solidarnosti. Doduše, da bi opstao podsustav kakav je eurozona unutar EU, moraju se poštovati pravila, inače će skončati u kaosu. [Read more…]